|
 Safvet
- beg Basagic (1870 Nevesinje-1934 Sarajevo), koji rabi i pseudonim
Mirza Safvet, profesor arapskog jezika u sarajevskoj gimnaziji,
kretao se takodjer u Kranjcevicevu drustvu, a bavio se i politikom.
U dva navrata bio je predsjednik i u dva navrata potpredsjednik
bosanskohercegovackog Sabora. Znanstveni istrazivac orijentalistickih
tema, bio je ujedno i pjesnik - lirski, epski i dramski, a pjesme
je tiskao u mnogim casopisima i skupio u lirskim zbirkama Trofanda
iz hercegovacke dubrave (1896), Misli i cuvstva (1906) i Izabrane
pjesme (1913); objavio je i religiozni ep Mevlud (1924), spjev u
slavu Muhamedova rodjenja, a napisao je i tri drame u stihovima,
od kojih su dvije dovrsene: Abdullah pasa, dramski spjev iz 18.
stoljeCa (1900) i Pod Ozijom ili Krvava nagrada, dramski spjev iz
16. stoljeca (1905). Kranjcevic je, prikazujuci njegovu prvu zbirku,
hvalio u "Nadi" svjezinu erotskog lirizma, a njegovi stihovi:
"Jer hrvatskog jezika sum/Moze da goji,/Moze da spoji/Istok
i zapad, pjesmu i um" bili su motto pravaskog casopisa "Osvit",
sto ga je krajem XIX. stoljeca uredjivao u Mostaru Ivan Milicevic.
S perzijskog je preveo refleksivnu poeziju Omera Hajjama Rubaije,
a od istrazivackih njegovih djela vazna je knjiga Znameniti Hrvati
Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini (1931).
Bio je utemeljiteljem "muslimansko-bosnjacke renesanse"
i opceg duhovnog preporoda na pocetku 20.stoljeca.
Safvet beg
Bašagić: Znameniti Hrvati-Bošnjaci i Hercegovci
u Turskoj carevini, Matica hrvatska Zagreb 1931
Jedan narod
može izgubiti moć i gospodstvo; slava njegova oružja može isplaviti,
bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja,
njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova - kratko
rečeno: jedan narod može doživiti pravi politički, socialni i ekonomski
fiasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti
od danas do sutra. Ali ipak imade nešto, što nije prolazno, što
ne može ni puki slučaj ni najljući neprijatelj uništiti, a to su
umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila,
ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može pomrčati umne stečevine
naroda, koje je privrijedio, kad je pobijedio barbarstvo i neznanje.
Taj triumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućih naraštaja
i vremena.
Na stotine - na hiljade godina prohujalo je preko postojbina starih
azijatskih naroda, koji su slavno bili i prošli, pa ipak se sve
do sada sačuvalo iza njih dosta literarnih i umjetničkih spomenika,
koji nam pripovijedaju o borbi izmegju svijetla i tmine, o triumfima
kulture nad barvarstvom. Iz tih spomena mi proučavamo vjere, zakone,
običaje i mišljenja o čovjeku i svijetu, o barvarstvu i kulturi,
o prosvjeti i neznanju. Svaki narod, koji je jednom izvojštio pobjedu
nad tminom i ostavio iza sebe umnih stečevina na polju kulture,
zadužio je druge prosvijećene narode, da mu sačuvaju uspomenu za
sva vremena u kulturnoj povijesti čovječanstva.
I naš mali narod, ako nije prije hiljade, jest prije par stotina
godina preživio jednu epohu, koju slobodno smijemo nazvati preporodom,
jer je istočnu prosvjetu objeručke prigrlio i zaigrao dostojnu ulogu
megju narodima ogromne turske carevine. To je trajalo samo jedan
vijek, ali je ipak taj vijek u historiji umnog razvića Bošnjaka
i Hercegovaca najsjajniji vijek. Što je to trajalo samo jedan vijek,
krivi su nenaravni uslovi za daljnji razvoj i političke prilike
u državi, koje su naše pregje kasnije bacile u duševnu letargiju,
da čekaju dva vijeka, dok kucne čas, kad će se moći pod naravnim
uslovima razvijati, naime: na svome, a ne na tugjem jeziku udešavajući
svoj umni rad prama savremenom napretku i narodnom duhu. Onda ih
vlastiti narod nije razumio, jer su izražavali svoje misli i pisali
svoja djela u arapskom, turskom ili perzijskom jeziku, a za ono,
što masa ne razumije, ne može se jedan narod zagrijati. Onda su
ih razumili spomenuti narodi i odabrana kasta: inteligencija - ulema
u vlastitom narodu, a to nije dovoljno za trajni duševni razvitak.
Naši pioniri na polju istočne prosvjete imali su u svome naraštaju
i u dva-tri naredna naraštaja dosta prijatelja i obožavatelja i
u domovini, ali tih je s vremenom malo po malo nestajalo, dok ih
nije sasma nestalo polovicom XVII. vijeka. U stoljetnoj borbi s
vanjskim i nutarnjim neprijateljem umorni bosansko-hercegovački
musliman zaboravio je na svoje slavne djedove, koji su mu u svoje
vrijeme, pronijeli ime po islamskom svijetu sa učenim i pjesničkim
djelima.
Tako bi po nama nestalo djela i imena negdašnjih naših radenika
na polju istočne prosvjete, da ih drugi islamski narodi nijesu sačuvali
barem djelomično sve do danas. Imena su s biografijama zabilježena
u njihove povijesti literatura, a djela u brojnim prepisima sačuvana
po javnim i privatnim bibliotekama. Sada je pako dužnost mlagjeg
islamskog naraštaja u Bosni i Hercegovini, da ta dična imena dalje
predaje, da ta dragocjena djela dalje čuva, kao amanete i - gledajući
na stari ponos - posegne za istočnom i zapadnom knjigom, pa prama
duhu svoga naroda iz oboga stvori nešto novo, jer on stojeći na
granici Može da goji, Može da spoji Istok i zapad, pjesmu i um!
Prve lastavice
iz naših krajeva, koje se javljaju na polju istočne prosvjete jesu
Mahmud paša (Adni), Abdulkerim i Ajas. Njih trojica po starini stoje
na čelu svima piscima i pjesnicima iz naših krajeva.
Mahmud paši
se dive svi savremeni književnici i učenjaci po širokom turskom
carstvu kao učenom veziru, meceni, državniku, vojskovogji i t. d.,
dok Abdulkerim u isto vrijeme kao ozbiljni profesor i carigradski
muftija drži predavanja o istočnim znanostima i šeriatskom pravu
pred stotinama slušatelja, skromni šejh Ajas kao učitelj Mehmedu
II. El-Fatihu tumači arapske znanosti i razvija mu mističnu filozofiju,
koja ostavlja jasne tragove na životu tadanjega prijestolonašljednika,
a kasnije zagonetnog sultana. Budući su sva trojica na jednoj samarici
došli u Edrenu kao ratni plijen, grehota bi bilo zastaviti ih, a
još više bi se čovjek ogrješio, koji bi ih ispustio, kad piše o
Bošnjacima i Hercegovcima, što su se istaknuli na polju istočne
knjige, jer sva trojica zauzimaju odlično mjesto megju turskim književnicima
i pjesnicima.
Kad su iza kosovske bitke (1389.) turskoj bili na udarcu ostale
naše zemlje, često su se zalijetale akindžije u naše krajeve i sa
sobom vodile mnogo naroda preko granice. U takovoj jednoj ekspediciji
zasužnjena su tri dječaka i dovedena u Edrenu, tadanju prijestolnicu
osmanskih careva. Jedan megju njima zvao se Abogović, koji je kao
muslim dobio ime Mahmud; od ostale dvojice jednom su dali ime Ajas,
a drugome Abdulkerim.
Kao što svima vezirima iz naših krajeva stoji na čelu Mahmud paša
Abogović, isto tako stoji na čelu i svima našim pionirima na polju
istočne književnosti pod pseudoimenom Adni (Edenski). Ta veličanstvena
pojava u vrijeme misterioznog sultana stekla je megju savremenicima
toliko obožavatelja, koji su je u dušu uklesali svome mlagjem naraštaju
kao dragocjenu uspomenu, da je i on preda na amanet svome potomstvu,
koje će oko nje saviti cijeli ciklus priča kao o kakovoj mitološkoj
personifikaciji znanosti, pravednosti i drugih vrlina.
To čudo XV.
vijeka ugledalo je sunce pod našim nebom negdje početkom istoga
vijeka. Što neki hoće da je "materno genere Trybalbus, paterno
Graecus" - to je puko naklapanje, koje se osniva samo na jednoj
uzgrednoj bilješci, koju je zabilježio grčki historičar Chalcondilas.
Koliko historijske istine imade u toj bilješci, vidi se u istom
djelu, gdje se pripovijeda, da je katoličkoj propagandi protivna
stranka izabrala Mihaela brata Mahmud pašina za vogju: Verum Tryballi
confluebant ad Mahmetis fratrem Mihaelem, qui apud Tryballorum principem
egerat".
Poznato nam je od prije, da je pred nasiljem bosanskog kralja Tome
iselilo mnogo bogumila u susjedne zemlje i da ih se lijep broj sklonio
pod zaštitu despotovu (1450). Po smrti despota Lazara na segedinskom
saboru (1458.) ugarski kralj Matija Korvin imenovao je Stjepana
Tomina srpskim despotom, koji se kasnije oženio Lazarevom kćeri
Jelačom i tako raširio bosansko kraljevstvo sve do Smedereva i Morave.
Katolička revnost despota Stjepana pripovijedala se na daleko, a
čini se, da se u tome s njime natjecala njegova punica i udovica
Lazareva Jelena, koja je napokon kao leno darovala Srbiju papinskoj
stolici.
Tada je po turskim historicima Ašikpaša-zade i Nešriji bio Mahmud
pašin brat povjerenik bosanskog dvora u aferi Smedereva.
Megju braćom
su se vodili pregovori o primanju i predaji grada i o reviziji ugovora
izmegju sultana i bosanskog kralja. Napokon su se obje stranke osvjedočile
o valjanosti ugovora. To je bilo godinu dana prije pada Smedereva
pod tursko gospodstvo naime: kad ga je prvi put Mahmud paša obsjeo
i napustio obsadu. Mahmud pašin brat Mihajlo Abogović ostao je namjesnik
u Smederevu.
Kada je Jelena učinila spomenuti poklon, srpski boljari i bogumilski
bjegunci nezadovoljni s tijem, dignuli su ustanak i izabrali za
vogju kneza Mihajla, Mahmud pašina brata, preko koga su mislili
dobiti pomoć od Turaka i Bošnjaka, da protjeraju Jelenu i razoružaju
njezine pristaše.
Turska zaposlena
na Istoku nije se mogla odazvati ustašama. Megjutijem je Jelena
prevarila kneza Mihajla, uhvatila ga na vjeri i kao sužnja opremila
u Ugarsku. Naredne godine 1459. nalazimo Mahmud pašu u Srbiji, gdje
sveti brata, osvaja despotovinu i progoni fanatičnu Jelenu.
Mahmud paša
je kako bilježe turska vrela rodom Hrvat, a mi znamo već od prije,
da Bošnjake stari turski povjesničari pribrajaju rodu Hrvata.
Na slijedećoj strani opet se osvrće pa veli:
"A pleme Hrvata, koje se nastanilo oko rijeke Bosne prozvalo
se po toj rijeci. Ogledalo njihova značaja odrazuje se u veseloj
im naravi. Po Bosni dobili su ime i došli na glas po tekućoj rijeci.
Duša im je čista, a lik svijetao. Većinom su lijepa stasa i dobra
srca. Njihova vanjština i nutarnjost uspravnosti (pravednosti),
otvorena lica i kršni momci poznati su (na daleko) po pokrajinama
radi ponositosti, a ozbiljni naučenjaci kao umni i promišljeni ljudi.
Uzrok je to, da je Bog - neka je uzvišen i slavljen! - u osmanlijskom
carstvu podigno vrijednost ovome slavnom narodu sa službom i dostojanstvom
i čast njihove sreće uzvisio kao njihov visoki rast i velikodušnost,
što se megju njima rijetko nalazi nasilnika. Oni pako, koji su došli
do visokih položaja (u državi) većinom se odlikuju veledušjem, to
jest: čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni
i pohlepni. Neustrašivi su u ratu i na mejdanu, a u društvu i na
veselju prijazni. Obično su prostodušni, dobroćudni i ljubezni.
Osobito se odlikuje ovo preuzvišeno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim
uzrastom.
Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju
se kao prosti vojnici, dobrotom i pobožnosti, kao age i sandžaci
obrazovanošću i vrlinom, a kao veliki veziri u upravi su dobroćudni,
ponosni i pravedni, da ih narodni prvaci hvale i odlični državnici
slave."
Tijem riječima
ne treba komentara; veliki turski historičar Aali (umro 1008.-1599.)
govoreći o narodima, s kojima su Turci došli u dodir u poglavlju
tumači, kome je rodu pripadao Mahmud paša i svi naši velikani u
turskoj povjesnici.
Kad se to uzme u obzir, pa onda da je Mahmud pašin brat namjesnik
bosanskog dvora u Smederevu i povjerenik bosanskog kralja kod revizije
ugovora i vogja ustaša proti katoličkoj Jeleni i napokon ponašanje
samog Mahmud paše prama bogumilima prije i poslije pada bosanske
kraljevine, koje je dočekivao s najvišom susretljivošću i zagovarao
njihove interese kod sultana i napokon njegovo odlično postupanje
sa zadnjim bosanskim kraljem, sve nam to svjedoči, da Abagovići
nijesu Grci, nego lišće sa naše gore.
Kada i kojom je zgodom Mahmud paša s Ajasom i Abdulkerimom zapao
u tursko sužanjstvo ne zna se, nu da su sva trojica došli u vlast
nekog an alfabeta Mehmed age, koji se često spominje megju časnicima
sultana Murada II. (824.- 855.), znamo iz vrela. Hammer kaže, da
je Mahmud paša zarobljen "als Knabe auf dem Vege von Novobrdo
nach Semendra geraubt", a ne navodi vrela odakle je uzeo tu
vijest. I to je jedan dokaz, da Mahmud paša nije Grk, nego južni
Slaven, jer je zasužnjen u zemlji, gdje iza X. vijeka nijesu Grci
obitavali……
NA PUČINI
SVJETLA
“Na pučini svjetla”
gori
Kao alem žiška mala;
Kad svemoćni svemir stvori,
Ta je žiška zatreptala.
Kol’ko bura
i orkana
Gasilo je svojim bijesom,
Pa još nije pomrčana,
Još se blista sjajnim krijesom.
Mnogi um je
poticala
Da dokuči iskru njenu,
Nu ona se odmicala,
Ostavljajuć svoju sjenu.
1 vijekovi redom
lete,
I umovi redom ginu;
Ali od te žiške svete
Niko iskre još ne skinu.
I ja eto za
njom bludim,
I bludeći slatko sanjam;
Za njom čeznem, za njom žudim,
Njoj se divim, njoj se klanjam.
Ali, zalud su
moje želje,
Do nje doći nigda neću;
Ko da shvati tajne velje:
Otkud miris šarnu cvijeću?
“Na pučini svjetla”
gori
kao alem žiška sjajna;
Da je shvati svak se mori,
A svakom je –opet tajna.
Safvet-beg
Bašagić-Redžepašić: Izabrana djela, Sarajevo 1971.
Preuzeto iz: Eva de Vitray Meyerovitch: Antologija sufijskih tekstova,
Zagreb 1988
http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Bashagich_Safvet_beg/index.html
|
