M. Tuđman: Od 2000. u Hrvatskoj imamo uzmak od suvereniteta

U medijskim i inim informacijskim ratovima nastoji se našu prošlost prikazati mračnom, kaže Davor Domazet Lošo.

Piše: Anita Malenica
Petnaestak znanstvenika, javnih i kulturnih djelatnika sudjelovalo je na okruglom stolu u HIP-ovoj organizaciji pod nazivom "Hrvatska nakon 20 godina, kako dalje", a u povodu obilježavanja 88. obljetnice rođenja prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Akademik Dubravko Jelčić tvrdi da sve hrvatske političke stranke danas vode jednaku politiku i Hrvatska nema političke elite, već je riječ o karijeristima čiji je manjak političkoga znanja i odgovornosti zastrašujući.

A umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo govorio je o novim strategijama u napadu na Hrvatsku – a odlikuje ih "kopernikanski preokret" jer se više ne koristi vojna strategija za projiciranje moći već se u medijskim i inim informacijskim ratovima nastoji "prošlost odabranog protivnika prikazati mračnom".

- I onog trenutka kad se u javnom mnijenju uspije stvoriti dojam da je prošlost te odabrane zemlje i naroda mračna, tad su taj narod i zemlja poraženi. A Hrvatskoj se želi nametnuti da je njena prošlost, nastanak hrvatske države, mračan. Posljedica je toga kriminalizacija Domovinskog rata, a ako se to postigne, Hrvatska će izgubiti svoju slobodu, identitet, samostalnost - zaključuje Domazet Lošo.

Prof. dr. Miroslav Tuđman ocijenio je da je u prvih deset godina Hrvatske, u vrijeme prvog predsjednika Franje Tuđmana, načelo suvereniteta bilo osnovni kriterij kako se ponašati u međunarodnim okolnostima, a od 2000. u Hrvatskoj "imamo uzmak od suvereniteta". Schengenski zid nismo uspjeli srušiti, već smo pristankom na odricanje od suvereniteta pristali na onaj dio europske birokracije koja inzistira na redukciji suvereniteta, zaključio je Tuđman.

Krasna zemljo Istro mila, dome roda hrvatskog...

KLUB HRVATSKIH POVRATNIKA IZ ISELJENIŠTVA “KRASNA ZEMLJO”

Carrarina 7, 52 100 Pula, mob. 091/ 500 48 51; e-mail: [email protected]

ZBOG ČEGA VLASTODRŠCI U HRVATSKOJ PRAVE OD SVOJIH GRAĐANA BUDALE?

Iako danas u svim demokratski i pravno uređenim državama svijeta postoje načini koji SVIM njihovim državljanima omogućuje ostvarenje jednog od temeljnih građanskih prava, a to je da mogu birati i biti birani za sva predstavnička tijela države čiji su državljani, u Hrvatskoj se ide na ukidanje tih prava. Hrvatska se tako vraća duboko u 19. stoljeće. Do polovice tog stoljeća, naime, vladao je imovinski cenzus kod aktivnog prava glasa(koji danas zazivaju SDP, IDS, HNS…’…tko u RH ne plaća porez…’), a u drugoj polovici istog stoljeća su hrvatski dezintegralisti, uglavnom mađaroni, ‘uveli’ i teritorijalni princip (ne možeš ući u Sabor ako si rođen izvan teritorija onoga što su oni odredili da je hrvatsko). Najbolji je primjer za to Eugen Kumičić. /Njemu je ‘falinka’ bila, što nije bio iz Translantanije već iz Cislantanije - jasno kao građanin po rođenju, jer mu hrvatstvo i to da je Hrvat nitko nije mogao osporiti: “Eugen Kumičić ne može biti biran za poslanika u Hrvatskome Saboru jer je rođen u Istri, a Istra nije u Hrvatskoj!” Tužnoga li zbora! Ovo nas nedvojbeno upućuje i na današnje osporavanje prava Hrvata, hrvatskih državljana izvan Hrvatske, na glasovanje za Državni Sabor (koji možda to više nije nazivom ali jest po svojoj biti)./ Svakom koji je mentalno ušao u 21. stoljeće dovoljno je samo spomenuti dopisno i internetsko glasovanje kao odgovor na lažne nedoumice i politiziranje ‘problema’ glasovanja dijaspore. Dakle to je odgovor na inflaciju riječi onih koji žele politizirati taj ‘problem’, a zapravo im je krajnja namjera podijeliti hrvatsku naciju kako bi ju što je više moguće oslabili. Zašto to čine? I na to je odgovor potpuno jasan i kratak : da sačuvaju monopol na svoje davno stečene privilegije koje su ‘tranzicijom’ i financijski materijalizirali opljačkavši krvlju domoljuba stvorenu, obranjenu i oslobođenu Hrvatsku! Koncentracija kapitala u Hrvatskoj je danas u rukama nelustriranih ‘tehnomenađera’ bivšeg jugo-diktatorskog režima orjunaške , jugofilske orijentacije oslonjene na strana središta moći, prije svega ono britansko. Od vrlo imućnog dijela iseljene Hrvatske danas su u RH dobro došli jedino nekadašnji suradnici obavještajnog sustava bivše države, ‘perači novca’ koji je u to vrijeme bio ‘preusmjeren’ u inozemstvo za privatne potrebe pojedinih grupa ondašnjih (i današnjih) moćnika. Čak i kod njih je napravljena selekcija tako da su i među njima ‘škartirani’ oni koji su bezrezervno prihvatili hrvatsku državu. Danas zapravo imamo samo tri ‘uspješna povratnika’ : Gorana Štroka, Danka Končara i Ivicu Mudrinića. Treći je uspio doći do bogatstva iskoristivši (nezasluženo) povjerenje Franje Tuđmana (i Gojka Šuška) unijevši kao svoj ulog u ‘posao’ ministarski položaj pri prodaji najprofitabilnije hrvatske tvrtke strancima i to za svoju čelnu poziciju u istoj. O prvoj dvojici ne treba gubiti vrijeme jer se dobro zna što su radili, sa čijim se novcem šeću po Hrvatskoj i za koga kupuju. Hrvate milijardere i one nešto manje bogate kojih ima gotovo na svim kontinentima svijeta se svjesno zaobilazi i onemogućava samo zato kako bi gospodarski i društveni odnosi ostali što dulje onakvi kakvi su se stvarali prije više desetljeća, a koji danas predstavljaju svojevrsni anakronizam i smetnju hrvatskom gospodarskom i društvenom razvoju. Tu istinu u ‘hrvatskim’ medijima naravno nitko nije spreman objaviti jer su i oni sami dio te priče.

Tako na primjer neki novinari danas ‘tješe’ Hrvate u BiH kako je njihov glas i njihov predstavnik u Saboru nebitan u odnosu na ‘svjetlu budućnost’ koju oni dobivaju ulaskom RH u EU jer će im tada hrvatska putovnica omogućiti da se seljakaju po EU tražeći kruha u njoj (od kojeg već danas možemo pronaći samo pokoju mrvicu) naravno pod pretpostavkom da te EU uopće i bude bilo. Tko bi još prije koju godinu mogao pomisliti da će takve demagoške gluposti propagirati čak i Mladenka Šarić!


Predsjednik Tuđman nije zagovarao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske samo zato da se naši ljudi iz svijeta, njihova životna iskustva, a i novac sliju u samostalnu Hrvatsku kako bi pospješili njezin razvoj i pomogli demografskoj obnovi. Ne, on je vidio veliku opasnost, koju sada mnogi čak i zagovaraju, naime u tome da tako ogromna emigracija, kakvu mi Hrvati imamo, bude kod svake veće gospodarske krize ‘odbor za doček’ novih emigranata koji će napuštati našu zemlju. Malo koja hrvatska obitelj nema nekoga izvan Hrvatske tako da je to sasvim realna mogućnost. Paradoksalno ali istinito je da se u Hrvatskoj već više godina razmišlja kakvu bi useljeničku politiku trebali voditi jer ćemo sve više biti zemlja bez stanovništva. Čačić tu vidi Ukrajince kao najprilagodljivije, drugi Poljake kao još bolju varijantu…ali nitko ne spominje Hrvate kojih je izvan Hrvatske više milijuna i kada bi se njih samo 10-15% vratilo (u mlađoj dobi) mi ne bismo trebali o tim stvarima uopće razmišljati. Možda zvuči apsurdno no, legitimno je zapitati se nije li u realizaciji plan zamjene pučanstva kako bi se do kraja riješio problem ‘genocidnih’ i ‘genetski fašističkih’ Hrvata koji bi se trebali raseliti po bijelom svijetu, a istovremeno vratiti Srbe, useliti Ukrajince…i tako eliminirati ‘bastion’ Katoličke crkve, ‘vojni stroj’ Vatikana sa prostora na kojim obitavaju Hrvati!

Ninoslav Mogorović, predsjednik

[email protected]

IZVJEŠĆE IZ HRVATSKE IZ 1955. GODINE

I POPRATNO PISMO IVANA MEŠTROVIĆA

Premda je Drugi svjetski rat završio u svibnju 1945., rat protiv hrvatskog naroda nastavio se i u poraću. Nastavilo se s borbom na ostvarenju velikosrpskog plana, koji je bio i ostao dobro poznat svim Hravtima, osim nekim bivšim i sadašnji političarima i balkanskim „vizionarima“ u Hrvatskoj. Režimi, ljudi i taktike su se mijenjale, ali velikosrpski cilj je ostao isti. Čini se da Hrvati (ili barem jedan oveći broj) pate od sindroma tučene žene te se nikako ne daju otkinuti iz „zagrljaja“ partnera koji im se već odavno „uvukao pod kožu“ i terorizira ih.

O prilikama u Hrvatskoj u poraću svjedoči i izvješće nepoznatog autora iz Hrvatske, koje je u Americi primio slavni hrvatski umjetnik Ivan Meštrović. Stari Meštar, koji je i sam nekoć bio pobornik hrvatsko-srpskog jedinstva, popratio je dopis iz domovine pismom uredništvu Zajedničara, glasila Hrvatske bratske zajednice u Americi, uz zamolbu da ga objave i upozore svoje članove i čitatelje o prilikama u Hrvatskoj. Zamijetiti je da Meštar u svom pismu govori o „srpsko-hrvatskim nesuglasicama“, premda je zasigurno svjestan da to nisu nikave „nesuglasnice“ već brutalan velikosrpski imperijalizam. Valjda čuva nadu da se ipak može naći kakva-takva suglasnost između Hrvata i Srba. Mogućnost takve „suglasnosti“ najbolje je došla do izražaja tokom Domovinskog rata. To svjedoče Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić....

Oba pisma, ono iz Hrvatske i Meštrovićevo, zaslužuju ponovnu objavu najmanje iz dva važna razloga. Prvo, to su povijesni dokumenti. Drugo, da bi hrvatski politički i ini soj podsjetili da je velikosrpstvo ne samo živo, nego da zadnjih godina ponovo jača, naravno u drugačijem ruho od onog prije 50 ili 20 godina. Ta ideološko-vjerska nastranost je, izgleda, neizlječiva.

***

''PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRV. NARODA''

Zajedničar (Pittsburgh). God. 50, br. 26 (29. lipnja 1955.), str. 4. (prvi dio) i Zajedničar. God. 50., br. 27. (6. srpnja 1955.), str. 3. (svršetak). Tekst je također objavljen u Izboru (Buenos Aires). God. 2, br. 20-21, srpanj-kolovoza 1955., st. 3-8.

Pismo Ivana Meštrovića

Pored brojnih pisama koja dobivam od znanih i neznanih iz domovine o stanju i prilikama u kojima danas živu Hrvati u Jugoslaviji, dobio sam i ovo, koje Vam prilažem, da ga u Vašem listu objavite, kako bi članovi Hrv. Bratske Zajednice i drugi Hrvati širom svijeta saznali u kojim prilikama žive njihov rod u staroj domovini.

Svi mi ovdje dobivamo vijesti iz kojih razabiremo nevolje našega naroda u staroj domovini, ali se u tim vijestima navode tek općenito teškoće, ili opisuju pojedine slučajeve, koji kao oni o progonima Crkve i svećenstva, prave dojam da se to imade pripisati tek fanatizmu komunističke ideologije. Medjutim su u ovom pismu nabrojeni i ilustrirani konkretni dogadjaji, koji ukazuju i na drugi uzrok koji karakterizira duh današnjeg režima prema Hrvatima obiju vjera, ukazuje kolika je sloboda i ravnopravnost u toj „slobodnoj, socijalističkoj i federativnoj republici“.

Suvišno je naglasiti, da me pri slanju ovog pisma na objelodanjenje ne vodi namjera da se poveća srpsko-hrvatske nesuglasice, nego jedino da se zna zašto one ne jenjavaju. Isto tako je vrijedno, da članovi Hrvatske Bratske Zajednice čuju kako oni kod kuće misle i čemu se nadaju od svoje braće iz Iseljene Hrvatske.

Bez pretenzije da dajem uputstva Zajednici, mislim da joj je dužnost, kao najjačoj hrvatskoj organizaciji u ovoj zemlji, da javno digne svoj glas protiv prikrivenog nasilja i progona Hrvata u domovini. To je dužnost Zajednice i njezinih članova ne samo kao sinova zapostavljenog i progonjenog naroda, nego i kao slobodnih ljudi i gradjana ove velike demokratske zemlje. Dužnost im je da upozore vlast svoje nove domovine na ova nemila fakta i da javno zatraže od današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji: da objasne dogadjaje iznesene u priloženom pismu, te kako na ovaj način misle izgraditi put „bratstva i jedinstva“ u Jugoslaviji.

Nitko pametan neće poreći režimu ono što je pozitivno učinio, ali nasilja i strahovladu neće nitko, tko ima ljudske savjesti, odobriti i prešutjeti. Zlo se ne liječi prešutkivanjem nego „ljutom travom na ranu krvavu“. Svi vanjski uspjesi s kojima se režim hvali, iluzorni su, dok je nutrina bolesna.

Koliko se vidi, nije ni pisac priloženog pisma mišljenja, da Srbi i Hrvati nebi mogli naći načina da jedan pored drugoga žive, ali svaki na svojoj njivi. To ni ovaj režim, pa ma kakove namjere imao, neće postići, dok se njegovi ljudi pod komunističkom maskom, kunu svom „četničkom srcu“, čija nam je „zavjetna misao“ poznata.

S poštovanjem, Ivan Meštrović



Pismo iz Hrvatske

Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:

Poštovani g. Meštroviću! — Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona. Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila. Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

*

Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.

***

Zahvaliti je starom Meštru da se pobrinuo da izvješće iz domovine bude objavljeno u slobodnom svijetu i da mu je napisao uvodni komentar. Ono je otvorilo oči mnogima tad, a i danas ga je korisno pročitati i, nadajmo se, iz njega nešto naučiti.
--------------------------------------------------------------------------------
Ante Čuvalo

SRAMOTA!
Večernji list, 22 svibnja 2010

Makarska: Ukop devetorice žrtava iz Drugog svjetskog rata

Sigurnu budućnost našeg naroda možemo osigurati jedino ako otkrijemo cjelovitu istinu o tamnim stranicama naše povijesti i mrljama na savjesti pojedinaca i partija koje su usjekle duboke podjele i pritajenu mržnju u životvorno biće našeg naroda!


Makarska, (IKA) - Nakon prošlogodišnjeg pogreba posmrtnih ostatak 29 žrtava ekshumiranih na području oko makarskog groblja Svetog križa, te otkrivanja spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, na istom mjestu u subotu, 12. lipnja pokopani su i posmrtni ostaci još devetorice muškaraca ubijenih nakon rata na širem makarskom području. Misom zadušnicom i pogrebnim obredom na makarskom groblju okončana je tako još jedna tragična priča o nevinim žrtvama komunističkog režima na ovim prostorima. Naime, nakon što su u ožujku protekle godine iz jame na biokovskom predjelu Jankov dolac izvađene ljudske kosti, jednogodišnjom obradom na splitskoj patologiji utvrđeno je da se radi o devet muških osoba između 20 i 55 godina starosti, s ozljedama koje upućuju na egzekuciju, a njihovi ostaci na posljetku su položeni u zajedničku grobnicu na makarskom groblju. Svečanu koncelebraciju uz sudjelovanje 15 svećenika s područja Splitsko-makarske nadbiskupije predvodio je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić, a među nazočnim vjernicima bili su i predstavnici lokalne vlasti na čelu s dožupanom Lukom Brčićem i gradonačelnikom Markom Ožićem Bebekom.
„Okupljeni ljudskom i kršćanskom dužnošću iskazujemo poštovanje ljudima kojima je to poštovanje netko htio ukrasti, te sprovodimo one koje, zbog straha i režimske politike prije 65 godina nije imao tko pokopati. Shvativši da se nikada neće vratiti, netko je zbog ovih sinova, muževa i očeva gorko plakao i u tajnosti skrivao svoju bol, a samo njihovi egzekutori znaju zašto je ovim ljudima na tako zvjerski način prekinut život", kazao je dr. Ćubelić.
Temeljeći svoju propovijed na praštanju, a ne na mržnji, nadbiskupijski generalni vikar istaknuo je zadaću Crkve koja poziva na obraćenje. Stoga je okupljene vjernike i pozvao na molitvu za duše svih žrtava, ali i za pokajanje i obraćenje onih čije su ruke okrvavljene zločinom, kako bi rasvijetlili i preostale „jame mučeničkog nespokoja".
„Sigurnu budućnost našeg naroda možemo osigurati jedino ako otkrijemo cjelovitu istinu o tamnim stranicama naše povijesti i mrljama na savjesti pojedinaca i partija koje su usjekle duboke podjele i pritajenu mržnju u životvorno biće našeg naroda. Samo nas istina može osloboditi, a službene laži i dalje će nas samo razdvajati, žalostiti, te držati zarobljene i izgubljene na stranputicama prošlosti", istaknuo je mons. Ćubelić dodavši kako nam u budućnosti trebaju hrabri ljudi koji će protivno ponavljaju i širenju zla, svjedočiti samo istinu. Na koncu propovijedi mons. Ćubelić je od Boga zamolio prihvaćanje duša pokojnika koji su, kako je rekao, svoj život završili u mukama osvete i ljudske zloće, a njihova tijela povjerio „utrobi slobodne zemlje Hrvatske".
Po završetku mise zadušnice, koju je svojim pjevanjem upotpunio Mješoviti zbor crkve sv. Marka, izvršen je sprovodni obred kojeg je predvodio don Pavao Banić, dekan Makarskog dekanata. Uz pjevanje Psalma 51 u pogrebnoj povorci sudjelovali su svi okupljeni vjernici, a poglavito ovogodišnji krizmanici koji su nosili svijeće i ljesove s posmrtnim ostacima. Pogrebni obred završio je polaganjem ljesova u zajedničku grobnicu žrtava Drugog svjetskog rata, te molitvom odrješenja i zajedničkim pjevanjem himne „Lijepa naša".
http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=122944