:D

Ovo postaje smiješno, pa ti definiraš pojam zločina u gradu Sarajevu koje je koliko ono bilo pod opsadom te iste JNA?
Ti pozivaš nekog da se pospe pepelom i ispoštuje dogovor dok su sami Srbi dan prije i općenito cijeli rat sami kršili sve utvrdjeno i dogovoreno?
Srbi su ti koji su izvrgli ruglu cijeli svijet svojim obmanama i nepoštivanjem dogovora od prekida vatre do običaja ratovanja ( namjernog granatiranja civilnih ciljeva i drzanja u nemogućim uvjetima gradjana Sarajeva i drugih dijelova BiH )

Dan prije JNA tukla je od ranih jutarnjih sati civilne ciljeve u samom gradu te pokušala i pješadijski napad koji je osujećen i ti opet prigovaraš na zločin nekome?
Pa po vašoj logici Srebrenica je poslijedica Naserovih divljanja po Podrinju, zašto tu logiku ne primijeniš i na ovaj svijetli primjer srpske oslobodilačke borbe?

Tkz JNA po mom mišljenju je odlično i prošla obzirom na opsadu i dogadjaje koji su predhodili tom trećem maju.

BIHSVIJETREGIONEUZANIMLJIVOSTI
Objavljeno: 14:17
Ističu da Srbija nastavlja agresiju na BiH
GRAĐANI I VLASTI TUZLE: PRESUDA ILIJI JURIŠIĆU MONTIRANA

Članovi Fondacije „Istina, Pravda, Pomirenje“ iz Tuzle danas su na pres-konferenciji u Sarajevu, zajedno s predstavnicima tuzlanske općinske vlasti i dviju općinskih komisija - za ljudska prava i za istinu o Tuzli 1992-1995 istakli da je presuda beogradskog suda Iliji Jurišiću montirana i politički motivirana.

Svi ovi predstavnici građanstva i općinske vlasti ustrajat će u nastojanju da dokažu da njihov sugrađanin Jurišić nije kriv za stradanje vojnika na Brčanskoj Malti u koloni koja se iz tog grada povlačila 15. maja ratne 1992. godine iz kasarne "Husinska buna".

Zajednička ocjena velikog broja učesnika ove pres-konferencije, među kojima su bili i načelnik Tuzle Jasmin Imamović te predstavnici svih stranaka u tuzlanskom Općinskom vijeću, jeste da Srbija nastavlja agresiju, na ovaj način pravnu, na Bosnu i Hercegovinu i njene građane, ali i da Bosna i Hercegovina, odnosno zvanično Sarajevo, ne štite dovoljno bh. građane, iako je Jurišićev slučaj globalni problem jer se sutra na optuženičkoj klupi, na udaru srbijanskog pravosuđa, nezasluženo mogu naći i drugi.

Općinska komisija za ljudska prava, nakon posljednje presude Iliji Jurišiću, uputila je zahtjev Predsjedništvu BiH, Parlamentarnoj skupštini, ombudsmenima i drugim instancama da poduzmu mjere za zaštitu bh. građana, ne samo Ilije Jurišića, kazao je predsjednik tog tijela Mirnes Ajanović.

Tuzlanski načelnik Jasmin Imamović pozvao je bosanskohercegovačke vlasti da obnove tužbu protiv Srbije za agresiju i genocid kad za to dođe vrijeme.

On tvrdi da je beogradski sud svjesno izbjegao dokaze o Jurišićevoj nevinosti želeći da prikrije stvarnog krivca za stradanje na Brčanskoj Malti, Milu Dubajića, saradnika Ratka Mladića, koji je po Imamovićevim riječima učinio krivično djelo već onog momenta kad je vojnike iz kasarne, pri povlačenju iz Tuzle, stavio u isti transport s natovarenim velikim količinama oružja i eksploziva.

-Tog dana u kasarni nije bila vojska Jugoslovenske narodne armije nego srpska paravojska, osnovana 12. maja 1992. godine. Vojnici su prvi zapucali na iznenađene tuzlanske policajce. Ranjeni su 19 policajaca i jedna žena civil. Četiri su podlegla, a ostali preživjeli. Vatra koju su policajci uzvratili bila je jedina mogućnost samoodbrane, a nužna samoodbrana nije krivično djelo- rekao je između ostalog Imamović.

Predsjedavajući Opinskog vijeća Jozo Nišandžić kaže da se treba obratiti i Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu u namjeri da se dokaže Jurišićeva nevinost.

Dokazi za to postoje i beogradski sud ih namjerno nije uvažio, ustvrdili su učesnici pres-konferencije.

Novinarima su podijelili monitoring izvještaj Fondacije o obnovljenom postupku Jurišiću pred vijećem Višeg suda u Beogradu.

„Sve govori o ogromnom uplivu politike u predmetu 'Ilija Jurišić' i da je postupajuće sudsko vijeće Višeg suda u Beogradu učinilo sve da ne dođe do istine, preciznije - da prikrije istinu. Jednostavnim rječnikom kazano, u obnovljenom postupku, novo sudsko vijeće se oglušilo o stavove Apelacionog suda i činjenično stanje utvrdilo na osnovu nepostojećih dokumenata“, navedeno je u tom izvještaju koji potpisuje predsjednik Fondacije "Istina, Pravda, Pomirenje" Sinan Alić.

Nada Mladina, predsjednica općinske komisije za istinu o Tuzli 1992-1995, rekla je da jedino to tijelo, zajedno s odlukama Općinskog vijeća, kontinuirano podržava Fondaciju, dok druge institucije ne shvataju da je Jurišićev slučaj globalni problem i da svaki bh. građanin može biti u opasnosti.

Arhivа 2002.

Masakr u Tuzli

Skrivanje zločina

Prema podacima jugoslovenskog Dokumentacionog, centra zbog počinjenih ratnih zločina Vojnom tužilaštvu u Beogradu još 1995. podnijeta je krivična prijava protiv 59 lica. Među njima je i Selim Bešlagić, koji je naredio formiranje Kriznog štaba i napad na kolonu. Jedan od učesnika u pregovorima o mirnom izlasku jedinica JNA iz Tuzle i jedan od onih koji je dao, kasnije pogažene, garancije za bezbjednost vojnika bio je i Sead Avdić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i visoki funkcioner Stranke za BiH.

Istraživački tim

Masakr nedužni vojnika JNA u Tuzli direktno je prenosila TV FS-3, a sve je komentarisao Zlatko Dukić, koji danas u Tuzli glumi velikog demokratu i komentatora na tuzalnskim televizijama, kojima je Regulatorna aegencija za komunikacije (RAK) kapom i šakom dijelila dozvole za emitovanje, nagradivši ih tako za "medijsko junaštvo" na početku rata u Tuzli. Tuzlanski mediji su miljenici RAK-a, koji su široki medijski prostor kontaminisali pričama o "četnicima" i "srpskim zlotvorima". U tome prednjači Salih Brkić, čija se nečasna uloga u antisrpskoj harangi vješto sakriva. Dok se, recimo, Radio-Doboj ne čuje ni u čitavom gradu, dotle se tkz. Radio-Kanton proširio na čitavu sjeverositočnu Bosnu i šire, sa masom snažnih predajnika, kojima pokriva medije u RS i širi neviđeno medijsko zagađivanje etera. Srpski vlastodršci u "zajedničkim" organima BiH mudro ćute, a kliku medijskih mućkaroša predvodi Branko Dokić, koji nijedanput nije progovorio o ogromnom debalansu u izraćenoj snazi radio i TV stanica u Federaciji, odnosno u RS. Planine i brda u FBiH načičkani su predajnicima, dok na cijelom Ozrenu imaju samo dva-po jedan radio i TV predajnik, mizerne snage. Time su muslimani, preko RAK-a, svete Ozrencima i časnoj ulozi Srpskog Radio-Ozrena, koji im u toku rata nije dao oko otvoriti i koji je mudrim medijskim djelovanjem do srpske izdaje na Ozrenu na svoj način sprečavao okupaciju ove legendarne planine.

U Bijeljini su 15. maja 2002. godine, uz najviše vojne počasti, sahranjeni posmrtni ostaci trideset neidentifikovanih vojnika bivše Jugoslovenske narodne armije koji su ubijeni na isti dan prije deset godina u Tuzli, prilikom povlačenja iz tog grada. Posmrtni ostaci ubijenih vojnika, čiji identitet, uz sve napore, nije bilo moguće utvrditi, ekshumirani su iz jedne masovne grobnice u Tuzli, a sahranjeni u novoizgrađenu spomen-kosturnicu sa velikim mermernim krstom i spomen-pločom, na kojoj je uklesano: "Ova humka mučenika sveta je kao zemlja srpska." I dok su majke, koje ne znaju gdje su grobovi njihovih sinova, zavijene u crninu i neutješni, iskonski bol, naricale u Bijeljini, Petrovu, Zvorniku, na Majevici, Ozrenu..., u Srpskoj i Jugoslaviji, u Tuzli je slavljena "pobjeda nad fašizmom".
Izrevoltiran riječima novinara Sinana Alića, koji se u "prazničnom programu TV TK" jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, ratni zločinac Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan "slaviti za sebe".

Prema saznanjima Patriota, Vojni sud u Beogradu u februaru ove godine dobio je zahtjev vojnog tužioca da se zbog masakra vojnika bivše JNA pokrene istraga protiv Selima Bešlagića, bivšeg gradonačelnika Tuzle, a sadašnjeg guvernera Tuzlanskog kantona. Vojno tužilaštvo traži da se istraga pokrene i protiv Envera Delibegovića, bivšeg komandanta Teritorijalne odbrane Tuzla, Mehmeda Bajrića zvanog Meša, bivšeg načelnika Centra bezbjednosti Tuzla, kao i Muhameda Brkića, Budimira Nikolića i Ilije Jurišića, bivših članova Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. Oni se terete da su 15. maja 1992. organizovali napad na neborbenu vojnu kolonu na raskrsnici Skojevske ulice i Brčanske Malte, kada je ubijeno više od 200, a zaroboljeno 140 vojnika. Takode se terete da su prekršili odredbe međunarodnog ratnog prava i Ženevsku konvenciju, kao i prethodni dogovor SR Jugoslavije i vlasti u Sarajevu o mirnom povlačenju jedinica JNA iz BiH do 19. maja 1992. Uz sve to, lica protiv kojih je zatraženo pokretanje istrage prekršila su i dogovor o mirnom povlačenju koji su sama postigla sa komandantom kasarne "Husinjska buna" u Tuzli. Pomenuti su organizovali grupu od oko 3.000 pripadnika "Zelenih beretki" (jedinice pod kontrolom SDA), TO Tuzla, Lukavac, Živinice..., jedinica MUP-a Tuzla, "Patriotske lige", koji su mučki, iz zasjede, napali vojnu kolonu JNA.

Otkrivanje zločina(ca)

Prema podacima jugoslovenskog Dokumentacionog centra, zbog počinjenih ratnih zlocina Vojnom tužilaštvu u Beogradu još 1995. podnijeta je krivična prijava protiv 59 lica. Među njima je i Selim Bešlagić, koji je naredio formiranje Kriznog štaba i napad na kolonu. Jedan od učesnika u pregovorima o mirnom izlasku jedinica JNA iz Tuzle i jedan od onih koji je dao, kasnije pogažene, garancije za bezbjednost vojnika bio je i Sead Avdić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i visoki funkcioner Stranke za BiH. Komandu za napad izdao je Mehmed-Meša Bajrić, tadašnji načelnik Centra javne bezbjednosti u Tuzli i predsjednik Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. U Štabu su se nalazili još i Ilija Jurišić, Budimir Nikolić, Muhamed Brkić i drugi. Precizan plan napada na kolonu izradili su bivši potpukovnici JNA Željko Knez (operativac u 17. korpusu JNA) i Slavko Gligorević, dok su cijelu operaciju finansirali Mirha Šehović, snaha dr Šehovića, i Munivera Fazlić, supruga dr Fazlića.

Komandant Kriznog štaba TO Tuzla bio je Enver Delibegović, dok su na čelu isturenih štabova bili pretežno ekstremisti, članovi SDA. Na čelo specijalne manevarske brigade za napade na vojne jedinice i kasarne JNA postavljen je bivši poručnik JNA Mladen Vidić. Faruk Prcić, direktor Rudarskog instituta u Tuzli i do tada rezervni kapetan JNA, po naredbama Kneza i Gligorevića, blokirao je komunikacije ka Požarnici i Majevici i iskopao tranšeje pored puta od raskrsnice Brčanska Malta do sela Slavinovići.

Signal za napad dao je stariji vodnik Mato Zrinić, ispalivši tri metka u vazduh u trenutku kada je začelje kolone izlazilo iz kasarne. Prve hice prema vojnicima, kojima su prethodno tuzlanski moćnici garantovali bezbjedan izlazak, ispalio je Muhamed N. iz Tešnja. On je bio u posadi "prage" postavljene na raskršću Skojevske ulice i Brčanske Malte. Usporavanje kretanja kolone (u kojoj se nalazilo 600 ljudi i oko 200 vozila) sa 30 na 10 km na sat i njeno presijecanje prethodno su izvršili bivši oficiri JNA - stariji vodnik Damir Gaši i rezervni kapetan Mahmut Bijedić, ubacivši se svojim vozilima u putanju kretanja kolone. Poginuli vozači vojnih kamiona pogođeni su, u glavu i grudi uglavnom snajperskim hicima, upućenim sa okolnih položaja, odakle su djelovali snajperisti Neda Mot, Sadija Bajrica, sin i kćer Mije Jukića, kćerka Živana Zarića...

Komandir Četvrte manevarske čete za napad na kolonu Kadro Pekarić, nakon što je od Mehmeda Bajrića dobio naređenje da otvori vatru po koloni, za početak napada je tražio i dobio potvrdu i od člana Štaba SJB Tuzla Ilije Jurišića. Tada je otpočeo masakr, čiji se tragovi i danas perfidno skrivaju, produžavajući patnje porodica, koje ni deset godina nakon počinjenog zločina ne znaju za grobove svojih najmilijih.

Sve je, direktno, sa kule "F" prenosio TV Front slobode 3, uz besprizorne komentare Zlatka Dukića i Marka Divkovića, koji je u jednom trenutku, kada je eksplodirao vojni kamion, rekao: "Kako je vruće, dobro bi došla jedna hladna piva." Dobar dio osumnjičenih za pokolj vojnika JNA u Tuzli i danas obavlja vrlo visoke funkcije u toj opštini, kao i u zajedničkim organima BiH.

Hronologija monstruoznog plana

Do 14. maja u sastavu 92. motorizovane brigade u kasarni "Husinjska buna" bio je motorizovani bataljon iz Pirota sa oko 600 ljudi. On je u skladu sa dogovorom SRJ i vlasti u Sarajevu pratio i obezbjeđivao povlačenje jedinica u Jugoslaviju, ali i obezbjeđivao širi prostor kasarne i skladišta oružja. Povlačenjem tog bataljona, 14. maja, prema pretpostavkama svjedoka, stvoreni su povoljni uslovi za napad na preostale vojnike, koji će se odigrati sutradan. U kasarni "Husinjska buna" ostao je dio vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka i dio rezervnog sastava koji je već bio angažovan na poslovima dislokacije.

Sutradan, 15. maja, niko od vojnika i starješina nije ni slutio šta će se dogoditi toga dana. Oficiri muslimani i Hrvati, koji ranije nisu dezertirali, pojavili su se na poslu. U kasarni se zadržavaju do 13 časova, kada naglo nestaju u gužvi oko pakovanja kamiona i tovarenja tehničkih sredstava. Upravo u to vrijeme "Zelene beretke", nakon pljačke oružja iz magacina TO Tuzla na Kozlovcu, ubrzano zauzimaju položaje oko kasarne koje je napustio bataljon iz Pirota.

Komandant kasarne potpukovnik Mile Dubajić, kako navode svjedoci, postiže dogovor sa tadašnjim predsjednikom Izvršnog odbora SO Tuzla Seadom Avdićem i predstavnicima SO Tuzla Refikom Ahmedinovićem i Simom Šolajom da "Zelene beretke " neće provocirati jedinice JNA u kasarni i da ce se mirno sačekati njihovo povlačenje do 19. maja.

Negdje na sredini sastanka u salu u Domu JNA, gdje su vođeni pregovori, ušao je pukovnik Ugo Nonković, u to vrijeme zadužen za održavanje kontakata sa muslimanskom stranom i rekao: "Ne brinite, gospodo, ključevi od dvorca su vaši. Zar ne vidite da u kasarni nema više vojske." Dio oficira i vojnika kasnije će posumnjati da je Nonković, osim što je sa muslimanskom stranom kontaktirao, za njih i radio. Potpukovnik Dubajić se nakon pregovora, oko 13 casova, vratio u kasarnu, a njegove kolege su primijetile da je "vidno nervozan i uznemiren".

O detaljima dogovora nije pričao ni najbližim saradnicima. Vojnici postaju ozbiljno zabrinuti za svoje živote. Tog dana, prema saznanjima oficira, bila je završena mobilizacija jedinica TO Tuzla, a svuda oko kasarne prolazile su kolone dobro naoružanih teritorijalaca. Oni su zauzimali dominantne tačke koje je dan ranije napustio pirotski bataljon. Na okolnim zgradama postavljeni su snajperisti, a sa brda oko kasarne vršena su stalna osmatranja. Nakon što je izviješten o novoj situaciji, Dubajić je naredio da se formira kolona za izlazak iz kasarne, a "on će zvati predsjednika opštine Tuzla Selima Bešlagića da vidi o čemu se radi".

U 14.30, prema svjedočenjima, "rulja" je ušla u već napušteno skladište oružja Kozlovac, iz koga je ranije izvučeno naoružanje JNA, ali u kome je, prema dogovoru, ostalo oružje TO Tuzla. Civili zajedno sa članovima TO, "Zelenim beretkama" i drugim jedinica razvlačili su moderno automatsko naoružanje i sanduke sa municijom.

Sat kasnije, nakon zauzimanja položaja oko kasarne, počinje snažan napad pješadijskim naoružanjem. Vojnici su iznenađeni, jer im je ranije prenijeta vijest da je dogovoren miran izlazak iz kasarne. "Nije se znalo ko na koga puca", svjedoče za Patriot preživjeli. Pošto u kasarni nije bio iskopanih rovova za odbranu, vojska zauzima ležeće položaje oko kamiona u već formiranoj koloni, ili u zgradama, sa kojih razbijena stakla padaju po njima. Oficiri smatraju da se radi o "varka napadu", koji ima za cilj da se izvrši pritisak da vojska napusti kasarnu, jer su projektili ispaljivani relativno visoko i u objekte. Dubajić izdaje naredbu da se na napad ne odgovara, osim u slučaju da već formirana kolona u kasarni bude direktno napadnuta. Napad traje do 16.00 casova, a još većom silinom ponovljen je u 16.30. Ovaj put, sem pješadijskog naoružanja, upotrijebljene su i zolje. Jednom od njih pogođena je benzinska stanica. Od rikošetiranih metaka nekoliko vojnika je ranjeno. Napad traje desetak minuta, do 16.40, kada na pregovore u kasarnu prvo dolazi prethodnica, a zatim i komandant Štaba TO Tuzla, bivši rezervni major JNA Enver Delibegović, predstavnik opštinske vlasti Jasmin Imamović, dok Mehmed-Meša Bajrić, načelnik MUP-a Tuzla, ostaje na prijavnici. Vojnici u kasarni se komješaju. Veliki dio, kako tvrde preživjeli, vidi "da se nešto veliko sprema, da neće valjati" i da ne treba imati povjerenje u data obećanja o nenapadanju. Dio zagovara da se ostane u kasarni i organizuje odbrana.

Ponovljene laži

Međutim, u novim pregovorma potpukovniku Dubajiću su ponovljena obećanja da će vojska napustiti kasarnu bez borbe, i on se odlučuje da im povjeruje. Dogovoreno je da vojska napusti kasarnu u 19 casova, i to isključivo pravcem Skojevska ulica - Brčanska Malta - Bijeljina. Kao garancija da kolona neće biti napadnuta (gotovo isti scenario kao i u nekoliko dana kasnije izvršenom napadu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu) dogovoreno je da sa pukovnikom Dubajićem u istom vozilu bude Enver Delibegović. U drugom vozilu MUP-a, oko sredine kolone, bio je bivši načelnik centra bezbjednosti Tuzla Brkić N. (prema tvrdnjama Selima Bešlagića, tu su bili Jasmin Imamović i Benjamin Fišeković, a na kraju kolone Povikić). Da je masakr bio već planiran, prema izjavama svjedoka, govori i to što su "garanti za nenapadanje" uglavnom sjedili u civilnim vozilima. I bivši stariji vodnik Gaši Damir i bivši rezervni kapetan Mahmut Bijedić, koji su usporili kolonu, bili su u civilnom automobilu, a nijedno civilno vozilo u koloni tokom napada niti je gađano, niti je bilo pogođeno. Brkić je tokom napada pobjegao iz kolone, a Delibegović je kasnije razmijenjen za mrtve i ranjene iz kolone, zbog čega narod umalo nije linčovao potpukovnika Dubajića. Glas da je postignut sporazum pronio se u jedinicu oko 18.40 i kolona je oko 19 sati krenula.

Podmuklost pregovora

Postoji otvorena sumnja da su u prethodnim napadima na kasarnu, u kojoj je u popodnevnim časovima vec bila formirana kolona, a zatim i ponovljenim pregovorima, predstavnici SO Tuzla, TO i MUP-a namjerno i smišljeno odugovlačili povlačenje vojnika iz kasarne da bi se izvršile sve pripreme neophodne za napad iz zasjede. Uz to, bilo je potrebno obezbijediti direktan TV-prenos da bi se pružio alibi za masakr, pod izgovorom da je vojna kolona pokušala da napadne grad. Neborbenoj koloni je za izlazak isključivo odreden jedan pravac, prema Majevici, na kome je već priremljena zasjeda, iako se iz kasarne moglo izaći i u pravcu prema Ozrenu, gdje su većinom srpska naselja. Svi dogovori su, sumnja se, i vođeni bez ikakve namjere da se po njima postupi, sa jedinim ciljem da se obezbijedi mjesto i način napada da bi koloni JNA nanijeli što veće gubitke, uz što manju opasnost po sopstvene formacije.

Dok je 15. maja u Bijeljini 30 limenih kovčega, u koje je pohranjeno tek po nekoliko kostiju nedogorjelih ljudskih skeleta, spuštano u zajedničku grobnicu, dotle su Bešlagić, Bajrić, Avdić, Imamović, Delić ... u programu TV Tuzlanskog kantona govorili o Danu pobjede.

Izrevoltiran riječima novinara Sinana Alića, koji se u "prazničnom programu TV TK" jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan "slaviti za sebe".

Potpukovnik Mile Dubajić trenutno odbija bilo kakve kontakte sa medijima. Ranije je, kako se tvrdi, izjavio da je vojnicima i starješinama bilo izdato naređenje kako da se ponašaju za vrijeme marša, kao i naređenje o potrebnim mjerama bezbjednosti u slučaju napada na kolonu. Ostale mjere obezbjeđenja, kako je tvrdio, nisu mogle biti preduzete "zbog objektivnih okolnosti". Nakon masakra Dubajić je, kažu - dok su oko njega stajali izrevoltirani preživjeli vojnici i članovi porodica onih za čiju sudbinu se nije znalo - sjedeći, skrhan, ponavljao: "Prevariše me Bešlagić i Bajrić."

Vojno tužilaštvo u Beogradu zatražilo je od Vojnog suda da pokrene istragu protiv Selima Bešlagića, bivšeg gradonačelnika Tuzle, i nekoliko njegovih tadašnjih saradnika zbog masakra vojnika bivše JNA u Tuzli 15. maja 1992. godine. Vojno tužilaštvo traži da se istraga, osim protiv Bešlagića, pokrene i protiv Envera Delibegovića, bivšeg komandanta Teritorijalne odbrane Tuzla, Mehmeda Bajrića zvanog Meša, bivšeg načelnika Centra bezbjednosti Tuzla, kao i Muhameda Brkića, Budimira Nikolića i Ilije Jurišića, bivših članova Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. Oni se terete da su 15. maja 1992. na neborbenu vojnu kolonu organizovali napad u kome je ubijeno više od 200, a zarobljeno 140 vojnika. Takođe se terete da su prekršili odredbe međunarodnog ratnog prava i Ženevsku konvenciju, kao i prethodni dogovor SR Jugoslavije i vlasti u Sarajevu o mirnom povlačenju jedinica JNA iz BiH do 19. maja 1992. Uz sve to, lica protiv kojih je zatraženo pokretanje istrage prekršila su i dogovor o mirnom povlačenju, koji su sama postigla sa komandantom kasarne "Husinjska buna" u Tuzli.

Crne slutnje

Nakon što je oko 14 časova vojna kolona vraćena u kasarnu "Husinjska buna", koju je prethodno pokušala napustiti, golobradi vojnici i rezervisti postaju uznemireni i nervozni. Mučila ih je opravdana sumnja da se nešto "krupno sprema i da nece valjati". Njihovo ubjeđenje da će stvari krenuti po zlu podgrijavaju napadi na kasaranu iz pješadijskog oružja, koje pripadnici Teritorijalne obrane Tuzle, MUP-a i paravojnih, stranačkih oružanih formacija "Zelenih beretki" i "Patriotske lige" izvode od 15 do 15.30, a potom i sat kasnije. Gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić znao je sve što se desilo tog 15. maja i imao je neposredni uticaj na lanac komandovanja i odlučivanja, što potvrđuju i riječi jednog majora JNA, koji je, kako kaže, slušao telefonske razgovore komandanta kasarne potpukovnika Dubajića i Bešlagića.

"Dubajić je povišenim tonom od Bešlagića ultimativno zahtijevao i dobio obustavu napada na kasarnu", sjeća se taj oficir. Dubajić ce nakon tih razgovora svoje oficire upoznati i sa "sadržajem dogovora koji je sa Bešlagićem postigao u vezi sa izvlačenjem snaga i sredstava iz kasarne". Bešlagić, kao garanciju za mirno povlačenje vojnika JNA, šalje svoje čelne ljude iz Kriznog štaba da u tri vozila budu u vojnoj koloni - na njenom čelu, u sredini i na začelju. Oni, međutim, ne ulaze u vojna vozila i kamione, nego ostaju ili u policijskim, ili u civilnim automobilima, koje u toku napada niko ne gađa. Nakon što su pregovori okončani, potpukovnik Dubajić naređuje majoru Ranku Belojici, pomoćniku komandanta za pozadinu 92. motorizovane brigade, da dalje prenese naredbu o pokretu kolone ka Majevici i Požarnici, pošto tuzlanske vlasti nisu dozvolile kretanje nijednim drugim pravcem. Vojnici su najstrože upozoreni da ničim, gestovima ili pjesmom, ne provociraju bilo koga. Zbog obećanja da će vojna kolona mirno napustiti Tuzlu vojnici se ne pripremaju za odbranu. Vojnicima je naređeno da puščane cijevi okrenu nadolje i da podignu cerade na kamionima. U 18.20 časova komanda o pokretu prenijeta je dalje. Vojska napušta zaklone i ulazi u kamione.

Paklena zamisao

Period od 14.30 do 18.50 sati, kada kasarnu napušta prvo vozilo, "teritorijalci" i muslimanske paravojne formacije koriste da očiste oružje razgrabljeno iz magacina Kozlovac (prevoz kamionima organizovao direktor Rudarskog instituta i bivši rezervni kapetan Faruk Prcić) i da postave zasjede, kako su to zamislili bivši oficiri JNA potpukovnik Željko Knez i Slavko Gligorević.

Prema izjavama svjedoka, kasarnu prvi u "pragi" napušta potpukovnik Dubajić zajedno sa načelnikom Štaba TO Tuzla Enverom Delibegovićem. Iza njih, u automobilu tuzlanske milicije, bio je bivši načelnik Centra bezbjednosti Tuzla Muhamed Brkić sa dva policajca. Zatim izlazi crvena "zastava 101", Dubajićevo civilno vozilo, u kome se nalazi njegova supruga, a iza njih su dva "pincgauera" sa vojnom policijom. Slijedi "praga", šest kamiona i jedno oklopno vozilo (BOV) izviđačke čete. Grupa je izašla na prijavnici i u startu je imala oko 300 metara prednosti u odnosu na ostatak kolone, koja izlazi na glavnoj kapiji kasarne. Dio vojnika i rodbine ubijenih kasnije je optužio Dubajića da je "na vrijeme pobjegao". Postojala je čak i sumnja da je imao "dil" sa muslimanskim snagama, ostavljajući im na milost i nemilost ostatak kolone.

Napad je počeo nakon što su ta vozila propuštena, mada su stradali i vojnici iz zadnja dva kamiona tog dijela kolone. Oni su ubijeni u zasjedi koja je postavljena u iskopanim tranšeiama kod benzinske pumpe u Slavinovićima, na samom izlazu iz Tuzle. Prema riječima jednog od Dubajićevih pratilaca, na prozorima stambene zgrade u Skojevskoj ulici, prije raskrsnice, vidjelo se "više stotina pušcanih cijevi" (oko 300 do 400), koje su virile kroz otvorene prozore, ali se "nije mogla vidjeti nijedna glava". Ista slika ponavlja se i na prozorima, balkonima i krovovima sa obje strane Brčanske Malte, koja je pod pravim uglom u odnosu na Skojevsku... U produžetku Malte, ali suprotno, prema gradu, naoružani ljudi su na "F" i "G" kulama... Pored puta, dijagonalno je postavljen oklopni kamion, rađen u TTU u Tuzli. Nakon što su dva vojna kamiona neuspješno pokušala izbjeći silovitu vatru iz zasjede, isti kamion prepriječen je i na putu ka Ozrenu (produžetak Skojevske). Svaka odstupnica time je bila blokirana i vojnici su bili u klopci. Na zelenim površinama, na uglovima raskrsnice, bile su vreće s pijeskom i mitraljeska gnijezda okrenuta ka Malti i Skojevskoj. Vozac oklopnog transportera JNA svjedoči da su na daske bile pričvršćene protivtenkovske mine, koje su kanapom, iz jarka, izvučene na put u Skojevskoj. Sa jedne i sa druge strane ulice bilo je "na stotine" teritorijalaca. Mnogi od njih su, kažu svjedoci, prije napada u toku dana, pili ispred već zaposjednutog Doma JNA u blizini kasarne.

Bezobzirni zločin

Napad započinje onog trenutka kada se dio "teritorijalaca", koji su stajali pored puta, iznenada razbježao u ulaze zgrada i zaklone. Naredbu izdaje Mehmed Bajrić, a potvrđuje je Ilija Jurišić. Paklena paljba počinje sa svih strana i traje trideset do četrdeset minuta. Pucnjava različitog intenziteta trajala je do 23 sata. Na većini vozila su odmah izrešetane gume, ona zaostaju i stvara se gužva. Na neka su, prema riječima svjedoka, bacane flaše sa zapaljivim materijalom. Vozači i suvozači su ubijani snajperskim hicima u glavu, a "ovjeravani" pogocima u grudi. U "fapu", koji se među prvima našao na meti napadača, snajperskim hicima ubijeni su vozač i dva vojnika ispod cerade. Iza njega je sa solitera "Pecara" izrešetana cisterna sa gorivom, koja nastavlja pravolinijsko kretanje i dolazi do Simin Hana, iako je vozač, pogođen hicem u glavu, vec mrtav.

Do Simin Hana stigao je i kamion sa vozačem kome je snajperski hitac u čelo otkinuo gornji dio glave. Na karoseriji su bila dva mrtva i jedan ranjeni vojnik. Suprotno ratnim konvencijama, izrešetano je i sanitetsko vozilo "pincgauer" i na raskrsnici su ubijeni vodnik Jovo Vasić i još osam vojnika. Kamioni, čiji su vozači mučki ubijeni, sudaraju se i sužavaju prolaz za ostala vozila. Na šest metara širokom bulevaru vojnici predstavljaju i suviše lake mete. Odbrana je nemoguća, jer se napadači kriju iza zidova zgrada podignutih po "Žeželjevom sistemu", od gotovih betonskih elemenata.

U bespomoćne mete napadači ispaljuju "zolje" i "ose". Pogađaju pojedina vozila. Na vojnike, koji se pokušavaju skloniti ispod kamiona, bacaju ručne bombe. Jedan od njih, pogođen gelerima od bombe duž lijeve strane tijela, uspijeva utrčati u podrum zgrade. Tu zatiče civile, ali i prethodno pristigle vojnike. Jedan od njih, sa skoro otkinutom nogom, umire do kraja napada. Vojnik Blagojević, sa prostrelnom ranom kroz grudni koš i ruku, sa bezbroj rikošetiranih metaka u tijelu, koje i danas nosi, iskače sa prikolice drugog kamiona tek kada su mu noge počele gorjeti od vatre iz pogođenog rezervoara. Uspijeva utrčati u frizerski salon. Zatiče druge izranjavane vojnike. Svi ostali koji su sa njim bili na kamionu nemilosrdno su poubijani u otvorenoj prikolici. Neki od vojnika imaju sreće i utrčavaju u stanove penzionisanih oficira, koji ih sakrivaju.

Drugi ulijeću u ruke teritorijalcima. Neki civili spasavaju vojnike, koji ranjeni iskaču iz vozila, drugi ih zarobljavaju i odvode u privatne logore, gdje će i po nekoliko godina provesti na prisilnom radu. Bilo je i onih koji su vojnike ubijali na licu mjesta. Vojnik Cvetković, rodom sa Kosova, viđen je kako sa lakšom ranom na ruci utrčava u ulaz jedne zgrade. Nakon nekoliko dana razmijenjeno je njegovo mrtvo tijelo. Rezervista Nenad Savić bio je pogođen u koljeno. I on je kasnije razmijenjen mrtav. Ranjeni vojnici koji nisu mogli da iskoče iz kamiona živi su spaljeni. Oni koji su "ležali" preko municije razneseni su. Rezervista Mičić, vozac kamiona, kaže da je u glavi imao samo jednu misao - ne skinuti nogu sa pedale gasa. Travnjakom je, sa desne strane, zaobišao pogodene kamione, koji su već bili u plamenu. Većina hitaca pogađa njegove suvozače.

"Kako koji od metaka pogodi čovjeka do mene, tako ga baci uvis da zategne ceradu na kabini. Na staklima i svuda okolo krv. Iznenada je nešto eksplodiralo blizu kamiona i masa gelera me je zahvatila po tijelu. Kroz krv i znoj jedva sam naslućivao kud vozim. Kako sam sve to prošao, ne znam", svjedoči za Patriot. Kamion je na felnama dovezao do Simin Hana. Kaže da je sreća što je motor tek tad "zaribao". Za trećeg suvozača, Novakovića, mislili su da je mrtav, jer mu je noga skoro bila otkinuta, a glava i tijelo izranjavani. Na svu sreću, sva trojica su preživjeli.

Začelje kolone je, zbog broja vozila, ostalo na ulazu u kasarnu i izvan dometa zasjede. Oficiri koji su sutradan prilikom povlačenja prolazili kroz raskrsnicu, svjedoče o velikom broju ugljenisanih vojnika, koje je teško bilo razaznati od boje spaljenih kamiona. Iako je "cišćenje" bilo u toku, na licu mjesta su izbrojali preko 49 mrtvih. Ugljenisana tijela vojnika, koja su ležala po asfaltu, prema riječima očevidaca, raspadala su se na dodir. Nerijetko je ostatke ljudskih tijela činilo po nekoliko nagorjelih kostiju.

Ovjera zvjerstva

Nakon napada, dok vozila hitne pomoći odvoze pojedine ranjene, pripadnici "teritorijalne odbrane" i paravojnih formacija, ali i civili u grupama, obilaze stratište i ubijene "ovjeravaju" hicima u glavu ili usta iz neposredne blizine. Jedan od vojnika koji je preživio pucanj u usta iz pištolja TT, kaže da se radilo o grupama i do 15 članova. Jedni su iz "tamića" silazili do ranjenih i ubijali ih, a ostali su ih bodrili. Taj vojnik je uspio da preživi jer je nakon prvog hica uspio da odglumi mrtvacke trzaje. Krvnik se spremao da mu ponovo puca u glavu. Spasila ga je hitna pomoć, a kasnije je operisan. Ranjeni vojnici koji su dovezeni do bolnice Gradina svjedoče da je oko bolmice i u bolnici bilo teritorijalaca i drugih naoružanih pripadnika muslimanskih formacija. Prislanjali su im cijevi pištolja na glavu, prijetili im ubistvom, šamarali ih, udarali rukama i nogama. Jednoga su ubili u hodniku bolnice udarajući ga kundacima puške. Pojedine medicinske sestre pridruživale su im se u tuči. Dio doktora muslimana i Hrvata odbili su da pruže pomoć. Drugi su, opet, bili profesionalni. Muslimani i Hrvati koji su kasnije, do juna 1992, ranjeni dovlačeni u bolnicu prijetili su im ubistvima i maltretirali ih. Dvadesetog maja u Požarnicu je dovezeno 17 mrtvih vojnika iz kolone. Svi su puoubijani udarcima čekicem u čelo. Rane su bile velicine 3x3 cm.

Policajci srpske nacionalnosti koji su kasnije izašli iz Tuzle svjedoče da su u policijskim jedinicama, formacijama "teritorijalne odbrane" i paravojnim stranačkim jedinicama bili uglavnom pripadnici muslimanskog naroda. Oni su donosili glavne odluke, dok su pripadnici ostalih naroda, posebno Srbi, držani po strani kao "kamuflaža". Medijskoj propagandi o pobjedi navodne multietničke, jugoslovenske opcije u Tuzli u početku su povjerovali samo naivni. Kada su počela maltretiranja, većina tuzlanskih Srba shvatila je prevaru, pokušavajući potom na razne načine preći na srpsku teritoriju.

Pratioci potpukovnika Dubajića kažu da se oko 17 časova na prijavnici kasarne pojavila žena obučena u bordo komplet. Vikala je i psovala četničku majku. Nekoliko puta je ponovila: "Nećete vi živi izaći. 'Ne znate šta vam se sprema'." Članovi porodica penzionisanih lica svjedoče da su u skloništima vec bile pripremljene rezerve hrane.

Onemogućavanje pomoći

Čelo kolone, u kome se nalazila i većina oficira, prvi put je za napad čulo nakon prelaska raskrsnice u Simin Hanu, blizu Kovačevog Sela. Mještani Srbi su komandantu kasarne potpukovniku Dubajiću tada saopštili da je u toku direktan TV-prenos napada na vojnu kolonu. Dubajić izdaje naredbu da se nastavi dalje, a po dolasku u Kovačevo Selo i Požarnicu "izvršeno je raspoređivanje vozila" i "organizacija odbrane". Major Belojica, koji je iz Tuzle izašao u civilnom automobilu, na raskrsnici u Simin Hanu naređuje poručniku Karadžinu da se sa posadom "prage" i jednim vozilom BOV vrati ka Brčanskoj Malti i da pokuša da se probije i pomogne u izvlačenju preživjelih. Posade se, međutim, ubrzo vraćaju i javljaju da je teškim vozilima, natovarenim kamenjem, zapriječen prolaz između benzinske pumpe i raskrsnice u Slavinovićima. Iz Ugljevika svim starješinama i jedinicama stiže naredba da ne idu u Tuzlu. Manja grupa vojnih policajaca, čija su braća i rođaci ostali u koloni, u Tuzlu kreće svojevoljno, ali ni oni ne stižu dalje od Slavinovića, gdje vode pješadijsku borbu sa teritorijalcima.

Dubajić, prema riječima svjedoka, iz Kovačevog Sela šalje policajca "garanta" Muhmeda Brkića da "preduzme mjere da se kolona izvuče". Brkić to, međutim, koristi i bježi u Tuzlu. Jasmin Imamović, današnji gradonačelnik Tuzle, takođe je bio u koloni, kojoj je trebalo da garantuje bezbjedan izlazak iz grada. Kako je sam izjavljivao medijima, jedva je, bježeći koritom Jale, izvukao živu glavu.

Nova obećanja

Iz štaba u osnovnoj školi u Požarnici Dubajić u telefonskom razgovoru od tuzlanskih vlasti traži puštanje zarobljenih i predaju mrtvih. Oni sa druge strane minimiziraju broj poginulih, tvrdeći da ih ima samo devet, i daju obećanja da će narednog dana zarobljeni biti pušteni. Stanovnici Požarnice, nasuprot ovim informacijama, uvjeravaju Dubajića i oficire da su u TV-prenosu vidjeli veliki broj ubijenih i izgorjelih. U telefonskim razgovorima sa poznanicima iz Skojevske ulice, Dubajić dobija potvrde o masakru.

Enveru Delibegoviću, komandantu Štaba TO Tuzla, koji je bio u pratnji kolone, nakon saznanja da su vojnici napadnuti oduzeti su pištolj i bomba. U telefonskom razgovoru sa njim, kažu svjedoci, Bešlagić ga iznenađeno pita: "Zar si ti živ? Šta tu radiš?" Sutradan, 16. maja, po naređenju potpukovnika Dubajića, razmijenjen je za dio zarobljenih i poginulih vojnika.

Istoga dana Dubajić bezuspješno pokušava obezbijediti puštanje svih vojnika i transport mrtvih. Sa suprotne strane u pregovorima, osim bivšeg potpukovnika Željka Kneza, Hazima Kadića i Osmana Bajića, učestvuje i Muhamed Žilić, doskorašnji ministar policije FBiH. U samom gradu, kako tvrde pojedinci, sa Kriznim štabom i MUP-om pregovara i pukovnik Ugo Nonković. Pregovori su bili teški, jer tuzlanske vlasti nisu željele da puste rezerviste.

Drugi dio kolone

Kada je počeo napad na kolonu, začelje se, skoro identično scenariju napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici nekoliko nedjelja ranije, nalazilo na samom ulazu u kasarnu. Detonacije se prenose ka začelju kolone, a kapetan Ivković organizuje sklanjanje kamiona (više od 20), jer prijeti opasnost od eksplozije. Organizuje odbranu rasporedujući vojnike po ulazima zgrada i zaklonima. O ovim dešavanjima obaviješteni su i pretpostavljeni general Nedeljković u Ugljeviku i potpukovnik Dubajić.

Sutradan, 16. maja, oko četiri časa ujutro, preživjeli vojnici skupljaju se u salonu "Šipad". U šest sati na pregovore kod kapetana Ivkovića dolazi teritorijalac koji se predstavlja kao "Brka". On je vojnike, kako je rekao, posredstvom tuzlanskog radija i TV-a već pozivao da dođu u salon, navodeći da je to naredio izvjesni potpukovnik Nonković. Začelje je, kažu svjedoci, bilo suviše jako da bi muslimanske snage mogle bilo šta da urade bez znatnih gubitaka. Ivković odbija ponudu, i od generala Nedeljkovića, pukovnika Denčića i potpukovnika Dubajića traži vazdušnu podršku da bi kolona sa ljudstvom i tehnikom bezbjedno mogla izaći ka Požarnici. Dva sata kasnije, raskršće Brčanske Malte nadlijeću dva aviona. Ivković postrojava kolonu i nakon izviđanja pravaca kretanja dobija dozvolu od generala Nedeljkovića da može krenuti. Pri izlasku iz "salona" prvi put susreće pukovnika Uga Nonkovića. Nakon predaje izvještaja o "saopštenju generala" i spremnosti kolone da krene, Nonković ga je, kažu svjedoci, mrko pogledao i "otjerao u p.... materinu", poručujući mu da on nema šta da dogovara. Odmah potom Nonković u direktnom telefonskom razgovoru sa generalom Nedeljkovićem govori da je "sredio da vojnici u autobusima napuste grad, sa ličnim oružjem", a on ce se "pobrinuti za ranjene i poginule i izvesti kolonu, jer će mu vozače dati civilna vlast". Vojnici sjedaju u gradske autobuse, a kapetan Ivković i tri vozača svojevoljno, sjedaju u kamione i priključuju se koloni. U jednom od vozila nalaze se minobacaci od 120 mm, koji su dan ranije, pri povlačenju, ostavljeni na milost i nemilost na isturenim položajima iznad grada.

Sa ovim dijelom kolone izlazi i dio zarobljenika koji su bili u Centralnom zatvoru u Tuzli. Dio zarobljenika ostaje u zatvoru, jer više nema povjerenja u oficire JNA.

Pukovnik Nonković i "ljiljani" prvo su namjeravali da kolonu prate samo do Slavinovića, ali su na traženje produžili do izlaza iz grada. Ugo se vratio u Tuzlu i "ostao još nekoliko dana", ali nikad nije izvukao ostatak kolone.

Dio oficira i civilnih lica kasnije je izrazio sumnju da je pukovnik Nonković, zbog "dobrih veza sa muslimanskom i hrvatskom stranom", sa njima tajno sarađivao i pomagao njihove planove i namjere. Nonković je nastavio vojnu karijeru u VJ, u kojoj je i penzionisan.

Sakrivanje i tragovi zločina

Do danas niko ne zna tačan broj žrtava tuzlanskog masakra. Na smotri održanoj 15. maja komandiri grupa koji su preživjeli utvrdili su da im nedostaje 140 ljudi i 30 motornih vozila. U pripremama za pokret iz kasarne niko nije ni pomišljao da sačini tačan spisak vojnika ili vozila, tako da se broj žrtava ni do danas ne zna sa sigurnošcu.

Prema vojnim podacima, od 600 vojnika, koliko je bilo u koloni, poginulo je 212. U noći 15. maja sa mjesta masakra u Tuzli sakupljana su i odvožena mrtva tijela vojnika. Do 17. maja su sa stratišta odvezena i spaljena vozila. Ulice su oprane od ostataka ljudskih tijela i krvi, a rupe na asfaltu, nastale od eksplozija ili visoke temperature, popravljene.

Već u noći između 15. i 16. maja na deponiju smeća u Tuzli dopremljeni su izgorjeli ostaci ubijenih vojnika, preko kojih je nabacan sloj smeća debljine pet metara, a zatim poravnan buldožerom. Dio tijela nalazi se i na bivšem vojnom strelištu Paša bunar i rejonu skladišta Kozlovac. Na Trnovcu je iskopana jama dimenzija 3x5 metara i u nju su sahranjena neka tijela. Muslimani po Tuzli pričali su da je u jednu jamu zakopano oko 150 tijela, koja su kasnije, jedno po jedno, vađena i davana u razmjenu, iako su bila toliko izgorjela da nije bilo moguće utvrditi identitet nastradalih.

Od zemnih ostataka iz masovne grobnice na groblju Trnovac do 19. oktobra 1999. ekshumirani su nagorjeli ostaci kostiju od oko 33 do 35 tijela, zakopanih u šesnaest najlon vreća, na dubini od tri metra.

Selim Bešlagić, tadašnji predsjednik tuzlanske opštine i današnji guverner Kantona Tuzla, Sead Avdić, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora SO Tuzla i aktuelni potpredsjednik Parlamentarne skupštine BiH, Mehmed Bajrić, tada načelnik SJB i dugogodišnji predsjednik SDA, kao najodgovorniji ljudi moraju znati gdje se nalaze tijela vojnika JNA koji su ubijeni 15. maja u Tuzli. Svi još uvijek ćute ili minimalizuju broj žrtava tuzlanskog maskara. Spisak JNA i pojedinih članova porodica poginulih, imenom i prezimenom govori o 80 dosada identifikovanih lica.

Ranjenici koje je sanitet dovezao u tuzlansku gradsku bolnicu operisani su. Iako je većina medicinskog osoblja imala profesionalan odnos, ima i onih koji su, poput anesteziologa dr Mirsade Praše, šamarali renjenike. Ortoped dr Luka Tunjic, po nacionalnosti Hrvat, odbio je da pruži pomoć ranjenima. Svjedoci kažu da je Radovan Modraković iz Živinica u bolnici zadavljen čaršavom. Jednog vojnika na nosilima "teritorijalci" su kundacima pretukli na smrt. Oko bolnice i u bolnici psovali su, udarali i šutirali ranjenike, prijetili ubistvom prislanjajući im cijevi pištolja na glavu.

Nakon ukazane pomoći, grupa vojnika istjerana je na klupe ispred bolnice u Gradini. Do tri sata ujutro, kada su prebačeni u zatvor, tukli su ih šipkom od poluautomatske puške. Stojanovića, koji je bio ranjen u vrat, izvjesni "Aca" je podizao sa klupe zavlačeći mu šipku od PAP-a u ranu. Od udaraca šipkom zadobio je trajnu povredu lijevog oka. Miladina sa Ozrena tukli su šipkom "tako da su mu odbili brkove".

Ranjeni pripadnici različitih formacija iz Tuzle prijetili su vojnicima "klanjem" i ubistvima "kad im dođe posjeta". Pojedini vojnici su čak pomišljali da spas od fizičkih nasrtaja nadu skačući kroz prozor, a neki su spavali i po hodnicima. Dio medicinskih sestara i ostalog osoblja takođe se pridružio maltretiranju ranjenih vojnika JNA. Hirurg dr Ahmed Pirić svjesno je izbjegavao da pruža pomoć Srbima, internista dr Kasim Muminhodžić, predsjednik stranke SDA za Tuzlanski okrug, i prije rata nije želio da liječi Srbe. Dr Mirsad Babović je kasnije, 1993, ranjenom srpskom oficiru izvadio "tubus" (cjevčicu za disanje), nakon čega je ovaj umro. Ginekolog dr Meliha Krajsmajer bila je član Međunarodne komisije za "silovane muslimanke od strane Srba" na području Podrinja. Prema riječima svjedoka, na osnovu lažnih izvještaja dobila je znatnu svotu novca. Iz Tuzle je 1994. sa porodicom pobjegla u Sloveniju. Dr Mirsada Fazlić, prijeratni član SDA, sakupljala je pomoć po Evropi i Bliskom istoku za potrebe Armije BiH.

Srpsko medicinsko osoblje nije imalo pristupa ranjenim vojnicima na odjeljenjima, sem u operacionim salama. Kako se koji od ranjenika oporavljao, tako je prebacivan u Centralni zatvor.

Nova zlostavljanja

Sem u centralni zatvor, vojnici su zatvarani i u prostorije na Kozlovcu i u Ekonomskoj školi, a prema informacijama jugoslovenskog

Dokumentacionog centra, u Stari rudnik odvedeno je oko 140 zarobljenika. U zatvoru se nastavljaju maltretiranja i iscrpljivanje. Tako su vojniku Živkoviću ranu posipali naftom da teže zaraste. Vojnika Kulišića su stalno tukli jer mu je brat bio oficir u JNA. U početku su saslušavanja počinjala obaveznim batinanjem. Jedan od vojnika ranjen u grudi nije dočekao razmjenu.

U tuci i iživljavanju prednjacio je Hrvat Ivan Kolar, bivši vojni policajac. Sa njim su bili i drugi stražari, među kojima i izvjesni Zijo, Minja, Meho, Zoran...

U zatvoru "Preporod" ukupno je bilo 29 vojnika. Za obrok je njih petnaest dobijalo 750 grama hljeba, ujutro kao glavno jelo čaj, po podne paradajz čorbu i uveče malo riže. Hranu su im ponekad donosili samo jedanput u toku dana.

Po nalogu javnog tužioca, zbog učešća u neprijateljskoj vojsci saslušavao ih je istražni sudija Vehid Šehić, danas predsjednik nevladine organizacije Udruženje građana Tuzle. Ispitivao ih je o koloni, o naoružanju, o tome da li su imali plan da zauzmu Tuzlu!? Pitanja su, sem Šehića, postavljali i zapisničar i još tri lica. "Samo čuvar iz zatvora nije ništa pitao", kaže jedan od vojnika. Zapisnik im nikada nije pročitan, niti su ga ikada vidjeli. Sa saslušanja su ispraćani rijecima: "Plivaćete vi nama niz Drinu!"

Razmijenjeni su 15. jula 1992. u okolini Brčkog. Prije toga su ih četiri puta vodili na razmjenu. (Jedanput duboko u svojoj teritoriji, kada ih je, uz komentare "ni njihovi ih neće", snimala TV.)

Nepoznati zločin "krvave svadbe"

U zatvoru je u isto vrijeme bilo i više stotina Srba civila iz okoline Banovića. Njihovo hapšenje je, pod optužbom da su imali skriveno oružje, naredio Nihad Livadić, bivši oficir za bezbjednost kasarne "Husinjska buna". Među zatvorenicima je bio i jedan imućni Srbin iz Banovića, koji je uhvaćen kada je poslom došao u Tuzlu. Za njega su govorili da je imao namjeru da se ženi. Uhapšene srpske civile su, svjedoče preživjeli vojnici, tukli svakodnevno, i danju i noću su se neprestano čuli jauci i vriska. Kroz zatvorena vrata slušali su jauke silovanih žena.

Teritorijalci i zatvorski čuvari, predvođeni Ivanom Kolarom, najviše su se iživljavali nad izvjesnom Snežanom iz Vlasenice. Mlada, plavokosa žena uhvaćena je na ulici u Tuzli. Imala je oko 20 godina. Svaki dan su je, dok je prala pločice u zatvoru, tukli pendrecima ili šakama. Češće su je maltretirali i silovali nego druge djevojke i žene. Nerijetko su je silovali i drugi zatvorenici - muslimani i šiptari. Zbog povreda su je često vodili ljekaru, tjerajući je kroz Tuzlu bosu i polugolu i nazivajući je "četnikušom" i špijunom. Na pregled je uvijek morala da čeka na hodniku, naslonjena na zid, raširenih nogu i raširenih ruku podignutih iznad glave. Tada nikoga nije smjela pogledati. Od silnog maltretiranja na kraju je poludjela. Razmijenjena je 21. jula 1992.

U zatvoru su se dešavali i drugi zločini. Tako su jednog dana prvo u dvorištu, a zatim i u zatvoru, cijelu noć tukli čovjeka obučenog u bijelo sa zavijenom glavom. Ujutro su došla mrtvačka kola. Potom su jednu omanju ženu, obučenu u crveno, tukli i tražili da kaže svoje ime. Oko ručka su je odveli u podrum i vojnici je više nikad nisu vidjeli.

Ranjeni pripadnici različitih formacija iz Tuzle prijetili su vojnicima "klanjem" i ubistvima "kad im dođe posjeta". Pojedini vojnici su čak pomišljali da spas od fizičkih nasrtaja nadu skačući kroz prozor, a neki su spavali i po hodnicima. Dio medicinskih sestara i ostalog osoblja takođe se pridružio maltretiranju ranjenih vojnika JNA. Hirurg dr Ahmed Pirić svjesno je izbjegavao da pruža pomoć Srbima, internista dr Kasim Muminhodžić, predsjednik stranke SDA za Tuzlanski okrug, i prije rata nije želio da liječi Srbe. Dr Mirsad Babović je kasnije, 1993, ranjenom srpskom oficiru izvadio "tubus" (cjevčicu za disanje), nakon čega je ovaj umro. Ginekolog dr Meliha Krajsmajer bila je član Međunarodne komisije za "silovane muslimanke od strane Srba" na području Podrinja. Prema riječima svjedoka, na osnovu lažnih izvještaja dobila je znatnu svotu novca. Iz Tuzle je 1994. sa porodicom pobjegla u Sloveniju. Dr Mirsada Fazlić, prijeratni član SDA, sakupljala je pomoć po Evropi i Bliskom istoku za potrebe Armije BiH.

MiB, da nema teme slučajno na ovom spisku?

Prema vojnim podacima, od 600 vojnika, koliko je bilo u koloni, poginulo je 212

Provjeren broj?

Stari udbaš, dakle provjereni jugokomunist. Sin mu je u Beogradu na Vojnoj akademiji tog 15. svibnja.


Šef tuzlanske milicije/policije je 1986.-2007. bio isti čovjek - Meho Bajrić.

On je 1991./1992. mobilizirao gomilu starih udbaša (poput IJ) koji su držali kompletnu zapovjednu vertikalu tuzlanske policije u svibnju 1992.

Operativni štab tuzlanske policije tj. Ilija Jurišić je imao višekratne informacije da rezervisti JNA pucaju po njoj. Je li to tako bilo, ne znam.
Tih dana je tuzlanska policija još puna Srba.

Bilo je zanimljivih svjedočenja prilikom suđenja.
Npr. policajac Srbin je po dužnosti izvukao čelo kolone iz Tuzle, i dan kasnije se vratio u Tuzlu na posao u MUP. Krajem tjedna je prebjegao u Bijeljinu.
Ili tuzlanski policajac Hrvat u vrijeme suđenja živi u Beogradu.

Kolona se izvlačila s taocima (npr. Jasmin Imamović), a navodno dio vojnika JNA nije imao municije tako da ne znam što zaključiti.
U koloni su dominirali rezervisti, a njih se doživljavalo kao četnike.

Možda su provocirali, možda im je pripremljena zasjeda. Stanje je bilo: kaos i panika.

Ako ne reagujem, imaju li moji partijski drugovi iz SDP-a pravo da sumnjaju i u mene? Ja se ne stidim, pripadam SDP-u. Da li je to nešto sporno?

Ajde mani se tih budalaština iz 93.

Dogovor bio da oni navodno krenu i pucaju po zgradama a onda izginu ko zečevi? Genijalan plan, remek djelo srpske vojne strategije.

Opravdanje za povratak u grad? E, bez toga su ko ludi bili, bez "opravdanja". Namjerno su izginuli da bi imali opravdanje. Pa što im neko ne priteče u pomoć ako je sve to bilo isplanirano? Aaaaaa, iznenadio ih herijski otpor Lige i MUPa, tome se nisu nadali četnici, Dubajiću s Majevice, malo si se preračunao...

Dijete ovo ne bi povjerovalo. No pun intended :)

U Fondaciji Istina Pravda Pomirenje danas je održana press konferencija na kojoj je prvi put od 15. maja 1992. godine objavljen spisak poginulih na Brčanskoj Malti 15.5.1992. godine.

Prema ovoj dokumentaciji, korištenjem procedura forenzičke struke, utvrđeno je da je 37 lica život izgubilo na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. godine (13 je identifikovano nakon ekshumacije na Trnovcu i potvrđene DNK analize, 23 je identifikovano od strane Komemorativnog centra u Tuzli i VMA, od čega je 19 predato suprotstavljenoj strani, 4 lica su nakon izvršene identifikacije sahranjena na groblju u Crnom Blatu, a ostala tri lica na lokalnim grobljima u Tuzli.

Od ukupnog broja stradalih 33 su pripadnici vojne kolone koja je napuštala grad, 3 su pripadnici SJB Tuzla i jedna žena je nastradala radeću u bašti kod benzinske pumpe u Slavinovićima.

Na spisku je i 21 lice evidentirano kao stradalo na Brčanskoj Malti samo na osnovu činjenice jer se to ime nalazi na optužnici Tužilaštva za ratne zločine Republike Srpske, bez pozivanja na bilo kakav dokument kojim se stradanje tih lica vezuje za događaj na Brčanskoj Malti.

Spisak je napravljen na osnovu dokumenata Okružnog suda u Beogradu (iskazi svjedoka i vještačenja dr. Đorđa Alimpijevića i dr. Žarka Karana), Komemorativnog centra u Tuzli, ICMP-a i Instituta za sudsku medicini Vojno medicinske akademije u Beogradu, Zavoda za patologiju UKC-a Tuzla.

U narednom spisku imena su navedena abecednim redom. Za lica, uz čije ime stoji naznaka "(ime navedeno u optužnici)" napominjemo da njihova pogibija na Brčanskoj Malti nije dokumentovana.

Blagojević (Anđelko) Radislav, rođen 7.7.1970. godine u Mičijevićima (ime navedeno u optužnici)
Blagojević (Simo) Vojo, rođen 10.10.1959. godine
Božić (Ilije) Gordan rođen 23.11.1964. godine Komar - Lukavac
Vasić (Nenad) Jovo 10.10.1953. godine, Požarnica - Tuzla
Vujanović (Ljubomir) Cvijetin 17.6.1966. Požarnica - Tuzla
Vukojević (Anđelko) Savo 28.1.1965. Krtova - Lukavac
Goganović (Žarko) Vaskrsije 25.5.1937. Sižje - Lukavac
Davidović (Nikola) Božo 7.1.1973. Viduša - Kakanj (ime navedeno u optužnici)
Despotović (Petar) Slavko 1958. Porečina – Gračanica (Bosansko P. Selo)
Đuranović (Savo) Robert, Komar - Lukavac
Đurić (Marko) Zoran 7.5.1961. Crno Blato – Tuzla
Đurić (Marko) Milenko 25.3.1963. Crno Blato – Tuzla
Đurić (Milan) Marko 23.2.1936. Crno Blato - Tuzla
Zec (Branislav) Draženko 11.5.1972. Prijedor (ime navedeno u optužnici)
Ilić (Stevo) Vlado 9.10.1952. Tinja - Srebrenik
Ilić (Radovan) Boško 18.07.1970. Brijesnica – Lukavac
Janjić (Ljubo) Drago 10.10.1956. Kolimer - Tuzla (ime navedeno u optužnici)
Jovanović (Živan) Duško 7.5.1973. Požarnica - Tuzla
Jovičić (Milorad) Miroslav 22.4.1968. Puračić - Lukavac
Jokić (Niko) Goran 8.11.1972. Požarnica - Tuzla, Ofenbah Njemačka
Josipović (Krsto) Mladen 27.7.1965. godine Mičijevci - Lukavac
Jurković (Marko) Zoran 24.11.1962. Tuzla
Kulišić (Vaso) Milan 12.4.1946. Sižje - Lukavac
Lazić (Jovan) Branko 29.9.1973. godine Simin Han - Tuzla (ime navedeno u optužnici)
Latković (Marko) Slobodan 19.8.1973. godine Bos.Petrovac
Lopatko (Danilo) Miroslav 29.9.1973. Prnjavor
Lukić (Milan) Ilija 28.03.1964. Krtova - Lukavac (ime navedeno u optužnici)
Ljubojević (Stanimir) Đorđije 2.9.1962. Kovačica - Tuzla
Marković (Ccijetin) Stojko 26.3.1962. godine Vozuća - Zavidovići
Mekić (Milenko) Dragan 8.9.1959. Živinice (2. Krajiška Lukavac)
Mićanović (Mića) Vladimir 19.9.1968. Tuzla (ime navedeno u optužnici)
Mihajlović (Radovan) Zoran 26.6.1966.
Mihajlović (Radovan) Milan 1964. Komar - Lukavac
Mrkonjić (Ranko) Ranko zvani Stojan 17.5.1948. Sižje - Lukavac
Nedić (Vaskrsije) Milan 16.2.1956. Sižje - Lukavac
Nedić (Nedo) Rado 13.8.1955. Smoluća Lukavac (ime navedeno u optužnici)
Ostojić (Janko) Milorad 21.5.1954. Donja Potpeć - Srebrenik
Perić (Đorđija) Ostoja 18.2.1969. Smoluća - Lukavac
Petrović (Sretko) Bora(o) 3.6.1971. Krtova - Lukavac
Popović (Radivoje) Nenad 29.11.1954. Kalesija (ime navedeno u optužnici)
Savić (Branko) Milenko 13.10.1959. Požarnica - Tuzla (ime navedeno u optužnici)
Sorajić (Branko) Božidar 10.12.1973. Ljubinje
Tadić (Milorad) Boro 25.04.1964. Krtova - Lukavac (ime navedeno u optužnici)
Todorović (Dušan) Dragan 7.2.1964. Krtova - Lukavac (ime navedeno u optužnici)
Todorović (Luka) Radomir 23.9.1954. Krtova - Lukavac
Tubić (Jovan) Jelenko 22.4.1953. Sižje - Lukavac (ime navedeno u optužnici)
Cvjetković (Mirko) Danilo 14.2.1972. Donja Potpeć - Srebrenik (ime navedeno u optužnici)
Džolić (Nikola) Jovan 7.7.1971. Jajce (ime navedeno u optužnici)
Gajić (Stanoje) Nenad (ime navedeno u optužnici)
Goganović (Žarko) Krsto (ime navedeno u optužnici)
Gavrić (Jovan) Žarko 1953. Krtova - Lukavac
Trifunović Cvjetin
Cvjetković (Milan) Živorad D. Smoluća - Lukavac
Šemsudin (Halil) Mahmutović (Pripadnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla)
Aldin (Sadik) Mustabašić (Pripadnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla)
Emir (Osman) Malhodžić, teško ranjen na Brčanskoj, stradao kao civil dok je izvlačio ranjene iako nije bio na dužnosti kao pripadnik SJB Tuzla. Nije bio naoružan i nije bio u uniformi. Teško ranjen preminuo 5. juna 1992.
Živko Đurić Crno Blato - Tuzla
Fikreta Ibrahimović, tijelo pronađeno u bašti u neposrdnoj blizini benzinske pumpe u Slavinovićima

Metemma i Sarajka lupetate.

Evo da vam malo dočaram iz osobnog iskustva kako počinje nekontrolirana paljba od strane neiskusnih naoružanih osoba (vojnika i policajaca).

Moja postrojba je dobila zadatak ući iza položaja VRS na Majevici. Ubacivanje je išlo glatko, srbi su bili nekih 800m iznad nas na vrhu Greda, štitila nas je stoljetna bukova šuma. U jednom trenutku se kroz šumu pojavio konvoj od par vojnih vozila, nismo bili dobro raspoređeni za djelovanje te smo ih propustili, bila je to smjena onima gore na Gredi. Zauzeli smo položaje, a sa druge strane se pojavila i jedna jedinica TOBiH sastavljena od naših susjeda i rođaka, to je bilo iznenađenje za sve nas, malo je falilo da se međusobno pobijemo (moguće da je netko namjerno tako smjestio).

Poslije pola sata, konvoj vozila je krenuo sa vrha prema nama, mi u zasjedi čekamo, ruke i noge se tresu od straha, nemamo iskustvo takvog djelovanja, a prst je na obaraču. Kako se kamioni i terenac približavaju tako nas hvata sve veća panika. Iza krivine se pojavljuje terenac i dva kamiona. Jedva kontroliramo puške u rukama. Prolazi terenac na tri metra od mene, ja sam iza velike bukve, začuo se pucanj, istog trenutka sam i ja počeo nekontrolirano pucati, kao i onih ostalih 30tak momaka. Vriska ispod cerada kamiona, terenac se prevrnu, netko ispali zolju u jedan kamion, dim - vatra, ne osjećam strah, niti osjećam da mi srce lupa kao minutu dvije ranije. Momci pritrčaše do terenca, izvukoše već smrtno ranjene oficire vrs koji lagano trzaju i umiru, u drugom kamionu eksplodira bomba, valjda se neki ranjeni jadnik ubio. Sa vrha brda po nama osu jaka paljba.

Pokupili smo na brzinu nešto oružja i dali se u bijeg, kamion koji je pogođen zoljom gori. Od lovaca postali smo lovina, na nepoznatom terenu iza položaja VRS. Tada je odlučeno da krenemo u suprotnom smjeru, tj još dublje u šumu ili ti srpsku teritoriju, svjesni da će vojnici VRS zaposjesti položaje na crti kako bi nam spriječili izlazak.

Vika i panična pucnjava vrs po šumi, kilometar iza nas. Dolazi mrak, u šumi se osjeća dim i smrad spaljenog kamiona i ljudi u njemu. Krećemo prema našoj liniji i to jedva prohodnim majevičkim potokom. Često ležeći u studenoj vodi, jer se u blizini po šumi upale reflektori i ospe paljba. Oni pucaju na sve što šušne. Zora je, nalazimo se još u potoku, pužemo po njemu, mokri promrzli. Još smo izvan naše teritorije. Odlučili smo tu ostati, zaposjeli smo položaje. Momak sa snajperom i prigušivačem prvi dežura, mi u polu snu odmaramo. Nit živi nit mrtvi. Srbi su već bili uvjereni da smo mi prešli na drugu stranu. Pada marak, gladni smo. Krećemo potokom prema našoj liniji. U noći prolazimo na 50 m od zemunice u kojoj su bili vojnici vrs. Pužemo i dalje kroz potok čitavu noć, drugo jutro, javljamo se našim momcima na liniji, polako izlazimo iz potoka, modri od hladnoce, gladni, mokri i pod velikim stresom. Na našoj strani su bili uvjereni da smo svi izginuli, srećom samo lakše ozljede nastale tijekom povlačenja.


Na Brčanskoj malti se isto dogodilo, ljudi koji su bili u kamionu i policajci / vojnici okolo su prolazili istu paniku. Bio je dovoljan jedan pucanj da nastane pakao. I taj pucanj se dogodio, tko je prvi opalio to nikada nećemo saznati.

ManInBlack počinili ste ratni zločin ,,Namjerno ubijanje i nehumano postupanje sa ranjenicima i bolesnicima,,

Pucali ste u jedno jedino sanitetsko vozilo vidno obilježeno crvenim krstom, koje se vraćalo sa zbrinutim jednim ranjenikom, jednim bolesnikom, vozačem i bolničarom.

Meni je komsija moje babe,decko od 19 god poginuo u Tuzlanskoj koloni.Prepoznali su ga po satu,toliko je bio spaljen.Nervira me sto se potencira da su u koloni bili cetnici sa Ozrena.Taj decko je bio u vojsci 4 meseca,veze ni sa cetnicima ni sa ratom nije imao

pomiješao si dva događaja, no nema veze u oba ste dobili po prstima duboko iza svojih leđa.

Moj druže majevički ratni zločin je kada ti iz Jablanice gađaš tenkom kuću udaljenu 10km zračne linije, gađaš je da ubiješ dijete koje se igra ispred te kuće. Imaš želju da ubiješ to dijete jer nije srpsko! To je ratni zločin.

Zločin je i kada ubiješ vezanog zarobljenika.

Zločin nije kada u sanitetskom vozilu imaš do zuba naoružanu posadu. I šta kažeš ranjeni na Gredi ili Banderi? Tko ih rani na tim čukama u dobro utvrđenim rovovima, od kuda su tukli patom po dolini? Rakija :)

Ovaj zločin je dokumentovan. Četiri osobe su bile u pincu. Nema do zuba naoružanih. Nadamo se da će se krivci naći. A koliko vidim učestvovao si u njemu jer je to bilo na Gredi koju opisuješ, a ne na Banderi kod Seljublja.
Za sve zločine treba odgovarati kako sa naše tako i sa vaše strane, ali vi uporno krijete istinu. To je jedini problem.

KVALIFIKACIJA DELA: Namerno ubijanje i nehumano postupanje saranjenicima i bolesnicima

MESTO I VREME: Selo Jablanica, opština Lopare, 19.07.1992. godine.

KRATAK OPIS: Pripadnici muslimansko-hrvatskih oružanih formacija iz okolineJablanice u delu sela zvanom "Grabik" su 19. jula, iz zasede, napali lakim oružjem("Osa") vojno sanitetsko vozilo E-2369, kojim su prevoženi jedanbolesnik i jedan ranjeni vojnik Vojske Republike Srpske, koji je ranjen istog dana u borbi u blizini Jablanice. Napadnuto vojno sanitetsko vozilo seprevrnulo i zapalilo, pa su u vozilu izgoreli:

1. Mićić Radomir, sin Srbe, rođen 20.03.1961. godine u Peljavama, težak ranjenik,
2. Božić Vladan, sin Milana, rođen 21.01.1971. godine u Jablanici, bolesnik,
3. Janković Vojislav, sin Mitra, rođen 07.12.1958. godine u Jablanici, bolničari
4. Abaddžić Božodar, sin Savatija, rođen 24.09.1970. godine u Jablanici, vozač sanitetskog vozila.

Svi su bili pripadnici VP 5500.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:
Pripadnici muslimansko-hrvatkih oružanih formacija 2. korpusa tzv Armije BiH.
DOKAZ: Zapisnik o uviđaju, foto-dokumentacija i skica lica mesta, sve u spisima171/95-

Protuoklopna oružja izazivaju trenutnu smrt unutar pogođenih meta...