--------------------------------------
5. teza Srednjovjekovna Bosna je srpska
po svom kulturnom karakteru, koji se navlastito
ocituje u uporabi cirilice u glavnim bosanskim poveljama
i spisima
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Povelje bosanskih vladara dinastije Kotromanic u kojima se jasno vidi da su osjecali etnicku pripadnost srpskom narodu

Stefan Tvrtko Kotromanic

http://members.tripod.com/cafehome/povkotromanica/tvrtko.htm

Stefan Tvrtko drugi Kotromanic

http://members.tripod.com/cafehome/povkotromanica/tvrdrugi.htm

Sve gore navedene povelje su ispisane cirilicom, a posto ima nekih ljudi koji poistovecuju cirilicu i glagoljicu (sto je gruba greska), ispod se nalazi link za Zografsko jevandjelje iz XI veka, koje je ispisano glagoljicom.

Zografsko jevandjelje

http://members.tripod.com/cafehome/povkotromanica/glagolj.htm

~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Povelja Kulina Bana
~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Povelja Bana Kulina (29. VIII 1189)
1 Fol. 49v - 53r (Cod. slav. 12 Bibl. Vatic.), v.sn.XIII i "Slovo" 9-10.
2 Prema tzv. lenjingradskom (izvornom) primjerku.

ili u prevodu na moderan srpski:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha

Ja ban bosanski Kulin prisezaju (iskazuje) vama kneze Krvasu i svima dubrovcanima pravi prijatelj biti vam od sada do vijeka i pravicu drzati s vama i pravu vjeru dokle sam ziv. svi dubrovcani koji hode po mojemu vladaniju trgovace gdje koji hoce, konaci ce gdje se koji nadje s pravom vjerom i pravim srcem bez ikakvog zla... ("razvje shto mi kto, da svojev volov poklon", ovdje mi nije jasna konstrukcija radi se o darivanju stoke)...da im ne bude od mojih castnika sile i dokle u mene budu dat imat svet i pomoc kako i sebi koliko mogu bez zle pomisli tako mi Bog pomogao i sveto Evangelie

Ja Radoje, dijak bana pisah cijelu knjigu banovu povelju od rodjenja Hristova hiljadu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta u dvadeset i deveti dan otsjecenije glave Jovana Krstitelja

Komentar: ovo je dobar primjer prijevoda koji je krivotvorina.
1. sugerira se da je tekst napisan srpskom cirilicom, dok je on
zapravo primjerak zapadne, hrvatske cirilice ili bosancice.
Rabe se i karakteristicne rijeci za hrvatsko podneblje ( dijak ), dok
je u srpskoj knzevini i drzavi koristen izraz "gramatik".
2."moderan srpski" je uistinu "moderan", jer glavni autoritet
na polju bosancice Ciro Truhelka ( koji joj je dao i ime ), tekst prevodi ovako:

"U ime oca i sina i svetoga duha. Ja ban bos'nski Kulin prisezaju tebi, kneze Krvasu, i vsim gradjam dubrovcam pravi prijatelj biti vam od sele i do vika, i prav goj drzati s vami i pravu viru, do kole sam ziv. Vsi Dubrovcane kire hode po mojemu vladaniju, trgujuce, gdi si kto hoce, kretati, gode si kto mine, pravov virov i pravim srcem drzati je bez vsakoje zledi, pazve sto mi kto da svojov voljov poklon, i da im ne bude od mojih castnikov sile, i do kole u mene budu, dati im svit i pomoc ka kore i sebi, kolikore moze, bez vsega zloga primisla, tako mi bog pomagaj i sije sveto evandjelje. Ja Radoje djak bana pisah siju knjigu poveljov banov od rozstva Hristova tisuca i sto osamdeset i devet lit, miseca avgusta u dvadeseti i deveti dan, usicenja glave Ivana Krstitelja."l27

Truhelka, Wiss. Mitt. VII, 1907, str. 215-222

Komentar: Posto je ova teza u svojoj besmislenosti
upravo samoubilacka, ogranicit cemo se na sazetak pravoga stanja
stvari, i prikaz pismenosti srednjovjekovne Bisne prepustiti
strucnjacima. Glavne tvrdnje su sljedece:
-Hrvati srednjega vijeka su bili "tropismen" narod, cija je
kulturna bastina pisana glagoljicom, zapadnom ili hrvatskom
cirilicom poznatom kao i bosancica, te latinicom.
-sve vazne poznate povelje bosanskih vladara su
pisane zapadnom cirilicom ( tijek nastanka i profil koje ce
biti objasnjem u sljedecim strucnim radovima i Internet
linkovima ), i to uglavnom na hrvatskoj stokavskoj ikavici,
pomijesanom s cakavstinom i ijekavicom.
-postoji kontinuitet hrvatske cirilske pismenosti u podrucjima
koje obuhvacaju Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu.
-vecina od oko 60,000 stecaka u BiH su na hrvatskom etnickom
ili etnicko povijesnom teritoriju, i klesani su u cirilici zapadne
redakcije, dakle bosancici.
-glavne knjige nastale u predosmanskoj Bosni su djelo
korpusa hrvatske pismenosti, knjizevnosti i umjetnosti.
To su, prije svega:
1. Glagoljski Misal vojvode Hrvoja Vukcica Hrvatinica, nastao u Splitu.
2. Zbornik krstjanina Hvala (tzv. Hvalov zbornik), napisan za
vojvodu Hrvoja, i pisan vecinom bosancicom/zapadnom cirilicom, a u
nekim dijelovima i glagoljicom. Mjesto pisanja je Split.
3. Mletacka Apokalipsa bosanskih krstjana- hrvatska cirilica
4 Kopitarovo bosansko Evandjelje, isto na hrvatskoj cirilici
5. Miroslavovo Evandjelje, koje je tijekom povijesti, pogresno
atribuirano srpskom kulturnom krugu, no, to je definitivno pobijeno
( vidi sl. radove )
Medju ovim radovima najvrednijim umjetnickim djelom se smatra
Hrvojev Misal, a potom Kopitarovo Evandjelje, Hvalov zbornik
i Mletacka Apokalipsa.
Vecina tih spisa se nalazi izvan Hrvatske i BiH, uglavnom
u Turskoj, Italiji, Rusiji i drugim europskim zemljama.

Hrvatska cirilica

Minijatura iz Hvalovoga zbornika

Pocet cemo s prikazom strucne literature:
Glavna referentna djela su:

Vinko Grubisic: Grafija hrvatske lapidarne cirilice, 1978
Jaroslav Sidak: Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, 1975
Benedikta Zelic Bucan: Clanci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, 1994
Marko Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I-IV, 1962-1970
Eduard Hercigonja: Tropismena i trojezicka kultura hrvatskog srednjovjekovlja, 1994
Ciro Truhelka: Radovi u vise zbornika
Benac, Covic i dr.: Kulturna istorija Bosne, 1966

Glavni linkovi su:

Russian and East European Studies: http://clover.slavic.pitt.edu/~djb/slavic.html
Medieval Slavic Studies: http://www.slavic.ohio-state.edu/people/yoo/links/slavic/medieval.htm
Obshtezhitie: http://www.ceu.hu/medstud/ralph/obsht.htm

Ovi linkovi medjunarodnih institucija i kongresa jasno pokazuju
svu dubinu nazocnosti hrvatskoga glagoljastva i hrvatske cirilice/bosancice,
jer sadrze linkove na Web stranice i bibliografiju hrvatskih znanstvenika:

Croatian Art:http://www.croatianhistory.net/etf/art.html#stechak
Croatian Glagolitic Script: http://www.hrvatska.org/~darko/etf/et03.html
Croatian Cyrillic: http://www.hrvatska.org/~darko/etf/et04.html

Slijede polemicki i znanstveni radovi:

Draganovic:

" Pozabavimo se najprije pitanjem srpskog pisma u B. i H. Istina je, najveci dio danasnjeg bos.-hercegovackog teritorija sluzio se cirilicom. Medutim cirilica u Bosni dozivjela je svoj razvoj i dobila svoj poseban oblik, dijelom pod uplivom hrvatske glagoljice. To novo pismo nazvalo se kasnije bosanskim pismom ili bosancicom. N i j e g a t a k o o k r s t il a A u s t r i j a iz pizme na Srbe. Jos god. 1530., 350 godina prije Svabe, salje Petar Kruzic generalu Katzianeru pismo "litteris bosnensibus", "b o s a ns k i m pismom" (Mon. Habs. I, 397). To isto pismo naziva Kurelac 1861. "b o s a n c i c o m", a Ivan Bercic 1862.
"b o s a n s k o m a z b u k o m", kojom se pisalo po Bosni i Hercegovini, dijelovima Dalmacije (Makarska biskupija i Poljica) itd. Medjutim bosancicu zovu i drukcije. U dodatku Poljickog statuta, pisana 1665., izricito se veli, da je pisan "arvackim pismom". Fra Mato Mikic oko god. 1850. zove bosancicu "b o s a n s k o - h r v a t s k o m c i r i l i c o m" (Jelenic, Kultura i bos. franj. II, 212), Kukuljevic god. 1855. "h r v a t s k o -bosanskom cirilicom", Slovenac Kopitar "bosanskom ili horvatskom Kirilovom azbukom". A zasto se ovo pismo ne bi tako moglo zvati? Ako cirilica moze biti srpsko, rusko ili bugarsko pismo radi svojih posebnih znakova, udesenih prema duhu doticnog jezika, zasto ona ne bi mogla postati "bosancicom" ili "bosansko-hrvatskim pismom" radi svoje posebne redakcije, koju je primila u Bosni, u sluzbi Hrvata muslimanske i katolicke vjere? Bosancicu ljubomorno cuvaju bos. katolici i muslimani, dok se pravoslavci sluze srpskom cirilicom. Kad je god. 1874. profesor Stojackovic, zeleci uvesti cirilicu medu bos. katolike, ponudio fra Grgi Marticu, da postane "novi Kiril" i da na njegov trosak stampa katolicki molitvenik za Bosnu, odbije to fra Grgo. Mogao je dzabe dobiti cijelu nakladu molitvenika, ali on to odbija, jer je bosancicu Stojackovic "i s k r e n u o na obstojecu gradansku s r b s k u a z b uk u" (Jelenic, Izvori, 161).

Kad je bosancica uslijed neprakticnosti ustupila svoje mjesto latinici, opet katolici i skoro svi muslimani prihvacaju latinicu, a Srbi ostaju i dalje kod cirilice. Latinicom stampaju svoja djela Bandulovic i Ancic, pisci XVII. stoljeca. Ali zato ona nema pristupa u srpski tabor. Sto vise, pravoslavni vladika proklinje svoje vjernike samo zato, sto su slali svoju djecu u Travniku u skolu nekom Licaninu, koji ih je ucio i latinicu (Alaupovic, I. F. Jukic, 48).

Naziv "c i r i l i c a" uobicajio se tek u XVI. stoljecu pise F. Racki (Slov. pismo, 66). Prije toga zove se u nas obicno srpskim pismom. I to je onda razlog, zasto se u sredovjecnoj Bosni neke povelje ili pisma zovu srpskim."

Raukar 1

GLAGOLJSKI I CIRILICKI PROSTOR

Prvotno zariste glagoljice, po svoj prilici na kvarnerskom otocju, nastalo je njezinim prodorom sa sjevera, iz moravsko-panonskog podrucja. Ali niti je to bio jedini, a jos manje najvazniji, put kojim je na hrvatski prostor prodirala glagoljica, niti je glagoljica bila jedinim slavenskim pismom sto je do njega zarana doprlo. Dok se potkraj ranog srednjeg vijeka "sjeverni" put glagoljice postupno gasio, jacala je uloga "juznog" smjera. Njime se glagoljica s jugoistoka Balkanskog poluotoka (Bugarska, Makedonija) sirila prema sjeverozapadu i istocnojadranskoj obali. Kada je, pak, potkraj IX. stoljeca u Bugarskoj, u doba cara Simeona, stvoreno novo slavensko pismo ili cirilica, zapravo grcka uncijala, prilagodena slavenskim glasovima, juznim je smjerom pocela do hrvatskih zemalja dopirati i cirilica. Do XII. stoljeca juznim se smjerom prema Hrvatskoj gibaju glagoljica i cirilica, od XII. stoljeca samo cirilica.

Sirenjem slavenskih pisama postupno su se na podrucju hrvatskih zemalja oblikovali prostori glagoljice i cirilice. Do kraja ranog srednjeg vijeka glagoljica se prosirila na cijelo kvarnersko podrucje, do obale Istre. U iducim je stoljecima otprilike zahvatila prostor od zadarskog podrucja do Istre, a u zaledu Liku, Krbavu, Pounje i Pokuplje. Glagoljica je tako uhvatila cvrst korijen na sjeverozapadnom dijelu hrvatskog drustvenog prostora. Cirilica se u valovima sirila juznoslavenskim drzavama. Iz Bugarske i Makedonije prodrla je prema Duklji, Raskoj i Zahumlju. Glagoljica se u Bosni odrzala do XIII. stoljeca, ali ju je vec u XII. stoljecu pocela potiskivati cirilica. Potkraj XII. stoljeca cirilica je zasvjedocena i na sredisnjem dijelu istocnojadranske obale, gdje na otoku Bracu nastaje tzv. Povaljski prag (1184). U sredini XIII. stoljeca povaljsku cirilsku ispravu pise splitski kanonik Ivan. Tako je na hrvatskom podrucju stvorena i zona cirilske pismenosti. Zajedno s cirilicom od Duklje do Huma i Bosne cinila je zapadnocirilsko podrucje koje se grafijski i jezicno razlikovalo od cirilice na istocnom, pravoslavnom podrucju. Zapadna i istocna cirilica nisu bile strogo odijeljene, dapace, spajalo ih je zajednicko podrijetlo i, dosljedno tome, morfoloske srodnosti. Posebna vrsta cirilskog brzopisa, tzv. diplomska minuskula, sto je u XIV stoljecu nastala u srpskoj kancelariji, presla je u doba kralja Tvrtka I, kako je ranije istaknuto, u bosansku, a otprilike istodobno i u druge okolne kancelarije. Ali dok se taj tip cirilske minuskule u Srbiji postupno ugasio, potisnut crkvenopravoslavnim tipovima ustavne i poluustavne cirilice, plodno je djelovao na razvoj brzopisa u Bosni ili tzv. bosancice. Sirenjem na okolna hrvatska podrucja razvio se u kasnom srednjem vijeku zajednicki prostor zapadne cirilice ili bosancice sto se od srednjovjekovne Bosne protezao prema Dubrovniku, Humu, Dalmaciji i dijelovima srednjovjekovne Hrvatske. U kodeksima i ispravama, na steccima i u osobnim zapisima, ta se bosancica, kao zasebna, drustveno i paleografijski individualizirana vrsta cirilskog pisma, odlikovala morfoloskom, grafijskom i jezicnom jednostavnoscu. Te su je znacajke vrlo jasno dijelile i razlikovale od cirilskog pisma na istocnopravoslavnom podrucju. Upravo je ta cirilica zapadnog tipa od XII. stoljeca postala sastavnim dijelom hrvatske pismenosti.

Prostor cirilske pismenosti na hrvatskom se podrucju, dakle, dodirivao s prostorom glagoljice. Ta dva prostora hrvatske pismenosti bila su odijeljena crtom sto bismo je, otprilike, mogli povuci na podrucju od rijeke Krke do Vrbasa. Ali ta granicna crta glagoljskog i cirilskog prostora niposto nije bila tako stroga. Ona je dijelila podrucja na kojima je prevladavala upotreba glagoljice ili cirilice, ali nije prijecila njihovo prozimanje. Dapace, gibajuci se od jugoistoka prema sjeverozapadu Balkanskog poluotoka, cirilica je zarana presla granicnu crtu s glagoljskim podrucjem. Doprla je i do kvarnerskog podrucja i Istre, prozimajuci se s glagoljicom. Na ranim glagoljskim natpisima ima i cirilskih slova, na primjer na Bascanskoj ploci. Na nekima, primjerice na Supetarskom ulomku iz XII. stoljeca, usporedo se nalaze cirilica i glagoljica. Cirilskih zapisa ima i u kasnosrednjovjekovnim glagoljskim kodeksima, sto pokazuje da su glagoljasi poznavali i cirilsko pi.smo. Glagoljsko-cirilska simbioza katkad je prelazila granice hrvatskog prostora. Juraj iz Slavonije, profesor na Pariskom sveucilistu, kanonik i penitencijar crkve u Toursu, unosi oko godine 1400. u jedan latinski kodeks svojevrsnu glagoljsku pocetnicu. Drugi pariski dak, Pavao iz Krbave, u istom se latinskom kodeksu potpisuje cirilicom.

Raukar 2

O PROBLEMU BOSANCICE
PRVI DIO
HISTORIOGRAFSKE KONTRAVERZE
( skinuto s CUPRIJA=( The Bridge ) BASIC BOSNIA
http://www.soros.org.ba/~cuprija/basic/basic.htm

O problemu bosancice u nasoj historiografiji. Izdanja Muzeja grada Zenice sv. 3, 1973 str. 103-144 (Radovi sa simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura")

Sazetak Naziv bosancica kao posebna paleografska oznake za cirilsko pismo zapadnih podrucja Bosne, Huma (Hercegovine) i srednje Dalmacije kakvu je nalazimo na lapidarnim spomenicima, rukopisnom brzopisu i stampi u periodu od kraja 12. do druge polovine 19. stoljeca od svoga prvog spomena (1861) do danasnjih dana izaziva mnosto nedoumica kako u pogledu samog imena, tako i u pogledu grafije, morfologije, jezika i nacina pisanja. U clanku je dat prikaz historiografskih misljenja i razvoj poimanja ovog karakteristicnog paleografskog fenomena.

Abstract The Problem of "Bosancica". Part I. Historiographical Controversies
The notion of bosancica as a specific paleographic term used for description of Cyrillic scripture of the western territories of Bosnia, Hum (Herzegovina) and middle Dalmatia as it may be found on lapidary monuments, manuscript speed writteing and print in long historical period from late 12 century up to middle of 19 century, from its first mentioning in 1861 up to present times has provoked a number of doubts regarding the term used, graphology, morphology, language and script characteristics itself. In this part of the article a detailed review of historiographic descriptions and the development of this specific paleographic phenomena was given.

1. Uvodne napomene

Problem razvitka cirilskog brzopisa na zapadnom podrucju od 16. do 18. stoljeca, za koji je uglavnom ustaljen naziv bosancica, jedan je od najspornijih u nasoj paleografiji.
O njegovu razvitku napisana je vec prilicno opse`na literatura, ali usprkus tome njegova obiljezja ni do danas nisu do kraja istrazena. Uzroci tome su nedovoljna istrazenost arhivske gradje i nedostatak dobrih faksimilijara, osobito na bosansko-hercegovackom podrucju, ali i metodicki propusti u istrazivanju tog zanimljivog pitanja.

Zbog toga su o bosancici izrecena najrazlicitija misljenja, u rasponu od potpunog odricanja bilo kakvih posebnosti cirilskoj pismenosti na zapadnom podrucju do oznacavanja bosancice pismom suprotnim cirilici, odnosno do izdvajanja bosancice iz cjeline juznoslavenske cirilice.
Ovaj prilog nastao je upravo zbog tih kontroverzi. Njegov je zadatak da utvrdi danasnje stanje u proucavanju problema bosancice. On se sastoji od dva dijela: u prvom se iznosi razvitak misljenja o bosancici u nasoj historiografiji, dok se u drugom nastoje ocrtati izvori, postanak i paleografijska obiljezja bosancice. Pri tom valja napomenuti da se u historiografskom pregledu ne spominju svi autori koji su spominjali ili upotrebljavali naziv bosancica, nego se me|u njima odabiru oni cija su misljenja vazna za razumijevanje problema bosancice.

Na isti nacin, u drugom dijelu se ne analiziraju potanko svi tipovi bosancice 16.-18. stoljeca; zadatak mu je u prvom redu da utvrdi povezanost bosansko-humske pismenosti 14.-15. stoljeca sa zapadnom cirilicom 16.-18. stoljeca, odnosno da pokaze da je izvoriste zapadne cirilice 16.-18. stoljeca srednjovjekovna bosansko-humska kultura.

2. Razvitak historiografskog misljenja o bosancici

Bosancica ili brzopis (minuskula) na zapadnom podrucju juznoslavenske cirilice postoji u nasoj historiografiji kao paleografijski problem tek nesto vise od stotinjak godina, od pojave "Bukvara staroslavenskog jezika" Ivana Bercica (1860). U litografiranom dodatku "Bukvaru" koji je bio namijenjen ucenju glagoljice, Bercic je donio u posebnoj tablici i oblike "bosanske azbukve", podijelivsi je na "rukopisnu" i u tiskanim knjigama.

Prema razlikama u oblicima, Bercic je bosansku azbuku podijelio u tri grupe; u Bosni, Poljicima i u Dubrovniku (Bercic 1860:70). Nakon sto je istaknuto da se bosanska azbukva "od grckoslovenske (tj. cirilice) odlikuje u nekih pismenih" i to: "b", "v", "d "i "c", autor je naveo i neka najvaznija grafijska obiljezja bosanske, poljicke i dubrovacke azbuke (Bercic 1860:72-75)
Bercic, dakako, nije poblize razlikovao brzopis 17. ili 18. stoljeca, pa je smatrao da je bosansku azbukvu, koju je poznavao u spomenicima iz 17. i 18. stoljeca, upotrebljavala i Dubrovacka republika potkraj 14. i u 15. stoljecu u dopisivanju sa srpskim i bosanskim vladarima (Bercic 1860:72)
Usprkos tome, Bercicev "Bukvar..." oznacava prvi pokusaj da se paleografijski utvrde ona posebna obiljezja u razvitku cirilice na njezinu zapadnom podrucju koja su u literaturi iz sredine 19. stoljeca bila izrazena razlicitim nazivima za tu vrstu cirilskog pisma.

Dok se Bercic pri tom nije upustao u teoretska razmatranja o "bosanskoj azbukvi", dotle je Ciro Truhelka u nekoliko radova nastojao da utvrdi razvitak cirilskog pisma na zapadnom podrucju. U sredistu njegova zanimanja bila su dva problema: odnos izme|u cirilskog pisma na juznoslavenskom podrucju, osobito razvitak kancelarijske cirilice, Truhelka (1889) je vec u svom prvom radu "Bosancica, prinos bosanskoj paleografiji" suprotstavio bosancicu cirilici, smatrajuci ih za dva samostalna pisma koja su se usporedo razvijala i koja je povezivalo samo zajednicko grcko podrijetlo.
Truhelka je svoja paleografijska razmatranja temeljio na stanovitim razlikima izmedju cirilice kojom su bili pisani srednjovjekovni bosanski rukopisi i natpisi na steccima, s jedne, i cirilskog ustava i poluustava u crkvenoj upotrebi, s druge strane, ali ipak nije poznavao razvojni proces cirilskog pismana juznoslavenskom podrucju, pa mu nije bio jasan ni razvitak brzopisa. Dok prema Truhelki izmedju lapidarne bosancice i lapidarne cirilice nije bilo znatnijih razlika, one su postale ocite tek u "kurzivnom pismu" i to zbog toga jer se:
... kurzivna cirilica udaljuje od svog grckog vrela, te je poprimila mnoge elemenata iz latinice, docim je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organicki razvilo (Truhelka 1889:66).
Taj pogresan zakljucak o razvitku brzopisa iz cirilskog pisma na kamenim natpisima srednjovjekovne Bosne i Huma temeljio se, doduse, na cinjenici da su natpisi iz 15. i 16. stoljeca sadrzavali mnogo minuskulnih elemenata, ali mu je glavni uzrok bilo Truhelkino nepoznavanje geneze cirilskog brzopisa i kolebanje u odredjivanju termina bosancica.
Dok je prvotno smatrao da manastirska (rukopisna) bosancica "u mnogome sjeca na pismo dubrovackih rukopisa iz 15. vijeka" (Truhelka 1889:82) dotle je objavljujuci "Tursko - slovjenske spomenike dubrovacke arhive", istaknuo da su pisani:

... onom vrstom slovjenskog pisma, koje je bilo obicajno u dubrovackoj kancelariji i u susjednim zemljama te se u Bosni sacuvalo u katolickim manastirima do 18. stoljeca vijeka a u muslimanskim odlicnim porodicama do nedavno, pa se vec obzirom na geografsko rasprostiranje, na historicki i paleografski kontinuitet svoj prozvalo bosanicom (Truhelka 1911).

Truhelka je, dakle, identificirao bosancicu 17. i 18. stoljeca s kancelarijskom minuskulom 15. stoljeca, pa je pod bosancicom ili bosanicom podrazumijevao citav cirilski kancelarijski brzopis, ne ulazeci u paleografijsku analizu pojedinih etapa u njegovu razvitku. Istodobno je imenom bosancica nazivao i cirilsko pismo na steccima (lapidarna bosancica).
Stav srpskih povjesnicara u 19. i u pocetku 20. stoljeca prema problemu zapadne cirilice i bosancice bio je razlicit. Dok su jedni odbacivali naziv bosancica i poricali posebnosti zapadnoj cirilici dotle su drugi upozoravali na specificnost cirilskog pisma na zapadnom podrucju, ali je jednima i drugima bilo zajednicko da su citavu cirilsku pismenost vezivali iskljucivo uz srpski narod.

Pri tom su svoje sudove ponajvise zasnivali, umjesto na paleografijskim razlozima, na konfesionalnoj podjeli, pa su smatrali da su zapadnom cirilicom pisali samo pripadnici "katolickog zakona" (Petrovic 1841) ili "pristase rimokatolicke crkve" (Vuletic-Vukasovic 1903). Premda je takav postupak bio donekle i opravdan, jer je srpsko-crkvena pismenost snazno utjecala na oblikovanje pojedinih tipova cirilice, ipak ta konfesionalna podloga nije sasvim utjecala na paleografijska obiljezja.

Ili, drugim rijecima, razvitak zapadne cirilice u citavu njezinu trajanju ne moze se u potpunosti i dosljedno vezati ni uz odredjenu etnicku podlogu, niti uz izrazitu konfesionalnu podjelu. Pojam zapadnog podrucja cirilice, kako je utvrdjen u suvremenoj paleografiji, sirok je i vremenski (kraj 12. do 19. stoljeca) i prostorno (Bosna, Hum, Dalmacija, Duklja, dijelovi srednjovjekovne Hrvatske); njegova je etnicka i kulturna podloga bila, osobito u srednjem vijeku, vrlo slozena, pa to onemogucuje cjelovito svrstavanje zapadnocirilske pismenosti u citavu njezinu trajanju u odredjene etnicke i konfesionalne okvire.

U kasnijem razdoblju cirilice, od 15.-16. stoljeca dalje, pojedini tipovi cirilskog pisma imaju izrazitiju etnicku i konfesionalnu podlogu, pa bosancicom, zapadnom varijantom brzopisa, pisu Hrvati - katolici i bosansko-hercegovacki Muslimani, ali ni tada ta podjela nije do kraja izrazita, jer se nekim tipovima zapadnocirilskog brzopisa tada pisalo, na primjer, i u Crnoj Gori.
Prema tome, ne mislim da konfesionalno i etnicko odredjivanje nisu uopce moguci, samo ih valja pazljivo upotrebljavati. Ali u tom slucaju nema potrebe etnicko odredjivanje zamijeniti konfesionalnim: nema, na primjer, razloga za zakljucak da su cirilskim brzopisom u srednjoj Dalmaciji i Poljicima barem od 15. stoljeca, a sasvim sigurno i prije, pa sve do 19. stoljeca pisali "pristase rimokatolicke crkve" kad su to bili Hrvati, pa je cirilica na tom podrucju bila pravo hrvatsko pucko pismo.

Isticanje specificnosti zapadne cirilice bilo je u srpskoj literaturi uobicajeno u sredini 19. stoljeca. Jos god. 1841. istakao je G. Petrovic u "Novom Srbskom Ljetopisu" da se:
... na kraju ove knjige viditi mogu srbska slova, koima su se nasa braca katoliceskog' zakona sluzila ... (i koja su) ...takodje poznata pod' imenom bosanskij ili rvatskij pismena (Petrovic 1841:155);
pa je on prvi primijenio konfesionalni kriterij u odredjivanju podrucja na kojem su se upotrebljavala "bosanska ili hrvatska pismena".

Zanimljivo je i misljenje Vuka Stefanovica Karadzica o zapadnoj cirilici. U svojim "Primjerima srpsko - slavenskoga jezika", Karadzic (1857) opisuje grafijska i jezicna obiljezja Divkoviceva "Nauka karstianskoga" (u izdanju iz 1698) i istice da je "ova knjizica nastampana slovima i pravopisom Bosanskijem", odnosno bosanskom bukvicom (Karadzic 1857:30). Prema Karadzicu, "rukopis Bosanske bukvice tako je razlican od nasega danasnjega, da ga niko ne bi mogao procitati dok ne bi najprije ucio i mucio se".

Kao primjer bosanske bukvice, Karadzic na pocetku knjige dodaje faksimile dvaju pisama napisanih muslimanskim tipom bosancice, ali istice da su "ovom bukvicom i od prilike ovijem pravopisom pisali krscani u Bosni i Hercegovini do nasega vremena", dodajuci da je i Poljicanima "rukopis bio ovaki" (Karadzic 1857:31). Karadzic je, prema tome, pod bosanskom bukvicom podrazumijevao tiskanu i rukopisnu bosancicu, u prvom redu s bosansko - hercegovackog podrucja.
Premda je Karadzic, u skladu sa svojim shvacanjima o prosirenosti srpskog naroda, smatrao bosansku bukvicu dijelom srpske pismenosti, ipak je njegov opis grafijskih i jezicnih obiljezja zapadne cirilice bio prilicno tocan. Prema Vukovu misljenju istakao je i Konstantin Jirecek da se u "Srbiji, Bugarskoj i u Vlaskoj pisalo uspravnom kursivom", dok je "u Bosni ona okrenuta u desno", gdje se osim toga "preinacivanjem pojedinih pismena stvara pismo sa lokalnim osobenostima, takozvana bosanska bukvica" (Jiricek 1952:300).
Takav je stav prema cirilici zapadnog podrucja zadrzan u srpskoj literaturi i na pocetku 20. stoljeca. U radu "]irilica kod pristasa rimokatolicke crkve do svrsetka 18. stoljeca u Bosni, u Dalmaciji itd.", Vid Vuletic-Vukasovic (1903) je, kao i Vuk St. Karadzic, upozorio na specificnosti zapadne cirilice. Iako problemu nije pristupio kao paleograf, ipak je istakao da je osobitost cirilice u Dubrovniku "da je gotovo bez pokratica, bas kako se to pisalo u Bosni" (Vuletic-Vukasovic 1903:118).
Govoreci o cirilskoj pismenosti u Bosni konstatira:
Manuskript, pa i stampa, sve je slicno u Bosni i u Dalmaciji kod pristasa rimske crkve, a Muhamedovci pisu isto cirilicom, ali zavezano, te na prvi pogled slici arapskom pismu ... (zakljucivsi da) ... ovdje nije govora o pravoslavnima, jer su svukud gotovo jednako pisali prema crkvenom nacinu uz poznate pokratice, cega je malo ili nimalo kod prvijih (Vuletic-Vukasovic 1903:118)
Navedeni primjeri svjedoce da je Vid Vuletic-Vukasovic, ne ulazeci u paleografijske analize, niti spominjuci Truhelkinu tezu o bosancici, jasno upozorio na posebnosti zapadne cirilice, ali je pri tom, ipak, upotrijebio konfesionalni i usko etnicki kriterij, jer je na kraju zakljucio da njegov prilog pokazuje "da je srpski elemenat katolicki vazda bitisao i borio se neprestano za svoje amanete". (Vuletic-Vukasovic 1903:125)

Nasuprot ovakvom misljenju, koje je u srpskoj literaturi imalo vec i stanovitu tradiciju, P. Kolendic (1904) je u radu "Bosancica, bosansko-hrvatska cirilica i Dubrovcani", objavljenom godinu dana kasnije, sasvim presutio bilo kakve posebnosti cirilice na zapadnom podrucju, pa je uz etnicki primjenio i cisto terminoloski kriterij, ocito se suprotstavljajuci Truhelku misljenju o bosancici, premda samog Truhelku u tom radu uopce nije spomenuo.
Kolendic je svoju kratku radnju zasnovao na pitanju: je li se naziv bosancica upotrebljavao u proslosti?, pa je vec u pocetku postavio tezu da je:
... cinjenica da su u Herceg-Bosni Muslimi i pristase katolicke crkve mnogo upotrebljavali brzopisnu cirilovicu ... (ali da za nju) ... nijesu poznavali drugo ime do srpska pismena ... (te da) ... tek u novije doba neki pisci podarise tu azbuku nepodesnim nazivom bosancica; nepodesnim toga radi sto se to pismo upotrebljavalo u svim krajevima gdje Srbi zive (Kolendic 1964:70).
Kolendic zatim iscrpno navodi primjere upotrebe naziva srpsko pismo za cirilicu na zapadnom podrucju, zakljucujuci na kraju "da je ovo podataka dosta da iz osnove unisti i spomen bosancice i njena ceda bosansko-hrvatske cirilice" (Kolendic 1964:74)
Kolendicevom raspravom dogradjen je stav srpske historiografije prema problemu zapadne cirilice i bosancice. Sva kasnija misljenja o bosancici u srpskoj literaturi zasnivat ce se na navedenim zakljuccima, dok ce izuzetci biti vrlo rijetki.

Od opcenitog stava srpske historiografije o bosancici izdvaja se misljenje Vladimira ]orovica (1909). Izdavajuci "Nekoliko fojnickih pisama" on je istakao da su "pisma pisana bosanskom cirilicom", nakon cega je ukratko opisao njihova grafijska i jezicka obiljezja. ]orovic je, dakle, bio jedan od rijetkih srpskih povjesnicara koji je upotrebljavao naziv bosanska cirilica, ali kao oznaku za grafijske i jezicne specificnosti cirilskog brzopisa 17. i 18. stoljeca na podrucju Bosne, a ne na onaj nacin kako je Truhelka shvacao i interpretirao naziv bosancica.
Truhelkina koncepcija o bosancici kao cirilici sasvim suprotnom pismu ostala je i u hrvatskoj historiografiji uglavnom osamljena pojava, jer ju je u potpunosti preuzeo i dalje razradio samo M. Tentor. Dok je Tentor u svojim radovima prilicno dobro pisao o grafijskim i jezicnim obiljezjima ciriliskih spomenika u srednjovjekovnoj Bosni, dotle su njegova teoretska, paleografijska razmatranja bila u metodickom pogledu neprihvatljiva, jer je, poput Truhelke, do kraja suprostavljao bosancicu cirilici.

Pri tom je pod nazivom bosancica podrazumijevao ne samo zapadni brzopis, nego i cjelokupnu cirilisku pismenost srednjovjekovne Bosne, od kamenih natpisa i pisama u bosanskim kodeksima do rukopisne cirilice u ispravama.
Polazeci od stvarnih posebnosti zapadne cirilice, osobito na bosansko-humskom podrucju, Tentor ih je pretjerano naglasio, sto ga je dovelo do zakljucka da je bosancica "posebno pismo, koje cirilovac ne umije citati, a srpsku, bugarsku i rusku cirilicu moze citati" (Tentor 1942a:825). U skladu s takvim suprostavljanjem bosancice cirilici valjalo je objasniti i sam postanak bosancice, ali je autorov napor da i po svojoj genezi odijeli bosancicu od cirilice bio bezuspjesan i protuslovan. Dok je jednom tvrdio da je bosancica pismo "razvijeno prema staroslavenskoj glagoljici", dotle je u istom tekstu, nesto kasnije, ustvrdio da bogumili i katolici u Bosni, "postepeno stvorise od staroslavenske cirilice posebno pismo - bosancicu" (Tentor 1942b:97). Jednak nemar i protuslovni zakljucci obiljezavaju i Tentorovo razlaganje o prosirenosti i upotrebi bosancice.

Dok je jednom smatrao da je "bosancica vezana za katolicizam", dokazujuci to tvrdnjom da su i "katolicki Albanci pisali njome, premda im je srpska cirilica bila geografski blize", (Tentor 1942a:827) iako je takav konfesionalni kriterij upravo u pogledu Albanaca bio pogresan, jer su ciriliske isprave iz Albanije bile pisane kancelarijskom minuskulom srpskog tipa.
Od Truhelkine i Tentorove koncepcije donekle se odvaja postupak Vladimira Vrane (1942), u prilogu "O knjizevnim nastojanjima u srednjovjecnoj Bosni", koji je cjelokupnu cirilsku pismenost na bosansko-humskom podrucju nazvao hrvatskom cirilicom. Vrana odbacuje nazive bosancica ili hrvatsko-bosanska cirilica, jer smatra da se "bugarska cirilica u hrvatskim zemljama, gdje je vladala glagoljica, promijenila pod izravnim utjecajem glagoljice" u "hrvatsko pismo, hrvatsku cirilicu". Autor istice da je ta cirilica nazivana "bosanskom cirilicom, hrvatsko-bosanskom cirilicom, bosancicom ili zapadnom cirilicom", a da je to u stvari "hrvatska cirilica, jer se javlja kao 'arvacko pismo' i u drugim hrvatskim zemljama" (Vrana 1942:801).
Takav zakljucak nije bio ispravan vec i s terminoloskog gledista, jer se u izvorima zapadni brzopis ne naziva samo hrvatskim, nego i srpskim i bosanskim pismom. Vrana je svoje misljenje zasnivao na grafijsko - jezicnim osobitostima zapadne cirilice, ali nije uzeo u obzir cinjenicu da taj pojam ne mozemo identificirati s hrvatskom cirilicom, upravo onako kao sto srpsko ime ne smijemo protegnuti na cjelokupni razvitak juznoslavenske cirilice. Takva odvise jednostavna rjesenja zanemaruju slozenost paleografijskih i kulturno - etnickih procesa na bosansko-humskom podrucju u srednjem vijeku.
Iako je u hrvatskoj historiografiji bila uobicajena upotreba razlicitih naziva za cirilski brzopis zapadnog podrucja, ipak nakon Tentora, i u izmijenjenom obliku Vladimira Vrane, od hrvatskih povjesnicara vise nitko nije preuzimao i razradjivao Truhelkinu koncepciju o bosancici, stovise, prvo znanstveno suprostavljanje njegovoj koncepciji poteklo je upravo iz hrvatske historiografije.
Pisuci u dva navrata o cirilskom zborniku iz Dubrovnika ("Libro od mnozijeh razloga" iz 1520. godine), M. Resetar (1926, 1933) se prvi od hrvatskih znanstvenika kriticki osvrnuo na Truhelkino misljenje, razmotrivsi istodobno, doduse ne uvijek sasvim uspjesno, i neka metodoloska pitanja o razvitku cirilskog brzopisa. U prvom radu Resetar je istakao da je zbornik:
... pisan tako zvanom bosanskom cirilicom, koja uprav nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija cirilska minuskula koja je u starije vrijeme bila u obicaju u svim nasim krajevima u kojima se uopce pisalo cirilicom, i kod pravoslavnih i kod katolika i kod muslimana" (Resetar 1926:12).
Na isto pitanje mnogo iscrpnije se osvrnuo u nardnom radu. Nakon sto je istakao da je citav zbornik pisan cirilskim "skoropisom", sto nije bilo sasvim tocno, Resetar je upozorio da je vrla "obicna stvar da se nas skoropis zove ,bosanskim pismom' ili ,bosancicom'", zakljucivsi da to "nije nikako opravdano, jer on niti je postao u Bosni, niti je bio na Bosnu ogranicen" (Resetar 1933:112). Resetar je zatim upozorio da se brzopis u nas u nas javio "najprije u kancelariji srpskih vladara, i to vec za vladanja Stefana Prvovjencanoga", dakle u prvoj cetvrtini 13. stoljeca, "pa se je otada dalje pisalo skoropisom u svim nasim krajevima gdje se je uopce pisalo cirilicom, te zato i u Bosni i Hercegovini, u Dubrovniku i u Poljcima kod Spljeta" (Resetar 1933:112). Gregor ^remosnik (1963:124) dokazano je da isprava koju spominje Resetar ne pripada Stefanu Prvovjencanomu, nego kralju Dragutinu.
Resetar istice da je "ime bosansko pismo, bosanska cirilica ili bosancicom" opravdanosamo utoliko sto su nas stari skoropis upotrebljavali za stampanje knjiga samo Bosnjaci katolici (od pocetka 17. stoljeca) i sto se je on do nasega vremena sacuvao samo u Bosni i Hercegovini" (Resetar 1933:112).
Zakljucio je, ipak, da za brzopis:
... nije nikako opravdano bosansko ime, a ako ga hocemo prozvati nekim geografskim imenom, onda je opet mnogo bolje da ga zovemo zapadnom cirilicom (...) koje je ime utoliko opravdano, sto se je skoropis upotrebljavao do kraja 15. stoljeca vijeka, a poslije toga gotovo samo u nasim zapadnim krajevima (Resetar 1933:112).
Istom prilikom Resetar se osvrnuo na Truhelkin rad o bosancici iz 1889. godine, istaknuvsi da se "ne moze naime odobriti njegova ocevidna tendencija da prikaze ovo pismo kao nesto sto je bas specijalno bosansko, i samo bosansko; nego to ide na racun ondasnje tendencije sarajevskog Glasnika uopce" (Resetar 1933:112).
Na isti nacin odbacio je Truhelkino misljenje da se brzopis razvio iz lapidarne cirilice zakljucivsi da je "sigurno bas naopako tacno: skoropisno je pismo na pergamentu i papiru bez sumnje starije negoli na kamenu" (Resetar 1933:112), ne ulazeci pri tom u iscrpnije razmatranje tog zanimljivog pitanja.

Premda je Resetarovu, u nacelu sasvim ispravnom, razlaganju nedostajala morfoloska analiza, jer je paleografijski slabo razlikovao pojedine faze u razvitku cirilskog brzopisa, pa je odvise jednostavno identificirao kancelarijsku minuskulu 14. ili 15. stoljeca s cirilicom tiskanih knjiga iz 17. stoljeca i s tipicnom bosancicom 17.-18. stoljeca, on je ipak temeljito pobio Truhelkinu koncepciju, pa se nakon Resetara na njoj vise nisu mogla graditi misljenja o bosancici, pogotovo sto Resetarov stav prema Truhelki nije u hrvatskoj historiografiji ostao osamljen. Govoreci o Truhelkinu proucavanju cirilske paleografije, u studiji o njegovu zivotu i radu, Jaroslav [idak (1952), nakon sto je iznio Truhelkinu koncepciju, s pravom zakljucio da je "pravilne smjernice za rjesenje toga pitanja dao u vise prilika M. Resetar, osobito posljednji put 1933, u djelu "Dubrovacki zbornik od god. 1520", cime je kriticki stav hrvatske historiografije prema Truhelkinu misljenju bio dogradjen ([idak 1952:105).

Neosporna je, doduse, cinjenica da je upotreba naziva bosancica ili bosansko-hrvatska cirilica ostala do danas u prvom redu obiljezjem hrvatske historiografije, ali tu pojavu niposto ne smijemo vezati iskljucivo uz Truhelkinu djelatnost. Buduci da je Truhelka u svojim radovima sustavno upotrebljavao nazive bosancica ili bosanica za cirilski brzopis na zapadnom podrucju, sigurno je da je to utjecalo na njihovu prosirenost u hrvatskoj literaturi. Pri tom, ipak, valja imati na umu da se posebni nazivi za brzopis zapadne cirilice pojavljuju znatno prije Truhelke, pa da oni i nisu bili izvorno njegovi, a osim toga da im autori najcesce nisu davali ono znacenje koje im je pridavao Truhelka, dakle posebnosg pisma koje je suprotno cirilici.
Zanimljivo je da se posebni nazivi za brzopis zapadne cirilice pojavljuju najprije u srpskoj historiografiji u sredini 19. stoljeca - G. Petrovic (1841), Vuk St. Karadzic (1857) - a tek nesto kasnije i u hrvatskoj historiografiji.
Naziv bosancica prvi upotrebljava F. Kurelac (1861), a naziv bosanica S. Zlatovic (1888), takodjer prije Truhelkina rada o bosancici (1889).
Naziv bosansko-hrvatska cirilica nalazimo kod Ivana Kukuljevica (1859), a u Vatroslava Jagica 1867. godine (Jagic 1953), dok A.K. Matas (1860) u brosuri "Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije", upotrebljava naziv bosanska cirilica.
Naziv zapadna cirilica prvi je upotrijebio Vatroslav Jagic (1890), u komentaru uz izdanje "Poljickog statuta", smatrajuci pod tim nazivom stari bosansko-dalmatinski nacin pisanja cirilicom, dakle brzopis 16.-18. stoljeca. Taj je naziv zastupao - kako smo vec vidjeli - i M. Resetar (1933).
Svi ti nazivi, bilo za brzopis, bilo opcenito za cirilsku pismenost na zapadnom podrucju, temeljili su se na uocavanju morfoloskih i grafijskih posebnosti u razvitku zapadne cirilice. Oni su bili vise plod istrazivacke prakse, nego paleografijske analize, pa je njihova upotreba u juznoslovenskoj historiografiji u 20. stoljeca, nakon Truhelke, gotovo redovito znacila prakticno upozoravanje na morfolosku specificnost zapadnog brzopisa, a ne dosljedan odraz Truhelkine koncepcije i izdvajanja bosancice iz sireg pojma cirilice.
U tom smislu nazive bosanska cirilica, bosanskocirilska slova i bosancica upotrebljavaju Vj. [tefanic (1938; 1955) Jaroslav [idak (1957) i, osobito Vladimir Mosin (1952; 1955) u vise svojih radova.
Pisuci o Ledezminu "Nauku karstianskome", Vj. [tefanic (1938) je iscrpno opisao paleografijska, grafijska i jezicna obiljezja nase cirilsko - katolicke knjizevnosti, pa je razlozio i problem zapadnog brzopisa. [tefanic istice da se na podrucju Bosne i Hercegovine, juzne Dalmacije i Crne Gore "udomila cirilica, koja je ovdje razvila svoje narocite skoropisne oblike, te se vec odavna zove bosanskom cirilicom", pa je time prvi put tocnije oznaceno podrucje prosirenosti zapadnog brzopisa (Stefanic 1938:27). S obzirom na pismo Ledezmina katekizma, Stefanic konstatira da je ono "kompromisizmedju ustavne cirilice, koja je usko povezana sa srpsko - pravoslavnom crkvom, i skoropisne cirilice ili bosancice, koja ima narodno - laicki karakter, jer se upotrebljavala u izvancrkvenim poslovima i pretezno kod katolika, bogomila i zatim muslimana" (Stefanic 1938:27) Premda Stefanic nije ulazio u morfolosku analizu zapadnog brzopisa, nego je glavnu paznju obratio opisivanju grafijsko - jezicnih osobitosti, ipak je taj rad i danas jedan od najvaznijih za upoznavanje zapadne cirilice.
Osobito je bio plodan razvitak cirilske paleografije nakon drugog svjetskog rata. Radovi Vladimira Mosina, Gregora ^remosnika, J. Vrane i drugih omogucili su poznavanje najvaznijih etapa u razvitku juznoslavenske cirilice, pa je time stvorena znanstvena osnova za istrazivanje postanka i obiljezja bosancice.
Studije Gregora Cremosnika o "Bosanskim i humskim poveljama srednjega vijeka" (1948, 1950, 1951, 1952), u kojima je paleografijski i diplomaticki vrlo savjesno analizirao srednjovjekovne bosansko - humske isprave, od Kulinove povelje iz 1189. godine do humskih isprava druge polovice 15. stoljeca, napomene Vladimira Mosina (1949) uz taj Cremosnikov rad o nazivima za pojedine tipove cirilskog pisma, te Cremosnikova rasprava (1963) o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" i radovi J. Vrane (1955; 1962) o najstarijim cirilskim ispravama, oznacili su vidan napredak u studiju cirilske paleografije.
Ti radovi ispunili su onu prazninu koja je dotad bila prisutna u gotovo svim raspravljanjima o bosancici: utvrdili su postanak i razvitak kancelarijskog brzopisa u 14. i 15. stoljeca, s jedne, i odredili znacenje pojma "zapadno podrucje cirilice", s druge strane. Iako su na taj nacin bile objasnjene osnove na kojima se razvijao zapadni brzopis, ipak je upravo njegovu razvitku od 16. do 18. stoljeca bilo obraceno razmjerno najmanje paznje, pa je to do danas ostalo jednim od najslabije proucenih pitanja u nasoj cirilskoj paleografiji.
Jedino time mogao bi se objasniti donekle nemaran stav Gregora Cremosnika prema tom pitanju. Iako su se njegovi radovi odlikovali preciznoscu i temeljitoscu, ipak se Cremosnik (1962), u svojoj mozda najvaznijoj raspravi (Srpska diplomatska minuskula), samo povrsno obazreo na to pitanje. Iz cjelokupne literature, u kojoj je bilo i dobrih rezultata.
Cremosnik je izdvojio jedino Ciru Truhelku i njegovu koncepciju o bosancici. Upozorivsi da je Truhelka 1914. godine dao "lijevati posebna cirilska slova da bi bosanske historijske izvore stampao u bosanskom pismu, u bosancici, jer je smatrao da se radi o jednom tipicno bosanskom pismu", Cremosnik je takav postupak, koji najbolje odrazava Truhelkina paleografijska shvacanja, s pravom odbacio, zakljucivsi da "svaki poznavalac razvoja cirilice na prvi pogled moze vidjeti da lijevana slova predstavljaju srpsku diplomatsku minuskulu, kakva je, samo malo modificirana, zivjela dalje u Bosni" (Cremosnik 1962:132).
Cremosnikov postupak, ipak, u metodickom pogledu nije bio sasvim ispravan. On se s pravom suprostavio Truhelkinu misljenju, ali je propustio da istakne da se brzopis zapadnog podrucja, na izvorima koje je sam izvrsno analizirao, dalje razvijao i da se, doduse, ne moze govoriti o nekom posebnom bosanskom pismu u Truhelkinu smislu, ali da se zapadnom brzopisu 17. ili 18. stoljeca ipak ne mogu odreci izrazite specificnosti.

Cremosnikov stav je gotovo u potpunosti preuzeo i Sima Cirkovic (1964) u "Istoriji srednjovekovne bosanske drzave". Upozoravajuci na neke od zabluda oko razvitka pisma u srednjovjekovnoj Bosni, Cirkovic je istakao da se:
... verovalo da je u Bosni upotrebljavana jedna osobita varijanta cirilskog pisma tzv. bosancica ... (i da su) ... stvoreni cak i ruzni i neprakticni znaci koji bi trebalo da u stampanom tekstu odraze specificnost ovog pisma... (pa je zakljucio da je) ... pismo bosanskih tekstova, medjutim, suvremena diplomaticka minuskula upotrebljavana podjednako i u Srbiji i u Dubrovniku (Cirkovic 1964:235).

Cirkovicevo misljenje bilo je, dakako, potpuno ispravno ukoliko se odnosilo na srednjovjekovni bosanski diplomaticki materijal 14.-15. stoljeca koji je dijelom doista bio pisan ili diplomatickom ili obicnom kancelarijskom minuskulom koja je nastala u srpskoj drzavnoj kancelariji na razmedji 13.-14. stoljeca, jer je Cirkovic, kao i Cremosnik, imao na umu upravo tu izvornu gradju.
Uza sve to, i on je, kao i Cremosnik, bio duzan da iznese svoj stav, kad je vec spominjao naziv bosancica, i prema brzopisu 16.-18. stoljeca, na koji se taj naziv u prvom redu i odnosio, ili drugim rijecima, metodicki bi bilo ispravnije da se nije obazirao samo na Truhelkino misljenje, ionako vec odbaceno u literaturi, nego i na one radove koji su se posebno bavili zapadnim brzopisom. Pri tom mislim u prvom redu na radove V. Mosina koji nije vezao naziv bosancica uz diplomaticku gradju 14.-15. stoljeca nego uz kasniji brzopis zapadnog podrucja.
U trenutku kad je Cremosnik (1959) prvi put objelodanio svoju raspravu o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" Vladimir Mosin (1952) je vec jasno izlozio svoje misljenje o problemu bosancice u radu "Poljicke konstitucije iz 1620 i 1688 godine" u kojem je obradio grafijski sistem poljicke bosancice, te tri godine kasnije u opisu Cirilskih rukopisa Jugoslavenska akademija (Mosin 1955).

Konstatiravsi da je za "cirilske tekstove sa zapadnog teritorija (koji se uglavnom poklapa s podrucjem ikavstine u granicama stokavskog dijalekta) uobicajena paleografska oznaka bosancice - pisma narocitog tipa, koji se razvio iz bosanskog srednjovjekovnog brzopisa i poluustava" i koji je bio "kanoniziran stampanim mletackim izdanjima Matije Divkovica iz godine 1611. i iducih godina", Mosin je prvi u nasoj historiografiji postavio bosancicu u paleografijski odnos prema drugim vrstama juznoslavenske cirilice (Mosin 1955:10).

Pri tom je teziste polozio na grafijski sistem bosancice, prihvatajuci podjelu Ivana Bercica koji je "na podrucju zapadne cirilice, za koju se utvrdio naziv bosancica, pokazao tri posebna tipa pisma: dubrovacki, bosanski i poljicki" (Mosin 1955:13).
Mosin je svoj stav jos jasnije izlozio u raspravi "Metodoloske biljeske o tipovima pisma i cirilici" , gdje je naglasio da se slaze "sa starom klasifikacijom Ivana Bercica koji je na podrucju zapadne cirilice fiksirao tri zasebne skole", bosansku, splitsko - poljicku i dubrovacku, "svaka s posebnom tradicijom svog poslovnog pisma, i svaka s posebnim tipovima grafije i pravopisa u svojim stampanim izdanjima" (Mosin 1965:177).
Vaznost Mosinovih zakljucaka o bosancici sastojala se u tome sto je on odbacio dotadasnja kontroverzna misljenja o toj vrsti cirilskog pisma i upozorio na specificnosti zapadne cirilice, prihvacajuci kao vec ustaljen i termin bosancica, ali ju je uklopio u opci razvitak juznoslavenske cirilice. Potpuno je razumljivo da su Mosinova istrazivanja, osobito utvrdjivanje grafijske kronologije za poljicku bosancicu, oznacila samo opci okvir za rjesavanje problema bosancice, pa je poblize proucavanje cirilskih tekstova sa zapadnog podrucja (16.-18. stoljeca) do danas uglavnom ostalo tek zadatak buducih napora.
Iako je Mosin u faksimilijaru "Cirilski rukopisi Jugoslavenske akademije" (Mosin 1955) obratio veliku paznju rukopisima dalmatinske bosancice, pa je objelodanio oko tridesetak dobrih faksimila bosancice, ipak je u uvodu u "Paleografski album na juznoslovenskoto kirilsko pismo" (Mosin 1966) s pravom istakao da je uzrok odsutnosti mladjih cirilskih tekstova sa zapadnog podrucja u tom faksimilijaru u tome sto su dijelom vec objelodanjeni ("Cirilski rukopisi Jugoslavenske akademije") "i zasto nedovolnata proucenost na tipovite na pismoto na ova podracje je bara potrebata od izdavanjeto na poseben poobilen album na reprodukcii na ovie tekstovi" (Mosin 1966:4)
Od tri osnovna podrucja bosancice temeljitije je proucen samo njezin razvitak u srednjoj Dalmaciji, na splitsko poljickom podrucju. B. Zelic-Bucan (1961) je u radu "Bosancica u srednjoj Dalmaciji" iscrpno opisala teritorijalnu prosirenost bosancice u Dalmaciji (uz posebnu kartu s oznacenim lokalitetima gdje je zasvjedocena upotreba bosancice), zatim morfoloska i pravopisna obiljezja bosancice.

Osim tabele u kojoj su iscrpno navedeni oblici za pojedina slova bosancice na podrucju Dalmacije od 15. do 18. stoljeca, autorica je na kraju dodala 30 faksimila bosancice, od reda iz dalmatinskih arhiva. Kako se iz dosadasnjeg historiografskog pregleda vidi, bio je to prvi rad uopce u kojem je sustavno i dobro opisan razvitak zapadnog brzopisa 15.-18. stoljeca na jednom dijelu njegove prosirenosti. Do danas to je jedini znanstveni rad iskljucivo posvecen zapadnom cirilskom brzopisu i u tome je njegovo znacenje.
Ali, dok je radnja na taj nacin dobila izrazito i vrlo korisno prakticno znacenje, teorijska izlaganja autorice u uvodu toj radnji i u raspravi "Bosancica - poljicko narodno pismo" (Zelic-Bucan 1968) nisu bila tako uspjesna. U autoricinoj temeljnoj radnji o bosancici iz 1961. godine teoretske postavke bile su mnogo cvrsce. Iako je bosancicu oznacila kao hrvatsko nacionalno pismo i hrvatsku cirilicu, sto vec i s obzirom na teritorijalnu prosirenost zapadnog brzopisa nije bilo sasvim tocno, ipak je istakla da se ona razvila "iz srednjovjekovnog bosanskog brzopisa i poluustava, a kakonizirana je izdanjima Matije Divkovica u Mlecima 1611. i slijedecih godina"; istodobno je i naziv bosancica ogranicila s pravom u prvom redu na brzopis zakljuckom da se "od 15. stoljeca dalje hrvatska cirilica predstavlja kao izrazita minuskula", te da je "upravo ta minuskula ono pismo koje sadrzi u sebi sve one karakteristike, koje u sebi ukljucuju pojam bosancice" (Zelic-Bucan 1961:7).

Dok je takvim zakljuccima, u kojima se oslanja na Vladimira Mosina, a i zakljuckom da "osnovu azbuke bosancice cine kurzivni oblici cirilske azbuke, zajednicki svim srednjovjekovnim juznoslavenskim cirilskim rukopisima" (Zelic-Bucan 1961:7), B. Zelic-Bucan pokazala da specificna obiljezja bosancice uklapa u opcenit razvitak juznoslavenske cirilice, dotle je u raspravi iz 1968. pretpostavila, polazeci od cinjenice da "prvi sacuvani spomenici hrvatskog jezika, pisani hrvatskom redakcijom cirilice" potjecu uz druge polovice 12. stoljeca i to "s teritorija koji je osvojio Manojlo Komnen", da "nam se namece misao da historijski nije neosnovana hipoteza nekih autora kako se bosancica razvila direktno iz grckog pisma, a ne posredno iz crkvene cirilice" (Zelic-Bucan 1968:144).
Iako tu pretpostavku nije poblize objasnila, ona ipak svojom neodrzivoscu znaci korak natrag u proucavanju bosancice i odstupanje od nacela koja je utvrdio Vladimir Mosin i koja je sama autorica prihvatila u svom radu iz 1961. godine.

Dok su se prema tome u nasoj historiografiji postepeno stvarale osnove za znanstveno rjesenje problema bosancice, dotle je suvremena srpska historiografija i dalje ostala kod onih misljenja o tom pitanju koja su u srpskoj literaturi izrecena u sredini proslog i na pocetku ovog stoljeca.
U srpskoj poslijeratnoj historiografiji prvi se na pitanje bosancice osvrnuo B.M. Nedeljkovic (1955), u radu "O bosancici". Ta je rasprava zasnovana u prvom redu kao obracun s misljenima Cire Truhelke o bosancici, ali je istodobno znacila i suprostavljanje bilo kakvom spomenu naziva bosancica i upozoravanju na posebnosti zapadne cirilice. Iako je Nedeljkovicev kriticki osvrt na Truhelkinu koncepciju bio uglavnom opravdan, ipak ni njegov metodicki postupak, niti cjelovita koncepcija u pristupu problemu zapadne cirilice, nisu bili ispravni. Suprostavljajuci se s pravom tezi o izdvojenosti bosancice iz sireg razvitka juznoslavenske cirilice, Nedeljkovic je postavio sasvim suprotnu i jednako neprihvatljivu tezu da "nicega nema sto bi pisma iz Bosne izdvajalo od ostalih cirilskih pisama" (Nedeljkovic 1955:278).
Uzrok toj tezi bio je dvostruk. U prvom redu, Nedeljkovic nije ni pokusao paleografijski analizirati izvorni materijal zapadne cirilice, dijelom i zbog toga sto su u dotadasnjoj literaturi isticani, kao posebnost bosancice, samo minuskulni oblici za neka slova, pa je smatrao da je vec i samim upozorenjem da se "ona slova, koja se smatraju karakteristicna za bosansku cirilicu ("b", "k", "t", "v", "z",) pisu na isti nacin u Bosni, u Crnoj Gori, u Srbiji i u Vojvodini" rijesio problem bosancice, te da smije zakljuciti da bosancica "nema nikakvog ni paleografskog, a jos manje kulturno - istorijskog opravdanja" (Nedeljkovic 1955:284). Osim toga, autor je svoje zakljucke temeljio na etnickoj iskljucivosti, smatrajuci cirilicu samo "sroskim pismom, srpskom knjigom" (Nedeljkovic 1955:277).
Ako tome dodamo i to da se autor uopce nije obazirao na one radove koji su bili suprotni njegovim tezama (Vj. Stefanic, V. Mosin), sto je metodicki nedopusten postupak, smijemo zakljuciti da je Nedeljkovic u tom radu izrazio ona misljenja koja su se u srpskoj historiografiji ocitovala jos na pocetku stoljeca (P. Kolendic) i da prema tome taj rad nicim nije unaprijedio nase poznavanje razvitka zapadne cirilice.

Jednak promasaj bila je i rasprava A. Mladenovica (1965) "Prilog proucavanju razvitka nase cirilice". Iako je Mladenovic u cjelini prihvatio zakljucke B. M. Nedeljkovica, ipak je problemu bosancice prisao s mnogo vise truda koji uza sve to, zbog pogresnog metodickog postupka, nije donio i odgovarajuce rezultate.
Kao i Nedeljkovic, ni A. Mladenovic nije razmatrao zapadnu cirilicu kao slozenu kulturno - povijesnu pojavu, nego se iskljucivo suprostavio onim autorima koji su oblike pojedinih slova drzali specificnoscu bosancice. Ne opazajuci da morfoloske razlike ne mogu biti jedinim kriterijem u odredjivanju bosancice, autor je smatrao da u prvom redu valja utvrditi "da li se specificna slova za tzv. 'bosancicu' nalaze i na jugu i na istoku nase jezicke teritorije" (Mladenovic 1965:55).
Takav kriterij zatvorio je Mladenovicu bilo kakvu mogucnost da obogati nase poznavanje cirilskog brzopisa 16.-18. stoljeca, jer je, doduse, s lakocom mogao dokazati da se, na primjer, minuskulno, kvadraticno slovo "b" upotrebljavalo i izvan zapadnocirilskog podrucja (Mladenovic 1965:60), ali je na taj nacin zanemario cjelokupnost zasebnih obiljezja zapadne cirilice koja se ne mogu svesti samo na posebne oblike za neka slova. Uporedi Raukar (1967).
Nasuprot prilozima Nedeljkovica i Mladenovica koji su poricali bilo kakvu posebnost zapadnoj cirilici, bogato i raskosno opremljena "Istorija srpske cirilice" P. \ordjica (1971) sadrzi zbir dosadasnjih istrazivanja na podrucju juznoslavenske cirilice, ali i sintezu misljenja o zapadnoj cirilici koja su u srpskoj historiografiji izrecena u toku 20. stoljeca, od V. Vuletica-Vukasovica (1903) i P. Kolendica (1904) do A. Mladenovica (1965).
U skladu s time, \ordjevicev rad sadrzi izrazite prednosti i nedostatke. Izlazuci povijseni razvitak juznoslavenske cirilice u cjelini, autor je uzeo u obzir dosadasnje paleografijske rezultate, pa je djelomicno vrlo tocno opisao morfoloska i grafijska obiljezja cirilice na zapadnom podrucju, osobito na bosansko - humskom teritoriju, sto je u usporedbi s radovima B. M. Nedeljkovica i A. Mladenovica bio velik napredak. \ordjic se ipak nije bitnije odvojio od opcenitog stava srpske historiografije o zapadnoj cirilici, jer je i on u razmatranju tog pitanja primijenio uski etnicki kriterij, pa je i te specificnosti i zapadnocirilsku pismenost u cjelini uklopio u kulturni razvitak srpskog naroda, sto je jasno doslo do izrazaja vec i u naslovu njegove knjige.
Dodavsi etnickom i konfesionalni kriterij, \ordjic je u zapadni brzopis, odnosno zapadnu varijantu cirilskog brzopisa ubrojio samo onaj dokumentarni materijal koji je nastao u pripadnika zapadne crkve, (\oric 1971:171) iako to nije tocno. U cjelini uzevsi, \ordjevicev rad o juznoslavenskoj cirilici, inace u detaljima dobro napisan i popracen izvanredno bogatom zbirkom faksimila, istice se autorovim sirokim poznavanjem cirilske problematike, ali je ipak svojom koncepcijom ostao u onim okvirima koje je u proucavanju cirilske pismenosti zacrtala srpska historiografija jos u proslom i na pocetku ovog stoljeca.
Na kraju ovog pregleda literature valja spomenuti i dobar prikaz razvitka Cirilice od \. Sp. Radojicica (1956) publikovan u "Enciklopediji Jugoslavije". Autor je s pravom upozorio da je pretjerano "kad se od cirilice u Bosni hoce da nacini posebno neko pismo, tzv. bosancica ili bosanica" koje bi bilo suprotno cirilici, ali prilicno iscrpno navodi "hrvatske cirilicke spomenike", od Povaljskog natpisa (12. stoljeca) do cirilskih isprava 17. stoljeca s hrvatskog teritorija, cime se razlikuje od navedenih prikaza o zapadnoj cirilici u srpskoj poslijeratnoj historiografiji.
3. Zakljucna razmatranja
Pregled historiografskih rezultata u proucavanju cirilske pismenosti na zapadnom podrucju pokazuje da su u dosadasnjoj literaturi o tom pitanju izrecena najrazlicitija, redovito sasvim suprotna misljenja. Osnovni nedostatak dosadasnjih misljenja o bosancici bio je u tome sto se tom problemu nije pristupalo paleografijski, nego s unaprijed postavljenim tezama, u kojima su se suprostavljala nastojanja za odredjivanjem etnicke podloge bosancice s konfesionalnim kriterijem i cisto terminoloskim pokusajima.
Rezultat takva pristupa bile su kontraverze o bosancici koje su otezavale paleografijsko istrazivanje tog problema. U dosadasnjoj literaturi o bosancici uglavnom se razlikuju dva glavna misljenja:
bosancica se izdvaja iz cjelovitog razvitka juznoslovenske cirilice i smatra posebnim cirilici suprotnim pismom (Truhelka, Tenor), sa tendencijom da se i zapadna cirilica opcenito i zapadni brzopis (bosancica) identificiraju sa hrvatskom cirilocom (Vladimir Vrana);
zapadnoj cirilici i zapadnom brzopisu se ili odricu sve posebnosti (P.Kolendic, B.M. Nedeljkovic, A. Mladenovic) ili se na njih ipak upozorava (V.Vuletic-Vukasovic), P. \oric) ali se u oba slucaja polazi od teze o iskljucivom postojanju srpske cirilice.
Terminoloski pristup vrlo je cest u razmatranju problema bosancice i u postavljanju razlicitih teza o njoj, iako je razumljivo da takav nepaleografski kriterij nije mogao donijeti bilo kakve odredjenije rezultate.
U historiografiji je snaznoj kritici podvrgnut i sam naziv bosancica. Neki autori su smatrali da vec i samim upozorenjem da je taj naziv historiografski, stvoren pred stotinjak godina, a ne izvoran, smiju mimoici osobitosti zapadne cirilice (P.Kolendic, B.M. Nedeljskovic).
Pri tom nisu uzimali u obzir cinjenicu da naziv bosancica ima sasvim sporedno znacenje u razmatranju tog pitanja, jer razliciti nazivi za zapadni brzopis samo upozoravaju na njegovu teritorijalnu prosirenost, a ne mogu nam uopce pomoci u odredjivanju njegovih paleografijskih obiljezja, niti mogu biti kriterij za utvrdjivanje njegove etnicke podloge.
U izvorima, pak, zapadna cirilica, osobito zapadni brzopis, naziva se i hvratskim i bosanskim i srpskim pismom. Iako je naziv "srpski" za cirilski rukopis stariji (dubrovacki pisar Niko Bijelic potpisuje se na jednom dokumentu iz 1364. godine "dijak srpski" (\oric 1971:174), ipak se naziv "bosanski" i "hrvatski" za cirilsko pismo pojavljuju, koliko je dosad poznato, vec u 16. stoljecu.
Godine 1530. kaze se za jednu cirilsku ispravu Petra Kruzica da je pisana bosnensibus leteris, dakle, bosanskim pismom, sto ovdje oznacava cirilski kancelarijski brzopis (Laszowski 1914, Hadzijahic 1962), dok je 1538. godine Francus Vilim Postel (Postellus) taj isti brzopis naziva srpskim ili bosanskim pismom (Stefanic 1938:28).
Naziv "hrvatski" za cirilski brzopis, kako mi je poznato, prvi je upotrijebio 1546. godine Jerolim Kaletic. Prepisujuci hrvatsku redakciju "Ljetopisa popa Dukljanina", Jerolim Kaletic na kraju dodaje da je Dmine Papalic nasao "ovo pismo u Krajini u Markovic, u jedne knjige stare, pisane hrvackim pismom", dakle cirilicom, odnosno cirilskim brzopisom (Sisic 1928:382).
Godine 1582. u jednom dokumentu iz Bihaca cirilica se zove Churulika oder Chrabatische Sprache, dakle hrvatsko pismo (Kobol 1945:21), a dodatak "Poljickom statutu" iz 1665. godine takodjer je naziva arvackim pismom (Sisic 1928:160).
Navedeni nazivi, dakako, nemaju vaznost za pitanje o podrijetlu bosancice. Oni su samo dokaz da se cirilski brzopis upotrebljavao, osim u srpskoj pismenosti, i na jednom dijelu hrvatskog teritorija i u srednjovjekovnoj Bosni. Potpuno je razumljivo da je za cirilsko pismo srpska oznaka bila najprosirenija, jer je cirilica u prvom redu bila pismo srpske kulture.
Iako se cirilicom pisao u srednjovjekvonoj Bosni i u jednom dijelu hrvatskih zemalja od 12. stoljeca, ona je bila eminentno srpsko pismo koje se vec od 16. stoljeca sirilo zajedno sa migracijama srpskog stanovnistva, kao sastavni dio crkvene pismenosti, duboko i u hrvatskih teritorij. Zbog toga je podrucje prosirenosti onih tipova cirilice (ustav, poluustav, brzopis) koji su se upotrebljavali u crkvenoj pismenosti ili su bili pod njezinim uticajem, a koje vezujemo za tzv. "istocno podrucje cirilice" bilo vrlo veliko.
Buduci da su ti tipovi cirilice bili izraz srpske kulture, razumljivo je da je i cirilica najcesce nazivana srpskim imenom, ponekad i u Hrvata - npr. S. Budinic 1597. godine i Matija Divkovic 1616. godine - (Stefanic 1938, Kobol 1945:21).
Historiografskoj zbrci i kontraverzama oko problema zapadne cirilice, a napose oko zapadnog brzopisa, pridonijela je i nedosljedna upotreba naziva bosancica i nesigurnost u utvrdjivanju paleografijskih kriterija pri utvrdjivanu tog naziva. Taj naziv je pretezno upotrebljavan za zapadni brzopis, ali i za siri pojam cirilice zapadnoga tipa, pa je kritika s pravom postavila pitanje: sta je u stvari bosancica?
Buduci da je velik broj autora istiocao kao jedini kriterij u odredjivanju bosancice morfoloske posebnosti, specificne oblike za neka slova, kritika je s lakocom dokazala da se tavkvi oblici nalaze i u cirilskim spomenicima izvan juznoslavenskog podrucja (A.Mladenovic)
Problem bosancice ne moze se, dakle, u potpunosti objasniti ni terminoloskim pristupom, ni iskljucivo morfoloskom analizom. Jedini metodicki ispravan postupak jeste sveobuhvatna paleografijska analiza koja u sebi sadrzi morfolosko, grafijsko i jezicno istrazivanje izvorne gradje, a ne zanemaruje i neke druge elemente, npr. opci izgled teksta.
Primjenivs takav metodicki postupak na neospornu cinjenicu o jedinstvenom razvojnom procesu juznoslovenske cirilicke pismenosti, istrazivac utvrdjuje da je cirilice, usprkos zajednickom razvitku, na pojedinim podrucjima, u skladu sa drugacijim kulturno-povijesnim uvjetima dobivala zasebna obiljezja, u morfoloskom, grafijskom i jezicnom pogledu. Upravo na temelju takvih posebnosti, u prvom redu s obzirom na grafiju, koje nalazimo u cirilskim spomenicima srednjovjekovne Bosne, Huma, Travunije, Duklje i srednje Dalmacije (kraj 12. i prva polovina 13. stoljeca), u literaturi je stvoren pojam zapadnog podrucja cirilice (Vrana 1955; 1962, V. Mosin 1965).
Cirilski spomenici zapadnog podrucja, osobito u srednjevjekovnoj Bosni i Humu, i u kasnijim razdobljima zadrzavaju i dalje razvijaju te osobitosti, postajuci osnova zapadnom brzopisu ili bosancici. Iako razvitak zapadnog brzopisa (16.-18. stoljeca) ni do danas nije u svim pojedinostima istrazen, ipak i dosadasnji rezultati omogucavaju da utvrdimo njihovu cistu geneticku povezanost sa spomenicima zapadnog podrucja cirilice i posebno s bosansko-humskom pismenoscu 14. i 15. stoljeca.
Biljaske u tekstu
Bercic Ivan
1860 Bukvar staroslavenskog jezika glagolskimi pismeni za citanje crkvenih knjiga. Prag 1860 Gregor
1948 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1948, 103-43
1950 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1949/50, 105-99
1951 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1951, 81-119
1952 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1952, 273-336.
1959 Serbishe diplomatishe minuscule. Wiener Archiv fur Geschichte des Slaventums und Osteuropas III
1963 Srpska diplomatska minuskula, Slovo 13, Zagreb 1963 str. 119-136
Cirkovic Sima
1964 Istorija srednjovekovne bosanske drzave. Beograd 1964
Corovic Vladimir
1909 Nekoliko fojnickih pisama. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1909, 479-94 + Table I-III
\ordjic P.
1971 Istorija srpske cirilice - paleografsko-filoloski prilozi. Beograd 1971
Hadzijahic M.
1962 Die Anfange der nationalen Entwicklung in Bosnien und in der Herzegowina. Sudost-Forschungen XXI, 1962
Jagic Vatroslav
1890 Hrvatski pisani zakoni, MHJSM IV, Zagreb 1890, XXVII, XXXII
1953 Historija knjizevnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. U: Djela Vatroslava Jagica, tom 4., Zagreb 1953
Jiricek Konstantin
1952 Istorija Srba - tom 2. Beograd 1952
Karadzic Vuk Stefanovic
1857 Primjeri srpsko-slavenskoga jezika. Bec 1857
Kolendic P.
1904 Bosancica, bosansko-hrvatska cirilica i Dubrovcani. Bosanska Vila (Sarajevo), sv. 19, 1904, br. 19/20, 349-51
1964 Bosancica, bosansko-hrvatska cirilica i Dubrovcani. U: Iz staroga Dubrovnika (priredio M. Pantic), Beograd 1964, 70-4.
Kombol M.
1945 Poviest hrvatske knjizevnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945
Kurelac F.
1861 Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, slozeni u slovinjski jazik na cislo i miru po Simunu Budineu popu Zadraninu. Rijeka 1861
Kukuljevic Ivan
1859 Rukopisi hrvatski u knjiznici Ivana Kukuljevica Sakcinskog u Zagrebu. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb), sv. 5, 1859
Laszowski E.
1914 Monumenta habsburgica tom 1. MSHSM 35, Zagreb 1914
Matas A.K.
1860 Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije. Zagreb 1860
Mladenovic Aleksandar
1965 Prilog proucavanju razvitka nase cirilice. Knjizevnost i jezik XII, 1965/3, 53-66.
Mosin Vladimir
1952 Poljicke konstitucije iz 1620 i 1688 godine, Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 1, 1952, str. 175-206
1955 Cirilski rukopisi Jugoslavenske akademije tom 1.. Zagreb 1955
1965 Metodoloske biljeske o tipovima pisma u cirilici. Slovo (Zagreb) sv. 15-16, 1965
1966 Paleografski album na juznoslovenskoto kirilsko pismo. Skopje 1966
Nedeljkovic B.M.
1955 O "bosancici". Prilozi za knjizevnost, jezik, istoriju i folklor, sv. 21, 1955, str. 271-284
Petrovic G.
1841 Novi Srpski Ljetopis 1841, II, 155 (= citirano prema biljesci P. Kolendica, u ocjeni knjige V. \erica, O srpskom imenu u Staroj Srbiji i u Macedoniji, Srdj III, Dubrovnik 1904, br. 12, 527, bilj. 3).
Radojicic \.Sp.
1956 Cirilica. Enciklopedija Jugoslavije tom. 2. Zagreb 1956, 626-632
Raukar Tomislav
1967 O nekim problemima razvitka cirilske minuskule ("bosancice"). Historijski zbornik (Zagreb), sv. 19-20, 1966-67, str. 485-499
Resetar M.
1926 Libro od mnozijeh razloga, Dubrovacki zbornik od god. 1520. Zbornik za istoriju, jezik i knjizevnost srpskog naroda sv. 15, Srpske kraljevske akademije, Sremski Karlovci 1926
1933 Dubrovacki zbornik od god. 1520. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd 1933.
Sidak Jaroslav
1952 Ciro Truhelka - njegov zivot i rad (u povodu 10-godisnjice njegove smrti). Historijski zbornik (Zagreb) sv. 4, 1952
1957 Marginalija uz jedan rukopis "Crkve bosanske" u mletackoj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957
Sisic F.
1928 Letopis popa Dukljanina. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije sv. 67, Beograd - Zagreb 1928
Stefanic Vj.
1938 Jakov Ledesma i njegov "Nauk karstianski" (1583). Sarajevo, 1938
1955 Oporuka Matije Baromica od g. 1527. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955
Tentor M.
1942 a Bosancica. U: Povjest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1942
1942 b Bosancica. U: Hrvatska enciklopedija tom 3, Zagreb 1942, str. 97-98.
Truhelka Ciro
1889 Bosancica, prinos bosanskoj paleografiji. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo) sv. 1, knjiga 4, Sarajevo 1889, str. 65-83.
1911 Tursko-slovjenski spomenici dubrovacke arhive. Glasnik Zemaljskog Muzeja (Sarajevo), sv. 23, 1911, str. 1-162 + Table I-XIX.
Vrana J.
1955 Da li je sacuvan orginal isprave Kulina bana. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955, str. 5-57
1962 Kulturnohistorijsko znacenje povaljske ciriske listine iz godine 1250. Filologija (Zagreb), br. 3, 1962, str. 201-218
Vrana Vladimir
1942 Knjizevna nastojanja u sredovjecnoj Bosni. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1942
Vuletic-Vukasovic Vid
1903 Cirilica kod pristasa rimokatolicke crkve do svrsetka 18. vijeka u Bosni u Dalmaciji itd., Spomenik Srpske kraljevske akademije, sv. 39, Beograd 1903, str. 117-125
Zelic-Bucan B.
1961 Bosancica u srednjoj Dalmaciji. Split 1961
1968 Bosancica - poljicko narodno pismo. Poljicki zbornik (Zagreb), sv. 1, 1968, str. 143-152
Zlatovic S.
1888 Franovci drzave Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888
BOSNIACA ARTICLES CUPRIJA HOME-PAGE

Zelic-Bucan

CIJI JE EVANDJELISTAR KNEZA MIROSLAVA ?

Evandjelistar kneza Miroslava ili "Miroslavljevo jevandelje", kako ga naziva ruska i srpska znanstvena literatura, liturgicka je knjiga, izbor blagdanskih i nedjeljnih citanja iz evandelja. Pisanje potkraj druge polovice XII. st. tzv. "zapadnom" cirilicom zetsko-humske redakcije i bogato ilustriran zivotopisnim romanickim minijaturama.Jezik mu je starocrkvenoslavenski, hrvatske recenzije, s jasnim tragovima zapadne stokavstine i cakavstine. Otkrili su ga ruski istizazivaci u drugoj polovici proslog stoljeca u srpskom manstiru Hilandaru na Sv. Gori, a danas se cuva u Narodnom muzeju u Beogradu. U proslom stoljecu i u prvoj polovici ovoga,jezikoslovci su ga smatrali srpskim spomenikom. Takvo misljenje, medjutim, danas je znanstveno neodrzivo. Mi zelimo, koliko je to moguce u okviru kratkog clanka, ukazati na razloge koji su u proslosti utjecali na takvo shvacanje, te iznijeti i rezultate novijih znanstvenih istrazivanja, koji nas nedvojbeno sile da se to shvacanje napusti kao potpuno neosnovano, odnosno da se na temelju novijih visedisciplinarnih znanstvenih istrazivanja odredi prava nacionalna pripadnost ovoga kodeksa.

Crkvene knjige starocrkvenoslavenskogjezika hrvatsko-srpske jezicne redakcije pisane su glagoljicom i cirilicom. Poznato je, da je na hrvatskom tlu oblikovana specificna hrvatska uglata glagoljica, a prema glasovnin zakonima hrvatskogjezika izgradjen je i poseban hrvatski glagoljski grafijski sustav. Taj neosporno hrvatski karakter glagoljice kao i duboka ukorijenjenost toga pisma u srednjovjekovnu hrvatsku kulturu pridonijeli su u drugoj polovici devetnaestoga stoljeca, dok jos nisu bili dostatno prouceni najstariji cirilski jezicni spomenici hrvatsko-srpske jezicne redakcije, pojednostavljenu shvacanju prema kojemu bi se starocrkvenoslavenski spomenici hrvatsko-srpske redakcije trebali samo na osnovu pisma dijeliti na hrvatske i srpske, s time da se svi glagoljski smatraju hrvatskima, a svi cirilski srpskima (V. Jagic). Tako je bez velikih dvoumljenja i kodeks, o kojemu ovdje raspravljamo, Evandjelistar kneza Miroslava (krace EkM), ubrojen medu srpske spomenike.

Ovom opcenitom starijem shvacanju pridruizla su se i dva posebna razloga zbog kojih su stariji lingvisti i paleografi ovaj kodeks smatrali srpskim spomenikom. EkM je, naime, nadjen u srpskom manastiru Hilandaru i prilikom jedne posjete srpskog kralja Aleksandra Obrenovica tom manastiru (189G) hilandarski kaludjeri su ovaj kodeks poklonili kralju. Usto, iz jednog zapisa na kraju toga kodeksa proizlazi daje bio posvecen zahumskom knezu Miroslavu, po kojem je ovaj kodeks u znanstvenoj literaturi i dobio svoje ime. A toga kneza Miroslava iz druge polovice XII. st. starija historiografija drzala je bratom srpskog velikog zupana Stefana
Nemanje, kojem se, navodno, kao vrhovnom poglavaru, pokoravao i stariji mu brat Miroslav kao udjelni knez u Zahumlju.

Evandjelistar je o trosku kralja Aleksandra, a u redakciji Lj. Stojanovica i uz strucnu pomoc V. Jagica, vec slijedece 1897. godine objavljen u Becu u litografskoj tehnici. Neke su izabrane stranice otisnute u naravnoj velicini, u boji. (Jedan primjerak tog izdanja posjeduje i Sveucilisna biblioteka u Zagrebu.) Tri vec navedena cimbenika: pismo, mjesto nalaza i destinatar, ucinile su daje vec pri prvom znanstvenom publiciranju taj kodeks i u samom podnaslovu, na unutrasnjoj naslovnoj stianici, predstavljen svjetskoj znanstvenoj javnosti kao "un ancien evangeliaire serbe" (jedan stari srpski evandjelistar).

Cjelovito fotolitografsko izdanje pruzilo je, medjutim, mogucnost mnogim znanstvenicima raznih disciplina da se svestrano pozabave ispitivanjem toga spomenika. U medjuvremenu su proucavani i drugi cirilski spomenici ranoga srednjeg vijeka sto je omogucilo njihovo medjusobno usporedjivanje tako da se danas mnogu sa sigurnoscu izvoditi i neki uopceni zakljucci kako o cirilskom pismu tako i o spomenicima njime pisanima. Jedan od prvih rezultata tih znanstvenih istrazivanja bio je taj, da je napusten kao znanstveno neutemeljen stari Jagicev kriterij o podjeli starocrkvenoslavenskih spomenika na hrvatske i srpske samo prema pismu. Danas je opce poznato i priznato da su se Hrvati u svojoj srednjovjekovnoj knjizevnosti - kako starocrkvenoslavenskoj tako i narodnoj - sluzili s oba slavenska pisma. Hrvatskim spomenicima cirilske pismenosti danas mozemo bez dvoumljenja pribrojiti i Evandjelistar kneza Miroslava. Navest cu sumarno rezultate visestrukih znanstvenih istrazivanja koji nam daju pravo na takvo zakljucivanje.

Lingvisticko paleografska ispitivanja su utvrdila da je EkM po jeziku veoma blizak nesto starijem glagoljskom rukopisu "Grskoviceva apostola" ,a svi lingvisti se slazu da je napisan u "juznim krajevima": mnogi smatraju upravo na tlu srednjovjekovnog Zahumlja (A. Belic, St. Kuljbakin, J. Vrana). Ako je tako, onda je to moglo biti u ondasnjem crkvenom i politickom sredistu Zahumlja, u Stonu na Peljescu. Zapadna, tzv. zetskohumska redakcija pravopisa glavnog pisara EkM, koji je napisao citav kodeks izuzev posljednje tri stranice, povezuje taj kodeks s ostalim suvremenim mu cirilskim spomenicima (ispravama i natpisima) s istog podrucja i potpunoje u skladu s grafijom suvremenih hrvatskih glagoljskih spomenika. I morfologijom slova i tipom pisma razlikuju se svi oni od suvremenih im cirilskih spomenika ostalih juznoslavenskih naroda. To i jest razlog sto se neki autori, ukljucujuci i autoricu ovih redaka, umjesto neodredjenog, a dosta upvtrebljavanog termina "zapadna cirilica" radije sluze nacionalnom oznakom, pak analogno nacionalnim imenima ostalih cirilskih pisama (ruska, bugarska, srpska, makedonska, rumunjska), za cirilsko pismo hrvatskih cirilskih spomenika upotrebljavaju termin "hrvatska cirilica".

Liturgicka istrazivanja koja su najdublje bila zapostavljena ustvrdila su da EkM, iako pisan na tlu jedne katolicke biskupije, ipak ne sadrzi liturgiju zapadnog, rimskog obreda. Ali nije to ni liturgicka knjiga za vjernike istocne crkve, jer se liturgija tog evandjelistara nikako ne podudara s reformiranom carigradskom liturgijom. U EkM sadrzana je vrlo arhaicna liturgija istocnog obreda za vjernike Zapadne crkve, koju bi najispravnije bilo nazvati cirilo-metodskom. Ona vuce svoje podrijetlo cak od najstarijih prijevoda, koje su sv. braca ucinila s grckih originala tada jos jedinstvene krscanske crkve. Podrucje stonske biskupije, koja je od svojeg postanja bila pod jurisdikcijom Zapadne crkve, ipak je po svojem geografskom polozaju bila i pod stanovitim kulturnim utjecajem Istoka, pak se ovdje tradicijom mogla odrzati i ta arhaicna istocna liturgija, kao sto su se ovdje bili uvrijezili - i dugo se odrzali - i neki drugi obicaji istocne crkve, o kojima saznajemo iz spisa crkvenih sinoda X-XI stoljeca.

Umjetnicka oprema evandjelistara bas zbog toga sto je apriori bio smatran srpskim spomenikom cinila se povjesnicarima umjetnosti pravom zagonetkom. Po svojim tipicno romanickim minijaturama, kojima nema analogije ni u jednom dosada poznatom pravoslavnom kodeksu, EkM se nikada nje mogao uklopiti u redovan slijed razvoja srpskog srednjovjekovnog crkvenog slikarstva, koje je izrazito bizantskog karaktera. S druge strane odavno je zapazena analogija ukrasa tog evandjelistara s umjetnickom opremom hrvatskih kako glagoljskih tako i latinskih kodeksa istoga doba, pa cak i istovjetnost nekih motiva u kodeksu s motivima starohrvatske pleterne ornamentike na nekim starohrvatskim crkvicama u Zahumlju. Zbog toga su ruski (Buslajev, Kondakoff) i srpski (Mirkovic) znanstvenici kodeks, zbog njegove umjetnicke opreme, smatrali "cudom", dapace i nemogucim spomenikom u povijesti srpske crkvene umjetnosti. No sve ove zagonetke i "cuda" sami od sebe otpadnu cim se EkM pocne promatrati jednostavno u okviru opceg razvoja umjetnosti onoga kraja u kojemu je i nastao. On se, sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svog uzeg zavicaja: Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva.4 .

I preispitivanje politicke povijesti srednjovjekovnog Zahumlja i ostalih podrucja nekadasnje Crvene Hrvatske, dali su rezultate na temelju kojih je nemoguce EkM i nadalje smatrati srpskim spomenikom; ni s obzirom na destinatora kneza Miroslava, ni s obzirom na politicku i etnicku pripadnost njegova zavicaja, odnosno mjesta postanja. Sto se tice destinatara, kneza Miroslava, novija historiografska istrazivanja (B. Radojkovic) opovrgla su zabludu starije historiografije prema kojoj bi Miroslav, kao Nemanjin brat, bio politicki podredjen srpskom velikom zupanu. Utvrdjeno je, da Zahumlje sve do sredine XIII. st. nije politicki potpalo pod srpsku nemanjicku drzavu u ekspanziji, dapace upravo za naseg kneza Miroslava zasvjedoceno je da je bio u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kralju. (Codex diplomaticus II. s. 17G) Stovise, dokazano je da Miroslav nije bio Nemanjin brat, odnosno rodjeni brat (germanus)jer ga tako ne naziva nijedan od relativno brojnih suvremenih izvora u kojima se on spominje u vezi s Nemanjom. O njemu kao Nemanjinu bratu nista ne znaju ni Nemanjini biografi, njegovi rodjeni sinovi sv. Sava i Stefan Prvovjencani. Ipak, Miroslav je bio Nemanjin bliski rodjak, brat od ujaka ili tetke (frater), ali ne iz dinastije Nemanjica, nego iz neke domace zahumske knezevske obitelji. Prema tome i onaj dosadasnji argument o Miroslavu kao srpskom princu i Zahumlju kao srpskoj oblasti otpada kao sasvim neutemeljen na izvorima. Jednako tako historicka istrazivanja o etnickoj pripadnosti Zahumlja u ranom srednjem vijeku potpuno pobijaju tvrdnju Konstantina Porfirogeneta o srpskom karakteru Zahumlja u X. st. I Zahumlje i Duklja imale su, prema suvremenim historijskim izvorima, a i prema rezultatima lingvistickih i povjesnoumjjetnickih istrazivanja, nesumnjivo hrvatski i katolicki karakter, a primorski dio nekadasnjega Zahumlja ima ga jos i danas. Sasvim logicki se namece zakljucak da ovaj, kao i svaki drugi spomenik kulture moze pripadati kulturnoj bastini samo onog naroda koji je zivio u vrijeme njegova nastanka na odnosnom podrucju. Ako bi se moglo dokazati da EkM nije nastao u Zahumlju nego u Duklji, kao sto neki pokusavaju dokazati (P. Mijovic), ni to nista ne bi mijenjalo na stvari s obzirom na tezu o njegovoj pripadnosti srpskoj kultmnoj bastini. Srpska Raska jest potkraj XII. st. politicki pokorila Duklju, ali Duklja, potonja Zeta, danasnja Crna Gora nacionalno nikada nije bila srpska zemlja; tijekom mnogih stoljeca, ona nije bila ni pravoslavna zemlja. Ako se ne moze tvrditi daje Duklja bila u ranom srednjem vijeku etnicki cisto hrvatska zemlja, ne moze se, u njoj, zanijekati snazna hrvatska komponenta. Moglo bi se dapace tvrditi da su Hrvati bili vladajuci sloj pucanstva,jer bizantski pisci XI i XII st. o dukljanskim vladarima Mihajlu i Bodinu govore kao o vladarima "onih koji se nazivaju Hrvatima". Prema tome, ako je EkM i zaista napisan u Zahumlju kao sto to misli vecina istaknutih znanstvenika, hrvatskih i srpskih, ondaje njegova pripadnost hrvatskoj kulturnoj bastini nesumnjiva. Ako se ipak dokaze daje pisan u Duklji, sto je manje vjerojatno s obzirom na destinatara, tada uz Hrvate mogu na nj polagati pravo jos samo Crnogorci kao bastinici i nasljednici srednjovjekovne Duklje.

Kako i kadaje taj kodeks iz Zahumlja dospio u srpski manastir na Sv. Gori, historiografija jos nije uspjela odgonetnuti. Primorskim dijelom Zahumlja, Peljescom i Stonom, zavladali su Nemanjici polovicom XIII. st. i tu vladali do 1333. godine, kada su ga ustupili Dubrovackoj republici. U okviru te smjene politicke vlasti mozda je najispravnije traziti i vrijeme i uzrok prenosenja kodeksa u Hilandar. Uostalom, nije EkM jedini (nazalost)
spomenik stare hrvatske kulturne bastine koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teske hrvatske proslosti, dospio iz svojeg maticnog podrucja u tude biblioteke i muzeje sirom svijeta.

Da zakljucimo, EkM po svojem pismu, tj. po "zapadnoj", odnosno hrvatskoj cirilici; po hrvatskoj jezicnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskog teksta; kao izrazito zapadnjackom romanickom stilu njegove umjetnicke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima; po svojoj arhaicnoj liturgiji koja se nikako ne podudara sa suvremenom mu reformiranom carigradskom liturgijom Istocne crkve, ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama ni po mjestu nastanka i destinataru, ne moze se nikako smatrati ni srpskim ni pravoslavnim spontenikom.