Revolucionarna poezija u sjenci loše prošlosti

"Krajnje je lako osuditi Gulag, ali je vrlo teško osuditi totalitarnu poeziju koja preko raja vodi u Gulag."- Milan Kundera

Kao da sve brže i brže curi pijesak iz revolucionarnog pješčanika. Revolucije su postale čak toliko brze da su teorije revolucije postale kuse. Ta stvar je uzela tolikog maha da naši teoretičari revolucija nekad ne stignu ni najaviti neki revolucionarni preokret, napisati pamflet ili manifest, a da ih zbilja već grubo ne demantira. Umjesto da prednjači i najavljuje revolucionarne obrate, teorija kao da sve više kaska i biva demantirana samim revolucionarnim događajima.

Možda je aktualna "bosanska revolucija", koja se nije dobrano ni zahuktala a već je na izdahu, najbolji primjer za to. Dok zagrebački i beogradski ljevičari najave policiji održavanje prosvjeda solidarnosti sa bosanskim klasnim drugovima, u Bosni i Hercegovini je na ulicama tek dva i pol besposlena uveta, dok Žižek napiše i objavi tekst u Guardianu, u kome zapadnjačkoj publici govori o ponovno obnovljenoj ljubavi, bratstvu i jedinstvu među balkanskim rogovima u vreći, prosvjedi su već poprimili jasan mononacionalni karakter, dok naši profesionalni revolucionari stignu na sarajevski plenum, na kome će govoriti o klasnoj solidarnosti, anacionalnom karakteru ove revolucije i prednostima direktne demokracije nad onom predstavničkom, dotle je već u Banovićima narod na izvanrednim izborima izabrao kandidata SDA sa većinom od 91%.

Umjesto da govorimo o revolucionarnoj perspektivi u svjetskoj-povijesnim razmjerama, kao da je ostalo još samo toliko mjesta da govorimo o revolucionarnoj repeticiji i retrospektivi u našim balkanskim okvirima. Više, naime, ne moramo čekati sedamdeset godina da vidimo kraj boljševičkoj revoluciji, niti 45 godina da vidimo kraj revolucionarnoj okupaciji pola Europe, niti pak trinaest godina da dočekamo kraj "antibirokratske revolucije", niti moramo mjesecima nazočiti beskrajnim pučevima i mučnim smjenama vlasti nakon "arapskog proljeća", prije nego razočarani dignemo ruke od naših revolucionarnih nadanja. Toliko puta najavljivana, prizivana, isprobavana, promašivana, opet prizivana za još jednu šansu, pa isprobavana, revolucija je, izgleda, okrenula leđa revolucionarima.

Kao da je, od beskrajnog opetovanja umorna, sama svjetska revolucija, to vrhunaravno obećanje svijetle budućnosti, odlučila reći "laku noć, svijete" baš ovdje, na brdovitom Balkanu, takoreći u našoj avliji, prikazujući nam se samo još kao repeticija loše prošlosti, kao njen kratak odbljesak i reminiscencija. Već su primjećene bliske analogije između ove sadašnje "bosanske revolucije" i one nekadašnje, Miloševićeve "antibirokratske revolucije". Tu je "kobna brijunska neravnoteža", tu su mračne centripetalne sile, koje vuku svaka na svoju stranu, tu je otuđena birokratska elita, tu su napaćeni i gladni radnici, koji konačno dižu svoj glas, tu su narodni tribuni, "ljudi iz naroda", da "spontanom narodnom buntu" daju pravi smjer, tu je narodna milicija koja "ne sme da bije narod", tu je nadasve i poštena inteligencija, koja konačno ima prilike na djelu vidjeti svoju kritiku "staljinističkog birokratizma" i utjelovljenje svoga "mišljenja revolucije". Tu je i ta usrdna nada u poštenog, jakog i odlučnog čovjeka, koji se odnekud pojavljuje i rješava stvar.

Ako itko misli da su ove usporedbe nategnute i usiljene, da je nemoguće da je jedan tako mračan lik naše nedavne prošlosti mogao svoj autoritet i svoju karizmu crpiti iz tako uzvišene, gotovo vrjednosno neupitne i univerzalne revolucionarne poezije, neka se samo sjeti kako je na "događanje naroda" i Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju" reagirala tadašnja ljevičarska inteligencija, prije svega ljudi povezani s takozvanom praxis grupom. I to ovdje ne mislim na osobe poput Mihaila Markovića ili Ljubomira Tadića, koji su se upustili u politiku i, u nekom trenutku, poduprli ovaj ili onaj, ili pak sve, Miloševićeve poteze i njegove ratne ciljeve. Tu, prije svega, mislim na one praksisovce koji su se, nakon prvobitnog oduševljenja, kasnije razočarali u Miloševića i postali dijelom antimiloševićevskog, antinacionalističkog, građanskog i antiratnog pokreta u Srbiji, poput Nebojše Popova, Zagorke Golubović i Miladina Životića.

Na ovakve usporedbe će se narogušiti svaki pošteni ljevičar, njima će čak proturječiti cjelokupna povijesna percepcija naše nedavne prošlosti. Ta, zar Milošević nije bio mračni srpski nacionalista i zagovornik Velike Srbije, diktator iznikao na srpskom nacionalističkom mitu o Kosovu, zar on nije bio glavni propagator međunacionalne mržnje i, kao takav, sinonim etničkih sukoba devedesetih? Zar nas nisu, uostalom, učili da smo svi lijepo živjeli kao braća u jednoj divnoj zajedničkoj zemlji, prije nego što su se pojavili ti odvratni nacionalisti i srušili je svojim nezajažljivim nacionalističkim apetitima i egoizmima? Kakve veze ti pošteni ljudi i principijelni ljevičari imaju s tim nacionalističkim nitkovom i diktatorom, kako je moguće uopće njih optužiti da su bili intelektualni sekundanti budućeg protagonista rata i etničkog čišćenja na Balkanu?

No, možda ćemo nešto više naučiti o našoj bližoj povijesti i pravoj prirodi onoga što nas je snašlo, ako pozornost obratimo upravo na ovu grupu dosljedno lijevih intelektualaca i na razloge zbog kojih su pružili bezrezevnu intelektualnu podršku budućem srpskom diktatoru i balkanskom konkvistadoru. Malo ljudi danas zna da je Miloševićeva antibirokratska revolucija privukla i te duhove, po defaultu nesklone bilo kakvom nacionalizmu i etničkoj netrpeljivosti; dapače, ljude koji su čitave svoje intelektualne karijere gradili na bespoštednoj kritici svakog nacionalizma i nacionalne isključivosti. Pa ipak, svi su oni dali svoj intelektualni i moralni obol "antibirokratskoj revoluciji".

Tako Miladin Životić, kasnije osnivač Beogradskog kruga i, pored Radeta Konstantinovića, spiritus movens antiratnog pokreta u Srbiji, drži vatreni govor na Žutoj Gredi i poziva narod da sruši otuđenu birokraciju, pridružuje se koloni studenata koja od Studentskog grada "spontano" odlazi na Terazije, tražeći odlučniju akciju srpskog rukovodstva u rješavanju problema na Kosovu. "Mene je ponijela ta mladost", svjedočit će kasnije u svojoj knjizi Contra bellum. Prema svjedočenju Tarasa Kermaunera, grupa srpskih praksisovaca, među kojima i Nebojša Popov, kasnije urednik antiratnog, civilnog glasila "Republika", dolazi u Sloveniju, gdje ih uvjeravaju da se Slovenci trebaju odreći slovenskog jezika i prihvatiti srpskohrvatski kao svoj jezik. Zagorka Golubović je potrešena sudbinom Srba na Kosovu, osuđuje sporu i nekompetentnu birokraciju, koja se oglušuje na jauk ugnjetenih i socijalni apel odozdo. Svi oni antibirokratsku revoluciju vide kao "pozitivni populizam", a na režimski dirigirane "spontane" narodne prosvjede gledaju kao na oblik direktne demokracije, koja je po svemu superiorna predstavničkoj demokraciji. O potrebi uspostavljanja višestranačja i demokratizacije sustava, pak, nitko od njih ne govori.

Jugoslavenski integralizam, socijalni populizam i traženje alternativnih modela političkog preustroja sustava, koji bi se oslanjao na direktnu, socijalističku demokraciju, a ne onu predstavničku, buržoasku ("demokracija u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda", kako je govorio praksisovac i Miloševićev ideolog Mihailo Marković) – to su idejni reperi Miloševićeve politike koji su, poput magneta, privlačili čitavu tadašnju lijevu inteligenciju. To nije bio samo Miloševićev politički trik i privremeni taktički manevar; to je bilo samo srce njegove ideologije, koja se u potpunosti poklapala sa najvišim teorijskim uzusima tzv. praksis filozofije. Sa tim korpusom ideja, Milošević kreće u obračun, prvo s pokrajinskim i crnogorskim partijskim vlastima, a onda i u obračun sa slovenskim i hrvatskim vlastima, koje optužuje za nacionalizam i separatizam, za nedostatak elementarne solidarnosti s veličanstvenim narodnim pokretom, sebičnost i gledanje samo vlastitih interesa. Kada nisu upalili politički pritisci, kreno je te iste principe sprovoditi drugim, ratnim sredstvima.

Mnogi pripadnici praksis grupe će se kasnije odreći svoje podrške srpskom diktatoru, naročito kad on krene njihove ideale ostvarivati ratnim sredstvima. To čine iz moralnih razloga, ali se ne odriču svoje revolucionarne poezije. Etika, ipak, nije odnijela štih revoluciji. Dapače, oni Miloševića označavaju kao srpskog nacionalistu i kritikuju ga istim sredstvima koja su ponudili samom Miloševiću u njegovoj kritici svojih političkih kontrahenata. Iz te njihove kritike Miloševića-nacionaliste izgrađena je cjelokupna jedna moćna, i dan-danas vladajuća, antiratna mitologija i lijeva revizionistička historiografija, koja rat u bivšoj Jugoslaviji tumači kao rat nacionalističkih elita i nacionalizam optužuje kao glavni izvor sukoba. Tu se Milošević, Tuđman, Kučan i Izetbegović pojavljuju kao nekakvi predstavnici devetnaestovjekovnog ideologijskog atavizma, koji kreću u međusobne obračune. Navodno smo imali jedan autoritaran sustav, koji je nacionalističke strasti držao pod svojom knutom, no, kada su te stege popustile, potiskivane nacionalističke strsti su oslobođene i krenulo se u međusobni obračun.

No, ono što bi bar malkice trebalo pobuditi sumnju u takvu interpretaciju jest okolnost da, mjereno nacionalističkim aršinima, Milošević tu nekako ispada najmanje nacionalista. Vjerojatno zato što on to nikada nije ni bio. On je bio i ostao jugoslavenski unitarista i dosljedni socijalista, koji je htio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji uspostavljanjem jedinstvene, građanske, jugoslavenske nacije. Rat u bivšoj Jugoslaviji nisu počeli zagovornici etničkog nacionalizma, već zagovornici građanskog jugoslavenskog unitarizma, predvođenih Miloševićem. Nacionalizam nije bio dio problema, već rješenje problema. Problem je bila ideja nacije građana u jedinstvenoj i unitarnoj Jugoslaviji, oslobođenoj bilo kakvog nacionalnog partikularizma.

Milošević je taj ambiciozni ljevičarski san o naciji građana htio ostvariti u ponešto nepovoljnim geopolitičkim uvjetima, kada ideja nacionalne države i liberalnog kapitalizma odnose povijesnu prevagu u čitavom svijetu. Ono što je opasno, jest da je ta ljevičarska revolucionarna poezija preživjela svoju povijesnu kompromitaciju gotovo neokrznuta, dapače, pribavila je sebi autoritet antiratnog, moralno neupitnog sudije, koji se našao na pobjedničkoj strani povijesti. Snagu te revolucionarne poezije možemo vidjeti i danas u "događanjima naroda" u Bosni i Hercegovini, kada njihovi protagonisti, uključujući i strane ambasadore i visokog predstavnika, i dalje kao glavni problem u Bosni vide nacionalizam i centripetalne sile u toj zemlji, a ne u poeziji građanske, jedinstvene i od etničkih identiteta čiste Bosne i Hercegovine.

Na žalost, tu revolucionarnu pjesmicu danas pjevaju upravo oni koji su bili njenim najvećim žrtvama u nedavnoj prošlosti. Možda je vrijeme da se lišimo naknadne pameti i osuđivanja zla nakon što se ono desi, i da bar jednom pokušamo težu stvar – osuditi revolucionarnu poeziju prije nego se zlo opet desi.

http://republika.eu/novost/23622/revolu ... -proslosti

Natjecanje za mjesto prvog 100% gradžanina otvoreno.

Tko će biti hrabri heroj koji će uspostaviti gradžansku BiH u kojoj će svi gradžani biti jednaki (dobro neki će biti jednakiji ali tako je to uvijek) i spriječiti rastakanje zemlje i podjelu na nacionalne torove?

Kad već gradžani nisu bili mudri i 92' pristali živjeti u velikoj gradžanskoj državi, što da se sad ne proba sa malo manjom gradžanskom državom?

Istina drugi gradžani bi bili najbrojniji gradžani ali princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Dajte zamolite Dodika da potegne bošnjački vitalni nacionalni interes. Oni su toliko retardirani da se samouništavaju totalno.

DR. MIRJANA KASAPOVIĆ: Da se u BiH ostvario ukrajinski recept, Bosne više ne bi bilo


Da su se nedavni nasilni prosvjedi u bošnjačkim gradovima doista omasovili i produljili još koji tjedan, danas možda ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Socijalnu i političku pobunu Bošnjaka vlasti Republike Srpske interpretirale bi kao napad na “dejtonsku Bosnu”, to jest na taj entitet i vitalne interese Srba, organizirale bi referendum o odcjepljenju na kojemu bi dobile potporu uvjerljive većine građana i proglasile neovisnu državu. Srbija se ne bi morala izravno umiješati te proglašenjem ujedinjenja s Republikom Srpskom ugroziti svoju “europsku budućnost”. Mogao bi se ponoviti ciparski scenarij, na koji političari i intelektualci u tom entitetu već neko vrijeme ozbiljno računaju, te bi Republika Srpska postala kopija Turske Republike Sjeverni Cipar: međunarodno nepriznate države koja de facto funkcionira kao državni entitet pod pokroviteljstvom Turske. Tko bi u tom slučaju branio Bosnu i Hercegovinu?

Tamošnja vojska i policija raspale bi se za 24 sata. Zapadne bi vlade prijetile odcijepljenoj tvorevini i Srbiji, uvele bi vize za njezine dužnosnike i zamrznule im račune u svojim bankama, nametnule nekakve sankcije, ali bi li NATO bombardirao Banju Luku? Bivši visoki povjerenici međunarodne zajednice na brzinu bi dopisali svoje memoare u kojima bi ispali mnogo pametniji no što su bili dok su vladali tom zemljom. Slavoj Žižek napisao bi nekoliko tekstova za “New York Times” ili “Guardian” u kojima bi činjenice žrtvovao svojoj ideološkoj perspektivi, Rade Šerbedžija prošetao bi se među prosvjednicima u Sarajevu, Jasmila Žbanić natjecala bi se za sredstva nekoga europskog fonda za film o tragediji Bosne koji bi vjerojatno bio nagrađen na politički ultrakorektnome filmskom festivalu u Berlinu, a Oliver Frljić režirao bi kazališnu predstavu kojom bi – kako i priliči njegovu konceptu kazališta kao sredstva slanja plitkih političkih poruka – optužio ustaše za raspad Bosne. Hrvatska bi se zbilja našla na neoznačenome političkom prostoru, u pravoj političkoj drami, iz koje ne bi znala izaći. A Bosne više ne bi bilo. Kao i mnogo puta u povijesti, Ukrajina i Bosna pokazale bi da je put u pakao zaista popločan dobrim namjerama.

http://poskok.info/wp/?p=85947

Pack se protivi prijedlozima Vesne Pusić za BiH


Izvjesiteljica Europskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu Doris Pack izjavila je kako se ne slaže s prijedlogom hrvatske ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić o novom pristupu Europske unije BiH kojim bi se ubrzao pregovarački proces između te zemlje i Bruxellesa.

S papirom Vesne Pusić se ne slažem. Ne treba biti novih niti drugačijih uvjeta za BiH osim onih koji važe za sve druge države. Svaka zemlja ima svoje teškoće i one su u BiH drugačije nego, recimo u Srbiji. Srbija je imala probleme s Kosovom dok BiH ima situaciju koja se temelji na Daytonu, kazala je Pack kako je citira sarajevsko “Oslobođenje”.

Njemačka eurozastupnica drži kako je sam ustav BiH stvorio probleme poput onih vezanih za provedbu presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci no da zbog toga BiH ne bi trebala dobiti poseban kandidatski status.

Ključ rješenja za BiH, kako cijeni Pack, je ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda. Ne smije se dogoditi da Bošnjaci vjeruju kako oni moraju donositi sve odluke a da Hrvati nemaju što kazati. To ne ide, izjavila je Pack.

Na pitanje o tome što bi za BiH značila federalizacija koja se spominje u posljednjoj rezoluciji Europskog parlamenta o toj zemlji Pack je odgovorila kako se to odnosi na poštivanje entiteta kao sastavnih dijelova BiH pri čemu unutar Federacije BiH ne bi smjelo biti centralizacije.

Kada kažemo federacija mi mislimo na onu koja se sastoji iz dva dijela, kazala je Pack dodajući kako nitko u Europskom parlamentu nije zagovarao dodatno federaliziranje FBiH.

Odustane li se ipak od županija pri tom se mora voditi računa da Hrvati u FBiH ne budu zapostavljeni no ne može biti daljih podjela i nema govora o trećem entitetu, zaklučila je Pack.

http://narod.hr/eu/pack-se-protivi-prij ... ic-za-bih/

Neku vrstu "trećeg" će morati napraviti. Muslimanima se ne može vjerovati na riječ i obećanje. Sad kako će ga zvati svejedno, kako muslimanima lakše progutati.

Ratni zločin
Josipović u BiH zatražio odgovor o bugojanskoj skupini

Hrvatski je predsjednik potvrdio kako se razgovaralo i o problemima poput pitanja sudbine 19 bugojanskih Hrvata, a pretpostavlja se da su ih ubili pripadnici Armije BiH

Hrvatski predsjednik posjetio je Skopaljsku Gračanicu i Bugojno u BiH gdje se posebno zanimao za rasvjetljavanje sudbine 19 vodećih hrvatskih dužnosnika koje su nakon zarobljavanja pobili pripadnici Armije BiH. O toj je temi razgovarao je s načelnikom općine Hasanom Ajkunićem, ali i predstavnicima hrvatskih udruga.

Rasvijetliti ubojstva

Hrvatski je predsjednik potvrdio kako se razgovaralo i o problemima poput pitanja sudbine 19 bugojanskih Hrvata koji se i danas vode kao nestali tijekom rata, a pretpostavlja se da su ih nakon zarobljavanja ubili pripadnici Armije BiH. Na području ove općine 1991. godine živjelo je oko 16 tisuća Hrvata, što je bilo oko 34 posto ukupnog sastava stanovništva, a procjenjuje se da ih je nakon ratnih stradanja sada tamo tek trećina prijeratnog broja. Uz razrješavanje sudbine nestalih u ratu, kako je istaknuo, u BiH ostaju otvorena i pitanja poput jednakopravnosti naroda, ali i očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta.

- Sve to treba razriješiti da bi postojalo međusobno povjerenje - izjavio je Josipović dodavši kako je obveza svih da se ratni zločini rasvijetle, a počinitelji kazne.

Načelnik općine Bugojno Hasan Ajkunić novinarima je rekao kako svi žele da se pitanja ratnih zločina riješe. Tijekom posjeta Skopaljskoj Gračanici susreo se s Hrvatima povratnicima najavljujući nastavak potpore.

- Hrvatska će nastaviti podupirati Hrvate koji žive u BiH - kazao je Josipović tijekom posjeta župi Skopaljska Gračanica kod Bugojna u središnjoj Bosni.

- Drago mi je da se unatoč ratnim nedaćama govori o pomirbi i uspostavi povjerenja - kazao Josipović tijekom susreta sa župnikom Tadijom Ivošem i predstavnicima Hrvata koji žive na tom području. Josipović je kazao kako je iznimno važno to što se unatoč teškim stradanjima ljudi žele vratiti, i to čine unatoč poteškoćama.

Čestitka povratnicima

- Čestitam ljudima na svemu što su ovdje napravili - kazao je Josipović istaknuvši kako će Hrvatska nastaviti pružati pomoć Hrvatima u BiH iz posebnog fonda koji je za to i uspostavljen kako bi se potaknula kultura, razvoj i obrazovanje.

Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Damir Ljubić, koji je također sudjelovao u razgovorima, kazao je kako je Josipovićev posjet poticaj, ne samo povratku i obnovi, nego i ukupnoj suradnji dvije države.

- Mi smo ovdje most između Bugojna i Uskoplja - kazao je župnik Tadija Ivoš istaknuvši kako će Josipovićev posjet pomoći učvršćenju tog mosta.

Velečasni Ivoš je kazao kako je ova župa izrazito puno pretrpjela u ratu, no ljudi su se vratili, ima puno mladih i djece, što je jamstvo opstanka.

http://www.vecernji.hr/hrvatska/josipov ... ini-931965

Lord David Owen: Bosnu je trebalo podijeliti na tri dijela


Nekadašnji mirovni posrednik EU-a, lord David Owen, u intervjuu za Globus govori o najboljim rješenjima za BiH, o Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, ulasku Hrvatske u EU. On pojašnjava zašto se više nikada neće vratiti u BiH, zašto upravo Hrvatska i Srbija imaju veliku ulogu na europskom putu BiH te zašto je najgori mogući scenarij za BiH onaj da bude "opkoljena" EU-om.

Razgovarala: Bisera Fabrio

U dobi od 76 godina, lord David Owen – čovjek koji je, kao mirovni posrednik Europske Unije, dodao puno začina u ratove na području bivše Jugoslavije, nekadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije (od 1977. do 1979.) i nekadašnji laburist koji je postao socijaldemokrat, političar je dugog pamćenja koji vlastite greške danas doživljava s odmakom.

Iako je svojevremeno bio jedan od onih političara mlađe generacije koji su obećavali, a bilo je to sedmadesetih, njegova autodestruktivna energija uvijek ga je pratila. Prepoznale su to i njegove kolege koje su za Owena rekle da je on sam sebi najveći neprijatelj.

Ali, isto tako, lord David Owen – kojega su sve strane ovdje baš onako zdušno mrzile sredinom devedesetih – jedni zato što su ga smatrali odgovornim za hrvatsko-bošnjački rat, drugi zato što su ga smatrali previše naklonjenog Srbima, treći zato što su ga smtrali obnoviteljem Jugoslavije – danas otvoreno kaže da je možda bio u krivu.

Najvećom greškom smatra činjenicu da je 1993. propao plan – tzv. Vance-Owenov plan – koji je mogao zaustaviti sukobe. Najtragičnijom danas smatra to što su se pregovori nastavljali, baš kao i krvoprolića i etničko čišćenje. Miloševića za to smatra izravno odgovornim.

Lord Owen, koji se danas više ne bavi Balkanom nego Prvim svjetskim ratom (upravo je objavio knjigu o 1914. godini) i Rusijom, a i u konzultantskim je odnosima s najbogatijim Rusom Alisherom Usmanovom, bio je supredsjedatelj Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 1992-1995., zajedno sa američkim diplomatom Cyrusom Vanceom. Napravili su mirovni plan za BiH koji je propao zbog odbijanja Srba.

Nikada nećemo znati što bi se dogodilo da je plan prihvaćen, bi li rat zaista završio, ali je njime, sasvim sigurno, završilo Owenovo bavljenje Balkanom.

Nakon toliko godina od završetka sukoba Owen je neobično iskreno o svemu progovorio uz jutarnju šalicu kave u kafiću Doma lordova. Žao mu je, na Balkan se više ne može vratiti jer mu je on emocionalna trauma.

Put do pakla opet je bio popločan dobrim namjerama.


Kad danas gledate na epizodu mirovnih pregovora na području bivše Jugoslavije, što je ono što tada niste znali, a danas znate?

- Da uvijek puno pažnje treba usmjeriti na Sjedinjene Države. To znam još od 1992. i usporavanja Vance-Owenova plana. Od tada mi je ostalo na pameti da uvijek i u svakoj situaciji treba paziti na Sjedinjene Države i ono što one i kada one žele postići.


Zašto niste uspjeli?

- To mi je uzelo tri godine života. Bilo je to teško vrijeme za mene. Moja je kći odrastala i nisam je puno viđao jer sam stalno bio na terenu. To nije na nju ostavilo neke posljedice, ona je divna djevojka, i ne žalim što sam se prihvatio posla. Razumjela je to i moja žena.

Netko je, k vragu, trebao krenuti u taj posao i uhvatiti se pregovora u situaciji kad je bilo teško. Mogao sam odbiti i imati kvalitetniji život. Ali nisam.

Krenuo sam u sve to, ostao sam tri godine, nakon toga napisao Balkansku odiseju i završio s Balkanom. To je prikaz pokušaja međunarodne zajednice da se nosi s raspadom bivše Jugoslavije. Nije riječ o povijesti početka rata, niti pak njegova razvitka, premda se na tu povijest pozivam zbog njezina utjecaja na današnjicu. Moje je polazište polazište pregovarača koji se uključio u jesen 1992., pošto je rat u Bosni i Hercegovini već bio uzeo vrlo teške žrtve. Iako je bilo svakakvih kritika i optužbi na moj račun na području Balkana, nitko nije izašao javno ni s jednim argumentom koji bi srušio neki od onih koji su izneseni u knjizi. I na to sam vrlo ponosan. Nijedno pismo nisam dobio koje bi tvrdilo da sam nešto netočno napisao. A mi smo krenuli od dokumenata i njih smo proučavali. Oni su danas svi dostupni i ljudi ih mogu istraživati.


Mogu li oni pomoći današnjem razumijevanju situacije u BiH?

- Nisam siguran. Ali sigurno je da su stvari mogle biti drukčij da je plan prihvaćen te 1993. Radovan Karadžić bio je taj koji je odustao od plana i stvari su krenule unatrag. Mislili smo da smo uspjeli, da smo sve strane uspjeli uvjeriti u ovakav mirovni plan i onda ništa. Plan je predviđao decentraliziranju BiH, podijeljenju u deset pokrajina, koje bi imale nadležnosti nad unutarnjim posloima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formiranje po etničkom principu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitariziran distrikt sa sjedištem centralne vlade.

Milošević je bio prihvatio plan u travnju 1993. Prihvatili su ga i Bošnjaci, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. Ali, kad ga bosanski Srbi nisu prihvatili i kad nitko više nije mogao utjecati na njih, plan je bio mrtav.

Mislim da je više toga igralo protiv našeg plana. Amerika se nije uključivala na konstruktivan način. UN je, kao i uvijek, bio raštrkan u svojim politikama i vladao je potpuni kaos, a onda je cijeli plan potkopala i Clintonova administracija, i to baš u vrijeme dok je američki državni tajnik Warren Christopher bio na turneji po regiji. Do 5. svibnja 1993. Clinton je već čitao knjigu 'Balkanski duhovi' Roberta Kaplana i nosio je pod rukom, pa je bilo jasno da je izvukao iz nje zaključke kako ne bi bilo pametno ulaziti u bilo kakvu vrstu intervencije. Nisu željeli ući u konfilkt. Barem je tako Clinton mislio i tu mu moram odati priznanje, za razliku od Warrena Christophera, koji nije imao ama baš nikakvu politiku, osim što je mrzio Vance-Owenov mirovni plan iz nekog razloga koji vjerojatno zadire u psihologiju.

Dakle, Amerikanci su kao načelno podržavali plan, ali nisu učinili ništa da se provede u djelo, i to je Ratku Mladiću savršeno poslužilo da pronađe izgovor za daljnje napade.


Kako je reagirala bošnjačka strana?

- Alija Izetbegović znao je da je to jedini plan koji će držati zemlju u komadu. Bilo nam je svima jasno da, ako plan propadne, dogodit će se neka vrsta podjele, BiH nikada neće biti jedinstvena. I zaista, tako se dogodilo. Kad je plan propao, ja više nisam želio biti mirovni pregovarač i odlučio sam odstupiti jer ništa više nisam mogao napraviti. Otišao sam Izetbegoviću i rekao sam mu: Slušajte, ja sam se obavezao i obećao sam vam da ću BiH držati cjelovitom. Ne mogu. Ne mogu više ovako i ovaj plan više ovako ne može ići dalje. Ako želite da nastavim, stvari se moraju sada mijenjati i morat ćemo doći do toga da BiH mora doživjeti podjelu.


Kakvu?

- Podjelu na tri dijela. To je tada bilo najbolje rješenje i ja i danas mislim da je to najbolje rješenje. No, do toga nije došlo...


Vjerojatno tako misle i Hrvati u BiH, koji se osjećaju zakinuti ovom daytonskom podjelom.


- To se nije dogodilo. Od trenutka kada je Vance-Owenov plan propao, zemlju više nije bilo moguće držati na okupu. To je prošlo kao mogućnost. Za razliku od većine Britanaca, ja nemam nikakvih zamjerki na ono što je kasnije Richard Holbrooke radio i kako je na kraju riješio stvar. Da sam bio u njegovoj koži, napravio bih isto što je i on učinio. On je napravio ono što je morao. Mi smo, jednostavno, morali zaustaviti taj rat. I zato smo morali imati Miloševića na svojoj strani. Jer, da nismo, ne bismo, ne bismo mogli ništa postići. On je kontrolirao snage na terenu. Osim što smo morali sve glavne faktore uključene u sukob imati na svojoj strani, u smislu da moraju biti zainteresirani za rješavanje sukoba i mirovne planove koje imamo izložiti, znao sam da moramo nekako pridobiti Amerikance da postanu aktivniji, da uđu u cijelu priču. Postojala je cijena koja se za to morala platiti. Konkretno, trebalo je Amerikancima prepustiti inicijativu.

Ja sam bio spreman otići. Cyrus Vance me nagovarao da i ja odustanem, da dam ostavku kada je i on izašao iz cijele priče i bio sam u iskušenju da to i učinim, ali nisam. Europljani su me tada podržavali, nisu željeli da odem, čuvali su mi leđa i nisam otišao. Ali, nije više bilo moguće vratiti se na stari plan. Nije moguće ni danas. Danas su tu novi ljudi koji se time bave. Ne pada mi na pamet govoriti im što trebaju, a što ne trebaju raditi.


Zašto ste ostavili situaciju takvom, na neki način neriješenom? Svjesno ili ne, ali našli ste se u situaciji da danas većina ljudi na vas i vaš diplomatski angažman gleda vrlo negativno, barem kada je riječ o narodima s područja bivše Jugoslavije.


- Kad sam otišao s mjesta pregovarača, vratio sam se u BiH samo jednom. I to vrlo privatno, prije godinu i pol dana. Otišao sam svojim automobilom i vozio skroz do Bosne. Sa mnom je bio moj rođak. Nitko nije znao da dolazim. Prošao sam preko Save. I prije nego što sam mu pružio putovnicu, srpski mi je policajac rekao: O, dobro jutro lorde Owene! Bio sam u košulji, bez odijela, bez kravate.

Zadržao sam se u Slavnoskom Brodu i u Hrvatskoj se činilo da me nitko nije prepoznao. Onda smo otišli u Tuzlu, u koju nikad prije nisam mogao ući, pa dalje prema Srebrenici.

Nijedan putokaz nije nas vodio onamo, cijelo je područje još bilo u fazi potpunog odricanja. Kad sam došao u Srebrenicu, nisam mogao dulje ostati tamo. Nisam mogao izdržati. Otišao sam do Memorijalnog centra, stavio dva ljiljana na spomenik, jedan za Cyrusa Vancea, a jedan za sebe. Gledao sam sve te grobove oko sebe. Vidio sam da su to imena dječaka, muškaraca, i bilo je već iz toga jasno što se tu dogodilo - strašni genocid.

Nisam dotad ni shvaćao koliko je mladih ljudi tamo ubijeno. I bilo mi je jako teško. Emotivno sam u tome trenutku bio posve shrvan.

Prošli smo kroz grad i doživio sam traumu. Jer, zamalo se u Srebrenici masakr dogodio još 1993. u ožujku, ako se ne varam, i tada sam jako puno vremena proveo u telefonskim razgovorima s Miloševićem, uvjeravo sam ga da ni u kojem slučaju ne smije dpustiti da vojska uđe u grad, vikao sam da mora zaustaviti Mladića i Milošević je u tom trenutku to shvaćao.
Nisam mogao izdržati u Srebrenici, bilo mi je preteško. Nisam mogao ni stati. Samo smo se provezli jedan krug i otišli. Nisam mogao. Stvarno nisam. I to je jedino što sam napravio u pitanju Bosne kasnije.

Više se nikad neću vratiti.

Ne mogu. Nastojim to izbjeći. Ne želim se mentalno vraćati u to vrijeme i mislim da u današnjoj raspravi ne mogu ni na koji način pridonijeti.
Ovo je moj oproštaj.
Naravno, pratim što se događa u medijima. Zanima me.


I do kojih zaključaka dolazite?

- Volio bih da prosvjedi u BiH dovedu do nečega novoga, do novih promišljanja i razmišljanja o budućnosti te zemlje. Ako promjena dođe odozdo, onda možda i postoji šansa. Ali više vjerujem da će do nekih stvarnih promjena doći onda kada Srbija bude bliže Europskoj Uniji. Uvijek sam u to vjerovao. Mislim da je u tome EU jako dobra. Ona stvarno od zemlje traži da se promijeni i da usvoji određene reforme, određene standarde. Vi u Hrvatskoj to dobro znate. Nema kraćeg puta. Ako smo i dopustili prečice, zbog njih smo zažalili i morali smo ih nekako rješavati, kao u slučaju Rumunjske i Bugarske.

Ali, mislim da lady Catherine Ashton nije priznat trud koji je uložila da za isti stol dovede srpsku i kosovsku stranu. Europska je diplomacija spora, ali učinkovita. Ne mora se sve raditi na američki način.

A što se tiče BiH, očekujem da bi pametno i dobro bilo da Hrvatska i Srbija i u tom smislu potegnu i sada dobronamjerno pomognu da BiH krene nabolje. Ali, samo s dobrim namjerama.


Je li u tom smislu Hrvatska dobro prošla ulaskom u EU?

- Svakako. Imali ste i jake saveznike. Njemačka je zdušno zagovarala Hrvatsku. Vi ste ušli prije svih ostalih i sada je vrijeme da to otplatite tako što ćete pomoći regiji, ovima koji su iza vas, da i oni dođu do toga. Budite kreativni i pomažite Bosni. Ali, u suradnji sa Srbijom. To se od vas očekuje.


Ali, Hrvati u BiH nisu zadovoljni načinima na koji im sadašnja hrvatska vlast želi pomagati , tu postoje velike razlike. Ideje iz Zagreba već dugo nisu dobrodošle u Mostaru jer Hrvati u BiH smatraju da im je napravljena nepravda i da su u toj zemlji marginalizirani.

- U redu, ali moraju gledati širu sliku. Što ako svi uđu u EU osim BiH? Što ako uđu Srbija, Crna Gora, Hrvatska je već u EU...Kakav to život misle da će imati izolirani u tom europskom okruženju? Kakvu će to budućnost imati? Pritom, Bosna nije Švicarska.

Naravno, u idealnim okolnostima, volio bih da BiH uđe u EU istovremeno kada i Srbija i Crna Gora, ali mislim da se to neće dogoditi. Eu na to nije spremna. I zato je pustila Hrvatsku prvu. Nisam čak ni bio kritički raspoložen prema tome, mislim da je uredu da je Hrvatska dobila šansu.

Sa Srbijom je drukčije, ona mora doživjeti puno drugih transformacija, i zato je bilo pošteno da Hrvatska ide prva u Uniju. Ali, budite fleksibilni, pomozite i drugima. I, najvažnije, pomozite i Bosni. Jer nema nikakve šanse da EU, ni u najdubljem snu, prihvati BiH u svoje članstvo u ovakvom stanju u kakvom je ona sada. Ni uz najbolju volju na svijetu to nije moguće. Govori se - ali pustili smo podijeljeni Cipar. Jesmo, i to je velika pogreška. I bilo je onih koji su to znali od prvog dana.


Jeste li tada, devedesetih, znali da će baš Hrvatska biti prva koja će ući u EU? Je li bila "zapadnija" od ostalih, naravno ne samo zemljopisno?

- Ne, ne i ne. Naša je namjera bila da učinimo tako da Srbija i Hrvatska uđu zajedno. Ne Crna Gora, jer je ona tada bila tako korumpirana, ali Srbija i Hrvatska, to da. I siguran sam da će EU tražiti od Hrvatske i Srbije da zajedno rade na tome da cijela regija ima europsku perspektivu. Za BiH će trebati vremena, ali ako nešto ne naprave, naći će se u situaciji da su posve opkoljeni Eurospkom Unijom i da tako izolirani neće moći dalje. To je suluda situacija. I, iskreno, vratit će se debelo u prošlost, a to ne smiju dopustiti. Moraju shvatiti da je EU životno važna za BiH kao politički i ekonomski plan, koncept.


Je li čovjek s kojim ste se puno susretali, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio svjestan da Hrvatska mora imati konstruktivnu ulogu u Bosni, a ne dijeliti je? Je li on želio tu podjelu?

- Prvo što se mora razumijeti jest činjenica da je Franjo Tuđman dobio rat. On je izašao kao pobjednik. Točka. Čak mi i smeta što to moram priznati, ali tako je. Franjo Tuđman imao je jedan i jedini cilj, i od toga nikada nije odstupao i to nije ni na koji način skrivao - on je želio Hrvatsku u njenim povijesnim granicama. Želio ju je kao samostalnu i neovisnu državu. Želio je i da se proširi u BiH, to je svakako bila jedna od njegovih opcija, ali bio je prije svega pragmatičar.

Dobro je shvatio, na vrijeme, da to neće biti moguće i onda se vrati u okvirove onoga što je ostvarivao. On bi učinio sve da to ostvari. Sve. On se sramio svoje uloge partizana i Titova generala. Bilo mi je iskreno neugodno zbog njega. I za razliku od svih ostalih, on je bio vrlo iskren u tome što je mislio i na što se fokusirao. Svi drugi su imali stotinu drugih planova i ideja. Tuđman ne. S njim ste znali na čemu ste. I zato je pobijedio. Imao je cilj pred sobom i činio je sve da to tog cilja dođe. Kad je shvatio da bi trebao s Amerikancima paktirati radi toga, on je odmah na to pristao. Nije razmišljao niti trenutka. Ako mu je to omogućilo nezavisnu Hrvatsku u njezinim granicama, on je to pristajao. Nije to skrivao.


Ali, Tuđman je podržao i vaš plan, je li?

- Da, jest. Vidio je u tome korist. S njim ste se mogli svađati do beskraja. Njegov je način govora bio rasistički i on to nimalo nije skrivao. Nije se pravio u tom smislu fin. Bilo je jasno što misli. Na večerama koje smo zajedno imali često bi imao rasističke ispade. Nije bio diplomat. Ali, sve to je činio uvijek uvjeren da je ono što govori i radi najbolje za nejgovu zemlju. U to nije bilo sumnje. Od ostalih nitko nije govorio istinu. Svi su stalno nešto lagali, izmotavali se...

Na koji način?

- Na primjer Alija Izetbegović nikada nije bio komunist, i to je bilo prilično jasno. Imao je drukčiji način razmišljanja. Znali ste da on zna da vi znate kad je lagao. I to je, naravno, bilo tragično.

Milošević i Tuđman bili su drukčiji. Oni su bili na svoj način uvjereni u ono što misle i kako se ponašaju. Tuđman je pritom jako volio i povijest. Ali, iskreno govoreći, nikada nije prihvatio miješanje UN-a na način kako je to izvedeno. I bio je u pravu, ako gledamo s njegova gledišta. Zato je koristio svaku priliku da govori protiv njih, iako ih je formalno morao podržavati. Pa bi jednog dana dočekao te UN-ove zapovjednike kao tko zna kakve mirotvorce, a onda bi ludio zbog toga što su u Hrvatskoj.

Ja na početku nisam u sve to bio umiješan ali brzo sam shvatio kako stvari funkcioniraju. Kad sam otišao, i kada su se nakon toga počeli događati još gori zločini, etničko čišćenje i genocid u Srebrenici, bilo mi je drago što sam daleko od svega. Rekao sam to Francuzima, kada su oni preuzeli predsjedanje EU-om, početkom 1995.
Rekao sam Francoisu Mitterrandu da ću ostati samo dok traje francusko predsjedanje jer je on tako htio. I ni dana dulje.

Dosta mi je. Moram ići i ne mogu više.

Dugujem to svojoj obitelji i svojoj ženi. Što sam mogao napraviti, napravio sam. I tada je Europa bila spremna da odem, da izađem iz svega. Završio sam tu priču i u meni je ostalo puno osjećaja, puno trauma, puno žaljenja. Ali, nisam više mogao.

Dao sam najbolje od sebe što sam u tom vremenu znao. U tom smislu ne žalim. Žalim za ljudima koji su stradali u tom ratu i zato se više ne mogu vratiti u Bosnu.

(Izvor: Globus)

Internacionalizacija hrvatskog pitanja


Međunarodna tajnica HDZ-a BIH Željana Zovko ponovno je pozvala na nacionalno svehrvatsko jedinstvo:

- Hrvati su jedan narod bez obzira gdje žive. Više od 500.000 Hrvata u Bosni i Hercegovini na ovim izborima imaju prilliku izraziti svoj glas. Jaka Hrvatska jamstvo je i jake BiH!

Željana Zovko, predstavnica bosansko-hercegovačkih Hrvata na našoj listi (i međunarodna tajnica HDZ-a BiH), posebno je pozdravila sve Slavonce koji korijene vuku iz susjedne nam države, u kojoj se, nažalost, danas Hrvati moraju boriti za svoja prava:

- HDZ-ovi eurozastupnici u više su navrata isticali da je centralizam opasan za opstanak Hrvata. Upravo zbog njihovog zalaganja, EU je otvorila pitanje položaja hrvatskog naroda u BiH! Takav aktivan pristup potreban je i u idućem mandatu EP-a. Ne možemo jedni bez drugih, ne mogu Hrvati u BiH bez Hrvata u Hrvatskoj, kao ni obrnuto! Glavni preduvjet za nastavak europskog puta BiH je promjena Ustava, ali ne nauštrb jednog od naroda kao što je to dosad bio slučaj!

http://www.hdz.hr/vijest/eu/zajednistvo ... u-eu-novca

EU je napokon shvatila da Hrvati nisu problem, nego dio rješenja!


(VIDEO) Bosna i Hercegovina. Nakon Tomislavgrada i Mostara, kandidati „plave skupine“ naše koalicijske liste Ivan Sablić i Željana Zovko nastavili su jučer svoju BH-turneju.

Prva postaja - Žepče. Grad na rijeci Bosni, ponos borbe za slobodu bosansko-hercegovačkih Hrvata. Događajima ispunjeni dan otpočeo je tribinom na kojoj je prvi govorio Sablić, jedini kandidat hrvatskog iseljeništva na svim eurolistama:

Glas BH-Hrvata u Bruxellesu

- Naši zastupnici u Europskom parlamentu bili su posebno angažirani u zastupanju interesa BH-Hrvata, a plod njihovog rada jest i prekretnička rezolucija o BiH. HDZ se nepokolebljivo, ustrajno zalaže za ravnopravnost hrvatskog naroda i federalni preustroj BiH. Nitko nema pravo hrvatskoj djeci oduzeti europsku budućnost! Na našoj listi je i vaša kandidatkinja - dajte joj svoj glas za Europski parlament te sebi i BiH osigurajte predstavnika u EU!

A upravo je međunarodna tajnica HDZ-a BiH Željana Zovko predstavnica bosansko-hercegovačkih Hrvata na našoj koalicijskoj listi. Kao u svakome svom govoru, istaknula je da je ravnopravnost Hrvata preduvjet europskog puta BiH:

Unitarizam - uzrok krize

- Centralizam i nadglasavanje najveći su politički problemi s kojima se suočavamo. Za nas Hrvate u BiH Europa je jedini put i jedina budućnost. Nastavljamo borbu za stvarnu ravnopravnost: premda smo konstitutivan narod, imamo manja prava nego mnoge nacionalne manjine u Europi!

Potom su naši kandidati posjetili Katolički školski centar „Don Bosco“, u kojem djeluju Opća gimnazija i Tehničko-obrtnička škola, te Glazbenu školu „Katarina Kosača-Kotromanić“.

Fojnički grbovnik

Sljedeća postaja - Fojnica. Naši su kandidati prvo pohodili Franjevački samostan Duha Svetoga, podignut još u 14. stoljeću. U muzeju-knjižnici od iznimne povijesne važnosti čuva se i nadaleko poznati Fojnički grbovnik - zbirka srednjovjekovne heraldike hrvatskih plemićkih rodova. Nažalost, samostan je kroz povijest doživljavao teška stradanja, bio i spaljivan, a franjevci protjerivani i ubijani.

Uspješan dan u središnjoj Bosni završen je predizbornim skupom u Kiseljaku, u prepunom Hrvatskom domu. Donosimo glavne naglaske iz govora naših dvoje kandidata:

SABLIĆ: Vratit ćemo ukinuta biračka mjesta!

U cijeloj su BiH samo četiri glasačka mjesta! Sramota! I to i obavezna registracija za glasovanje zasluga su SDP-a. Kada dođemo na vlast, vratit ćemo sve na prethodno stanje. No sada vas pozivam da se registrirate do 14. svibnja i na izborima 11 dana kasnije pokažete što mislite o odnosu SDP-ove vlade prema vama!

ZOVKO: TV kanal na hrvatskom jeziku!

Ulaskom Hrvatske u EU, HDZ je omogućio da se naš glas čuje u Europskom parlamentu. Zajedno s HDZ-om BiH, artikulirao je sve probleme koji muče bosansko-hercegovačke Hrvate: neravnopravnost, nadglasavanje za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, federalni preustroj, obrazovanje, televizijski kanal... Zahvaljujući njihovom angažmanu, EU je napokon shvatila da Hrvati nisu problem, nego dio rješenja. Rezolucija o BiH osudila je separatističke i unitarističke tendencije te ustvrdila da se rješenje treba tražiti na principima federalizma. Sarajevu je poslana jasna poruka: Više tako ne može!

Nakon BiH, naši kandidati svoj pobjednički put nastavljaju danas u Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji.

http://www.hdz.hr/vijest/eu/eu-je-napok ... o-rjesenja

Protiv srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma


(VIDEO) BiH. Nakon Dubrovačko-neretvanske županije, kandidati „plave skupine“ Dubravka Šuica, Ivan Sablić i Željana Zovko - kojima se pridružio predsjednik Kluba utemeljitelja HDZ-a Milan Kovač - kampanju su nastavili u našoj drugoj domovini, kako je često naziva predsjednik Karamarko. Prva postaja - Tomislavgrad. Najprije druženje s građanima, a onda predizborni skup.

Prekretnička rezolucija o BiH

Ivan Sablić, jedini predstavnik iseljeništva na svim eurolistama, otvorio je skup pozivom na što veći izlazak na izbore.

- I Hrvati iz BiH jedino na našoj listi imaju svog kandidata. Pardon, kandidatkinju. Pozivam vas da 25. svibnja u što većem broju izađete na izbore!

A upravo je međunarodna tajnica HDZ-a BiH i rođena Mostarka Željana Zovko ta kandidatkinja. Najveći dio govora posvetila je našim Briselcima, koji su se u Europskom parlamentu ustrajno zauzimali za ravnopravnost naših sunarodnjaka u toj državi. Među inim, odigrali su vrlo važnu ulogu i pri donošenju Rezolucije EP-a o BiH:

- Moje kolege apsolutno su surađivali s HDZ-om BiH, upoznali se sa svim našim problemima i borili se za naše interese. Opravdali su povjerenje koje im je ukazano! Prije nekoliko mjeseci izglasana je prekretnička Rezolucija kojom se u EU promijenila slika o Hrvatima u BiH - dotad su naši komunikacijski kanali u inozemstvu bili zatvoreni, kao u vrijeme rata.

Glas BH-Hrvata u Bruxellesu

Završni govor održala je dosadašnja voditeljica naše delegacije u EP-u Dubravka Šuica:

- U deset mjeseci mandata stavljali smo u prvi plan ono što vas tišti i repozicionirali hrvatsku vanjsku politiku u odnosu na zemlje jugoistočne Europe s posebnim naglaskom na BiH. U spomenutoj rezoluciji, koju je kao predlagateljica potpisala naša velika prijateljica Doris Pack, ugrađeni su i amandmani HDZ-ovih eurozastupnika. To je prvi korak za ostvarenje vašega i našega ključnog cilja - za osiguranje stvarne, a ne samo deklarativne ravnopravnosti!

Bogat dan nastavljen je posjetom franjevačkom samostanu te tvornici armaturnih mreža „Nevistić commerce“ u obližnjem Kolu.

Preko Bruxellesa do naših prava

Sljedeća postaja - Mostar. Naš pobjednički tim susreo se u Domu HDZ-a BiH s čelnikom Zaklade Konrad Adenauer za BiH Karstenom Dümmelom te pribivao njegovom predavanju u povodu Dana Europe.

Program je završen veličanstvenim skupom u prepunoj dvorani Hrvatskog doma „Herceg Stjepan Kosača“. Okupljene su, uz HDZ-ove kandidate, pozdravili i prvi čovjek mostarskog HDZ-a BiH Slađan Bevanda te koalicijski partneri Ruža Tomašić (HSP AS), Ivan Tepeš (HSP AS) i Marijana Petir (HSS).

Donosimo glavne naglaske iz govora naših kandidata. Jednodušna poruka - ravnopravnost Hrvata preduvjet je europskog puta BiH!

SABLIĆ: Diskriminirani na izborima

Hrvati u BiH su diskriminirani jer se prije glasovanja moraju registrirati. No ja vas molim da to i učinite, jer su ovi izbori važni kako bi se aktualnoj vladi u Hrvatskoj pokazalo u kojem smjeru želimo ići. Ovo je velika prilika za Hrvate u BiH jer - iako ne živite u EU - u njoj možete imati svoga predstavnika. Vaš se glas mora čuti!

ŠUICA: Preustroj BiH

Hrvatski narod ovdje je de iure konstitutivan i ravnopravan, ali de facto to nije tako. Europi nije svejedno što se događa na njenim granicama, a upravo su naši zastupnici senzibilizirali međunarodnu javnost za problem BH-Hrvata. Uvijek smo dizali glas, koristili sve raspoložive mehanizme kako bismo zaštitili vaša prava. Protiv smo sarajevskog unitarizma i srpskog separatizma, a za federalizam u kojem ćete biti ravnopravno zastupljeni!

ZOVKO: Ne odustajemo od Europe!

Ja nisam predstavnica samo Hercegovaca i Mostaraca, nego svih krajeva BiH i svih onih koji su morali napustiti našu zemlju. Zbog istine o tome što je naš rat bio, s ovog mjesta pozdravljam našu šestorku u Haagu. Ovdje se povijest nikada nije razriješila i ona je uzročnik mnogih frustracija. Nema nam budućnosti dok ne razriješimo prošlost. Europi bih poručila da Hrvati iz BiH ne odustaju od nje!

Nakon Tomislavgrada i Mostara, naši kandidati kampanju nastavljaju danas u Žepču i Kiseljaku.

http://www.hdz.hr/vijest/eu/protiv-srps ... unitarizma

Zašto je Šuica visoko rangirana, zašto je uopće na listi? Nije li još jedan od dokaza da se HDZ nije gotovo uopće promijenio od vremena Sanadera?

Susret s vodstvom HDZ-a BiH i čelnikom Zaklade Konrad Adenauer Karstenom Dümmelom

http://www.hdz.hr/vijest/eu/protiv-srps ... unitarizma

Predsjednik HDZ BiH prof. dr. Dragan Čović razgovarao je danas u Domu HDZ BiH u Mostaru s novim direktorom Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u BiH Karstenom Dummelom.

Na sastanku je bilo riječi o aktualnim prilikama u BiH, a ovaj sastanak bio je ujedno i upoznavanje prof. dr. Dragana Čovića s novim direktorom Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u BiH.

Tijekom razgovora razmijenjena su mišljenja o aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Direktor Fondacije Konrad Adenauer, Karsten Dummel, izrazio je želju za značajnijom i boljom suradnjom između HDZ BiH i Fondacije Konrad Adenauer.
Dogovoren je novi plan aktivnosti, direktor Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u BiH Karsten Dummel istaknuo je kako će Fondacija Konrad Adenauer biti otvorena za dugoročne ideje i suradnju sa Političkom akademijom HDZ BiH.

Predsjednik Čović informirao je direktora Fondacije Konrad Adenauer o društveno-političkim prilikama i aktivnostima HDZ BiH, te stavu stranke o političkim pitanjima u BiH.

Na obostrano zadovoljstvo zbog susreta, dogovoreni su uvjeti za nastavak suradnje i daljnju dobru komunikaciju po pitanju politike, gospodarstva i sigurnosti u BiH.
HDZ BiH će aktivno sudjelovati u projektima Fondacije Konrad Adenauer koji su planirani u idućem razdoblju.

http://www.hdzbih.org/vijesti/6068-prof ... melom.html

Politička akademija HDZ-a BiH organizira predavanje na temu "Moć, nemoć i otpor. Izmedju rezignacije i samoostvarenja. Jedna njemačka biografija.", a predavanje će održati Dr. Karsten Dummel, direktor Predstavništva Zaklade Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini.

http://www.politicka-akademija.ba/hr/co ... a-bih.html

Ta Zaklada, skupa s Doris Pack koja preko nje djeluje u BIH, jedna je od glavnih protivnica federalizacije BIH, odnosno teritorijalno-administrativne autonomije hrvatskog naroda u BIH.

Mislim da treba istaknuti jako korektan odnos Rusije prema Hrvatskoj i Hrvatima po skoro svim pitanjima.

Dok sa naše strane...

Uglavnom Rusija velika pozitiva što se tiče Hrvata u BiH.

sve oni to čine zbog braće Srba.

I šta onda?

ništa samo velim.

i mi smo dobili Engleze pa su oni zahvaljujući tome otišli na Euru, tako da se može reći da oni nama sada samo uzvraćaju.

NINO RASPUDIĆ:
'Hrvatska ne drži sama do sebe, pa kako bi do BiH i Hrvata u njoj'

Raspudić se boji da ako se tako nastavi da Hrvati u BiH uskoro neće biti konstitutivni narod nego nacionalna manjina

„Hrvatska je jedina zemlja koja je mirno promatrala političko eliminiranje svoga naroda u drugoj državi“, rekao je politički analitičar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i kolumnist Večernjeg lista dr. Nino Raspudić na tribini „Hrvatska i hrvatsko pitanje u BiH“ održanoj u ponedjeljak u raskošnom Kursalonu u Beču. Dodao je kako se boji da ako se tako nastavi da Hrvati u BiH uskoro neće biti konstitutivni narod nego nacionalna manjina, te da u Hrvatskoj nacionalne manjine imaju veća prava nego Hrvati u BiH.

„No, Hrvatska ni sama do sebe ne drži, pa kako bi onda do BiH i Hrvata u njoj“, ustvrdio je ugledni gost u prepunoj Schubertovoj dvorani kojeg je brojnim okupljenim bečkim i austrijskim Hrvatima iz Hrvatske i BiH predstavila Željka Caparin, predsjednica Matice Hrvatske u Beču i organizatorica tribine. Skupu su bili nazočni i hrvatski veleposlanik i konzul u Austriji Gordan Bakota i Branimir Lončar.

Osvrnuvši se na položaj Hrvata u BiH i odnos RH prema tom pitanju Raspudić je rekao da je „BiH ključna zemlja za Hrvatsku“ jer su Hrvati tamo konstitutivni narod i kako je tim skandaloznije da je Hrvatska u BiH ukinula svoja dopisništva. Govoreći o stanju u BiH rekao je kako „BiH nije u potpunosti suverena država nego je protektorat međunarodne zajednice, točnije da je američko veleposlanstvo u Sarajevu glavni politički akter u BiH“. Ustvrdio je kako je Daytonski sporazum prvi put u povijesti stvorio „asimetričnu državu“, te da je Federacija, zamišljena kao integrativni faktor i jezgra buduće BiH, zahvaljujući praksi bošnjačke političke elite, nažalost prerasla „u ruglo i antipropagandu za BiH“. Iznio je svoje viđenje uspostave ravnopravnosti Hrvata u BiH, predstavivši dva koncepta: unutarnji teritorijalni preustroj i primjenu učinkovite institucionalne ravnopravnosti. Vezano uz budućnost Hrvata u BiH rekao je kako postoje ohrabrujuće pozitivne naznake u Europskom parlamentu s raznih strana, što ga posebno raduje.

„Tu su veliku ulogu odigrali hrvatski parlamentarci Stier i Picula, ali i svi drugi koji su zaslužni za epohalnu Rezoluciju EP-a koja prvi puta točno definira poguban utjecaj separatizma na unitarizam i centralizam“, istakao je.

Raspudić je govorio i o svom viđenju stanja u Hrvatskoj godinu dana nakon ulaska u EU, mitu o EU, slučaju Perković, Zapadnom Balkanu, te dijaspori.

„Najbolje što se je Hrvatskoj dogodilo ulaskom u EU je to što se je prestalo govoriti o ulasku u EU “, rekao je analitičar istaknuvši kako su napokon prestali mitovi o EU kao nekakvoj „savršenoj utopijskoj zajednici u kojoj je sve divno i krasno i za koju se isplati sve žrtvovati“.

„Da je Hrvatska ušla u EU prije 20 ili 10, pa čak i posljednjih 5 godina, bilo bi razloga za slavlje, jer je Unija bila znatno drugačije od današnje, pa bi i hrvatski pregovori i put RH u EU koji je bio dug, težak i često ponižavajući bili znatno drugačiji“, napomenuo je podsjetivši:

„Sjetite se samo načina na koji su uhićeni hrvatski generali, bilateralne ucjene Slovenije oko štediša Ljubljanske banke, odustajanja od ZERP-a, veliki broj branitelja koji su izvršili samoubojstvo itd.“. Konstatirao je da je hrvatska politička elita više od desetljeća slušala naloge i naputke iz Bruxellesa.

Raspudić je u nastavku istaknuo kako je ulazak u EU stvarno podržalo tek 29 posto biračkog tijela i kako razloge toga treba tražiti na unutarnjem planu RH, netransparentnosti i nedostatku prave javne rasprave o tom procesu.

„Javna rasprava svjesno je prigušena i ljudi su odlučivali na temelju stvorenih mitova o EU“, dodao je.

Kao jednu od pozitivnih strana ulaska u Uniju Raspudić je naveo snagu Europskog uhidbenog naloga jer se na tom primjeru slučaja Perković pokazalo da je lustracija u RH stvarna potreba, a vidjela se je i „anatomija političke moći u RH i koliko su moćne strukture koje vladaju državom“.

„Slučaj Perković bacio je veliku mrlju na ulazak RH u EU i teško osramotio zemlju, dovevši je na rub sankcija“, rekao je Raspudić napomenuvši kako pokušaj zakonskog ograničavanja uhidbenog naloga na zločine nakon 2002. godine od strane Hrvatskog sabora govori da je za očekivati da bi se na Perkovićevom suđenju mogle saznati „neke velike i važne stvari“.

Govoreći o Zapadnom Balkanu predavač je istakao kako nema ništa protiv suradnje u regiji, no da je protiv umjetno stvorenog okvira međunarodne zajednice u koji se je guralo i još uvijek gura Hrvatsku u nazočnosti domaće političke elite.

„Nije mi razumljivo da netko određuje da mi regija završava deset kilometara sjeverno od Zagreba, a proteže se tisuću kilometara na jugoistok, i da mi je regija i Makedonija i Kosovo, a da mi nije Austrija, sjeverna Italija ili Slovenija“, poručio je dodavši: „Zaspiš u domovini, probudiš se u regiji“.

Dotakao se je i izvandomovinskih Hrvata ustvrdivši da su Hrvatska i BiH zemlje s velikim potencijalima i marljivim i obrazovanim ljudima koji su iz prije iz političkih, a danas iz ekonomsko-socijalnih razloga odlazili u inozemstvo.

„Bez dijaspore ni Hrvatska ne može izaći iz žabokrečine u koju je upala“, rekao je Raspudić, napomenuvši kako RH nakon rata nije dovoljno iskoristila taj ogromni potencijal koji ima. Pozvao je austrijske Hrvate da njeguju kontakt s domovinom, brinu da im djeca ne zaborave hrvatski, ulažu u obnovu svojih kuća i ognjišta u BiH kako im se ne bi zatrli korijeni te da se politički angažiraju u austrijskoj javnosti kako bi mogli među Austrijancima lobirati za svoju domovinu.

Predavanje je završeno burnom raspravom u kojoj je Raspudić odgovarao na brojna aktualna pitanja publike o društveno-političkoj zbilji u BiH i RH.

http://www.vecernji.hr/hrvatska/hrvatsk ... joj-939824

Nino vodi bitke za Hrvate u BIH na svim bojišnicama.

Stier: Nijekanje da je BiH domovina i Hrvata ruši samu zemlju

Zbog nes(p)retnog slučaja s ozljedom prsta, Davor Ivo Stier, eurozastupnik je malo 'zakasnio' s ulaskom u kampanju za europski Parlament. Njegov nastup na motivacijskome skupu HDZ-a u Ciboni nije ostao nezapažen, posebice dio koji se tiče BiH.


Visoki međunarodni predstavnik u BiH Valentin Inzko nedavno je u izvješću Vijeću sigurnosti istaknuo da zemlja zaostaje zbog lokalnih političara, što je točno, no istodobno se stalno prešućuje činjenica da Daytonski ustav i sve proistekle strukture najveća smetnja europskoj BiH. Zašto se krivotvore ove činjenice?

Prije odgovora na političku i institucijalnu situaciju u BiH, želim istaknuti da u ovim teškim trenutcima Europa i međunarodna zajednica moraju u prvom redu biti solidarni s BiH i svim unesrećenima u strašnim poplavama. Naravno, potrebno je također da Bosna i Hercegovina konačno započne tranziciju od daytonskog do europskog modela. U Europskom parlamentu smo jasno označili kako su separatizam i sarajevski centralizam najveće smetnje europskoj BiH, te da su potrebna federalna rješenja. U tom kontekstu je potrebno promijeniti i izborno zakonodavstvo kako bi svi konstitutivni narodi i građani mogli izabrati svoje legitimne predstavnike.

Dio međunarodne zajednice ponovno 'razigrava' s političkim strankama iz Sarajeva kako Hrvatima uzeti člana Predsjedništva, stvoriti poslijeizbornu koaliciju bez većinskog narodnog legitimiteta ako je upravo to 2011. zemlju gurnulo u najdublju krizu nakon rata. Nastoji li se na ovaj način definitivno riješiti 'hrvatsko pitanje'?

Izigravanje volje naroda nikada nije dovelo do pravog rješenja i dugoročne stabilnosti. Neki međunarodni čimbenici i političari u BiH uporno žele negirati stvarnost da Bosna i Hercegovina je domovina i hrvatskog naroda, te da on ima pravo izabrati svoje legitimne predstavnike. To je temeljno demokratsko pravo i daljnje kršenje tog prava može samo štetiti Bosni i Hercegovini.

Dio bošnjačkih stranaka bi po medijskim špekulacijama mogao postaviti veliki broj Hrvata kao kandidate za županijske skupštine, a onda i federalni Dom naroda kako bi potpuno hrvatski klub. Što u slučaju takvog scenarija preostaje hrvatskim strankama - priznati poraz?!

Upravo zbog toga je nužno promijeniti izborno zakonodavstvo. To je preduvjet za ostale promjene i europsku perspektivu BiH. Oni koji se protive promjenama izbornog zakonodavstva ili žele umanjiti važnost tog preduvjeta zapravo otkrivaju kako su protiv europskih standarda. Bez promjene izbornog zakonodavstva održavati će se na vlasti upravo oni koji su BiH doveli do ovakvog stanja. Hrvatima u BiH je naravno u interesu promjena izbornog zakonodavstva kako bi konačno mogli postati ravnopravni i izabrati svoje legitimne predstavnike. Međutim, ta promjena je u interesu i svih ljudi u BiH koji istinski žele europeizaciju zemlje i bolji standard života.

Hrvatske političke stranke, odnosno dva HDZ-a odlučili su krenuti na dva različita kolosijeka na ove izbore koji su povijesno važni. Kako ocjenjujete, prije svega, stav u HDZ-u 1990. da ipak samostalno nastupe i mogući otklon Zagreba prema HNS-u?

Vodstvo HDZ-a Republike Hrvatske je uputilo jasan poziv na zajedništvo i suradnju oko ostvarivanja strateških interesa hrvatskog naroda u BiH. Ugrožavanje tog zajedništva je neodgovorno i ne može donijeti ničega dobroga ni Hrvatima ni europskoj perspektivi Bosne i Hercegovine.

Mogu se čuti glasovi da će Washington i Berlin pokrenuti određene promjene nakon izbora i modelirati novu BiH. Je li to novi pristup EU prema BiH?

U Rezoluciji Europskog parlamenta smo označili kakav bi trebao biti novi pristup Europske unije prema BiH. Sada bi Europsko vijeće, gdje su predstavnici država članica, trebalo takav pristup potvrditi i implementirati. BiH je bila na dnevnom redu sastanka ministara vanjskih poslova, ali ne još na razini šefova država i vlada. U svakom slučaju, to će sasvim sigurno biti jedan proces u kojemu ćemo morati biti vrlo aktivni unutar EU te u komunikaciji sa SAD-om.

Kako vi vidite uređenje BiH o čemu se govori, kako zadovoljiti interese naroda, građana i potrebe da država bude funkcionalna?

Federalizam je najbolje rješenje za kompleksne države kao što je BiH. Imamo uspješnih primjera federalnih država u Europi koji mogu služiti kao inspiracija. Bitno je prihvatiti realnosti u samoj BiH, a prva realnost koju neki uporno negiraju je činjenica da u BiH žive i hrvatski i bošnjački i srpski narod. U tom smjeru su išla federalna rješenja koja su se se nudila za promjenu izbornog zakonodavstva, uvođenjem izbornih okruga koji bi uvažavali realnost BiH kao višenacionalne države te omogućili punu uključenost svih građana u demokratski proces. Nažalost, unitarističke snage su blokirale donošenje takvih federalnih rješenja i time samu europsku perspektivu BiH.

Često vam se prigovara da se 'previše' bavite stanjem u BiH u Europskom parlamentu. Kako to doživljavate i komentirate?

BiH želi postati dio EU i ja to snažno podržavam. Stoga je logično da se kao član Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta aktivno uključim u definiranju europske politike prema BiH. Osim toga, mi u Europskom parlamentu imamo obvezu brinuti o interesima svih građana EU, a državljani BiH koji imaju i hrvatsko državljanstvo su 1. srpnja 2013. postali građani Europske unije s pravom da se obrate svom eurozastupniku.

Jeste li zadovoljni odnosnom aktualnog Zagreba prema Hrvatima u BiH i mogu li u ulozi u kojoj se nalaze više učiniti?

Zagreb mora govoriti jednim glasom kada je u pitanju politika prema BiH. Pokušao sam tome pridonijeti zajedničkim radom s kolegom Piculom u Europskom parlamentu. Naravno, za to je potrebno da hrvatska diplomacija svaku svoju inicijativu prema BiH prije usuglasi u Saboru, a to se nije dogodilo s inicijativom Vesne Pusić kojom se htjelo „preskočiti“ obvezu promjene izbornog zakonodavstva u BiH. Umjesto takvih neusuglašenih inicijativa, bilo bi poželjno da hrvatska diplomacija gradi svoju poziciju na zaključcima Rezolucije Europskog parlamenta i na taj način pomogne hrvatskom narodu i istodobno cijelu Bosnu i Hercegovinu približi Europskoj uniji.

http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/ ... 14120.html