E moj Franjo...da ustaneš,vratio bi se.

IN MEMORIAM




FRANJO TUDJMAN (1922-1999)

PERSONAL REFLECTIONS…
Since loosing independence and statehood in 1102, Croatians have held a firm and unshakable belief that they will regain what was lost. That belief and all the ideas associated with it served as a driving force for the entire nation during centuries of foreign domination. The long trials and tribulations of that domination reaffirmed over and over the resolve to become free. For the most part, Croatian beliefs and ideals of freedom ended up being dreams and visions rather than clearly defined goals and actions. Nevertheless, with much love and care, ideals and dreams were passed from one generation to the next.

A strong desire for the realization of those ideals gave birth to leaders who were able to vocalize them, and during the course of Croatian history some were able to rally groups and individuals to take arms against oppressors. Unfortunately, their quests always had a tragic end. The martyrs came and went, but ideals, desires and visions of freedom and independence survived. Centuries passed in waiting for the right time and for an effective and benevolent leader who would be able to define ideals, set goals, articulate them, and then, lead the nation to freedom.

The waiting was over in 1990. The Croatian leader, Franjo Tudjman, not only articulated the Croatian national beliefs, ideals and identity, but also unified all segments of Croatian society. Those principles created a sense of “Pluribus Unum”, and the independent state of Croatia was born. When the Serbian aggressors started to pillage, kill, burn and torture, only God was on our side. It was Tudjman’s courage, vision and firm belief in his nation’s desire for independence, and his pragmatism, sprinkled with a dose of idealism, that led a nation to break the chains of foreign domination and exploitation. Croatian people realized that he was a man of deep conviction and a true leader. On the wings of idealism, Croatian men and women, young, and not so young, rose up to defend their land. Poorly armed, but richly endowed with resolve and love, led by Tudjman and generals Markac, Gotovina, Krsticevic and other capable and eager military commanders, they fought valiantly. They saved Croatia from the paws of “Greater Serbia”.
In passing judgment on Tudjman and his government, his critics have never taken into account the harsh political and economic realities of Croatia in the 1990’s. They fail to mention the human, economic and psychological consequences of Serbian aggression and the Serbian occupation of 1/3 of Croatian territory. In addition to fighting the aggression, Tudjman had to deal with over 500,000 refugees-ethnically cleansed from Croatian and B/H territories. Tudjman’s most important actions did not fall short of his and his nation’s ideals. Nothing that critics attribute to Tudjman can take away from his legacy as a founding father of a free and independent state of Croatia.

While resisting the aggressors, liberating occupied land and dealing with not very friendly foreign powers, Tudjman unfortunately trusted and empowered some of his associates who later proved to be unscrupulous. They were interested only in power and material gains. Tragically, some of his associates were also loyal “jugofils” and communists. The best example of such unworthy associates are Stipe Mesic, Ivo Sanader and many others. They deliberately mangled, and unfortunately, some still mangle his and his nation’s vision. I clearly remember that President Tudjman often warned of enemies from outside of Croatia, and unfortunately, within Croatia as well. Those enemies within Croatia are still alive and well.
For the past 16 years, many in power were, and some still are, inept and intellectually shallow. It seems that their hearts are void of love for the centuries old dream of a free and independent state. Tragically, some lack the very basic knowledge of Croatian history. They created sharp political division and economic depression. Very deep apathy among people has plagued Croatia from 2000 to 2015. Freedom achieved through rivers of blood, death, destruction, and ashes of Vukovar, devastated land and cultural heritage (still loaded with mines left by the aggressors ), is taken for granted on daily basis. Veterans of Domovinski rat have suffered degradation, deliberate humiliation by those in power since the elections of 2000. Lack of moral convictions, lack of vision, and short-term fragmented policies of Mesic’s , Josipovice’s and Milanovic’s administrations are responsible for a sad state of domestic and foreign affairs in today’s Croatia. The election of Mrs. Kolinda Grabar Kitarovic and Andrej Plenkovic may bring better life for people in Croatia providing they continue to honor Tudjman’s vision for his nation, but that remains to be seen. Some preliminary decisions leave me with much to be desired, but the hope for better future remains in my heart.



Times change, but continuity of ideals that the victims of Vuckovar, Skabrnja, Petrinja, Pakrac, Lovinac and others died for, lives on. Despite the bleak reality of Croatia today, Tudjman’s legacy also lives on. His ideals and visions are expressed on somber faces of those who light candles and place modest bouquets of flowers on his grave at the Mirogoj’s cemetery. Most freedom loving people in Croatia still endure injustice slapped at them by the powers since the year 2000. Tudjman’s ideals resound in the songs of Marko Perkovic Thompson, Miro Skoro, Najbolji hrvatski tamburasi and others. Tudjman was a man who brought to fruition the centuries old visions and dreams of freedom. He will always remain a national hero and an icon symbolizing love, dedication and courage. I was privileged, and lucky to meet Croatia’s first President four times. The first time was during his visit to Milwaukee before Croatia’s independence, a visit he fondly remembered. The second time I meet him he was the President of Croatia. That was when he visited Washington D.C. I also met him twice in Zagreb. It was there I was honored to sing with him, and others, his favorite song “Boze cuvaj Hrvatsku”. Since my retirement, my husband Boris and I spend several months each year in Croatia. Each time we visit Mirogoj’s cemetery and light a candle and place some flowers on Dr. Tudjman’s resting place.
May Tudjman’s legacy inspire Croatian people to work toward social justice, prevention and peaceful resolution of conflicts, thus consistently enhancing freedom and extending democracy for all who live there. Croatia, freedom and Tudjman—the three are inextricable—and through them the spirit of 1102, and 1991, lives on!
Thomas Jefferson in his “Original Rough Draft” of the Declaration of Independence wrote “…that whenever any form of government becomes destructive…it is the right of the people to alter or abolish it and institute a new government.” Franjo Tudjman was both Croatia’s George Washington and Thomas Jefferson!

May he rest in peace.

Ivanka M. Kuzmanovic

Hrvati mu za iskupljenje ovo trebaju acapella otpjevati.

Po mojoj ocjeni vazniji i od grofa Buzimskog.

Zamijenio bi im trgove u Zagrebu.

Mirno spavaj lafe naš, hrvatska se vojska diže.

Franz Deutschman

njemačka pamet i vizionarstvo+hrvatsko srce= Übermensch

I disciplina oficira JNA, dabomen.

ustani, Franjo, Hrvatska te treba.

Da se prisjetimo što je prije 17 godina o Tuđmanu govorio danas jedan od najvećih europskih državnika:

Alkemičar, u punom smislu riječi.

Počivao u miru, Predsjedniče.

Pozornost ti je na Pink i zvezde i zvezdice, gdje akapela pjevaju. Kulturoloski i muzicki smo te preodgojili.

Franjo Tuđman, najveći Hrvat svih vrjemena, obnovitelj i prvi predsjednik samostalne i neovisne hrvatske države, uvoditelj demokracije i kapitalizma, spasitelj Hrvata od novog genocida koji su nam spremali Srbija, Jugoslaveni i međunarodna zajednica. Prvo se lakovjerno priljučio komunistima vjerujući u njihove obmane da će donijeti samostalnu Hrvatsku, slobodu i demokraciju a nakon 50 godina odrađivao je ustaški posao protiv kojega se izvorno borio ratujući između ostalih i protiv svojih negdašnjih suboraca iz 2. svjetskog rata, partizanskih Srba. Tako je to u životu, ideš različitim stazama ali bitno je da na kraju stigneš do željenog odredišta. Izborio nam je državu, na nama je da izborimo lustraciju. Ne može jedan čovjek sve odjednom.

Prvi i Pravi.

NEMAMO TUĐMANIZAM VEĆ AGRESIVNI JUGOSRPSKI FAŠIZAM



Govor na Komemoraciji u Adelaideu

Jučer nas je sve zatekla tužna vijest: Umro je Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Umro je utemeljitelj i prvi predsjednik voljene nam Hrvatske. Umro je utemeljitelj samostalne i samobitne Republike Hrvatske, sanjane vijekovima, umro je ostvarivši sva svoja obećanja o suverenitetu hrvatskog naroda. Umro je predsjednik svih Hrvata. I onih u Hrvatskoj. I onih u Bosni i Hercegovini. I onih u Boki kotorskoj, Srijemu, Bačkoj, Banatu, Kosovu, Austriji, Madjarskoj. I onih diljem cijeloga svijeta, pa i nas u Australiji. Umro je čovjek koji je obilježio ovu epohu. Umro je čovjek koji je stvarao najljepše stranice hrvatske povijesti.

I doista sjetimo se što je sve hrvatski narod predvodjen dr. Franjom Tuđmanom prošao samo u ovih zadnjih deset godina. Deset teških godina, ali najslavnijih u hrvatskoj povjesti! Danas je sve više i više očito kako svjetske velesile nisu željele neovisnost Hrvatske. Zato su dopustili agresiju na Hrvatsku. I ne samo dopustili već i aktivno pomagali. Embargo na uvoz oružja u situaciji kada je Hrvatsku napala armija za koju se smatralo da je medju 3-4 najjače u Europi, kada su Hrvatsku napale mnogobrojne četničke horde, predstavljalo je oduzimanje Hrvatskoj i hrvatskom narodu prava na samoobranu. U takvim uvjetima, doista je trebalo i hrabrosti hrvatskih ljudi, ali i izuzetne pameti onih koji su ga predvodili da bi se postigao cilj - neovisna hrvatska država. Predvodjeni dr. Tuđmanom to smo i ostvarili. Ostvarili smo nešto što jest ravno čudu - Hrvatsko čudo.

Danas je sve očitije kako su oni koji vladaju svijetom željeli i žele riješiti probleme Bosne i Hercegovine na račun hrvatskog naroda. I takvim pokušajima predsjednik Tuđman se suprostavljao i uspješno ih onemogućavao.

Sjetimo se takodjer plana Z4 kojim su svjetske sile željele onemogućiti samu mogućnost postojanja neovisne Hrvatske. Sjajne oružane akcije “Bljesak” i “Oluja” uveliko su onemogućile ostvarivanje takvog plana. U samo tridesetak sati Tuđmanova Hrvatska je učinila ono što četiri pune godine nisu htjeli, nisu znali, ili nisu smjeli učiniti ni UN, ni Europska unija, ni najmoćniji vojni savez u povijesti čovječanstva - NATO! Ne čudi onda zašto su željeli kriminalizirati ove veličanstvene akcije. Ne čudi zašto se u Haagu sudi uglavnom istinskim pobjednicima u ratu - Hrvatima.

Do današnjeg dana traju pritisci na Republiku Hrvatsku i neskriveno žele vratiti je na Balkan. Takve inicijative se smjenjuju jedna za drugom, i glavni “krivac”, što do sada nisu urodile plodom, bio je upravo naš Predsjednik.

Hrvatska i njen predsjednik postali su svjetionici malobrojnim narodima u njihovoj borbi za slobodu. Svojim stvaralačkim opusom i u praksi kroz stvaranje neovisne Hrvatske, unatoč protivljenu najmoćnijih država svijeta, Predsjednik Tuđman je ukazao da postoji budućnost i malobrojnim narodima. Takovo djelovanje predsjednika Tuđmana izravno je u suprotnosti s današnjim pokušajima stvaranja novog svijeta u kojima je jedino bitan pojedinac. Svijeta u kojem nema mjesta ni za obitelj, ni za malobrojne narode. Jer oni najmoćniji su sebi i svojim narodima već osigurali vladajuće pozicije u današnjem svijetu. Svi oni koji žele boljitak svojih naroda izravno ih ugrožavaju. Zato su predsjednik Tuđman i Hrvatska stalno na udaru medija koji su u rukama najmoćnijih, i preko kojih svjetski moćnici osiguravaju svoje interese.

I katoličkoj crkvi jest važan pojedinac. Ali ona poštiva prirodne zakone po kojima je pojedincu važna i njegova obitelj i njegov narod. Zato je najveći moralni autoritet današnjice Sveti Otac Ivan Pavao II. izuzetno cijenio našeg predsjednika. Itekako je svjestan njegove uloge u obrani malobrojnih naroda i njihove težnje za opstankom i slobodom. Obrani jedne - ljudima prirodnije - vizije svijeta. Zato je Papa prošle godine u Mariji Bistrici, kada je proglasio Kardinala Alojzija Stepinca blaženim, i pozvao - mimo protokola - predsjednika Tuđmana da mu tu na oltaru čestita ovo proglašenje. Time je Sveti Otac rame uz rame blz. Stepincu postavio i dr. Tuđmana. A da on to nije učinio slučajno pokazao je već sutradan kada je u Splitu čestitao imendan dr. Tuđmanu, prije nego kardinalu Kuhariću i biskupu Komarici. Zato su, zbog ovog poteza Svetog Oca, uslijedili napadi i na Predsjednika i na Katoličku crkvu. Napadi onih koji baš i nisu sretni što postoji neovisna Hrvatska. Oni su time pokazali da su prepoznali poruku Svetog Oca, za razliku od mnogih u Hrvatskoj koji ne samo da tako nešto nisu prepoznali nego su vjerovali u “crne priče”, priče kojima i jest bio cilj slabljene Hrvatske države.



Dr. Tuđman je znao da su pritisci na našu državu ponovo kulminirali u želji velikih sila da se smjeni “neposlušna” hrvatska vlast. Znao je da u svojoj borbi za voljenu mu Hrvatsku ima veliku potporu u Svetom Ocu. Zato je umjesto na hitnu operaciju otišao u Rim u posjet Svetom Ocu. Vrativši se iz Rima, umjesto na operacioni stol otišao je položiti vijenac svima, kako je napisao, koji su živjeli, stvarali, patili, umirali i ginuli da bi hrvatski narod mogao preživjeti i na kraju ostvariti svoju slobodnu i nezavisnu državu. Precijenio je svoje snage jer je vjerovao da je njegova ljubav prema Hrvatskoj jača od svega. Nije bila. Umjesto da odloži svoj posjet i osigura bar u naredne dvije godine koliko toliko mirniju poziciju za Hrvatsku - napustio nas je. A možda će upravo to očito samožrtvovanje za Hrvatsku učiniti da će njegova ljubav za Hrvatsku pobijediti i samu smrt. Jer nastavak ostvarivanja Tuđmanove vizije, Tuđmanove Hrvatske značit će da je njegova ljubav za Hrvatsku pobijedila i samu smrt.

Danas smo suočeni s izuzetnom situacijom. Jednostavno smo naučili da imamo predsjednika koji će uvijek naći najbolje rješenje za sve probleme s kojima se suočava Hrvatska. Sada više njega nema. Morat ćemo te probleme rješavati sami. Hoćemo li uspjeti ophrvati se svjetskim moćnicima koji u Hrvatskoj žele sprovesti svoje interese, a na uštrb hrvatskih? On je to uspjevao. Hoćemo li mi bez njega? Da doista pred hrvatski narod, pred svakog od nas ponaosob, to je velika, ali i izazovna zadaća. Ako nam je svjetionik, misao vodilja predsjednik Tuđman, imamo šanse i uspjeti u tome. Bez tog svjetionika, bit ćemo osudjeni na ono što smo već imali - služenje drugima. A narod koji ne uči iz svoje povijesti -drugo i ne zaslužuje. Uvjeren sam da će moj hrvatski narod znati to ostvariti i na taj način odužiti se dr. Franji Tuđmanu, utemeljitelju i prvom predsjedniku Republike Hrvatske.

Duboko sam uvjeren da će povijest pokazati da je dr. Franjo Tuđman najveći sin kojega je ikada rodila hrvatska mati. Ali i ne samo to. Danas mnogi dr. Franja Tuđmana usporedjuju po mnogo čemu s tvorcem Njemačke - Bismarckom. To i ne iznenadjuje, doista je dr. Tuđman vjerojatno najveći političar i državnik s kraja dvadesetog stoljeća. Napadi onih kojima je onemogućio ostvarenje njihove antihrvatske politike to najbolje pokazuju.

Hvala Ti naš voljeni Predsjedniče. Ipak, zašto si nas tako prerano napustio? Možda i nisi. Možda si nas samo natjerao da moramo mnogo više misliti o tvome velikom djelu. Možda si nas samo natjerao da mnogo više budemo s Tobom - nastavljajući Tvoje veliko djelo.



Neka je laka slobodna hrvatska zemlja dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske. Neka mu je vječna čast, slava i vječna hvala. Počivao u miru Božjem! BOŽE ČUVAJ HRVATSKU!

OPROSTI IM FRANJO

Rekli su mi najgore o tebi
nisu nikad pričali o sebi
rekli su mi ono ča su tili
a za rata tko zna di su bili...

Rekli su mi da si tiran bija
da si Bosnu uvik dilit tija
rekli su mi ono ča su znali
virovali su trilaterali...

Oprosti im Franjo sve te grube riči
njihova sloboda na krletku sliči.
oprosti im Franjo, ne razume tebe
ne vide realnost, videć samo sebe

Rekli su mi tajkune si jubi
Vukovar si namjerno izgubi
rekli su mi da si vođa bandi
nasili su mnogi propagandi...

Rekli su mi da si kontra Boga
rekli su mi prikoviše toga
rekli su mi ono ča su znali
virovali su trilaterali...

Oprosti im Franjo sve te grube riči
njihov sklop i danas, na crveni sliči,
oprosti im Franjo ča slušaju jude
koji bi najrađe da nas ni ne bude...

“Ima dana“ govorio je Tuđman “kada je šutnja itekako riječit govor. Al isto tako dođe vrijeme kad zaparna utihnina postaje toliko nesnosna da se disati ne može, te sve što želi živjeti u čovjeku vapi za hukom vala i bljeskom groma“

Bez obzira što mislili o Tuđmanu, potpuno je besmisleno u današnje vrijeme pozivati se na njega ili na bilo kakve povijesne ličnosti Tita, Ante Starčevića ili ne znam koga. Prvo zato što nitko ne zna kako bi se oni politički odredili u današnje vrijeme.

Drugo, takve povijesne ličnosti ne bi ni nastale u današnjim okolnostima, da je Tito imao internet i forume ne bi mogao održati mit o bratstvu i jedinstvu ni 45 minuta, a kamoli 45 godina. Danas su državnici ugrožan vrsta u nestajanju, a političari su instant zvijezde od 3-4 godine nakon toga ih se više nitko i ne sjeća.

Definitvno stoji.

Nipošto. Koliko god cijenila Tuđmana, postoji memorija prostora i poštovanje tradicije. Sam je Tuđman vratio kip na Trg.
Pogotovo u mjestima poput Zagreba koja se brzo mijenjaju. Sami Zagrepčani nikad na to ne bi pristali, to nam je veza sa starim Zagrepčanima i generacijma prije nas.
Trg je simbol Grada kao i Sljeme, Markova crkva i sl.
Uostalom, povijest nije natjecanje u popularnosti. Svi velikani zaslužuju svoja mjesta prisjećanja. Tuđmana ne bi bilo bez njegovih prethodnika.



Ne slažem se ni s ovim. Amerikanci se na Washingtona pozivaju i nakon 200 godina. Venezuelancii Kolumbijci na Bolivara, Englezi na Churchilla... Uvijek se može naći nešto inspirativno. Meni je takav Radićev nauk, pa i neki pravaši.
Problem je što današnja vodstva ni ne pokušavaju slijediti duh (prilagođen, naravno) utemeljivača.


Danas su političari tehnokrati bez vizije od kojih su i multinacionalke jače. Uvijek možeš održati diktatorski režim, ako se dovoljno potrudiš.
Sjeverna Koreja ti je primjer, potpuna izolacija zajedno s indoktrinacijom daje rezultate. Ako nemaš inputa iz vanjskog svijeta, nećeš imati ni outputa u vidu buna. U ostatku soc. svijeta, naprotiv, nikad nije bila takva izolacija.

GOVOR – DUHOVNA OPORUKA DR. FRANJE TUĐMANA



U povodu 18. obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koja se navršava 10. prosinca 2017., želimo se prisjetiti i njegove DUHOVNE OPORUKE. Radi se o njegovu posljednjem govoru što ga je izrekao u javnosti četrdeset dana prije svoje smrti.
Bilo je to u Vatikanu, 28. listopada 1999. kada je otvarao tromjesečnu izložbu "HRVATI - KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST" koja je bila dostupna javnosti u Vatikanskim muzejima kroz tri mjeseca, sve do kraja siječnja 2000. Prije podne toga dana dr. Tuđman posljednji put je pohodio Papu Ivana Pavla II., a poslije podne je predsjedao otvaranju izložbe u nazočnosti visokih vatikanskih i hrvatskih dužnosnika te hrvatskih biskupa na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem.

U svome govoru predsjednik Tuđman naveo je brojne povijesne činjenice koje potvrđuju veliku ulogu i zasluge što ih je Katolička Crkva, Papinstvo i Rim kao središte kršćanstva imalo za očuvanje nacionalnoga, kulturnoga i vjerskog identiteta hrvatskog naroda tijekom cijele povijesti. Ovaj govor, koji je bio i njegov posljednji javni nastup, smatra se njegovom DUHOVNOM OPORUKOM pa ga u tome duhu trebamo i čitati.

Uz pozdrav sa štovanjem
dr. Božidar Nagy, SJ
Filozofski fakultet Družbe Isusove
Zagreb
----------------------------------------------------
GOVOR – DUHOVNA OPORUKA
DR. FRANJE TUĐMANA
Predsjednika Republike Hrvatske na otvaranju izložbe
"HRVATI - KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST"
u Vatikanu, 28. listopada 1999.g.

Posjet Vatikanu 28. X. 1999. bio je posljednji državnički posjet prvog hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, a govor što ga je tom prigodom izrekao bio je njegov posljednji nastup u javnosti. Četrdeset dana nakon toga, 10. XII. 1999. g. je umro.
U govoru je Predsjednik Tuđman naveo brojne povijesne činjenice koje potvrđuju veliku ulogu što ju je Papinstvo i Rim kao središte kršćanstva imalo za očuvanje nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta hrvatskog naroda tijekom cijele povijesti.
OVAJ GOVOR SMATRA SE NJEGOVOM DUHOVNOM OPORUKOM.

Uzoriti gospodine Državni tajniče,
Preuzvišena Gospodo i Ekscelencije, Dame i gospodo,

Velika mi je radost i ponos da vam se danas mogu obratiti i pozdraviti vas ovdje, u ovoj velebnoj dvorani, u srcu Vatikanskih muzeja, u svečanoj prigodi kada Hrvatska dragocjenim povijesnim dokumentima i umjetničkim djelima, biljezima blistave postojanosti nastalim u rasponu većem od 13 stoljeća, predstavlja svoj duhovni, kulturni i umjetnički prinos kršćanskome zapadnom svijetu.
Jedinstven je taj povod, uzvišeni su mjesto i vrijeme u kojem se događa: snažno nas prožima spoznaja o njihovu zajedničkom smislu u dugotrajnom povijesnom kretanju.

Ovo je mjesto, naime, dvorana pape Siksta V. kojemu zahvaljujemo utemeljenje Kaptola i Zavoda svetog Jeronima 1589. godine u Rimu, gdje su se odgajali brojni hrvatski svećenici i intelektualci, i gdje je desetljeće kasnije, 1599. godine bila osnovana Akademija hrvatskoga jezika koja je povjerena znamenitom hrvatskom jezikoslovcu, isusovcu Bartolu Kašiću.

Ovo je vrijeme osvita Velikog Jubileja - Svete godine 2000., kada u zalasku stoljeća možemo točnije utvrditi doseg ostvarenoga, kada možemo bolje prepoznati smisao zbivanja koja su prethodila i, možda, jasnije predvidjeti smjer onih koja će se dogoditi. Za nas Hvate, pak, ovo je i vrijeme dovršetka duge prošlosti pune napora, žrtava i odanosti okrunjenih 13. siječnja 1992. godine kada je Vatikan bio među prvima koji su priznali samostalnu hrvatsku državu, demokratsku Republiku Hrvatsku. Tom su povijesnome činu prethodili mnogi drugi, a neki su od njih bili sudbonosni za duhovnu i političku vlastitost hrvatskoga naroda.

Kada 879. godine Papa Ivan VIII., kao vrhovni crkveni i politički autoritet kršćanske Europe, hrvatskome knezu Branimiru priznaje zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom, on time daje poticaj europskim državama i vladarima da Hrvatsku prepoznaju kao nezavisnu i suverenu državu. A kada 925. i 928. godine na, za Hrvate prevažnima splitskim sinodama, Papa Ivan X. bude uspostavio jedinstvenu crkvenu pokrajinu, i time sljubio Dalmaciju s Hrvatskom u jedinstveni hrvatski duhovni i kulturni prostor, tada će biti postavljeni temelji za izrastanje hrvatskoga naroda onakvog kakav je danas - nikad u sebe zatvoren, na razmeđu dviju europskih ekumena, dviju kultura i civilizacija, ujedno most i razdjelnica, ali uvijek unutar Zapada i nikada izvan njega. Zato nam je iznimno stalo do toga da ova izložba rasvjetljuje duboke slojeve bića, vlastitosti i životnoga kretanja hrvatskoga naroda.
Umjetnička djela, knjige, povijesni dokumenti i spomenici koji su ovdje prikazani, nama ne mogu biti dragocjeniji nego što jesu kao znamen duhovnog, nacionalnog i kulturnog identiteta hrvatskoga naroda. Mnogi su od njih sada prvi put predstavljeni izvan domovine, primjerice, prvi spomenik na ovoj izložbi, Višeslavova krstionica iz kraja VIII., ili početka IX. stoljeća, koja svjedoči o ranom pokrštenju Hrvata što je započelo sredinom VII. i bilo dovršeno u IX. stoljeću. Njima se potvrđuje uklopljenost hrvatskoga naroda, kao snažno izraženoga slavenskog etničkog bića, u kontinuitet antičke kulture i latinske tradicije zatečene u njegovoj čarobnoj domovini između Podunavlja i Jadrana. Oni su svjedočanstvo o privrženosti Hrvata njihovu narodnome jeziku i glagoljskom pismu kojim je pisan Hrvatski glagoljski Misal, objavljen 22. veljače 1483. godine, dakle, manje od 30 godina nakon Gutenbergova izuma tiskarstva, a namijenjen uporabi u rimskome obredu. To je ujedno prvi takav misal uopće koji nije tiskan latinicom i na latinskome jeziku. Uporabu starohrvatskoga jezika i glagoljice u liturgiji papa Inocent IV. dopustio je 1248. godine senjskom biskupu Filipu. Znameniti europski humanist Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, uzvisit će hrvatski jezik do najviše vrijednosti hrvatskog nacionalnog i kulturnog individualiteta svoga doba.

Blistava crkvena umjetnost, plastika, poezija od zlata i srebra kao, primjerice, ona nenadmašna škrinja svetoga Šimuna, zavjetni dar hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete Kotromanićeve, slike i skulpture od predromanike do sredine našega stoljeća, simbolički obilježenoga raspetim Kristom kipara Ivana Meštrovića, svjedočanstvo su nadahnuća, vjere i odanosti koja se rađala i razvijala u povijesnim europskim bdijenjima, u krvi i u ognju, u neprekinutoj borbi za opstojnost naroda i za pravo na vjerski i državni legitimitet. Potpora Svete Stolice znanstvenom uzdizanju i djelovanju hrvatskih umjetnika i znanstvenika, Jurja Julija Klovića, Bare Boškovića, Bartola Kašića, Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Stjepana Gradića bila je trajna i od povijesne vrijednosti za razvitak hrvatskog nacionalnog bića. Mnoga su povijesna svjedočanstva o tome kako su rimski pape podupirali hrvatska kulturno-povijesna nastojanja u krugu zapadne i mediteranske civilizacije "Orbis Romanus". S radošću ističem da takvi prijateljski i političko-diplomatski odnosi sežu sve do naših dana. Zagrebačkog je nadbiskupa Alojzija Stepinca Papa Pio XII. 1953. godine proglasio kardinalom. Nikola Tavelić 1970. godine proglašen je za Pape Pavla VI. svetim, a 1983. za Pape Ivana Pavla II. i Leopold Mandić.

Ekscelencije, Dame i Gospodo,
Ovakva velebna izložba kojom se Hrvatska pokazuje svijetu ne samo da se održava u svom prirodnom ambijentu - Vatikanu, već je i kruna odličnih odnosa i razumijevanja koje povezuje Hrvatsku i Katoličku crkvu. Zbog toga smo neizmjerno zahvalni Svetom Ocu što nam je još jednom pružio prigodu da, kao mali narod Europe, pokažemo svijetu svoju bogatu kulturnu baštinu, i vjeru, koja je pratila sve hrvatske bitke za očuvanje svoje Crkve, za vlastitu državu i nezavisnost.
Te odlične odnose i trajne povijesne veze hrvatskoga naroda sa Svetom Stolicom, na osobit je način potvrdio Sveti Otac Ivan Pavao II. time što je u četiri godine dvaput posjetio Republiku Hrvatsku: prvi pohod 1994. godine u povodu 900. obljetnice utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije, a drugi 1998. godine kada je Sveti Otac u hrvatskom nacionalnom svetištu Mariji Bistrici proglasio blaženim i uzdigao na čast oltara zagrebačkoga nadbiskupa, mučenika Crkve i vjere i svoga naroda, kardinala Alojzija Stepinca. Veličanstveni se susret Svetoga Oca dogodio s vjernicima i u Splitu i Solinu, u povodu 1700. godišnjice grada i sjećanja na solinske starokršćanske mučenike. Čuvat ćemo te pohode u trajnome sjećanju.

Mnogi još ne znaju, ili zaboravljaju, da je hrvatski narod jedan od najstarijih europskih naroda, da je od svih slavenskih naroda prvi primio kršćanstvo, da je stoljećima stajao na kormilu katoličanstva i svoje opstojnosti. Zaboravljaju da je, zajedno s drugim narodima, dao Europi dio svog identiteta i pridonio obrani kršćanstva (Antemurale Christianitatis) i razvitku današnje zapadne civilizacije. Zaboravljaju, ili svjesno iskrivljuju, onaj dio novije povijesne zbilje koja svjedoči o duboko ukorijenjenim civilizacijskim dostignućima i demokratskim stremljenjima hrvatskog naroda…
Stoga ova izložba ima posebnu vrijednost. Simbolika njenog održavanja, u vrijeme prijelaza u novo tisućljeće, pruža nama Hrvatima iznimnu čast. Kada svijet obilježava taj događaj prigodnim manifestacijama i svetkovinama, a političari promišljaju i stvaraju novi međunarodni poredak, Hrvatska i Hrvati svjedoče o svojoj povijesti i navješćuju svoju budućnost. Kao što to pokazuje ova izložba, povijest dokazuje vjernost Hrvata moralnim načelima katoličke vjere i zakonima Crkve, a budućnost čvrsto jamči da će, u krvi stvorena hrvatska država, ne samo opstati već se i razvijati u zajednici s onim zemljama s kojima tvori i dijeli zajedničke civilizacijske vrednote.
Uvjeren sam da će ovu izložbu posjetiti mnogi žitelji drevnog Rima, ali i mnogi namjernici iz svijeta, koji u Vatikanu traže, uz vjeru, i svjedočanstva bogate kulturne baštine svijeta. Želio bih da svi ponesu sa sobom sliku o burnoj, ali i ponosnoj hrvatskoj povijesti, njenoj bogatoj kulturnoj baštini i visokoj umjetničkoj razini hrvatskih stvaratelja. A nadasve, čvrstu poruku jedne države i naroda koji želi dalje izgrađivati svoju porušenu zemlju nakon okrutnog i nametnutog rata i stvarati uvjete za boljitak svih njenih građana.
A tko je bolje mogao izreći takvo uvjerenje i dati nam ohrabrenje, od samoga Svetoga Oca kada je, odlazeći iz Hrvatske, rekao: „Mnogo je učinjeno i vide se plodovi. Nikoga ne smiju obeshrabrivati preostale teškoće. Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro.“

Ekscelencije, Dame i Gospodo,
Svoje završne riječi i zahvalnost upućujem onima koji su prvi izrekli zamisao o ovoj izložbi - Papinskom Hrvatskom zavodu svetog Jeronima i monsignoru Antonu Benvinu, kao negdašnjem, i monsignoru dr. Juri Bogdanu, njegovu sadašnjem rektoru.
Nadasve zahvaljujem na velikodušnoj potpori i pokroviteljstvu Državnom tajništvu Svete Stolice i Vatikanskoj apostolskoj knjižnici.
Zahvaljujem Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na brižnosti koju su iskazali tijekom priprema i ostvarenja ove izložbe i raduje me nazočnost visokoga izaslanstva, koje predvodi monsignor Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i supokrovitelj ove izložbe.
Zahvaljujem Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na čelu s ministrom mr. Božom Biškupićem, nositelju organizacije izložbe, a napose brojnim stručnjacima i umjetnicima, zaslužnima za njezinu vrsnoću i ljepotu.
Sa željom da se hrvatski narod i njegov doprinos povijesti, kulturi i umjetnosti zapadnoga svijeta bolje shvati i prosudi onako kako zaslužuje, predstavljam vam izložbu:
"Hrvati - kršćanstvo, kultura, umjetnost"!

Osobno nisam neki veliki poklonik Tuđmana. Prva greška je što je arogantno odbio vezivanje sa Višegradskom skupinom, druga još veća greška je što nije nikada proveo lustraciju i što danas Hrvatskom vlada elita koja svoje korijene vuće iz jugoslavenskog sistema. Kako danas vidimo to je imalo kobnih posljedica ne samo po Hrvatskoj nego i po njemu osobno. Medijsko-NGO kompleks ga je proglasila ratnim zločincem i s vremenom će oni izlobirati da to uđe u povijesne udžbenike. Kada je umro bivši udbaši su prodali hrvatsku suverenost i dali je EUniji na upravljanje, time je još više njegovo nasljeđe bačeno kroz prozor.

Na prethodnoj strani ( 5 ) ima golemog clanka, iz koga se da naslutiti da ima kontinuiteta vlasti (odredjivanje naslednika, podobnih), jos u komunizmu, kao dinasticki sustav.

Franjo je projekt Tita, Gosnjaka, i dr. zapadnih SAD komunjara. Nitko ne moze nikog uveriti, da se on spustio sam padobranom i samoinstalirao.

Uz sve poluge moci, vlasti, kadrova, fondova. Znaci drugovi komunisti, njina deca unuci, danas vladaju ne samo u RH, nego diljem ex YU.