1991. Samo dan kasnije, general Kadijević je na osnovu saglasnosti predsednika Jovića, tajno otputovao u Moskvu na sastanak sa maršalom Dimitrij Jazovim, ministrom odbrane SSSR, na kojem je zatražio podršku za puč. Sovjetska podrška je bila potrebna, jer se procenjivalo da je postojala realna mogućnost da u slučaju puča usledi vojna intervencija sa Zapada. Međutim, iako Kadijević nije dobio podršku sovjetske strane, on je navodno po povratku u zemlju srpskom rukovodstvu predočio da je procena sovjetske strane da Zapad neće vojno intervenisati. U tom smislu, naglasio je da je to samo po sebi dovoljno, kao i da će JNA ipak ići na vojni udar.[22]

[22] Види опширније: Борисав Јовић, Последњи дани СФРЈ, Призма, Крагујевац, 1996, стр. 295-296;

PA kad bi Bošnjaci i Srbi napali Hrvatsku da li bi NATO napadao Sarajevo i BOsnu i Hercegovinu možda bi prisilili BOšnjake i Srbe da daju Herceg Bosnu Hrvatima npr tako nešto, jel moguć takav scenari kao Srba sa Kosovom?

Pa napali su 91. Mislim da je Robi bezveze uvukao NATO u priču. RH nije trebala NATO osim u samom početku rata. Možda bi bilo puno više žrtava u Oluji bez NATO pomoći ali reza bi bila ista.

Mogu mislit kako je teško Bošnjama kad se sjete da Crnogorci, Albanci, Makedonci imaju države nastale iz Yu i to mirnim putem. To se kaže: Imali ste genijalca na čelu, kao i danas, Izetbegovića.

Ne može mu se vjerovati jer se maksimalno okrenuo kontra Hrvata, pa u tom svjetlu i reinterpretira i mijenja narativ u neku "hrvatsku izdaju i prevaru".

Inače Hrvati iz Hrvatske i vi iz rubnih dijelova strašno podcjenjujete Muslimane i u gadnim ste zabludama. Niti su naivni, niti su glupi, niti su puki objekt, čak ni pred rat, a kamoli sad. Uvijek su bili subjekt koji je ganjao svoj cilj (nacionalnu državu), koliko su uvjeti dopuštali. Neki nepovoljni ishodi nisu rezultat "naivnosti" nego Alijinih katastrofalno loših procjena jer je precijenio međunarodni utjecaj i demografiju a podcijenio intenzitet rata.

Armija ipak nije izvršila udar. U vrhu JNA 17. ožujka (1991.) prevagnulo je gledište o neuspjehu operacije. Visoki časnici ocijenili su da će kompromitirati vojsku, homogenizirati Hrvate i Slovence i okrenuti ostale narode protiv Srba. Sigurno su na umu imali i stajališta SAD-a i NATO-a, koji su se protivili uporabi sile. Beogradu je bila dostavljena informacija o razgovorima visokih dužnosnika NATO-a s vrhom sovjetske Armije. Iz NATO-a su zatražili da Rusi ne podupiru ideološki JNA i priopćili da će na eventualno sudjelovanje Armije na strani jedne od zavađenih strana „odlučno i snažno reagirati“. Milošević i Jović bili su ljutiti. Smatrali su da se prevrtljivi Kadijević uplašio i opet ih prevario.

Zanimljivo.

Ali nikad se ne moze znati, jer je Alija vise puta tijekom dana mijenjao misljenja za 180 stupnjeva.

Ipak, ja da sam bio Musliman itekako bi bio za Jugoslaviju. Drzava koja im je dala sva prava, koja je bila topli plastenik za Muslimane koji su u njoj bujali. Prosperirali su enormno. Ne cudi velika, gotovo konsenzualna jugonostalgija starijih generacija Muslimana. Mladji Muslimani ne poznaju to, njima je samo receno da su im "komunisti potisnuli vjeru i kulturu".

Traženjem organiziranja “građanske države“ BiH, sa
snažnom središnjom vlasti, Izetbegović računa na demografski
čimbenik kod Muslimana, a o čemu i govori u “Islamskoj
deklaraciji“. Jednostavnom matematičkom operacijom projiciranja
broja stanovnika u idućih 15, 30 i više godina, a koju
rade vrsni demografi, moglo se zaključiti da će nakon tog vremena
Muslimani biti izrazito najbrojnija etnička grupa u BiH te
da bi primjenom načela “1 čovjek = 1 glas“ mogli odlučivati o
sustavu vlasti te držati u podređenom položaju predstavnike
drugih naroda (“tako porast stanovništva, umjesto da bude
faktor moći u ujedinjenom muslimanskom svijetu, postaje
izvor kriza i očajanja za razjedinjene muslimanske zemlje“18).

Izetbegović to nije htio prihvatiti jer je njemu ideja o(p)stanka
SFRJ u nekom drukčijem obliku, u odnosu na AVNOJ-sku,
bila potpuno prihvatljiva, ali i poželjna jer se on smatrao legalno
izabranim predsjednikom svih Bošnjaka u bivšoj
Jugoslaviji. Prilikom razgovora o potrebi osnivanja muslimanske
stranke, Alija Izetbegović predlagao je i podržavao,
skoro do kraja, ideju da se stranka u osnivanju nazove
imenom Jugoslovenska muslimanska organizacija, kao stranka
nasljednica Spahine stranke, te je držao da treba jedino i
isključivo o Muslimanima “brinuti i čuvati ih od drugih koji ih
ugrožavaju“:

“I svako cijepanje Jugoslavije dovodi do cijepanja bošnjačkog
naroda, do kojeg mi je bilo jako mnogo stalo. Na
koncu bio sam izabran ispred bošnjačkog naroda i bio
sam dužan da se o njemu staram, ne samo kao njegov
pripadnik nego i kao izabrani predsjednik. 16 Dakle, bošn-
jačkom narodu je opstanak Jugoslavije odgovarao, ne po
svaku cijenu, naravno, nego neke manje ili više rekonstruirane
zemlje.”19.

Sasvim je sigurno dobar pokazatelj ranog političkog identificiranja
Alije Izetbegovića i podatak da se u popisu
stanovništva rađenom 1961. godine izjasnio kao etnički
Srbin.20

U političkom smislu, Alija Izetbegović vrlo kasno odustaje
od vizije o(p)stanka “neke nove Jugoslavije“. Na sjednici
Predsjedništva BiH održanoj 21. 6. 1991., kojoj je nazočio i
tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko
Kadijević, Alija Izetbegović ističe:

“Vidite, mi smo ovdje u Republici, kao što znate, puno
radili na ovoj platformi kompromisa za rješavanje
jugoslovenske krize koja se otprilike završava: “suverene
republike o jugoslovenskoj državnoj zajednici”.

Na istoj toj sjednici očekuje pomoć JNA u rješavanju krize
koju su izazvali bosanski Srbi, ali i Hrvati koji “ometaju“ napredovanje
JNA, preko teritorija BiH prema ratištima u Hrvatskoj:

“…da će u slučaju težih slučajeva Armija razmotriti
mogućnost, ako snage unutrašnjih poslova nisu to u stanju
uraditi, da će Armija biti spremna da u tom pravcu, na
zahtjev Predsjedništva države ili nadležnih lokalnih
organa pruži svoju pomoć.“

Za Izetbegovića, svjesnog svoje nespremnosti i slabosti u
odnosu prema JNA, koja ima uistinu ogromne potencijale u
BiH, odnos sa JNA vrlo je važan stoga, na sjednici
“Predsjedništva SR BiH i predsjednika Vlade SR BiH sa
najvišim ličnostima SSNO i Generalštaba OS SFRJ“, održanoj
dana 15. 10. 1991., ističe:

“Vojska nije imala s BiH nikakvih problema ni u pogledu
hodanja, ni koga će mobilisati, ni kuda će transporti, ni koji
rezervisti, čak tu bi se možda moglo govoriti da li je korektno
ponašanje vojske prema vlasti BiH. To da. A ne da li
vlast BiH nameće neka ovlaštenja vojsci. Mi niti smo u
stanju niti smo to pokušali do sada, ali niti smo u stanju da
nametnemo ta ograničenja.“

Na istoj toj sjednici ograđuje se od agresije na RH riječima:

“Vi ste ovdje bili kod nas koncem juna. Od tada su se
dogodile krupne promjene. Nažalost, najveće promjene
su bile negativne. Došlo je do tog sukoba, do povlačenja
armije iz Slovenije, do konfrontacije armije s jedne strane
i oružanih formacija Hrvatske s druge strane, itd. Mi smo
onda istakli da u armiji gledamo faktor zaštite suvereniteta
Bosne i Hercegovine, jer neposredno prije toga imali
smo upad paravojnih jedinica, to je bilo dva-tri dana prije
vašeg dolaska pa je to bilo pod svježim utiskom toga
slučaja. Tada je nama takva zaštita obećana.“

Moleći zaštitu za RBiH, obećava ovo: “Potrudićemo se da ne
bude nikakvih problema s te strane, da armija nemadne neprijatnosti
kakve je imala u Hrvatskoj.”

Član Predsjedništva RBiH, dr. Ejup Ganić, “stalni zamjenik“
predsjednika Predsjedništva RBiH, na tom istom sastanku
pokušava dati dodatne argumente vrhu JNA o neutralnosti

BiH i njihovu stavu da rat u RH nije njihov rat:

“I još jedna periferna stvar ovdje u Bosni jedan dio mladjih
ljudi gaji veliku nadu o nekoj neutralnosti Bosne u ovom
sukobu koji mi doživljavamo prvenstveno kao sukob
rukovodstava Srbije i Hrvatske, odnosno Hrvatske i Srbije
u ovom ratu.“

Izetbegović pokušava i “trgovati“ s Kadijevićem, uvjetujući
neutralnost BiH sa “sukobima u RH“, davanjem određenih
ustupaka Muslimanima: povećanje broja Muslimana u JNA,
postavljanje Muslimana na ključna zapovjedna mjesta u BiH
te ulaganje u jačanje namjenske proizvodnje u BiH koja bi bila
u obostranom interesu. Ta su traženja, ako se ispune, bitna za
snaženje utjecaja i moći jugoslavenskih Muslimana u mogućoj
budućoj državnoj zajednici na načelima koja se navode u
Izetbegović-Gligorov prijedlogu o reorganizaciji jugoslavenske
zajednice (koji su Republike Hrvatska i Slovenija odbile kao
potpuno neprihvatljiv jer ugrožava njihovu suverenost) kojoj je
Izetbegović mogao biti prvi predsjednik (kako su mu ponudili
Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić).

Na tom sastanku Izetbegović daje jasne dokaze o jednoj
od osnovnih potki svoje buduće politike u BiH: politika ekvidistancije
i prema Republici Hrvatskoj i prema 18 Republici Srbiji,
odnosno i prema onome tko mu je pomogao da se obrani od
agresije i prema onome tko je pokrenuo i vodio agresiju na
BiH:

“…ova Republika suverena bar onoliko koliko je to Srbija
i Hrvatska. Počeli su se da ponašaju tako kao da te
odredbe nema, kao da smo mi nekakav vilajet, neki sastavni
dio ili nekom vazalnom odnosu prema nekoj od ovih
republika. Mi smo htjeli da to jasno kažemo da nismo i da
je to Republika koja ima nekakva svoja prava koja imaju i
druge. I, dakle, nije to bilo proglašenje nezavisnosti, suverenosti,
dakle ni proglašenje suverenosti a kamoli nezavisnosti
itd. Iako su to htjeli da nam pripišu neki ljudi, to je
praktički put ka tome. Nije to put tome. Ja sam čak sinoć,
izričito da bi rekao, izvolite, molim vas, da unesemo
odredbu da se BiH ne može odcijepiti od Jugoslavije, ne
može proglasiti nezavisnost bez nekog plebiscita koji bi se
onda zakazao ako bi se ikada do toga došlo. Taj prijedlog
je bio odbijen, a ja sam ga iznio zato upravo da i javnost,
ko je god zainteresovan za to pitanje, da otkloni svaku
sumnju da se radilo o tome. Rekao sam, molim vas ovdje
ćemo danas na Skupštini isto tako kao sastavni dio te
odluke ili kao poseban papir utvrditi - nema odcjepljenja
BiH, nema proglašenja nezavisnosti BiH osim nekim
plebiscitom ako bi ga mi nekada zakazali. I tada bi se
jasno znalo zakazuje se plebiscit zbog toga i toga“;
“Imamo veliki dio hrvatskog i veliki dio srpskog stanovništva
u BiH i mi bi samo postali centrifugalne sile ako bi se
priklonili jednoj od tih opcija“;

“…unutra je jasno naznačen jugoslovenski karakter tih
naših tendencija. Želja da se očuva neka jugoslovenska
zajednica. Kakva je moguća. Ona u starom obliku najvjerovatnije
nije moguća mi to nismo ni konstatirali. Rekli
smo - idemo ka jednoj novoj Jugoslaviji. Mi težimo, mi
mislimo da u tom pogledu i tumačimo mišljenje gradjana.
Velika većina gradjana ovdje u BiH , neću reći svi ali jedna
dobra većina gradjana još uvijek vjeruje u neku
jugoslovensku zajednicu koja bi, samo ta po našem mišljenju
jugoslovenska zajednica, mora biti nekakva - ako bi
bila šestočlana opće prihvatljiva, ako ne, ako bi se svodila
na minimum, onaj naš minimum je da u njoj budu
Hrvatska i Srbija.“

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 1-2 (7) 2006

Kadijević, uvjereni Jugoslaven, te samim tim blizak
Izetbegovićevu političkom stavu, ističe:

“…ali je činjenica sada da je armija napadnuta u Hrvatskoj
ne samo u kriznim žarištima nego na cijelom njenom pros
toru …Medjutim, ono što hoću jasno da vam kažem svima
da vojne jedinice, uključujući i one koje su iz rezerve popunjeni,
nisu zbog stanja u Bosni i Hercegovini. Nisu. Nego
su po planu upotrebe Štaba vrhovne komande za izvršenje
zadataka koji su vezani za stanje u Hrvatskoj i u sukobu
s Hrvatskom.“

Izetbegović i Kadijević ovaj susret završavaju optimističkim
riječima i iskazanim razumijevanjem za probleme koji tište
obojicu:

“ALIJA IZETBEGOVIĆ:… Kritični su dani upravo u BiH.
Mislim da ste došli u pravi čas… Svi ne mogu dobiti sve,
ali svi mogu da dobiju nešto. Pa u tom pogledu će vaša
podrška biti dobrodošla.

VELJKO KADIJEVIĆ: Kao što rekosmo, kad razgovaramo
tako kako je, mislim da je još uvijek pred nama ključno
pitanje da se dalje transformacije zemlje urade brzo i ne
politikom svršenog čina. Jer ako se nastavi politikom
svršenog čina, nema govora o tome da ćemo na zelenu
granu, nema govora o tome da ćemo zbjeći gradjanski rat
i to teški gradjanski rat kome se ne vidi kraj.

ALIJA IZETBEGOVIĆ: Sva sreća postavljeni su kratki
rokovi.

VELJKO KADIJEVIĆ: Moram da vam kažem da smo mi
na tome insistirali i to žestoko insistirali. Čak na danima
smo insistirali.

ALIJA IZETBEGOVIĆ: Zagnoji se rana pa se teže liječi.“

Nakon tih riječi, na Izetbegovićevu molbu, njih su dvojica nastavili
razgovor bez suradnika i bez mikrofona. Izetbegović
računa na pomoć JNA jer je JNA nastala na “tekovinama
Narodno-oslobodilačke borbe u 2. svjetskom ratu“, odnosno u
borbi i protiv ustaša i protiv četnika. Budući da Izetbegović drži
da upravo on u BiH predvodi borbu protiv “ustaša“ (Hrvata koji
misle drugačije od njega glede unutarnjeg uređenja BiH) i
“četnika“ (koji žele izdvajanje dijela BiH i priključenje Srbiji),
logičnim mu se čini i oslanjanje na JNA u toj borbi.

Kao rezultat “dobre suradnje MUP RBiH i organa bezbjednosti
JNA“, o čemu je govoreno na prethodnim sjednicama,
21 Predsjedništvo SR BiH na sjednici održanoj dana 11.
12. 1991., zaključilo je:

“Predsjedništvo je informisano o organizovanju i ubacivanju
terorističkih grupa u pojedine dijelove Bosne i
Hercegovine sa namjerom izazivanja ljudskih žrtava i
materijalnih šteta i, na taj način, izazivanja oružanih sukoba
i rata i u našoj republici. Prema raspoloživim podacima
koje je dostavio MUP SRBiH radi se o pripadnicima
Uprave za unutrašnje poslove Osijek i jedinice za
diverzantsko-terorističku djelatnost MUP-a Hrvatske.
MUP SRBiH je te podatke dobio usmeno od Službe bezbjednosti
JNA. Predsjedništvo je dalo punu podršku radu
Ministarstva za unutrašnje poslove SRBiH, posebno na
čuvanje mira u našoj republici. Predsjedništvo je podržalo
orijentaciju MUP-a SRBiH da u obavljanju tih poslova ostvaruje
suradnju sa JNA.“

Iako je prošlo nešto manje od mjesec dana od zločina koji su
srpske snage počinile u Vukovaru, iako se nastavila brutalna
agresija na RH, Predsjedništvo bespogovorno prihvaća od
JNA usmeno dobivene podatke. Potrebno je naglasiti da je
tadašnji ministar unutrašnjih poslova SR BiH bio Alija
Delimustafić, o čijoj ćemo, po našem mišljenju, negativnoj
ulozi u provociranju sukoba između Hrvata i Muslimana iz
BiH, naknadno reći nešto više, a da je šef “organa bezbednosti“
u JNA bio Aleksandar Vasiljević (kojeg je Alija
Izetbegović na sjednicama predsjedništva sa vojnim vrhom
oslovljavao prisno (“Ne znam da li ti, Aco, imaš nešto
reći?“22).

Međutim, daljnjim razvojem situacije u BiH, jačanjem
sukoba s JNA i “rezervistima“, te uz snažan pritisak iz Zagreba
za traženjem međunarodnog priznanja, a u skladu s odlukama
i preporukama Badinterove komisije, Alija Izetbegović
shvaća da BiH više ne može o(p)stati bez međunarodnog
priznanja te kreće u borbu za međunarodno priznanje:

“Članovi Predsjedništva dr Ejup Ganić, mr Franjo Boras,
Fikret Abdić i Stjepan Kljuić su istakli u raspravi da se radi
o historijskom trenutku, da postoje svi razlozi da se kandidatura
postavi, da se time izražava interes naroda koji oni
zastupaju i drugo, da se donese odluka o podnošenju
zahtjeva Europskoj zajednici i njenim državama članicama
za priznavanje suverenosti i nezavisnosti
Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Tom prilikom
isticana je mogućnost plebiscita gradjana o ovom
pitanju. Predsjedništvo BiH je većinom glasova donijelo
odluku da se Europskoj zajednici uputi zahtjev za medjunarodno
priznanje neovisnosti - Bosne i Hercegovine.

Članovi Predsjedništva dr Nikola Koljević i dr Biljana
Plavšić o ovom pitanju su glasovali protiv.“23

Alija Izetbegović na sjednici Predsjedništva od 20. 12. 1991.
tu odluku uvjetuje ponovnom željom za uspostavljanjem politike
ekvidistancije i prema Hrvatskoj i prema Srbiji te stvaranjem
neke nove Jugoslavije:

“Ovom prilikom istaknuto je da je potrebno, s obzirom na
višenacionalni sustav stanovništva u Republici, osigurati
da hrvatski i srpski narod koji živi u Bosni i Hercegovini
ima specijalne veze sa svojim maticama - republikama
Hrvatskom i Srbijom… Zato će se Socijalistička Republika
Bosna i Hercegovina i ubuduće zalagati da se iznadju
putevi za stvaranje novih oblika asocijacije dosadašnjih
jugoslovenskih republika.“

BiH za samostalnom i suverenom BiH te taj argument koristi
prilikom razgovora o budućnosti BiH s izabranim predstavnicima
Srba iz BiH u Predsjedništvu (“Najmanje 3 miliona ljudi
očekuje od nas da se oglasimo, tj. koji se ne slažu sa time.
Mislim da je taj broj puno veći, ali za 3 miliona mogu da garantujem“
24). Svjestan da su Hrvati iz BiH pokazali odlučnost i
učinkovitost u obrani BiH, uvjeren u brojnost Muslimana u
BiH, a nadajući se da će se JNA držati izvan “etničkih sukoba“
te da će JNA, takva kakva je možda i braniti BiH “od četnika“,
Izetbegović na sjednici Predsjedništva održanoj dana 10. 1.
1992., otvoreno najavljuje spremnost na obranu:

“Ponosan čovjek, sve može, ali pognuti glavu ne mogu,
makar ostao bez glave. Poget glavu nećemo, makar ostali
bez nje. Svakom je drag život. Ako treba da se tućemo, pa
i to ćemo. Ako smo do toga došli ovdje. Mi smo mnoge
stvari tolerisali, ali ima nekakva granica preko koje se ne
može. Pokušavaju nam demontirati krov nad glavom, da
bi imali veliku kuću. Da bi velika država bila. Mi treba da
ostanemo potpuno bez države. Mi ne možemo imati ni
malu državu. Jer drugi hoće da imaju veliku državu, da
svaki srbin bude u toj državi. Mi treba da platimo cijenom
tom, da mi nemamo države više nikako … Imati
Jugoslaviju, nije ni ljudsko ni nikakvo pravo na svijetu
garantovano… Vi ne možete prekrajati Bosnu i
Hercegovinu i ostavljati nas bez države ovdje, zato da
biste vi živjeli u komotnoj velikoj državi. To se ne može
raditi. Platforma je išla na to da obezbijedi Bosnu i
Hercegovinu… U Bosni i Hercegovini Srbija nije nikada
vladala. Zbog čega se danas traži da vlada… Mi moramo
ovdje pošteno i otvoreno govoriti. Prema tome da se na
račun Bosne i Hercegovine, da se priklopi Srbiji, nekoj
saveznoj državi. Gdje postoji ta savezna država. Kamo
sreće da postoji. Ali je nema više. Mislim da smo dotjerani
do zida. Nama se pokušava srušiti kuća nad glavom. Mi
moramo braniti tu kuću. Tu izbora nema. Ja ću izaći da
kažem narodu Bosne i Hercegovine, da se radi o toj
stvari.“

Temeljem preporuka Badinterove komisije, a inzistiranjem
Hrvata iz BiH, te u skladu s preporukama koje su dolazile
iz Zagreba, Predsjedništvo RBiH, dana 20. 1. 1992. podnosi
zahtjev za raspisivanjem referenduma kao ključnog uvjeta koji
je potreban za dobivanje međunarodnog priznanja.

Ali nikad se ne moze znati, jer je Alija vise puta tijekom dana mijenjao misljenja za 180 stupnjeva.

Alijine recenice je toliko tesko citati ili slusati, s velikim naporom, jer nijedna recenica mu nije do kraja jasna.

Muljanje, dvosmisleni govor, insinuacije, kodirani govor koji se valjda samo u dzamijama moze dekodirati, koketiranje cak s jednom cas s drugim stranom, odvraca pozornost od neke bolne tocke pa se predomisli i vrati pozornost nazad, pa krene u obrnutom smjeru poput moreplovca koji plovi na na istok da bi napravio krug oko Zemlje i zavrsio na zapadu, pa krene trgovati i nuditi se, pa samog sebe opovrgne... I tako zavrsi intervju.

Valjda se drzao ovih sura i hadisa:

“Kada se čovjek zakune u takijji, to mu neće naštetiti, ako na to bude prisiljen i prinuđen”


Ukoliko postoji mogućnost da se govori dvosmisleno, nije dopušteno lagati

Pa, mogu opet zamoliti Srbiju da uđu u neku uniju s njima. Možda bi se na taj način riješili i RS jer je razlog nastajanje iste bio upravo prestanak unije sa Srbijom.

Pravi primjer političke prevrtljivosti, ali i nesigurnosti,
Izetbegović je pokazao odgovarajući na zahtjeve Mirka
Pejanovića za objašnjenjem navodnog dogovora između Alije
Izetbegovića i dr. Franje Tuđmana. Prvi je put Pejanović
postavio pitanje Izetbegoviću na 125. sjednici Predsjedništva
RBiH, održanoj dana 21. 6. 1992. Odgovor je dobio tek na
sljedećoj, 126. sjednici, održanoj dana 22. 6.1992.:

“predsjednik Predsjedništva je obrazložio zajedničku
izjavu koja je potpisana sa dr Franjom Tudjmanom 12. jula
1992. godine i po jedan primjerak ove izjave uručen je
svim članovima Predsjedništva“.

Međutim, Pejanović, očito nezadovoljan sadržajem i načinom
na koji je nastala Izjava (koju je Izetbegović podrobno objasnio
i u kojoj je izričito naglasio da RH potpuno podržava
državu BiH, da RH ne traži niti podržava ikakvo djelovanje
koje ima za cilj bilo kakvo narušavanje vanjskih, međunarodno
priznatih granica BiH), na 127. sjednici održanoj 23. 6.
1992., traži dodatno objašnjenje. Izetbegović ovaj put daje
odgovor koji ističe njegovu prevrtljivu političku narav:

“Alija Izetbegović je istakao da je izjavu sa dr Tudjmanom
prihvatio kao svoju vlastitu izjavu, koju je uzeo sebi na
odgovornost.“

Na 129. sjednici Predsjedništva, održanoj dana 29. 6. 1992.,
Izetbegović se potpuno odriče od potpisane Izjave i praktično
je proglašava ništavnom i neobvezujućom, kao i mnoge druge
sporazume koje je, prije i poslije ove Izjave, potpisivao:

“Alija Izetbegović je dao odgovor na potpisanu izjavu sa
predsjednikom Hrvatske dr Franjom Tudjmanom, da ona
ima i formalni nedostatak - jer nije bila na Predsjedništvu.”

Zašto je ovakvim odgovorom Izetbegović poništio dogovoreno
te zašto nije imao hrabrosti shvatiti tko je stvarni agresor u
BiH, a tko brani BiH, teško je reći. Očito je Izetbegovićeva
politika iste udaljenosti i od RH i od Srbije, i od Hrvata i od
Srba, iako se RH i Srbija potpuno drukčije ponašaju prema
očuvanju BiH, razlog zbog kojeg Izetbegović odustaje od približavanja
i jačeg vezivanja s RH.

Kako je mogao reagirati predsjednik Tuđman kad je doznao da Izetbegović nastavlja
ignorirati i proglašavati nevažećim dokumente koje prihvati,
kako mu je bilo što mogao vjerovati. Osobito je trebao sumnjati
u Izetbegovićeve riječi o potrebi organiziranja građanske
države u BiH u kojoj će se istovremeno jamčiti konstitutivna
prava svim narodima u BiH.
Tomo

Izetbegović, na 146. sjednici Predsjedništva održanoj 18.
7. 1992., a neposredno prije dolaska u Zagreb gdje je
naknadno i potpisao sporazum o prijateljstvu i suradnji sa RH,
iznosi svoje dvojbe oko nužnosti razgovora sa RH te o tome
koliko on stvarno ima iskrene namjere suradnje s Hrvatima iz
BiH:

“… zvanična državna delegacija ide u Hrvatsku da razgovara
sa hrvatskom Vladom. I medju tim pitanjima, rekao
sam koja su pitanja na dnevnom redu, imamo delikatno
pitanje eventualne vojne saradnje. To bi trebalo nešto reći
o tome dokle je to delikatna stvar. Dokle bi trebalo ići.
Vojna saradnja se nameće iz više razloga, a ona ima i
dobar, i pozitivan i negativan odjek ovdje u bosanskoj
javnosti. Gdje je tu doza, koja je to mjera koja bi zadovoljila
naše potrebe da saradjujemo, jer sve ovo što kažemo
- mi kažemo nabavićemo oružje, mora ići preko
Hrvatske, drugog puta nema.

Moramo imati tu saradnju.
S druge strane imamo na istim mjestima, pogotovo u
graničnim područjima, moramo koordinirati akciju.
Konkretno Brčko, Brod. Imamo te neke vruće tačke gdje je
rat koji se zajednički vodi - čas na hrvatskom teritoriju čas
na bosanskom teritoriju. Imamo situaciju sličnu u području
Krajine, u nekim dijelovima Hercegovine, graničnim predjelima
prema Neumu, Ravnom, dole Trebinje, Stolac,
Čapljina - granična mjesta gdje se ponekad i miješaju
vojske itd. Tu bi trebalo nešto učiniti i osigurati koordinaciju.

Osigurati i prohodnost pomoći za nas - preko Hrvatske,
preko korištenja luka hrvatskih za isporuku oružja. Ima
dobrovoljaca iz Njemačke koji dolaze da se bore za BiH -
naših radnika. Sve to ide preko Hrvatske. Drugog puta
nema. A što je osnovna stvar, agresor je isti. To je osnovna
činjenica koja nas upućuje na saradnju. Mi, naravno,
kod formuliranja takvih stvari često smo u izvjesnim
teškoćama kako da to, šta da uradimo tu, a da ipak ne
poremetimo ravnotežu u BiH, da naš toranj se ne nakrivi
desno i lijevo, treba da ostane BiH zametak jedne stabilnosti
buduće na Balkanu. A ona to može da bude jedino
ako se uspije da se održi ravnoteža. To je jedno vrlo teško
pitanje za riješiti. Zahtijevalo bi jednu temeljitu ekspertizu
… Mi ćemo to rješavati onda kako najbolje znamo i umijemo
…Dobro, neka znate, mi ćemo rješavati onako kako to
interesi BiH zahtijevaju.“


Izetbegović, nakon povratka s pregovora, na sjednici održanoj
2. 2. 1993., shvaćajući konstruktivnost Hrvata iz BiH te
Republike Hrvatske, iznosi bitno drukčije stavove o ratu u
Srednjoj Bosni, u odnosu na stavove koje daje vojni vrh A BiH
te veći dio muslimanskih političara, uključujući i, vrlo često,
njega samoga:

“…Sukob tamo u centralnoj Bosni. Treba da dodju što prije
ovdje da pokušamo da ugasimo te požare. Ta nam stvar
ne treba. Uopće nikome tu ne treba. Ne treba nam ta vrsta
rata. I da nije agresije i da nije problema četnika. Što će
nam taj sukob. Ono barem što je do b-h Armije da mi
barem ne doprinosimo doljevanju ulja na vatru i ako
možemo da to smirimo onoliko koliko je to do nas stalo…“

Izetbegovićeva želja za prestankom rata i napada na Hrvate u
Srednjoj Bosni ostala je na riječima zbog nekoliko razloga: na
toj su sjednici sjedili i Hrvati te je on slobodno mogao prepustiti
ulogu zaštitnika muslimanskih interesa u srednjoj Bosni
drugima da bi sebe predstavio mirotvorcem, govoreći ono što
misli da neki žele čuti, dok je istovremeno podupirao namjere
vojnog vrha za zaokruživanjem jedinstvenog teritorija koje
treba biti osnova za buduće preuzimanje cijele države pod
svoju kontrolu ...

Najbolji dokaz čestih promjena svojih stavova ipak je iznio
sam Izetbegović. Govoreći o tijeku pregovora u Daytonu,
naveo je primjer prihvaćanja prijedloga Warena Christophera
i Richarda Holbrooka, o prihvaćanju arbitraže za grad Brčko,
čime bi se jedan problem tih pregovora riješio. Nakon što je
Izetbegović rekao da prihvaća arbitražu, Holbrook je odmah
izvukao iz sobe Christophera jer, kako kaže Izetbegović:

“Kasnije sam iz nekih Holbrookovih izjava vidio da mu je u
onom trenutku rekao: “Bježimo odavde“. Valjda su se bojali da
ću ja kazati – da, prihvatam arbitražu, i onda ono: ali, mada ja
to nisam imao namjeru da kažem.”

5959 Alija Izetbegović, 1998, str 195.

Sudeći prema izvadcima
sa sjednice Predsjedništva održane 3. 8. 1995.,54 Silajdžić
upozorava da Vlada nije mjesto gdje se stvarno donose
odluke već je to ured Alije Izetbegovića. Ujedno Izetbegović i
potvrđuje da je cijelo vrijeme prema Hrvatima koji sudjeluju u
vlasti igrao dvostruku igru odnosno gajio odnos pun
nepovjerenja i zakulisnih igara:

“SILAJDŽIĆ … Za svo vrijeme mandata, po vojnim pitanjima,
posebno planiranjima i izvođenja vojnih operacija
nisam znao ništa od pažljivijeg čitaoca novina…Svi znaju
da Vlada ne vlada …

IZETBEGOVIĆ: Ja i moja ekipa … U čitavom modernom
svijetu uz Vladu, 90 % stvari se završava privatnim linijama
…

SILAJDŽIĆ: Nije tačno!

IZETBEGOVIĆ: Privatne inicjative, lične …

SILAJDŽIĆ: Sam si rekao da 90 % novaca ide izvan
Vlade, e onda je tu i 90 % moći.

IZETBEGOVIĆ: Ja sam rekao da kontrolišem fond za
obranu, a ostalo je u rukama Vlade …

SILAJDŽIĆ: Zašto fond ne bi bio u Ministarstvu obrane?

IZETBEGOVIĆ: Ti znaš razloge zbog čega … Vladu vode
Pelivan i Akmadžić, taman sam njima trebao dati….“

http://www.nspm.rs/hronika/bakir-izetbegovic-medjunarodna-zajednica-jos-2006.-pocela-da-napusta-bosnjake-moramo-da-podvucemo-liniju-i-vidimo-kako-dalje.html?alphabet=l

Vreme otreznjenja i hladjenja muslimana.............Bakir Izetbegović: Međunarodna zajednica još 2006. počela da napušta Bošnjake, moramo da "podvučemo liniju" i vidimo kako dalje


Tzv. Aprilski paket sadržao je predlog određenih ustavnih promena zasnovanih na Dejtonskom sporazumu, ali je tadašnji član Predsedništva BiH Haris Silajdžić odbio da ga potpiše zbog uverenja da on vodi u raspad BiH.

"Od tada nas je međunarodna zajednica počela ostavljati same i mi to treba da shvatimo. Treba podvući liniju i videti šta nam je činiti”, rekao je Izetbegović i istakao da je u poslednjih desetak godina uočljivo jačanje antibosanskih snaga i pokušaja postizanja ratnih ciljeva mirnodopskim sredstvima.


"Od tada nas je međunarodna zajednica počela ostavljati same i mi to treba da shvatimo. Treba podvući liniju i videti šta nam je činiti”, rekao je Izetbegović i istakao da je u poslednjih desetak godina uočljivo jačanje antibosanskih snaga i pokušaja postizanja ratnih ciljeva mirnodopskim sredstvima.

Poručio je da će prvo biti napadnuta istina i da će doći do, kako je rekao, pokušaja relativizacije činjenica.

"Dodik odlikuje ratne zločince i šalje po njih avione, a u Srebrenici su na dan ukopa žrtava genocida pokušali nove provokacije koje smo sprečili. Vrh HDZ-a redovno dočekuje ratne zločince i vrši pritisak na pravosuđe da ne procesuiraju zločine", rekao je Izetbegović.

On je Bošnjake pozvao na “politiku suprotstavljanja” jer, kako je rekao, “mi branimo svoje interese I interese države BiH”.

Naveo je I da će morati da traži alternativu HDZ-u jer umesto dogovora sa Bošnjacima oni, kaže, razgovaraju sa Dodikom, kojeg smatra rušiteljem BiH.

"Pored ovoga, tu je i (lider SBB Fahrudin) Radončić koji je kazao da je SDA platila da se ubije srpski svat s ciljem otpočinjanja rata. I evo, Avaz počinje da optužuje Aliju Izetbegovića, a time i sve nas da smo krivi za rat”, rekao je Izetbegović.

Poručio je da Radončiću to nikada neće oprostiti i da je lider SBB, kako je rekao, sa njim završio, preneli su mediji u BiH.

“Svašta je govorio, ali za Aliji i Armiju mu ne mogu oprostiti", rekao je Izetbegović.

(Tanjug)