Svesrpska jezična narodnost i Srbi triju vjera u BiH

Posljednje desetljeće 20. st. je doba najoštrijeg hrvatsko-srpskog političkog sukoba u BiH.
Poslije abdikacije Milana Obrenovića 1889. na vlast u Srbiji dolaze radikali.
Nova srbijanska vlast odbacuje obaveze koje je preuzela prema Beču da neće voditi neprijateljsku politiku prema AU vlasti u BiH.
U BiH kreće opsežna srbijanska propaganda, prije svega zasnovana na jezičnoj narodnosti i Srbima triju vjera.
Osnivaju se različita srpska nacionalistička društva, propaganda o jezičnoj narodnosti dolazi do srbijanskih udženika i škola.

Srpski nacionalističi pjesnik Stevan Kaćanski u svomu djelu Mučenica piše:

Ta vreme je, Srbadijo,
Da se jadna, inokosna,
Spase naša tužna Bosna!

Sve ovo ima veliki odjek kod nacionalno svjesnog srpskog građanstva u BiH.
Od 1896. do 1905. elita bosanskih Srba, izvoznici, trgovci i vjerske vođe vodi kampanju za prosvjetno-crkvenu autonomiju Srba u BiH i slabljenje AU uprave u njoj.

Starčevićevo integralno hrvatstvo

Za to vrijeme Hrvati katolici u BiH, odgojeni u liberalnom duhu franjevačkog ilirizma i Strossmayerova jugoslavenstva kao odgovor na srpsko svojatanje BiH odgovaraju pristajanjem uz Starčevićevo integralno hrvatstvo.
Hrvatska elita koja je ekonomski znatno slabija od srpske, sastojala se većinom od sitnih trgovaca, činovnika i svećenstva uspjeva se izboriti kod Kallaya za ukidanje zabrane za bilo kakve manifestacije hrvatskog nacionalnog osjećaja.
Prije 1889. nisu bila dopuštena nikakva društva s hrvatskim imenom.