Šitović, Lovre
Grammatica latino-illyrica / Lovro Šitović ;
predgovor i pogovor napisao Andrija Nikić. –
Pretisak. - Mostar :
Franjevačka knjižnica i arhiv, 2001. - XII, 277, XLI str. ;
18 cm. - (Život i svjedočanstva : zavičajna knjižnica ;
sv. 67. Hrvatski pisci Herceg-Bosne ; sv. 1)
ISBN 9958-653-14

Faks. pretisak izd.: Venecija, 1781. - Str. VII-XII:
Predgovor / Andrija Nikić. - Str. XXI-XXIX:

Šitović Lovro (Ljubuški, 1682 —Šibenik 28. II. 1729), vjerski je pisac i epik. Podrijetlom iz muslimanske obitelji, rođeno mu je ime Hasan. U vrijeme Bečkoga rata (1690) dospio je mali Hasan kao talac u obitelj vrgorskog harambaše Šimuna Talajića Delije koji je bio zarobio staroga Šitovića. Hasanov je otac ostavio dječaka kao zalog dok ne skupi otkup. Hasan je, družeći se s Delijinom djecom, naučio čitati i pisati, te je upoznao katoličku vjeru. Otac mu je skupio otkupni novac i odveo sina natrag u Ljubuški. No, poslije nekoga vremena, Hasan pobjegne od kuće, prepliva rijeku Trebižat i dođe u stari dom Deliji, koji ga odvede u franjevački samostan u Zaostrogu gdje ga u kršćanskoj vjeri pouči Ilija Mamić. Tamo je u sedamnaestoj godini kršten i dobio ime Stjepan. Godine 1701. stupio je u novicijat u Našicama i dobio redovničko ime fra Lovro. Filozofske i bogoslovne nauke svršio je najvjerojatnije u Italiji. Od 1708. do 1715. predaje filozofiju u Makarskoj, potom do 1716. bogoslovlje u Šibeniku, pa filozofiju i bogoslovlje u nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, a 1724. vraća se na filozofsko učilište u Makarsku. Godine 1727. imenovan je starješinom franjevačkog hospicija u Splitu. Umro je na propovjedničkoj dužnosti u Šibeniku. U vrijeme svojega prvog predavačog rada u Makarskoj napisao je vrlo opsežnu latinsko-hrvatsku gramatiku i objavio je u Veneciji 1713 (dva kasnija izdanja 1742. i 1781). Njezin osnovni predložak bijaše latinska gramatika Emanuela Alvareza. U predgovoru “priljubljenom štiocu” kaže da mnogi narodi, “Francezi, Spanjoli, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lašnje nauče gramatiku nego mi Hrvati”, jer tiskaju gramatike na svojim jezicima, pa im tako nije teško naučiti gramatička pravila, kao što je nama koji nemamo gramatika “istumačenih” na našemu jeziku. “I premda jesu kojigodi naučitelji grammatike istomačili Declinatione Imenah i Conjugatione Verbah harvatski; ništa nemanje nisu (što ja mogu znat da sam vidio) svih regulah zadosta izrekli, ni obratili”. Šitović je iskovao izvorno slovničko nazivlje koje se nije održalo: padeže naziva “kaži”, prema latinskom “casus”; nominativ je “imenujući”, genitiv-“porađajući”, dativ “dajući” itd. Za genitiv množine nastavak mu je –ah, što su od njega preuzeli slavonski gramatičari, a od ovih pak Babukić i Veber Tkalčević, kao i cijela zagrebačka filološka škola.
Najvažnije Šitovićevo književno djelo je “Pisna od pakla” (1727), nabožni spjev s eshatološkom temom. U prvom se pjevanju (Od pakla) govori o paklu općenito, dok se u iduća četiri pjevanja tematizira po jedna od temeljnih sastavnica pakla i paklenih muka; pakleni oganj, tipovi grješnika, paklena tama i paklena vječnost. Posljednja tri kraća dijela donose molitvu Isusu da ne šalje vjernike u pakao (Skrušenje), zatim nagovor vjernika da ostave svjetovne pjesme i prigrle ovu pjesmu, uz spominjanje onih koji su vidjeli pakao i vršili pokoru (Ponukovanje), te pohvalnicu nadbiskupu Zmajeviću s molitvom Bogu (Pri kazanje). Šitovićev spjev ulazi u red onih djela, pretežito propovjednih, koja su u posttridentsko vrijeme imala pobuditi u čitatelja (slušatelja) strah Božji. Iako je estetska usporedba s Danteom ili Miltonom besmislena, jer “Pisna od pakla” nema veću književnu vrijednost (a to joj nije ni bila namjena)- Šitovićev spjev daleko nadilazi skučeni imaginativni univerzum kakav nalazimo u narodnim pjesmama. Književna historiografija uglavnom ističe Šitovićev antifolklorni stav; njegovu osudu kola i narodnih svjetovnih pjesama kojima se zaslužuje pakao (u proznom predgovoru Bogoljubnom štiocu i slušaocu i u Ponukovanju, jednom od završnih stihovanih dijelova), ali i njegov metrički izbor (epski, asimetrični deseterac 4+6, raspoređen u katrene s parnom ili ukrštenom rimom), koji je imao za cilj približiti djelo književnom ukusu široke publike, utemeljenom upravo a narodinim deseteračkim pjesmama. Skraćenu i prerađenu verziju “Pisne od pakla” uvrstio je Tomo Babić u drugo izdanje svojega Cvita razlika mirisa duhovnoga (1736).

“List nauka karstjanskoga” kraće je Šitovićevo pretežito prozno katekističko djelo s nešto duhovnih osmeračkih pjesama, objavljeno nakon autorove smrt (1752). Šitović je jedan iz kruga franjevačkih književnika u Dalmaciji i Bosni koji su prije pojave “Cvita razgovora” Filipa Grabovca i “Razgovora ugodnog” Andrije Kačića Miošića stvarali isključivo djela nabožne tematike s poučno-odgojnom funkcijom u duhu katoličke obnove.

OD PAKLENOGA OGNJA

Ali ko će istomačit sada
toga ognja pristrašnu vrućinu
ko li hoće razumit i kada
te vrućine prioštru žestinu?!
Izvan što smo rekli gori više
i što ćemo reći doli niže
taj je oganj muka čudnovata
među druzim mnogo strahovita.
Sad apoštol Pavao vapije
s ovim ognjem ko straši žudije
da je oganj ljuti inadžija
osuđenim gnjivni krvolija.
Onde muči prižestoka zima
ka u sebi čudnu studen ima
koja čini sve vitre puhati
i snigove guste plastunati.
Koja čini potope dažditi
i studene vode zalediti
i krupice često udarati
brez pristanka sve slane padati.
Iza da tim još to veće jade
ona kupi sve svitovnje lede
iz Kavkaza, Alpih, Apenina,
iz visokih studenih planina.
Al se oganj to većma inadi
sve vrućine srdito razbudi
ke u sebi neizmirne ima
da ih muči veće nego zima.

Još vrućini svojoj pridružuje
s ovog svita goruće uglevje
svake peći i klačine vruće
da ih muči nego zima veće.
I još kupi svitovnje plamene
i iz jame planinsku vrućinu
s Mondibela, Etne, Vezuvija
tek ih doli u paka saliva.
Muči oči kazujuć plamene,
muči uši zadajuć vrućine,
usta i nos sumpor livajući,
ruke, noge plamenom vežući.

Krv njihovu čini uzvirati,
u kostima mozak sažigati,
priljuto ih svaki čas mučeći
i gorke im rane zadajući ...

Lovro Šitović Ljubušak: Pisna od pakla, 1727.