Kultura > Hrvatski jezik :: Herceg Bosna :: Hrvati Bosne i Hercegovine

Na ovoj (a i drugim stranicama na kojima je glavnom temom hrvatski jezik) nakana nam je dati povijesni oris nastanka, kao i prikaz sadašnjega stanja i protimbi koje se pletu oko hrvatskoga standardnoga jezika- najčešće inspiriranih političkim ideologijama jugoslavenstva, i, rjeđe, velikosrpstva (u posljednje vrijeme tomu se «dvojcu» pridružio i bošnjački protuhrvatski jezični ekstremizam kao kopija jugoslavenskog «srpsko-hrvatskoga» unitarizma koji je dominirao dvama propalim Jugoslavijama. Tomu valja dodati da je i «dvojac» možda bio jedan bog Janus s dva lica, jer velik broj povijesnika smatra da je «jugoslavenstvo» u zreloj fazi bilo ništa do najuspjelija i najrafiniranija verzija velikosrbizma.) Svijesni zainteresiranosti širega čitateljstva za jezikoslovnu problematiku, kao i niskoga stupnja općega lingvističkoga znanja nužnoga za cjelovitije sagledavanje hrvatske jezične situacije, odlučili smo se za sljedeći pristup:

1. dat ćemo najzanimljivije sažetke iz djela uglednih hrvatskih jezikoslovaca-od prikaza jezične povijesti preko opisa hrvatskoga standardnog jezika do sociolingvističkih (pa i publicističkih) komentara koji su na razmeđi lingvistike i političke polemike. Gotovo svi su radovi iz pera najeminentnijih hrvatskih lingvista, pa stoga ne predstavljaju privatno mišljenje raznih čudaka ili amatera, nego su reprezentativni za raščlanu raspravljanih tema.

2. budući da je velik broj čitateljstvu intrigantnih tema obrađen u radovima koji nisu lako dostupni (najčešće je riječ o specijaliziranim filološkim izdanjima, zbornicima sa slavističkih kongresa te uradcima koji nisu odavno u tisku)- na ovu smo Web stanicu postavili i neke od tih radova. No, ipak smo, zbog mogućega porasta interesa čitatelja, prednost dali knjigama koje se mogu nabaviti u knjižarama i knjižnicama (a nemali je broj i dostupan preko svemreže/Interneta).

3. pošto je svrha ovoga prikaza prijegled suvremenih jezikoslovnih djela i njihov opis nastanka i ustroja hrvatskoga jezičnoga standarda- nismo izravno citirali starije hrvatske filologe i leksikografe, od Vrančića, Kašića, Mikalje preko Belostenca, Appendinija i Stullija do Gaja, Šuleka i Maretića. Ti su autori ionako ionako prikazani u radovima koje ćemo navesti kao ključne referencije; također, ne treba zanemariti ni činjenicu da starija hrvatska filološka djela kontinuirano izlaze u pretiscima, sve bolje jezikoslovno obrađena i sa stručnim komentarima, a može ih se i nabaviti u knjižnicama i knjižarama.

4. prije samih citata, navest ćemo poveznice/linkove najznačajnijih institucija koje se bave hrvatskim jezikom, te prikazati (no, bez posebnih detaljnih osvrta i kritičkih komentara koji bi nepotrebno oduljili ovu prikazbu) glavna djela koja opisuju tijek povijesti hrvatskoga jezika, njegov današnji gramatički ustroj i rječnik, kao i preskriptivne jezične savjetnike fundamentalne za jezični propis i kulturu.

INSTITUCIJE I PROJEKTI

HRVATSKO JEZIKOSLOVLJE DANAS

Ne ulazeći u vrijednosne prosudbe pojedinih dijelova različitih djela (koja su često predmetom žučnih polemika hrvatskih jezikoslovaca koji katkad ne znaju razlučiti osobno od profesionalnog), navest ćemo knjige koje najbolje opisuju hrvatski jezik. Neka su od tih djela kapitalna lingvistička ostvarenja, druga pak reprezentativni kompendiji ili priručnici čija je vrijednost najviše u tome što su saželi dotadašnje spoznaje u jednoj knjizi, dok treći pak, uza svu svoju vrjednotu, još uvijek zrcale neke usmjerbe starijih hrvatskih filoloških škola. Bilo kako bilo, po minimalnome suglasju, hrvatski je jezik opisan u sljedećim knjigama*:

POVIJEST HRVATSKOGA JEZIKA

GRAMATIČKI OPIS HRVATSKOGA JEZIKA

Stjepan Babić: Tvorba riječi u hrvatskome književnome jeziku, 3. izdanje, Zagreb 2002

Radoslav Katičić: Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika, 3. izdanje, Zagreb 2002

Babić et al: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb 1991

RJEČNICI

Tomislav Ladan (ured.): Osmojezični enciklopedijski
rječnik, 1-4 + nastavci , Zagreb 1987–2002 +

PRAVOPISI

JEZIČNI SAVJETNIK

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb 1999

Sljedeći tekstovi raščlanjuju tijek povijesti hrvatskoga jezika, suvremeno stanje, te postavljaju osnove jezičnoga planiranja za hrvatski jezik u budućnosti. Prvo je navedena Promemorija Matice hrvatske o hrvatskome jeziku. Zatim slijedi tekst iz knjige «Jezikoslovna promišljanja» rano preminuloga prvog ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Mire Kačića, dok je drugi članak, iz pera akademika Radoslava Katičića, objavljen u knjizi «Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika», u izdanju Matice hrvatske 1999. .

Hrvatski jezik pripada južnoslavenskoj podskupini slavenskih jezika. Razvijajući se od 11. st. kao pisani jezik prožet živim hrvatskim narodnim govorima, upravo se hrvatski jezik među prvima počeo izdvajati iz slavenskoga continuuma kao poseban entitet.
Za rast hrvatskog jezika još od ranog srednjeg vijeka karakterističan je utjecaj zapadne, latinske, mediteranske i panonsko-srednjoeuropske kulture i civilizacije. Ali najvažnije je od svega stalno očitovana volja hrvatskog naroda da očuva svoju kulturnu, političku, jezičnu i drugu samobitnost.
Od 14. do 15. st. jezik cijeloga hrvatskoga prostora označuje se jedinstvenim imenima (slovinski, ilirski, hrvatski), s jasnom sviješću da hrvatskomu pripadaju i čakavsko i štokavsko i kajkavsko narječje. Tako je od kraja 16. st. - a osobito u 17, 18. i 19. st. - napisan i objavljen niz gramatika i rječnika toga jezika. Osobito u 17. i 18. st. svi pisci na čakavskom, štokavskom i kajkavskom području svjesni su da pišu istim jezikom, kako god ga zvali. Jezik hrvatske književnosti u Dubrovniku - kao najizgrađeniji - postao je uzorom na ukupnome hrvatskome prostoru, pa će upravo to biti glavnim razlogom što će sredinom 19. st. dotad izgrađeni hrvatski književni jezik utemeljen na štokavskoj osnovici prevladati na cijelom hrvatskom području, i to zbog dubrovačkoga govora u jekavskome obliku.

Književni jezik Srbâ do 19. st. bio je oblik crkvenoslavenskoga (srpskoslavenski, ruskoslavenski), a kad je V. S. Karadžić, na poticaj Slovenca Jerneja Kopitara, za osnovicu novoga srpskoga jezika uzeo novoštokavsko narječje - i po uzoru na dotadašnji hrvatski književni jezik njegove rječnike i gramatike - to je olakšalo ekspanzionističke težnje mlade srpske države.
Hrvatski je jezik u svojoj povijesti bio vrlo često ometan, a ponekad i onemogućavan, u razvitku. Bile su to posljedice državne, odnosno političke sudbine hrvatskog naroda: gotovo punih devet stoljeća Hrvatska je bila u sastavu drugih država, zadržavajući nekad manju, nekad veću autonomiju.
Osobito teško razdoblje nastupilo je od 1918. godine. Uvjereni da će u zajedništvu s drugim Južnim Slavenima lakše osigurati svoje nacionalne interese, Hrvati ulaze i u državnu zajednicu s njima, u Jugoslaviju. Ali od očekivanja se nije ostvarilo ništa. Srbi zbog svoga povoljnoga položaja (najbrojniji i najprošireniji narod, njihova glavnoga grada i proširenja njihova državnoga aparata, vojske, policije i redarstva i žandarmerije), odmah preuzimaju dominantnu ulogu.

U obje Jugoslavije nisu se birala sredstva i nije se zaziralo ni od jezičnog nasilja kako bi se dokazalo da su hrvatski i srpski jedan jezik. Ali, unatoč svemu tomu, hrvatski je narod održao svoj jezik i zadržao njegovo narodno ime. Iako odnos hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika nema prave analogije u svijetu, ipak onako kao što je, kulturnopovijesno i funkcionalno, nizozemski jezik različit od njemačkog, kao što je norveški različit od danskoga i slovački od češkoga, kao što je u demokratskoj Španjolskoj i nakon propasti fašizma galješki priznat kao poseban jezik, različit i od španjolskoga i od portugalskoga, tako je težinom kulturnopovijesne tradicije, samoga jezičnog ustroja kao i voljom hrvatskoga naroda hrvatski jezik različit od srpskoga.
Međutim, u tradicionalnoj (genetskoj) lingvistici mnogim je jezicima osporavan status jednostavno zato što nisu bili jezicima posebnih državnih entiteta (katalonskomu, galješkomu, slovačkomu), kadšto čak i dugo nakon stvaranja nacionalne države (norveškomu). Moderna je sociolingvistika naprotiv utvrdila da pri svemu tome, osim čisto jezično-genetskih, značajnu ulogu imaju kulturni i povijesni, društveni i politički, gospodarski i psihološki čimbenici te nadasve volja samih govornika; na temelju složenog spleta kriterija svaki se jezik izdvaja kao originalan i neponovljiv skup kvantitativnih, kvalitativnih i funkcionalnih značajki. Jezici se naime razlikuju jedan od drugog na različite načine.
Na hibridnome nazivu srpsko-hrvatski (Serbo-kroatisch, serbo-croate, Serbo-Croatian i dr.) osobito je inzistirala velikosrpska administracija i diplomacija prve i druge Jugoslavije. Ali takvu se nazivu hrvatski narod stalno odupirao i nikad ga nije prihvatio, pa ga je - unatoč represiji komunističkog režima - i javno odbacio 1967. godine Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, koju su tada potpisale sve relevantne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i supotpisale tisuće hrvatskih intelektualaca i kulturnih radnika. Snagom tih nastojanja u drugoj su Jugoslaviji (1945-1991) ipak svi bitni savezni dokumenti obavezno službeno objavljivali u četiri verzije: slovenskoj, hrvatskoj, srpskoj i makedonskoj, a u početku su se tako i zvale.

III.

Neosporna je činjenica da vec trinaest stoljeća postoji hrvatski narod, da je njegova kršćanska tradicija stara trinaest stoljeća, da Hrvati već gotovo tisuću godina imaju dokumentiranu pismenost i književnost na svojem narodnom jeziku. Neosporno je i to da su Hrvati stoljećima pisali trima svojim međusobno povezanim narječjima (gotovo osam stoljeća prije Srbâ, koji su tek u 19. st. napustili srpskoslavenski i počeli pisati jezikom na folklornoj štokavskoj osnovici, dok se nikad nisu služili dvama tipično hrvatskim narječjima: čakavskim i kajkavskim). Hrvati su svoju pismenost, književnost, znanost i duhovnost uopće oblikovali i stvarali unutar zapadne, latinske Europe, a Srbi u krilu istočne, grčke i slavenske. Nije dvojbeno ni to da je hrvatska državnopravna tradicija (koju je morala priznati i uvažavati i komunistička Jugoslavija) starija od jednog tisućljeća, i da je upravo na njezinu temelju nastala i današnja Republika Hrvatska kao međunarodno priznati pravni i politički entitet. A sve se to moglo izražavati, pa se i danas izrazuje, na jeziku kojemu je jedino naravno ime - hrvatski jezik, bez obzira na stupnjeve srodnosti ili sličnosti s ostalim južnoslavenskim jezicima.
Stoga Matica hrvatska ovom promemorijom ponovno naglašava da sve relevantne političke, znanstvene i kulturne međunarodne ustanove trebaju uzeti u obzir navedene bjelodane i neosporne činjenice jednako u diplomatskim tijelima kao i u slavističkim institutima, kojima je inače dužnost promicati posebnu književnost i prepoznatljivi jezik svih naroda pa i hrvatskoga, te poštovati neotuđivo pravo hrvatskoga naroda i hrvatske države na svoj jezik i njegovo vlastito ime, to jest: na samostalan hrvatski jezik.
Zagreb, prosinac 1995.
Matica hrvatska je jedna od najvažnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Osnovana je 1839. godine u Zagrebu kao književno i izdavačko društvo.

HRVATSKI JEZIK:
PROŠLOST, SADAŠNJOST, BUDUĆNOST

izvadci iz knjige “Jezikoslovna promišljanja”. Autor Miro Kačić (1946.-2001.) bio je prvim ravnateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (http://www.ihjj.hr/ )

Važnost je jezika za njegovanje i poticanje odgojnih i tradicionalnih vrjednota neizmjerna, a materinskoga je poglavita. Jezikom se priopćava, njime se bilježi, u njega je utkana sva ljudska povijest. Svaki je narod, pa tako i hrvatski, određen u svojoj posebnosti i jedinstvenosti u odnosu na druge narode svojim jezikom. Hrvatski je jezik odrednica i sastavnica hrvatskoga identiteta. Bez jezika se ne može spoznavati. Bez njega se ne može bivati. Njime jesmo, po njemu bivamo, s njime opstojimo, preko njega opstajemo. Tko smo i što smo bez njega. Ni kap vode, ni zrnce prašine, bili bismo tek drhtaj zaboravljena sjećanja. Ako je uljudba univerzum ideja, kroz povijest određenih i u nama ugrađenih, onda je jezik, kao povijesna činjenica-paradigma, artikulacija sveukupne uljudbe, a kroz hrvatski se jezik artikulira hrvatska kultura i hrvatska samosvijest. On je dokaz naše povijesnosti i naše osobnosti, tj. naše posebnosti.

Prošlost

Hrvatska književnost je od početaka nastajala na trima narječjima jezika hrvatskoga, čakavskome, kajkavskome i štokavskome: sva su tri narječja neodvojiva njezina građa. U IX. stoljeću Hrvati su kao jezik bogoslužja prihvatili starocrkvenoslovjenski koji je bio preinačen i za nebogoslužnu porabu, a poznat je kao hrvatska suvrst staroslovjenštine. Dvije su inačice toga jezika, bogoslužna i nebogoslužna, ostale sve do sredine XIX. stoljeća dijelom glagoljičnoga crkvenoga obreda. Na taj je jezik na kojemu su stvoreni zapisi pravnoga sadržaja i glagoljaška književnost postupno utjecao pučki jezik na polju glasoslovlja, oblikoslovlja, skladnje i rječnika. Od XIV i XV. stoljeća pučkim su jezikom napisane svjetovne pjesme i pjesme nabožnoga sadržaja koje su se pjevale prigodom blagdana u crkvi. Začinjavci su, prevoditelji i prireditelji postupno uvodili pučki jezik u književne ozbiljke i prethodnici su obilatoga književnoga stvaralaštva u XV. i XVI. stoljeću. Jezik je duhovnih pjesama, prijevoda, čudokaza i crkvenih igrokaza svakodnevnošću pridonio narodnosnosti sredovjeke hrvatske književnosti. U pismenosti su hrvatskoga sredovječja isprepletena tri pisma: latinica, glagoljica, hrvatska ćirilica (bosančica) i tri jezika: hrvatski, latinski, staroslovjenski do kraja XI. stoljeća, dotično crkvenoslovjenski hrvatske suvrsti od početka XII. do XVI. stoljeća.

U razdoblju se europskoga preporoda (renesansa) u gradskim središtima, poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Hvara, književni radovi stvaraju na mjesnim narječjima. Od XIV. stoljeća hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj: hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje: rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan. Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana Judita (Venecija, 1501.), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, Marka Marulića - kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački. Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske 1 oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni. Dubrovački petrarkisti (Šiško Menčetić, Marin Krstičević, Džore Držić) u svojim su lirskim izričajima nadahnuti narodnim pjesmotvorjem, ali im temelj i crkvena i nabožna književnost u cjelini. Isprvice su se služili čakavštinom; istom poslije, u XVI. i XVII. stoljeću, pisci kao što su Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivan Bunić i Junije Palmotić uvode jekavsku štokavštinu. Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem u XVII. stoljeću oblikovan razrađen štokavski književni izraz. Istodobno se stvarala književnost hrvatska na narječju čakavskome u Splitu, Zadru i Hvaru. Čakavski izričaj njegovali su književnici koji su slijedili Marulića: Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Šime Budinić, Brne Karnarutić, Juraj Baraković. Njihov je jezik mjesno obilježen, ali kako su dodiri medu narječjima neizbježni, proučavatelji su primjećivali utjecaje štokavskoga u djelima pisanim čakavskim. U epskoj je pjesmi Vazetje Sigeta grada Brne Karnarutić svijesno pokušavao miješati narječje kajkavsko, čakavsko o štokavsko kako bi stvorio zajednički književni izraz. U XVI. je stoljeću čakavska književnost doživjela zlatno doba. Ugled je narječja čakavskoga izrazit; Faust Vrančić, svojim rječnikom, dalmatinski hrvatski svrstava medu najuglednije jezike europske.

U razdoblju se crkvene preobrazbe književna predaja glagoljaška nastavlja. Prevoditelji nabožnih tekstova s njemačkoga pokazuju zavidno poznavanje narodnoga jezika i mogućnost njegove prilagode književnomu izričaju. Oni svoj jezik zovu hrvatskim ustrajavajući na čistoći jezika i sloga. U XVI. se stoljeću i kajkavsko narječje preko djela pisaca iz sjeverne Hrvatske pojavljuje na hrvatskoj književnoj pozornici. Razlike medu narječjima nijesu nikad ni bile oštre, pa se tako u drugoj polovici XVIII. sto1jeća pokazuju u kajkavskome narječju neki znakovi štokavskoga utjecaja. Pisci su neprestano bili svijesni i drugih narječja uz ono na kojem su stvarali te nije rijetkost da je njihov izričaj višenarječan, primjerice Petar Zrinski i Pavao Ritter Vitezović u XVII. stoljeću. Vitezović je pokušavao mješavinom narječja stvoriti zajednički hrvatski književni jezik.

U XVII. stoljeću uočljivije su naznake da bi štokavsko narječje moglo biti osnovicom općemu jeziku. Bartul je Kašić kao jezik prijevoda Biblije u rukopisu 1622. odabrao štokavštinu, a štokavski je utjecaj prepoznatljiv i u Ritualu rimskome (1640.). Smatrao je štokavsku ikavicu iz Bosne najobičnijom, svatko ju može razumjeti i stoga se on njome u svim djelima i služi. Micaglia je dubrovačku štokavštinu smatrao osobito lijepom, a jezik se pjesnika Junija Palmotića također okreće k štokavskomu. Dubrovačka je književnost pisana štokavskirn jekavskim imala velik utjecaj na hrvatskim područjima. Dalmatinski se pisci XVII. stoljeća (Ivan Ivanišević, Petar Kanavelović, Jerolim Kavanjin, Andrija Vitaljić...) okreću k štokavskomu. Štokavski je i jezik djela bosanskih franjevaca Stjepana Matijevića, Pavla Posilovića, Matije Divkovića. Protupreobrazba se pokušava približiti svim ljudima, a protupreobrazitelji svoj jezik naziviju hrvatskim, slovinskim ili ilirskim. Bosanski franjevci u to vrijeme preuređuju stare hrvatske glagoljične služabnike unoseći u njih osobine štokavskih govora iz Bosne. Ta su djela: vjeroučnici, molitvenici i druga nabožno obilježena štiva, pisana štokavštinom, narječjem koje će dva stoljeća kasnije biti prihvaćeno kao književni jezik u svim područjima hrvatskim. Djela su nabožna sadržaja štokavštinom kojom su se služili franjevci i isusovci u Bosni i Dalmaciji bila izvorištem razvoja hrvatskoga jezika i književnosti u XVIII. stoljeću. Sredinom XVIII. stoljeća većina hrvatskih pisaca rabi štokavski kao svoj izričaj. U Bosni se, Hercegovini, Slavoniji i Dalmaciji pisci služe štokavštinom: kajkavska se predaja nastavila oko Zagreba.2 Između XV. i XVIII. stoljeća štokavska se ikavica ili ijekavica rasprostire na veliku dijelu hrvatskoga područja. Posljetkom je bila pojava slovnica i rječnika zasnovanih na tome narječju: Della Bellin rječnik (Dizionario Italiano-Latino-Illirico, 1728.), slovnica Franje Marije Appendinia (Grammatica della lingua illirica, 1808.), kao i šestosvezačni rječnik franjevca Joakima Stullia. Istodobno djeluju pisci rječnika i kajkavski pisci (Ivan Bellosztenëc i Pavao Ritter Vitezović u XVII. stoljeću, Andrija Jambrešić i Adam Patačić u XVIII. stoljeću) koji se odupiru zamisli o zajedničkome štokavskome narječju. Rječnik je Bellosztenčev (Gazophylacium, 1740.) prvi obuhvatan rječnik jezika hrvatskoga, najveće i najobilatije djelo toga doba na kajkavskome narječju. U djelo su unesene čakavske i štokavske osobine jer je Bellosztenec kao pavlin boravio u različitim krajevima i poznavao mnoge hrvatske govore. Vitezović je u rukopisnome rječniku Lexicon Latino-Illyricum latinskim riječima dao istovrjednice iz svih hrvatskih narječja. Šime Starčević je u Novoj ričoslovnici iliričkoj (1812.), napisanoj štokavskom ikavicom, prvi opisao novoštokavski četveronaglasni sustav. Hrvatska knjizevnost pisana štokavštinom počinje od XV stoljeća i do XIX. stoljeća biva prostorno premoćnija od čakavske i kajkavske književnosti. Bez obzira na to, čakavski su i kajkavski izričaj suživjeli sa štokavskim, kao što i danas sužive u pjesmotvorima suvremenijih hrvatskih književnika (kajkavskih: Frana Galovića, Ivana Gorana Kovačića, Miroslava Krleže, Nikole Pavića - čakavskih: Vladimira Nazora, Mate Balote, Drage Ivaniševića...). Utjecaj je osnovice kajkavske i čakavske na onodobni književni jezik hrvatski znatan i u rječniku i u naglasnim inačicama. Književna je predaja uvelike utjecala na oblikovanje književnoga jezika u Hrvata XIX. stoljeća i na razvoj njegov u dvadesetome. Kakvi god da su se pomaci dogodili rječniku iii slovičnome ustroju u razdobljima minulih stoljeća, neprijeporno je da književni jezik od XVI. do XX. stoljeća ima jezikoslovnu produžnost kao hrvatski jezik. Ta produžnost uvjetuje prepoznavanje zajedničkih crta u slijedu začinjavci, Marulić, Kačić, Kranjčević, Ujević; Vramec, Brezovački, Gjalski, Krleža, Ivan Goran Kovačić; Držić, Gundulić, Nazor, Šegedin... Od ranoga XVI. do kraja XVIII. stoljeća život je jezika hrvatskoga mjestimice raznolik, all ipak opstoji svijest o zajedničkome temelju. Šimun je Kožičić služabnik svoj iz 1533. nazvao Misal hrvacki, a nije rimski kako je to bio običaj smatrajući da hrvatski irna sva prava biti bogoslužnim jezikom.3 Svoj jezik, splitski čakavski, toliko različit od jezika riječke bogoslužne knjige toga vremena, i Marko Marulić zove hrvatskim. Oba su bila očitovanjem istoga narodnoga jezičnoga izraza. Od europskoga se preporoda do XIX. stoljeća i naziv ilirski često rabi da bi se označio hrvatski jezik, navlastice štokavski njegov izričaj, ili nešto što se odnosi na stanovnike hrvatskih područja, jer su se Hrvati nastanili u rimskoj pokrajini Iliriku u VII. stoljeću.

Ilirski je preporod od 1830. bio vođen romantičkim zamislima i štovanjem narodnosnoga, a Ljudevit Gaj i njegovi sljedbenici zagovarali su jezik dubrovačkih štokavskih pisaca kao književnu koiné koja bi Hrvate dovela do jezičnoga i narodnoga jedinstva. Nije preporod uveo štokavski (ni novoštokavski) govor, jer gotovo sto godina prije Gaja i njegovih sljedbenika svi hrvatski pisci izvan sjeverozapadne Hrvatske pišu prilično ujednačenim novoštokavskim narječjem, bez obzira na to je li njihovo narječje bilo koje od štokavskih narječja iii su govorili čakavskim narječjem. Stoga je jedino sigurno da se radilo o izboru između dvaju jezika pismenosti: novoštokavskoga i kajkavskoga. Ne prihvaća se najprošireniji ikavski hrvatski govor ni govor upravnoga i prosvjetnoga središta Hrvata zbog kajkavske osnove. Jezik je književnosti dubrovačke najcjenjeniji i shvaćen znamenom nadprostornoga, narodnosnoga i prosvjetnoga zajedništva. Zamisao je o zajedništvu južnih Slavena bila umni nacrt, a nije bila posljedak povijesnoga gibanja. Slovenci su, Hrvati i Srbi bili odvojeni poviješću i državotvornim razvojem, a još izrazitije vjerski i prosvjetno. Tih je godina usmjeravao put književnoga hrvatskoga jezika Vjekoslav Babukić. Bio je izvorni štokavac i na nj je utjecao stari književni jezik dubrovački. Taj je jezik snažno utjecao i na dva važna pjesnika ilirizma, Ivana Mažuranića, čiji ep Smrt Smail-age Čengića nasljeduje Gundulićev ep Osman te na Slovenca Stanka Vraza i pjesnički izraz njegov.

Ilirci su pokušali ujediniti sva štokavska podnarječja u jedan književni jezik. Hrvati su samo nastojali ujediniti područne književne jezike na temelju opstojeće predaje. Bečki je književni dogovor (1850.), za koji se mislilo da je otvorio put stvaranju zajedničkoga književnoga jezika za Srbe i Hrvate, istočnohercegovačkoga ijekavskoga, imao mnogo protivnika i u Srbiji i u Hrvatskoj. Bečki je dogovor ostao samo proglasom jer načela njegova zapravo nikada nijesu uhvatila korijena ni u hrvatskoj ni u srpskoj pisanoj riječi. Ilirci su jezičnu prosudbu smatrali prijeko potrebnom za povećanje izražajne snage izričaja, a ta je njihova težnja, težnja k uvođenju novih riječi koje bi se rabile u školstvu i znanosti, stvaranju prevedenica, posudbi iz drugih slavenskih jezika, iii pak unutarnarječnoj posudbi, nespojljiva s preustrojem Vuka Stefanovića Karadžića. Na hrvatski se jezik u XIX. stoljeću snažno odrazilo preuzimanje iz kajkavštine i čakavštine, kao i posudba i prilagoda stranih riječi. U drugoj polovici XIX. stoljeća oblikovanje je književnoga jezika pod utjecajem Zagrebačke jezikoznanstvene škole, jezikoznanca Adolfa Vebera Tkalčevića i Bogoslava Šuleka koji je rječničarskom djelatnošću, u kojoj se je držao čistunskih načela tvorbe riječi uzimljući ih najprije iz hrvatskih narječja, a zatim i iz s!avenskih jezika, rječnički obogatio jezik hrvatski. Stvorio je sustav vojnoga nazivija, iz kojega se mnogi nazivi danas opet rabe (bojnik, častnička odora, doknadni pričuvnik...). U drugoj polovici XIX. stoljeća hrvatski može biti jezik uprave. Hrvatska je ilirska zamisao oslabila snaženjem osnove Ante Starčeviéa.

Početak prinudnoga “približivanja” hrvatskoga jezika i srpskoga jezika označuje rad srpskoga jezikoznanca Đure Daničića4 na Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika koji je izdavala Akademija od 1880. do 1976. Svrhom je njegove suradnje sa zagrebačkim jezikoslovima bilo izglađivanje razlika koje su se očitovale medu hrvatskim i srpskim, što se pretvaralo u umjetno prevladavanje razlika. On se je sa suradnicima trudio stvoriti književni jezik na novoštokavskoj osnovici temeljen na pučkim govorima i pukopisnoj književnosti. Jezično su približivanje neki ugledni Hrvati vidjeli dobrim temeljem prosvjetnoga i mogućega državnoga izjednačivanja. Strossmayerova težnja za jedinstvom južnih Slavena nije mogla ukloniti srpski san o velikoj Srbiji ni habsburšku sredotočbu. Daničić je podupirao Karadžićevu osnovu koja je bila u izravnu sukobu s hrvatskim književnim nasljeđem. To je pokazao i prvi svezak Akademijina Rječnika (1881.). Rječnička je građa kajkavske književnosti bila u njemu posvema zanemarena. Prvi su svesci zanemarili suvremeniju književnost hrvatsku, a i Šulekove rječnike, premda su se drugi urednici na njih gdjekada pozivali. Sve se ono što nije novoštokavski oblikovano ili bilo takovo po postanku prilagođavalo. Tako se mijenjaju čakavska i kajkavska imena mjesta (Čakovac, Dionice, Spljet) a književna se djela romantizma i realizma poštokavljavaju i prilagođavaju izgovornomu pravopisu (Pod starimi krovovi - Pod starim krovovima, Među žabari – Među žabarima 5) Književna su se djela iz razdoblja hrvatskoga romantizma i realizma prilagođivala, dakle, toj štokavskoj normi i fonetskom pravopisu. Promijenilo se i naglasno znakovlje, što su ga Hrvati rabili od Bartola Kašića do Antuna Mažuranića; dotadanji je znak, primjerice, za dugosilazni naglasak (/) promijenjen u (^), a dotadanji znak za dugouzlazni naglasak (^) u (/) (hrâna u hrána). Sve je to bilo u dubokoj suprotnosti s koncepcijom zagrebačke filološke škole koja je zagovarala posebnost književnoga jezika, a u hrvatskom slučaju posebnost izgrađivanu na tronarječnim vrelima. U posljednjem je razdoblju novoštokavske prilagodbe u jezik Hrvata ugrađivan jezik Karadžićevih i Daničićevih djela.

Slijedeći načela Vuka Stefanovića, Ivan je Broz 1892. objavio pravopisni priručnik, a Tomo Maretić svoju slovnicu temeljenu na Karadžićevim i Daničićevim djelima. Sadržaj je njihova djela “gotovo izjednačen s organskim novoštokavskim narječjem koje je postalo jedini i neprikosnoveni sudac jezične pravilnosti” (Moguš). Književnoga jezika, prema mladoslovničarskim postavkama koje je slijedio, i nema. Književno oblikovanje mora samo slijediti govorno očitovanje kao uzor. Ta je slovnica uskratila hrvatskoj društvenoprosvjetnoj sredini ono što je vjekovima imala, njezine zakonite tekstove, a srpskomu je nasljeđu dala ono što ono dotada imalo nije, učeno objašnjen slovnički sustav jezika.

U Broz-Ivekovićevu rječniku (1901.) 80% natuknica uzeto je iz štokavskoga narodnoga pjesništva, narodnih priča i poslovica.

Mnoštvo je čakavskih i kajkavskih riječi kao što su npr. darežljiv, darežljivost, krstitke, imetak, podoban, poplun, priuštiti, propuh, strop, tjedan... koje se rabe u hrvatskome književnome jeziku ispušteno, kao i mnoštvo riječi iz rječnika Joakima Stullia; ispuštene su tisuće riječi jezika hrvatske književnosti. Sročitelji su smatrali da jezik Hrvata nije jezik hrvatske književnosti, nego štokavski iz pučkih pjesama, priča i poslovica. Usprkos takvoj zamisli, u predgovoru Iveković navodi da u hrvatskome opstoje tisuće riječi koje Vuk Stefanović Karadžić nije znao i nije mogao znati.

Zanemareno je da književnici (ne samo 'narod' - dakako štokavski 'narod') imaju određena prava pri usmjeravanju književnog jezika, posebno kada je riječ o njegovu obogaćivanju leksičkim inovacijama, bogatstvu novih izraza i nijansa.

Zar su Della Bella, Stulić, Belostenec i drugi sastavijali rječnike, da potomci u njih nikada i ne zavire? upitao se Ivan Milčetić 1905.

Na početku je stoljeća književni hrvatski jezik imao sličnu osnovicu kao i srpski književni jezik. U Hrvata se je, koji su imali odavnašnju produženost pisanoga jezika s trima narječnim osnovicama, književna ujednaka započela mnogo ranije, dok se kod Srba počela tek pojavorn pučkoga jezika u književnosti. Nasilno je približavanje uvjetovalo raskorak među jezikoslovima i piscima hrvatskima kojima kajkavština i čakavština nikad nijesu prestale biti izvorom (Šenoa, Matoš, Nazor). I hrvatski je jezični sustav bio otvoren njihovu rječničnomu blagu i književnosti usprkos nastojanjima hrvatskih vukovaca od šezdesetih godina XIX. stoljeća. Čak i Ivan Broz ističe (u Hrvatskoj književnosti, 1886.) da se jezik naroda mora zvati prema imenu toga naroda, pa se tako jezici Hrvata i Srba moraju zvati hrvatskim jezikom i srpskim jezikom.

Tomo je Maretić uvod Hrvatskomu ili srpskomu jezičnomu savjetniku napisao ekavicom. Kritizirao je sve što se ne slaže s duhom narodnoga jezika kako ga je on shvaćao. Iz književnoga jezika izbacuje sve novotvorbe i kajkavizme jer bi književnom jedinstvu Srba I Hrvata veoma smetale. S takvim je smjernicama desetljećima stvarano takozvano jedinstvo hrvatskoga i srpskoga jezika. I razumijivo je što Maretić i njegovi sljedbenici proganjaju riječi kao glazba, isusovac, redarstvo, slovnica, časnik, povijest, knjižnica... Njegov napadaj na riječi koje su u Hrvatskoj bile uobičajene, dakle napadaj na razinu hrvatskoga jezika najizrazitije različitu od iste razine u srpskome jeziku, govori o naravi jedinstva koje se htjelo stvoriti i o temelju stajalištima koja su se poslije nerijetko izricala i prema kojima književni jezik za Hrvate počinje tek od Vuka Stefanovića Karadžića, otkad su “uzeli” svoj novoštokavski jezik od Srba. Tu su zabludnu misao nerijetko ponavljali srpski jezikoznanci, ali i mnogi drugi slavisti. Samo je posljednji razvojni stupanj ujednake hrvatskoga jezika obilježio utjecaj Vuka Stefanovića Karadžića kad se u Hrvatskoj stvorila škola koja je zastupala njegove poglede, kojoj su čeonikovali Daničić, Budmani, Broz, Iveković, Maretić i kojoj se je djelatnost protegla i u XX. stoljeće.

U novoj su se južnoslavenskoj državi (1918.) zajedno našle jedinice koje su bile odvojene jezicima, kao i prosvjetom i nasljeđem, te stupnjem društveno-gospodarskoga razvoja. Povijest je nove države obilježena naporima Srba stvoriti usredotočenu srpsku državu, a Hrvatima i Slovencima osigurati neku vrstu nezavisnosti. God. 1921. Dragutin Boranić na temelju Brozova pravopisa objavio je Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, koji su rabili samo Hrvati. Aleksandar je Belić pravopis za Srbe objavio u Beogradu 1923. I jedan su i drugi slijedili načelo glasovnoga pisanja. Nakon stvaranja zajedničke države, u Hrvatskoj se sustavno povećava broj srpskih činovnika i učitelja. Srpske riječi svijesnim djelovanjima državnih tijela, dobro zasnovanim jezičnim ravnanjem, naviru u hrvatski jezik. Štoviše i hrvatski glasovi i pravopis dolaze pod srpski utjecaj. Nametanje je gledišta što su ga podupirale vlasti bilo veoma jako. Njemu je smetala i dotadašnja Broz-Boranićeva pravopisna predaja. Nju je zamijenilo Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole (1929.) Ministarstva prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema njemu se moraju izrađivati sve školske knjige. U školske su udžbenike ušli nazivi koji su se rabili do tada isključivo u Srbiji; tlačenje je uvjetovalo da su neki od njih danas postali obični. Međutim, kajkavska i čakavska književnost nastavljaju živjeti.

Čistunski ustuk na srpski utjecaj nije izostao: javljao se u Hrvatskome jeziku (1938.-1939.). u objavcima Matice hrvatske. Nakon 1929. sve je više utjecaja rječnika srpskoga jezika na hrvatski rječnik. Tada se pojavljuju i težnje k stvaranju zajedničkoga jezika za Srbe, Hrvate i Slovence, te srpski zadobiva položaj državnoga jezika. God. 1941. jezični se propis u Hrvatskoj još jednom mijenja. Kao otpor nenaravnim jedinstvaškim težnjama, vlasti u Hrvatskoj za Drugoga svjetskoga rata prekidaju s dotadašnjim pravopisom izrađujući korienski pravopis: službeni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga odnosno iekavskoga govora, ali se na njemu mora pisati prema tvorbenome načelu. Hrvatski pravopis Adolfa Bratoljuba Klaića i Franje Cipre uvodi tvorbeno pisanje kao propis za hrvatski jezični sustav.6

Nakon Drugoga svjetskoga rata Jugoslavija se oblikuje kao savez, ali su uz saveznu upravu isključivo srpski jezik rabila javna općila, jugoslavensko novinsko opravništvo Tanjug, pošte, željeznice, savezni strančarski i gospodarski tisak, vojska, državno zastupništvo, stranačka tijela. Srpski je jezik tako bio nadređen, podignut iznad “podređenih inačica”. Sva su ta zbivanja, neprekinuto jezično nasilje, uvjetovala da su i hrvatski i srpski jezik ostali bez slovnice, propisnika i svih drugih rječnika: na hrvatskoj su se strani pojavile samo dvije knjige rječnika koje su pripremale zajednički Matica hrvatska i Matica srpska. Premda je Ustav isticao ravnopravnost jezika, to se ozbiljavalo kao prevlast srpskoga koji je bio “službeni jezik”, isključivo rabljen na državničkome, upravnome i vojnome polju. Hrvatske su riječi kao povijest, zemljopis, tisuća, siječanj, općina, kotar... bile protjerane i zabranjene za upravnu porabu u Bosni i Hercegovini nakon Drugoga svjetskoga rata. Bio je to dio političkoga stvaranja države. Jugoslavenska je jezična politika četiri službena jezika načelno držala ravnopravnima, u stvarnosti se to nikada nije provelo: u jednakosti su neki bili povlašteni.

Sto godina nakon Bečkoga književnoga dogovora kad se je pokušao stvoriti srpsko-hrvatski jezik (Novosadski dogovor 1954.), različnost književnoga hrvatskoga i književnoga srpskoga jezika uvjetuje nekoliko oprječnih čimbenika:

- ijekavsko štokavsko narječje kao osnovica književnomu jeziku hrvatskomu / ekavsko štokavsko narječje kao osnovica književnom jeziku srpskomu

- obrtarsko i znanstveno nazivlje hrvatsko / obrtarsko i znanstveno nazivlje srpsko

- vjerska i filozofska nadgradnja hrvatska i nazivlje / vjerska i filozofska nadgradnja srpska i nazivlje.

God 1954. je u Novome Sadu 25 srpskih, hrvatskih i crnogorskih jezikoslova okupio tzv. Novosadski dogovor u ozračju državnoga pritiska i straha; sastavljen je zajednički srpskohrvatski / hrvatskosrpski pravopis. U Novome je Sadu bilo 18 Srba i 7 Hrvata pa su srpski prijedlozi glasovanjem morali biti prihvaćeni. Prvi je put u jednoj knjizi, u dvama odvojenim izdanjima, prikazan srpski i hrvatski pravopis. Malo je toga bilo usklađeno, navedeno je puno dvojakosti, a nazivoslovne su i rječnične dvoumice ostavljene za druga vremena. Pravopis sadrži srpske i hrvatske “inačice” te ostavlja Srbima i Hrvatima pravo izbora. Dogovor je ostavio dojam o potpisivanju poraza hrvatske prosvjetne predaje; Ljudevit je Jonke smatrao da bi on Hrvatima bio nametnut i da nitko od njih tamo nije bio uzočan. Zaključci su, bez obzira na raspravu, išli prema jasno zamišljenu cilju.

Srpski se jezik i dalje nameće u hrvatskim i slovenskim općilima. Zajednička se pobuna protiv toga u Hrvatskoj javlja 1967, Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika koju je potpisalo 140 ljudi iz 19 hrvatskih znanstvenih ustanova i koja naznačuje kraj Novosadskoga dogovora. Tražena je ravnopravnost četiriju jezika i poraba hrvatskoga književnoga jezika u školama i općilima, optužena je državna vlast za nametanje srpskoga kao službenoga jezika i potiskivanje hrvatskoga u položaj pokrajinštine.7 U vremenu se je od Deklaracije 1967. do 1974. kada je ustavno prlznata hrvatska jezična posebnost oblikovalo nekoliko bitnih činjenica:

- hrvatski je jezik prosvjetoslovno, društvenojezikoslovno, pukojezikoslovno te prema odrednici normativne obstojnosti poseban jezik

- od početaka su ujednake u XVIII. stoljeću do početka našega stoljeća književni jezik hrvatski i knježevni jezik srpski išli različitim putovima. Zbivanja su koja se od tada javljaju tlačiteljska po svojoj naravi i stoga nijesu urodila plodom;

- veoma je hitno ustvrditi da nijedan jezik , pa tako ni hrvatski, nije manje zaseban jezik, kad opstoji koji njemu sličan jezik, od onoga jezika koji nema sebi sličnih jezika. Koliko je različnosti, a koliko sličnosti između hrvatskoga i kojega god drugoga jezika nebitno je za njegovu istobit.

U tome su smislu četiri čimbenika utjecala na razvoj hrvatskoga jezika: latinsko bogoslužje od 1060. nakon Splitskoga sabora, turska provala u Bosnu u drugoj polovici XV. stoljeća, mletački utjecaj u Dalmaciji i habsburška prevlast na sjeveru. Utjecaj je latinsko-katoličke provjete kroz dodire s talijanskom i austrougarskom prosvjetom nemimoilazan pri proučavanju hrvatske prosvjete. Hrvatska se uljudba ne temelji samo na hrvatskome jeziku, uporišta su njezina i u djelovanju hrvatskih latinista. Latinska je skladnja utjecala na hrvatsku skladnju. Latinski je bio jezik bogoslužja, a preko njega je, kao jezika mudroslovlja i znanosti, utjecala zapadna uljudba na hrvatsku prosvjetu; mađarski je rječnik također utjecao na hrvatski rječnik, a turski jezik i prosvjeta, te arapski na književni jezik u Bosni.

Hrvatska jezična povijest naoko možda nije svagda dovoljno jasno slijedila svoj cilj, ali je put k njemu ipak prilično jasan. Glagoljična su se i ćirilična hrvatska djela prelagala u latinicu, ali obratnih postupaka nije bilo. Kajkavski su i čakavski pisci pisali i štokavski, ali obrnuti postupci nijesu poznati. Nenovoštokavski štokavci prihvaćali su novoštokavsku osnovicu, ali se nije događalo obrnuto. Ikavci pišu i ijekavski, ali ne i obrnuto.

Osebujnost je razvoja hrvatskoga jezika njegova tronarječna protega koja je onda i osebujnost hrvatske književnosti. To znači da se nadgradnja današnjega književnoga novoštokavskoga sustava kroza stoljeća razvijala u orječjima koji su pripadali trima narječjima. Tronarječnost se ogleda u razvojnolingvističkoj dimenziji prema kojoj su Judita i Galijotova pesan čakavska djela, ali se oni različito odnose prema cjelini kojoj pripadaju. Judita je usporedan dio cjeline hrvatske kajkavske, čakavske i štokavske književnosti, Galijotova je pesan dio hrvatske narječne književnosti koja nije usporedna sa suvremenom hrvatskom književnošću, nego je u njoj izražajna kategorija sloga. Tronarječnost je hrvatske književnosti u prošlosti drugojačija od njezine tronarječne protege danas. Posebnost je hrvatske jezične povijesti, manje sretna posebnost, i način njezina proučavanja. Slučajno ili nevlastice, i hrvatska se je jezična povijest prikazivala kao sastojina od dviju nepovezanih cjelina, dopreporodne i popreporodne.. One su tumačene i kao smjenjivanje nesređenoga uzornim; prešućeno je razdoblje od polovice XVIII. st. do preporoda u kojemu je izostala čakavska pismenost i počinjala ujednaka. Ona se nastojala isključivo povezati s crtom Gaj-Bečki dogovor-Maretić, s jedinim osloncem u Karadžićevu i Daničićevu djelu. Tu je sliku i hrvatsko jezikoznanstvo prihvaćalo bez kritičnosti (oni koji su problem uviđali-Jagić, Ivšić, Murko bavili su se drugim pitanjima), pa onda, naravno i slavistika u cjelini.

Položaj u kojem se danas našao hrvatski jezik zanimljiv je i možda jedinstven slučaj kako s teorijskoga, tako i s općelingvističkoga motrišta. Hrvatski se jezik prvi put, za svagda, a od vremena kada se počinje ostvarivati njegova formalna standardizacija, dakle preko 150 godina, ne mora više određivati naspram srpskomu ili kojemu drugomu slavenskomu, odnosno južnoslavenskomu jeziku. Odsad on postaje samosvjestan i samostalan. Pri određivanju će se hrvatskoga jezičnoga propisa morati voditi računa o hrvatskome jezičnome nasljeđu (od početaka pismenosti do danas), a neće se određivati naspram kojemu drugomu slavenskomu jeziku. Pođemo li tim putom brzo ćemo se uvjeriti da je pitanje hrvatskoga književnoga jezika (standarda) već davno riješeno, a da pitanje hrvatskoga jezičnoga propisa nije ni izdaleka dovršeno. Toga mnogi ugledni jezikoznanci i jezikoslovci ne žele biti svjesni. Pri određivanju jezičnoga propisa morat ćemo, dakle, neprestance u povijcst hrvatskoga jezika i jezikoslovlja ulaziti.

Moramo biti svijestni toga da je sve počelo Vukom. Nastavilo se “zvončićima”, orkanima, tenkovima, “krmačama” i još uvijek nije gotovo. Počelo je kovčežićem Srbi svi i svuda pa do tvrdnje kako su Hrvati preuzeli od Srba svoj jezik. Ta bi tvrdnja bila bezazlena i smiješna da nije preuzeta i objavljena u publikaciji svjetski uglednoga sveučilišta Yalea, u knjizi koju je uredio ugledni svjetski slavist Stankijević. Svi, ili gotovo svi misle da je borba za hrvatski jezik završena. Slobodom izgovora imena jezika hrvatskoga dobivena je bitka, ali nažalost ne i rat. A ako je borba za ime dobivena u Hrvatskoj ona iz daleka nije dobivena u svijetu. Boj za hrvatski jezik na tome polju tek je započeo. A da će taj i još mnogi drugi biti vidljivo je iz nedavno objavljenih dokumenata SANU. Ne vidjeti to bila bi još jedna velika hrvatska zabluda, bilo bi to zabijanje glave u pijesak, to bi bilo opet biti “guske u magli”.

Česte su ocjene pojedinih jezikoslovaca i nejezikoslovaca da se poseže za zastarjelim leksikom i novotvorenicama. To što je taj leksik namjerno potiskivan i stalno proglašavan zastarjelim, nikomu ništa. Osjećaj slobode u stvaranju riječi, proglašava se krajnostima. Često se to prikazuje tako kao da bi cilj, onima koji stvaraju i posežu za izvornim hrvatskim leksikom, ma u koje doba da je stvoren, bio hrvatski učiniti što različnijim od srpskoga. To je zapravo pogrješan stav, jer upravo u tome i takovome stvaralaštvu leži i još jedna osobina različnosti hrvatskoga jezika i srpskoga jezika. Čudno je i to da “branitelji sloboda”, slobodu jeziku hrvatskomu odriču. Umjesto da pozdrave taj stvaralački duh oni mu postavljaju ograde. Kao da postoji strah da bi nanovo riječi učiti morali, kao da se književni jezik ne uči i poučava. Ta on nije, kao što to dobro napisa Radoslav Katičić, jezik ničije majke. To je jezik koji se stoljećima stvarao u hrvatskome geniju i iz njega. Te ništa što je u njemu stvoreno ne može ne pripadati mu.

Jezično je nasilje uvjetovalo da su mnoge riječi bile potiskivane pa neke postupno i zaboravljene. Njihovo oživljivanje nije nikakva težnja k razlikovanju- jer je posebnost hrvatskoga jezika nedvojbena -nego nepristajanje na ozakonjbu onoga što je postignuto nasiljem u prošlosti. Stoga potisnute i zaboravijene riječi, posebice vojne nazivke i nazivke drugih struka, treba oživiti jer je to prijeko potrebno za razumijevanje hrvatske književnosti; obnova nasljeđa i težnja za ispravljanjem jezične nepravde.

Kakva je sada situacija u opisu i proučavanju hrvatskoga jezika? Od sustavnijih opisa imamo tri skorašnja opsežna djela koja je izdala HAZU. Tako je stvoren temelj iz kojega se može kretati dalje. U tima je djelima golemi, ali nepotpun opis. Zašto? Nedostaje opis govorenoga jezika i dani nam se opis zasniva poglavito na već spomenutome propisu. Imamo i rječnike, često dvojbene, hrvatskoga jezika, pojavila se povijest hrvatskoga jezika, a i brojne studije o hrvatskome jeziku. Nemamo, međutim, povijesne gramatike, one gramatike koja bi nam opisala pojedina razdoblja hrvatskoga jezika. Uz povijesnu gramatiku nedostaju nam raznorazni priručnici, razni rječnici, te sustavno istraživanje povijesti našega jezikoslovlja i sve ono što se nije moglo napraviti iz raznoraznih razioga. Kada bi to što imamo bilo dovoljno za opis hrvatskoga jezika, onda se pitanja propisa ne bi postavljala.

Kako se pitanje pravopisa postavlja najhitrijim moraju se napraviti istraživanja koja će pokazati koje je načelo bolje. Zastupnici glasovnoga načela pozivaju se na stogodišnju tradiciju i ogromna sredstva koja bi trebalo izdvojiti da se sve preustroji na tvorbeni pravopis. Kao da bi sada sve knjige i udžbenike trebalo spaliti. Prijeći bi se moglo postupno, kao što će se vjerojatno dogoditi, ako se primijeni kompromisno rješenje, na glasovni pravopis s elementima tvorbenoga, jer se to čini i najlogičnijim rješenjem. Međutim, prije donošenja bilo kakovoga rješenja trebalo bi istražiti koji je pravopis primjereniji. Ako je vjerovati stogodišnjoj tradiciji, prema kojoj nismo baš najpismenija nacija, možda su ipak zagovornici tvorbenoga pravopisa u pravu. No bilo kako bilo, i jedan i drugi tip pravopisa ima svojih prednosti i nedostataka: glasovni (fonološki) pravopis je pogodniji za onoga tko piše, a tvorbeni je bolji za čitatelja. To jesu, dakle, u biti dva nasuprotna pravopisa. Bitno je utvrditi odnos između ta dva očigledno oprječna odnosa. Tek nakon provedenih istraživanja moći će se reći što je svrsishodnije. A kako sve to postići ?

Sutra

Hrvatska je slovnica i leksikografija pratila od XVI. do XIX. stoljeća metode opisa i mjerila svjetskoga jezikoslovlja. U ovom stoljeću dala je Hrvatska nekoliko značajnih lingvista na međunarodnoj pozornici, a u Zagrebu se stvorio Lingvistički krug i časopis Suvremena lingvistika koji su ravnopravno općili s jezikoslovljem u Europi i Americi. Na to nasljeđe, isprekidano prodorima vukovske škole u hrvatskome jezikoslovlju početkom stoljeća ili marksističke i političke primijenjene lingvistike u posljednjim desetljećima, treba ponovo priključiti hrvatsko jezikoslovlje i tako ga uključiti u sve svjetske tokove. Hrvatske jezikoslovce sada ne povezuje nikakva obuhvatno organizirana zajednička znanstvena djelatnost. Zato je potrebno žurno ustanoviti Međusveučilišno međunarodno jezikoslovno i umoslovno središte koje bi, uz Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, trebalo biti stručni i znanstveni servis hrvatskomu jezikoslovlju i kroatistici. Znanstvena strujanja u suvremenome jezikoslovlju, koja bi se mogla takvim ustrojem zajedničkim znanstvenim radom u Hrvatskoj promicati, s jedne strane obuhvaćaju temeljne lingvističke discipline (fonetiku, fonologiju, morfologiju, sintaksu, semantiku. leksikologiju, teorijsku lingvistiku, analizu teksta), te jezikoznanstvo uopće. S druge bi se strane trebalo obuhvatiti i takve nove pristupe jeziku i spoznaji kakvima se bave kognitivna lingvistika, sociolingvistika, psiholingvistika, neurolingvistika, antropološka lingvistika, filozofija jezika, informatika, semiologija, teorija modela, matematička lingvistika, računalna lingvistika itd. Te bi se pak discipline trebale interdisciplinarno povezati s drugim strukama poput filozofije, antropologije, sociologije, psihologije, kulturologije, povijesti medicine i drugih znanosti kojima se inače uži, posebni oblici jezikoslovnih istraživanja ne mogu povezati.

- užih jezikoslovnih struka koje bi obuhvaćale: a) kroatistiku b) posebne filologije;

- novih i interdisciplinarnih istraživanja, teorija i pristupa jeziku i spoznaji

- raznih oblika suradnje sa znanstvenicima i stručnjacima drugih znanosti kao suradnicima Centra.

- ustrojavanjem i izvođenjem projekata znanstvenih istraživanja na društveno-humanističkim područjima bitnim za razvoj znanstvene misli u Republici Hrvatskoj;

- razvojem i osposobljavanjem znanstvenoga podmlatka i stručnjaka za izvođenje najsloženijih znanstvenih projekata na društvenom i humanističkom planu (nužno je napomenuti da je znanstveni podmladak jedna od najbolnijih točaka hrvatskoga jezikoslovlja);

- organiziranjem ili sudjelovanjem u dodiplomskoj i podiplomskoj nastavi iz istraživačkih područja koja su u sastavu osnovne djelatnosti Centra;

- sudjelovanjem (i ustrojavanjem) u sličnim međunarodnim projektima te međunarodnoj razmjeni obavijesti;

- ustrojavanjem i sudjelovanjem u ustrojavanju savjetovanja i seminara na području jezikoslovlja;

- izdavačkom djelatnošću, posebice izdavanjem kapitalnih djela hrvatskoga jezikoslovlja (pretisci, kritička izdanja, objavljivanje starih jezikoslovnih djela koja su još u rukopisima...).

Centar bi posebice promicao interdisciplinaran pristup jezikoslovlju i razvoju jezikoslovlja u Hrvatskoj s posebnim naglaskom na hrvatsku jezičnu problematiku. Brinuo bi se, poglavito, o razvitku stručnoga i znanstvenoga podmlatka. Nakladničkom djelatnošću te prijevodima kapitalnih djela svjetskoga jezikoslovlja u najširem bi se smislu promicao razvoj jezikoslovlja i nazivlja u Hrvatskoj.

Tri su bitna, ali ne i jedina, čimbenika osigurala opstojnost hrvatskoga naroda, i tako stvorila pretpostavku za stvaranje samostalne hrvatske države, kada su za to stvoreni uvjeti, a to su: kultura, vjera i jezik. 0 vjeri se institucionalno brine Crkva. Državi su na skrbi kultura i jezik. Briga o vlastitu jeziku ne isključuje brigu o stranim jezicima. Pače kroz brigu o stranim jezicima stvaraju se uvjeti za boije razumijevanje vlastite jezične problematike, kao i obratno, te osiguravaju preduvjeti za proučavanje, opisivanje i propisivanje vlastita jezika. To je u skladu sa stoljetnim hrvatskim nasljeđem.

Državna se skrb za jezik ogleda u prvome redu kroz njezin odnos prema institucijama za proučavanje i podučavanje jezika. Ulaganjem u institucije, država ulaže u ljude i programe, ulaže dakle u vlastitu opstojnost. Stanje u institucijama ne zadovoljava, ono je čak zabrinjavajuće. Za očekivati je da će briga o institucijama i programima, dolaskom mira, biti dostojna važnosti toga pitanja, jer je ono od temeljnoga značaja za bolji razvoj države i jamstvo njezine opstojnosti. Uz ulaganje u institucije i programe važan je i odabir ljudi koji će te programe i institucije voditi. To su samo preduvjeti za potrebit razvitak znanosti, bez koje nema dobre nastave ni dobra izdavaštva, a poglavito ne dobre publicistike.

Hrvatsku su napadali, kroz čitavu njezinu povijest, a sve do današnjih dana, uvijek na tri temeljna čimbenika njezine opstojnosti: kulturu, vjeru i jezik. Borba za hrvatski jezik dugo je trajala, a u Domovinskorne ratu nije prvimice ciljano gospodarstvo, već crkve, spomenici, knjižnice i pismohrane...

Da bi državna uprava znala donositi prave odluke mora biti svjesna stanja u hrvatskome jezikoslovlju i poznavati temeljnu problematiku vezanu uz hrvatski jezik.

Što još hitro napraviti? Časopise za popularizaciju jezikoslovlja općenito, hrvatskoga posebice (jezikoslovna i jezična problematika). Mnoštvo rječnika, slovnica, priručnika, učevnika... Pučka zabavna štiva; stripove, romane, priče, kako strane tako i one temeljene na hrvatskoj povijesti, uljudbi, kulturi, pismenosti. Sve temeljne knjige iz svih područja ljudske djelatnosti treba prevesti.

Posebice, okupiti skupinu pozorno odabranih stručnjaka koji bi taj program pomnjivo razradili, te im dati ovlasti i mogućnosti za njegov ostvaraj.

2 štokavsko narječje iz sredine XVIII. stoljeća pravi je početak suvremenoga općega hrvatskoga.

3 Ističući da će Misal poslužiti za “hrvackoga jezika prosvećenje”, Kožičić poistovjećava nazive hrvatski narod i hrvatski jezik. Isto je učinio glagoljaš Martinac četrdesetak godina prije: “….nalegoše Turci na jazik hrvatski..”

4 Jezikoznanac koji dolazi iz Srbije kao tamošnji popisatelj književnoga jezika objavljujući izdanja starih spisa, djela o naglasnome sustavu, Srpsku sintaksu, Istoriju oblika, Osnove, Korijene, ugledni tumač Karadžićevih ideja, da bi na hrvatskoj strani proveo ono što je već napravio na srpskoj. Prije utvrđivanja pravila za Akademijin Rječnik, objavio je knjižicu Rat za srpski jezik i pravopis (Budim, 1848.); u nekoliko je članaka iznio pravila o naglašivanju, objavio temeljno djelo o srpskoj skladnji (1858.), prvu pučku slovnicu (Mala srpska gramatika, 1850.) i prvu povijest jezika (1874.) (Naylor 1980: 73, Ivić 1990: 242-246).

5 Djela su se veé bila pojavila sa svojim izvornim naslovima; poštokavljena su u kasnijim izdanjima, Dokaz jc to zamagljivanja jezičnoga razvoja u drugoj polovici XIX. stoljeća krivotvorbom hrvatske književnosti iz vremena romantizma i realizma. Književnost se druge polovice XIX. stoljeća prilagođavala onodobnim jezičnim normama, kao da izvorna djela Šenoe ili Kovačića ne bi bila današnjemu čitatelju razumljiva. Početkom XX. stoljeća takve su prilagode bile hotimična preinaka jezika, pa se na njih štoviše gledalo kao na najnaravnije stanje stvari.

6 Premda jedan od najboljih hrvatskih pravopisnih priručnika, Hrvatski je pravopis bio predmet rasprave o kojoj se bez obrazložbe govorilo sve najgore. Činili su to i utjecajni jezikoslovi, pa i najutjecajniji srpski jezikoslov Pavle Ivić. On iznosi da je odredba o sapetome i neporabnome korienskome pravopisu imala samo jedan smisao: biti osvetom Karadžiću i njegovim sunarodnjacima (Ivić, Srpski narod i njegov jezik: 206). Pisanje je kakovo propisuje taj pravopis dio hrvatske predaje, kao manjim dijelom primjera i izgovorno pisanje. Stoga nije jasno što bi u njem moglo biti osveta Karadžiću i njegovu narodu.

7 “….Iako je unitaristički pritisak bio u jeziku čak snažniji ncgo na drugim područjima, upravo je u jezičnoj sferi bio i otpor najjači, osobito od sredine 60-tih godina…. Sve to objašnjava i reakcije na Deklaraciju. Jugounitaristi, osobito oni hrvatskoga podrijetla, i velikosrpski elementi, shvatili su da je njihov krajnji cilj bitno ugrožen i da hrvatsku jezičnu pobunu treba energično slomiti. Silovitost i drastičnost reakcije imale su za svrhu zastrašivanje i kršenje morala, željelo se da u hrvatskim masama i inteligenciji zavlada još veća apatija i malodušnost nego što je to bila prije Deklaracije…. Značenje Deklaracije u čisto jezičnom pogledu posve je jasno: cijeli strpljivo građeni novosadsko-dogovorni krov nad hrvatskim jezikom srušio se kao da je bio kula od karata, i kada se bjesomučna protudeklaracijska kampanja iscrpila i slegla, očito se vidjelo da taj krov više nikada neće moći biti izgrađen... (Brozović).

Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Matica hrvatska Zagreb 1999

Radoslav Katičić

Načela standardnosti hrvatskoga jezika

U tom naslovu izrečene su dvije pretpostavke. Jedna je od njih ta da hrvatski jezik ima svoj standardni oblik, da je dakle standardiziran u punom smislu i sa svim implikacijama toga pojma. Ta je pretpostavka prilično trivijalna jer je lako pokazati da je to tako i zato je svakomu i očito. Druga je pretpostavka ta da standardiziranost hrvatskoga jezika sama u sebi sadrži neka načela po kojima ona kao standardnost i opstoji. Ta pak pretpostavka nije nimalo trivijalna. Nad njom se valja zamisliti.

Kada se u vezi sa standardnosti govori o načelima, pomišlja se prvo na načela po kojima se provodi standardizacija. To su načela na temelju kojih se zacrtava jezični standard. Takva načela standardizacije iznosio je npr. Bartol Kašić u predgovoru svojem prijevodu Rimskoga rituala ili pak Ljudevit Gaj u prvim godištima Danice. Iznosio ih je i Tomislav Maretić u predgovoru prvomu izdanju svoje gramatike. Takva načela utemeljuju program standardizacije.

Druga su, medutim, ona načela koja su sadržana u standardnosti što je proizašla iz uspješno provedene jezične standardizacije. Takva načela ne utemeljuju program nego omogućuju valjano i svjesno snalaženje u stečevini. Njihovo poznavanje omogućuje razumno i svrhovito ophođenje s vrijednostima što ih je namrla jezična standardizacija onakva kakva je protekla i time postala nezaobilaznom sociolingvističkom činjenicom. Na njih se stoga oslanja svako valjano rasudivanje o pitanjima što se javljaju oko standarda koji već postoji i funkcionira, a ne oko takva koji tek treba izgraditi.

Jezična standardizacija kao proces, kada krene, ima svoje vlastite silnice, vlastitu dinamiku i logiku koja iz nje proizlazi, pa se, jer u tome nadilazi svaku pojedinačnu volju i shvaćanje, u svojim posljedcima podvrgava tek više ili manje, a nikada potpuno, načelima na kojima se temeljio njezin program. Načela standardnosti stoga nikada nisu ista kao načela standardizacije.

Nema dvojbe da su standardizaciju hrvatskog jezika pokretali i Kašić i Gaj, i Maretić, i da su bitno utjecali na nju. A ipak načela koja su oni pri tome iznosili i proglašavali nisu ista kao načela standardnosti hrvatskoga jezika. Ta se mogu odčitati samo iz gotove standardizacije, takve koja je doista provedena, koja već funkcionira kao standardnost. To se vrlo jasno pokazuje kada se standardnost hrvatskoga jezika s kojom živimo usporedi s načelima na koja su se pozivali Kašić, Gaj i Maretić.

U našim razmišljanjima obično prevladava shvaćanje da je standard norma, a to će reći propis. Jezični se standard tada pokazuje kao nešto što je netko propisao. Odatle se oblikuje predodžba, dosta duboko usadena, da je jezični standard na kraju krajeva samovolja. Kao najtemeljnije načelo svake standardnosti pokazuje se tada ono narodno:

“Tko je jači, taj kvači”. Jezikoslovlje usmjereno na kritiku društva izrazilo je to u novije vrijeme odredbom: “Dijalekt je jezik koji nema vojske i mornarice”. Time se obaraju sve ustaljene predodžbe o književnome i standardnom jeziku, uzima im se dostojanstvo. Autoritet koji stoji iza njega razgolićuje se kao nasilje.

Iskustva s hrvatskim jezičnim standardom dovela su dotle da je u nas mnogima takvo shvaćanje blisko. To važnije je istaknuti da, koliko god u njem ima bolne istine, ono ipak ne opisuje zbilju obuhvatno i cjelovito. A to se zorno potvrduje, i opet upravo hrvatskim iskustvom sa standardnim jezikom. Bilo je dosta jačih, i u Beču, i u Budimpešti, i u Beogradu, koji su, u interesu svojega lakšeg vladanja na što širem prostoru, htjeli kvačiti, pa ipak nitko od njih nije uspio zatrti vlastitost hrvatske jezične standardizacije. Baš odatle se vidi da ona doista sama u sebi sadrži svoja načela. Upravo su ta načela, a ne proglasi i propisi ovlaštenih pojedinaca i volja vlasti koja je stajala iza njih, njezin najviši autoritet.

Tek ta načela, izvedena iz postojeće i funkcionalne standardnosti, omogućuju pravo snalaženje pri svakom baratanju s hrvatskim jezičnim standardom i pri odgovaranju na pitanja koja se s njim u vezi postavljaju. Ta načela pak izviru iz povijesti standardizacije onakve kakva je protekla i ostvarila standardnost. Ovdje će se sad neka važnija medu njima nešto pobliže razmotriti:

1. Standardna norma određuje što je u jeziku stilski neutralno i stoga neobilježeno. Ona, usuprot vrlo raširenu mišljenju, ne odreduje što u jeziku smije, a što u njem ne smije postojati. U njem, naime, smije postojati baš sve što u njem postoji, u središnjim slojevima i na rubu. Norma određuje tek to čega se od svega toga uporaba očekuje ako nema posebna razloga da se upotrijebi drugi izraz istoga značenja. Dokle god takvi izbori ostaju razložiti, ne napušta se okvir standardne jezične porabe. Tu se dakako, kao uvijek kada se radi o kulturi, javljaju pitanja i nedoumice dobroga ukusa. Standardna norma, dakle, odreduje što će se u porabi standardnoga jezika javljati kao neutralno i stilski neobilježeno. To je opće načelo na kojem počiva svaka jezična standardnost. Ono ne proizlazi samo iz hrvatske standardnosti. Treba ga, međutim, uvijek imati na umu da bi se ispravno razumjelo ono što se govori o kojem standardnom jeziku.

2. Hrvatski standardni jezik zasnovan je na novoštokavskom dijalektu jekavskoga izgovora. Taj izbor nije niti samovoljan niti slučajan nego u njem dolaze do izražaja duboko zacrtane razvojne silnice. On proiziazi iz prostornoga rasporeda dijalekata kakav se ustalio poslije velikih migracija od 15. do 17. stoljeća. Da njih nije bilo, osnovica hrvatskoga standardnog jezika vjerojatno bi bila čakavska. Da su temelji takvu izboru čvrsti i duboki, raspoznaje se po tome što su neštokavskim Hrvatima narodne pjesme štokavskije nego su njihovi govori, što Hrvati štokavci kojima govori nisu novoštokavski u Slavoniji i Bosni izvan svojega užeg kruga u interdijalektalnoj komunikaciji spontano prelaze na govor prema novoštokavskom uzoru, što potpuno ikavski pisac kakav je Kačić u epskom kazivanju zna prijeći na jekavski izgovor, a ne umije to, pa ispada smiješan, što je Tituš Brezovački pisao i štokavske pjesme, a nijedan pretpreporodni književnik štokavac kajkavske i sl.

Gdje god se pak unutar novoštokavskog dijalekta zapadne osobine razlikuju od istočnih, za hrvatski su standardni jezik, i usuprot nekim normativnim odredbama, mjerodavne zapadne. To vrijedi za morfologiju i tvorbu, a osobito za prozodiju. Stoga četvero, petero, a ne četvoro, petoro.

Ipak se pri prevođenju pjesništva u strogim i zahtjevnim metričkim oblicima poseže i za naglascima svojstvenim istočnom tipu novoštokavske prozodije jer se tako dobiva veća raznolikost i manje monoton ritam u slijedu naglašenih i nenaglašenih slogova. U hrvatsku standardnost tu su rezervnu prozodiju uveli vrhunski prijevodi klasičnih pjesničkih djela koji su bitno utjecali na stilizaciju suvremenoga hrvatskog pjesničkog jezika.

Novoštokavska osnovica hrvatskoga standardnog jezika samo je načelno odredena i ne odnosi se ni na koji konkretni novoštokavski organski susrav. Nema naselja ili kraja kojega bi govor za hrvatski jezični standard bio mjerodavan i autoritativan. Hrvatski se standardni jezik u svojoj dijalekatskoj osnovici dakle ne podudara s govorom ičije majke.

Jezični izraz hrvatske književnosti za nju je jedini mjerodavan. Svatko dakle, bez iznimke, mora taj standardni jezik učiti.

3. Dijalektalna osnovica hrvatskoga standardnoga jezika nije za nj u svemu mjerodavna. Iz tradicije hrvatskoga književnog jezika ušli su u nj neki glasovni likovi koji organski pripadaju drugim dijalektima ili bar nisu karakteristični za novoštokavski jekavskoga izgovora, Tako se u imenica muškoga roda u nominativu jednine čuva završno —l (stol, dol, vol, sol, sokol, okol, ali misao), standardno je i time neutralno nisam, a nijesam je stilski obilježeno. Još jače su stilski obilježeni likovi kao dobrijem, zvjezdanijem.

4. Od raznih novoštokavskih mogućnosti hrvatski jezični standard daje prednost onim glasovnim likovima koji ostaju tvorbeno i morfološki prozirni: došao, a ne došo ili doša, orasi, genitiv oraha, a ne orasa. I prozirniji oblici kao pogrješka, grješnik, strjelica nisu sasvim isključeni iz standardne porabe, iako se protive novoštokavskim glasovnim zakonima.

5. Prema karakterističnom stanju u novoštokavskim govorima i u hrvatskom standardnom jeziku izjednačeni su nastavci u dativu, lokativu i instrumentalu množine. No i stariji, različiti, nastavci u tim padežima ulaze kao stilska rezerva i važna spona s nezaobilaznim tekstovima hrvatske književnosti u širi standardni okvir, i ne vaija da se u gramatičkoj nastavi potpuno zanemaruju. Uz prikladno objašnjenje i s odgovarajućim primjerima treba ih uvesti u hrvatske gramatike, iz kojih su ti nastavci nestali kad se hrvatski jezični standard htjelo odvojiti od živoga nasljeđa hrvatske književnosti.

Isto tako treba izdavati djela hrvatske književnosti 19. stoljeća isključivo u izvornom jezičnom obliku, dakle i s takvim nastavcima, i taj izvorni oblik time čvrsto uključiti u hrvatsko jezično obzorje, iako ne kao neutralan i običan izraz. Treba postati jasno da ako tko napiše svim našim prijateljem to, ako i jest svojevrstan citat, evokacija starinskog ugođaja, opet nije ni tuđe hrvatskom standardu i, ako ima smisla, nije u njem pogrešno.

6. Jezične osobine organske novoštokavštine imaju u hrvatskom standardnom jeziku vrijednost pomnoga i za htjevnoga, pomalo čak i klasičnog izraza. Stoga se u brižlji voj porabi toga jezika jasno razlikuju odredeni i neodređeni oblici pridjeva, a odstupanja od toga pripadaju nemarnomu govornom stilu. Zahtjevna poraba hrvatskoga jezičnog standarda isto se tako dosljedno pridržava porabe bezličnih konstrukcija s nominativom subjekta, a ne s akuzativom objekta (gradi se kuća, a ne gradi se kuću), te razlikuje u akuzativu jednine zamjeničke deklinacije u muškome rodu živo od neživoga i srednji rod od muškoga: čovjek kojega sam vidio, ali stol koji sam vidio, ne *stol kojeg(a) sam vidio, isto tako selo koje sam vidio, a ne *selo kojeg(a) sam vidio.

7. U svojem rječniku hrvatski je standardni jezik najmanje odreden novoštokavskom osnovicom. Tu se može reći tek to da su riječi koje se javljaju u novoštokavskim govorima obično i standardnom normom određene kao neutralne (tako umoran naprama trudan, vatra naprama oganj). No baš na tom je području standardna poraba daleko znatnija od dijalektoloških podataka (tako rubac naprama marama, ulica naprama sokak, dvorište naprama avlija, prozor naprama pendžer).

No tu se, međutim, granice lako pomiču. Nema dvojbe da je u standardnoj porabi kako smo je naslijedili krevet neutralan, a postelja stilski obilježena. Ona zrači nekom domaćom prisnosti, pa će mnogi lako govoriti o svojoj postelji, ali će im, kad se tehnički opisuju hoteli ili bolnice, biti prihvatljiv samo broj kreveta, a ne broj postelja u njima. Ipak, kad se u istarskim turističkim prospektima nedavno pojavio podatak o broju postelja u pojedinim hotelima, pa se čak tamo moglo čitati o jednoposteljnim, dvoposteljnim i troposteljnim sobama, bio sam iznenađen kako je to dobro sjelo i kako se u meni nije javio nikakav otpor. Teže bi vjerojatno išlo da se radilo o bolničkim krevetima jer se prema bolnici ne uspostavlja tako lako odnos u kojem je prisutan osjećaj ugode i prisnosti kao što se uspostavlja prema ugostiteljskim objektima, osobito prema dobrima i postavljenim u lijepu okolišu. U svakom slučaju, takva pomicanja standardne neutralnosti kojima se u nju uključuju i nenovoštokavske riječi, nisu u suprotnosti s načelima hrvatske jezične standardnosti. To ne treba otklanjati, nego, naprotiv, ohrabrivati. Hrvatski jezični standard postaje od toga više samim sobom.

U standardnom je rječniku, dakako, mnogo riječi što ne potječu ni iz kojega narodnoga govora, nego pripadaju kulturnom i civilizacijskomu nazivlju, koje je dijelom stara baština hrvatskoga književnog jezika, a dijelom su to tvorbe novoga vremena, kada je prema uzoru nazivlja novovjeke civilizacije u jezicima što su joj već služili kao mediji trebalo naglo stvoriti hrvatsko. Od svega što se tu stvaralo i predlagalo u standardnom je jeziku izvršen izbor. To se događalo u više koraka, pod raznim utjecajima i pod pritiskom različitih zahtjeva i potreba. Uvodilo se tako nazivlje struka i služba. A ono se opet vezivalo za razna državna uredenja i njima svojstvene oblike javnog života i time dobivalo simbolička značenja što su povezana s time. Za nas ima u tome osobito značenje ono nazivlje, zakonsko, upravno i vojničko, koje je nastajalo u okviru kontinuiteta hrvatske državnosti, u trojednoj kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, i kakvo se u habsburškoj monarhiji oblikovalo i učvrstilo u drugoj polovici prošloga i na početku našega stoljeća. No nisu, dakako, niti naše navike u vremenu poslije toga bez ikakve važnosti i utjecaja.

Tu treba razlikovati troje: službeno nazivlje, stručno i znanstveno nazivlje, te rječnik koji se odnosi na apstraktne pojmove i odnose. Prvo je po svojoj naravi podvrgnuto strogu propisu. Uvodi se i ukida. Treće je pak raznoliko i mnogoslojno, otvara prostor slobode u kojem se uz svako uspjelo rješenje nude i druge mogućnosti. Odatle se onda u znanosti i školstvu vrši izbor nazivlja za pojedine struke i nauke. Tako nastaje drugo: stručno i znanstveno nazivlje. Ono je čvršće odredeno i obvezatnije nego je intelektualni rječnik, ali ne i tako strogo propisano kao što je zakonsko, upravno i vojno, dakle službeno nazivlje. Pri rasuđivanju o hrvatskome standardnom rječniku treba to troje uvijek razlikovati.

Poseban položaj u sve te tri kategorije rječnika imaju intelektualne tuđice, takozvani europeizmi. Neki su od njih čvrsto ukorijenjeni u našem standardnom rječniku, a drugi nam dolaze kao olake improvizacije kad odjednom treba govoriti o pojmovima i predmetima što su u nas novina, a već su prisutni u civilizacijskome govoru na drugim jezicima. Poraba europeizama nameće se stoga sama od sebe. Donosi nam znatne prednosti. Ona uspostavlja veze, otvara vrata, olakšava sporazumijevanje, a za mnoge umanjuje štetu od školskim sustavom proizvedenog nepoznavanja latinskoga jezika, iako se ona time nikako ne može doista nadoknaditi. Olakšava uključivanje u civilizaciju kojoj pripadamo, omogućuje brzo snalaženje i jasnu identifikaciju naziva i pojmova. No upravo zato ostaje takvo uključivanje površno. To mu je znatna slabost. Preuzimanjem stranih naziva ne ulazi se u bit onoga što se njima naziva, pa niti u pravo značenje samih tih naziva. Takvu se misaonu prožimanju teži stvaranjem hrvatskih naziva što potječu iz vlastite slavenske jezične baštine, bilo da se pronalaze baštinjene riječi koje se nude da postanu nazivi koji nam nedostaju, bilo da se hrvatskim jezičnim sredstvima tvore nove riječi u tu svrhu. To pak da riječi ne vaija stvarati načelo je koje nam se nameće izvana, iz nama tuđeg duhovnog ozračja. Ono baš nikako nije utemeljeno u standardnosti hrvatskoga jezika i primijenjeno na nj može stvarati jedino otudenje.

Upravo stoga što su u Hrvata nositelji ‘književne radnje’, kako je pisao miadi Jagić, izvrsno znali i latinski i druge važnije jezike nisu se nikada mogli primiriti s preuzimanjem europeizama, nego su uvijek težili za tim da im postave uz bok odgovarajuće riječi slavenskoga podrijetla, potvrdujući time sebe, u prvom redu u vlastitim očima, kao samosvojne sudionike u duhovnom životu latinske Europe. Išlo se u tome čak tako daleko da su Hrvati u renesansnoj i baroknoj književnosti, jedini u Europi, imenima antičkih mitoloških likova nalazili značenjski jednakovrijedna slavenska imena. Iskazivali su se time kao punovrijedni sudionici europskih estetskih i književnih strujanja svojega vremena, ali vlastiti, posebni, kojih je bitno obilježje slavenska jezična baština. Tako u Zlatarićevu prep jevu Tassova Aminte Daphne postaje Jela, Sylvia postaje Dubravka, a i to što od imena naslovnoga junaka Aminta postaje Ljubmir samo je posijedica toga što Zlatarić ime Aminta krivo izvodi od amare ‘ljubiti’, a ono je od grčkoga amyno ‘braniti’, pa bi se naslovni junak u Zlatarićevu prepjevu trebao zvati ne Ljubmir nego Branko.

Uočeno je već da se pri standardizaciji hrvatskoga jezika očitovala velika odbojnost prema riječima posuđenim iz talijanskog i iz njemačkog jezika, a nije prema onima iz turskoga, koje su se do neke mjere čak prihvaćale kao ‘narodne’. U novije doba tumačilo se to time što su njemački i talijanski nacionalni pokret u ono doba bili ekspanzivni i agresivni prema hrvatskom prostoru, dok je Turska carevina bila slaba i neopasna, boreći se sama u sebi da smogne snage i nekako preživi, pa od nje nije bilo nikakva straha. To je nedvojbeno i bilo tako, ali nije baš sve u tome. K tomu dolazi još i to da su hrvatski intelektualci onoga doba svi znali njemački i talijanski, a turski nisu. Stoga su riječi posuđene iz tih jezika prepoznavali kao njemačke i talijanske, one su ih uvlačile u druge jezične svjetove i tako mrsile njihovu jezičnu kompetenciju, onesiguravale ih i uznemiravale njihov unutrašnji red. Osjećali su takve riječi kao narušavanje sklada. Doživljavalo se stoga kao naravno i primjereno da se zabaci farba jer se odmah prepoznavalo kao njemačko, a prihvati boja, što je isto tako civilizacijska tuđica, samo turska, pa se i nije prepoznavala kao takva, činilo se kao da je ta riječ ‘čista narodna’.

Tako u hrvatskom standardnom rječniku stoji, gdje god je to moguće, pored našega europskoga i naš hrvatski naziv. Oba su nam potrebna jer nas tek oba naziva skupa postavljaju u položaj koji doista jest naš, u položaj promišljene vlastitosti i prisne i lake povezanosti, a bez njih obaju, samo s jednim od njih, u krivom smo i neautentičnom položaju. To pak znači da nam se standardna norma ne može tuđim niti od jednih niti od drugili naziva, niti od europeizama. niti od onih slavenskoga podrijetla, da se oni mogu rabim naporedo ili pak treba bez grčevite dosljednosti birati među njima.

Pri tome oni u hrvatskome jezičnom standardu ipak nisu jednakovrijedni. Standardni jezici uglavnom ne trpe takvih dvostrukosti. Slavenski su nazivi dostojanstveni i gotovo svečani. U njima se zrcali povijest i intelektualni napor mnogih naraštaja ili pak naših kvalificiranih suvremenika. Tek njima se i mi, djelatno i promišljeno, doista stvaralački uvrštavamo u rad na onim područjima kojima dotično nazivlje pripada. A europeizmi su u načelu više razgovorni rabeći ih ostajemo ležerni i izlaganje je više improvizirano jer su takvi nazivi samo preuzeti, u njihovo stvaranje nije uložen nikakav poseban napor, a i razumiju se lako i bez razmišljanja u sredini koja stručnu literaturu čita na raznim svjetskim jezicima.

Ne može se stoga dati odlučna standardna prednost domaćem niti međunarodnomu nazivlju, niti jedno drugo ne valja izbjegavati, ali će valjano pisanje i javni govor, kad treba da bude zahtjevan, kad u njem nismo kao u kućnoj haljini i papučama, nego kao u odijelu s izglačanom košuljom i kravatom, bez ikakve grčevite isključivosti svugdje davati prednost nazivlju domaćega podrijetla, gdje god je to moguće bez jezičnoga nasilja i prenaprezanja jezičnih navika čitateljstva ili slušateljstva, i kada se time ne narušava sklad izlaganja.

8. Među normama standardnoga jezika znatno mjesto pripada pravopisnoj. Ona i nije jezična norma. Time se razlikuje od drugih standardnih norma pa je zato i ovdje ostala izdvojena za kraj. Ta je norma konvencionalnija od drugih, manje je nego one zadane jezičnim danostima. Ima pravopisa koji su razmjerno nezavisni od jezičnog ustrojstva. Drugi su opet njemu sasvim podvrgnuti. Hrvatski pravopis pripada nedvojbeno toj drugoj skupini. No odatle proizlazi i najveća njegova nesigurnost. Radi se o tome kako ga je najprikladnije priključiti na jezično ustrojstvo. Da li na njegovu glasovnu (fonološku) razinu ili na razinu koja uz glasove uzima u obzir još i tvorbu riječi i njihovih oblika (morfonološku razinu).

Za slavenske jezike uopće prikladan je samo morfonološki pravopis, u nas često zvan korijenskim. Novoštokavsko narječje, medutim, koje leži u osnovici hrvatskoga standardnog jezika, odudara od drugih slavenskih jezika upravo time što joj je glasovno ustrojstvo tako prozirno da se i kroz glasovni zapis njezinih riječi bez veće teškoće odčitava kako su im oblici izvedeni. Hrvatski standardni jezik stoga ne zahtijeva, kao drugi slavenski, morfonološki pravopis. Izrazitu prednost su mu stoga dali tek ilirci koji su težili za tim da hrvatski standardni jezik što potpunije i čvršće uklope u slavensku cjelinu.

Istina je pak ta da hrvatskomu standardnom jeziku ne odgovara niti skrajnje dosljedan fonološki pravopis, u nas je dosta proširena navika zvati ga fonetskim, niti skrajnje dosljedan morfonološki (korijenski) pravopis. Oboje se u nekim slučajevima previše udaljava od onoga kako spontano doživljavamo glasovni lik svojih riječi i njihovih oblika. Teško se je tako primiriri s morfonološkim zapisima iztok, glasba, svatba ili gladčalo, a nije lakše ni s fonološkim zapisima aorisni, ispotprosječan, invaniđgradski ili pozdiplomski. Izvan tih skrajnosti hrvatskomu standardnom jeziku uglavnom više odgovara fonološki pravopis nego morfonološki, ali pri tome ostaje dosta nesigurnosti i nedoumica. Nije uvijek lako presjeći.

Takvo stanje stvari očituje se i u povijesti hrvatskoga pravopisa. Eksplicitnu mu je normu kao prvi odredio Bartol Kašić u svojoj gramatici. Propisao je fonološki pravopis, ali se ispisujući primjere u toj istoj gramatici, pisanoj inače latinski, nije sam toga dosljedno držao. Ima u njoj i dosta morfonološkoga pisanja. Ta je nedosljednost karakteristična za hrvatsko pisanje sve do iliraca. Tek oni su se priklonili dosljednije provedenom morfonološkom pravopisu, iako ni oni ni za njima zagrebačka filološka škola nisu u tome išli baš do kraja. Činjenica pak što je u posljednjih sto godina hrvatski pravopis bio fonološki daje u smislu kontinuiteta i stabilnosti te poštivanja uvriježenih navika fonološkomu pravopisu izrazitu prednost. Mišljenje da je on hrvatskomu jeziku tud posve je neutemeljeno.

Sama načela standardnosti hrvatskoga jezika postavljaju dakle zadatak da se odreduje opseg primjene fonološkoga i opseg primjene morfonološkoga načela u pravopisu. Tu treba velika osjetljivost i domišljatost da se nade prava mjera, a pritom ne napusti svaka dosljednost. Vjerojatno će neko vrijeme trebati promatrati koje se pogreške najčešće prave i po tome prilagođivati pravopisna pravila živomu jezičnom doživljaju onih koji pišu. Naglo presijecanje toga pitanja nema temelja u načelima standardnosti hrvatskoga jezika.

Drugo pitanje koje se u hrvatskom pravopisu ne može olako presjeći jest sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi. To vrijedi osobito za prijedložne izraze i složene priloge. Teškoća najčešće i leži baš u tome što se ne mogu lako razgraničiti jedni od drugih. Oni naime u hrvatskom jeziku srastaju u cjelovite riječi, ali je to srastanje postupno. Ako se tu i postave dosljedno zasnovana pravila, njihova primjena ostaje stoga u pojedinim slučajevima više ili manje dvojbena i nesigurna. Po svemu se čini da će hrvatski standardni jezik ostati obilježen torn pravopisnom nesigurnosti. Oslanjajući se na jezično ustrojstvo, što je u naravi hrvatskoga pravopisa, ne može se uvijek uvjerljivo odrediti koje prijedložne izraze treba pisati sastavljeno jer su postali složeni prilozi, a koje rastavljeno kao prijedložne izraze koji nisu postali složeni prilozi. Tako uz to, i ako jest složeni prilog, pa se može pisati usto, nije zato prestalo biti i prijedložnim izrazom uz to, pa se zapravo uvijek može pisati i sastavljeno i rastavljeno. I u njemačkom pravopisu nije do kraja jasno kada se složeni prilozi i prijedložni izrazi pišu rastavljeno, a kada sastavljeno, pa i najkvalificiraniji pisci moraju zagledati u pravopisni rječnik. Nije to dakle prevelik nedostatak standardnosti. A u samim njezinim načelima leži uzrok tomu što ga nije lako odstraniti.

Načela standardnosti hrvatskoga književnoga jezika kada se razmotre i primijene makar i samo na mali broj odabranib primjera, kako je učinjeno ovdje, bacaju novo i jasnije svjetlo na pitanja što se postavljaju oko njegove primjene i daljnjega razvijanja i njegovanja. Od toga je lakše snalaziti se u tim pitanjima.

HRVATSKI JEZIK

HRVATSKI JEZIK: POVIJEST, OPIS I PROPIS