HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 10:29.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Ponosni hrvatski ratnici
PostPostano: 31 svi 2010, 12:52 
Offline

Pridružen/a: 07 pro 2009, 22:13
Postovi: 123
slika

'Mi smo ponosni hrvatski ratnici, a ovo su naši stečeni privilegiji'
Izložbu na kojoj vojnici s ozljedama poziraju u uniformama otvorit će premijerka Kosor.
ZAGREB - Četrdesetak ratnika, momaka koji su u dvadesetim godinama svoga života odlučili diskoklubove zamijeniti ratištem i braniti svoje obitelji, svoje prijatelje i svoju zemlju, fotografiralo se za izložbu “Dani poslije”, kojom u sklopu Hvidrina projekta “Privilegirani, povlašteni ili ponosni” žele društvu - ogoljelo i bez dodataka - jasno pokazati povlastice koje su u ratu stekli.

Riječ je o vojnicima koji su teško stradali na ratištu. Fotografije su jednostavne i izravne - ponosni vojnici u svojim uniformama s ozljedama koje s dostojanstvom nose.

Autor fotografija je naš poznati fotograf Damir Hoyka, a izložbu će svečano otvoriti premijerka Jadranka Kosor u srijedu u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Povlaštene rane

Sve saborske zastupnike, predsjednike parlamentarnih stranaka, šefove sindikata i cijelu javnost pozivam da dođu vidjeti što su to povlaštene i privilegirane rane na koje smo mi, hrvatski branitelji, ponosni. Zamolili bismo hrvatsku javnost da se više ne spominju privilegirane mirovine - poručio je pukovnik Mirko Ljubičić, predsjednik Zajednice udruga Hvidre grada Zagreba, pokretača cijelog projekta.

Dodao je kako posebno zahvaljuje Damiru Hoyki koji je napravio spektakularne fotografije branitelja kakve se dosad nigdje nisu mogle vidjeti.

Ovo je opomena svima

- Serijom fotografija ‘Dani poslije’ nastojao sam stvoriti vizualni poticaj za razmišljanje o položaju ratnih vojnih invalida u poslijeratnim društvima. Likovi bivših branitelja sami po sebi bremeniti su pričama, zato sam se odlučio za jednostavan, ali eksplicitan prikaz koji će gledatelju ostaviti punu slobodu imaginacije pri učitavanju misli u promatrane fotografije - rekao je autor Damir Hoyka.

Dodao je kako ne zna hoće li publiku više zaintrigirati razmišljanja o povijesti ljudi na fotografijama ili o njihovu svakodnevnom životu.

- Dečki iz Hvidre svojom su hrabrošću i povjerenjem da s javnošću podijele svoje ozljede omogućili stvaranje jedinstvene fotoserije čiji je jezik razumljiv svim narodima svijeta, kao opomena protiv rata i podsjetnik na društveni položaj onih koji su u ratovima nastradali - poručio je Hoyka.

1. priča Dean Rostohar (45): Oprostite što '91. nisam pobjegao

Oprostite mi što ‘91. nisam pobjegao iz zemlje. Prva je to rečenica teksta o “privilegiranim i povlaštenim” invalidima Domovinskog rata, koji je počeo pisati Dean Rostohar, 45-godišnji majstor ninjutsua, padobranac i ronilac, neslužbeni trener policajaca i vojnika, rođeni Zagrepčanin, turistički radnik.

Dean je bio pripadnik specijalne postrojbe Alfa od 1991. do 1999. godine, dobrovoljno se prijavio kao 26-godišnjak. Ranjen je u listopadu 1994. u okolici Pakraca. Ostao je bez desne potkoljenice.

Višestruko je odlikovan, među ostalim i Redom hrvatskog trolista, odlikovanjem koje se dodjeljuje za “osobite zasluge za RH stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili u iznimnim okolnostima u miru”.

- Dobio sam istu medalju kao i nogometaši kad su 1998. godine osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. Evo, toliko o mojim privilegijama i povlasticama. Nisam ogorčen tip, nisam bijesan, nikada, niti jedne sekunde nisam požalio što sam otišao u rat. Otišao sam iz uvjerenja, iz ideala, iz osjećaja da je to ispravno. Kad sam vidio slike priklanih policajaca iz Borova Sela, odlučio sam da nitko to neće raditi meni, mojoj obitelji, mojim prijateljima i mojoj državi. Dao sam najviše i najbolje od sebe i ne žalim.

Ali u ovakvim trenucima, kad me zovu ‘privilegiranim i povlaštenim’, sjetim se one narodne da samo budale ginu za ideale.

To me pogađa. To što nam danas društvo svojim stavom želi oduzeti samopoštovanje i okaljati časnost onoga što smo radili, to me pogađa teže od gubitka noge - kaže Dean Rostohar. Pristao je na fotografiranje za izložbu Hvidre “Dani poslije” upravo zato - da svima pokaže svoje “privilegije i povlastice”.

Nije dovršio tekst koji je u jednom trenutku počeo pisati. Bijeg iz zemlje, koji ironično spominje u prvoj rečenici, nikad nije bila opcija za njega.

- Prije rata radio sam na recepciji u hotelu Esplanade. Bio je to odličan posao, upoznao sam najrazličitije ljude. Baš kad je počeo rat, nazvao me jedan bogati Amerikanac i ponudio da mu vodim turističku agenciju u Švicarskoj. Supruzi i meni ponudio je financijsku sigurnost, stan i auto. Pristojno sam mu se zahvalio i podsjetio ga da je moja zemlja u ratu i da je moram braniti - priča Rostohar.

Stradao je tri godine poslije, iza neprijateljskih linija, u izviđanju za pripremu jedne akcije. Stao je na minu, noga mu se odmah razletjela.

Sam je podvezao nogu i dopuzao do dečki iz postrojbe. Više od četiri sata trebalo je da stigne do operacijskog stola. Nekoliko je dana bio na aparatima, nitko nije mogao jamčiti da će preživjeti.

- Od desete godine treniram i bavim se ratničkim vještinama, koje te uče da se nikad ne predaš i da uvijek daš sve od sebe. To mi je pomoglo da psihički prevladam to što mi se dogodilo.

Kad mi je raznijelo nogu, prvo sam pomislio ‘Bože, nikada više neću vježbati’. Jer, kad smo odlazili, nitko od nas nije razmišljao da bismo mogli izgubiti ili da bi se nešto moglo dogoditi. Ideš jer treba ići, ostaješ zbog tih dečki, zbog svega. Tek poslije postaješ svjestan svega - objašnjava Rostohar.

Tek u bolnici, nakon ranjavanja, počeo je osvještavati kako će to cijelog života izgledati bez noge.

- Sine vam to pod tušem, dok pokušavate stajati na jednoj nozi i oprati se. Tada sam odlučio da si neću dopustiti da ne radim ono što sam prije radio i ono što volim raditi.

Nakon te odluke, odluke da se neću predati, sve je bilo lakše - objašnjava. Na trening se vratio nakon 18 dana, na štakama, a tri mjeseca poslije, s protezom, vratio se u postrojbu.

U policiji je ostao do 1999. godine kad je nova sistematizacija propisala da čovjek bez noge više ne može biti specijalac.

- To me pogodilo. Otišao sam u mirovinu, iako mi je bilo teško jer volim taj posao - kaže.

Danas ima školu ninjutsua, a trenira i policajce. Ide na redovne edukacije u Japan. Živi sa suprugom u Zagrebu.

- Radim ono što volim i ne dam se. Ima dana kad su bolovi užasni, kad ne mogu ustati iz kreveta, kad mi noga natekne toliko da je ne mogu staviti u protezu. Dijelim sudbinu stotina drugih, ali volja nas ne napušta.

Mi nismo privilegirani i povlašteni, mi smo ljudi koji su, kad je trebalo, išli sa srcem i dušom dati sve što imamo: svoj život i tijelo - zaključuje Rostohar.

zabranjeni.hr

_________________
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ponosni hrvatski ratnici
PostPostano: 31 svi 2010, 15:08 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 14:45
Postovi: 32057
Ako negog zanima...

http://www.bujinkan.hr/specwog/tekst.ph ... m=&ucat=1&


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ponosni hrvatski ratnici
PostPostano: 31 svi 2010, 20:09 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 31 svi 2009, 16:37
Postovi: 371
Sramota za HDZ i Kosorku kao predsjednicu vlade i još nas trpati pod povlaštene mirovine.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ponosni hrvatski ratnici
PostPostano: 01 lip 2010, 11:58 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 14:45
Postovi: 32057
Dao sam ovoj zemlji, kad je trebalo, ono najvrednije što sam imao - svoje zdravlje. I to mi nitko ne može vratiti. Ali nemojte mi dirati ono što mi je ostalo - dostojanstvo - poručuje 39-godišnji Hasib Alibegović, koji je 1992. godine ranjen u vrat na bojištu u okolici Dubrovnika. S nepunom 21 godinom ostao je nepokretan, u invalidskim kolicima.

'Mi smo ponosni hrvatski ratnici, a ovo su naši stečeni privilegiji'

- Ljudi kad me vide pomisle “jadan, ne može hodati”. Bilo bi mi drago da ne mogu samo hodati. Ja ne osjećam 80 posto svojeg tijela. I da, to je teško. Proveo sam pet godina na rehabilitaciji. Dao bih sve da nisam ranjen. Ali da se opet vratim u ono vrijeme, dvojio ne bih - otišao bih u rat. Bila je to ispravna odluka, ono što je trebalo učiniti - kaže Alibegović, jedan od 43 ratnika čija će fotografija biti dio izložbe “Dani poslije”.

Nakon što je 1990. završio policijsku akademiju u Zagrebu, Alibegović je bio raspoređen na dužnost u Dubrovnik. Danas se, kaže, osjeća pravim Dubrovčaninom. Od svibnja 1991., od osnutka dubrovačke specijalne policije Grof, bio je njihov član. Nakon ranjavanja, otišao je u mirovinu. Dobio je kuću prilagođenu stopostotnom invalidu.


Privitak/ci:
branitelj_Hasib_Al_276712S1.jpg
branitelj_Hasib_Al_276712S1.jpg [ 11.98 KiB | Pogledano 4093 put/a. ]
Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ponosni hrvatski ratnici
PostPostano: 01 lip 2010, 12:47 
Offline

Pridružen/a: 07 svi 2009, 12:19
Postovi: 596
Tim ljudima, svima njima, treba izgraditi vile, i da im nikada za njihova vijeka ne zafali ništa! Oni pečate rata nose i danas, i nosit će ih do kraja svoga života, i to je najmanje što se može učiniti. Još uvijek se sječam kad sam sa ocem došao u Dubravu (nisam 100% siguran jel u Dubravi, ali sam prilično siguran ) u bolnici gdje su primale ratne invalide i ljude bez nogu, ruku, to mi je ostalo za vijeke vijekova, i prima tim ljudima imam respekt do nebesa.
Hvala im svima.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ponosni hrvatski ratnici
PostPostano: 26 vel 2013, 21:12 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 09 vel 2010, 19:22
Postovi: 5990
Miralem Alečković 1966. - 2012. sa generalom Mladenom Markačom

slika

Miralem Alečković (Hlebine, 1966. - 2012.) Zapovjednik satnije prvih hrvatskih redarstvenika 1990. Od 25. srpnja 1990. godine parlament nosi naziv »Sabor Republike Hrvatske«, prigodom svečanosti podizanja zastave s povijesnim hrvatskim grbom ispred Sabora Republike Hrvatske, počasnom jedinicom koja je iz Sabora nosila i podigla zastavu zapovijedao je Miralem Alečković iz Hlebina, nekoliko dana kasnije zapovjednik satnije i instruktor u PHR-u. Počasna postrojba kojom je zapovijedao Miralem Alečković na kapama nosila povijsni hrvatski grb, kao prva jedinica u Republici Hrvatskoj, iako je službena oznaka na policijskim kapama do siječnja 1991. još uvijek bila zvijezda. Jedan je od prvih zapovjednika u Domovinskom ratu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Isti je prvi zapovjednik prve specijalne postrojbe jedinice policije Omega PU Bjelovar. Postrojba je osnovana 23. veljače 1991. godine, a već 2. ožujka 1991. godine u Pakracu je uspješno intervenirala protiv pobunjenika koji su zauzeli taj dan grad i prvu policijsku postaju. Nizom uspješnih akcija tijekom Domovinskog rata postrojba ove specijalne policijske jedinice Omega ušla je u povijest ratnih postrojbi koje su dale velik doprinos u obrani neovisnosti i suvereniteta RH. Nakon umirovljenja amaterski se bavi poviješću i arheologijom kao jedan od vodećih ljudi Komarnica Teama i udruge Prvi hrvatski redarstvenik Koprivničko-križevačke županije. Autor je i urednik dviju stručnih web stranica te više stručnih članaka iz povijesti Podravine.

_________________
Neki Fadil


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ponosni hrvatski ratnici
PostPostano: 27 vel 2013, 02:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 24 vel 2012, 12:46
Postovi: 6610
Lokacija: kašeta brokava
Pancho je napisao/la:
slika

'Mi smo ponosni hrvatski ratnici, a ovo su naši stečeni privilegiji'
Izložbu na kojoj vojnici s ozljedama poziraju u uniformama otvorit će premijerka Kosor.
ZAGREB - Četrdesetak ratnika, momaka koji su u dvadesetim godinama svoga života odlučili diskoklubove zamijeniti ratištem i braniti svoje obitelji, svoje prijatelje i svoju zemlju, fotografiralo se za izložbu “Dani poslije”, kojom u sklopu Hvidrina projekta “Privilegirani, povlašteni ili ponosni” žele društvu - ogoljelo i bez dodataka - jasno pokazati povlastice koje su u ratu stekli.

Riječ je o vojnicima koji su teško stradali na ratištu. Fotografije su jednostavne i izravne - ponosni vojnici u svojim uniformama s ozljedama koje s dostojanstvom nose.

Autor fotografija je naš poznati fotograf Damir Hoyka, a izložbu će svečano otvoriti premijerka Jadranka Kosor u srijedu u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Povlaštene rane

Sve saborske zastupnike, predsjednike parlamentarnih stranaka, šefove sindikata i cijelu javnost pozivam da dođu vidjeti što su to povlaštene i privilegirane rane na koje smo mi, hrvatski branitelji, ponosni. Zamolili bismo hrvatsku javnost da se više ne spominju privilegirane mirovine - poručio je pukovnik Mirko Ljubičić, predsjednik Zajednice udruga Hvidre grada Zagreba, pokretača cijelog projekta.

Dodao je kako posebno zahvaljuje Damiru Hoyki koji je napravio spektakularne fotografije branitelja kakve se dosad nigdje nisu mogle vidjeti.

Ovo je opomena svima

- Serijom fotografija ‘Dani poslije’ nastojao sam stvoriti vizualni poticaj za razmišljanje o položaju ratnih vojnih invalida u poslijeratnim društvima. Likovi bivših branitelja sami po sebi bremeniti su pričama, zato sam se odlučio za jednostavan, ali eksplicitan prikaz koji će gledatelju ostaviti punu slobodu imaginacije pri učitavanju misli u promatrane fotografije - rekao je autor Damir Hoyka.

Dodao je kako ne zna hoće li publiku više zaintrigirati razmišljanja o povijesti ljudi na fotografijama ili o njihovu svakodnevnom životu.

- Dečki iz Hvidre svojom su hrabrošću i povjerenjem da s javnošću podijele svoje ozljede omogućili stvaranje jedinstvene fotoserije čiji je jezik razumljiv svim narodima svijeta, kao opomena protiv rata i podsjetnik na društveni položaj onih koji su u ratovima nastradali - poručio je Hoyka.

1. priča Dean Rostohar (45): Oprostite što '91. nisam pobjegao

Oprostite mi što ‘91. nisam pobjegao iz zemlje. Prva je to rečenica teksta o “privilegiranim i povlaštenim” invalidima Domovinskog rata, koji je počeo pisati Dean Rostohar, 45-godišnji majstor ninjutsua, padobranac i ronilac, neslužbeni trener policajaca i vojnika, rođeni Zagrepčanin, turistički radnik.

Dean je bio pripadnik specijalne postrojbe Alfa od 1991. do 1999. godine, dobrovoljno se prijavio kao 26-godišnjak. Ranjen je u listopadu 1994. u okolici Pakraca. Ostao je bez desne potkoljenice.

Višestruko je odlikovan, među ostalim i Redom hrvatskog trolista, odlikovanjem koje se dodjeljuje za “osobite zasluge za RH stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili u iznimnim okolnostima u miru”.

- Dobio sam istu medalju kao i nogometaši kad su 1998. godine osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. Evo, toliko o mojim privilegijama i povlasticama. Nisam ogorčen tip, nisam bijesan, nikada, niti jedne sekunde nisam požalio što sam otišao u rat. Otišao sam iz uvjerenja, iz ideala, iz osjećaja da je to ispravno. Kad sam vidio slike priklanih policajaca iz Borova Sela, odlučio sam da nitko to neće raditi meni, mojoj obitelji, mojim prijateljima i mojoj državi. Dao sam najviše i najbolje od sebe i ne žalim.

Ali u ovakvim trenucima, kad me zovu ‘privilegiranim i povlaštenim’, sjetim se one narodne da samo budale ginu za ideale.

To me pogađa. To što nam danas društvo svojim stavom želi oduzeti samopoštovanje i okaljati časnost onoga što smo radili, to me pogađa teže od gubitka noge - kaže Dean Rostohar. Pristao je na fotografiranje za izložbu Hvidre “Dani poslije” upravo zato - da svima pokaže svoje “privilegije i povlastice”.

Nije dovršio tekst koji je u jednom trenutku počeo pisati. Bijeg iz zemlje, koji ironično spominje u prvoj rečenici, nikad nije bila opcija za njega.

- Prije rata radio sam na recepciji u hotelu Esplanade. Bio je to odličan posao, upoznao sam najrazličitije ljude. Baš kad je počeo rat, nazvao me jedan bogati Amerikanac i ponudio da mu vodim turističku agenciju u Švicarskoj. Supruzi i meni ponudio je financijsku sigurnost, stan i auto. Pristojno sam mu se zahvalio i podsjetio ga da je moja zemlja u ratu i da je moram braniti - priča Rostohar.

Stradao je tri godine poslije, iza neprijateljskih linija, u izviđanju za pripremu jedne akcije. Stao je na minu, noga mu se odmah razletjela.

Sam je podvezao nogu i dopuzao do dečki iz postrojbe. Više od četiri sata trebalo je da stigne do operacijskog stola. Nekoliko je dana bio na aparatima, nitko nije mogao jamčiti da će preživjeti.

- Od desete godine treniram i bavim se ratničkim vještinama, koje te uče da se nikad ne predaš i da uvijek daš sve od sebe. To mi je pomoglo da psihički prevladam to što mi se dogodilo.

Kad mi je raznijelo nogu, prvo sam pomislio ‘Bože, nikada više neću vježbati’. Jer, kad smo odlazili, nitko od nas nije razmišljao da bismo mogli izgubiti ili da bi se nešto moglo dogoditi. Ideš jer treba ići, ostaješ zbog tih dečki, zbog svega. Tek poslije postaješ svjestan svega - objašnjava Rostohar.

Tek u bolnici, nakon ranjavanja, počeo je osvještavati kako će to cijelog života izgledati bez noge.

- Sine vam to pod tušem, dok pokušavate stajati na jednoj nozi i oprati se. Tada sam odlučio da si neću dopustiti da ne radim ono što sam prije radio i ono što volim raditi.

Nakon te odluke, odluke da se neću predati, sve je bilo lakše - objašnjava. Na trening se vratio nakon 18 dana, na štakama, a tri mjeseca poslije, s protezom, vratio se u postrojbu.

U policiji je ostao do 1999. godine kad je nova sistematizacija propisala da čovjek bez noge više ne može biti specijalac.

- To me pogodilo. Otišao sam u mirovinu, iako mi je bilo teško jer volim taj posao - kaže.


Danas ima školu ninjutsua, a trenira i policajce. Ide na redovne edukacije u Japan. Živi sa suprugom u Zagrebu.

- Radim ono što volim i ne dam se. Ima dana kad su bolovi užasni, kad ne mogu ustati iz kreveta, kad mi noga natekne toliko da je ne mogu staviti u protezu. Dijelim sudbinu stotina drugih, ali volja nas ne napušta.

Mi nismo privilegirani i povlašteni, mi smo ljudi koji su, kad je trebalo, išli sa srcem i dušom dati sve što imamo: svoj život i tijelo - zaključuje Rostohar.

zabranjeni.hr


Dean legenda. A sto danas radi... :klanjam :klanjam :klanjam

_________________
Čast svakome, veresija nikome.

zabranjeni list, 16.11.2012., 8h:

Sudac Meron danas će pročitati konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: Majestic-12 [Bot] i 12 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO