Fatmir Alispahić o Srbima, Holokaustu i ********



Afera oko zabrane doktorata Fatmira Alispahića na Filozofskom fakultetu u Sarajevu prilika je da se prisjetimo nekih njegovih poruka i iskaza koji se ne mogu nazvati nikako drukčije nego govor mržnje.

Klanje i žderanje

„Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka. (Fatmir Alispahić, Marketing tragedije, kolumne iz magazina SAFF 2003. – 2008., Samizdat, Batva, 2008., str. 219)

Hristujemo i isusujemo

„Ko zna gdje su sve još kršćani na početku decembra isturili šarenilo svojih blagdana, koji će uslijediti tri sedmice kasnije. Zašto to čine? Pa mogli su čitavu godinu držati upaljene lampice, u slavu Božića! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko ćeranje inada, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poručiti: evo nas, žmigamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke?!“ (Marketing tragedije, str. 75)

Srbi plivaju u krvi

„Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beća neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkutptica. Teško je reći da je taj mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, na žalost, nema otpornosti ili neotpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu... To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.“ (Marketing tragedije, 110.)

Srbi su genocidni

„Da, Srbi su genocidni! Da, Srbi su poremećeni! Da, Srbi su otpad civilizacije! Sve rečeno sa zadovoljstvom ćemo povući ako nekad dođe do katarze u srpskom narodu.“ (Marketing tragedije, str. 12)

„Srbija je koncentrat svjetske nastranosti.“ (Marketing tragedije, str. 110)

„U Srbiji, pak, ljubav prema tuđoj krvi i boli ima dimenziju baštine koju otvoreno ili ne podržavaju sve pore sistema. Voljeli bismo da se ta svesrpska transgeneracijska patologija izmijeni, ali sumnjamo, jer bi to bio zahvat kolosalnih razmjera, pošto bi trebalo mijenjati srpsku historiju. A to je nemoguće.“ (Marketing tragedije, 111.)

„ekavsko kreveljenje, hroptanje krmadi, krštena prepečenica i sve ono što nam je zagađivalo bosanske živote proteklih decenija“ (Marketing tragedije, str. 48)

Negiranje Holokausta

„Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu. Ipak, do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje “istine” o holokaustu. Naučnici koji su pokušali zvaničnoj verziji suprotstaviti činjenice, brutalno su proganjani... Ipak, kroz tu medijsku maglu do nas su se uspjele probiti neke teze koje nanose sasvim drugo svjetlo na tekstualne proizvode na osnovu kojih smo do danas bezrezervno vjerovali da je Hitler pobio šest miliona Jevreja... Krematoriji su posebna priča. Zvanična historija tvrdi da su nacisti u roku od deset minuta kremirali tijela ubijenih, a nauka tvrdi da je za taj proces potrebno dva sata. Navodi se i da nigdje nije pronađena deponija pepela – “a od šest miliona kremiranih Jevreja bi se stvorilo makar jedno brdo šljake”. Ovi naučnici smatraju da je podatak o šest miliona ubijenih Jevreja obična laž, jer je na teritorijama pod nacističkom kontrolom bilo četiri miliona Jevreja, od kojih su dva miliona pobjegla u Rusiju. Navodno je stradalo tek 300.000 Jevreja. i to od posljedica tifusa i iscrpljenosti u konc-logorima. Ključni argument je navodni sporazum cionista i nacista o preseljenju Jevreja iz Njemačke, s ciljem formiranja Izraela, a zašta su bile zainteresirane obje strane. Sve drugo je predstava.“ (Marketing tragedije, str. 78 – 79)

Bolest ********

„Ima nešto u čemu ćemo se složiti s ********: ta njihova bolest, koja je 1973. u okolnostima korupcije skinuta s liste mentalnih oboljenja, ne može se zvati homoseksualizmom, već se treba zvati ********, a kao politički projekt – ********. Naime seksualnost je u funkciji produžetka vrste, pa kao takva ne može biti istospolna, homoseksualna. To što u prirodi ima slučajeva da majmun siluje majmuna izraz je defektnosti prirode, koja bi, da je takva, odavno izumrla.“ (Saff, br. 297., 29. juli 2011.)

******** su očevi pedofila

„Oduvijek je bilo i ******** i pedofila, ali te sorte nikad nije bilo koliko danas, jer ******** industrija razvrata legalizira, u vrlinu pretvara i forsira seksualne izopačenosti, koje se ne mogu dozirati, kao što se ni narkomanija ne može dozirati. Legalizacija ******** prirodno vodi razbuktavanju pedofilije. Ne može se biti za ******** slobode, a protiv pedofilije, jer ko je za ********, taj je i za podofile. Zaštitu djece od narkomanije treba početi u borbi protiv marihuane, a ne u borbi protiv heroina; tako i zaštitu djece od pedofila treba početi u borbi protiv svih vrsta seksualnih nastranosti, od kojih je ******** najprisutnija.“ (Saff, broj 274, 27. august 2010.)

Radiosarajevo.ba

Intervju | Prof. dr. Dubravko Lovrenović: Negiranje holokausta ravno je negiranju genocida u Srebrenici



Dani (br. 779, 18. 5. 2012.), prodekan i redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu prvi put javno objašnjava zašto je bio protiv usvajanja Izvještaja o ocjeni uslova kandidata i podobnosti teme doktorske disertacije Fatmira Alispahića, komentariše kritike o diskriminaciji, velikohrvatskom nacionalizmu... Razgovarala Duška Jurišić.




DANI: Gospodine Lovrenoviću, šta se dogodilo na sjednici Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta na kojoj se raspravljalo o doktorskom radu kandidata mr. Fatmira Alispahića?


LOVRENOVIĆ: Na 22. sjednici Naučno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta u Sarajevu održanoj 9. 5. 2012. raspravljalo se, između ostalog, o “usvajanju Izvještaja Komisije o ocjeni uslova kandidata i podobnosti teme doktorske disertacije kandidata mr. Fatmira Alispahića: Recepcija Bosne u bošnjačkoj egzilantskoj književnosti”. Predsjednik Komisije, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, predstavio je sadržaj Izvještaja članovima Vijeća i, uz neke modifikacije koje se tiču samoga naslova teme, predložio da ga usvoje. Dekan Fakulteta, prof. dr. Ivo Komšić, koji je vodio sjednicu, zatražio je od članova Vijeća da se izjasne o Izvještaju, tj. da glasaju. Ja sam ga, međutim, zamolio da prije glasanja kažem ono što imam. Najprije sam rekao da sam u ovakvim slučajevima načelno uvijek “za” jer podržavam kolege na putu njihove akademske afirmacije. Ovaj put, rekao sam, da ne mogu glasati “za” budući da kandidat, gospodin Fatmir Alispahić, već duže vrijeme u javnosti širi govor mržnje protkan nacionalizmom, šovinizmom i rasizmom. Rekao sam i to da ne očekujem od Vijeća da podrži moj stav, ali da tražim da moja diskusija bude uvrštena u zapisnik jer sam uvjeren da kandidat s tim “referencama” ne zaslužuje da doktorira ispod krova Filozofskog fakulteta koji pripada humanističkim znanostima. To je srž moga izlaganja.


Rizvanbegović je odgovorio s opaskom “da se njega ne tiče šta kandidat negdje tamo radi” nego da se glasa o Izvještaju. Javio se i prof. dr. Ugo Vlaisavljević s opaskom da se radi o “opasnom presedanu” i “komitetskim metodama” koje ispituju “moralno-političku podobnost kandidata”.


Nakon toga dekan Komšić je od članova Vijeća zatražio da glasaju o Izvještaju. Od prisutnih, 50 članova Vijeća izjasnilo se “za”, a 15 “protiv” Izvještaja koji je time odbijen, jer nije dobio potrebnu većinu.




DANI: Da li ste Vi na ovaj način diskvalificirali i mišljenje profesora Fahrudina Rizvanbegovića?


LOVRENOVIĆ: Moram da kažem, nažalost, jer ne volim čak ni o onim ljudima o kojima nemam pozitivno mišljenje tako pričati, da je u ovom slučaju moj odgovor pozitivan. Prema Rizvanbegoviću sam skeptičan kada su u pitanju neki od osnovnih postulata znanosti i s njom povezane etike. Proizlazi to iz činjenice da je za vrijeme ministrovanja u Federalnom ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta (1996. – 2001.) sa svojim zamjenikom iz “reda hrvatskog naroda”, nakon što je ova zemlja doživjela svoju krvavu etničku podjelu, podijelio čak i dječije duše, i u nastavnoj praksi ozvaničio anticivilizacijski i antipedagoški sistem “dvije škole pod jednim krovom”. Danas, deceniju i više nakon što taj rodovsko-plemenski sistem razdvajanja djece živi i uzima svoje žrtve, možemo govoriti jedino o njegovim apokaliptičnim posljedicama za obrazovni sistem i BiH u cijelosti. Znači li to da će uskoro zaživjeti princip dva fakulteta pod jednim krovom ili dva univerziteta pod jednim krovom? Ili će pak sve dalje erodirati prema principu nacionalnih Akademija nauka i umjetnosti koji je već uveden u praksu? Puna su pojedincima usta Bosne, ali njihovi praktični postupci daju do znanja da im je do te iste Bosne i do same države stalo jedino kao do vlastitoga feuda.


Od Rizvanbegovića, istina, nisam ni očekivao da je u međuvremenu evoluirao jer bi u protivnom i sam postao svjestan da podržavanje “njegovog” kandidata nije u skladu s temeljnim postulatima humanističkih znanosti i etičkog kodeksa univerziteta. Uzeo bi inače u obzir nepobitne činjenice poput Alispahićevog negiranja holokausta. Sudeći po Rizvanbegoviću to je dozvoljeno, a ja bih međutim osjećao civilizacijski stid da sam to prešutio i imao bih ozbiljan problem da se pojavim pred studentima. Ne mogu a da ne ironiziram: prije podne ću negirati holokaust i o srpskom narodu (čiji se jezik i književnost izučavaju upravo na Filozofskom fakultetu), pisati u duhu najcrnjih rasnih teorija, da su “Srbi genocidni, da su poremećeni, da su otpad civilizacije, da je Srbija koncentrat svjetske nastranosti”, a poslijepodne ću obraniti doktorsku disertaciju na tom istom Fakultetu i s tim kredibilitetom nastaviti širiti svoje pogubne ideje koje dalje vode u ratne sukobe.




DANI: Sloboda mišljenja jedno je od vrhunskih dostignuća demokratije. Da li ste osudom izjava Fatmira Alispahića na ovaj način napravili nedemokratski čin?


LOVRENOVIĆ: O demokraciji je napisano puno. Moj favorit je Karl Popper, filozof, “umjetnik” slobodne misli koji govori da granice demokracije nisu beskonačne, jer to vodi u totalitarizam i anarhiju. Svaka demokracija je ograničena u tom smislu da ne možemo i ne smijemo zastupati anticivilizacijske ideje kao što je ideja o “lažnom holokaustu”, čime se bavi Alispahić. Znanstveno verificirane spoznaje o holokaustu od suđenja u Nürnbergu 1945. do danas postale su općeprihvaćene činjenice čovječanstva. Nema te demokracije koja to može podnijeti i opravdati.




DANI: Ipak, kako nečiji govor, pa makar to bio i govor mržnje, može nekog da diskvalificira u smislu njegovog obrazovanja i akademskog napredovanja?


LOVRENOVIĆ: Smatram da nikom ništa nije uskraćeno, još manje da je neko kažnjen. Pozivam se na aktualne zakonske propise, koji se odnose na Univerzitet u Sarajevu i na etički kodeks Univerziteta. S druge strane pozivam se također na vlastitu savjest.


Govor, koliko mi je poznato, obično odražava i naše stavove i uvjerenja. Taj govor u suprotnosti je s važećim pravnim propisima i etičkim kodeksom u oblasti visokoga obrazovanja, ne samo u suprotnosti jer on im se (taj govor) ruga u lice. Postoji međutim nešto mnogo važnije, važnije čak i od samoga zakona. Nisam ja, naime, reagirao zato što je moj stav apriori “zaštićen” ili nije “zaštićen” zakonski. Reagirao sam u skladu s vlastitom savješću, a ona je ispred svakoga zakona. To znači da bih, čak da zakon tvrdi suprotno, postupio na isti način. Ako hoćete i kronološko-evolucijski: savjest je starija od zakona, bolje rečeno zakon je proizvod ljudske savjesti. Zakon je promjenjiv, savjest nije! Humanistička načela, rekao bi Ivan Supek, poželjno je prenositi u legalne forme.




DANI: Da li to otvara mogućnost zloupotreba da se drugi zbog nečijih uvjerenja pozovu na pravo da reaguju u skladu sa sopstvenom savješću?


LOVRENOVIĆ: Naprotiv. Smatram da iz ovog slučaja univerzitetska zajednica može izvući jako korisne pouke u smislu nadogradnje i usavršavanja zakonskih propisa, koji reguliraju kodeks ponašanja na Univerzitetu.




DANI: Da li ste ipak prešli crtu, jer na osnovu krivične prijave koju je svojevremeno podigao nekadašnji predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava Srđan Dizdarević protiv Fatmira Alispahića nikad nije pokrenut sudski postupak? Da li se na ovaj način (odbijanjem izvještaja o uslovima koje ispunjava kandidat i temi doktorske disertacije) Alispahić kažnjava?


LOVRENOVIĆ: Nije moje da komentiram rad pravosuđa. I u slučaju da je ta odluka bila pozitivna po kandidata, ja svoj stav ne bih podešavao prema sudskoj odluci nego isključivo prema normama kojima se rukovodim u svom profesionalnom angažmanu.




DANI: Profesor Ugo Vlaisavljević navodi da je riječ o “paradoksu u Alispahićevom slučaju da se u ime navodne borbe protiv diskriminacije u stvari provodi postupak diskriminacije”. Zakoni i Ustav BiH, čiji je sastavni dio Evropska konvencija o ljudskim pravima, ne dozvoljavaju diskriminaciju zasnovanu na rasi, boji kaže, spolu…, te na političkim ili drugim uvjerenjima. Je li učinjena diskriminacija?


LOVRENOVIĆ: Ako me se argumentirano uvjeri da je diskriminacija zaista učinjena priznat ću grešku i kandidatu javno uputiti ispriku.


Nisam bio bez dileme o tome kako postupiti. U trenutku kad sam shvatio da bi moja šutnja na kraju veći problem prouzročila meni, jer bih na samoga sebe tada morao gledati kao na trulog konformistu i kompromisera, odlučio sam govoriti.


Argumenti kolege Vlaisavljevića, ma koliko se na prvi pogled činili validnim, selektivne su naravi. Vlaisavljevićeva selektivnost postaje jasnija kad se zna da do sada nikad nije ustao u obranu prava onih kandidata koji su, za razliku od Alispahića, bili stvarno diskriminirani, kada je naprimjer Fahrudin Rizvanbegović predvodio kampanju obaranja referata akademikâ Lešića i Martinovića iz oblasti hrvatska književnost. Kasnije, u razgovoru sa dekanom Komšićem, kojemu sam i ja prisustvovao, svoj stav Rizvanbegović je branio i navodnim prijeratnim antibošnjačkim stavovima akademika Lešića što je ispod minimuma akademskog dostojanstva jer svi oni koji poznaju uvaženog akademika znaju da se radi o izmišljotini.


Uostalom, od “diskriminacije” braniti osobu koja je u stanju negirati holokaust i još ustrajati u tom stavu, lišava me obaveze svakog daljnjeg komentara. Premda po broju žrtava neusporedivi, negiranje holokausta ravno je negiranju genocida u Srebrenici. Time upravo pojedinci poput Alispahića degradiraju srebreničke žrtve i otvaraju mogućnost politikantskih rasprava o tome pitanju. Titula doktora humanističkih znanosti podrazumijeva kristalno jasan stav prema etabliranim istinama općečovječanske naravi što ih je, u svojih 10 teza o načelima humanizma, sažeo Ivan Supek.


Da skratim: svoje ću mišljenje promijeniti čim se gospodin Alispahić odrekne svojih gnusnih teza o holokaustu, Srbima i homoseksualcima, da spomenem samo njih. U tom slučaju razmislio bih da li ću ga podržati kao kandidata za doktora nauka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a do tada pak ugled tog Fakulteta branit ću istim stavovima, jer s doktorantima tipa Alispahića, Filozofskom fakultetu nema mjesta u europskom prostoru visokog obrazovanja. Univerzitetski prostor je prostor slobode mišljenja, ali ne one “slobode” koju demonstrira Alispahić a njegov mentor Rizvanbegović i kolega Vlaisavljević podržavaju. Sloboda može biti jedino sloboda u istini i odgovornosti za istinu.




DANI: Dekan Ivo Komšić i Vi optuženi ste za velikohrvatski nacionalizam. “Ovo što su akademskom obrazu Filozofskog fakulteta priredili Ivo Komšić i Dubravko Lovrenović podsjeća na vremena kad su na ovom Fakultetu stolovali Vojislav Maksimović, Slavko Leovac i drugi osnivači SDS-a praveći od naučne institucije politički štab”, rekao je Fatmir Alispahić.


LOVRENOVIĆ: Ratoborna retorika u kojoj se naglašava mistika zavjereničkih grupa, a koja se ovih dana mogla čitati u nekim printanim medijima i na portalima, podrazumijeva dominaciju a ne komunikaciju. Ona zapravo otkriva mentalni sklop onih koji se njome koriste, njihovu isključivost i monološki karakter njihovog javnog diskursa.


Nakon svega što se desilo u posljednjih 20 godina, a sve je o svakome znano, to tvrditi za dekana Komšića i mene može samo krajnje maliciozna osoba. Bile su to, što s ponosom ističem, dvije pune decenije borbe upravo protiv velikohrvatskog nacionalizma i tuđmanizma, dakako i protiv svih drugih natražnih ideologija. Da ne idemo dalje: treba uzeti samo recentne tekstove i knjige (i Komšićeve i moje, a gdje je tek naš ratni i poslijeratni javni angažman!) i osvjedočiti se da naše povezivanje s velikohrvatskim nacionalizmom ne izlazi iz okvira plitke konstrukcije osobe sklone konfabulacijama. Jedan među brojnim Alispahićevim problemima jeste taj što on ne zna nego – etiketirati. Civilizirano raspravljati s neistomišljenicima on jednostavno ne umije. On ih automatski pretvara u neprijatelje vrijedne jedino uništenja. O tome, rječitije od bilo kakvih opisa, govore njegovi tekstovi, za ovu priliku samo jedan navod o proslavi Božića: “Ko zna gdje su sve još kršćani na početku decembra isturili šarenilo svojih blagdana, koji će uslijediti tri sedmice kasnije. Zašto to čine? Pa mogli su čitavu godinu držati upaljene lampice, u slavu Božića! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko ćeranje inata, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poručiti: evo nas, žmigamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke?!”




DANI: Kažete da ste bili iznenađeni reakcijom 20-tak kolega iz Naučno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta u Sarajevu koji su podržali Vaš stav. Zašto Vas to iznenađuje?


LOVRENOVIĆ: Svoj sam stav iznio isključivo kao vlastiti stav, nisam ni trebao ni očekivao bilo kakvu podršku i to sam nedvosmisleno naglasio. Osobno, donekle sam bio iznenađen, ako ni zbog čega drugog onda zato što sam svjestan da su ljudi u ovoj zemlji već odavno umorni od svega.


Nisam na koncu siguran ni koliko su se pojedine kolege i kolegice upustile u sami meritum cijelog problema. To međutim nikog ne amnestira od odgovornosti. Bilo bi zato ilustrativno citirati sadržaj e-maila jedne kolegice iz kojeg je bjelodano da i sama ne podržava Alispahićev izbor, ali da prednost daje vlastitome konformizmu jer je odlučila ne doći na sjednicu NNV Fakulteta. Dakako, to je lakše jer ne obavezuje na stav. To je donekle razumljivo (što ne znači da se može i opravdati), jer živimo u zemlji visokoga rizika, gdje je pozicija univerzitetskog profesora humanističkih znanosti skopčana sa nužnošću izjašnjavanja o gorućim društvenim problemima. Taj teret nije lako nositi, uloga obrazovanja i općenito ljudi iz te branše višestruko je degradirana, dileme vas prate svaki dan i razumljivo je onda da pojedinci biraju lakši put.




DANI: Šta se ovim napadima protiv Vas u javnosti pokušava ostvariti u vrijeme dok traje izbor rektora Sarajevskog univerziteta, a za ovu poziciju Vi ste jedan od kandidata?


LOVRENOVIĆ: Nisam siguran šta se podrazumijeva pod “napadima u javnosti” ako se pod tim ne misli na tekstove akademika Muhameda Filipovića i samoga Alispahića. Indikativno je da oba akcentiraju moju kandidaturu za mjesto rektora sarajevskog univerziteta. Filipović se već oglasio po tom pitanju ustvrdivši da rektor ovaj put treba biti Srbin, čovjeka je i imenovao. Mislim da ovaj “kriterij” u izboru rektora ne treba komentirati. Ja sam pak reagirao jer časna funkcija rektora univerziteta, pogotovo u ovakvim slučajevima, ne dopušta konformizam i šutnju. Inače sva ta kakofonija nije me se dojmila i ako će moj izbor, odnosno neizbor, zavisiti od Filipovića i Alispahića onda i ne trebam biti izabran jer nisam karijerist nego osoba koja teži znanju, vlastitome usavršavanju i komplementarnosti. Ili, ipak, da se u ovom kratkom vremenu do izbora rektora proglasim Srbinom?!




DANI: Kažete kako nisu u pitanju napadi javnosti, već napadi pojedinaca. Ali da li ste bili u prilici pročitati kako se Vaša izjava o Alispahiću komentariše na Internet forumima? Veliki broj je osudio Vaš stav.


LOVRENOVIĆ: Nešto od toga sam vidio. Ne mislim da se validnost i istinitost stavova može mjeriti sa brojem pojedinaca koji ih zastupaju.




DANI: Jedna od Alispahićevih teza je da nakon što je “velikohrvatski nacionalizam debelo okupirao Filozofski fakultet u Sarajevu, sada pokušava zauzeti i Rektorat, kako bismo usred Sarajeva dobili još jedno Sveučilište iz tzv. zapadnog Mostara”. Nisu nepoznati primjeri do sada da se nebošnjački intelektualci i drugi javni radnici eliminiraju s određenih pozicija zastrašivanjem javnosti tezama da je riječ o srpskim i hrvatskim nacionalistima. Da li se u konkretnom slučaju vrši pritisak na Komisiju za izbor rektora, na Senat i Upravni odbor Rektorata u aktuelnoj proceduri izbora?


LOVRENOVIĆ: Alispahićeve teze prečesto su tek zbir nesuvislosti, pa tako i ova o velikohrvatskom nacionalizmu na Filozofskom fakultetu i njegovim nositeljima. Monološki i konfliktni Alispahićev diskurs ponovo ne nudi ni jedan ozbiljan argument za tu tezu, recimo poput kadrovskoga stanja na Fakultetu, a taj mu pokazatelj sigurno ne bi išao na ruku. Iako osobno nisam podložan manjinskim sindromima već i zbog toga što nacionalni identitet nije moj primarni identitet, više je nego jasno da Alispahića žulja mogućnost da bi za rektora sarajevskog univerziteta mogao biti izabran neko iz “manjinske” nacije. Na principu dominacije BiH ne može opstati i može se samo dalje urušavati. Sve Alispahićeve konstrukcije na koncu padaju pred činjenicom da je upravo dekan, profesor Komšić, glasao za Izvještaj komisije (nisam istina siguran da li bi i sada postupio na isti način). Profesor Enver Kazaz, kojeg Alispahić također apostrofira kao jednog od “urotnika”, nije ni prisustvovao sjednici NNV Fakulteta niti je svoj stav dostavio u pisanoj formi. S obzirom na logičke praznine ovoga tipa u Alispahićevoj “argumentaciji” postavlja se pitanje da li je on uopće sposoban odgovoriti visokim znanstvenim standardima izrade doktorske disertacije?


O tome koliko takve eskapade mogu utjecati na one koji će birati rektora – a to su članovi Senata, Upravni odbor Univerziteta i Kantonalna vlada – ne bih spekulirao. Filipoviću i Alispahiću savjetujem da se opuste kao što sam po tom pitanju opušten i ja sam. Ne odlučuje se o sudbini svijeta i nije kijametski dan, BiH je mala zemlja, objekt europske i svjetske povijesti, o svakome se, manje-više, sve zna. Budem li izabran svojski ću se potruditi ispuniti stavke iz vlastitoga programa priloženog u dokumentaciji za konkurs, trudit ću se da Univerzitet u Sarajevu vrati svoj nekadašnji, u međuvremenu poljuljan ugled, da upravo ta institucija postane model uključenja Bosne i Hercegovine ne samo u europski prostor visokog obrazovanja nego i u sve ostale integracijske procese koji stoje pred našom zemljom. Zbog golemih ljudskih i materijalnih resursa koje posjeduje, upravo taj univerzitet može ostvariti tu misiju i tako postati svojevrsnim putokazom političarima. Ne budem li izabran, budući da se smatram ostvarenim čovjekom kojemu za ispunjenje tog egzistencijalnog zadatka nisu nužne funkcije, neću proglasiti dan žalosti, naprotiv planova za budućnost i na privatnom i na profesionalnom polju ne manjka. S tim i bez toga pred očima uvijek imam Kolakowskog: “Spremnost na borbu bez mržnje, duh pomirljivosti bez popustljivosti u bitnome.”





Homofobije na fakultetu nema



DANI: Imajući u vidu izjave nekih uposlenika Filozofskog fakulteta o LGBT populaciji, da li na fakultetu ima homofobije?


LOVRENOVIĆ: Mislim da je u javnosti taj slučaj predimenzioniran. Radi se o jednoj uposlenici Filozofskog fakulteta i jednoj vrlo specifičnoj situaciji. Ja naravno ne mogu znati šta misli svaki pojedinac na Filozofskom fakultetu. Ipak uvjeren sam da homofobija na ovom fakultetu nije prisutna.

REIS CERIĆ UPOREDIO PRIJEDORSKE BOŠNJAKE I SLUČAJ FATMIRA ALISPAHIĆA: Kako progonitelji u Prijedoru nekad, tako inkvizitori na Filozofskom fakultetu danas
Petak | 01.06.2012.



Bosanski duh slobode nadživio je sve tirane i despote pa će nadživjeti i ove sad koji umišljaju da nas nakon pokušaja biološkog istrebljenja mogu i duhovno i intelektualno progoniti jednog po jednog dok nam ne ubiju volju za slobodom

Mustafa Cerić naslovna

Reisu-l-ulema Mustafa Cerić danas je imamio džumu namaz i održao hutbu u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Između ostalog, reis Cerić je govoreći o vrijednosti slobode ukazao na jučerašnje obilježavanje sjećanja na događaje od prije 20 godina u Prijedoru.

- Jučer smo obilježili sjećanje na dan kad su naša braća u Prijedoru morali stavljati bijelu traku kako bi njihovim ubicamo bilo lakše pogoditi željenu metu, a to je ljudski život, ljudska vjera, ljudska sloboda i ljudska čast.

Ovih dana smo ostali zatečeni viješću da je u sred Sarajeva na Filozofskom fakultetu uveden embargo na akademsko napredovanje u obrazovanju osobi koja dugačije misli od njezinih ispitivača, odnosno inkvizitora.

Međutim, kako oni u Prijedoru tako i ovi u Sarajevu zaboravljaju da su povijest Bosne pravili slobodoumni heretici, a ne podobni i podanički robovi, te da je bosanski duh slobode nadživio sve tirane i despote pa će nadživjeti i ove sadašnje koji su sebi umislili da nas nakon pokušaja biološkog istrebljenja sad mogu i duhovno i intelektualno progoniti jednog po jednog dok nam ne ubiju volju za slobodom, kao najvećom dunjalučkom vrijednošću.

Na drugoj strani, svi oni koji su se borili za pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast upamćeni su kao povijesni pobjednici, koje poštuje cijeli svijet.

A to su oni koji su se jučer, noseći bijelu traka na ruci, solidarisali sa žrtvama progona, silovanja i ubijanja u Prijedoru, kao i s onima koji su u Omarskoj i Karatermu bili zatočeni u konclogoru samo zato što su muslimani Bošnjaci.

To što nam se događa u Prijedoru, gdje se nastoji negirati zločin i zabraniti suosjećanje sa žrtvama konclogora, kao i u Sarajevu, gdje se pokušava ubiti pravo na akademsko napredovanje i pravo na drugačije mišljenje te osporiti sloboda savjesti, treba da nas ujedini u našem naporu da osiguramo da naše pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast ne ovisi od njihove milosti, već od našeg jedinstva i sloge na putu dobra do naše zajedničke sreće, mira i sigurnosti, istakao je reis Cerić u današnjoj hutbi koju je u cijelosti objavila MINA.

(DEPO/BLIN/em)

Zamišljena Hrvatska sa BiH: romantičarska tvorevina integralnog
pravaškog hrvatstva Ante Starčevića i papinskog političkog katolicizma

Tu „poruku“ poslanu u Bosnu koncem XIX. stoljeća „potpisuju“ Ante Starčević u ime romantičarsko-integralnog pravaškog hrvatstva i Papinstvo autor koncepta političkog katolicizma. Tako je rođena „externa“ nacija, koja je od samoga početka proizvodila pogubnu političku neistinu: „Izvan Hrvatske nema života“. Upravljanje identitetom „na daljinski“ pokazalo se krajnje rizičnim. Očekivani rezultati i neočekivane posljedice ne daju se uskladiti. Sanjao se tisućljetni san o hrvatskoj državi, ali umjesto jedne dobili smo dvije države sa Hrvatima kao „konstitutivnim“ narodom. Tisućljetni san „prebacio“ je plan: šta sa BiH kao neželjenom državom i (Hrvata)? Nađen je odgovor: Proglasili su nas „ustavnom“ dijasporom u vlastitoj domovini i državi. Kako smo postali dijaspora?

Kroatizacija Bošnjaka-katolika započeta na prijelazu iz XIX. u XX. st. – u ranoj fazi industrijalizacije i modernizacije BiH – proizvela je posljedice političke, kulturološke i psihološke naravi koje su izmijenile njihovu stoljećima sedimentiranu identitarnu „krvnu sliku“ i od bosanskohercegovačkog naroda – bar nominalno – napravile hrvatsku naciju. Tada započet, proces kulturološke standardizacije i ujednačavanja rezultirat će – pretvaranjem Bošnjaka-katolika u Hrvate-katolike – suštinskom promjenom pojmova poput “historijske zemlje”, “domovine”, “kulture” i “države” s transgeneracijskim preoblikovanjem njihovog političkog i kulturološkog habitusa.

Ovdje se postavljaju pitanja: Kako je bosanskohercegovačko – povijest, jezik, književnost i kultura – postalo hrvatsko? I kako je, crpeći iz bosanske, naprimjer iz bosanskog jezika, hrvatska kultura stvorila superiorni mit o sebi, dok je bosanskoj nalijepila etiketu manje vrijednosti.

Izvršeno u integralnom pravaškom duhu Ante Starčevića i papinskoga političkoga katolicizma nacionaliziranje ovog ruralnog bh. katoličanstva od samog ga je početka gurnulo u duboki procijep između kulturološke kroatizacije i zamišljene hrvatske države, koja je u romantičarskim pravaškim vizijama obuhvatila BiH. Mitologem o velikohrvatskoj državi sa BiH kao sastavnim dijelom bio je i ostao samo to – mitologem – praćen monološkim karakterom hrvatske nacije i političkom kulturom podaničkog i parohijalnog tipa.

Umjesto da bude, kako to kaže Stanko Lasić, u funkciji kulture, država je pretvorena u fetiš pod parolom: “Bog i Hrvati”. Rođena je nova “Geopolitika emocija”. Sve je krenulo iznova, a sve je, “secundum loca et tempora”, već bilo “viđeno” – i to: bez “Happyenda”.

Latinizacija – kroatizacija: ponovljeni scenarij: XIII. – XIX/XX. st.

A “viđeno” je sredinom XIII. st. kada se odigrao pokušaj latinizacije bosanskog ćirilo-metodskog katoličanstva rukovođen univerzalističkim Papinstvom Grgura VII. i Innocenta III. koji je završio kontraefektom – šizmom – otcjepljenjem Crkve bosanske od Rima.

Računajući sa svim autohtonim okolnostima političke i etnokonfesionalne naravi, kao i onima iz bližeg i daljeg okruženja, na proces kroatizacije Bošnjaka-katolika neposredno su utjecala dva događaja crkvene provenijencije: uspostava redovite crkvene hijerarhije u BiH 1881. i Prvi hrvatski katolički kongres održan u Zagrebu septembra 1900. godine. Oni daju odgovore na pitanja povezana sa porijeklom nacionalnog identiteta: 1. Ko čini naciju; 2. Zašto i kako se nacija javlja; 3. Kada i gdje je nacija nastala?

U srednjem vijeku katolički integrizam kao latinizacija, u XIX. i XX. st. kao kroatizacija: Rim kao vjersko i političko središte jednog malog, na povijesnu marginu smještenog naroda/nacije, Zagreb kao središte „matere-zemlje“ – „rezervne domovine.“ U oba slučaja pokušala se nametnuti „formula“: Mistično tijelo domovine = mistično tijelo Crkve. U oba slučaja procesima je upravljalo Papinstvo srednjovekovnoga monarhijskog mentaliteta. Radilo se o pokušajima nametanja kulturoloških i socijalnih standarda koji su doveli do subverzije identiteta. Tako je Katolička crkva postala “većinski vlasnik” hrvatske nacije. Ideologija nacije svoj je pandan dobila u teologiji nacije. U drevne religijske predodžbe uselio se nacionalni bog i otamo ga više niko, čak ni komunisti, nije uspio istjerati!

Identificirajući katoličanstvo i hrvatstvo Katolička crkva je predstavljala presudan faktor oblikovanja političkog identiteta bh. Hrvata sa dominantnom pozicijom u formuliranju kulturne politike, osobito promicanjem depolitiziranog laikata pod vodstvom hijerarhije – kako je to u okviru Katoličke akcije definirao papa Pijo XI. u svojoj enciklici Ubi arcano Dei consilio 1922. godine. U osnovi Katoličke akcije stajalo je pitanje odnosa crkvenog društva i političkih društava ojačalih u procesu sekularizacije a koja nisu pristajala na maloljetnički odnos prema Crkvi.

Čovjek je "punih pluća" ljubitelj mračnih ideologija, u ovom slučaju titoizma i njegovog komunističko-zločinačkog sistema, kao što je i sam priznao. Nigdje nisam čuo da je taj čovjek pokazao trunak smilovanja prema onima koje su njegove žrtve. S tim je sam sebe diskvalificirao.

Ivo Lučić mu je ljetos u Statusu dobro zapaprio.

Pdf str. 222.
http://status.ba/wp-content/uploads/2013/09/Status_16_WEB.pdf

Neće proteći puno vremena, dok dlanom o dlan – nekih 100-200 godina – kad mi Bosanci postanemo parlamentarna većina, naše Srbe, Hrvate i Bošnjake, kao “ostale”, nećemo majorizirati. Lijepo ćemo ih, andragoški podučiti: “„Mi u Jugoslaviji (hrv. u BiH), na primjer, moramo pokazati da ne može biti manjine i većine. Socijalizam manjinu i većinu odbacuje. On traži ravnopravnost između manjine i većine, a onda nema ni većine ni manjine, nego ima jedan narod, proizvođač, radni čovjek, socijalistički čovjek.“
Živio Drug Tito!
Širi se „hereza inicijative“, ne vole ljudi da ih se drži u „svetom“ strahu i neznanju.
Na svakom je pojedincu da bira: uz Kneževića ili protiv njega.
Ostvaruje se ona „zbrinuta“, „proročanska vizija“: „Opredjeljenje ili istrebljenje“ (hrv. uhljebljenje).

Dubravko Lovrenović

(Pristupno predavanje održano u Akademiji nauka i umjetnosti BiH 23. IV. 2014.)

Kada je Husein Smajić prije osam godina počeo praviti umjetno jezero na svom posjedu za potrebe svoje mini centrale na rijeci Veseloj, nemalo se iznenadio vidjevši da bageri iskapaju fino isklesane kamene blokove. Odmah je obustavio gradnju i o tome obavijestio Zavod za zaštitu spomenika u Sarajevu.

- Dolazili su tu glavešine iz Sarajeva, među njima i ministar Dubravko Lovrenović, ali otada mi se niko nije javio, pa sam upoznao s time našeg župnika fra Zorana i kardinala Puljića - dodaje Smajić dok je na tom lokalitetu mjerio korakom temelje starog zdanja ustvrdivši da dimenzije 35 x 20 metar

Dubravko ima pravo da se izjasni kako hoće i tu mu nemamo pravo zamjeriti, no ono o čemu imamo pravo zamjeriti je zlouporaba njegove profesionalne pozicije koju koristi za promociju osobnih opredjeljenja i stavova. Iz povijesti izvlači kontekste koji opravdavaju njegove osobne stavove u isto vrijeme negirajući drugim ljudima pravo na njihove osobne stavove izvučene iz konteksta koje je dotični izostavio.

Očito je riječ o psihološkom poremećaju koji tjera ljude da ljube ruke svom gospodaru, onda Titi, sada sarajevskim begovima.

Ja bih rekao da je novčani poremećaj u pitanju.

Svi takvi likovi imaju tako neke dobro plaćene funkcije na kojima u biti ne moraju radit ništa, tako je on za nacionalne spomenike nešto, Jakob Finci je predjsednik UO Zemaljskog muzeja koji ne radi i radnici u njemu ne primaju plaće ali mogu se kladit da on itekako prima, Ivan Lovrenović je neki selektor za filmove, tako neka glupost...

Uglavnom, ne smeta mi kad Bošnjaku nekom uzimaju kruh iz usta, ko ih j. neka jedu korenje ako im je tako drago, problem je kad nam npr. u FTV uzmu hrvatska mjesta i sl.

Dubravko ima pravo da se izjasni kako hoće i tu mu nemamo pravo zamjeriti, no ono o čemu imamo pravo zamjeriti je zlouporaba njegove profesionalne pozicije koju koristi za promociju osobnih opredjeljenja i stavova. Iz povijesti izvlači kontekste koji opravdavaju njegove osobne stavove u isto vrijeme negirajući drugim ljudima pravo na njihove osobne stavove izvučene iz konteksta koje je dotični izostavio.

Očito je riječ o psihološkom poremećaju koji tjera ljude da ljube ruke svom gospodaru, onda Titi, sada sarajevskim begovima.

Zašto Bošnjacima toliko malo znači Zemaljski muzej, je li to zbog neke nove povijesti koju žele pisati ili ?

Ako su točni podatci, vjerojatno i zato. Za muzej "Alija Izetbegović" se sigurno ima novca.

Zašto Bošnjacima toliko malo znači Zemaljski muzej, je li to zbog neke nove povijesti koju žele pisati ili ?

"Odlučili smo se za drugu opciju: da spasimo Zemaljski muzej BiH. Jednostavno, iz entiteta Republika Srpska čine sve da se pitanje Zemaljskog muzeja BiH kao kulturne institucije od značaja za državu ne riješi na tom nivou. Osporava se kontinuitet institucijama koje su naslijeđene iz vremena SR BiH. Naša jedina mogućnost kada oni to ne žele da prihvate, jeste da Federacija BiH preuzme na sebe da spasi tu veoma značajnu instituciju", zaključio je Kaplan.