Za opomenu da nema crno-bijelih.

Tim prije što krvavi pir nad ovom zemljom još nije stao. Promijenio je svoj pojavni oblik, ali to zlo još grmi nad njenom budućnošću gušeći njene ljude i njihov život kao da stišće žilu kucavicu. Svaki je dan borba za preživljavanje, a svaka nova noć krije opasnost od podvala i podmetanja iz istog legla agresije koje je zapucalo prije dvije decenije.

Sarajevo, pobjeda i poraz



Bivše multietničko Sarajevo je vrlo brzo nakon rata svoju stvarnu, a pakosnici tvrde lažnu kosmopolitsku legitimaciju, bacilo u Miljacku i predalo se u ruke nacionalističke bošnjačke politike

PIŠE: Gojko BERIĆ, Oslobođenje

U Sarajevu je ove sedmice ponovo „zavladalo“ opsadno stanje – grad obilježava 20 godina od početka najtežeg perioda u njegovoj historiji. Retrospektivu tih tragičnih događaja preuzeli su na sebe novinari, ljudi koji su bili njihovi svakodnevni svjedoci i hroničari, rizikujući često i vlastiti život. Fotoreporteri i televizijski snimatelji dolazili su u Sarajevo iz cijelog svijeta, da bi zajedno s domaćim kolegama slali poruke o stradanju nedužnih stanovnika glavnog grada jedne zemlje u srcu Evrope. Televizijske stanice su za ovu godišnjicu pripremile specijalne emisije, novine su danas izašle na višestruko povećanom broju strana, priređene su razne izložbe, a Sarajevo će sutra biti domaćin međunarodne konferencije „Mediji u ratu i miru – možemo li bolje?“

Na stotine stranih novinara izvještavale su o ratu u Bosni i Hercegovini, neki duže, neki kraće vrijeme. Sarajevo je bilo i ostalo najvažnije mjesto u njihovim biografijama. Dvadeset godina kasnije, neki od njih ponovo su se okupili u našem gradu. Došli su manje zato da ožive ratna sjećanja, a više da vide ko smo mi danas i šta je Sarajevo danas. A to će biti veliko iskušenje za njihove novinarske reflekse, jer se većina njih poslije rata nikada nije vraćala u Sarajevo.

Ne znam sa kakvim će se dojmovima vratiti svojim kućama. Sarajevo je starije za dvadeset godina, mnogi njegovi stanovnici su poslije rata umrli, izmijenjena je čak i njegova panorama, a neke suštinske promjene su toliko duboke da ih stranac ne može uočiti boraveći ovdje tek nekoliko dana. Međutim, ni iz jednog reporterskog doživljaja i opisa današnjeg Sarajeva ne može biti izostavljena činjenica da je ono puna 44 mjeseca bilo najveći konclogor u Europi nakon Drugog svjetskog rata i da je za to vrijeme u njemu poginulo više od 11.500 nedužnih građana – muškaraca, žena i djece. Ubijani su topovskim i minobacačkim granatama, pamovima i snajperskim hicima, koje su Karadžićevi i Mladićevi četnici ispaljivali sa okolnih brda. Iz doživljaja i opisa današnjeg Sarajeva ne može biti izostavljena ni sramotna uloga međunarodne zajednice, prvenstveno Evrope. Ona je neophodnu vojnu intervenciju zamijenila „humanitarnom misijom", koja je od Sarajeva učinila eksperiment in vivo na nekoliko stotina hiljada njegovih paćenika. Ne znam šta stoji u tajnim izvještajima te vrste, ali ne bi me čudilo ako je jedan od zaključaka glasio: Eksperimenti provedeni na stanovnicima Sarajeva pokazali su da postoje situacije kad su ljudi izdržljiviji od svake životinje.

Sarajevo je, dakle, preživjelo i izašlo kao pobjednik u sudaru sa sudbinom koju mu je namijenio Radovan Karadžić, kombinirajući psihijatrijsku nauku sa svojom programskom pjesmom „Pođimo na gradove da bijemo gadove…". O vještini, umijeću i upornosti tog preživljavanja postoji cijelo brdo dokumentarističkih zapisa, bizarnih primjera o trijumfu duha u neljudskim uslovima. Žene su na ulice izlazile uredne i našminkane, a da nikad nisu znale hoće li se žive vratiti kući; knjige su se čitale više nego ikada, a kad bi se na ulicama pojavilo Oslobođenje, ljudi su napuštali redove za hljeb i trčali da kupe novine. Nakon zalogaja odvratne, smrdljive haringe, od kojih su i izgladnjele mačke okretale glavu, pjesma Kemala Montena ili Davorina Popovića imala je učinak najboljeg francuskog vina. Ne kažem da je tako živio cijeli grad, bile su to samo manje ili veće oaze dobrote i solidarnosti, ali njihova energija je na javnoj sceni bila žilava i respektovana. Svako od nas je bio svjedok da su komšije međusobno dijelile posljednje ostatke hrane. Valjda je blizina svakodnevne smrti činila da ljudi preko noći postanu bolji nego što su možda bili. Danas to možda zvuči patetično – a meni je patetika strana – ali tako je bilo.

O tome sam ovih dana razgovarao sa jednim poznatim kolegom. Složili smo se da od energije opkoljenog Sarajeva nije ostalo gotovo ništa. Kao da je sagorjela poput bengalske vatre, onog časa kad je rat završen. Ljudima je ubrzo ovladala sebičnost, gramzivost i netolerancija. Na snagu je stupio čuveni zakon Tuđmanovog generala, Hercegovca Ljube Ćesića Rojsa: „Ko je jamio – jamio". A oni koji nisu ništa jamili stekli su žig budala i nesposobnjakovića, stvorenja koje bog nije dao ni za šta. Obraz su spašavali tako što su vikali da je rat bio bolji, i na pijacama, ulicama i u tramvajima na sav glas psovali majku vlastima i državi. Bivše multietničko Sarajevo je vrlo brzo nakon rata svoju stvarnu, a pakosnici tvrde lažnu kosmopolitsku legitimaciju, izdatu i ovjerenu tokom komunističkog režima, bacilo u Miljacku, i predalo se u ruke nacionalističke bošnjačke politike koja je, poput iste takve politike na srpskoj i hrvatskoj strani, uspostavila princip diskriminacije manjinskog stanovništva na etničkoj i vjerskoj osnovi. Žig tvoje nacionalne pripadnosti „čita" se već u dječijem vrtiću, potom u osnovnoj i srednjoj školi, na šalterima javnih ustanova, a s najvećom pažnjom prilikom traženja posla u privatnim firmama. Poslijeratno Sarajevo je postalo netolerantno prema ateistima, homoseksualcima, pankerima, kosmopolitima… Od opsade do današnjih dana ono je, barem što se toga tiče, prešlo put od pobjede do vlastitog poraza, a time i do poraza multietničke Bosne i Hercegovine.

Objavljene su bezbrojne knjige o temi bosanskohercegovačke tragedije, održano je na hiljade tribina posvećenih ratu u Bosni i Hercegovini, snimljeno je više igranih i dokumentarnih filmova (Tanovićeva „Ničija zemlja" nagrađena je Oskarom), toliki pametni ljudi sa raznih strana svijeta pokušali su objasniti zašto se sve ovo desilo i da li se moralo desiti. O tome će se raspravljati još stotinu godina, ali se točak historije nikada neće vratiti nazad.

Treba ih pustiti neka slave kad su glupi, jer kako su zaboravili da je petokraka=kokarda onda pa im se to ponovilo, tako su ih i sada okrenuli Zlajini goebels pekari za pečenje mozgova i izobličavanje svijesti i razuma da opet obožavaju partizaniju i komunizam u 21.stoljeću.

Vizionari i udarnici Zlajine petoletke...

Od početka građanskog rata točnije.

Djeca su ubijana planirano i ciljano

U velikom broju slučajeva djeca su ubijana u grupama, tokom igre i to se, uglavnom, dešavalo onda kad nije bilo intenzivnih borbenih dejstava. Mnogo je djece ubijeno snajperom, a znamo da onaj ko ubija snajperom sigurno zna u koga ispaljuje metak.

“Jedina moja, dok kiša sitno rominja, udarajući u prozorska stakla, ja sjedim pored prozora dotjeravajući sebi tvoj lik. Pokušavam da ti se javim. Znam da je naše poznanstvo trajalo vrlo kratko, ali pokušajmo da ga na neki način ipak održimo. Uvijek ću se sjećati našeg prvog sastanka, tada su nam se pogledi sreli, srca snažno zakucala i ruže za nas procvjetale.”

Ove je riječi, naslovljene sa “Maloj Sarajki”, napisao Kemal Ligata (1979. – 1992.), dječak čije se ime nalazi na spisku djece ubijene u opkoljenom Sarajevu.

Kemal je želio biti pjesnik, a njegov je život u 13. godini prekinuo snajperista, koji ga je gađao u oko. Snajperista je nišanio i pogodio dječaka koji je u ruci držao krišku hljeba. Kemal je preminuo na putu do bolnice.

Na nišanu snajperiste našao se i dječak Dejan Stevanović, rođen 1982. godine i učenik Osnovne škole Aleksa Šantić. Dejan je imao deset godina kada je ubijen snajperom u podrumu zgrade na Vojničkom Polju.

Prekinuta igra

“Djeca su ubijana planirano i ciljano tokom cijele opsade Sarajeva. Mnogo je primjera i dokaza toj tvrdnji. U velikom broju slučajeva djeca su ubijana u grupama, tokom igre i to se, uglavnom, dešavalo onda kad nije bilo intenzivnih borbenih dejstava. Roditelji bi djecu tada pustili iz skloništa da bi se rasteretila i družila sa vršnjacima. I baš su takve prilike zločinci koristili i ubijali djecu. Mnogo je djece ubijeno snajperom, a znamo da onaj ko ubija snajperom sigurno zna u koga ispaljuje metak. Znači, zločinci su ciljano i planirano ubijali djecu i u tom pogledu nema nikakve dileme”, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja djece ubijene u opkoljenom Sarajevu, podsjećajući kako se na Ali-pašinom Polju u januaru 1994. na meti granata našla skupina djece. Obradovana snijegom, djeca su izašla na sankanje, a među njih su pale tri minobacačke granate.

Na televizijskim ekranima tog su 22. januara 1994. godine prikazani stravični snimci beživotnih dječjih tijela na snijegu crvenom od krvi. U igri su ubijene dvije sestre Brković, 11-godišnja Indira i 4-godišnja Jasmina, Mirza Dedović (8 godina), Danijel Jurenić (12 godina), Nermin Rizvanović (12 godina) i Admir Subašić (7 godina).

Prema riječima Fikreta Grabovice, još nije precizno utvrđeno koliko djece je ubijeno u opkoljenom Sarajevu. Udruženje roditelja je na osnovu dosadašnjih istraživanja i prikupljene relevantne dokumentacije došlo do broja o 532 djece ubijene tokom opsade Sarajeva. Njihova su imena objavljena u monografiji Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi.

“Mi u narednom periodu krećemo sa daljim istraživanjem i pripremom drugog, dopunjenog izdanja monografske studije Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi. Imamo nove podatke o još 260 ubijene djece i u narednom periodu moramo doći do njihovih roditelja ili srodnika, što će biti vrlo zahtjevno. Mi imamo ratne adrese tih porodica, ali većina njih više ne stanuje na njima”, kaže Grabovica. Njegova kćerka Irma imala je jedanaest godina kada je ubijena.

Smrt bebe

“Moja djevojčica je 20. marta 1993. godine izašla sa drugaricama ispred haustora u Ulici Mitra Trifunovića Uče. Bio je to period ’mira’, nije bilo borbenih dejstava, bilo je proljeće. Ubrzo nakon što su one izašle igrati se vani, u njihovoj blizini pala je granata. Moju djevojčicu geler je pogodio u preponu i oštetio joj arteriju. Mnogo je krvarila i nije joj bilo spasa”, prisjeća se Grabovica.

Njegova je obitelj prije rata živjela na Dobrinji, u zgradi koja se zatekla na prvoj liniji borbenih dejstava i da bi zaštitili dvije kćerke preselili su se u centralni dio grada. Nažalost, u opkoljenom Sarajevu niko nigdje nije bio siguran, pa čak ni bebe u majčinim stomacima.

Edin Karaman preminuo je 31. jula 1992. godine u inkubatoru u bolnici Koševo. Njegova je majka neposredno prije poroda doživjela šok zbog granatiranja, trčala je pokušavajući se spasiti. To je izazvalo komplikacije prilikom porođaja i smrt bebe nakon četiri dana.

“Nas je na udruživanje podstakla želja za otkrivanjem istine i postizanjem pravde. To je jedino što nas roditelje može umiriti poslije svega što smo doživjeli, poslije gubitka naših najdražih. Istina se polako otkriva, mi smo dosta toga utvrdili i znamo kakvi su strašni zločini počinjeni. Nažalost, ima roditelja koji još nisu sakupili snagu i nisu spremni da se podsjećaju na gubitak djeteta. Došao nam je nedavno jedan otac, cijelo vrijeme je živio u Sarajevu, a tek sad je upitao koja je procedura da prijavi svoje dijete”, objašnjava Grabovica zbog čega spiskovi ubijene djece još nisu konačni.

Osim u igri, na djecu se pucalo i dok su učila. Osim u podrumima, nastava se odvijala i u učionicama organizovanim u poslovnim prostorijama. U jednoj takvoj učionici na Ali-pašinom Polju su tokom nastave 9. novembra 1993. godine ubijeni učiteljica Fatima Gunić i njezini učenici Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić.

Mirjana Malešević (1977.) i Samir Poljo (1976.) bili su prijatelji i učenici ratne gimnazije u sarajevskom naselju Dobrinja. Prema podacima iz monografije Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi, krenuli su do zajedničkog prijatelja, kada je pokraj njih pala granata. Mirjanu su geleri pogodili u srce, a Samir joj je pokušavao pomoći. Agresor je tada ispalio i drugu granatu čiji su geleri pogodili Samira. Oboje su ubijeni.

Nastava u podrumu

Mirjana i Samir bili su učenici ratne gimnazije na Dobrinji. Prvi čas u toj je školi, organizovanoj u nekadašnjem Salonu igara, održao je profesor istorije Smajo Halilović.

Prije toga, prof. Halilović je učestvovao u organizovanju i održavanju nastave u haustorima i podrumima. Kaže kako je tada bio mladi profesor i u vrijeme kada ne bi bio na terenu, okupljao bi djecu na učenje. Počeo je najprije okupljati djecu iz haustora u kojem je živio, a potom i djecu iz ostatka zgrade, pa i okolnih zgrada.

“Djeca su tada bila željna znanja, a roditelji zahvalni da su djeca sklonjena sa ulice. A djeca su na nastavu dolazila i gladna i žedna. Nastava se održavala u podrumima, uz kandila koja su se pravila sa uljem. Svijeća tada, u početku, nismo imali. Djeca su pisala siporeksom po zidovima, vježbali u skloništima i haustorima”, sjeća se profesor Halilović, navodeći kako je ratna škola u Dobrinji kasnije poslužila kao primjer cijelom gradu.

Je li se smije tu sjediti? Umorni putnik namjernik da predahne?

Jasno. Kao i ona u Srebrenici. I tamo su ih izdvojili i sve poubijali.

Kome ova manipulacija treba, Bošnjacima koji će povjerovati u to ili Srbima koji bi kao trebali proći kroz catarzu i priznati da smo ih htjeli sve potrijebiti? Za Bošnjake ne znam, njihova stvar ali za Srbe, to je truba, čak razlog više da nam se ova tronacionalna kvazitvorevima još više zgadi.