Srbi su se iz gorskog središta svoje države, iz porječja Raške i Ibra, širili prema
moru i današnjoj sjeveroistočnoj Crnoj Gori, zatim prema jugu gdje leži Kosovo
i Metohija, prema istoku u dolinu Južne Morave i prema sjeveru u doline Zapadne
i Velike Morave, pa nakon pada Srbije 1459. i u južnu Ugarsku, danas Vojvodinu.
To je bila glavna, raška skupina Srba, koju se do sredine 20. stoljeća nazivalo i
Srbijancima, tj. stanovnicima Kraljevine Srbije (do 1918) pa, zapravo, to su
etnički jedini Srbi, a sve ostalo su vlaški posrbice, odnosno posrbice koji su
nastali preuzimanjem pravoslavlja koje se u 19. stoljeću, ali i sve do sredine 20.
stoljeća, prenosilo izravno u Srpstvo kao narod, odnosno naciju. Treću skupinu
današnjih Srba čine popravoslavljeni katolici iz Duklje, odnosno Zete, iz
Hercegovine, Bosne, pa i svih zemalja Hrvatske koji su milom ili silom prevedeni
na pravoslavlje.8
Prema tome, možemo govoriti o raškim Srbima, vlaškim Srbima i posrbicama koji
se međusobno razlikuju po izgledu, nošnji, imenima, jeziku, običajima, načinu
života, gospodarenju pa i mentalitetu. Među raškim Srbima, odnosno
Srbijancima koji su se u seobama kretali uglavnom prema sjeveru sve do Sv.
Andreje kraj BUdimpešte i naselili čitavu današnju užu Srbiju, Vojvodinu i
Kosovo, ima prilično primjesa starih, balkanskih Vlaha, ali i rumunjskih Vlaha uz
bugarsku i rumunjsku granicu, koji, uostalom, još nisu sasvim posrbljeni, a
četverostoljetna turska okupacija ostavila je znatnog traga. Uz granicu prema
Bugarskoj postoji čitava etnička skupina koja se po jeziku, nošnji, izgledu
razlikuje, npr. od Šumadinaca, a nazivaju ih Toriacima, Šopima i u govoru ih
Šumadinci podrugljivo zovu Bugarima.9 Krajeve uz Drinu naselilo je sve do Užica
___
Čuveni su bili Muslimani, npr. Mehmed paša Sokolović, Hasan paša Predojević koji je vodio tri vojske
na Sisak i poginuo 1593, pa Omer paša Latas, pravoslavac rodom iz Plaškog koji je dao pobiti u
Bosni cvijet muslimanskog plemstva 1850-51. Poznata je Njegoševa "istraga Muslimani", tj. pokolj
muslimana što se po učenju pravoslavne hijerarhije i nije smatralo zločinom, a u biti je ono što danas
zovemo etničko čišćenje. Od 1918. se pojam pos rb ica pomalo gubi jer se smatralo da je taj proces
opravdan i poželjan pa ga je, iako neizravno, zastupala službena državna vlast pa čak i favorizirala
prelazak na pravoslavlje.
8
Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967, 554. On je obradio u posebnom
poglavlju prelazak na pravoslavlje za Nemanjića (450) i u doba turske najezde (455). O tome je pisao
i Krunoslav Draganović, Masseniibertritte Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937. i hrvatsko izdanje:
Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje, Mostar 1991. Usp. o tome i: Lovre Katić, Pregled povijesti
Hrvata, 163 i Mladen Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939, 244, posebno poglavlje: Stvaranje
srpskog otočja u hrvatskim zemljama (67-74).
9
Porječje Nišave, Južne Morave i Vlasine bilo je izvan Beogradskog pašaluka, a Srbiji je pripalo tek
nakon Berlinskog kongresa 1878. Etnički, etnografski, jezično to su sasvim drukčiji ljudi i krajevi.dosta Hercegovaca koje i danas nazivaju Erarna. Svi su ti Srbi ekavci ištokavci,
osim spomenutih ijekavskih Era i donedavno doseljenika u zavičaj Vuka
Karadžića, koji kao i brojni srpski doseljenici iz Crne Gore, Bosne i Hrvatske u
Beogradu, Srijemu, Bačkoj, Banatu i istočnoj Slavoniji već u drugom naraštaju
postaju ekavci. Tih, etničkih pravih Srba, ima u današnjoj srpskoj nacionalnoj
populaciji, po mom mišljenju, od 45 do 50%.
Drugu skupinu današnje srpske nacije čine vlaški Srbi koji su ijekavci, pa i ikavci
ponegdje, također štakavci, koji nikad nisu bili ni živjeli u užoj srpskoj
pradomovini, a svoje su ime dobili preko pravoslavlja i/iz Srbije. To su potomci
starih, balkanskih Vlaha koje je tek turska najezda u 15. i 16. stoljeću pomaknula
u Bosnu i Hercegovinu, pa zatim otud i u hrvatske zernlie.' o Treba znati da prije
turskih prodora u Bosni nema pravoslavlja, da je bosansko kraljevstvo bilo
katoličko, ali je postojala samo heretička crkva bosanska. Međutim, i ti
pravoslavni Vlasi koji su došli s Turcima bili su etnički neslavenskog podrijetla,
dakle ilirsko-romanski element, a jedina njihova bliskost sa Srbima bilo je
pravoslavlje. Prema tome, golema većina današnjih Srba u Hrvatskoj nije
porijeklom iz Raše, odnosno Srbije, nego su etnički otprilike isto toliko srodni
Srbima, koliko i Vlasi u Srbiji, pa čak i Rumunji.11
I dok su pravi, raški Srbi, sišavši u doline napustili stočarenje i stalnu potragu za
pašom te postali ratari, vlaški su pravoslavci, koji su se, kako rekosmo, posrbili
tek u 19. i 20. stoljeću, ostali stočari, nomadi, lovci, hajduci spoluvojničkom
organizacijom i zato su tako brzo mogli prihvatiti službu u turskim pomoćnim
odredima, a kad je Turska u 17. st. oslabila, uklopiti se u odrede
hrvatsko-slavonske Vojne krajine u austrijskoj, odnosno, u Dalmaciji, u mletačkoj
Krajini. Bili su to Vlasi, Crni ili Morovlasi, Morlaci koje su negdje po vjeri nazivali
rišćanima, a podrugljivo i Rkaćima. Glavno im je zanimanje osim stočarenja bilo
služba turskih ftljaČkaških prethodnica, izvidnica, čuvara prijelaza, gazova i
uopće granice. 2 Nisu bili kmetovi nego slobodni stočari, poluvojnici koji su u
___
Poznato je šopsko oro (kolo), šopska salata, govor koji poznaje nekoliko padeža manje od srpskoga.
10
Ćiro Truhelka, Studije o podrijetlu, etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine, Zagreb 1941,
pretisak 1992, 143, studije o Jurucima, podrijetlu Muslimana i Srba u Bosni, gdje ovima posljednjima
odriče svako pravo na autohtonost, pogotovo u usporedbi sa Muslimanima i još više Hrvatima.
11
Bosansko-hercegovački pravoslavci došli su s juga i istoka u Bosnu, a njihovo današnje nacionalno
ime stiglo je za njima naknadno, u 19. st. i to iz Srbije preko pravoslavne crkve i političara-agitatora.
U Srbiji živi znatna skupina rumunjskih Vlaha (otud npr. naziv Vlaška nizina) koji su upisani pod
srpskim prezimenima, ali se u novije vrijeme javlja pokret povratka tih ljudi svojim vlaškim, zapravo
rumunjskim korijenima.
12
Mirko Valentić, Vlasi, hrvatski i bosanski Srbi, podlistak, Vjesnik, 15. 3. 1993, piše o ulozi Vlaha u
turskoj agresiji koja podsjeća na današnji rat i poratnu krizu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini: "U
turskoj agresiji i njezinoj ratnoj strategiji postaju balkanski Vlasi važna udarna snaga( ...) Zemlje
Balkana i srednje Europe Turci osvajaju tako da pred njihovim redovitim četama nastupa najprije
neredovita vojska satavljena od balkanskih Vlaha, kojoj je bio jedini zadatak da sve pretvori u pustoš.ratu i otimačini nalazili svoj račun, a to su nastavili i u austrijskoj, odnosno
mletačkoj službi. Razvili su se u nepovjerljiv i nepouzdan sloj i soj sklon svim
vrstama četovanja, krađi, otimačini, neodržanju riječi i obveza: podvali, varki,
pobuni i svemu onome što se i u narodu naziva vlaškim, stočarskim
mentalttetorn.P Smatramo da potomaka tih Vlaha ima danas u srpskom
nacionalnom tijelu 30-35% i da iz njihovih redova potječu brojni istaknuti hajduci,
ustanici, bundžije, generali, pravnici, političari pa i velika većina današnjih vođa
i ideologa velikosrpske pobune.l"
U treću skupinu, koju smo nazvali posrbicama, spadali bi gotovo svi Crnogorci,
poglavito oni koji se deklariraju Srbima, a narod ih naziva Srbogorcima. Svi oni
koji su u početku bili katolici, ali su pomalo, uglavnom pod pritiskom ili
gospodarskim i političkim mjerama s katoličanstva prevedeni na pravoslavlje.
Njihov rodonačelnik je Stevan Nemanja, ujedno i utemeljitelj srpske dinastije
Nemanjića, koji je primio pravoslavlje i počeo prvi goniti svoje dojučerašnje
susjede i prijatelje. U tom nizu su pojedini DUbrovčani15, pa dalmatinski
Srbi-katolici16, Hrvati znanstvenici, Qenerali17 koji su prešli u srpsku službu, pa
sve do Ive Andrića ili Vojislava Sešelja.18 Tome, rekosmo, treba dodati
popravoslavljene katolike u Bosni i Hercegovini, zatim posrbljene Sase, Albance,
Grke, Bugare, Cincare, rumunjske Vlahe, Mađare, Židove, Hrvate i druge, pa
ćemo zaključiti da to i nije tako malen broj. Smatramo da tih posrbica, odnosno
njihovih potomaka, može danas biti oko 15 do 20%.
___
Iza jedne i druge vojske nastupaju, pak, obitelji vlaških stočara, kako bi odmah naselili prazna
područja koja Turci osvoje."
13
Poznate su narodne uzrečice o etničkoj nepouzdanosti Vlaha, npr.: Ni u moru mjere, ni u Vlaha vjere.
Ni u tikvi suda, ni u Vlahu druga!
14
S. Milošević, R. Karadžić, V. Drašković, V. Šešelj i mnogi drugi potječu iz predjela na tromeđi
Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka, odakle su doselili i preci Vuka S. Karadžića.
15
Npr. Matija Ban, Medo Pucić i još neki.
16
Srbi-katolici javili su se potkraj 19. stoljeća u Dubrovniku, ali su kasnije nestali. Služili su srpskoj
propagandi za posrbljivanje Dubrovnika, ali neuspješno.
17
U 19. stoljeću bilo je mnogo Hrvata koji su postigli i najviše časti i činove u Srbiji, npr. prirodoslovac
Josip Pančić, prvi predsjednik Srpske akademije, pa Antonije Orešković i Đuro Horvatović, generali
i dr.
18
Poznato je da je Ivo Andrić rođen u hrvatskoj, katoličkoj obitelji u Bosni, a da se posrbio iz
koristoljublja, kao, uostalom, i Šešeljevi preci koji su radili pravoslavnu crkvenu zemlju u istočnoj
Hercegovini i prešli na pravoslavlje.Prema tome, možemo zaključiti da čistih, etničkih Srba sa slavenskom
podlogom može biti blizu polovice ili, u najboljem slučaju, polovica čitavog
današnjeg srpskog nacionalnog korpusa, a prirast drugih naroda ivjera, mahom
vlaškog, a to znači ilirsko-romanskog podrijetla i posrbica, druga je polovlca.l"
Ali, baš pretežno ta druga polovica davala je i daje srpskom narodu u cijelosti i
vodeće ljude i prevladavajuće ideje, a to je agresivnost, ekspanzivnost,
ekskluzivnost, mitomanska svijest koja veliča i poštuje sve srpsko, negira i
uništava sve tuđe bez obzira na vrijednost.
http://hrcak.srce.hr/32525