Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.VI 1832 između ostalog piše: “U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.”
“Da su svi Bošnjaci bili složni, prije bi oni Sultana nadvladali nego on njih.”
A šta se to zbivalo u Bosni u taj vakat?
_ _ _ _ _
Husein‐kapetan je izborom za vođu autonomnog Pokreta 1831. faktički postao bosanski vladar. Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Za vođu autonomnog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan Ali-paša Rizvanbegović.
Iza Husein-kapetana stajali su njegovi najbliži saradnici i mnogi uglednici Bosne koji su bili predvodnici u ovom Pokretu. Ali paša Fidahić, Muhamed beg Tuzlić, Mujaga Zlatar, Emin beg Dženetić, Sulejmen efendija Išević, Hifzi efendija Đumišić, Abdul Kerim efendija sarajevski mulla, Hasan-aga Pećki, Murat klapet Ostrožački i drugi.
_ _ _ _ _
Šta su htjeli Bošnjaci: oni su htjeli da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca; da prisile sultana da promjeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima; da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u smederevskom sandžaku; da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne oni sami rješavaju; a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci do 70 godina vojnici kada to zatreba, te da se Porta zadovolji godišnjim tributom od 4000 kesa zlatnih dukata.
O tome svjedoči i carski izaslanik u Bosni, koji u vapaju moli sultana da odobri ono što Bošnjaci traže, jer to oni zaslužuju, a onda zaključuje: “Aman sultane, za ime Boga, grehota je razbiti ovo jedinstvo.” Isti izaslanik koji je prošao kroz sve zemlje Balkana do Bosne tvrdi sultanu, da ako ne udovolji Bošnjacima i izgubi Bosnu izgubiće i cijelu Rumeliju. Sultan Mahmud II, poznat kao “Petar Veliki” Osmanskog carstva, ali i kao “Adli” (Pravedni), bio je vrlo odlučan da obračun provede do kraja.
To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čarsija stradala u katastrofalnom požaru od onog 31. augusta 1831. godine. Politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se može reći da su uz već spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vodstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.
Druga bitka u Hercegovini se vodila oko Trebinja, gdje je Husein‐kapetan kao svoga komandanta odredio Ahmed‐bega Resulbegovića, koji je do konca oktobra 1831. uspio protjerati svoje rođake Husein‐bega i Hasan‐bega Resulbegovića, pristaše Ali‐paše Rizvanbegovića, iz Trebinja i okolice.
Husein‐kapetan Gradaščević je odlučio da se tokom zime vojnički obračuna sa Ali-pašom Rizvanbegovićem i njegovim pristašama u Hercegovini. Zato je naredio livanjskome kapetanu Ibrahim‐begu Firdusu, koga je u međuvremenu privukao na svoju stranu, da obavi taj posao. Ibrahim‐beg Firdus je prvo napao na ljubuškoga kapetana Sulejman‐bega i nanio mu veliki poraz na Utvici, čime je čitava Hercegovina, osim tvrđave Stolac, gdje se zabarikadirao Ali‐paša Rizvanbegović, prešla nastranu Husein‐kapetana.
Gradaščevićevom vojskom koja je opsjedala Stolac zapovijedao je Hadži‐beg, polubrat Ali‐paše Rizvanbegovića. Međutim, noću 9/10. marta 1832. godine Ali‐paša Rizvanbegović, doznavši preko svojih špijuna da je napadačka snaga bosanske vojske znatno umanjena zbog zime i pomanjkanja životnih sredstava, izvela je kontranapad iz tvrđave i razbila opsadu stolačke tvrđave. U ovoj je bitki poginuo Hadži‐beg Rizvanbegović.
Tada je već prema stolačkoj tvrđavi napredovao sarajevski muteselim Mujaga Zlatar, ali se morao vratiti na temelju naredbe Husein‐kapetana zbog potrebe koncentriranja vojske i suprotstavljanja velikom veziru, koji je bio pripremio veliku vojnu ofanzivu i sa brojnom vojskom 16. marta 1832. započeo ratne operacije. Husein‐kapetan je 3. februara 1832. pisao svim bosanskim kapetanima tražeći da mu šalju vojnike jer se sprema krenuti protiv sultana, istodobno se žaleći na slab odziv posebno predbacujući Hasan‐agi Pećkom zbog tromosti i mlitavosti.
Uprkos tome on je sakupio i u susret veziru poslao oko 10000 vojnika, koji su odmah napali na Vučitrn nastojeći prepriječiti centralnim vezirovim snagama ulazak u Bosnu. Vezir je krenuo na Bosnu iz dva pravca: prvi pravac je vodio od Vučitrna preko Novog Pazara ka Višegradu i Sarajevu, a drugi iz Skadra preko Podgorice, Plava i Gusinja prema Pljevljima i Foči i dalje prema Sarajevu. Kao što se vidi glavni operativni pravci su bili usmjereni prema Sarajevu, a ne Travniku, gdje je zvanično bilo Husein‐kapetanovo sjedište. Koliko se zna, Husein‐kapetan nije izravno vodio vojsku koja se uputila na bosanske granice, nego je poslao svoje iskusne komandante (Hasan‐beg Sijerčić, Mehmed‐beg Krupa Beširević i Alajbeg Todorović).
Kada je vezir uspio preći i preko Drine, Husein‐kapetan je naredio Ali‐paši Fidahiću da sa 6.000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor vezirove vojske prema Sarajevu, a i Hasan‐beg Sijerčić se sa Sjemeča (lijeva obala Drine kod Višegrada) uputio prema Palama.
Tako je glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein‐kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi‐paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein‐kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale). Vojska Husein‐kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži).
Husein‐kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali‐paša Rizvanbegović i Smail‐aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein‐kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein‐kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein‐kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu.
Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.
_ _ _ _ _
Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu. Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je bilo očito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedan moći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan, koliko nelojalan toliko i ponizan čin.
Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinudana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje sustoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sapovijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko–socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu.
Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno–ekonomskomi političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokom XVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izračene svoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao “najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi”, što je posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban “međunarodni položaj”. Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, sa ostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila.
Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević, kao “Zmaj od Bosne”, kako se najčešće sam nazivao i potpisivao, bio “čovik pametan i bogat”. Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se “Vezir Husein” prema”krstjanima činjaše pravedan”. Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati jedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.
Austrija “iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake”. Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju plaćenu i stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično.
