Nota predsjednika Wilsona

od 10. februara 1920.

Ovo je tekst saopćenja državnog tajnika Američkih Sjedinjenih Država američkom poslaniku u Parizu, koje će, u skladu s uputama, u njemu sadržanim, američki poslanik u Parizu predati francuskom ministarstvu inostranih djela i britanskom poslanstvu u Parizu, te koje će, u skladu sa zahtjevom poslanika Wallace-a, američki poslanik u Londonu dostaviti ministrima predsjednicima Velike Britanije i Francuske, u svrhu da i oni budu o njemu čim prije obaviješteni.

Molim da saopćite slijedeće engleskim i francuskim predstavnicima. Predsjednik je pažljivo proučio zajednički telegram, upućen ovoj Vladi od strane britanskog i francuskog predsjednika ministarstva, a koji je dostavio američki poslanik u Parizu, u pogledu pregovora odnosno Jadranskog pitanja. Predsjednik je sa zadovoljstvom konstatovao, da francuska, britanska i talijanska Vlada nijesu nikad namjeravale da stvore konačno rješenje toga, pitanja, a da se nijesu posavjetovale s američkom Vladom, Predsjednik je bio osobito srećan, što mu je izraženo to osiguranje, jer je razumio, kao da su g. Clemenceau i Lloyd George, u sporazumu s g. Nittijem, bili odlučili riješiti Jadransko pitanje uz one uslove, koje je još ranije američka Vlada odbacila, i kao da su pozvali jugoslavenske predstavnike, da prime to rješenje pod prijetnjom, da če inače, u slučaju neprihvata, biti apliciran Londonski Pakt, Predsjednika veseli, što osjeća, da udruženici ove Vlade ne će pristati, da stave ovu Vladu u takav položaj, da bude morala odbiti prihvat na rješenje, koje bi samo po formi izgledalo da je sporazum izmedju dvije sporne strane, ali koje u istinu ne bi imalo tu veliku prednost, i kojim bi jedna strana bila primorana da se pokori materijalnoj nepravdi, pred prijetnjom još večih kalamiteta u slučaju nepokoravanja.

Predsjednik potpuno dijeli mišljenje francuske i britanske Vlade, da budućnost Svijeta u velike zavisi od pravilnog rješenja ovog, pitanja, ali on ne može vjerovati, da rješenje, koje sadržava uslove, koje su francuska i britanska Vlada već ranije po zasluzi osudile, može biti ma u kojem smislu smatrano kao pravilno.

Nadalje on ne može dijeliti mišljenje francuske i britanske Vlade, da predlog, upućen jugoslavenskim predstavnicima u Memorandumu od 14. januara, praktično ne mijenja nijedan od glavnih uslova iz zajedničkog Memoranduma francuske, britanske i američke Vlade od 9. decembra 1919., i da su samo dvije: točke pretrpjele promjenu, i da je promjena obih njih u pozitivnu korist Jugoslavije. Naprotiv, prijedlog od 9. decembra bio je duboko izmijenjen u korist talijanskih ciljeva, a na ozbiljnu štetu jugoslavenskog naroda, te na opasnost svjetskoga mira.

Činjenica, da je talijanska Vlada odbila predlog od 9. decembra, a prihvatila onaj od 14. januara, izgleda da potvrdjuje mišljenje, da su takve pozitivne koristi učinjene Italiji.

Memorandum od 9. decembra odbio je predlog, da se uskim komadom obale spoji Rijeka s Italijom, kao nemoguć u praksi, jer taj predlog sadrži izvanredne komplikacije u pogledu carinske kontrole, čuvanja obale i sličnih pitanja na teritoriju tako neobične konfiguracije, Francuska i britanska Vlada, u društvu s američkom Vladom, izrazile su mišljenje, da se „taj plan kosi sa svim poznatim razlozima geografskim, ekonomskim i teritorijalnim".

Američka Vlada konstatuje, da je unatoč toga prihvaćena u Memorandumu od 14. januara aneksija tih jugoslavenskih teritorija Italiji. Memorandum od 9. decembra odbio je talijanski zahtjev na aneksiju cijele Istre, na solidnoj osnovi, jer niti strategijski niti ekonomski razlozi ne mogu opravdati tu aneksiju, pa tako ne ostaje ništa drugo u obranu tog predloga, nego talijanska čežnja, da dobije što više teritorija naseljena Jugoslavenima, kako je i priznato. Francuska i britanska Vlada izrazile su se onda, da usrdno odobravaju način, kojim je predsjednik odgovorio na svaki novi zahtjev za aneksiju teritorija naseljenih ne-talijanskim narodima, a koji se protivi toj aneksiji, i složile su se u mišljenju, da „nije ni pravedno ni korisno anektirati kao ratni plijen teritorija naseljena stranim rasama". Pa ipak, ova nepravedna i nekorisna aneksija cijele Istre predvidjena je u Memorandumu od 14. januara.

Memorandum od 9. decembra pažljivo isključuje svaku formu talijanskog suvereniteta nad Rijekom. Američka Vlada mora da zaključi, da Memorandum od 14, januara, otvarajući put talijanskoj kontroli nad spoljnim poslovima Rijeke, uvodi u izvjesnom stepenu talijanski suverenitet i intervenciju nad jedinom upotrebljivom lukom susjednog naroda, te u vezi s proširenjem talijanskog teritorija do vrata Rijeke otvara put za moguču buduću aneksiju pristaništa Italiji, što je u protuslovlju s principima pravičnosti i pravde. Memorandum od 9. decembra predvidja pravu zaštitu vitalne željeznice, koja spaja Rijeku s unutrašnjošču na sjeveru. Memorandum od 14. januara, nasuprot, daje Maliji dominirajuče vojničke položaje blizu te željeznice na nekoliko kritičnih točaka.

Memorandum od 9. decembra zadržava u velikoj mjeri jedinstvo albanske države. Onaj od 14. januara dijeli albanski narod, unatoč njegovog odlučnog protesta, medju tri različite strane Sile.

Ti i mnogi drugi uslovi Memoranduma od 14. januara, sastavljena bez znanja i odobrenja američke Vlade, posvema mijenjaju rješenje Jadranskog pitanja i ova Vlada smatra, da ti uslovi čine to rješenje nemogućim, jer uništavaju i ono malo pravde, što je bitni uslov, da ova Vlada može da sudjeluje u suradnji oko toga rješenja. Činjenica, da bi se jugoslavenski predstavnici mogli osjećati prisiljeni, da pod prijetnjom Londonskog Pakta prihvate to rješenje, koje ova Vlada smatra nepravednim u principu i nemogućim u sprovedbi, ne će nimalo promijeniti uvjerenje ove Vlade, da bi ona mogla pristati na rješenje, koje po svojoj sadržini i po metodi aplikacije sačinjava pozitivno odbacivanje principa, zbog kojih je Amerika ušla u rat. Stvar bi sasvim drugačije izgledala, kad bi postojala stvarna razlika u mišljenju o tom, što sačinjava pravedno rješenje Jadranskog pitanja. Na sreću takva razlika ne postoji. Mišljenja francuske, britanske i američke Vlade o ispravnom i pravednom teritorijalnom aranžmanu u sjevernom dijelu Jadranskoga Mora, bila su savršeno složna.

Nepravedni talijanski zahtjevi bili su osudjeni od francuske i britanske Vlade riječima, koje su bile isto tako stroge, kao i one,
koje je upotrijebila američka Vlada. Francuska i britanska Vlada ne će sigurno dopustiti, da se kaže,da su one s manje ozbiljnosti, nego li Amerika, nastojale da uvjere talijansku Vladu, da je ispunjenje njenih zahtjeva protivno najboljim
talijanskim sopstvenim interesima, protivno duhu pravde u medjunarodnim poslovima i puno opasnosti za evropski mir.

Osim toga francuska i britanska Vlada bile su naročito odbile talijanske zahtjeve specifičnih koristi, na koje sada, u Memorandumu od 14. januara, kane pristati, te su se pridružile saopćenju učinjenom talijanskoj Vladi, da ranije dane koncesija daju talijanskim historiskim i narodnim aspiracijama za ujedinjenje talijanske rase potpunu zadovoljštinu i apsolutnu strategijsku kontrolu nad Jadranskim Morem i osiguravaju joj puna garancije protiv ma bilo kakve navale, koje bi se ona trebala da plaši u budučnosti od svojih jugoslavenskih susjeda“.

Dok postoji stvarni sporazum, da su talijanski zahtjevi nepravedni i beskorisni, dotle postoji i razlika u mišljenju, kako bi se, kao prijatelji Italije, morali oduprijeti njenim zanovetnim zahtjevima na tudje teritorije, na koje ona nema nikakvog valjanog naslova. Predsjedniku se čini, da su se francuski i britanski drugovi američke Vlade, u cilju da spriječe razvitak daljih opasnih komplikacija na Jadranu, osjetili primorani, da podju vrlo daleko u popuštanju zahtjevima, koje su dugo vremena odbijali kao nepravedne. Američka Vlada nije ništa manje velikodušna u svojoj želji, da dade Italiji sve one koristi, za koje ova ima stvarnih razloga, ali ona misli, da ne može žrtvovati principe za koje je ušla u rat, e da bi odobrila nečiste ambicije jednog od svojih drugova, ili da pod cijenu buduće svjetske konflagracije kupi privremeno mirno rješenje Jadranskog pitanja.

Ona nije voljna, da prizna niti nepravedno rješenje bazirano na tajnom Paktu, čiji uslovi ne odgovaraju novim prilikama u Svijetu, niti nepravedno rješenje stvoreno upotrebom tajnog Pakta kao sredstva za iznudjenje. Ona će pozdraviti svako rješenje problema, koje če se bazirati na slobodnom i nepristranom proučavanju svih strana spora, ili na uslovima, koje bi nezainteresovane Velike Sile prihvatile kao pravedae i pravične. Italija je više puta odbila takvo rješenje. Ova Vlada ne može da prihvati rješenje, [b]čiji su uslovi priznati kao nerazložni i nepravedni, i koje se kani dati Italiji s obzirom na njeno tvrdokorno odbijanje, da primi ma kakvo razborito i pravedno rješenje.
[/b]
Vrijeme je, da se govori s najvećom otvorenošću. Današnji izgled Jadranskog pitanja stavlja američku Vladu pred osnovno pitanje, može li ona pod kakvim mu drago uslovima suradjivati sa svojim evropskim drugovima u velikom djelu očuvanja svjetskoga mira i odstranjivanja glavnih uzroka rata. Ova Vlada ne sumnja u svoju sposobnost, da dodje do prijateljskog sporazuma s udruženim Vladama u tome, što su to pravednost i pravda u medjunarodnim poslovima, jer razlika u mišljenju o najboljoj metodi za aplikaciju pravednih principa nikad nije pomračila bitnu činjenicu, da su u glavnom mnoge Vlade imale iste osnovne koncepcije, koji su to principi.

Ali ako stvarno držanje principa — ako je razuman i pravedan — ne bude odlučivalo u medjunarodnim pitanjima, ako zemlja, koja s najvećom ustrajnošću presira svoje zahtjeve, dobije potporu Velikih Sila, prije od one, na čijoj je strani pravda, ako se nasilno uzimanje zahtijevanih teritorija dopusti i oprosti, i ako to nasilno uzimanje ima da dobije konačno opravdanje stvaranjem tako teške situacije, da se odluka u korist nasilnika smatra praktičnom potrebom, ako se hotimično stvorenim ambicijama, pod imenom narodnih osjećaja, dadne nagrada na račun malih i slabih, ako, jednom riječju, stari poredak stvari, koji je donio toliko zla u Svijetu, ima još da nadvladava, onda još nije došlo vrijeme, da ova Vlada uzmogne stupiti u društvo Sila, čija egzistencija mora zavisiti od novoga duha i novoga reda. Američki narod spreman je da sudjeluje u tako velikom preduzeću, ali mnogi se boje, da če biti zapleteni u medjunarodnu politiku i da će primiti medjunarodne obaveze, koje su tudje podjednako njihovim idealima kao i tradicijama. Obavezati ga na takvu politiku, kakva je sadržana u posljednjem jadranskom predlogu, i obavezati ga da uzdržava nepravdu protiv zahtjeva pravde, značilo bi stvarati najsolidniju bazu za takvu bojazan. Ova Vlada ne može da primi tako ozbiljnu odgovornost.

Ako se čini, da je nemoguće dobiti pristanak na pravedne i plemenite koncesije, koje su Italiji ponudile francuska, britanska i američka Vlada u zajedničkom Memorandumu od 9. decembra 1919, i za koje je predsjednik jasno izjavio, da sačinjavaju maksimum koncesija, koje američka Vlada može da učini, onda predsjednik želi da kaže, da će on morati da uzme u ozbiljno posmatranje povlačenje Ugovora s Njemačkom i sporazuma izmedju Sjedinjenih Država i Francuske od 28. juna 1919., koji se sada nalaze pred Senatom, i postići će, da udružene Vlade nezavisno stvaraju i provadjaju rješenje evropskih problema.
Lansing.

Nije ni rečeno da je bila potpisnica, ali joj je obećano.





Dovoljno je pogledati na kartu:




http://hrcak.srce.hr/169448
http://hrcak.srce.hr/38206
http://see.uni-sofia.bg/wp-content/uplo ... e_1918.pdf

Druga stvar je to što Kraljevina Srbija i Pašićeva vlada o tom dogovoru nisu bili obavješteni niti je itko sa srpske strane sudjelovao u tim pregovorima. Londonski ugovor je bila čista manervarska taktika da se Italiju nagovori na ulazak u rat na stranu Antante. Za taj se "ugovor" vlada Srbije je saznala tek nakon Boljševičke revolucije kada je Lenjin počeo objavljivati tajne dogovore kako bi diskreditirao tadašnje sile.

Slijedom ugovora, je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju - koja u pregovorima nije sudjelovala - o tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. kolovoza 1915. godine. / Wiki

Sama srpska vlada svoje ratne ciljeve je definirala Krfskom deklaracijom još 1915. ako sam dobro pogodio godinu.

Realno, Kraljevina Jugoslavije je previše negativno gledana u hrvatskoj historiografiji. To ne bi trebalo tako biti, osobito na period KJ od sredinom 30ih pa do konačnog sloma.

S pravom negativno. To je srpska prćija. Jedina svijetla točka je Sporazum Cvetković–Maček.
Sve drugo je dominacija, diktatura, jaram. To što smo mi umjeli najbolje da kroz nju izvučemo,
nije nam od nje dano, nego njezin cilj je upravo bio suprotan, da ništa nemamo.

Mislim da bi bilo interesantno usporediti položaj Hrvata u SHS-u sa položajem katolika u Njemačkoj poslije ujedinjena iste 1878 tj. koliko je diskriminacija prema Hrvatima rezultat nepovjerenja prema katoličkom elementu kao opozicionoj ideologiji.

Ne može se nikako porediti.

Mi smo se ujedinjavali u izmišljenu naciju da bi se nadišli stariji identiteti(verski i etnički) i čak prevazišli , dok su Nemci odavno bili svesni da su Nemci bez obzira na veru.

Katolička crkva je podržavatelj fašističke Italije tj.KC će ma kakvu Italiju uvek podržavati osim komunističke , a pošto je Italija bila glavni igrač za rasturanje Jugoslavije i otimanja zemlje onda je jasno da slepa vernost Hrvata papi i KC dovoljno govori šta je bio stvarni cilj.

Nacionalizam kod Hrvata u to doba je baziran bio na tome da Srbi,srpska buržoazija i SPC hoće da odvoje Hrvate od voljenog im pape , a da ne govorim kako je KC bila podržavatelj propale Austrougarske do zadnjeg dana.

Da li je odnos Bavarca, [sit
Saksonca i ostalih u odnosu na Nijemca doista toliko drugačiji od odnosa Hrvata i Srba u odnosu na Jugoslavena. Prije će biti da je nadgradnja kod nas jednostavno zakasnila koji vijek. A svjesnost njemačkih katolika da su Nijemci nije sprječavala da ih centralan vlast ima na oku i onemogućava službeničko napredovanje jer su ih protestanti kao tada dominantni smatrali nesigunim elementom.
U tom pogledu uspoređujem Hrvate i njemačke katolike, tj. nije njih kraljevina politički sputavala kao Hrvate odnosno etničku manjinu, veća kao nepouzdane katolike koji trebaju dokazati lojalnost "carstvu".

Onako usput i Crnogorci su bili "svjesni" da su Srbi možda i prije ovih iz današnje Srbije, pa se danas otimaju od toga.

Da li je odnos Bavarca, Saksonca i ostalih u odnosu na Nijemca doista toliko drugačiji od odnosa Hrvata i Srba u odnosu na Jugoslavena. Prije će biti da je nadgradnja kod nas jednostavno zakasnila koji vijek. A svjesnost njemačkih katolika da su Nijemci nije sprječavala da ih centralan vlast ima na oku i onemogućava službeničko napredovanje jer su ih protestanti kao tada dominantni smatrali nesigunim elementom.
U tom pogledu uspoređujem Hrvate i njemačke katolike, tj. nije njih kraljevina politički sputavala kao Hrvate odnosno etničku manjinu, veća kao nepouzdane katolike koji trebaju dokazati lojalnost "carstvu".

Onako usput i Crnogorci su bili "svjesni" da su Srbi možda i prije ovih iz današnje Srbije, pa se danas otimaju od toga.

Razumeš se u Nemačku ko ***. Saksonci su davno pre ujedinjenja postali deo Prusije, u 18. veku, za vreme Fridriha Velikog. Saksonci su vatreni protestanti. Prava podela u Nemačkoj je sever-jug, gde je jug Bavarska i Baden-Vitemberg, i jos neke bundesrepublike kojih ne mogu da se setim. Uglavnom, granica je otprilike u Frankfurtu, državi Hesen. I razlika nije toliko izražena u religiji, nego u mentalitetu. Severni Nemci nisu toliko veseli kao Bavarci, direktno ti kažu sta misle bez ikakvog uvijanja, jer sve ostalo smatraju ljigavim. I ne piju pivo iz krigli od litar. Južni Nemci su temperamentni, vole da popiju i imaju osećaj za diplomatiju, za razliku od Prusa koji ti sve direktno istresu u facu. Inače linija podele na sever-jug je određena kobasicama, južnjaci prave bele, severnjaci braon.

I koliko je jači rivalitet između severnjaka i južnjaka, najbolje ces se uveriti ako se u severnom katoličkom Kelnu pojaviš u lederhoznama iz takođe katoličke Bavarske. Dobićeš lepe batine.

...Prije Otomana su Hrvati (u globalu) sličniji Slovencima po govoru, a Srbi Bugarima.
....

....
Nemci su uvek bili ujedinjeni u tituli Svetog rimskog carstva i oni su toga uvek bili svesni ma koliko ta carska titula nikad nije imala pravu vlast niti je smatrana doslovno od bogom dana kao ostale , a protestantizam je dodatno ojačao svesnost nacionalne pripadnosti pa se od 1517 godine titula zove Sveto Rimsko Carstvo Nemačkog Naroda.
....

Obećali su Francuzi i Englezi Arapima Damask i otomanski bliski istok, ako uđu u rat, pa što su dobili?
Ista stvar i sa Srbima, s time da su ovdje čak bili i malo više fer, na početku su im rekli da se moraju odreć Makedonije, juga Srbije i Banata...

Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda se doista prvi put spominje početkom 16 vijeka i iz spominje se do kraja datog stoljeća. Zvanični naziv do njegove popasti je bio i ostao Sveto Rimsko Carstvo (Sacrum Romanum Imperium). Prirepak "njemačkog naroda" je tek ponovo ušao u upotrebu u 19 vijeku vjerovatno jer su Nijemci bili u potrazi za nacionalnom državom, ali i tada nije bio dio zvaničnog imena.

A kog carstva su bili carevi Oto, Fridrih Barbarosa i ostala ekipa iz srednjeg veka?

Da ti dam foru, Treći rajh (1933-1945), Drugi rajh (1871-1918), nastavi niz...

Ti si svjestan da navedenim potvrđuješ tvrdnju da su današnji srpski i hrvatski jezički standard u osnovi istočna i zapanda varijanta bosanskog govora.

Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda se doista prvi put spominje početkom 16 vijeka i iz spominje se do kraja datog stoljeća. Zvanični naziv do njegove popasti je bio i ostao Sveto Rimsko Carstvo (Sacrum Romanum Imperium). Prirepak "njemačkog naroda" je tek ponovo ušao u upotrebu u 19 vijeku vjerovatno jer su Nijemci bili u potrazi za nacionalnom državom, ali i tada nije bio dio zvaničnog imena.

Samo Makedonije i Banata. Moraš ti da dodaš neke kvadrate, umro bi kad ne bi...

Zeznuta stvar s netom ti je što se sve stvari daju provjeriti;
https://en.wikipedia.org/wiki/Holy_Roman_Empire
SRCNjN su, bez obzira na ime, uvijek vladali Nijemci.

Da su ti "Nijemci" sebe tada smatrali Nijemcima onako kako ih ti smatraš dali bi carstvu svoje ime kao i 1878, a nebi uzurpirali ime carstva koje je u to vrijeme već postojalo. Pojedinci zaboravljaju da Konstantinopolis tada nije bio centar nekakvog - kako to danas učimo - Istočnog Rimskog Carstva, već države pod imenom Imperium Romanum.
Ali sada ne trolajmo dalje temu i vratimo se u bližu prošlost i vrijeme SHS-a.