Rehabilitacija Draže Hrvatskoj, zapravo, odgovara
Autor: Marcel Holjevac
Petak, 15. Svibanj 2015. u 21:17

Prvo treba razjasniti jednu stvar: brojni političari, poput Mesića, spekuliraju da bi ovo moglo povući za sobom, recimo, rehabilitaciju Ante Pavelića. To se, naravno neće dogoditi, čak i kad bi to netko ozbiljan htio, iz vrlo jednostavnog razloga: rehabilitirati je moguće samo one koji su pred sudom osuđeni. Kako dotični nikad ni pred jednim sudom u Jugoslaviji nije za ratne zločine osuđen, pa ne može biti niti rehabilitiran.

Alojzije Stepinac, međutim, može i treba biti rehabilitiran, baš kao što je rehabilitiran i Andrija Hebrang. S te strane, plašenja Vesne Pusić i Stipe Mesića kako će to otvoriti put rehabilitiaciji ustaških ratnih zločinaca su posve neutemeljena, njima u SFRJ uglavnom nije niti suđeno, bar ne vrhušci pokreta, pa se nema koga niti rehabilitirati. Ali je moguće, i potrebno, rehabilitirati prije svega žrtve Golog otoka, i političkih montiranih procesa u periodu 1945-1990. Zato proces rehabilitacije kao takav ne treba gledati negativno isključivo zbog slučaja Draže – naime, pitanje rehabilitacije žrtava poslijeratnih komunističkih montiranih sudskih procesa je bitan dio izgradnje demokracije i pravne države. Temeljem sudskih odluka po Zakonu o rehabilitaciji u Srbiji je od 2006. do danas doneseno oko 2.000 rješenja o rehabilitaciji, iako je, prema službenim podacima, u Srbiji bilo oko 50.000 političkih osuđenika i kažnjenika u tom periodu. Među njima i brojni intelektualci. Temeljem toga, isplaćen je i određen broj odšteta. Samo za 15 zarobljenika Golog otoka Srbija je morala 2012. isplatiti 120.000 eura odštete.

Rehabilitacija ne znači da Draža nije bio ratni zločinac, ali će se tako tumačiti

No vratimo se Draži Mihajloviću. Ova odluka ima političke i pravne implikacije, i dok su političke vrlo neugodne, prvenstveno po Srbiju, pravne zapravo i nisu. Vrhovni sud u Beogradu je bio više nego jasan: obrazlažući jednoglasno donesenu odluku o rehabilitaciji Draže Mihajlovića, sudac Aleksandar Trešnjev naglasio je da sud nije utvrđivao je li Draža Mihailović bio ratni zločinac ili ne, već isključivo je li imao fer i pravedno suđenje. Tijekom postupka sud je ispitao brojne svjedoke, uglavnom povjesničare, preslušao audiosnimke sa suđenja, i prikupio brojnu dokumentaciju. I došao do logičnog i očitog, pravno posve utemeljenog zaključka: suđenje Draži je bilo političko suđenje, s brojnim kršenjima zakona i sudske procedure. Sud je utvrdio da Mihailović nije imao pravo na obranu, da nije vidio svoga odvjetnika sve do početka suđenja, i da je sporna presuda donesena u nezakonitom procesu, motiviranom političkim i ideološkim, a ne pravnim razlozima. S te strane, čisto pravno gledano, poništenju presude se nema što prigovoriti – poznato je kako su partizanski sudovi sudili. Ne zaboravimo, nije sve što je legalno ujedno i legitimno, uostalom i u konc logore su tijekom Drugog svjetskog rata ljudi slani temeljem sudskih presuda, pa je to s te strane bilo legalno – no, jasno, ne i legitimno.

Uostalom, o kakvim se suđenjima radilo, dovoljno podsjeća velik broj dostupnih sudskih presuda koje je nakon rata većinom potpisivao sudac Ranogajec u Zagrebu. Radilo se u pravilu o smrtnim presudama za krivično djelo “suradnje s okupatorom”, koja se u to vrijeme nije niti dokazivala – a te presude su uvijek sadržavale i konfiskaciju imovine. U stvari, velik broj osuđenih je ubijen već ranije, pa su se presude pisale retroaktivno, kako bi se pravno pokrila ubojstva, a presude su do danas ostale sačuvane jedino zato jer su odmah slane u državno tijelo koje se bavilo nekretninama, kako bi novi vlasnici legitimno dobili papire za svoje nove stanove i kuće. Kad su dokumenti uništavani, devedestih, zaboravilo se da su poslani u preteču gruntovnice, pa su tako ostali sačuvani. Iz njih je razvidno da je najviše “suradnje s okupatorom” bilo u boljim kvartovima Zagreba, na Pantovčaku, Gvozdu, i Tuškancu, i da su presude pisane bez provođenja bilo kakvog dokaznog postupka, kamoli da bi optuženici imali odvjetnika. Ukoliko bi nasljednici tih “narodnih neprijatelja” kojima se sudilo kao na tekućoj vrpci pokrenuli pitanje legalnosti tih presuda i tražili povrat konfiscirane imovine, vjerojatno bi dobili, kao i Dražin unuk, presude u svoju korist. Dakle, ako nekog treba kriviti za ovakav razvoj situacije, to je upravo sud tadašnje FNRJ koji Draži nije omogućio pošteno i pravedno suđenje – pa je on sad, pravno gledano, neosuđivan. Što jasno nema nikakvog konkretnog učinka, jer je ionako odavno mrtav.

Miniranje “regiona”

Ali sudac je bio vrlo jasan u još jednoj stvari: “Ovo nije bila rehabilitacija Ravnogorskog pokreta i Jugoslovenske vojske u otadžbini jer je to učinjeno brojnim zakonima koji se odnose na boračka pitanja”, rekao je Trešnjev. No, novog suđenja Draži neće biti, jasno, jer nije moguće nekom suditi posthumno. Ukratko, presuda ne znači da Draža nije bio ratni zločinac. Podsjetimo, nikad nisu osuđeni niti Adolf Hitler, Slobodan Milošević, spomenuti Pavelić, i brojni drugi. Znači li presuda da su četnici bili antifašisti? Ne nužno, jasno, iako će presuda svakako biti upotrijebljena u političke svrhe od simpatizera ravnogorskog četničkog pokreta, koji već dugo dokazuju kako su četnici zapravo bili saveznički borci. Jesu li? Nesporno je da su u početku rata nešto muljali protiv Nijemaca, no pravu prirodu četničkog pokreta je možda najbolje opisao naš povjesničar Dušan Bilandžić, koji je ustvrdio kako je Drugi svjetski rat u Jugoslaviji bio prvenstveno građanski po svoj karakteru. I Tito i Draža su računali da će rat završiti pobjedom saveznika i posljedičnom restitucijom Jugoslavije nakon toga, a kako su njihove dvije vojske bile jedine na terenu koje su zastupale ideju jugoslavenstva, odnosno borile se za istu stvar, žestoke sukobe među njima treba gledati prvenstveno u svjetlu borbe za vlast. Obojica su računala, ispravno, da će na kraju saveznici dati vlast onom tko bude kontrolirao stanje na terenu. Zato se taj rat i sveo uglavnom na sukobe četnika i partizana, dok se na deklariranog neprijatelja – Nijemce, ustaše, Talijane – malo tko od njih obazirao, i protiv njih je Tito do pred sam kraj rata ratovao tek sporadično. Dražin problem je bio taj što je stvarima pristupio krajnje makijavelistički, računajući da je jedino bitno dotući partizane i zauzeti teren, i u tome je sklapao i savezništva s Nijemcima – jedinim raspoloživim saveznicima protiv partizana na samom terenu – te manje-više otvoreno ratovao na njihovoj strani, sve po sistemu neprijatelj mog neprijatelja je moj saveznik. To mu je, jasno, uništilo kredibilitet kod zapadnih saveznika, da bi na kraju stigla naredba iz Londona o pristupanju četničkih postrojbi partizanima. Zašto su upravo te postrojbe iz južne Srbije, Druga armija sastavljena gotovo isključivo od četnika pod zapovjedništvom Koče Popovića, morale prve ući u Zagreb “slavnog” 8. svibnja, gdje su ga “oslobodile” iako je već danima bio prazan i napušten od Nijemaca i ustaša, dok je 10. zagrebački korpus zaustavljen na prilazima gradu, ostaje pak pitanje za povjesničare. Ne za Jakovinu, jasno.

Predstavlja li rehabilitacija Draže za Hrvatsku ikakav problem? Zapravo, ne. Napisi u nekim srpskim novinama – koje prenosi i zabranjeni – “Hrvastka gori zbog draže” – nemaju veze s mozgom. Ali je istina da gori u redovima hrvatskih profesionalnih “antifašista”, kojima ovakav razvoj situacije nikako ne ide na ruku. Oni su se obrušili na Srbiju zbog ovoga, no zaboravljaju jednu stvar: politika ne bi smjela utjecati na rad pravosuđa, niti se u njega miješati. S te strane kritike upućene Srbiji su neutemeljene, samo otkrivaju mentalni sklop političara koji i dalje smatraju da je politika ta koja treba donositi odluke umjesto sudova. Problem je međutim reakcija hrvatskih političara, poput Vesne Pusić, koja kaže da ovo ne smijemo zloupotrijebiti za kočenje Srbije na putu u EU. Ništa ne smije stajati na putu “regiona”! Naime, rehabilitacija Draže prošla je uz prešutno ili javno odobravanje većeg dijela javnosti u Srbiji (političari su se, jasno, dijelom ogradili, jer ta odluka ipak ima negativne političke konotacije, no to je jedino što mogu), pa bi sad valjda svakom trebalo biti jasno u kakvom se političkom okruženju nalazi Hrvatska. U Makedoniji, započelo je stvaranje treće albanske države na Balkanu. U BIH vehabije dižu policijske stanice u zrak a neprijateljstvo prema Hrvatima se u Sarajevu može nožem na kocke rezati. U Srbiji, veći dio javnosti Dražu smatra antifašistom i borcem za pravednu stvar, iako su njegove postrojbe poklale ogroman broj Hrvata i Bošnjaka. Raspad BIH je praktički neminovan u srednjeročnom razdoblju. No, unatoč svemu tome, dio hrvatskih političara i dalje priziva nekakvo bratstvo i jedinstvo, lupeta o nekakvom “regionu”, iako Srbija kakvu oni prezentiraju u svojim tekstovima postoji samo u njihovim snovima. Stvarnost Srbije su frustracije zbog poraza u ratovima devedesetih, i dođu li u priliku osvetiti se za poraz, to će i uraditi. Zato simpatije za Dražu – koje ne dijeli cijela srpska javnost, ali to i nije bitno – ne trebaju nikog iznenaditi.

A dio hrvatskih političara i dalje pokušava oživjeti mrtvog druga Tita, u nadi da će ovaj uskrsnuti, rastjerati četnike, vehabije, i ustašku zmiju, umjesto da se pripreme – vojno, diplomatski, i politički – na razvoj situacije, u kom će se Hrvatska jednog dana možda čak i vojno naći suprotstavljena Srbiji, naročito ukoliko ova odluči otići gdje je srce vuče, pod ruske skute. Srbija je još osamdesetih prva u Jugoslaviji prihvatila da je Tito mrtav, i krenula svojim putem: Hrvatska i danas priziva Tita, preko Mesića i ostalih. To nam se osvetilo jer smo rat dočekali nepripremljeni. Badava je ljubiti se tri puta i lamentirati o dobrim odnosima. A sad će to biti i znatno teže, odnosno, hrvatski “antifašisti” tipa Vesne Pusić će sad mnogo teže pronalaziti opravdanje za svoju politiku ljubakanja sa Srbijom pod Titovom slikom i priče tipa “ko nas bre zavadi”. Što je za Hrvatsku u konačnici dobro, bar kao buđenje svijesti o tome da nas u Srbiji pretjerano ne vole i ne pate za nama (a zašto bi pobogu i trebali, naročito nakon zadnjeg rata). A dobro je i kao podsjetnik da montirane presude kad tad moraju pasti.

Nema šuplje. Svi su nekad surađivali sa Njemcima ne znajući tko će pobjednik rata biti. Pa i partizani.
Ako se Rusi više ne srame to sebi priznati ne bi trebala ni ova balkanska plemena.

SONJA BISERKO ŠOKIRALA SRBIJU:Srbija i JNA su se od ’81. godine pripremali za rat, Hrvati to nisu znali

Posted by: admin Lipanj 9, 2015 in Magazin Leave a comment

Font Veličina » Veće | Manje

SONJA BISERKO ŠOKIRALA SRBIJU:Srbija i JNA su se od ’81. godine pripremali za rat, Hrvati to nisu znali

“Srbija je oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju. Srbija je uvijek negirala prava i identitet Makedoncima, Hrvatima i drugima. Nije razumjela da su se ti narodi emancipirali i stvorili svoj identitet tijekom 20. stoljeća. Vlasti Srbije pripremale su scenarij za raspad Jugoslavije”, svjedočila je protiv svoje zemlje odvažna Sonja Biserko.
Objavljeno je svjedočenje Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koju je u Haag, kao svjedoka, pozvao hrvatski pravni tim. Biserko je, unatoč javnim prijetnjama koje dolaze iz njene domovine, hrabro iznijela niz intrigantnih podataka koje Srbiji nikako ne idu u korist. Najviši sud UN je novinarima zabranio da njen iskaz objave prije jučerašnje kraja rasprave.

Evo što je na sudu o svemu onome što je prethodilo ratu kazala Sonja Biserko:

– Srbija je krajem 20. stoljeća počela provoditi devetnaestoljetni projekt jedinstva i ujedinjenja svih Srba, što nije odgovaralo “duhu vremena”, naročito poslije pada Berlinskog zida. Logika iza toga je da je Srbija oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju. Srbija je uvijek negirala prava i identitet Makedoncima, Hrvatima i drugima. Nije razumjela da su se ti narodi emancipirali i stvorili svoj identitet tijekom 20. stoljeća. To je bilo ključno za razumijevanje negiranja i nepriznavanja postojanja tih naroda koje je bilo vrlo prisutno u kampanji uoči rata – “Hrvati su Srbi, Muslimani su Srbi” i tako dalje.To je zaista devetnaestoljetna teorija nacija. Srpski nacionalni program odigrao je ključnu ulogu u tragičnom raspadu Jugoslavije. Od smrti Josipa Broza Tita, nijedna druga republika nije razmišljala o odvajanju i odlasku iz Jugoslavije. Vlasti Slobodana Miloševića, poslije pada Berlinskog zida, nastavile su križarski rat protiv Jugoslavije, uništavajući sve federalne institucije i stvarajući završni čin na koji je međunarodna zajednica prekasno reagirala – hrabro je istupila na sudu Biserko.
Amandmane na Ustav Srbije iz 1990, nazvala je “prvim secesionističkim dokumentom” u nekadašnjoj Jugoslaviji:
– Miloševiću je bio raščišćen put da nastavi svoju kampanju. Haaška konferencija (1991.) bila je posljednja šansa da Jugoslavija opstane u tadašnjem okviru, ali je, nažalost, Srbija odbila tu ponudu zato što je JNA već bila na njenoj strani, istakla je Biserko pred najvišim sudom UN. Prema njenim riječima, JNA je čitavo desetljeće prije toga bila podvrgnuta promjenama da bi je Srbi mogli kontrolirati.
– Vlasti Srbije pripremale su scenarij za raspad Jugoslavije – kazala je jasno Biserko čije izjave nikako nisu “legle” pravnom timu Srbije.
Njihov zastupnik, Novak Lukić, tražio je pojašnjenje ovih teza, i dobio sljedeći odgovor:
– Deset godina trajala je neka vrsta medijske pripreme, pogotovo od 1988. do 1991. kada je srpski narod kondicioniran za nešto što će doći, tako što se ponovo najavljivao genocid, prije svega u Hrvatskoj i BiH. Zapravo se inzistiralo na tezi da je srpski narod žrtva obje Jugoslavije, a ta kampanja pokazala je što se sprema. Taj pogled na krizu u bivšoj Jugoslaviji zaokružio je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, a zastupali su ga brojni akademici, kao i Srpski pokret obnove i Srpska radikalna stranka u svojim programima – pojasnila je Biserko.
Na zaključak Sonje Biserko o ključnoj ulozi vodstva Srbije u razbijanju Jugoslavije, odvjetnik Lukić uzvratio je pitanjem zna li ona tko je izgovorio rečenicu: “Mislim da sam obavio zadatak, Jugoslavije više nema.”
– Da, znam, to je rečenica koju je izgovorio Stjepan Mesić, koji je tada bio predsjednik Jugoslavije, ali koji zapravo nije bio predsednik Jugoslavije. Instalirala ga je međunarodna trojka i nije imao nikakvu kontrolu i ingerencije nad, recimo, JNA – bila je spremna svjedokinja koja se velikim dijelom u svom iskazu oslanjala na ulogu JNA:
– Savezna vojska je 1991. stala na srpsku stranu, de facto i javno. Našle su se vojska i Srbija na dvije točke – obrana socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. Teritorijalna organizacija omogućila je da JNA bude upotrijebljena za ono što se dogodilo. Moji osobni stavovi proizlaze iz brojne literature koju sam pročitala, iz iskustva diplomate u jugoslovenskoj diplomaciji, iz rada ovih 25 godina, tjekom kojih sam se u velikoj mjeri bavila srpskim nacionalnim programom tj. srpskim nacionalizmom – zaključila je svjedočenje Sonja Biserko.

http://www.kurir.rs/vesti/politika/seselj-tomu-i-dragicu-uskoro-ce-balsamovati-katranom-i-perjem-clanak-1813087

Živnuo sam čim sam čuo da će se sastati Kolinda Grobar Kitarević i Tomislav Grobar Pizdarević, napisao lider Srpske radikalne stranke

https://www.sns.org.rs/novosti/vesti/teske-odluke-predstoje-potrebno-puno-jedinstvo

Пред Србијом су дани изазова и тешких одлука по различитим питањима изјавио је данас премијер Србије Александар Вучић и позвао грађане на потпуно јединство.

POLUGA' ZA LIKVIDACIJU RS-a Dačić: Srbija će iznijeti stav o Rezoluciji u Srebrenici
14.06.2015. u 08:06

REGIONAL

“Srbija će pažljivo u narednim danima razmotriti tekst rezolucije i rukovoditi se nacionalnim interesima, ne dovodeći u sumnju opredeljenje za kažnjavanje i sankcioniranje ratnih zločina”, rekao je Dačić.


FOTO: Dačić (Agencije)

Misija Velike Britanje u Ujedinjenim nacijama dostavila je Srbiji prijedlog Rezolucije o Srebrenici o kojoj bi Savjet bezbjednosti UN trebalo da raspravlja na sjednici 7. jula, izjavio je danas ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić.

“Srbija će pažljivo u narednim danima razmotriti tekst rezolucije i rukovoditi se nacionalnim interesima, ne dovodeći u sumnju opredeljenje za kažnjavanje i sankcioniranje ratnih zločina”, rekao je Dačić.

"Navodno je cilj rezolucije proces pomirenja, ali u tekstu se na 20 mesta pominje genocid, a na jednom mestu pomirenje," istakao je Dačić, navodeći da rezolucija ima više tačaka, opšte dijelove i dijelove koji se odnose na zločin u Srebrenici.

On je najavio da se očekuje da će od utorka krenuti konsultacije sa ostalim članicama Savjeta sigurnosti o Rezoluciji, koje do sada nisu obavljene.

Kako je rekao, planirano je da Rezolucija bude razmatrana 7. jula na sjednici Savjeta bezbjednosti, kada je i predviđeno da jedna tačka dnevnog reda bude o Bosni i Hercegovini.

Srbija će iznijeti stav o Rezoluciji o Srebrenici

Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je povodom predstavljanja rezolucije o Srebrenici u američkom Kongresu, da su u mnogim parlamentima usvajani dokumenti povodom Srebrenice i da Srbija ne može na to da utiče, ali će u bilateralnim kontaktima iznijeti stav tim povodom.

"Komentar ljudi koji su sagledali prvi tekst rezolucije je da je argumentacija da se poziva na sličnu rezoluciju koja je bila donijeta u slučaju Ruande, ali je velika razlika u tome što su se na primjeru Ruande zadržali na opštim principima, a ovde je reč o značajnom delu rezolucije koji sadrži formulacije koje predstavljaju novinu u odnosu na rezoluciju o genocidu u Ruandi", rekao je Dačić na redovnoj konferenciji za novinare u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije.

Dačić je istakao da je Srbija svojim primjerom pokazala posvećenost u borbi za kažnjavanje ratnih zločina i da smatra da svi zločini treba da budu sankcionisani, posebno imajući u vidu brojne zločine nad srpskim narodom.

"Uvažavajući posvećenost Srbije sankcionisanju ratnih zločina, jasno je da će vlada štiti nacionalni i državni interes kad je u pitaju ova tema", istakao je Dačić.

On je ponovio da je Srbija opredijeljena za mir i stabilnost u regionu i za to da se nikad ne ponove konflikti, kao i za potpuno sankcionisanje ratnih zločina i njihovih počinilaca, ali i da štiti svoje nacionalne i državne interese i interese naroda koji živi u BiH.

Upitan kad će biti donijeta odluka da li će i ko ići u Srebrenicu na obilježavanje godišnjice, Dačić je rekao da su, koliko je njemu poznato, pozivi upućeni predsjedniku države i premijeru i da će oni odlučivati o tome.

"To je jedno od teških pitanja kojima ćemo se baviti u narednom periodu", rekao je Dačić.

Na pitanje šta očekuje od posjete Nikolića Sarajevu 16. juna, Dačić je odgovorio da je Srbija zainteresirana za BiH, jer veliki broj Srba živi u toj zemlji i da postoji veliki interes za očuvanje regionalne stabilnosti i jačanje odnosa.

Upitan da li će osumnjičeni za ratni zločin Naser Orić biti izručen Srbiji, Dačić je rekao da je to pitanje za pravosudne organe Srbije i Ministarstvo pravde.

Vukadinović: Riječ "genocid" kao poluga za likvidaciju Republike Srpske

Obilježavanje tragičnih događaja u Srebrenici, poprima, osim humanitarnog, sve više politički i politikantski karakter, jer u centrima moći u regionu i na Zapadu ima onih koji smatraju da je to zgodna prilika da se sama težina riječi "genocid" i koristi kao poluga i malj za likvidaciju Republike Srpske, ocijenio je politički analitičar Đorđe Vukadinović.

On smatra da se iza pritisaka na rukovodstvo Srbije i Republike Srpske da dođu u Srebrenicu na obilježavanje godišnjice, krije opasan zaplet - da se "u ime mira i klanjanja žrtvama, zapravo, prizna `genocid` i prihvati na sebe i svoj narod odgovornost za sve događaje i zločine na prostoru cele BiH".

Povodom najnovije "poplave" rezolucija o Srebrenici, Vukadinović je rekao da se ne mogu "zatvoriti oči pred činjenicom da u centrima moći i u regionu (od Sarajeva do nekih drugih prestonica i na Zapadu od Berlina, Brisela do Londona i Vašingtona) ima onih koji smatraju da je sve ovo zgodna prilika da se konačno zakuca ekser u kovčeg Republike Srpske".

"Oni smatraju da je dobra prilika da se ono što oni smatraju, na osnovu vrlo nategnute argumentacije i problematičnih argumenata, `genocidom koji se dogodio u Srebrenici`, da se sama težina riječi `genocid` iskoristi kao poluga, oslonac i kao malj za likvidaciju Republike Srpske, odnosno derogiranje njenih institucija, i da tako ućutkaju svake, ne samo sadašnje nego i eventualno neke buduće ambicije Srba u BiH ili Republici Srpskoj da sami odlučuju o svojoj sudbini", rekao je Vukadinović.

On ukazuje da se moglo očekivati da će biti podignute tenzije i "povišena temperatura" u susret ovogodišnjem obilježavanju zločina u Srebrenici, s obzirom na "okrugli datum", 20. godišnjicu.

Ali, kako je istakao, isto tako se moglo očekivati, da će to biti iskorišteno za frontalni, ali i indirektni napad na Republiku Srpsku i na Srbe i sve one koji smatraju da je srpski narod imao svoje legitimne interese i pravo da se bori za njihovo ostvarivanje u BiH i bivšoj Jugoslaviji.

"Nažalost, ovo obilježavanje tragičnih događaja u Srebrenici, kako se približava godišnjica, poprima izvan humanitarnog i jedan politički i politikantski karakter i plašim se da će on biti sve dominantniji, a da će saosećanje sa žrtvama biti samo opravdanje za politički pritisak i pokušaj suštinske likvidacije Srpske i pretenzija Srba u BiH da sami biraju svoju sudbinu", rekao je Vukadinović.

On smatra da će se narednih dana voditi diplomatska bitka oko toga da se vrh Srbije i Republike Srpske prinude da se pojave u Srebrenici.

Prema Vukadinoviću, opasno je to što bi se to prisustvo shvatilo kao vrsta kajanja i priznavanja one interpretacije događaja u Srebrenici koja nije potvrđena ni istorijskim faktima niti od relevantnih institucija Srbije i Republike Srpske.

Prema njegovim riječima, sve vreme traga se za nekim srpskim Brantom, koji će da klekne i izvini se za zločine počinjene u ime srpskog naroda, kao što je to učinio Vili Brant u svojoj čuvenoj posjeti Poljskoj.

"Ono što je tu sporno jeste što takav čin automatski - ne da toga koji bi to učinio u ime srpskog naroda čini `novim Vilijem Brantom` - nego Srbe čini Nemcima, to jest kolektivnim krivcima za `genocid` i glavnim krivcima za rat i zločine u BiH", rekao je Vukadinović.

On je ponovio da je to opasan zaplet, koji se krije u naizgled humanom i mirotvoračkom činu koji se očekuje od političkog vrha Srbije i Srpske, i tendencija da u ime mira i klanjanja žrtvama prihvate na sebe i svoj narod odgovornost za sve događaje i zločine na prostoru cijele SFRJ.

Mediji su objavili da Velika Britanija priprema rezoluciju o Srebrenici pred Savjetom bezbjednosti UN. Hrvatski poslanik Ivan Jakovčić inicirao je prijedlog rezolucije o Srebrenici u Evropskom parlamentu. U Kongresu SAD, takođe, je predstavljena rezolucija u Srebrenici.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH nije usvojio prijedlog rezolucije o Srebrenici čiji su predlagači poslanici Denis Bećirović, Mirsad Mešić i Zaim Backović, a rezoluciju o Srebrenici nedavno je i u Narodnoj skupštini Republike Srpske podnio potpredsjednik Srpske Ramiz Salkić.

Vi ste guzica