|
1918.-1991.
Bivsa Jugoslavija je u casu raspada 1991. imala 23.472.000 stanovnika.
Bila je sastavljena od sest republika, ustavno definiranih kao drzave.
U sastavu Republike Srbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavno
definirane kao federalne jedinice, kao i republike. Kao visenacionalnu
drzavu cinilo ju je sest nacija: Crnogorci (600.000 - 2,6%), Hrvati
(4.650.000 - 19,6%), Makedonci (1.420.000 - 6%), Muslimani (2.200.000
- 8,9%), Slovenci (1.820.000 - 7,8%), Srbi (8.460.000 - 36,3%).
Iako tretirani kao narodnost, Albanci (2.150.000 -8%) su bili brojniji
od triju juznoslavenskih nacija: Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca.
Slijede Madjari koji su s 426.000 cinili 2%. Goleme razlike u brojnosti,
najveca nacija bila je 14 puta veca od najmanje, bitno su utjecale
na politicki zivot zemlje. Velike razlike u pogledu broja stanovnika
po republikama pokazuju brojke u nastavku:
| Podrucje |
Br.
stanovnika |
| BiH |
4,366,000 |
| Crna Gora
|
616,000 |
| Hrvatska |
4,760,000 |
| Makedonija |
2,034,000 |
| Slovenija |
1,974,000 |
| Srbija
uzi dio |
5,754,000 |
| Kosovo
(u Srbiji) |
1,955,000 |
| Vojvodina
(u Srbiji) |
2,013,000 |
Na podrucju
Jugoslavije govorila su se cetiri sluzbena jezika. Jugoslavija je
bila i multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci su pravoslavci
(45,4%); Hrvati, Slovenci, zatim Madjari, Slovaci, Cesi, Talijani
su katolici (30,8%), a Bosnjaci-muslimani, Albanci i Turci su (sunitski)
muslimani (17%).
Jugoslavija je dakle bila konglomerat nacija, jezika, kultura i
religija. Uz to, iz proslosti su naslijedjeni elementi iz cetiri
razlicita kulturno-civilizacijska kruga: bizantskog, mediteranskog,
srednjoeuropskog i islamskog, koji su ostavili pecate u drustvenom
zivotu juznoslavenskih naroda. Razlike u stupnju moderniteta bile
su vece nego izmedu najrazvijenije i najzaostalije europske zemlje.
Tako, npr., nacionalni dohodak per capita u Sloveniji je bio sedam
puta veci od onoga na Kosovu.
U Europi, a mozda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski
prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao sto je to
bio slucaj s Jugoslavijom. Moze se reci da su se u njoj isprepleli
svi glavni problemi suvremene svjetske civilizacije. Uz spomenute
razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije 1918. njezini
narodi milenij i pol zivjeli odvojeno.
Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguce drustvene sustave
20. stoljeca, sto je jedinstven slucaj u Europi. Od 1918. do 1941.
osam je godina zivjela u sustavu kraljevom voljom ogranicene parlamentarne
demokracije (1921-1929), zatim sest godina u sustavu vojno-monarhisticke
diktature s elementima fasizma (1929-1935), a nakon toga sest godina
u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II. svjetskom
ratu (1941-1945) dozivjela je, osim oslobodilackog, i surov medjunacionalni
gradjanski rat u kojemu je poginulo oko milijun ljudi, od toga vise
u medjusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora. Za 46 godina
nakon II. svjetskog rata (1945-1991) Jugoslavija je od 1945. do
1952/53. imala staljinisticki sustav; zatim ga je mijenjala i tijekom
26 godina (1965-1991) od izrazito centralisticke postala konfederalna
zajednica s razvijenijim trzisnim mehanizmom od bilo koje socijalisticke
zemlje Europe.
Dakle, Jugoslavija je imala i kapitalizam i komunizam - oba i u
"meksem" i u "tvrdjem" obliku - ali i fasizam, okupaciju i gradjanski
rat 1941-1945.
U stvaranju, odrzavanju, zivotu i smrti Jugoslavije sudjelovale
su i velesile, mozda i vise nego njezini narodi. Sile pobjednice
u I. svjetskom ratu - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija
- podrzale su 1918. stvaranje Jugoslavije, i to prikljucenjem juznoslavenskih
naroda porazene Austro-Ugarske, tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno
Hrvatske, Slovenije, BiH i Vojvodine, imajuci na umu dva osnovna
cilja: stvoriti od nove drzave snaznu barijeru protiv moguceg obnavljanja
novoga njemackog imperijalizma (Drang nach Osten) i ukljuciti ju
u cordon sanitaire protiv sirenja boljsevizma iz Rusije. Time je
Jugoslavija postala vazan element europskoga versailleskoga poretka
izmedu dva svjetska rata.
Jugoslaviju, instrumentaliziranu od strane Antante izmedju dva svjetska
rata, sile Osovine - Hitlerova Njemacka i Musolinijeva Italija -
razbile su 1941. sto na drugi, tragican nacin potvrduje tezu da
njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.
Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija, SAD i SSSR
- podrzale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti
sve zemlje koje je Hitler bio razbio.
Po svrsetku II. svjetskog rata Titova je komunisticka Jugoslavija
od 1945. do 1948. bila najvjerniji, najdosljedniji i najekstremniji
saveznik SSSR-a. Nakon sukoba Tito-Staljin 1948, Jugoslavija je
izborila status izvanblokovske drzave ali je na specifican nacin
bila ukljucena u takozvani hladni rat. Naime, ona se 1948. istrgnula
iz sovjetskoga satelitskog rezima. Buduci da je to bilo prije stvaranja
NATO pakta 1949. i prije stvaranja Varsavskog ugovora 1955, oba
su ta pakta tolerirala izvanblokovsku poziciju Jugoslavije sve do
raspada sovjetskog imperija.
Sustina medjunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodisnje krize
i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih drzava.
U tom se pogledu juznoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i
stvaranja nacionalnih drzava u Europi i svijetu. Svi europski narodi
- veliki i mali, razvijeni i zaostali - oblikovali su nacionalne
ideologije koje su vecinom zeljele stvoriti velike nacionalne drzave,
a koje su obuhvacale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija
podrucja koja su bilo kada bila u okviru "stare, ranije" drzave.
Presudna je bila povijesna cinjenica da su juznoslavenske nacije
nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918. i u nju usle sa svojim
ideologijama stvaranja samostalnih drzava. I tada je nastala konfliktna
situacija. Pobjednicka Srbija dozivjela je stvaranje Jugoslavije
kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale
nacije stopiti u jugoslavensku, a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati
i Slovenci su se pak, zbog visestoljetne opasnosti od njemackoga,
talijanskog i madjarskog imperijalizma htjeli spasiti ulaskom u
"veliku" jugoslavensku drzavu. Makedonce nitko nije nista pitao
- njih su podijelili Srbi, Bugari i Grci. Albance i Muslimane takoder
nitko nista nije pitao. Srbija je 1918. anektirala Crnu Goru.
Buduci, dakle, da su sve nacije bile formirane vec prije, u novoj
su drzavi nastavile borbu za svoju drzavnost. Rezultat nije ni mogla
biti nego ogorcena borba koja ce, preko iskustva 2.svjetskog rata
i jednopartijske diktature, u uvjetima zestoke politizacije i urusavanja
komunistickog totalitarizma, dovesti do konacnog raspada.
1918.-1941.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvana Kraljevina
Jugoslavija. Osnovno obiljezje toga razdoblja je nastojanje Srba
da se, koristeci se dominacijom u vojsci i politici, te relativnom
brojnoscu (oko 38 % stanovnistva), nametnu kao dominantan cimbenik
u zemlji s ciljem "srbizacije" nesrpskih naroda. U rezimu ogranicenog
parlamentarizma, vojno-policijske represije, drasticnih izbornih
manipulacija, drzavne pljacke provedene putem novcane unifikacije
preko obezvrijedjenog novca iz zemalja izvan Srbije, te politickih
ubojstava i korupcije- sve energije u zemlji su se trosile na zaostrene
politcke borbe, te su, zbog unutrasnje rastocenosti zemlje, dovele
do brzoga kolapsa Jugoslavije u ratu s nacistickom Njemackom.
1918.
listopad
Osnovano u Zagrebu Narodno vijece Slovenaca, Hrvata i Srba. U usvojenom
Pravilniku vijece je istaklo da je ono politicko predstavnistvo
"svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji zive u Hrvatskoj-Slavoniji s
Rijekom, u Dalmaciji, Bosni-Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj,
Goriskoj, Stajerskoj, Koruskoj, Backoj, Banatu, Baranji, Medjimurju
i po ostalim krajevima jugozapadne Ugarske".
prosinac
Proglaseno osnivanje jugoslavenske drzave, koja je dobila ime: Kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca. Vladavina dinastije Karadjordjevica.
Granice Hrvatske u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
1920.
U izborima za Ustavotvornu skupstinu Hrvatska pucka seljacka stranka
Stjepana Radica dobila pedeset zastupnickih mjesta, sto je bilo
vise od svih hrvatskih politickih stranaka zajedno. Zajedno, blok
stranaka s programom velikosrpskog centralizma dobio je 44% glasova,
anticentralisticke hrvatske stranke 23%, dok je ostatak pripao slovenskim,
muslimanskim i ostalim strankama s generalno anticentralistickim
tendencijama, no poznatim po korupcionaskom i nagodbenjackom settebandiere
stavu.
1921.
Proglasen tzv. "Vidovdanski ustav", kojim su ukinute povijesne granice
zemalja koje su tvorile kraljevinu SHS, te je sa svrhom srpske majorizacije
i centralizacije drzava podijeljena u 33 oblasti. Vecina zastupnika
u Parlamentu (HSS, republikanci, socijaldemokrati) je napustila
Skupstinu, pa je ustav izglasan "kupovinom" glasova vecinom muslimanskih
stranaka iz BiH, Kosova i Makedonije, bez kojih Parlament ne bi
imao 50% saziva.
1928.
Srpski radikalni poslanik Punisa Racic pucao u Skupstini i Beogradu
u skupinu poslanika Hrvatske seljacke stranke. Ubio je Pavla Radica
i Djuru Basariceka, a tesko ranio Stjepana Radica. Ranjen su jos
Ivan Pernar i Ivan Grandja. Stjepan Radic je podlegao od zadobivenih
rana 8. kolovoza 1928. Ubojstvom politickog vodje hrvatskog naroda
stvoren je nezacjeljivi raskol izmedju Hrvata i kraljevine Jugoslavije.
Odmah nakon atentata skupina hrvatskih nacionalista na celu sa parlamentarnim
zastupnikom Hrvatske stranke prava u saveznoj skupstini Antom Pavelicem
napusta zemlju i osniva ekstremni nacionalisticki pokret "Ustase".
Stjepan Radic
1929.
Kralj Aleksandar I. ukida Vidovdanski ustav i uvodi diktaturu. Pojacan
rezim represije (umorstva istaknutijih Hrvata, progoni Makedonaca
i Albanaca, srpska kolonizacija u nesrpskim krajevima, teror politicke
policije).
1931.
Bosna i Hercegovina ima sljedecu nacionalnu strukturu: od 2,323,787
stanovnika, Hrvati cine 23,58%, Muslimani 30,90 %, Srbi 44,25 %
i ostali 1,02%.
1934.
U Marseillesu ubijen kralj Aleksandar I., kao "osveta" za su-urotnistvo
u atentatu na Stjepana Radica. Organizator atenatata je ekstremni
hrvatski nacionalisticki pokret "Ustase". Naslijedio ga je sin Petar
II., umjesto kojega vlada regentsko vijece.
1939.
Suoceni s neuspjehom centralizatorske politike, srpski vladajuci
krugovi pristaju na kompromis. Dolazi do sporazuma izmedju vodje
Hrvatske seljacke stranke Vladka Maceka i predsjednika vlade Dragise
Cvetkovica. Tim je sporazumom osnovana Banovina Hrvatska, koja je
osim Savske i Primorske banovine obuhvatala i kotare Dubrovnik,
Sid, Ilok, Brcko, Gradacac, Derventu, Travnik i Fojnicu. Time u
Banovinu Hrvatsku ulazi oko 30% podrucja danasnje Bosne i Hercegovine.
Radikalni hrvatski nacionalisti se protive sporazumu, smatrajuci
da su Bosanski Muslimani, koje oni smatraju integralnim dijelom
hrvatskog naroda, ostavljeni na cjedilu.U nadleznost banovine preneseni
su poslovi gospodarstva, trgovine, industrije, socijalne politike
i jos neki drugi. Hrvatski ban postao je Ivan Subasic.
Banovina Hrvatska
25. ozujka 1941.
Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu.
27. ozujka 1941.
Na politicku inicijativu i uz potporu vlade Velike Britanije skupina
je srpskih oficira na celu s generalom Dusanom Simovicem srusila
vladu Cvetkovic-Macek. Kralj Petar II. je proglasen punoljetnim
a regentsko vijece odstranjeno.
|
