HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 14:33.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 503 post(ov)a ] 
Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5 ... 21  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 09 kol 2012, 22:16 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 21 kol 2011, 15:34
Postovi: 15313
Lokacija: Misao svijeta
PCM je napisao/la:
Što je babi Srpkinji milo, to joj se i snilo :D


Odoste i vi u autonomaše ? Što će ostati od naše genocidne NDH :crying ?

_________________
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 09 kol 2012, 23:24 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 11 vel 2012, 12:30
Postovi: 12935
Konačno se vatikansko-iluminatska zaverenička antisrpska zločinačko-genocidna tvorevina raspada! Još kad se vojvoda vrati iz haškog kazamata...

Nego, posmatrajte sa vedrije strane - makar više nema frke sa Neumom. :zubati


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 24 lis 2013, 13:56 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
SLAVA I MOĆ DUBROVNIKA

Godine 1203. na Lokrumu su benediktinci, 1212. u Gradu su franjevci, 1225. dominikanci; Statut je usvojen 1272. (sedma knjiga Statuta Grada Dubrovnika sadrži isključivo članke koji reguliraju pomorsko pravo, što je najstarija takva isprava na svijetu), iste godine ustanovljen je leprozij (bolnica za izolaciju gubavaca); 1296. u Dubrovniku je izgrađen jedan od prvih sustava kanalizacije, dok je London gecao u izmetu; 1309. izglasana je odredba o organizaciji vatrogastva, iste godine Malo vijeće donijelo je zaključak o čišćenju ulica u pojedinim dijelovima Grada; već u 13. stoljeću počinje djelovati fundacija Blago djelo (Opera Pia) s ciljem pomaganja i uzdržavanja socijalnih i karitativnih ustanova; 1317. u samostanu Male braće otvorena je prva ljekarna, jedna od najstarijih u Europi; 1333. otvorena je prva općinska škola; 1347. prvi put se spominje velika općinska bolnica (Hospitale Magnum communis), koja je 1540. pretvorena u prvu javnu bolnicu (Domus Christi), a djelovala je sve do otvaranja bolnice na Boninovu 1888. godine; 1377. osnovan je lazaret (karantena za izolaciju sumnjivih na kugu), a osim toga djelovale su i sanitarne straže koje su dočekivale robu i putnike već na Brgatu; 1384. u Gradu se spominju prve orgulje, iste godine otvorena je prva bojadisarnica sukna; 1395. donesen je u Dubrovniku zakon o osiguranju koji je najstariji u Europi, tri stoljeća stariji od Lloydova osiguranja s kraja 17. stoljeća; 1397. započela je gradnja gradskog zvonika; od kraja 13. do 19. stoljeća Dubrovnik je kovao svoj novac; 1413. ustanovljena je prva ubožnica; 27. siječnja 1416. Veliko vijeće donijelo je odluku kojom se zabranjuje trgovanje robljem (153 godine prije nego što je to učinila primjerice Engleska); 1417. počinje proizvodnja sapuna; 1419. godine otvorena je prva manufaktura sukna u Hrvatskoj, iste godine podignut je Orlandov stup kao simbol samostalnosti i oprjeke venecijanskim lavovima; 1423. otvorena je prva radionica stakla; 1428. izglasan je Zakon o zaštiti manufakturnih radnika, prvi u jugoistočnoj Europi; 1435. otvorena je Komora vunenih obrtnika (prva u Hrvatskoj), iste godine otvoren je dom za nahočad; 1438. gradi se veliki vodovod; 1455. Republika donosi odluku prema kojoj plemići nisu mogli vršiti javne službe ako nisu bili pismeni, s obrazloženjem "da oni koji ne znaju čitati i pisati radije moraju biti upravljani nego upravljati drugima i nimalo ne služi na čast onoj upravi i vladi, u kojoj se nalazi čovjek neznalica, nevješt u čitanju i pisanju"; 1463. obavljen je prvi (djelomični popis stanovništva; 1560. dolaze isusovci, koji ne samo što su upotpunili crkvenu infrastrukturu Grada, nego su njihovi prostori postali značajno obrazovno središte (Ruđer Bošković, Ivan Gundulić itd.); 1663. osnovana je zaklada i zavod za odgajanje djevojčica koje su ostale bez roditelja; 1671. osnovana je banka za pozajmljivanje bez kamata (Monte di Pieta), jedna od prvih takvih ustanova na svijetu; 1873./74. obavljen je popis stanovništva na području cijele Republike; 1682. otvoreno je prvo javno kazalište praizvedbom Kanavelićeva Vučistraha; Arboretum Trsteno najstariji je arboretum u Europi, izgrađen 1498. godine; Ston je drugi planirani grad u Europi, njegove zidine najveće su na svijetu nakon Kineskog zida, te je u njemu najstarija solana u Europi; na Kolumbovu brodu bilo je dubrovačkih pomoraca, a Dubrovačka Republika prva je država koja je priznala neovisnost SAD-a; zapanjujuće dubrovačke zidine TripAdvisor je 2013. uvrstio među deset najvrjednijih kulturno-povijesnih spomenika svijeta, 6. travnja 1667. izdržale su jedan od najjačih potresa ikada (10.5/12 po MCS ljestvici), a 1991. četnički napad. Ako bismo navedenim podacima pridružili renesansnu i baroknu dubrovačku književnost (dubrovački govor je osnova suvremenog standardnog hrvatskog jezika), renesansno slikarstvo, graditeljstvo svih stilova, glazbeništvo, prevodilaštvo, leksikografiju, dostignuća u filozofskoj, ekonomskoj, medicinskoj, ljekarničkoj i astronomskoj znanosti, tek tad bi se upotpunila veličanstvena slika svekolike višestoljetne moći i veličine starog Dubrovnika. Vrijedno bi sada bilo zapitati se čime je sve to taj div na hridima zavrijedio, čemu, komu i kojim okolnostima to treba zahvaliti? Odmah treba ustvrditi da za sve to, jamačno, nije bila zaslužna njegova teritorijalna i populacijska veličina. U trenutku konačnog zaokruženja ozemlja ova državica imala je površinu tek oko 1375 km četvornih, od kojih se samo jedna trećina mogla obrađivati, s 30 000 do 40 000 stanovnika, da bi uoči pada brojila 31 000. Sam Grad u tom trenutku imao je 6 564 žitelja: u Pilama 1 165, na Pločama 365, unutar gradskih zidina 4 175 te u ostalim dijelovima 859. Broj plemićkih obitelji krajem 18. i početkom 19. stoljeća naglo je opadao. Prvi ruski konzul u Dubrovniku Antoine Gicca zabilježio je da je 1792. u Gradu živjela 21 plemićka obitelj, te da je Veliko vijeće tada brojilo 70 članova. U vrijeme pada Republike broj vlasteovskih obitelji spao je na 17, da bi koncem 19. stoljeća spao na svega šest.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 24 lis 2013, 17:22 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 12:56
Postovi: 9973
Ova srbadija nikad doci pameti.
Kakvi mediji takvi....

_________________
Serbian are nationalists. It is impossible to argue with Serbians because they are without understanding. Since they respect only force, the same method should be used when dealing with them."


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 25 lis 2013, 13:26 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 22 ruj 2010, 19:54
Postovi: 161
Tulkas je napisao/la:
Ova srbadija nikad doci pameti.
Kakvi mediji takvi....


Koga briga, svi turisti koji dođu, će itekako znati da su u Hrvatskoj, i da je uvijek bio hrvatski grad, a ove fantazije o srpskom maru, Saturnu, Atlanditi ili Dubrovniku su samo jedan od mitova u bespućima interneta, sa ljudima gušterima i sl.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 25 lis 2013, 15:54 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Je li vam poznato da je Dubrovačka Republika imala trgovačke kolonije, među kojima i jednu u Indiji.

*"U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, a postoji i dokazani slučaj da je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom (Indijancima). Također je poznata dubrovačka kolonija u mjestu Goa i Gvendolin u Indiji, gdje još postoji Crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana i poneki potomci dubrovačkih trgovaca." (Wikipedija)
*"Istoga dana, 3. veljače, kada Dubrovnik slavi svoga parca, zaštitnika Sv. Vlaha, u indijskoj Goi stanovnici sela Gandaulim izlaze u procesiju svome svecu Sao Brazu (Sv. Vlahu) u čast, hodočasteći iza njegova kipa do istoimene crkve koju su, u 16. stoljeću, tamo sagradili Dubrovčani. Iz temelja sagradili ili tek njenu izgradnju 1563. godine potpomogli bogatim milodarima, nije do kraja razjašnjeno, iako je poznato da su dubrovački kapetani, poput Vice Bune Lopuanina, oporučno dio svog imetka namjenjivali upravo za crkvu Sv. Vlaha. Goa je početkom 16. stoljeća bila jedna od najjačih trgovačkih točaka Orijenta i između najbogatijih gradova tada na svijetu te je dubrovačkim trgovcima i pomorcima postala nezobilaznim središtem za trgovanje. Svećenik crkve Sao Braz iz Goe, padre Orlando Lopez, posebni je gost na ovogodišnjoj Festi Sv. Vlaha u Dubrovniku i kročit će u svečanoj procesiji iza barjaka svoje crkve zajedno sa svojim sunarodnjakom Brazom Silveirom." (vijest iz 2008.)
*"Its unevenness escapes attention quite soon as the Croatia-connected Gaundalim is reached. Gaundaulim is the Catholic ward of the predominantly Hindu-populated village of the vast Ponda taluka, located at the centre of the State... There are hardly any Catholic families on the Cumbharjua mainland and hence they have just a couple of small chapels but their parish church is of Sao Braz, built by the Croatian sailors, at Gaundalim, on the western bank of the river... Gaundalim or Sao Braz ward lies 5 kms east of Old Goa, on the banks of the Cumbharjua canal (connecting the river Mandovi with Zuari) and is situated opposite the island of Cumbharjua. All along the road, the ruins of the erstwhile Old Goa city covered with thick vegetation can be discerned. The village church situated on a small promontory is dedicated to St. Braz. It was built by the sailors on the pattern of a similar church back in Croatia. In 1999, a Croatian delegation, led by their Ambassador in India, flew to Goa to have a look at the Sao Braz church. It was a nostalgic and feeling-filled visit that they paid to the eastern land where their ancestors were engaged in boat-building centuries ago. During her research in Goa, a Croatian came upon information that the Gaundaulim church was built by her countrymen. She delved into the subject further and eventually it materialised in the visit of the delegation. They also believed that there was a big mansion of a rich Croation lady in the village but none could throw any light on it. They were filled with nostalgia to be in the land where some of their ancestors lived centuries ago and some of whom lie buried in the local cemetery. Many an architectural student visits Gaundalim to have look at the ancient, Croatian-built church on the hillock. It was quite an aristocratic residence once upon a time, says some of the villagers." (neke indijske stranice)
* http://www.atlant.hr/povijest_dubrovackog_pomorstva.php (povijest dubrovačkog pomorstva)
* http://www.zabranjeni.hr/dubrovnik-obn...-u-goi/277523/ (vijest iz 2007. sa slikom crkve u Goi)

*1509. - Bitka za Diu završava portugalskom pomorskom pobedom protiv Gujaratsko-Egipatsko-Otomansko-Mletačko-Dubrovačkog saveza. (Wikipedija)
* http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Diu_(1509) (članak o bici na Wikipediji, navedno sudioništvo Dubrovačke Republike)



Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 26 lis 2013, 01:54 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Stranke u Dubrovniku: salamankezi i sorbonezi u doba Republike; frankofili, anglofili, austrofili i rusofili po padu Republike; narodnjaci i autonomaši u drugoj polovini 19. stoljeća. Unuk carice Marije Terezije car Franjo I. posjetio Dubrovnik 1818., Franjin unuk car Josip I. 1875., kraljević Rudolf i supruga mu Stefanija 1885., prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 1906. Nakon pada Republike dolazi do velikog nazatka pod austrijskom vlašću. Po popisu 1900. u Gradu s prigradskim područjima živjelo je 13 194 stanovnika, od kojih 12 810 trajno i 384 privremeno nastanjenih. Od toga broja njih 6 461 (48.97%) znalo je čitati i pisati, 242 (1.83%) znalo je samo čitati, a 6 491 (49.2%) nije znalo ni čitati ni pisati. Crvena Hrvatska objavila je podatak da je od 1. prosinca 1906. do 31. prosinca 1907. u kuhinji podijeljeno 91 512 obroka (kruh, juha, meso ili riba i vino), od čega siromasima 7 977 besplatno. Samo u veljači 1908., navodi isti list, podijeljeno je (bez kruha i vina) 4 225 obroka, od čega 1 789 siromasima besplatno. Prema pisanju istog lista podaci za 1909. godinu ukazuju da se ukupan broj obroka smanjio, ali je znatno povećan broj besplatnih. Tijekom te godine podijeljen je ukupno 49 481 obrok, od čega 12 921 siromasima besplatno. To dakle svjedoči o trendu porasta siromaštva. Godine 1907. zajedno s posljednjim mjesecom 1906., udio siromaha u podjeli iznosio je 8.72%, da bi 1909. porastao na preko 26%. U razdoblju između 1884. i 1887. s dubrovačkog područja iselilo je 500 ljudi, a od 1902. do 1912. čak njih 2 880. O gospodarskoj moći nekad prebogatog Dubrovnika najrazvidnije svjedoče njegovi prihodi i rashodi na kraju 19. stoljeća. Godine 1899. prihodi su iznosili 129 041, a rashodi 125 702 fiorina. Za daljnji razvoj i unaprjeđivanje kvalitete živote ostalo je dakle 3 339 fiorina.
*„Trgovačka mornarica na jedra glavni izvor sredstava za život, došla je u žaljenja vrijedan položaj... God. 1870. imali smo 567 jedrenjaka, a sada svega 461. God. 1871. gradilo se na našim brodogradilištima 49 brodova, a 1880. god. 11. Pomorsko je poduzetništvo opterećeno nametima više nego li ikoja druga grana industrijske djelatnosti. Propašću ove mornarice nestat će i fiskalnih prihoda, a pučanstvu 'eminentno pomorskom', ne će preostati drugo do iseljenja iz zemlje.“ (Dubrovačka komora 1885. austrijskim vlastima)
Igor Karaman bilježi da je na dubrovačkom području 1873. bila 71 plovna jedinica u dugoj plovidbi, 1885. samo 39, 1896. tek 13 (od čega 5 parobroda). Vrijednost pomorskog prometa triju najvećih luka u Dalmaciji (dubrovačke, splitske i zadarske) bila je manja od senjske i triput manja od riječke (1860-ih). Željeznicu i to uskotračnu po nepredviđenoj trasi Dubrovnik je dobio tek 1901. godine.
*„No carev opis pokazuje i teško ekonomsko stanje u Dubrovniku. Osim jedne tvornice duhana car ne spominje drugih proizvodnih djelatnosti. Trgovina s Bosnom nazadovala je zbog visokih ležarina a preko Dubrovnika se u Bosnu izvozila jedino sol, koje nije bilo u dovoljnim količinama, pa je bila skupa. Školstvo je u Dubrovniku bilo zastarjelo i loše, a kako je bilo u crkvenim rukama, prirodne znanosti nisu se ni predavale. Djevojačkih škola nije ni bilo; postojala je samo jedna privatna škola, koju je držala neka Španjolka, podučavajući djevojke u katekizmu, talijanskom, čitanju i ručnom radu. Ubožnica je bilo čak četiri i bile su pune, a tako i zatvori u kojima su zatvorenici čamili godinama, a da ih nitko nije preslušao. Postojalo je i jedno nahodište u kojem je, to zvuči potresno, mnogo djece umiralo. Bolnica je bila prljava i tijesna, a u njoj je ležalo mnogo žena bolesnih od spolnih bolesti. Osobito se ističe težak položaj u koji je Crkva zapala za francuske vlasti; mnogi samostani pretvoreni su tada u vojarne, a crkve u skladišta. Austrijska vlast, mada načelno sklona Crkvi, nije je baš obasipala privilegijama pa su razne crkve ostajale i dalje vojnim skladištima.“ (Ivan ********)
*„U staroj dubrovačkoj bolnici je npr. 1886. bilo 463 bolesnika, od kojih je 65 umrlo, 52 ostalo na daljnjem liječenju, 337 izašlo kao izliječeno, a 12 ih se vodi neizliječeni. U isto vrijeme u nahodištu je bilo 210 nahoda, od kojih je 57 umrlo, ili u postocima 23.3%... U zadnjoj godini rada bolnice Domus Christi, u staroj zgradi, bilo je 72 kreveta s ukupno 594 bolesnika, od kojih je 61 umrlo... Sve do sedmog desetljeća 19. stoljeća u bolnici je djelovao samo jedan liječnik uz pomoć ranara, a od tada dvojica.“ (Ivan Mustać)
*„Manji broj građana posvetio se slobodnim zanimanjima, dok je broj državnih službenika rastao. Godine 1848. u Gradu je bilo 8 liječnika i kirurga, osam učitelja i tri odvjetnika, a već 1817. u državnim su ustanovama zaposlena 32 službenika. Niži gradski puk i obrtnici (il Popolo) činili su najbrojniji sloj gradskog stanovništva, ali i među njima postoje velike imovne razlike. Popis iz 1817. svjedoči o vrlo lošem materijalnom stanju većine gradskog stanovništva. Na području Grada (bez Gruža) bilo je više od dvadeset prosjaka bez stalnih prihoda, a dobrotvorne ustanove bile su pune mornara, od kojih je samo manji broj bio ukrcan. Među obrtnicima najbrojniji su bili postolari (81) i trgovci na malo (65), zatim stolari (32), zidari (21), krojači (19), trgovci (16), zlatari (15), kovači (12), brijači (12), bačvari (8), krčmari (8), kavanari (6) i mesari (5), a među ženama je bilo 30 tkalja grubog sukna raše, čiju su proizvodnju vodila dva poduzetnika. Od ostalih obrtnika u manjem su broju bili zastupljeni majstori tipično urbanih zanata, urari, limari, bojadisači tkanina i drugi. Ovome treba pridodati radnike i majstore gruških brodogradilišta, koji nisu obuhvaćeni popisom. Struktura zanimanja nije se bitno promijenila ni prema popisu obrtnika iz 1841. I dalje su bili najbrojniji bremenari (69), stolari i tesari (34), postolari (28), trgovci (27), zidari (25), krojači (18), proizvođači pokrivača (16), krznari i kožari (13), brodograditelji (10) i zlatari (9). Iako ovim popisom nisu obuhvaćeni, sa sigurnošću možemo tvrditi da je među nižim slojevima i tada bilo najviše mornara (oko 250-300). Materijalni položaj većine pomoraca i obrtnika bio je, posebno dvadesetih godina, veoma loš. To se vidi iz popisa siromašnih učenika osnovne škole, sastavljenog zbog nabavke besplatnih udžbenika za školsku godinu 1822/23. Od 85 siromašnih učenika u tri razreda (prvi razred imao je dva stupnja) tridesetdvojici učenika očevi su bili pomorci, a četrdesetdvojici obrtnici. Slično je bilo i idućih godina. Među gimnazijalcima školske godine 1822/23. bilo je 32 siromašna učenika, od kojih su četrnaestorici očevi bili pomorci, a petorici kapetani. Situacija za male obrtnike postala je posebno teška kada su 1844. u Dubrovačkom okrugu uvedene obrtničke pristojbe.“ (Stjepan Ćosić)

Najviši izvršni organ austrijske vlasti u Dalmaciji bila je zemaljska (pokrajinska) Vlada. Na njenom čelu bio je gubernator postavljen iz Beča, a on je bio i civilni upravitelj i vojni zapovjednik. Obično je to bio general. Prvi civilni upravitelj bio je Erazmo Handel, imenovan početkom 20. stoljeća. Niži organi, izravno potčinjeni pokrajinskoj Vladi, bila su okružna poglavarstva (zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko). Još niži organi vlasti bili su kotarevi (preture), a na najnižoj razini bile su općine. Dubrovačko okružje bilo je ustrojeno u šest pretura s 22 općine: Dubrovnik s općinama Dubrovnik, Župa dubrovačka, Rijeka dubrovačka, Zaton, Koločep, Lopud i Šipan; Cavtat s općinama Cavtat, Pridvorje i Pločice; Slano s općinama Slano, Ston, Janjina, Lisac i Imotica; Babino Polje s istoimenom općinom; Orebić s općinama Orebić, Kuna i Trpanj; Korčula s općinama Korčula, Blato i Lastovo. Godine 1868. izvršen je novi upravno-ozemni ustroj. Ukinuta su okružna poglavarstva, a uvedeni kotarevi. Tako su od Dubrovačkog okružja nastala dva kotara: Dubrovnik, koji je obuhvaćao ozemlje bivše Republike (bez velikog dijela Pelješca) i Korčula, koji je obuhvaćao otoke Korčulu i Lastovo te najveći dio poluotoka Pelješca. Tim činom Dubrovnik, još samo prije pola stoljeća jaka i moćna država, postao je običan kotar kao što su primjerice bili Korčula, Sinj, Knin i mnogi drugi gradići po Dalmaciji. Još 1887. u pet općina dubrovačkoga kotara (Lopud, Rijeka dubrovačka, Slano, Ston i Šipan) službeni jezik bio je talijanski, u šest općina (Lastovo, Trpanj, Kuna na Pelješcu, Janjina, Mljet i Cavtat) hrvatski, a u dvije općine (Dubrovnik i Zaton situacija je bila dvojezična. (Bernand Stulli)
Još gore od toga čamio je zapušten na rubnici Austrijskog Carstva. I tako sve do konačne propasti Habsburške Monarhije 1918. To je izazvalo mržnju Dubrovčana prema Austriji, grobaru njihove višestoljetne slobode. Franjo Ferdinand 1906. dočekan je hladno i apatično, a masa je klicala crnogorskome kneževiću Danilu koji je došao prilikom posjete Habsburga. Franjo Ferdinand silno se zbog toga razljutio. Zbog toga je nastao srbokatolički pokret kojemu je pristupilo oko 1 000 Dubrovčana, koji su spas vidjeli u neovisnoj državi Srbiji dok su Hrvati grcali pod austrijskom vlašću. Zagovornici srpstva i zagovornici hrvatstva prepirali su se u Dubrovniku, ali se nisu prozivali. Hrvati su iznosili svoje dokaze u časopisu Crvena Hrvatska, a Srbi (katolici) u časopisima Gušterica, Srđ i Dubrovnik. Koliko su učeni Dubrovčani poznavali ćirilicu? Životopisac Iva Vojnovića Mirko Žeželj navodi da gospar Ivo nije znao pisati ćirilicom. Ivo Banac navodi da je Anđelo Maslač, učeni dominikanac i učitelj Matije Bana, bio "na glasu kao jedini Dubrovčanin tog vremena koji je poznavao ćirilicu". Stjepo Obad navodi da je sredinom 19. stoljeća u cijelom Cavtatu ćirilicu poznavao jedino župnik Ivo Zaffron. Pišući životopis Ivana Augusta Kaznačića, vezano uz njegove nakane početi uređivati Zoru Dalmatinsku, Innocenz Čulić upozorava da ovaj "ne zna ćirilicu i glagoljicu, a to sve bi trebao znati".

*„Godine 1890 Srbo-Talijanaši zamamiše prevarom i nijekanjem svoga imena dobar dio Dubrovčana. Hrvatska stranka ustegne se na općinskim izborima. Srbo-Talijanaši dobiše u I. tijelu 92 glasa, u II. 71, u III. 495. Ukupno dakle 658 glasova. Godine 1894 Srbo-Talijanaši dobiše: U I. tijelu 109, u II. 72, u III. 332. Ukupno 513 glasova, ili usprkos ljutoj borbi, 145 glasova manje nego li godine 1890. Hrvatska stranka dobije u I. tijelu 79, u II. 20, u III. 475. Ukupno 574, biva 71 više nego li udruženi Srbo-Talijanaši. Ali od 475 glasova III. tijela bude poznatim načinom uništen 201 glas, radi čega izbor ukinut i raspisani novi izbori. U naknadnim izborim III. tijela naši protivnici ne usudiše se ni prikazati. Hrvatska stranka dobije u samom III. tijelu 545 glasova. Dakle god. 1894 za općinske izbore Hrvati predadoše u sva tri tijela 643 glasa, ili 130 više nego li obje protivne stranke skupa. U tek minulim izborim naši protivnici moradoše da posvema uzmaknu sa poprišta. Pošto borbe nije bilo, mnogi birači cijeniše da se mogu i ne mučiti. Sa svim tim dobismo: u III. tijelu 694, u II. 51, u I. 140 glasova. Ukupno dakle 885 glasova, biva 227 više nego li Srbo-Talijanaši godine 1890, a 372 više nego li godine 1894. Ove brojke govore rječitije od ikakvog članka, od ikakvih komenata. U njima se zrcali nazadak tugjeg, nenarodnog, nedubrovačkog saveza i veliki napredak hrvatske svijesti u našem puku. 885 u općini kolika je naša znači plebišit, znači narod! Hrvatska stranka u Dubrovniku zadovoljna je, da je hrvatsku Atenu povratila u kolo hrvatskih gradova. Živio hrvatski Dubrovnik! Živjela Hrvatska!“ (časopis Crvena Hrvatska nakon pobjede hrvatskog bloka 1899., od 1890. do 1899. Gradom su vladali srbokatolici u koaliciji s autonomašima)

Pet zastupnika u Dalmatinskom saboru izabranih 1901. bili su Hrvati: narodnjaci Rafo Arneri, Pero Čingrija i Pero Klaić (sin Miha Klaića) i pravaši Juraj Biankini i Brnja Caboga.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 27 lis 2013, 12:57 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
DUBROVNIK I PRAVOSLAVLJE

Dubrovačka Republika bila je "bastion" katoličanstva, potpuno zatvorena za inovjerce, vjerojatno kao rijetko koja država u povijesti Rimokatoličke crkve. Nalazeći se stoljećima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani htjeli su bezuvjetno osigurati trajno vezivanje svoje države za zapadni civilizacijski krug. Republika je u određenim iznimnim prilikama, posebno kad je trebalo izraziti humanost, iskazivala snošljivost prema drugim crkvama i vjerama. Tako je primjerice 1540. u zakonu o upravljanju domom za nemoćne izrijekom određeno da se u nj imaju primiti i osobe drugih vjeroispovijesti, kojima treba dopustiti da "žive po svojim zakonima".[3] U vezanosti za katoličanstvo stari Dubrovčani išli su toliko daleko da su zakonskim odlukama zabranjivali vlasteli sklapati brakove s inovjercima, a propisivali su i da unajmljeni vojnici i barabanti budu katolici. Oni se nisu tako ponašali iz moralnih načela, u smislu da bi prema inovjercima gajili nesnošljivost i mržnju, nego u prvom redu radi domoljubnih i državnih poriva. Oni su s pravom predviđali ono što se kasnije kroz stoljeća događalo s mnogim državama, tj. da razlika vjera može razdijeliti, do krvi posvaditi podanike i razgraditi državu. Znali su uočiti otkud opasnost ne dolazi. Radi takve procjene, ali i radi promicanja interesa trgovine, jedino su judaisti kao inovjerci mogli stalno prebivati unutar zidina. Zato im je vrlo rano bilo dopušteno izgraditi sinagogu, jednu od najstarijih u Europi.

U pravoslavlju se prepoznavala ozbiljna opasnost. Vjeruje se da je strah, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj vlastele, u Dubrovčane usadio Sveti Franjo Asiški, koji je godine 1220., ako je predaja točna, izjavio da će Dubrovnik propasti kada u nj prodre pravoslavlje. Prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike stjecalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli postati državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno boraviti samo u prigradskim područjima. Ante Marinović je naveo: "Čak je pravoslavcima bilo zabranjeno prenoćiti u Gradu unutar zidina i morali su napustiti Grad na znak večernjeg Angelusa kad su se zatvarala gradska vrata".[4] Jedan od predvodnika dalmatinskih Srba krajem 19. stoljeća Nikodim Milaš došao je do istog zaključka: "Dubrovčani dok su imali republiku, koji nijesu mogli trpjeti hristijanina Vostočne crkve niti jednu noć u gradu njihovom da prenoći".[5]

I u vrijeme nakon što je od 1804. pravoslavno bogoslužje u Gradu postalo javno, u izražavanju vjerskih sloboda i dalje su vladale razlike između katolika i pravoslavaca. Primjerice ako bi netko od pravoslavnih umro unutar zidina pravoslavni svećenik mogao je sprovesti pokojnika, ali nije javno čitao niti pjevao zaupokojene pjesme dok ne bi prešao gradska vrata. Ako bi neki pravoslavac umro u bolnici, nije svećenik mogao ući u bolnicu u crkvenoj odjeći, već je morao pričekati pred bolnicom iznošenje tijela pokojnika.[6] Ruski car Aleksandar I. imenovao je 1803. nekog gospodina Fontona svojim generalnim konzulom za Dalmaciju koji je imao stolovati u Dubrovniku. On je sa sobom doveo dva pravoslavna svećenika kako bi mu vršili službu u njegovoj konzulskoj kapeli. Dubrovački Senat naredio je izgon ove dvojice svećenika iz Dubrovnika, jer je navodno Franjo Asiški 1220. prorekao da će Dubrovnik svoju neovisnost i blagostanje sačuvati dokle bude zatvarao vrata pravoslavcima.[7] Najviše su muke i truda dubrovački pravoslavci vidjeli glede ostvarivanja prava na bogomolju i groblje. Za upražnjavanje svojih vjerskih potreba godinama su odlazili u samostan Duži blizu Trebinja, a mrtve su sahranjivali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred turskim terorom sve više pravoslavnih Hercegovaca počelo naseljavati na prostor Republike, zajtjevi za bogomoljom su se povećavali, a i Rusija je u tom smjeru vršila veliki pritisak.

Pravoslavna liturgija u Gradu počela se javno i neskriveno obavljati 1790. u kupljenoj kući na Posatu. Otad u Dubrovniku djelu i pravoslavna crkvena općina. Kuća na Posatu kupljena je od nasljednika pravoslavne obitelji Vladislavić koja je ondje bila doselila početkom 18. stoljeća iz Gacka u Hercegovini. Ugledni član te obitelji (Sava) boravio je u Rusiji. Imao je izvrsne veze s Petrom Velikim, a tvrdi se da je ondje u nekim poslovima pomagao i Dubrovačkoj Republici. Rade Vukomanović navodi kako je Sava 1717. godine došao u Dubrovnik posjetiti svoju majku i tu je imao namjeru na svom imanju podići grobnicu za svoju majku i crkvicu u kojoj bi se određeno vrijeme za majku služile zadušnice. S tom namjerom obratio se Senatu. Senat je dopustio izgradnju grobnice, uz dodatak da "ne može biti dopušteno, da se podigne crkvica, jer bi se tu služilo po greko-obredu, a taj je obred zabranjen u zemljama republike". Prvi paroh kojem je dopušteno vršenje liturgije u crkvici na Posatu (koja nije smjela imati nikakvih vanjskih obilježja i izvana se trebala doimati kao obična kuća) bio je kaluđer iz samostana Duži Pajsije Jokanović. Međutim, na sjednici Senata 22. siječnja 1803. bilo je zaključeno da se "mnogo popustilo greko-šizmaticima", pa je donijeta odluka da se svećenik protjera. No radi pobune pravoslavnog pučanstva i tutorstva pravoslavne općine zaključak je preinačen tako "da može dolaziti u Dubrovnik greko-šizmatički sveštenik dva puta godišnje, zadržati se svaki put po 8 dana, ali da crkveni tutori moraju, pod prijetnjom od godinu dana tamnice, svaki puta javiti vladi kad dođe i kad pođe taj sveštenik".

Pod pritiskom ruskog konzula Fontona, koji je dubrovačkim vlastima spočitavao da "vrijeđaju vjeru, koju ispovijeda njegov gospodar, ruski car i sva Rusija", a još više radi izravnog pritiska službene Rusije (u pitanje je bila došla čak plovidba dubrovačkih brodova Crnim morem), Dubrovčani su 1804. pristali da pravoslavni paroh može stalno boraviti u njihovu gradu. Tek tada je dopušteno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je otada bio dopušten boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću vjersku slobodu pravoslavci su dobili dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine. U Habsburškoj Monarhiji pravoslavlje je izjednačeno s drugim vjerama tek 1849. Zahvaljujući velikom nastojanju i zalaganju tutorstva pravoslavne općine, 1837. na Boninovu je podignuta Crkva sv. Arhangela Mihaila, u čijem je sastavu izgrađeno i pravoslavno groblje. Pravo da pravoslavna bogomolja uđe i unutar gradskih zidina ostvareno je 1877. kad je bila zgotovljena i osvećena Pravoslavna saborna crkva svete Blagovijesti. Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.

Rade Vukomanović bilježi da su 1799. godine u Gradu živjele 24 pravoslavne obitelji sa 74 člana. Taj broj nije značajnije rastao sve do pada Republike. Josip Bersa tvrdi da je uoči pada Dubrovačke Republike živjelo 31 000 stanovnika, od čega 110 (0.35%) pravoslavaca. Stjepan Ćosić navodi da se tijekom epidemije kuge u Hercegovini 1814./15. u Dubrovnik doselilo oko 40 pravoslavnih obitelji. Po Stjepu Obadu u vrijeme pada Republike, godine 1808., u Gradu s predgrađima živjela su 6 564 stanovnika, od kojih 108 (1.64%) pravoslavnih.[8] Isti podatak zapisuje i Ivo Banac, te dodaje i njihovu spolnu strukturu, 68 muških i 40 ženskih glava. U "Ostavšitini don Nika Gjivanovića", koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, stoji da je 1818. unutar gradskih zidina bilo 3 360 katolika, 24 pravoslavca i 220 ostalih, a na Pilama 1 634 katolika i 333 pravoslavca.[9] Po Ivu Periću krajem 1830. godine po popisu stanovništva Dubrovačko okružje imalo je 45 346 stanovnika, od čega 406 (0.89%) pravoslavaca.[10] Godine 1835. po Branki Prpi-Jovanović od 71 225 pravoslavaca u Dalmaciji, 631 je živio u Dubrovačkom okružju; po Ivu Bancu 1839. bilo je u Dubrovniku 380 pravoslavaca, a po Stjepanu Ćosiću 1840. njih 400. Rade Petrović bilježi da je 1871. u dubrovačkom kotaru živjelo 33 635 stanovnika, od čega 391 (1.16%) pravoslavac.[11] Godine 1877., u kojoj je posvećena pravoslavna bogomolja unutar zidina, po Josipu Bersi živio je u Gradu s prigradskim područjima 391 pravoslavac, a po Radi Vukomanoviću 395. Po potonjem deset godina kasnije na gradskom području u 115 kućanstava živjela su 544 pravoslavca (po Ivu Periću 1890. njih 515), 1900. u 157 kućanstava njih 945, a 1908. 991. Zna se da je po službenom popisu stanovništva 1900. na području od Kantafiga do Plata živjelo 897 (6.8%) pravoslavaca.[12] Broj Srba (golemom većinom pravoslavaca) u Dubrovniku je dosegnuo vrhunac 1991. kad ih je živjelo 4 765 (6.67%). Nakon Domovinskog rata broj se naglo smanjio uslijed iseljavanja. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dubrovniku žive 1 164 Srbina, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 2 095.[13] Pravoslavaca u Gradu ima 1 481, a u cijeloj županiji 2 509.[14]


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 18 vel 2014, 15:24 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Danas je 656. obljetnica uspostave Dubrovačke Republike. Najslavnija hrvatska država koja će postojati idućih nepunih 450 godina nastala je Zadarskim mirom 18. veljače 1358. godine. Zadarski mir sklopljen je dana 18. veljače 1358. u sakristiji crkve Sv. Frane u Zadru, čime je Ludovik I. pod svoju vlast vratio cijelu Dalmaciju, a Mletačka Republika odrekla se posjeda cijelog dalmatinskog kopna i svih otoka od Kvarnera do Drača (Durazzo). Mletački dužd odrekao se, također, titule "hrvatskog i dalmatinskog hercega". Zadarskim mirom prvi je put nakon Zvonimira hrvatska obala sa svim svojim otocima bila oslobođena od mletačke vlasti. Priključenje Dalmacije hrvatskom kraljevstvu imalo je znatne političke, društvene i gospodoarske implikacije, bez obzira što se takvo stanje održalo pola stoljeća. Pozivanjem na činjenicu da nikad prije nije priznavao vlast ugarskih vladara, Dubrovnik je uspio u samostalnim pregovorima postići izdavanje Višegradskog ugovora (27. svibnja 1358.), kojim mu je bila zajamčena potpuna autonomija (neovisnost). Od tada se počinje sustavno rabiti i pojam Republika za dubrovačku državu.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 25 vel 2014, 00:02 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
DUBROVAČKO PRIMORJE

Primorje je s Konavlima, naseljeno Hrvatima, i ostade tako stalno, s ničim nije izmiješano. Ko što Duklja i Travunja, što s Primorjem skupa biše, al kroz žrvanj od vjekova, podpuno se izmijeniše. Ostade im jezik sličan, i poneki običaji, a porijekla ko das' stide, ili im se ono taji. Ovo nijesu proročanstva, ovim donjim krajevima, nego živa svjedočanstva, "libra" popa Dukljanina. Što zapisa davno prije, ono što se danas krije, da to piše u to vrijeme, njega nitko tjero nije. Nit je kakav račun imo, od Crvene Kroacije, ko što danas historici, što za račun politici. Igraju se falso s njome, i snjom love u mutnome, danas novi filozofi, novu povijest izmišljaju. I starijem pokrainam, imena se nova daju, ko to njima pravo daje, da vrijeđaju osjećaje. Kad neznadu ko su što su, niti ništa o ponosu, sto godina to barbarstvo, u svoje ga gura carstvo. Al Primorac o sebi je, tako stoji milenije, kroz to čislo od povijesti, nasrtaji bjehu česti. Al galebi sa mrkijente, prašili su njima pete, sa Gaina i Rudina, braneći se od tuđina. Da u gnijezdo porodično, nebi jaje kukavično, pa da nebi ko ostali, drugčije se sjutra zvali. To je naša Domovina, koja svoju povijest ima, u brdima i selima, sinjem moru, otocima. I ponosnim Primorcima, koje tuđe nezanima, svoje čuva i poštiva, i s vremenom utrkiva. Od kraljeva Hrvatskijeh, do Banova Zahumskijeh, pa do Raške Vlahadije, i do Stare Sinjorije. Bogumilske heretike, i do stare Republike, sačuvo je roda znamen, i ko tvrd je posto kamen. Za rodnu se vezo stijenu, i ništa ga ne promijenu, niti kuga ni morija, niti morska utopija. Niti carski seraskeri, nit Savini kaluđeri, kad je Raška Vlahadija, uvukla se kao zmija. Do Zavale, u Popovu, uze zemlju Hercegovu, uze Duklju i Travunju, i poče se spuštat u nju. Tuđu zemlju, svojom zvati, na Primorje nasrtati, to izmijeni staro stanje, i donese crne dane. Crne dane Republici, i Primorcu na granici, koj uz pomoć Sinjorije, i njezine malicije; zaustavi nasrtaje, i sačuva Donje Kraje. Potlje su se kumovali, al nikad im vjerovali. Jer kumovi iza leđa, šuljahu se preko međa, u Primorje upadahu, tuđu muku otimahu. Pa je vazda s kumovima, drpilo se po brdima, i za vrijeme onog vakta, i u dane zadnjeg rata. Sva Primorska zato sela, pod brda se jesu pela, kako bi se obranila, strave, ognja i pepela. Tako išlo do Kosova, poslin sila Muratova, Herceg Bosnu progutala, Republici za vrat stala. Kad jom carski konjanici, osvanuše na granici, spremiše se Janjičari, udariti na Grad Stari. Muka spopa vlasteline, trču kulam uz skaline, zatvaraju gradska vrata, moleć ruku Svetog Vlaha. Da od grada zlo odvrati, Porti idu diplomati, vratiše se poklisari, sa Fermanom u Grad Stari. U kom Sultan garantira, da slobodu neće dira, samo harač plaćat ima, Republika Sultanima. I snabdjevat Bosnu soli, i trgovat kudgod voli, sa Fermanim i Dukatim, počelo se trgovati. U iztočne krenu strane, Dubrovačke karavane, bijela jedra u svijet bijeli, izmijeni se život cijeli. Al je vazda na granici, na Prapratnu, Ivanici, na Loznici i Strmici, Trnovici, Imotici; stražarila crven kapa, čuvala je od Turaka, i pazila kroz Zatmorje, da ne siđu u Primorje. Stražarila po brdima, da se blago ne otima, čuvala je svoja stada, i gospare Starog Grada. Čuvali ih ti pastiri, bolje nego gradski miri, kojima su kmetovali, u slobodi robovali. Dok Dubrovnik slovio je, kao gnijezdo od slobode, kmetovi mu kao roblje, težak kmetski život vode. Bijela jedra, crne brazde, hranile se stroge gazde, Gornjo Krajci s dikelama, po gospodskim carinama. Donjo Krajci sa brodima, hrvahu se po morima, a trud glavni od naroda, uživahu ta gospoda. Iako se kmetovalo, isto se je festovalo, stari su se poštivali, prijatelji tratavali. Na festama po selima, balalo se po gumnima, a u zimi posijelilo, u starijem kominima. Igralo se i pjevalo, o starijem junacima, i u spomen nazdravljalo, "samotoka" bardacima. Tako se je živovalo, veselilo radovalo, a o danu Petrovomu, preko ognja preskakalo. Tako stvarnost u legendu, pomalo se pretakalo, sa koljena na koljeno, potomcima ostavljalo. Ta je stvarnost sačuvana, do našijeh došla dana, a ne samo da se ovo, uzme zdravo za gotovo. U to vrijeme starodavno, sve je bilo propisano, po čemu su sva ta sela, ravnala se i živjela. Svako brdo svoga vrača, svako selo svoga parča, čije ime bratovština, nosila je po selima. Svako selo bratovštinu, svaka župa kaznačinu, kaznačina i sindika, dok je bila Republika. Poslije su kaznačine, promijenute u općine, al' ostade bratovština, stara vrazda po selima. Što o svemu brinula se, od kad sela znadu za se, karitat je sakupljala, kulukom se pomagala. Čimitorja i barjake, i potrebe svakojake, za sve ove redikule, držali su kapitule. Jednom bi se u godini, sastanuli domaćini, da pred crkvom čine fraju, i račune da predaju. Kapituli to se zvali, đe bi ljude izabrali, fabričijere i gestode, što ćej dalje da ih vode. Tako su se kroz godine, obnavljale bratovstine, i birali stimaduri, i sud novi, "dobrih ljudi". Birali se zakristjani, i glavari i rondari, što su sela zastupali, i bili im barjaktari. Svako selo imalo je, mjesto gdje se sudilo je, gdje bi sela domaćini, svak u svojoj kaznačini. Razmirice smirivali, prestupnike kažnjavali, u Majkovim, na Vrbici, sudilo se prestupnicim. Za dub bi ih privezali, i dobro ih išibali, a za teže, znalo bi se, u Nedjelju, preko mise. Za crkvena vezat vrata, sa moricom oko vrata, nek se puka pažnja svrati, da se može uzdirati. Da prestane varat, krasti, i čuva se od napasti, to je možda staro pravo, na Primorje uticalo. Daj' čuveno po poštenju, da ga nema ravna njemu, sbog njegovog dobrog glasa, svak poštuje Žutopasa. Sve su ove meterbije, bile dane u ranije, pa kako ih zaobići, kad u živoj žive priči. Neg' evo im ovdje mjesta, u godina zadnjih dvjesta, što je bilo od prilike, poslije pada Republike. Kad vjetrovi puhli novi, s njima crni gavranovi, na Primorske pali grane, navijestili crne dane. Kad najprvo Crnogorci, udariše po Primorcim, pa Francuska porkarija, pa za njome Austrija. Sve tuđinske te nevolje, da im jaram teži bolje, mjesto sunca od slobode, što za neke će narode. Na početku prošlog vijeka, roditi se iz početka, poslije dugog robovanja, i krvavog vojevanja. Od kojeg će naše strane, zadnju nadu da sahrane, doživjevši stvarnost krutu, carevinu Crnožutu. I sivilo bratskog oka, što ih stiže sa istoka, koje dođe da ih hara, vidjet srce kako vara. Kakoj' seljak Crnogorski, u Primorca svoga brata, mogo doći da ga plijeni, mjesto jaram skidat s vrata. Još je k'tome žalosnije, što se sve to događalo, uz blagoslov od Rusije, u koju se sve uzdalo. O ovoj će tragediji, malo povijest zapisati, ali tugu i nevolju, narod uvijek dobro pamti. Miholj-Krst je na prijevoju, koji ima povijest svoju, i Podgora đej Brbora, posto junak od Primorja. Đe taj junak uz Primorce, zaustavi Crnogorce, ne s topovim i puškama, već s kapama po smrekama. Kad je vojska Crnogorska, kroz sela ta Primorska, a u padu Republike, ostavila crne slike. Paleć kuće kapetanske, po knežiji, vale Slanjske, neke od njih i sad zjaju, da se čojstvu narugaju. Još je živa svjedokinja, do nedavno ruševina, usred sela Grgurića, stara kuća od plemića. Ohmućević admirala, što je tada nastradala, i još druge omirine, koje vire kroz masline. Što ih spali vojska ova, i Drevenik, vrh Majkova, dvije crkve u Grbljavi, jednas' nikad ne popravi. Sveti Franjo kraj Džardina, i sad crni se od dima, a gospodska do njeg kuća, i sada je ruševina. I još mnoge kroza sela, kud ta vojska naletjela, najviše je vojska ova, krala robu od svatova. Još se zgode prepričaju, u našemu rodnom kraju, u kakvom se našli muci, ti kmetovi goloruci. Čepikućki knez Brbora, čuvši vapaj od Primorja, on podiže Čepikuće, zaustavi palikuće. Svilariće, Pasariće, Pende, Bede i Mariće, Rabadžije, Barkidžije, Glumce, Goge i Ćurčije. A pred svima stavi Bedu, na Miholj-Krs u zasjedu, uokolo po grmima, crven kape s koretima. Što prestravi Crnogorce, kad naišli na Primorce, tako palež i pljačkanje, pretvori se u bježanje. A Pavline i Gunjine, stjeraše ih do Budime, prema Ruskim brodovima, admirala Senjavina. Koj' jedraše niz pučinu, prateć vojsku Vladičinu, đe ćej s plijenom i dukatim, na brode se ukrcati. Ista se je tragedija, za Šipanom dogodila, ostavljajuć naše strane, za oko im Šipan pane. I namjera pokvarena, đe ćej naći dobrog plijena, provuć ćejse Falsom-Bokom, i naći se za otokom. Prolazeći za Harpatim, počeše se pripremati, za Šipanom u Bigama, na Šipan se izkrcati. Nijesu znali da Murati, budnijem ih okom prati, i da će ih u Bigama, iz busije dočekati. Knez Šipanjski iz busije, ferma flotu od Rusije, sa svojijem Lučanima, težacima, ribarima. Dok je s njima pregovaro, po gori se džumbus stvaro, vikala je ta družina, hoćel' pucat po brodima. Slušajući s brodaj viku, natjera ih u paniku, đe ćej brže od otoka, odjedriti put istoka. Pokazavši ovom puku, kakoj' meko na trbuhu, kada im se kažu zubi, junačka se pamet gubi. Prođe sila niz Primorje, i pronese mizeriju, kaže što su i kako su, i zašto se oni biju. Primorje se svojim diči, nikad nikog kralo nije, to je čojstvo i junaštvo, Primoraca ponosnije. Još i danas Luka slavi, petog Svibnja, zavijet pravi, Majci Božjoj iz počasti, što se spasi od napasti. Isto ko Sinj i Korčula, od matice, pa do mula, sa velikom procesijom, na ramenim sa Marijom. A nosači svetog Kipa, mladićaj je divna kita, svi u plavo odjeveni, sakramentim okrijepljeni. Ta je počast od Lučana, do našijeh stigla dana, a dali se i sad drži, ili i nju vrijeme sprži. Ko i druge tradicije, naše kršne Dalmacije, zar se vrijeme urotilo, sve uništit što je bilo. Zato ova uspomena, neka bude opomena, ovdje mu se spomen dava, kako komu odgovara. Vijek je cijeli devetnesti, bio buran na Balkanu, susjedne ćej kraljevine, slobodnima da postanu. I naša se s politikom, u to vrijeme počne bavit, udarit će temelj novi, novom svijesti i državi. Osam-stotin pedesete, il godinu koju prije, počelo je s Preporodom, iz mrtvila od nacije. Kad su pisci i pjesnici, budit pučku savjest stali, u pokretu Ilirskomu, vijuć crven, bijeli, plavi. Pod diktatom Austrije, tako ćej se morat zvati, al' će jezik u školama, na Hrvatskom propjevati. S političkom upornošću, uspjeti će da dobiju, sjediniti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Sinu "Zora Dalmatinska", iz Zadra se rodu javi, kliknu Vila Velebitska, sa Jadrana prema Dravi. Đe je "Obzor" s ostalima, staru zemlju budit stao, na koju je vjekovima, težak udes robstva pao. Živnu nada zapretana, Sabor bira novog Bana, tu čast daje Jelačiću, pukovniku od Ličana. Jelačić se časti prima, prvi proglas novog Bana, postati će komandantom, Pukovnija, Domobrana. Drugi proglas kmetovima, što Ban svojom rukom piše, ko odkupit zemlju može, kmet netreba biti više. Mađari se pobuniše, ne priznaju novog Bana, i Hrvatskoj zaprijetiše, krunom Svetog od Stjepana. Beč od cara osvojiše, ništeć starog ugovora, pod vlast svog ćej stavit dvora, sve od Tatra pa do mora. Krunu svetog od Stjepana, od Dunava do Jadrana, tako više neće biti, ni Hrvatske niti Bana. Kad glas takav Banu stiže, Ban Jelačić vojsku diže, s Domobranim pređe Dravu, bitku počne on krvavu. Na Husare i Honvede, od pobjede do pobjede, dokle Peštu ne pokori, i Beč bijeli ne osvoji. Grešku tešku tad napravi, što se nikad ne izpravi, od pobjede do slobode, samo kratke staze vode. On ne viđe tu vrlinu, oslobodit Domovinu, Beč će vratit Bečkom caru, Domovini, muku staru. Što će kasno da uvidi, i zbog toga da se stidi, i kaje se za života, slava će ga skupo koštat. Beč ga s banske časti stjera, za Češkoga guvernera, đe će brzo zbog žalosti, tužnoj zemlji predat kosti. Slavna, četrdeset-osma, posta tužna i žalosna, a umjesto hrabrog Bana, novi teror od dušmana. Što će stare slobodštine, Germanizmu da podčine, a Bosnu će aneksijom, Domovini da odkine. Javit će se muka nova, koja novo vrijeme prati, na imanjim izdijeljenim, ne moglo se izdržati. Imanja su izdijeljena, stara zemlja usitnjena, bijelim svijetom za zaradom, pusta mladost razstepena. Đe ćej svoje trudne kosti, džabe tuđoj zemlji dati, a svojom ćej zadnjom suzom, rodnu grudu spominjati. U danima Preporoda, ideja se nova javi, da bi mogli svi Slaveni, živjet jednom u državi. Ta ideja plemenita, na našoj se rodi strani, đe robovat dodijalo, Mađaronim i Germanim. I na tom se radit stalo, u Slavenu gledat brata, i jedva se dočekalo, na svršetku, Prvog Rata. Ta ideja grandiozna, napravit će djela grozna, jer svak svojom u državi, teško drugog brata pozna. Istočne ćej kraljevine, u krajeve preko Drine, nametnuti svoju vladu, braneći im pravo ime. Vidjelo se od početka, štetnost bratskog sporazuma, mjesto bratski razići se, i svakomu svoja kruna. Da ko braća, braća budu, kad vremena dođu crna, dva ćej brata da se nađu, ko dva jarca na sred brvna. Svaki sobom da se bavi, i umjesto bratske sloge, nastavit ćej baš ko jarci, jedan drugom lomit roge. Rat će doći, okupator, u takvu ih naći stanju, kad će svaki u očaju, krivo gledat drugu stranu. Kad ćej sudci samozvani, na svakoj se naći strani, pod tuđinskim utjecajem, jedan drugog da tamani. Jedni Hitler', Musolina, drugi Draže i Staljina, napravit ćej zemlju gladi, napunit je siročadi. Na svršetku Drugog rata, ta se ista greška pravi, to što uprav pokazuje, danas stanje u državi. Sjedinit je nemoguće, đe narodi drukči žive, stvari što su jednim prave, drugijem su opet krive. Pa zašto im nametati, nešto što ih robljem pravi, kad u miru živjet mogu, svaki svojom u državi. Primjer takvih državica, či' je standard iznad svije, Finske, Švedske i Norveške, Holandije i Belgije. Koje bratski i u miru, jedna s drugom lijepo žive, jedna drugoj za probleme, nit su dužne nit su krive. Za spomenut sbog povijesti, tragediju iz obijesti, kakvi ćej se jadi sresti, iz novije te povijesti. Kazat kako politika, može biti skomunika, i njezine posljedice, crne ptice zlogodnice. A veliki ideali, smotati se na prs mali, Štrosmajera i Račkoga, ko razumjet može koga. Dok su jedni favoriti, i za sebe dobro pravu, drugi da su ko banditi, nepovoljni za državu. Tako prvi zaradiše, a drugi se ohladiše, zar se tako bratstvo pravi, živjet jednom u državi. Ko što bješe zamišljeno, živjet pravo i pošteno, i namjera što je bila, od Trumbića i Supila. Što vidješe za života, od ideje što im osta, kad Balkanske tvrde glave, stvore presu od države. Pa po svome nahođenju, počnu dijelit staru zemlju, po računu malicije, stvarat nove provincije. Gradit tako svoje carstvo, a narodno rušit bratstvo, zaboravit sveti zakon, što je temelj carstvu svakom. Ako ikad siledžije, u te male provincije, nametnu se osiljeni, dani su im izbrojeni. Zašto sila među svoje, zašto dirat što n'je tvoje, tom je slika i prilika, naša stara Republika. Sbog časnoga dostojanstva, preživjelaj mnoga carstva, ovo nijesu prazne fraze, nit zakoni da se gaze. Nego slika ispraznosti, trilogija današnjosti, i sveg onog što je stvori, kroz ovo se ovdje kori. Jer umjesto od napredka, goraj' svrha od početka, mjesto pravde i slobode, u stare se vratit vode. Sjekuć grane drva svoga, i jedinstva narodnoga, zavadivši s bratom brata, počelo je prije rata. Kad klin, klina stade gonit, stade mrtvo zvono zvonit, rodiše se strašne stvari, kada svijet se zakrvavi. Grdni jadi iznenada, kako mirni narod strada, ta nesreća naših dana, kad je pravda pokopana. Kojom crna zora svanu, svak potežuć svoju stranu, kada teror od režima, razširi se po selima. Pa i naše to Primorje, nije ništa prošlo bolje, iako je od starina, primjer mira i vrlina. U kom svijetla sjena blista, Dubrovačkih pacifista, narod ovaj od Primorja, i našijeh od Majkova. Taj težački i radnički, Dubrovački, pacifički, bio jedan kroz vjekove, prošo muke tantalove. Gdje je vazda bio miran, poče biti provociran, po ljudima od režima, i njegovim žandarima. Ja se sjećam kao djete, na Troicu, Tridest-Pete, kad žandari iz obijesti, na seoskom tom su festi. Bez ikakvog izazova, stali pucat sred Majkova, gdje ubiše Kraljevića, i raniše tri mladića. Ta krv što je prolivena, bješe strašna opomena, njihovo je strašno djelo, zapamtilo naše selo. Kad mu novo doba svanu, da ovakvu primi ranu, al' će zato potlje znati, čuvati se od napasti. Jer kad sve se zajarebi, ostalo je vijerno sebi, čak ni toga ubojicu, štoj' ubio na Troicu. Nijesu htjeli da linčuju, ni da mu se osvećuju, čuvahu se od zla toga, i gledahu posla svoga. Al' kad ratno vrijeme dođe, zlo ih isto ne mimoiđe, ponovi se ista fata, na početku prošlog rata. Kad su Vlasi graničari, postanuli lešinari, s Gorograša do Šćenice, pocrnjelo zemlji lice. Pljačkat počne vojska ova, s Osojnika do Majkova, taj fenomen toga kraja, još se od njh ne odvaja. Već ih prati vjekovima, kroz ta sela, po brdima, uzalud su u Primorje, dolazili ko u svoje. Uzalud se kumovali, i u svemu pomagali, bune Bosne-Hercegove, primili ih kao svoje. I spasili od propasti, da ih oni dođu krasti, da uskrsnu ti jarani, što su bili protjerani. Iz Bobana i Popova, u Primorska sela ova, pa da vidu djecu svoju, kakvu oni kapu kroju. Kako rade oskrvnuće, i postaše palikuće, Muhadžeri ovi stari, nebi sebi vjerovali. Dvadestomu u stoljeću, da im djeca u to kreću, za sve one dobre dane, sa Primorjem povezane. Dobro pamte naši dani, kad komšije Kijevljani, sa drugijem graničnicim, pljačkali su po granici. Popališe za granicom, Beleniće s Golubincom, i seljane Kijevljane, i u naše dođu strane. Iz te zemlje Hercegove, dođu pljačkat u Majkove, Majkovci se ne nadahu, jer ih vazda pomagahu. Sa izorom i nadnicom, zaitinom, napolicom, kad je prva pljačka pala, Majkovcim je pamet stala. Nijesu znali da komiti, ti komšije mogu biti, to razbudi Majkovčane, skupo košta Kijevljane. To Kijevsko crno društvo, dobro prošlo prvim putom, vratiše se iz Latina, sa punijem torbetinam. Bje opljačkan Kljunak Mato, i Svetoga Trojstva zlato, kažu onaj zgrčio se, što s tim zlatom kitio se. Al' zlo snađe Vujinoviće, pljačkajući Cvjetoviće, Kljunak Ivo, Harežina, dočeka ih na vratima. Mijo pljačku, glavom plati, a Lazine prste skrati, kad u kortu uskočio, i vrata im otvorio. Pogodi ga po prstima, da se sčijem hvalit ima, tako Kljunak s Doberdola, spraši Lazu s Kijeva-Dola. I podmaza Tomi kola, što mu ćaći ukro vola, i opljačko zlata, novxa, stado koza, s Krajči-doca. Sad ostavi svog bratića, sa pogačom Cvjetovića, ukradenom u ruksaku, da mu leži na sokaku. I da kaže Majkovcima, đe je kasa Troičina, i ko su im ti kumovi, što pljačkaju po Majkovim. Ko Majkovci, Kijevljane, Sočani su, Bobanjane, isprašili preko Vlake, očuvali selo pljačke. Primali su izbjeglice, iz tih sela sa granice, koja bjehu opljačkana, u pepeo spepeljana. U nekijem krajevima, taj divljaluk po brdima, junaštvu se pripisuje, i uz gusle opjevljuje. Danas vrijeme u novije, ruhom borbe, to se krije, kad se nova ćenca javi, radit će se ko i prije. Osuđeno nije javno, nit je nikad razkrinkano, već na neki važan način, ko ne važno zataškano. Vlado Šegrt, borac ratni, pišuć ratnu uspomenu. On u knjizi spominje ih, zvanoj "Krvi na Kamenu". Ratujući kroz te kraje, kakvu njima muku daje, pljačku zemlje osvojene, i sramote nanesene. Taj mizerluk s one strane, dočeko je naše dane, al' se danas zataškaje, i u donje seli kraje. Što ne mogli konjanici, na Prapratnu, Ivanici, sad za račun istog cilja, a u ime bratskog mira. Istina se izkrivljuje, starina se ne poštuje, jerbo su se ključi dali, od kog su se zatvarali. Nit' ko pita, nit' ko haje, za primorske osjećaje, ponos njegov, život tvrdi, tuđinštinom zemlja smrdi. Što bje čista kao suza, do ovijeh naših dana, a sada je pretvorena, u čaršiju od Balkana. Svaki narod svoje brani, i za svoje protestira, svjedoci smo uprav sada, i protesta i nemira. Koji tresu zemlju Srpsku, od Kosova do Pazove, kako su se digli branit, interese te njihove. Tako svaki narod boli, koji svoju zemlju ljubi, kada vidi da je gubi, nad njome se stišću zubi. Kad se svrši ratno klanje, i povrati mirno stanje, kada sunce od slobode, obasjaloj sve narode. I vojničku nadu staru, koja nezna za prijevaru, mjesto da se kući vrati, zakuka će mnoga mati. Kako ovo da se shvati, da će vojnik glavom platit, što je išo u vojnike, ne poznajuć politike. Ko što vazda hodilo se, ko što i sad, ide štose, što bje zakon svake vlasti, više sile, nego časti. Dokle vazda u prošlosti, služio je on tuđinu, ovog puta mislio je, služi svoju domovinu. Osam dugih od vjekova, pamet smuti želja ova, a ne tuđe smicalice, ni nazivi izdajice. Što su gori i od groba, jer je teško trpjet oba, i naše je tada selo, isto tako naletjelo. Mizerija kad se stara, novim ruhom maskirala, kad Jereza i Orjuna, dođu svojh do računa. Što su prije s žandarima, bili teror od režima, sad u ovom mirnom kraju, stanu da se izživljaju. Majkove se Ustašilo, da bi ih se ustrašilo, kako, zašto i zbog čega, za bit bolji, od gorega. Al' ta župa Žutopasa, ne oskvrnu svoga glasa, u teškijem tim danima, spas je došo Majkovima. Od Majkovskog jednog sina, ime Ivan mu Dolina, starog borca od Partije, iz predratne monarhije. Štoj' u vrijeme od režima, rukovao štrajkovima, za svoje se selo javi, i taj teror zaustavi. Da ne bješe rtog junaka, kukala bi mnoga majka, sbog te svoje zadužbine, ime mu se ne spominje. Nit' robija robijana, niti rebra prebijana, al' ga selo štuje svoje, za zasluge te njegove. Iako je ignoriran, kao Tinto u svatove, njemu zlatnim sa slovima, ime svijetli Majkovima. Jeli važno ko te tlači, ko ti sjedi na grbači, ta posveta kaže stara, poput pravog Božjeg dara. "Đe prostota sobom sudi, i đe neznan s knjigom vlada, Pravda gine zakon bludi, zlo se rađa i nepravda." Jer vlast svaka kako dođe, da pobjedu svoju slavi, ponaša se primitivno, svoje ruke okrvavi. Takoj' jadni narod strado, bez obzira ko je vlado, i plaćao tuđe grijehe, mjesto nade i utjehe.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 25 vel 2014, 00:05 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Novo vrijeme donijelo je, u Primorje novo doba, uništilo staru sreću i stvorilo novog roba. Te sve nove blagodati, nije moglo izdržati, na bokunu zemlje tvrde, da se samom sebi vrati. Pa Primorac svog zarade, ostavljati zemlju stade, okani se svoga doca, i postade robom novca. Nit' se sije, nit' se žanje, svaki dan je svega manje. Nesta konja i volova, nesta blaga iz torova. Nesta sira, nesta mlijeka, nesta festa i derneka, nesta roda na maslini, nesta broda na pučini. Nije važno što ih nema, crven kapa i jačerma, iako je ko svetinja, važna na njih uspomena. Već je važno štoj' osnovno, zemljij' baza uništena, kakoli će bez nje živjet, ta krajina skamenjena. Nesta konja i mlinara, i težaka i ribara. Štura stvarnost, život sivi, či' su zato grijesi krivi. Nesta vina, nesta ulja, toga zlata i dragulja, tog života zemlje ove, što je drži kroz vjekove. Čiji cvijet se ko svetinja, svetkovao po selima, sa pšenicom kroz te gore, puneć divne Majske zore. Danas zjape prazni stranji, svaki dan je život tanji, prazne bačve, prazna pila, kako da je kuga bila. Steškog rada, do nerada, jel' to slika od standarda, mjesto da se usavrši, da se stijem svijem svrši. Nema nigdje takog svijeta, gdje bez rada život cvijeta, nit ćeš naći zemlju taku, koja sebi kopa raku. Ignorira sveta svojstva, čuvajuć se od potomstva, samoživuć svoje dane, po standardu skalupane. A za prošlost i budućnost, neka drugi brigu bije, kom se kopa, neka kopa, kom se sije, neka sije. Kom se rađa, nek se ženi, nemoj mene, nemoj meni; slušaj brate, tvrda glavo, to ti slovo nije pravo. Samoživac čovjek nije, jer sam svoje meso ije, i od toga dobro živi, to je brate pojam krivi. Tako nije bilo vazda, čovjek bio sebi gazda, nit' je hajo za bogatstvo, nit' je pozno sjeromaštvo. Nije dao da se mrsi, služio je svojoj svrsi, ženilo se i rađalo, i tako održalo. Taj prirodni zakon roda, bio temelj od naroda, kojemu se žrtvovalo, ko svetinju poštivalo. Baština se baštinila, obiteljska gnijezda vila, i pod ovom božjom kapom, mjesta bilo, vazda svakom. Vazdaj' višak od sinova, skonzumala zemlja ova, postali bi neki rore, drugi pošli brodit more. Sve u svemu divna kita, plemenita i čestita, i u kolu i na radu, sela znala što imadu. Danas ona stoje pusta, tužno zjape kućištine, još u nekom sjede glave, zadnje svoje dane čine. Stišće zube, pusti čemer, i proklinje novitati, što ga neće, na dan smrtnji, nitko imat pokopati. Takova se pustoš vidi, i takva se tuga čuje, čemu onda puti, struja, kad ih nitko ne raduje. Čemu onda stare stranje, u moderne, brnut banje, u kojima, kad je tako, brzo ćej se leći vrane. Jerbo kuće primoraca, domovi su od staraca, prazne škole, pusta polja, gdje ste, kud ste, braćo moja. Nesta badnja i mjehova, sad su kuća paukova, nesta žetka i mečila, nesta šila i ognjila. I somara i sepeta, i kolijevke i djeteta, pletilice, vezilice, nesta prota od mlinice. Nesta meštra za košice, nesta Linđa od lijerice, nit se plete, nit se prede, nesta pjesme s Male Grede. Gdje su mlade čobanice, pretresale ljubavnice, sve to više važno nije, što to ljudski mozak pije. U svoje se zabit kosti, zatrt prošlost s budućnosti, zamotat se u sivilo, zaboravit što je bilo. Kako li će biti sjutra, kad ostanu sela pusta, kada pomru časni starci, što služiše zemlji majci. Poput časnih nemara, do posljednjeg svog damara; sve su ove teške muke, kroz njihove prošle ruke. Pa u kući bilo svega, svakog blaga Božijega, prihvaćajuć novitati, sve su znali izdržati. Sve te muke i nevolje, da im djeci bude bolje, djeca malo za to brinu, napuštaju djedovinu. Iz nevolje i objesti, ma im može to prisjesti, mudrost sveta, kaže stara, drž se uvijek svoga panja. Čuvaj svoju djedovinu, i baštinu svome sinu, to su stare mudricije, naše kršne Dalmacije. S kojim su se održali, odlazili i vraćali, vraćali se starom domu, a na diku radu svomu. Stvarnos stara socialna, nije bila idealna, al' kad gledaš i tu novu, i ona je korumpana. Vas svijet mladi zemlje ove, sbubo se je u gradove, pa su sada gradska geta, seljačkoga puna svijeta. Gdje se zbija, gdje se muči, opanak se popapuči, pa sad ni grad više nije, ono što je bio prije. U svoju se srozo bijedu, pretvori se u selendru, moć izgubi bitisanja, staru bazu snabdijevanja. Sa bazom se skupa sroza, snabdijevanju iz uvoza, đe se slabo profitira, kad se uvoz balancira. Toj' pod onu našu staru, "tuci vodu u mortaru", buduće će kazat vrijeme, rezultate ove teme. Al' nažalost po selima, rezultate već se ima, prazna zjape sela cijela, ko da ih je kuga mela. Kako jedan važan faktor, da ne spriječi njihov zator, što ga svijet praktikuje, đe kultura napreduje. U zemljama blagostanja, sva su sela razcvjetana, iz gradova narod bježi,m u selima da se svježi. Iz grada se ljudi sele, u prigradske rivijere, slčika to su divna zdanja, narodnoga blagostanja. A što naša rivijera, nekad grana od biserja, osim mjesta pri obali, koja prave profit mali. Od turista i turizma, ako stanja nijesu krizna, od drugoga ni govora, ko daj' kuga i kolora. Malo štogod od džardina, ne od loze i maslina, to sve tužnu priču priča, od ovoga Božjeg biča. Što udari narod ovi, kad mu bjehu svi uslovi, da najposlje život sredi, i tako ga unaprijedi. Ne s baštine, sa djedove, da se seli u gradove, a tuđinu da prepušta, blagodati, zemlje ove. Nije teško naći krivca, za ovako tužno stanje, to je isto ko da tražiš, sada rame za plakanje. Novo doba donijelo je, samo sobom nove dane, nije smjelo biti uzrok, za narodno propadanje. Uza sve te još nevolje, vatra hara niz Primorje, i odnosi tu ljepotu, stvara tugu u životu. Kud su nekad bile prije, bujne šume od makije, i pitomo zelenilo, pretvara se u sivilo. Pa odtuda tužna slika, pustinjskoga krajolika, od Primorske te krajine, tu na rubu Domovine. Koju narod zemlje ove, čuvao je kroz vjekove, i čuvat će dokle živi, on i njegov kamen sivi. To je nada, to je znamen, koju ovaj rađa kamen, i prati ga život cijeli, i neće ga iznevjeri. Dok mu njive sunce grije; dok mu bura hrašće vije; dok mu mrtve grobak krije; dok u živom srce bije.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 28 vel 2014, 22:47 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
ANTUN A. TEŠIJA - DUBROVAČKO PRIMORJE

Kamen krije do kamena, ove zemlje rub, gdje su nekad stada pasla, i plužio plug, sad je samo kamen osto, njezin vijerni drug, da joj sveti spomen čuva, kroz vremena zub.

Prvom riječi želja mi je, na početku ovom djelu, spomen odat mom Primorju, i u njemu mome selu. Đe mi prva zora svanu, đe ugledah svijetlo dana, đe se prva želja rodi, rodnim suncem obasjana. Đe je čista od djentinjstva, kao suza želja ova, i prožeta rodoljubljem, na kamenu od Majkova. Koje skupa sa Primorjem, za me Svetu Zemlju znači, kojem potlje vedrih dana, sudbina se opet smrači. Nije slučaj nego ljubav, što se rodi želja ova, koja uprav sazrelaje, na razmeđu od vjekova. Na krš rodni nogom stati, rodu svomu spomen dati, što na srcu leži momu, Žutopasu Primorskomu. Kojeg vrijeme zaboravlja, i u drugu klasu stavlja, istinu mu kazat pravu, i otet ga zaboravu. Jer su ponos te krajine, izmeđ' mora i planine, crven kape divni ljudi, na čast ovo njima budi. Sa Gaina i Rudina, što se vinu do visina, sa ljepotom punom sjaja, narodnijeh običaja. Vjekovima za leđima, danas s novim prorocima, novo im se ruho daje, i istina zataškaje. O starijem Delijama, u zlatnijem jačermama, i bječvama na čupice, što su plele čobanice. Po Primorskim ogradama, po starijem gomilama, gdje se plelo i pjevalo, s mladićima sastajalo. Još ko dijete slušao sam, pričat stare Žutopase, od Točila i Gomila, što je svaka priča za se. Gledo stare vitezove, obučene u svatove, crven kape s perjanicam, pjevalice u kiticam. A nevjeste ko starlete, obučene u lanete, mišljah samo zemlja ova, ima takvih vitezova. A još kola i sijela, i unjima vila bijela, Petrov danci i badnjaci, i Pokladni vilenjaci. Danas kao starac sijedi, mogu vidjet što to vrijedi, kad su mnoge stvari mrtve, novog doba tužne žrtve. Prvu školu ja sam steko, iz dikele i mašklina, kruh težački po džornatam, i mlinicam od maslina. Obreo se u svijet bijeli, po zakonu više sile, ali nikad ne zabacih, ljubav svetu zemlje mile. Nikad nijesam shvatit mogo, političke veličine, što za neke interese, proć ćej brda i doline. Sveta dužnost rodoljublja, što obično njima fali, a interes rodne grude, zadnja rupa na svirali. Počeh pisat prva slova, na kamenu od Majkova, prva slova iz ljubavi, o prilikam u Grbljavi. Koju vrijeme zaboravi, i na dušu nama stavi, opisivat divna čuda, što ih ima rodna gruda. Rezultate od vjekova, što ih pamti zemlja ova, na ovome svome kraju, našem rodnom zavičaju. Pisao sam na djetinju, u narječju materinu, sto sam čuo i vidio, u životu doživio. Domaćega sbog melosa, stare časti i ponosa, našom tvrdom seljančicom, tom Primorskom Jekavicom. Zato nek se ne uvrijedi, ko je drukči u besjedi, svako selo ovog svijeta, ima svoga dijalekta. Dijalekti zato jesu, kazat tko su i odkle su, čak u Župi od Majkova, razlika se vidi ova. Oni što su bliže k moru, sporiji su u govoru, nazvat ćej ti dobro jutro, pod Grbljavski otegnuto. Dokle oni s gornje ceste, s nekom fintom od finece, malo pravo, malo krivo, ispada im zanimljivo. I druga su sela tako, od mila bi Boga plako, stih jezičnih zakučica, vazdaj' bilo doskočica. S kojijem se rugat znalo, u rogove trumbetalo, uzrečice i nazive, negdje prave, negdje krive. Ali lijepe sve u svemu, u narječju domaćemu, za prikazat život tvrdi, prošle dane rodnoj grudi. S novom nadom stare želje, u životno predvečerje, da zasvijetli iskra ova, na razmeđu od vjekova. Koja tinja ko buktinja, da zasvijetli Primorcima, sa Gaina i Rudina, sa mrkijente do planina. Kad se stare želje prazne, kad se nove nade pune, kad se stari oganj gasi, kad se zemlja suncu kune. Da zasvijetli rodu bratskom, poput ognja Petrov-danskog, i kaže mu mnoge stvari, što ih vrijeme zanemari. Ove puste uspomene, prošlosti su posvećene, sadašnjosti upućene, budućnosti namijenjene. Ako želiš još što znati, kazat će ti tvoja mati, ili pitaj svoga oca, za tvrd život od Primorca. Jer kroz život pradjedova, nastala je spomen ova, kao sveta živuć sjena, na potomstvo prenošena.

Kada staneš na rub donji, lijepe naše Domovine, pogled baciš s mora sinja, tamo gori u planine; pogled će ti zatvoriti, gola brda, kamen sivi, pomislit ćes Bože dragi, jel tu živa duša živi. Nemoj da te pogled vara, ni da sliku krivu stvara, jer je živa ta krajina, raztegnuta pod brdima. I ta brda od kamena, knjiga su joj otvorena, što svejedoči tisuć ljeta, kakva joj je sudba kleta. Kakvi joj se dani traju, u kamenom zavičaju, koji prate pokoljenja, od njihova doseljenja. Tu u Gornju Dalmaciju, u Crvenu Kroaciju, đe se smiješa s Iliricom, zborit stade Jekavicom. Tu je povijest skamenjena, živa joj je uspomena, od Neuma, Topologa, pa do Brijega Debeloga. Kud je Novak Novaković nekad hata projahivo, đe je kitan Dolinbaša, starog svata pričekivo. Tu Primorac broji dane, kad u ove dođe strane, okiti se crven kapom, i nauči jadu svakom. I pokaza nevjernome, da na svijetu ljepšeg nije, od kamena Rodjenoga, gdje najljepše sunce grije. Gdje se facom i užancom, gosta časti, Boga slavi, što kroz život vodilo ga, i ovakvog što ga pravi.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 28 vel 2014, 22:49 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Starom gradu na Zapadu, Primorska se stere župa, gornju bandu brda grle, donju bandu more kupa. U zamorju mora sinja, ispod zida od planina, nanizana bijela sela, ko đerdani od biserja. Tu je bokun zemlje tvrde, đe se tvrdi život živi, đe je plodne zemlje malo, đe je samo kamen sivi. Tu su brda i planine, što zaleđe njemu čine, praveć vale i prevlake, i dižu se u oblake. Koje ljeti prlji sunce, a u zimi bura vije, što još tvrđim život čini, Primoraca ponosnije. Tu Primorac život vodi, robovo je u slobodi, i mijenjao gospodare, al' užance čuvoj' stare. Dok krajaši s otocima, bijehu slavnim pomorcima, slava im je spominjana, i u povijest zapisana. Dotle cijela gornja strana, gotovo je zanijekana, povjest joj se prešućuje, i istina izkrivljuje. Stoga ozdo s Topologa, do "Kurila" Petrovoga, spomen ovoj nek je puku, što na ovom živi kuku. Donjokrajskom Ošljaninu, Gornjeseljskom Sočaninu, Čepikućkom Gorostasu, i Majkovskom Žutopasu. I ostalim svima skupa, što ih ova rodi župa, iz Primorske te krajine, da im spomen ne ugine. Evo sela Primorskijeh, od Rudina Topoljskijeh, do Rudina Lisačkijeh, što ih kršna gora krije. Ošlje, Stupa i Štredica, pa Topolo, Imotica, i na gornjoj njima strani, Smokovljani, Visočani. Povrh vale od Bistrine, što Primorje Stonsko čine, to su sela od zaleđa, ti čuvari starih međa. Đe se rodi sivi tiću, Uskok Jure Daničiću, i otisnu s ovih strana, posta junak od Senjana. Na kantunu donjeg kraja, tu se Žaba s nebom spaja, Brštanica i Strmica, Čepikući, Trnovica. Đej' Šušilo s remek djelom, ukrasio svoje selo, školu ljubav vid očinji, darovo je domovini. Na Lisačkoj visoravni, nalaze se poredani, Župa Lisac sa selima, Čepikući s Kotezima. I Podimoč s Trnovicom, Točionik s Bijelim Liscom, Točionik đe je Tola, bio handžar od Primorja. Još Glumaca i Jaraka, i Novaka s Dobroštaka, i Marića i Brbora, to je kruna od Primorja. Đe na vodi Dobrštaku, Stećak čuva grobnu raku, priču priča o junaku, i vremenu naopaku. Kad Dubrovnik rad Primorja, ratovo je sa Zahumljem, knezovi su od Primorja, bili glavni vođe bune. Pokorit se nisu htjeli, ni postati kmetska raja, ginuli su sa narodom, u obrani rodnog kraja. Uz Novaka s Dobroštaka, imena su druga jaka, Primorskijeh od knezova, od Slanoga i Majkova. Miljkovića čuvenoga, starog kneza od Slanoga, što s Gredeljom od Majkova, s Republikom zaratova. Ti knezovi Ostojini, izginuše na Gajini, uvrh polja Rožečkoga, braneć valu od Slanoga. Potlje buna i bitaka, Dobroštaka i Majkova, tek će onda od Primorja, postanuti "terra nuova". Primorci ćej postat glavni, na Lisačkoj visoravni, čuvajući kroz Zatmorje, stare pute u Primorje. Kud su nekad karavane, put Gabelske išle strane, Halauzeć put Hutova, starim putem od Popova. Onda dođu brda druga, Tmor, Neprobić, Motoruga, ta tri brda po visini, najviša su na krajini. Protežu se brda ova, od Podgore do Majkova, iznad Slanog među njima, duboka je pukotina. Crno zvano i Loznica, kud je glavna prometnica, vazda bila put Popova, iz Slanoga i Majkova. Kud su prije karavane, u Bosanske išle strane, đe je nekad na Loznici, straža stala na granici. I sad stoje stare kule, što su bile karaule, s obje strane od granice, na njima su puškarnice. Miholj Krst je na prijevoju, slazeć Slanskom tom Primorju, i Trnova i Mravinca, i Banići i Kručica. Od Podgore dijela toga, Primorje je od Slanoga, Slanskom Vali što pripada, i Slanijem što se vlada. Na istoku od Slanoga, tu je župa sela moga, koju dvije vale prave, od Majkova i Grbljave. U njima su sela ova, stare župe od Majkova, koji s mora na granicu, čine malu posebicu. Kad je stara sinjorija, to Primorje razdijelila, rastavi ga na dvje pole, Gornja Sela i Primorje. Rastavljenaj' ta krajina, starom Župom Majkovima, što se sama sobom vlada, nijednom dijelu ne pripada. Mjesto bilo starih buna, 'međ Travunje i Zahumlja, stara međa dijeli selo, oko nje se vazda klelo. Po toj međi iz povijesti, razlike se mogu sresti, 'međ Gornjana i Donjana, sve do naših vuku dana. Dvije bjehu kaznačine, tako isto Bratovštine, dvije crkve, dva barjaka, s čimitorjim stvar je taka. Sa seoskim baštinama, katastarskim općinama, stara međa sve to dijeli, reguliše život cijeli. Osim dijela u Grbljavi, đe je bio haos pravi, koju ista međa dijeli, kočeći joj život cijeli. Kad je selo podijeljeno, ime mu je zabranjeno. Zabraniga Republika, rad gusara izgrednika; sa svojijem propisima, i priključi Majkovima. Tu je crkva od Donjana, bila strane od Gornjana. Pa ni groblja nije bilo, neg' se mrtve odnosilo, donja strana u Troice, preko Gaja kod Matice; dok Prljevska gornja strana, groblju Svetog kraj Stjepana. Al Grbljava osvijestise, cijelo selo sjedinise; posta jedna Bratovština, u seoskim radovima, sama sebi sreću kuje, lijepi primjer, puta, struje. I novoga čimitorja, na vrh "Laza od Brajkova", pokraj crkve Svetog Petra, što je cijelog sela festa. U drugome Majkovi su, skoro u svem jednaki su, al drugčiji od svih sela, to je opet priča cijela. Jer su kršni i radišni, od nikomu ne zavisni, pa ih drugi po selima, nazivaju Bugarima. Tuj pojmovi nijesu čisti, dal' to rade iz zavisti, il' je korjen od imena, iz razlika dobivena. Jer Majkovci, ko Bugari, radišni su kao mravi, sve od brda do obale, svakakvim se poslim bave. U svačemu prvi vode, svak im cijeni proizvode, sbog čistoće i kakvoće, svak im robu kupit hoće. Il je slučaj od kabana, il' imena muškog Ana, to sve nema u drugijeh, ovih sela Primorskijeh. Što u sebi ono krije, od Majkovske misterije, jeli došlo na Majkove, uz Malteške vitezove. Dvje pomorske porodice, stare Pape, Sjekavice, čije ime i sad sije, iz pomorske tradicije. Rad vrlina što ih krasi, još ih zovu Žutopasi, iako im pas je žuti, osto kmetstva pojam kruti. To su teška bila ljeta, kad je gospar svoga kmeta, bojom pasa opasao, i s Primorjem vladat stao. Među strogim propisima, odrediše kmetovima, u selima pod brdima, žutog pasa, Majkovima. Niz Primorje, zelenoga, Gornjim Selim, crvenoga. Po boji su tako sela, razdijelila ta vlastela. Da ih mogu prepoznati, kada koji u grad svrati, pa pas žuti za Majkove, osta simbol vlasti ove. Netreba im biti krivo, jer je ovo zanimljivo, odkud Bugar na Gainam, odkud kaban Majkovima. Što predaja kaže stara, da je osto od Tatara, iz onijeh davnih dana, iz vremena Džingis-Kana. Kad njegova puče sila, u bitkama kod Trogira, kad je bježo put Balkana, od Hrvatskog gonjen bana. Na prolazu kroz Majkove, kaban spade s vojske ove, Majkovci ga prihvatiše, po njemu ih Bugariše. Ljute zime, kišne dane, štitio je Majkovčane, a najviše preko zime, kad bi išli u masline. Nitko drugi ne prihvati, te njegove blagodati, već ćej rađe niz Primorje, haljinom se zagrtati. Rugalica od Majkova, nije ništa bila nova, u ovijem krajevima, svako selo svoju ima. Majkovci su opet zvali, sve Primorce, Surutkari, osim onih u Dolima, njih su zvali Šukanima. Jer Doljanin, sa tavana, pao jarca na Šukana, u mraku mu glavu takne, ni ti brate nemaš kape. I za sela priobalna, rugalicaj' dobro znana, od Žabara i Lacmana, puna ih je donja strana. Svi Šukani i Bugari, Surutkari i Žabari, sve to bješe radi smijeha, u tom nije bilo grijeha. Od Majkova prema gradu, dvoja sela tu imadu, podijeljena na dva dijela, Gornji Kraj i Gornja Sela. Prva počnu s Dubravicom, a druga ćej sa Riđicom, čuvenoga Bjelobrka, što s Mravinjcem ide skupa. Bjelobrka sa Riđice, štoj kod vode Trebišnjice, razoružo dvje Zaptije, fakta Turske-Austrije. Zube kazo beg njihovu, Hadžibegu na Hutovu, beg će svojim Askerima, man se hudog Kaurina. Vidiš bolan ti ne bio, naopakoj' naoputio, pusti s mirom tog deliju, da projaše Bedeviju. Dalje sela od Gornjijeh, iza rupa Mrčevskijeh, iza brda od Vračeva, tu je župa od Kliševa. Tu se bijelu Gornja Sela, od Mrčeva i Kliševa, i Gromača i Ljubača, đe desnica bje najjača. Braneć Crnih iz Dolova, te prilaze od Popova, što su bili s one strane, do u naše vuku dane. Braneć brda starom dikom, tim ponosnim Osojnikom, i njegovih divnih ljudi, grad čuvahu svojim grudim. Republiku braneć staru, prvi bjehu na udaru, tradicija tu je stara, od zidara i puškara. I mnogijeh slavnih ljudi, što služahu rodnom grudi, što ih pamte sela ova, s Osojnika do Majkova. Donjim nizom kraja toga, Brsečina, Trstenoga, i Orašca i Zatona, morsku stranu drže ona. Odmaknuta od obale, što primorske čine skale, od Majkova do Mohove, Gornjim Krajem to se zove. S morske strane tu su vale, i Primorske one skale, toretama utvrđene, fortecama zaštićene. Tvrdo stoje te gradine, tu na rubu Domovine, povijest kažu prošlih dana, sve od Grka i Rimljana. Zaštićene otocima, povijest kažu potomcima, jer se iz njih mnogi slavni, otisnuše kapetani. Brigantina i pulaka, pod barjakom Svetog Vlaha, postadoše ti primorci, glasoviti moreplovci. U svijetu trgovačkom, pod zastavom Dubrovačkom, u cijelome srednjem vijeku, dok ih nesta na svršetku. U tim valam čekala ih, rodna gruda, brižne žene, i sinovi odrastali, što ćej ćaće da zamijene. Povremeno sidrilise, na prolazu u predahu, kakav zavijet da učine, Majci Božjoj, Svetom Vlahu. Tim pomorskim zaštitnicim, koje svaki mornar štuje, da na putu čuvaju ga, od bolesti i oluje. Teško bješe navegati, vazda se je bjestimalo, al' u muci i nevolji, Sveto Ime zazivalo. Sve te vale i polače, krase crkve i palače, jedne spomen od zavjeta, druge truda i tereta. Vala Stonska i Bistrina, čuvene su od starina, đe je leglo kamenica, i Solana ljepotica. Tuj su vrata Stonskog Rata, tvrde kule Stona grada, pod Podzvizdom čuvenoga, iz vremena Zahumskoga. I pitoma Zamaslina, đe antika bje carina, tu je Zaton, Konjištari, i Doljani, Klačinari. I njihovog sela dika, Mihanović ime Miha, štos' u svijetu obogati, rodnom selu ljubav vrati. Da ga pamti dok ga bude, harnog sina rodne grude, jer učini svoja Dola, prvom dikom od Primorja. Kad pogledaš put Istoka, izmeđ kopna i otoka, tu je kono pun života, Šipan, Lopud, Kalamota. Sve od one Boke False, do pred Gružom, Male Dakse, što ih veže Grebenima, kiti slavnim imenima. Što ga brani od Defora, biser našeg južnog mora, bez kojijeh nebi nikad, mogla biti Republika. Zavjetrine divnih vala, za najvećih fortunala, strane što ih sunce grije, na kom crno zlato zrije. Sve od Raca, Dubravice, pa do bujne Štikovice, navrh stijena od Tri Brata, što Zatonu čuva vrata. To bijaše od starina, carstvo loze i maslina, i smokava i rogača, i planike i buhača. Danas doci puni drača, tužan im se spomen vraća, nekad one morske rive, punile su brodske štive. Po dernecim uz igala, roba se je trampivala, a danas bi puka kami, kako pusta zemlja čami. Bez težaka i motike, duše ove tužne slike, kojoj znojem pro je lice, ove škrte crvenice. Da se vratim morskim valam, i Primorskim onim skalam, sa Pelješke od Prevlake, pa do Rijeke Dubrovačke. Vala Doljska i Hudopska, đe počinju čuda morska, đe je dušak od skalina, i fabrika od pelina. Port mornara i ribara, starih Doljskih zadrugara, što su svojim leutima, bili ponos ribarima. Pa Smokvina i Budima, sa čudesnim izvorima, što iz Rijeke Trebišnjice, izbijaju podzemnice. Od Smokvine do Budime, kolovrate čudne čine, što su slični gejzirima, na sjevernim jezerima. Vala Janska, Vala Slanska, đe su gnijezda kapetanska, đe su stari kapetani, Banićani, Kručičani. Tradicijom veterana, sve do naših jedreć dana, tradicija živi stara, pomoraca i ribara. S donje strane od Slanoga, ispod brda Bijeloga, Slađanovsko tu je žalo, odakle se navegalo. Tu su kuće kapetanske, kapetana Vale Slanske, od Milića, Dolistića, Tasovića, Mrnarića. Ohmućević admirala, do Kručičkih Gjenerala, Kraljevića iz Banića, Kmetovića, Mihovića. Povijest morskih od vukova, bijelih krla galebova, ta imena kapetanska, što ih pamti Vala Slanska. I imena druga slavna, u libra su upisana, i na starim grobovima, s obiteljskim grbovima. Iz Slanoga, Grgurića, doguraše do plemića, koja služe na čast njima, i tim prošlim vremenima. Kad se ove prođu vale, tad Primorske dođu skale, toretama izšarane, za obranu s morske strane. Sve od Raca do Orašca, tragovi su pomoraca, u portima od pučine, nać ćeš vlake, magazine. I ispred njih drevne panje, za brodova vezivanje, tu ćeš naći na mrkijenti, svjedočanstvo iz povijesti. Pomoračke tradicije, naše gornje Dalmacije, prva skala od Slanoga, to je porat sela moga. Od Grbljave navrh Raca, sela starih pomoraca, Ratačkoga sela vina, i rogača i maginja. Đe se vije strma skala, uz Ratačka Počivala, kud su mazge s mjehovima, verale se vjekovima. To Ratačko zgoneć zlato, što bje skupo i poznato, đe se na brod skrcavalo, i u svijet se prodavalo. Ovo selo na vrh Raca, bješe gnijezdo pomoraca, Perušina, Sjekavica, Rajkovića i Tikvica. Pitarević i Tutmana, čuvenijeh kapetana, i još Papa i Biskupa, Majkovska ih pamti župa. A legenda kaže stara, bješe gnijezdo od gusara, Petra Perlić kapetana, strah i trepet Dubrovčana. Što s Marketom i Šilićem, Lemanićem i Škapićem, u Konalu Ratačkomu, nijesu dali proć nikomu. Brodove su ustavljali, brodarinu uzimali, sa svojom bi brzom barkom, kidisali brodu svakom. Mjesto đe im stala barka, i danas se zove Vlaka, put u selo s Vlake ove, vodi grede uz Radove. A kada ih pohvataše, Petra na mijeh oderaše, a Markete i Perlete, iz Grbljave protjeraše. I danas im kroz Čakljine, zjape kuće ruševine, kad ih smaknu Republika, selo snađe skomunika. Tad je selo razdijeljeno, ime mu je zabranjeno, i u dvije kaznačine, djelovima pripojeno. Tako stara Republika, gusare je uništila, Grbljavu je podijelila, Majkovima pripojila. Ta će njega ljuta rana, sve do naših pratit dana, kada će mu sunce sinu, i vinut ga u visinu. Rodit će se mladost nova, na tom dijelu od Majkova, što će snagom i ljubavi, mnoge stvari da popravi. Što ih svako selo ima, zablistat će međ' selima, da se ima dičit s čime, povratit mu staro ime. Al' iza te bajne zore, doć ćej dani puni more, kada uza to divno djelo, osta skoro pusto selo. Gornji Kraj se isto tako, i živio i varako, jedni udri po docima, drugi bili pomorcima. Od Raca je druga skala, Dubravica povrh Žala, na vrhu je svome gaju, i pripada Gornjem Kraju. Okićena jabukama, od Mrčevca do Prčanja. Od jabuka tu je špica, čuvena je Dubravica. Belemečić tu je s Bara, Mihoč, Roko i Mozara, i imena druga stara, od težaka i ribara. Treću skalu za njom čine, te pitome Brsečine, rodno selo velikana, što napisa djela slavna. Vukasović Vida znana, i drugijeh Brsečana, maslinici i borovi, stari dvori Bizarovi. I Petrova zvana vrata, kula Bara Barabanta, starog zdura i sodata, pod Kondžilom skondžurata. Čuvao je on vlastelu, na Toreti i Kaštelu, i njihove ljetnikovce, fildikomes Pala Goce. Ti su Goce i Bizari, sa Primorjem upravljali, sa knežijom od Slanoga, Brsečina, Trstenoga. Gospari su od kmetova, Gornjih Sela i Majkova, i još dalje do Zatona, u Orašcu bio Bona. Imala su ta vlastela, uz obalu, kroz ta sela, svoje kule i dvorove, zapostate i kmetove. Svoje stranje i carine, vinograde i masline, za skupljanje ulja, vina, i mlinice od maslina. I džardine oko dvorca, najljepše je imo Goca, u Trstenom više mula, to su prava mirakula. Od Brsečkog okoliša, iza vale Osmoliša, Trstenska je tu marina, i pećina Srdupina. Krasna vila što bje prije, guvernera Dalmacije, a iznad nje, na platou, raj Gocinu perivoju. U tom raju od džardina, bješe Cvijeta Zuzorina, u posjeti drugarici, spomen osta lijepotici. Sa ljepotom štoj pjesnike, zatravila Republike, napraviše tu dejvicu, legendarnu ljepoticu. Još povijesna jedna šala, Trstenom je pečat dala, legenda je sačuvana, Marka Stanić kapetana. Kad je bio navegati, s đavlom će se poigrati, blagoj' steko pomoć' đavla, sgradi crkvu od Mihajla. Dal su zato Trstenjani, Svetim Vračim devotani, il' sbog kuge i morije, štoj' harala vazda prije. Jer do naših štuju dana, Svetog Kuzmu i Damjana, ponajviše Svetog Vida, kojem' krasnu crkvu s'zida. Ogromna je tu platana, atrakcija Trstenjana, koja krasi centar sela, oko nje su zdanja bijela. Vidjet samo tu platanu, najveća je na Jadranu, to je čudo od drveta, kažu staro petsto ljeta. A debelo oko struka, dest ljudi držeć ruka, u čudu se svatko pita, koliko jom kršnja hita. Pod njome je izvor hladni, i Trstenski restorani, đe Trstenska svrši skala, što se vije sa igala. Iza brda Svetih Vrača, Kliševo je i Gromača, s druge strane, uz obalu, Orašku ćeš naći skalu. Što se vije uz borove, iza kule Arapove, tu toretu kako zovu, sa Poljica iduć' k moru. Do u srce od Orašca, rodno mjesto dunda Banca, i Oraške tete Dome, i Općine, po starome. Đe je Petar Mandofia, sa susjedom megdan bia, na potoku, u dvoboju, on čast s mačem brani svoju. Te Oraške megdandžije, bjehu prave atrakcije, s bog rijedkosti dvobojima, u našijem krajevima. Atrakcija tu je druga, crkva Gospe od Zaluga, zavjet Gospe od Orašca, dernek, festa Primoraca. Đe u kolim' pod platanom, svaka svojim sa zlatanom, izvijane jesu kosti, u Linđima od mladosti. Orašac je s tople klime, živih voda, blage zime, osim voća i maslina, bogat zeljem, vrtovima. Što je vazda Dubrovniku, imo ulogu veliku, u njegovu snabdijevanju, ko što Zaton u ribanju. Ta dva mjesta bjehu glavna, s bog zeleni i ribanja, i pomorstva, ko ostali, od davna su navegali. Njihovijeh kapetana, Oraščana, Zatonjana, imena su mnoga znana, preko vrata od Jadrana. U Buletu u Zatonu, mlinovi su na izvoru, đe Primorci žito melju, i ribari mreže steru. Osim mreža i ribara, tu je spomen od mlinara, od Ilije bumbi-bele, što Primorcim žito melje. Sva ga gornja znadu sela, koja tu su žito mjela, i Pavišu iz Zatona, što je popu vezo zvona. Pa je vazda u Zatonu, bilo živo u pogonu, i veselo s tih škeraca, vazda puno Primoraca. U Zatonsku zgoneć' valu, štoj' na vrhu Gornjem Kraju, sa njezinom Štikovicom, i Vrbicom, i Loznicom. Što se svile pod Pobrežje, s Petrovim se selom veže, što je ime od "Kurila", đej granica stara bila. Na svršetku Gornjeg Kraja, spomenut se ovdje valja, o Remetam takozvanim, po brdima priobalnim. Đe živjahu u pokori, pustinjaci, pustolovi, spuštajuć se radi hrane, povremeno međ' pučane. Nikad ništa ne pitahu, pučani ih darivahu, dajući im na put božji, znajuć da ćej za njih molit. Držali su propovijedi, da se po njim' narod vlada; "Ko što čini, sebi čini, ko što djelja, predanj pada. " Još se nađu omeđine, i pećine Remetine, na vrh Raca i Kondžila, Petkovače i Močila. Vračev brda Trstenskoga, Bijelog brda, kraj Slanoga, na Olipi, kraj dubina, pećina je Remetina. Ti su božji sirotani, s malim bili skontentani, s narodom su dobro prošli, kako došli, tako pošli. Dubrovniku podno skuta, tri otoka rastegnuta, jedan drugog nadovezo, ko da Div ih raspotezo. Jelenji se prije zvahu, đe jeleni ne življahu, nego čaglji i kraošci, i težaci i pomorci. I divota od života, Šipan, Lopud, Kalamota. Jedrili su bijelim svijetom, a na njima život cvijeto. Po poljima i brdima, pusta loza i maslina, a u lukam jedrenjaci, Dubrovački tro-katarci. U tom redu poredanom, prvij' Šipan, sa Jakljanom. Na Šipanu divna zdanja, Šipanskijeh kapetana. Najveća je tvrda kula, na Suđurđu, niže mula, zdanje veće od palaca, Skočibuha pomoraca. Na prijevoju što je sjela, ima formu od kaštela, koja brani od istoka, da se priđe do otoka. A na brdu s druge strane, Duh utvrđen zbog obrane, što Šipanjsko čuva polje, od uvale Pakljenove. A Neđelja, navrh polja, jeli mogla biti bolja, na kojoj je sat sunčani, poštuju ga otočani. Kad na njome zvono zvoni, ostavljaju poso oni, il' u podne, il' u veče, il' s potrebe kakve treće. Moglo se je čut Lučane, zafrkavat Suđurane, u Šipanjskom radeć polju, zvoni podne u Stambolu. Šipun vodu, Međe bijele, i Duh tvrđu, od kapele, od tri brata, pričaj' bila, da su za noć napravila. I bez tega Suđurani, junaci su odabrani, na pučini i u polju, prava dika svome školju. Mnogi znani i neznani, Goravice i Bogdani, čije kuće dane broje, povrh vale Pakljenove. U živoj su uspomeni, Matovići i Zeleni, Paskovići, Zakarije, te su kuće najstarije. Ti ponosni galebovi, čija Vila i sad plovi, povrh glave od otoka, sjekuć vale od šiloka. Na zapadu od otoka, zagrađena od šiloka, Šipanjska je luka stara, što je vrijedne ljude dala. Mnogi od njih još se pamti, a najviše knez Murati, što u padu Republike, spasi Šipan neprilike. Uz težake i pomorce, odbio je Crnogorce, kad su htjeli ti pirati, na Šipan se izkrcati. Još i drugi što tu živu, i Šipansku čine rivu, Koporčići, Matovići, i Kovači, Stjepovići. I Glavići i Skračići, Malovozi, Aletići, i Boroje i Burići, i Palunki i Lovrići. Sorgi, Kralji i Baulo, od davna se za njih čulo, što po starom nautici, ponos bjehu Republici. Otočani i krajaši, i Tikvice i Labaši, Vrtiprasi i Lučići, Vuletići i Matići. Šije, Mrše, Palameta, Grašak, Dobud i Luketa, što uz lijeru uz poklade, pratio je maškarade. I Prizmići i Surjani, i Zlokići, Dragomani, što na ovim otocima, zvali su ih dogonima. Al' su luki od Šipana, vazda bili zlatna grana, danas djeca kapetana, pustim svijetom rastjerana. A otočke blagodati, drugi gleda da uhvati, domaćem se smijuć sinu, đe on traži domovinu. Na istoku od Šipana, drugi otok, zlatna grana, što s pomorskom tradicijom, na Šipan se naslonio. Al mu Šipan ravan nije, iz pomorske tradicije, Pracatova rodna luka, Gradu zlatna bje jabuka. Uz pomorce velikane, Lopud ima svoje dane, jedne lijepe i radosne, druge tužne i žalosne. Kad u njemu na igalu, vlastela se zabavljaju, đe djevojke gole igraju, a mladići gust imaju. Il' u doba propadanja, i krvavog ratovanja, doba rata od Kandije, Saracena i Morije. Kad rog javi na tvrđavi, da je počo pir krvavi, u jednom se priča noći, do kakva će jada doći. Trista Vica udovica, baška Kata i Anica, što ostade od Lopuda, omirine vidiš svuda. Omirine na sve strane, okružuju Lopuđane, i kažu im prošlost staru, što ostade na igalu. Al Igalo danas živi, Lopudskoj je ponos rivi, prosperitet tu je novi, ko das dani Pracatovi. Turističkom atrakcijom, Lopud se je obnovio, spominju se Kuljevani, Glavovići i Šešani. I Kristići, Mainery, krasne vile i hoteli, što najljepši dio čine, Dubrovačkoj rivijeri. Tu su Gale i Perčini, i Lopudski motorini, što po buri i šiloku, drže život na otoku. Atrakciju na pučini, drže Žmirci, Crvelini, Klis, zabavu i kulturu, spomen školju, Gospi, Šunju. Đe je plaža šumovita, i kapela čudnovita, i legenda o djevici, toj Lopudskoj sirotici. Što je s Šunja, na Andriju, u ljubavnu tragediju, pošla u noć na pučinu, ljubavniku vlastelinu. Koji Svetom na Andriji, bje skondžuran u mantiji, s bog ljubavi sa pučankom, tom sirotom otočankom. Kojom nijesu dala braća, al' je ljubav bila jača, jer zavoljet nije smjela, ono što je zavoljela. Svake noći na Andriji, stoji čovjek u mantiji, paleć vatru na mrkijenti, da ga može doć vidjeti. On u crnom samostanu, živio je misleć na nju, na ostrvu od Andrije, al tu noć se nado nije. Jer nevrijeme strašno biše, al je braća prevariše, kad se nije udat htjela, za njihova prijatelja. Na prijevaru svoje braće, u noć mrklu zaveslaće, u noć crnu od ragana, misleć ide do dragana. Pred njome su zaveslali, sa svijetlom su pokazali, pa umjesto do Andrije, u noć crnu odvelije. Gubeć snagu od ragana, i misleći na dragana, more će je progutati, za ljubav se žrtvovati. Ta ljubavna tužna drama, ukratko je prepričana, al kroz priče i legende, bogato je opisana. Iza ove tužne priče, treći otok zalebdiće, sa svojijem zelenilom, i kazat će što je bilo. Kakva mu je povijest bila, što za sobom ostavila, od kada se za njeg znalo, pomorstvo je na njem cvalo. Bilo pojam od života, takva ti je Kalamota, il' Koločep, danas zvani, i njegovi otočani. Koji žive u dva sela, u dvije vale što su sjela, u njima su zdanja bijela, Gornjeg Čela - Donjeg Čela. Đe imena živu jaka, Šoletića i Lujaka, Svilokosa, Kukuljica, Besjedica, Baburica. I imena druga znana, Dubrovačkih kapetana, što potiču sa otoka, listaj' duga i široka. Među svima, Baburica, istaknu se dobra srca, sa svojijeh dobrih djela, iz svojega rodnog sela. A iz svijeta kad se vrati, on je dao sazidati, Gradski zvonik na Stradunu, zaslužuje počast punu. Ovdje mu se počast daje, nek mu spomen vječno traje, štoj činio za života, Dubrovnik i Kalamota.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 28 vel 2014, 23:55 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
PUČKA SPOMEN KRONIKA DUBROVAČKOG PRIMORJA

Spominjući prošle dane, i junake izabrane, i čuvene po selima, koje svako selo ima. U tom dijelu od Primorja, s Miholj-Krsta do Majkova, pa i dalje prema Gradu, imena se mnoga znadu. Jedna vrijedna, zanimljiva, druga smiješna i šaljiva, koje svako u imenu, čuva neku uspomenu. Najprije se sjetit valja, dva narodna pametara, koji pamte zgode stare, nek im spomen vječno traje. Prvog Pera Cvjetovića, s Majkovskijeh Kovačića, a drugoga Iva Giga, Slađanovskog živog libra. Obadva su bili oni, kao živi leksikoni, pričajući staru slavu, otimljuć je zaboravu. Dva će ova velikana, vječno živjet među nama, jerbo bez njih ove zgode, prekrile bi mrtve vode. Uspomene tih jarana, nek ostanu sredinama, da ih one prepričaju, i spomen im održaju. U selima ispod Tmora, i Banići i Podgora, i Trnova i Mravinjca, Republici bje konjica. Jahali su svoje konje, od Slanoga do Mironje, bjehu vojska takozvana, kavalerja Rustikana. Konjanici ti su stari, na sedlima i samarim, sačuvali tradiciju, svako selo, svog Deliju. Delija se naći mora, u svim selim od Primorja, čak i Serdar u nekijem, ovim selim Primorskijem. U Primorju te su časti, bile simbol stare vlasti, iz onijeh davnih dana, seoskijeh kapetana. Još je počast priznavana, imenima Deda, Bana, od Hrvatske i Zahumske, simboli su vlasti pučke. Ban je vladar najstariji, u Hrvatskoj tradiciji, a Dedo je u Zahumlju, Bogumilskog igro Dumu. Iz tih sela Primorskijeh, sve do dana današnjijeh, u Slanom si mogo vidjet, na konjima te Delije. Živ je primjer naših dana, Banićkoga Papricana, tog junaka na Doratu, sva ga naša sela pamtu. Tako isto Stankoviće, Gjaje, Vrance i Radiće, iz Mravince i Podgore, kako jašu niz Primorje. Sjetit ćej se čeljad stara, Jadrušića lijeričara, što je sviro Primorcima, po Primorskim dernecima. U Mravinci iza vrela, još ćeš naći Paču, Škera, i Bobića i Mozaru, Mata Roma, kuću staru. Mata Roma čuvenoga, štoj' bos išo do Slanoga, Dundo-Tete svakog zvao, kažu da je s konja pao. I ostao retardiran, al' je vazda bio miran, i siguran za poruke, da u prave dođu ruke. Sam Bog znade što sve bistri, svi na svijetu nijesmo isti, nekome se život smije, nekog crna tuga bije. Još je junak što se zove, Grando Jelić iz Trnove, koji kaza Papanima, đe je zvijezda materina. I ostali Trnovljani, đe no tutnje nakovani, prije nego svane zora, bude vilu navrh Tmora. Da pogleda do Žepine, što to rade ti Pavline, i Botice i Đurjani, Crnki, Zvone, Dedi, Bani. Tomašević, Šiševići, i Gunjine i Jelići, Gozdenice i Delije, takvih niđe bilo nije. Svi su oni u konjici, straža bili Republici, čuvajuci glavna ždrijela, Republike od rašćela. Na gomili zvanoj Šilo, slobode se barjak vio, s kojim narod od Primorja, vazda se je ponosio. Kraseći mu kršnu goru, što se spušta prema moru, niz prodolje od Banića, đe su kuce Kmetovića. Kraljvića, Mihovića, i Jelića i Monića, i Smrdelja i Mordžina, nekadašnjih vlastelina. Glumci, s Lisca i Mordžini, postadoše vlastelini, što pomorstvom od pučana, imena ćej postat slavna. Al ćej opet u pučane, Republike kad nestane, samo s grbom vlasteoskim, dočekat će naše dane. Pomoraca i ribara, koje pamti Janska mala, i Budima posestrima, u kantunu pod selima. Kručičana i Pavlina, i Doljana i Smokvina, Gjenerala i Glunčića, i Čučaka i Puzića. Ili Kola, ili Šola, iz Banića i iz Dola, i Konjuhe i Kobile, spominju ih morske vile. Ili Bega Mitrovića, ili Vlaha Kmetovića, što u svome radijusu, radili su o cirkusu. Ili Gašpa Gjenerala, či glas grmi, malom Janskom, ili Marka Kondenara, serenadu vali Slanjskom. Svi ti što su nabrojeni, bjehu vrijedni i čuveni, iz zaselka svaki svoga, i Primorja od Slanoga. Na redu je vala Slanjska, i ribarska mala Banjska, đe je trakhta i šabaka, i družina Miće Carka. I ribari na mrežice, Barabe i Sjekavice, i još braća Sibiljani, ti vječiti morovrani. Što su s Damom, s Papanikom, tresli valom svakolikom, uz Vlahana, uz Kužina, čuvenoga berikina. Il' čuvenih Maltežana, ispod greda od Postranja, Golušića, Stjepčevića, i Milića i Knežića. Ili Bagra i Beata, ili Šimu i Debata, Mrčevice i Smrdelje, Stražičiće i Ševelje. Ta imena i sad žive, i ponos su Slanjske rive, uz čuvene Miljkoviće, i zaselak Grguriće. Đe se bijelu dvori bijeli, đe su bili stari Škveri, selo starih kalafata, i meštara od zanata. Đe su kuće kapetanske, bile ponos vale Slanjske, Dolistića, Mrnarića, Ohmućević, Tasovčića. Kovačević, Mitrovića, Dobroslavić, Tomovića, Belemečić i Matića, Jerkovića i Milića. Kondenara i Mozara, sve imena to su stara, i još Bjanka i Bujaka, sa starijeh jedrenjaka. Bijeljahu se bijela platna, kad vremena bjehu zlatna, zlatno doba od pomorstva, đe od svega malo osta. Došla propast od pučine, Crnogorske paljevine, ostanula tužna slika, kad propade Republika. Pomalo se danas diže, al je tuga nova stiže, jer zaludu štos popravlja, kad se narod ne obnavlja. S Grgurića preko mora, uvala je Brnakova, đe gusarske stale barke, i sijevale puške šarke. Kud uskoci, put Trebinja, prošli Iva Senjanina, kud sa Jurom Daničićem, plijen iz Turske sagoniće. Uz tu valu put Grbljave, iduć Doce kroz Zaklane, srest si mogo Grbljavljane, i mazaka karavane. I na njima nošnja stara, ko daj' doba od gusara. Neki od te družbe stare, i bili su ljudeskare; ko što Ćelo Perušina, ili Moro Šćeputina, ili Brko Lemanica, ili Boso Sjekavica. Što su svojom snažurinom, prednjačili pred družinom, i još Biskup ili Papa, njihova stara klapa. Rajkovljani i Tutmani, i ostali Grbljavljani, uz Tešiju lijeričara, đej' od kola bila sala. Perušine i Mihine, Muse, Miške i Madine, Pitarević i Tepšiće, i Aksiće i Miliće. Budućnost ih mora znati, i vječno ih spominjati, pogotovo ljute rane, prvog rata žrtvovane. Za vrijeme Austrije, u šteluncim Goricije, Miću Papu iz Grbljave, sa Tirola i sa Piave. Što se tuko s žandarima, u vrijeme od režima, sa Primorskim kavgadžijom, Čepikućskim Rabadžijom. Što se vrati sa kolajnom, iz bitaka s Talijanom, i još mnoge iz Krajine, ta ih vojna ne spominje. Ostadoše bezimeni, kad dođoše bezkičmeni, što umejesto domovine, bijehu tuđe podrepine. Što za račun svoga džepa, puste zemlju da se cijepa, junaštvo im držeć nulom, i platega Zadrom, Pulom. Svi su ovi preko gaja, Bizarova bili raja, dok Tutmani ne kupiše, vlastelinstvo od gospara. Vremena se izmijeniše, dođe vrijeme od agrara, plemena se izdijeliše, usitni se zemlja stara. Imenima starog kova, kronika se kiti ova, koja evo protegla se, od Grbljave do Majkova. Đe je kita od plemića, Carevića, Kraljevića, Barbarusa, Vlahovića, i Stahora, Lobrovića. Ćuka, Kljunka i Grčića, Doga, Zeca i Ljubića, Pavličević, Cvjetovića, Radeljević, Popovića. I Lopina, Milovina, Lanzibata i Dolina, i Bujaka i Jemina, Peraica, Domaćina. I Tepšića i Martića, i Ćoića i Radića, uz imena neka nova, to je kita od Majkova. Jos kraina pamti naša, Oblizala i Bulaša, Gjenoviće i Janjiće, i Ćurčije i Matiće. I Cakala i Tantila, da im zemlja laka bila, dva junaka, dva čudaka, s Rožeškijeh podanaka. Đe se stara šala zove, "s Rožetića na Majkove", odkud skreće cesta bijela, za glavice Gornjih Sela. Kad Majkovske prođeš klance, i popneš se na gomile, pred tobom ćej bijele ruke, Gornja Sela da razšire. Bijele ruke, bijela sela, u te vale što su sjela, od jednoga do drugoga, vijuga se cesta bijela. Štoj' za brda Gornjoseljska, novi život donijela, kud je nekad s crnom dračom, ulica se uska plela. To su Gornja Sela zvana, iza brda poredana, koja kriju te glavice, s Osojnika do Riđice. Đe su Lokve i poila, kroz ta sela glavna bila, i torovi s rašćelima, na koje se murva svila. I starinska doskočica, kroz te klance i bogaze, u Riđici, riđa voda, u Mravincu, mravi laze. U Mrčevu, omrkoše, u Kliševu, poklekoše, u Gromači, progrmiše, a u Ljubču, obljubiše. Osojnik je na vrh glave, Gornjih Sela od tvrđave, što je krila razširila, s Osojnika do Gomila. Kud su nekad gojna stada, sa glavica i ograda, sagonjena na pojila, danas pusta pustoš vlada. Zjape klanci razvaljeni, ne čuje se zvono stada, niti pjesma čobanice, što za stadom pjeva mlada. A u selim život novi, nove kuće, nova zdanja, ko da nikad bilo nije, niti stada ni čobana. Gradski život na veliko, ušao je za glavice, nema više čobanice, niti glasa od lijerice. Što je nekad kroz ta sela, glasila se na sve strane, kroz strništa i plandišta, bare, kolom utabane. Niđe ne bje mladost življa, ni od linđa življeg kola, Gornjoselci prvi bjehu, balarini od Primorja. Pusta mladost Gornjih Sela, ponos svaki svome selu, pronosiše krz te vale, tradiciju ne uvelu. Koja živi kroz ta sela, posvetit joj pažnju valja, i otet je zaboravu, jer se više ne ponavlja. I njihove divne ljude, posvetit im spomen treba, za sve znane i neznane, jer zaborav pusti vreba. Za početi od Riđice, Bjelobrka rodnog sela, kojem biće i ostat će, uspomena neuvela. U Riđici Ljubišići, i Kovači i Dživići, Ivanović, Stjepovići, Simanići i Bronzići. I još Bijele i Bradare, obitelji to su stare, što na ovom donjem kraju, Gornjoseljske dane traju. Kad ostaviš Riđičane, Mravinjačke nać ćeš Bane, što Mravinjcu čine dio, đe je Bundžo glavni bio. Mravinjčani đe su stari, Bule, Mrse i Kotlari, Vodopije i Tičići, Barovići i Katići. Miljkovići, Baturini, Mravinjački balarini, đe su pusti dani kola, đe li lijera Osmanova. Kad je pusti da propjeva, čula se je do Mrčeva, Mrčevskoga budeć sina, bezrukoga balarina. Tuto Kandže što se zvao, sva je kola nadigrao, u svakom je mogo selu, kolo izvest za noć jednu. Svako kolo nadbalati, po čem će se spominjati. Još Mrčevsko kolo vode, i Banovci i Vojvode. Kosovići i Dživići, Šuljki, Hilje i Dupčići, i još mnogi iz tih vala, što ih rodna zemlja dala. Đe no živa vatra sijeva, nasred župe od Kliševa, đe Laptali i Vuleše, vremenu se odupriješe. Batinići i Pekete, ti čuvari zemlje svete, Buholovi sokolovi, i potomci Sekulovi. Selo Luke Batinića, druga Mijata Tomića, s Karapandžom iz Mrčeva, narodna ih pjesma pjeva. Što se vije iz komina, đe je Crna Vulešina, i ostale ljepotice, đe su dani od lijerice. Đe je Lampo i Makako, znao radit čudo svako, sve štoj' bilo naoposlo, okrenuti naopako. Ostaviti ovu braću, i popet se na Gromaču, vidjet Genda sa Gromače, što mu društvo bje najjače. I u kolu i na radu, sva ih Gornja Sela znadu, Matušiće, Moretiće, Skake, Gere, Batiniće. I Peruke i Radiše, s Gromačom se ponosiše, jako selo iz tih vala, što je divne ljude dala. Divnu kitu od mladosti, što po svijetu sije kosti, ostavivši svome selu, uspomenu ne uvelu. Ali tužnu zbog sudbine, nek im spomen ne ugine, neg' neka im vječno traje, dok na nebu sunce sjaje. Iza brijega Gromačkoga, eto dola Ljubačkoga, Ljubačkom su u dolini, Špikule i Musladini. I ostali Ljubačani, s Gornjim Selim povezani, primaknuti u zasoju, i Orašcu i Zatonu. Al su Gornjih Sela dio, Osojnik ih nadvisio, kojeg krije kršna gora, sa selima od Osoja. Đe Burini i Tomaši, bjehu glavni tamburaši, i još mnogi njima slični, ti Osočki ljudi dični. Ponos sela od zamorja, što kraj čine od Primorja, s Osojnika do Bistrine, što Primorje naše čine.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 01 ožu 2014, 03:06 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
PRIMORSKI ŽIVOT I OBIČAJI

Od svih Božjih profesija, težačka je najtežija, motikama motikaju, dikelama dikelaju. Da se samo u predahu, nađu s batom u zamahu, starcu stancu na vrh glave, ili s kosom oko trave. Ili s kljunom od mašklina, oko kreka od somina, da do novog trapa dođe, stvori nova krčevina. Što Primorcu život daje, i sčijem se uzdržaje, jer od rada i života, vazdaj' posla bilo dosta. Pjevalo se, zvonilo se, psovalo se, molilo se, kad mu posli nebi išli, svi bi Sveci s neba sišli. Kad bi mazge tovarili, blago muzli i hranili, i o kišu i o sušu, griješili su jadnu dušu. O zakone govermenta, štoj krv siso jadnog kmeta, za sve ono što gaj' bilo, za što znoj se krvav lilo. Teškob' jadnom duši bilo, često bi jom prekipilo, pa bi jadan s jada toga, i na samog puho Boga. Jopet dođi promišljena, boljaj nego namišljena, njemu bi se okretao, i Svece mu svetkovao. Činio mu pročesjune, i palio kanđelune, a u trudna predvečerja, doba Zdrave od Marije. Tad bi žamor po kominim, žamorio Rozarije. Zno je dobro razlikovat, što je pravo, što je krivo. I na neki svoj se način, tako Bogu oduživo, i stijem se skontentavo, bolje vrijeme izčekivo. Zimi lozu rezalo se, i masline čistilo se, u proljeće da se sadi, i kopaju vinogradi. Sve do ranih ljetnih dana, sumporanja, polijevanja, kad bi bure marčanice, znale slomit sve mladice. Slomit volju u težaka, ta prirodna sila jaka, kad ga tresu zadnje bure, i poslovi od verdure. Težaku su dugi dani, tvrdi dlani izpucani, jer ga teški posli gone, dok ne počne prekopodne. Na Krstov-Dan to se znade, kad se glavni posli srade, ali ove zadnje Bure, kad bi gruhle u arbule. Strah i trepet pomorcima, što bi stali u portima, njih se vazda spominjalo, od kad se je navegalo. Njih i mijenu Septembrinu, ne izlazi na pučinu, ne raspinji jedra bijela, jer ti nećej ostat cijela. Al' ih bilo od kuradža, kakve majka malo rađa, ti si mogo čuti njega; "Ko stroliga ne navega. " Takvi svoj su poso znali, i po Buri burdižali, hrvali se s Levantima, s Boke False do Jakina. Da iz onih dođu strana, kad zapuha Tramuntana, il' čekali Majstral ljetni, vraćajuć se doma sretni. Dolazili krušni, rušni, ne bjehu im dani sušni, ko težaku što su bili, ljetinu mu odnosili. Il' ribarim hladni dani, kad su zglobi smrzavani, po postama od šabake, prošli muke svakojake. Što bi s ribom po selima, s kašetama na leđima, pošli činit provijandu, za bobicu i bevandu. Dab u kakvom zavjetrini, potlje muka po pučini, na spjadžuri uz klisuru, napravili lešaduru. Pričajući svoje jade, što ih svaki ribar znade, o noćima ispod svijeće, kad u mrežu riba neće. O napasti od Dupina, štetu čineć ribarima, gdje on svoga nađe dijela, ne ostaje mreža cijela. Il' o sreći od ulova, što je rijetka ribarova, kad rog trubi pod ribarski, kad se pjeva starosvatski. Kad udari žega ljetna, tad navale čeljad sretna, u Primorje na kupanje, a Primorac žito žanje. Po škrapama, dolovima, i vrše ga sa konjima, u to doba po selima, sva su čeljad po gumnima. Gdje u znoju i prašini, tvrdo rade na ljetini, uz vršaje i pahanje, nema mjesta za kupanje. Nije da on nebi znao, koristiti uživanje, al' ga težak poso goni, i težačko rabotanje. Kad je žetva sigurana, čeka zemlja izpucana, da se gruna po strnini, po toj žegi i vrućini. Dikelama grunje valja, za proljeće zemlju spravlja, il' se grade razvaline, il' se čisti pod masline. I dižu se s doca drače, da ih bude kupit lakše, tako Dana do Ivanja, i stadžona od trganja. Do Ivana Glavosjeka, kad ga novi poso čeka, spravlja badnje, žetke, bačve, bere smokve i rogače. A kad Mala Gospa prođe, i trganje na red dođe, pa do svetog Jeronima, on već novog vina ima. Počne stadžon novog vina, i kupljenje od maslina, počne sjetva da se sije, i pečenje od rakije. Blagodati od jeseni, počne mladost da se ženi, a od Dana od Mratinja, siđu Vlasi s volovima. Raziđu se po selima, da zarade zaitina, vidiš tada Hercegovce, s volovima orat doce. Ko god ima napolicu, sagoni je na zimnicu, čim dočeka buru prvu, kolje brave u pastrvu. Od maslina počne branje, novog vina pretakanje, kad se kopa, kad se sije, dimi koto od rakije. Masline se i maginje, skapulaju prije zime, taj dar Božji od prirode, zvan Intrata, kada rode. A kada im roda nije, teško zimu čekatije, jer je tada svega manje, teškoj' gledat prazne stranje. Al Primorac naviko je, na sve muke i nevolje, pa će probit zemlju treću, da za sebe nađe sreću. U težaka tako ti je, sigurno mu ništa nije, da Intrata sigurna je, živio bi veselije. Ali ona muči dušu, i odnosi snene noći, kad se teška briga brine, kad se neda sklopit oči. Uz oganj bi tada sjeli, spominjali Božić bijeli, koji da je na vratima, i za njime crna zima. Sve do dana studenijeh, i blagdana Svi Svetijeh, kad se počne drva brati, i za zimu pripremati. Pa do dana Nikolina, kad se kolje kaštradina, kad ćej ljudi u Badnjake, a uveče, za opanke. Jer su zato noći ove, svak za Božić treba nove, a žene ćej vunu presti, il' ćej nove bječve plesti. Svi ti posli što se rade, i sav život što se traje, to sve skupa vezano je, uz narodne običaje. Koji vjerno život prate, i težačke muke krate, pa ćej kazat stvari mnoge, pa neka se one pamte. Dođe jesen i Svi Svete, vrijeme Briške i Tresete, dođe vrijeme novog vina, vrijeme sijela i komina. Kad se bačve načimaju, nova vina provivaju, kad bi znali mokri brati, starosvatski zapjevati. Pa bi bila opjevana, festa prvog zimskog dana. Ponekad su na Svisvete, kola bila zametana. A na drugog studenoga, spomen dana od mrtvoga, kad su mrtvim zadužbine, kapitula bratovštine. Kad im se pale svijeće, i grobovi kite cvijećem, pokojni su spominjani, i opijelom opjevani. A o plačni onaj dane, iz pepela kad ustane, grešni čovjek da se sudi, milostiv mu Bože budi. O Isuse prosti svima, pokoj vječni, daruj njima. I još spomen s luminima, odavo se pokojnima. Onda dođe Sveta Kate, kažu prigrij k ognju gnjate, drugi kažu kokošica, mjesec dana do Božića. Al' svi znadu da će mati, na nju prikle izprigati, počet će se kolendati, i Badnjake spominjati. Tako dani kolendanja, do Badnjega traju dana, pečenica kad se kolje, i lovorom kiti polje. S lovorikom i brštanom, sve osvane korunano, kuće, staje, ložđa žita, kitila je lovor kita. Na badnjak se rano rani, jer blagdana stižu dani, kad se pale krušne peći, stoki grm se ide sjeći. Kolenda se na sve strane, sve su vale razpjevane, čuješ uz zvuk kosjerića; "U Božića, tri nožića. " A iz druge čuješ luke; "Na tri grane, tri jabuke. " A popodne, to se znalo, za Božić se pripremalo. Klala se je šiljegvica, pripremala pečenica, bor se stavljo i česnica, ta Božićna veselica. A na Badnje predvečerje, kad sve bude zgotovljeno, majka će se pobrinuti, da sve bude okađeno. Naći će se za popretom, sa starijem skandaletom, sa tamjanom na žeravi, svetom vodom u kikari. Proći sve će prostorije, oko kuće i avlije, okadit ih i poškropit, i ovako za njih molit. "Tamjan kadi, voda brani, Otac i Sin i Duh Sveti. " Taj blagoslov od starina, djeli ruka materina. I moli se za dom stari, da ga čuva hudih stvari, tako ona oko kuće, dok ne puknu prve puške. Kad će otac sa Badnjakom, kao starim topužnjakom, pojavit se na vratima, i čestitat domaćima. Ovoj kući dobar veče, čestito vam Badnje Veče, i Badnjak će pristaviti, lovorom ga okititi. I prelit ga crnim vincom, posut solim i pšenicom, jer su taki običaji, koji su se održali. Te su stare redikule, činile im mirakule, u koje se vjerovalo, i s kojim se pomagalo. Onda će se večerati, pa ćej mladi kolendati, a majka će spremit dare, za pričekat kolendare. U Prosincu ljutom zmaju, godina se bliži kraju, kad će počet nova zima, koja oštre zube ima. Vjetar njihat gole grane, dim se dimit na sve strane, kad će iskat zeko nanu, more pjenit pjenu slanu. Tada u te dane grube, Anđeli ćej da zatrube, da navijeste radost svjetu, Betlehemskom o djetetu. Da je blagdan od Božića, glavna festa od godišta, da će u tom Svetom Noći, mir na zemlju ljudim doći. Festa počne s Badnjim Danom, počet će se s postnom hranom, sa kuhanjem bakaljara, i priganjem od prikala. Ta je hrana Badnjeg Dana, u užance uzidana, jer stom hranom dane ove, služilo se niz Primorje. Badnju večer od sumraka, grmi vatra iz pušaka, plamti oganj od Badnjaka, vesela je duša svaka. Kolenda se svukud čuje, i noć svetu navješćuje, od večera već satima, smjenjuju se na vratima. Kolendari s pjesmom starom, za Božićnim vapeć darom, prije neg ćeš jednim dati, drugi ćej ti zapjevati. "Ovoj kući dobar večer, čestito vam Badnje veče. Došli smo vam kolendati, ovim dvorim hvale dati. Mi smo došli preko žala, u karoci od gospara. Obili smo vode, gore, dok smo našli ove dvore. Pred dvorom vam bor zeleni, navrh njega orle sjedi. Kako orle krilim trese, opadaju zlatne rese. Vi pošljite sluge vaše, da napune ćese naše. Mi vam puno ne prosimo, mi bisaka ne nosimo. Vranih konja ne gonimo, već mijendela i oraha, i žutijeh naranača, i mantale jednu peču. Da vam Bog da bolju sreću, malo vina u bocunu, što hranite u kantunu, kad vam dođu prijatelji. Da rečemo viva, viva, domaćice bila živa, domaćine ti uživaj, kolendare ti darivaj. Ako Bogda s novog ljeta, da stečete novog zeta, to vam bila čast i dika, vašoj kćeri vjerenika. Sad smo došli od Mihina, oni su nam dali vina, a u tetke Perovače, đevenice i pogače. Spominjemo ljude vrijedne, nemoj te nas pustit žedne. " Tako su se zabavljali, suhim voćem darivali. Skupili bi suhog voća, pa u crkvu na ponoća, bez ferala i bez svijeće, tamo da se pjeva Pijeće. Pred crkvom bi uz Badnjake, pale šale svakojake, a u crkvi od svetišta; "U Sve Vrijeme od Godišta. " Grmjela bi pjesma stara, i bez popa sa oltara, svak bi pjevo kakoj' znao, da bi Bogu hvalu dao. Slavilo se Božjeg Sina, sa ljubljenjem od Bambina, častila se Sveta Kruna, pa bi crkva bila puna. Jer bi došli iz daleka, sbog ponoćnog tog dočeka, ko i oni iz blizine, kojih nikad vidjet nije. Po ponoćki, čestitanje, pa put doma uz pjevanje, svrćuć uz put na partiju, suhe smokve i rakiju. Kasno bi se išlo leći, otac moro meso peći, pa bi u peć ložit stao, da bi meso izpekao. Jer Božićna pečenica, kao svijeća i česnica, na trpezi mora biti, snjima Božić proslaviti. Jerbo bez njih Božić nije, te su stvari najglavnije, Božić-ručak bio glavni, vazda rado spominjani. Imao je svoje čari, sbog posebnih ovih stvari, najprva je pečenica, krsna svijeća i česnica. Lovorikom zakićena, ornamentim ukrašena, a svijeću bi voštanicu, zadjenuli u pšenicu. Na polnoćki posvećenu, s njom u času napunjenu. Za taj ručak i obrede, vežu priče i legende. Što u ljudsko srce dira, svak bi svoga našo mira. Popodne bi kroza sela, igralo se na mijendela. Penjala bi djeca grade, s vrućom željom da zarade, onda nakon igre svake, brojila bi djeca take. Kako se je zvalo pare, po užanci igre stare. U Božićne još obrede, spadale su i kolende. Suhe smokve probadane, na maslinu nanizane, u jabuku zađedene, za darove namijenjene. Snjima se je darivalo, Novo Ljeto čestitalo, najprvi dan od godišta, kojeg slijede Vodokršta. Najzadnji su Vodokršti, kad se sveta voda krsti, i iz crkve doma nosi, i baština snjome škropi. Kad se pjeva zadnje pijeće, i Božićno glođe pleće, i čita se lopatica, što će donijet godinica. POgađa se nad tim znakom, i Badnjaka nad ugarkom, jer je ovo zadnja fraja, Božićnoga ugođaja. Još ćej doći druge feste, i objedi od menestre, častit će se rujnim vinom, i gostiti kaštradinom. Al bez onog svetog sjaja, Božićnoga ugođaja, jer je vrijeme od Božića, najglavnije od godišća. On se cijelo ljeto čeka, zanj se dođe iz daleka. Po Božiću drugog dana, pusta mladost razigrana. Započet će zimsko kolo, u popodne Stjepanovo, Stjepan-danom počelo bi, na Poklade svršilo bi. To je vrijeme od divote, svakog sveca i subote, Linđo balo po selima, bio ponos Primorcima. Tu se mladost okupljala, i u kolu uživala, Sveti Vlaho, Kandelora, bili glavni dani kola. Kad gotovo ne prestanu, ni po noći ni po danu. Za Primorska sva je mjesta, Sveti Vlaho bio festa. Ujutro bi bratovštine, sve pod barjak izkupile, užanca je bila stara, svako selo barjaktara. Pa bi ovi sokolovi, obukli se ko svatovi, pred njima bi u špalire, postavili mušketire. Što ćej vatrom iz pušaka, slavit festu Svetog Vlaha, u povorci do Slanoga, da pozdrave parča svoga. Pred kojim ćej počast dati, i barjake izvijati, oni što su bliže Gradu, išli u Grad na paradu. S barjacima na Stradunu, u svečanom pročesjunu, što je bila divna slika, raskoš starog Dubrovnika. I Primorje bliže Stona, svoga parča i patrona, častila je s barjacima, ta Primorska sva krajina. Pa to bješe divna slika, ko daj' živa Republika, Svetog Vlaha do Poklada, počela bi maškarada. Dok s Završnim Karnavalim, završili nebi bali, a onda bi Srijeda Čista, očistila mnoge stvari. A najviše od ljubavi, rođenijeh na zabavi, sve je bilo zabranjeno, u vrijeme Korizmeno. Dani posta i nemrsa, durali bi do Uskrsa, Velika bi Setimana, rado bila dočekana. Kad bi cure cijelog kraja, prihvatile pengat jaja, i mastit ih za Uskrsa, kad se soldim na njih puca. Tad bi poma i maslina, nosila se po baštinam, a u dane Svete Muke, majčine bi opet ruke. Pripremale bakaljare, i prikle bi isprigale, po zakonu Svetog Posta, od starine kako osta. Pa bi ove poslastice, zavonjale kroz ulice, kroz te dane Kalvarije, pa do zvona od Glorije. Kad bi ono zvonit stalo, u cvijeću se umivalo, i žego se oganj novi, u čas danaj Uskrsovih. Igralo se sa jajima, na seoskim prijelazima, ispred crkve i kroz selo, bilo živo i veselo. Najposlije za ta jaja, uveče bi bila fraja, gdje bi pala stara pjesma, i ulica bila tijesna. Spominjući doživljaje, i narodne običaje, za Uskrsna rekoh jaja, i priganje od prikala. Jaja bila za Uskrsa, dok bi prikle više puta, Sveta Kate, to se znalo, i za njome Badnjim Danom. Pa Četvrtka Velikoga, i Grgura mahnjitoga, kad obično pušu Bure, i Marčane skontradure. U one su stare danke, prikle išle prigat Banjke, u Prhinjac na Grgura, dok im nije skontradura. Skotrljala do u more, te kamene Grgurove, pod Racem ih i sad zovu, Na Kamenu Grgurovu. Podvodna je to litica, za kamenom od Prhinjca, koja bješe nekad sveta, sbog adeta il' zavjeta. Opasna je sada seka, ribarima za oseka, ako pažnju ne obrati, barku može nasukati. Potreba je od detalja, jer se ovo zaboravlja, da ga barem ovdje stavlja, jer se više ne ponavlja. Još tih dana marčanijeh, bilo Ponat nazvanijeh, To je Josip, Luncijata, kad se iglom ne barata. Jer je bila proverbija, da te može ujest zmija, kada znadu puhnut Bure, i učinit skontradure. Koje morsku površinu, pretvaraju u prašinu, pa umjesto u Proljeće, sa crnom se zimom sreće. Od Uskrsa do Spasova, nema kola ni svatova, to je vrijeme mirovanja, potlje zimskog zimovanja. Već će počet od Jurjeva, da se živi, da se pjeva, kad se gora zazeleni, i livada zarumeni. Kad bi djeca ranom zorom, skupila se za prozorom, kako im je obećano, da će Jurja viđet rano. Sve bi svoje male sile, u tu pažnju sakupile, da im opet ne uteknu, kad projezdri na Zelenku. Al' bi bila skontentana, ljubičicom Jurjev dana, prvog cvijeća od proljeća, što za mladost znači sreća. Potlje zimskog mirovanja, dođu dani od pjevanja, dani kad se život budi, srce hoće slomit grudi. Zavonja se lovorika, podražije kapinika, žute žuke rascvjetane, pelin plavi, na sve strane. Sa njima se miješa cmilje, zlatne kose, bjele vile, te Božije blagodati, nije lako izdržati. To su dani od napasti, kad se ljubav počne krasti, i misliti o festama, i mladijem nevjestama. Koje počnu vrćet repom, u ovome dobu lijepom, kad sve blista od života, i miriše od ljepota. I naš ovaj kamen sivi, pozlati se i oživi, kamol' nećej srca mlada, kad ih ovaj miris svlada. Djevojke ćej propjevati, ljubicu ćej spominjati, daj' ljubica sama rekla, da je prvi cvijet od ljeta. Da su znale djevojčice, što je cvijet od ljubice, sve bi cvijeće pokidale, a ljubicu zalijevale. Sdruge strane u Dubravi, čut ćes pjesmu od ljubavi; procvale su ljubičice, da ih beru djevojčice. Svaka bere dragu svome, a ja jadna nemam kome. Jedna sjetna, druga mila, takva nam je mladost bila. I na radu i u kolu, spominjući svoga lolu. To pjevanje staro divno, za mnoge je primitivno. Al' kad nesta tog melosa, nesta časti i ponosa, zamijeni ga čamotinja, i duševna sirotinja. Nesta pjesme, nesta kola, nesta šarma, od Primorja. Feste počnu s Duhovima, počne linđo po selima, Spasov Danak s mladim sirom, s novim medom što se ijo. Po neđe bi znalo kolo, zaigrati na Spasovo, al' obično s Duhovima, počelo bi po selima. Ljetne feste festidžati, preko ognja preskakati, granalo se i pjevalo, s čežnjom ljubav spominjalo. Prva festa od Primorja, Svetoj' Trojstvo od Majkova, za njim dođu Korosante, s bijelim cvijećem posipate. Pa Petrov Dan i Ivanje, preko ognja preskakanje, kad se starom u obredu, prelazilo u legendu. Najviše se u Grbjavi, preskakanjem festa slavi, tuj su ognji Petrovdanski, bili simbol nadzemaljski. Antikoga vjerovanja, u tom selu sačuvana, gdje zaselak ima svaki, svoj žrtvenik Petrovdanski. Za koji se mnogo prije, bralo granje od makije, navukli bi od smrečine, kao kanap od klačine. Pa se znalo u toj noći, preskakati do ponoći, inadit se usto valja, či će oganj dulje trajat. Običaj je uz to bio, Dub da bi se nakitio, koji bi se zapalio, kad bi obred zavrsio. Malo dalje u gomilu, zabili bi kakvu bilju, pa granama od smrečine, i šarene karte fine. Kitio se Dub zeleni, simbol staroj uspomeni. Još sve ove običaje, pratile su pjesme stare. Što uz staru melodiku, imale su simboliku, što za povijest mnogo znači, ne smiju se zaobaći. Iako će teško biti, u ovo ih uklopiti, sbog starine ja ih štujem, ove redke posvećujem. Te su stare pjesme ove, pjevale se kroz Majkove, kako smo ih slušat znali, kad smo oganj preskakali.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 01 ožu 2014, 03:10 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
*IVANDANJSKE I PETROVDANSKE BALADE
Budila, budila, mati Ivana, uoči, uoči, dana Ivanja, ustani, ustani, sine Ivane, tvoje je, tvoje je, društvo ustalo, otišlo, otišlo, u lov u gore, a tvoja, a tvoja, ljuba u polje, nemogu, nemogu, majko majčice, vještice, vještice, srce izjele, a znašli, a znašli, sine kojesu, ti si mi, ti si mi, majko najprva, za tobom, za tobom, sele starija.
*CVJETALO CVIJEĆE PETROVO
Cvjetalo, cvjetalo, cvijeće Petrovo, brala ga, brala ga, Mare vjerena, u skut ga, u skut ga, majci metala, majka jom, majka jom, cvijeće razmeće, ostavi, ostavi, majko majčice, zašto mi, zašto mi, cvijeće razmećeš, to su mi, to su mi, kite i vite, mojemu, mojemu, dragu savite.
*STARA PJESMA O KOLU
Pod onom, pod onom, gorom zelenom, malo se, malo se, selo vidjelo, u selu, u selu, kolo igralo, u kolu, u kolu, bila djevojka, u struku, u struku, tanka visoka, u licu, u licu, bijela rumena, ono je, ono je, moja djevojka, sva moja, sva moja, kola igrala, sve moje, sve moje, pjesme pjevala, ono je, ono je, moja djevojka. A jedna, a jedna, stala za kolom, ko bijela, ko bijela, vila za gorom, zašto ti, zašto ti, mlada ne igraš, oli ti, oli ti, dragog neimaš, ja mlada, ja mlada, dragog ne imam, u kolu, u kolu, mlada ne igram, ja kad sam, ja kad sam, dragog imala, u kolu, u kolu, ja sam igrala, u kolu, u kolu, prva i zadnja.

To su pjesme te antike, običaja starih slike, pjevalo se i igralo, veselilo i balalo. Kad bi došli ljetni sveci, ljetne feste i derneci, kad na festam po selima, balalo se po gumnima. Kad se mladost razveseli, kad se bijeli rekam bijeli, kolovođa kolom vlada, okreće se cura mlada. S kolovođom ispred glumca, u lijericu glumac kuca, dok ne počne hvatat pare, i komande vladat stare.

*PRIMORSKO KOLO LINĐO (POSKOČICA)
I otvori glumče, i upadaj momče. I podigni gundilo, ono te udrilo. Imaš i komu, rodu svomu. I poslušaj linđa, kako ti svira. Srce ti dira, nedaj joj mira. Djevojku za ruku, rumenu jabuku. I daj jom vjetra, odmah smjesta. Izvijom kosti, Bog ćeti prosti. I po tri puta, bijela skuta. Naokolo glumca, i mati je rodila, za kola goila. Kažijom gaće, rekla je daće, ma neznam kad će, slagat će more. Danu more, ko more. Ko ne more, fora napolje brate. I dosta je loma, nije cura goma. Zagrli je odma, vodi je doma. Zagrli poljubi, rani obilježi. Vozi nosi, lijera te nosi. Nemoj zbijat, ni nabijat. Imate mjesta, da vas je dvjesta. I poslušaj glumca, kako ti kuca, i kako ti sviri, mladiću mili. I stani mi pani, komandu mi pazi. I tenca mi senca, pusti curu s mjesta. I prekini glumče, i poslušaj momče. Ruke niza se, curu predase. Tri put skoči, na jednoj ploči. Pogledaj curi, crne oči. Cura će momka, u oba oka. Lijeru pod nogu, noge ćej same. Frankaj mi srijedu, i poslušaj lijeru. Srijeda je moja, cura je tvoja. I poslušaj glumca, kako ti kuca. Čuvaj mi linđa, on ti je dika. Bati mi kolo, s istijem hodom. Mladiću lijepi, što ću ti rijeti. I sastavi plesku, o ruku desnu. Pleska, pleska, svaka ženska. I ja velju neka, neka, to je naša mladost stekla. I dosta je pleske, ne čini treske. Hvati se ženske, grli se snjom. Mladiću moj, do ovega dana godina je dana. Tornjaj mi kolo, s istijem hodom, kreni životom, s ruke na ruku-s duše na dušu. Premetni mi dušicu, pod lijevu ručicu. I ponesi vilu, na lijevome krilu. Culjaj ljuljaj, vozi nosi. Nemoj šeta, ni ometa. Čuvaj druga, pokraj tebe. On će tebe, kao sebe. I poslušaj linđa, kako ti svira. Srce ti dira, mladosti mila. Denu more linđo, sviraj mi krilo, slabo je bilo. Moglo je bolje, kolo je moje. Krili, krili, brate mili. Suči seko, na popreko. I dosta je krila, platićemo linđa. Denu more počini, linđo prekini. Počini, oduši, košulju osuši. Druga runda, istog čuda. I bala, bala, kolu hvala.

To je dio Linđa toga, čuvenoga Primorskoga, što se balo po selima, i Primorskim dernecima. Prvi dernek Primoraca, bila Gospa od Orašca, gdje bi cijela Gornja Sela, Pod Platanom kolo vela. Gornja Sela s Majkovcima, i ostalim Primorcima, što u grupam po selima, jahali bi na konjima. Pa to bješe divna slika, vidjet grupe konjanika, i zanjima puno svijeta, hrleć gospi od zavjeta. A na Stonjskog Liberana, tuj bi cijela donja strana, s Ponikovcim i Doljanim, u kolima pod platanim. Smokovljani, Visočani, Topoljani i Ošljani, sve bi živo niz Bistrinu, pa u Stonsku hladovinu. Tad bi mlade Topoljanke, Smokovljanke i Ošljanke, ostavljale svoja stada, pa do Stona sišle grada. Što su bile kao vile, što bi dernek začinile, sa Rudina pa do Kleka, bile kita od derneka. U Slanomu na Osidža, svako selo svoga linđa, u Slano bi sve se slilo, i tuj bi se dernečilo. Trgovci bi sa svih strana, navalili sa mazgama, sa konjima i živinom, otočani s rujnim vinom. Sa dinjama Suđurani, s jabukama Dubravljani, na sve strane pečenica, i lijerica dangubica. Prodavača stala dreka, to bje slika od derneka, gdje su oni lijepi dani, gdje li momci nagizdani. Što su slavu o selima, pronosili dernecima, đe su oni uz lijerice, okretali Primorčice. U Slanomu pod murvama, u skupijem kotulama, gdje su prsa puna zlata, gdje ubrusci oko vrata. Gdje ubrusci i kikini, gdjeli zlatni kolarini, s te mladosti i ljepote, i tih zlatnih pontapeta. Svaka od njih sličila je, ko daj' gospa od zavjeta, toj' užanca bila stara, stara slika od pazara. Koju novo doba sruši, i na svojoj ima duši. Tako prođu ljetne feste, dođu dani od nevjeste. Dođe jesen blagodatna, od godine doba zlatna, zlatno doba od godne, i jematva od ljetine. Kad se pune uljem pila, kad se sidri Morska Vila, kad vrijes cvjeta pokraj puta, puca ouška od saluta. Kad se mladi momci žene, da dom stari ne uvene, dajući mu život novi, svukud kita i svatovi. Pred svatovim barjaktari, starosvatski svat će stari; "Da rečemo ujme Boga, da nam bude u čas dobra. " Stari svat je po ulicam, nazdravljao na zdravicam; "Ovud' svati prohodili, i nevjeste provodili. " Zdravice im iznosili; "zdravo bili, vino pili, od godine do godine, a od jedne do stotine. " Sve dok bila Božja volja, da ste zdravo braćo moja, bijelim grlim kroz družinu, pripjevao domaćinu. Domaćina Banom zvao, sve mu časti spominjao, a pred kućom domaćina, čekale ih na vratima. Sa kiticam pjevalice, obučene u kitice, svatovim ćej zapjevati, što ćemo im darovati. Svakom svatu po kiticu, đuvegliji vjerenicu, svatovski su običaji, sa prosidbom počimali. Kad je cura izprošena, za mladića zaručena, tad bi išli na prstene, uz češćele nakićene. I u njima padišpanji, i prsteni nanizani, i darovi za put prvi, starom svekru i svekrvi. Koje će im neve dati, stat u kući pomagati. Objed bio s obje strane, i dogovor za vjenčanje. Tako dvije obitelji, postale bi prijatelji, od prosdbe do jeseni, kad je vrijeme da se ženi. Vrijeme kad se na pir zove, kupi kitu i svatove, i na kuću barjak stavlja, nek zna da se, pir pripravlja. Kruna svega, nošnja stara, cvijet narodnih običaja, crven kapa s perjanicom, i jačerma s zlatnom žicom. Zlatne toke po prsima, pusta srma po leđima, pas svileni s sindžirima, ukras divni Primorcima. Sa svilajom i pulsatom, lik s junakom i sa svatom, za svilajom mala puška, nekadašnja snaga muška. Danas s salvom služi taka, za svatova i badnjaka, a do nje je stari znanac, ljuti Handžar Bjelopasac. Či su zubi na granici, straža bili Republici, danas stvari od muzeja, narodna ih pjesma pjeva; i spominje one dane, Bijelopascim prošarane. Eto to je slika ova, običaja od svatova; što ih pamti mladost moja, a iz župe od Majkova. Toliko bi mogo dati, što se sjećam i što pamtim; iz mojijeh mladih dana, Primorskoga pirovanja. Sve se isto svukud zvalo, i isto se pirovalo; možda s malim razlikama, u nekijem sredinama. Kola, sijela, linđa, feste, i pirove od nevjeste; držale su sve sredine, s Osojnika do Bistrine. Divno biše niz Primorje, viđet kitu i svatove. Pogotovo kad bi njima, bilo jahat na konjima. Viđet bilo svitu takvu, ko da gledaš Sinsku alku. Pa kako je ne spominjat, novo vrijeme ne proklinjat, što dokrajči tu ljepotu, stvori bezdan u životu. Nošnja stara po selima, jednaka je Majkovima, i svatovski običaji, osim mjesta na obali. Što vezaše tradiciju, uz građansku mizeriju, pa u zadnje i sva sela, tom se bijedom zaodjela. Nema više čina svetih, ni nevjesta u laneti, ko princeze što su prave, zlatnim vijencom oko glave. U dom novi ulazile, sunce u njeg unosile, da mu staru lozu spase, da mu vatru ne ugase. Danas sve to važno nije, ništa nema ko i prije, bijela kuga selo bije, iz te nove mizerije. Ne poštuju prošla ljeta, nema plača od djeteta, struja, voda, što to vrijedi, ko će sve to da naslijedi. Priroda se ne poštuje, pa se ona osvećuje, pa će svega da nestane, na takve smo spali grane. Te svetinje iz prošlosti, sačuvajmo budućnosti, da nas nebi ona klela, crne dane donijela. Uz ostalo što imamo, stare pjesme sačuvajmo, jer je kroz njih dosta toga, sačuvano povjestnoga. Čuvat treba ko svetinje, stare pjesme i pjesnike, što su bdjeli nad slobodom, naše stare Republike. Što u one davne dane, pjevahu joj pjesme slavne, po čemu se danas znade, kakvej' teške prošla dane. Dab' u Jadran davno bila, potonula Venecija, o Hrvatske da se žali, more Otomansko ne razbija. I ostale što su sjali, kroz vjekove našem rodu, budili ga iz sna smrti, i putili na slobodu. Bili plamen od života, sijali mu sveto sjeme, još i danas nove ljude, čut ćeš pjevat stare teme. Srce jednoć mora planut, za sav život, za sve dane, mora jednoć poslin tuge, vjetar nosit naše lađe. Il' o Lađi Zvonimira, kojoj Nazor dade krila, što je prošla kroz vjekove, teške bure i oluje. Na žalu je nasukana, razbijena, al' još tu je, ko i drugi od nacije, sve do dana današnjijeh. Što su stali na braniku, od sna smrti budili je, ne ko ljudi politički, što od svoga dalje nosa. Ne viđeše snagu zemlje, stare časti i ponosa, niti u nju vjerovahu, tuđinu se uticahu. Pa su iz te mizerije, njene vječne tragedije, dok pjesnici uz nju stahu, imenom je pravim zvahu. I bijahu vječna zublja, narodnoga rodoljublja, čuvajući staro ime, Lijepe Naše Domovine. Danas nije ko i prije, niti treba da se krije, jer kroz pjesme rodoljubne, diše duša od nacije. Nacija je narod cijeli, sama sebi, svoj svijet bijeli, koja živi vjekovima, na svojijem prostorima. Svaka svojoj sreći teži, i od težkog ropstva bježi, al' nemože pobjeć svaka, koja nije dosta jaka. Zato teške traje dane, po drugomu diktirane, naša bješe takve sreće, iz stoljeća u stoljeće. Sudbina jom bješe siva, al' ostade ipak živa, kroz sve bure i oluje, na žalu je, al' još tuje. Čuvalo je kroz vjekove, do u naše dane ove, sveto čuvstvo u srcima, dano svima narodima. Al' nad njime treba bdjeti, ko Amanet čuvat sveti, da ga nebi preoteli, život laki i nezreli. Jer nacije bolje sreće, kojim drugčje cvjeta cvijeće, jer imaju svoju vladu, one tuđu zemlju kradu. Pa umjesto Božjeg dara, na zemlji se haos stvara, i narodi mnogi pate, i krvavi, rati rate. Mjesto mira, blagostanja, da svak svog se drži panja, i svak svoju vodu pije, uz ognjište svoje grije. Nebi bilo zla na svijetu, sve bi bilo veselije, pa bi bilo divno gledat, sreću svake od nacije.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 01 ožu 2014, 23:13 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
KRVAVA TRAGEDIJA U MAJKOVIMA

Na hiljadu i devet stotina, trideseta i peta godina, nu poslušaj mili pobratime, žalovitu pjesmu od istine koju jesam mislio spjevati, svu istinu vama prikazati. Evo ima po godine dana, kako mi je na srcu rana, vr'jeme dodje da pjesmu sastavim i Hrvata mlada da proslavim koji pade vatrom oružnika, u Majkovu, blizu Dubrovnika. Ja ću vama pokazati sada, kako mladić pravedan nastrada kada su ga žandari ubili, brutalno su djelo učinili bez potrebe vatru otvorili i pravedna njega oborili. Dan je bio crkvenog proštenja, mladić bio na glasu s poštenja; u rukama pun je umjetnosti uzor bio sve naše mladosti, ljubljen bio na domu i putu, al' sudbinu doživio krutu; od dobre je kuće, obitelji srcem dobri, mirni roditelji kojim pade odsječena ruka, snak Luko Kraljevića Luka momak pade, od Boga grehota, dvaest treća godina života; ostade mu vječna uspomena. Još trojica bijahu ranjenja; ovi mladi koji su ranjeni, svi bijahu momci neženjeni. Poslušajte da vam kažem pravo, po istini tako bio zdravo. Prvog kažem Marka Peraicu u lijevu ranjen podlakticu. Njemu jako rana otvorena i kost mu je nemilo slomljena. Drugi Bujak od njih ranjen biše, on se Luko po imenu piše. Pokonjega on je ujak bio; njega hitac nije oborio. Već su njemu deset rana dali bajunetom svega izbadali. Treći od njih iz Slanoga bio, teške rane i on zadobio. Glumac Vlado pokonjega Boža, proparana po tankomu koža. Još i ruka desna je ranjena podlaktica sva mu je smrvljena. Ni sad njome nemože gibati, on i Marko ostaše sakati. Sad da kažem pobratime mili, oružnici koji su tu bili: prvog kažem sad podnarednika, od patrole mlada oružnika, po imenu Nenadović Ranka, koji rani Peraicu Marka, i do njega kaplara mladića po imenu Juru Jurjevića. Još tri druga koji su tu bili i u pomoć njima dolazi, i njih ću vam kazati potanko jedno bješe Topalović Marko. Ale Drnda drugom ime biše, a treći se Milatović piše. Milatović Ivan on se zvao, kako kažu, on nije pucao. Da vam, braćo, sve po redu kažem, po istini, da ništa ne lažem, najprvo ću kazat događaje, pa ću onda sudske odnošaje. Dan bijaše treći od Duhova, kojeg slavi vjera Isusova, na šesnaest mjeseca šestoga dan bijaše Trojstva presvetoga, festa biše, za mladosti zgoda iz daleka bilo je naroda. Mladosti smo od svake imali i po podne kolo su igrali. A na guvnu u Vlaha Jemina, gdje je bilo za kupiti vina, tu žandari u kući su bili, s momcim' našim rujno vino pili. S momcim' našim sve u razgovoru, u Jemina, u bijelu dvoru. Tu za stolom oni su sjedali šalili se i razgovarali. Razgovor se o svačem vodio, kako j' koji u službu hodio. Tu sad dođe Pero Perušina, i po redu pozdravlja se s njima. Daje ruku Pero i govori: "I vi došli u Majkove gori? " Ranko pozdrav njemu ozdravio, i ovako njemu govorio: "Ja sam došo na nesreću moju, u Majkove činiti patrolu. Jesam, Pero, živoga mi Boga možda došo da ubijem koga. Il' ja koga il' će kogod mene. " Kad to reče u čašu ukrene. Punu čašu kad vina nalije, nudi Peri da se on napije. Na to mu je Pero zahvalio: "Hvala, Ranko, baš sam sada pio. " "Ali što se sada govorili, to Majkovci nisu zaslužili. " Kaže Ranko: "Nisam kazo koga; ima danas i više naroda. " Take Ranko riječi izvali, svi smo čuli koji smo sjedali. Nitko nije o zlu promislio; neki misle da se je napio. Opet neki drugo promišljaše, da na čašu ovo govoraše, jer nemože u nikakvoj zgodi zlo u ovom selu da urodi. Jer je mirno ovo selo malo, po njem' nebi žandara trebalo. Zato naši svi žandari znaše, i patrolu u njeg ne poslaše. Poznati su kod naroda toga; to patrola biše iz Slanoga. Slano naša to nije stanica, već Trsteno općine Orašca. Sada momci kolo zametnuše, svi iz kuće u kolo odoše. I žandari kolo su gledali, ukraj guvna Vlahova sjedali. U to došli i mladi Slanjani, mladi momci i šnjima Banjani; s tamburicam po svom običaju, pa da gori malo pobalaju. Tu se dosta iskupilo puka, a na guvnu Kraljevića Luka. Tu Slanjani u kolu igraše i hrvatske pjesme popjevaše. To krivo bilo žandarima, jer je bilo vr'jeme od režima. Podalje su malo od njih stali, najsitniju svaku su slušali nećel koji štogod zapjevati da ih mogu sviju povezati ali nitko tu zapjevao nije ono što se pjevati nesmije. Dopuštene pjesmice pjevahu smirom oni na guvnu igrahu. Tu vremena isteklo je dosti, buna izbi kod naše mladosti. Zabunio Niko Perušina, proti njemu Rade je Dolina. Perušina učitelj je bio, u Majkovim on se je rodio. Nastanjen je bio u Dračevu, kod Trebinja, u polju Popovu. Cjelo vr'jeme dokle je učio, sa sestrom mu je ljubav vodio. K njome on je dohodio često u njegovo ovo rodno mjesto, gdje je škole pohađao tada. Al kada je ispit položio vjerenicu svoju ostavio. Više snjome razgovora neće, proti njome svakih riječi meće, proti njome i njezinu bratu, da će njemu ostati na vratu. Svakih grdnja govorio tada, i da neće udat se nikada. Prošlu zimu kod kuće je bio, u kolo je amo dohodio. Provodio svake je ludosti i s našom se zavadi mladosti. Vazda neku silu je vodio, uvjek bunu zametnuti htio; pa je došo i ove godine iz Dračeva, iz Hercegovine, a u pratnji svog poslužitelja koj na konju dogna učitelja. Poslije podne u kolu je bio pa je malo pobalati htio; samo htio da zametne bunu, nepristojno vikao po guvnu skočio se taj Dolina Rade, pa u kolu balat mu ne dade. Jer se na njeg Rade rasrdio, sve zbog sestre protivan mu bio. Tu se mala zametnula buna; skočila se uprava od guvna. Perušinu izbacili vanka; al' evo ti Nenadović Ranka, i kaplara Jure Jurjevića; pravo idu do naših mladića. Sazvali su neke ukraj guvna pitali su zbog čega je buna. Naši momci kažu žandarmima sve što se je dogodilo snjima. Ranko njima odgovara tude, neka više galame ne bude. Našto naši momci obećaše, a žandari u kuću odoše, i šnjima su do dva prijatelja, brat i otac ovog učitelja. To je bilo u očima svima; i učitelj otišo je šnjima. U kući su dugo vr'jeme stali, pričali su, zajedno sjedali, kad iz kuće jesu izlazili Bogdanović Iva nalazili. Odmah toga poslaše sokola da im dođe pomoćna patrola. Bogdanović pripravan je bio i u Slano brzo odletio. To je bilo tačno u pet sati, sa patrolom natrag se povrati. U susret im Ranko pritekao, nešto tajno njima je rekao. Ovo pjevam sve što sam vidio, jer sa tada kod Slanjana bio, koji tad su u miru igrali, nit' vikali niti su pjevali. Pet žandara k njima dolaziše tamburice svirat ustaviše. Braćo mila, da nijesam bio, nikom nebi vjerovati htio da se može dogoditi tako, al sad mi je vjerovati lako, bez ikakve prot' zakona vike tu ih gone kao razbojnike. Tu guraju Miću Sibinjana i trgovca Gjenerala Frana. I ostale tu koji su bili, na cestu ih amo izgonili. Proti njima svakako vikahu, kundacima svakog udarahu. Nitko im se tu ne opiraše, već "što ovo činu?" govoraše. Jedan žandar stao pa se smije i govori: "To vam ništa nije. To je ništa. Noćas ćete znati, pa neka vam pomognu Hrvati! " Eto braćo, na mirnoj zabavi, mirno selo, pa se zlo napravi. Tu naroda zgrnulo se dosta i u kući malo koji osta, jer tu svatko vidjeti bi rada što će oni učiniti sada. Tu se silan narod okupio, svak bi rada da bi što vidio; što će oni sada učiniti, kuda li će Slanjane voditi. Ali sve se dogodilo mutno, zamršeno, strašno i derutno, a da nije lako promisliti, a kamo li u pjesmu staviti. Slanjani se svakojako brane da od sebe žandare odstrane tu se snjima prepirahu dosti da izbjegnu žandarskoj naglosti. Svatko znade da nijesu krivi al' nijedan tom se ne protivi. Frano kaže: "Neka ženu nađem, i maloga sina njome dadem; da joj predam sina malenoga, ja ću ići svama do Slanoga. " U Jemina da jaketu ima; obješena da mu je ostala; "Nek ju uzmem, pa ću ići s vama. " Al je srdit Nenadović Ranko. On povika: "Veži njega, Marko! " Mila braćo, sve vam je istina, vidio sam mojim očima. Kad je Marko lance izvadio i za vezat njih je pripravio, kad to skoči zapovijed nova oružanih ovijeh lavova; Ranko Marka rukom potegnuo, i natrag se izmicat nagnuo. U tren oka svi se postrojili, na gotovo puške pripravili. Šest koraka svaki izmakao, tada Ranko "Pucaj!" zavikao. Onaj s desna što j' do njega bio, on je njemu vako govorio: "Ne smijemo na mirno pucati. " Ranko njemu tad oštro odvrati: "Pucaj" kaže: kazati vam moram, ja ću zato biti odgovoran. U to vr'jeme razgovora malo naroda se mnogo razbježalo. Svatko bježi kuda znade bolje, da nedođe do gore nevolje. Bježi narod, ali nije lako da se odma baš razbjegne tako, jer je tude dosta bilo svjeta, u bježanju jedan drugog smeta. Ali tko će od zla izbjegnuti, koliko ćeš učiniti puta, kroz to vr'jeme od pola minuta? Jer je tude dosta bilo svjeta, svaka puška oštro zaklapala na to Ranko pripravan je bio. On je svoju brzo ispalio. Druga, treća za njom se obori, čini mi se nebo se otvori. Zatim pade četvrta i peta, stade trka uplašena sv'jeta. Strah je naglo zavladao bio, gdje tko znade tu se i sakrio. Nitko nezna gdje je koji osta, u narodu pravi metež posta. Neki skaču niza zid od puta, svakog zima uhvatila ljuta. Prvi, drugi, metak se je čuo, kad je Luko nemilo viknuo. Tada mrtav na zemljicu pane, oštro ga je pogodilo tane. Njega ujak ugledao bio, prema njemu hitro poletio. Vidi gdje se na cestu složio, i rukama ranu poklopio. Kaplja krvi iz njeg nije pala, agonija već je zavladala. Oba oka zaklopljena biše, leži jadan tako i izdiše. Još se nitko nije zaplakao, misle da je u nesvijest pao. I još neki u kuće odoše, u čašama octa donesoše; mrtvo t'jelo na cestu polažu, pa ga octom po rukama mažu. Al' zaludu svaki napor bio, jer se Luko s dušom rastavio. Antun, bratac Kraljevića Luka, kad ga vidje, uhiti ga muka, malo dalje od njega je stao, i od jada na zemlju je pao. Svijest svoju već je izgubio, brata svoga uvjek je ljubio. Od kako su postanuli mali, uv'jek bili u igri i šali. Pa poslije, kada odrastaše, jedan drugom svačim ugađaše. Šalili se ko dva pobratima. Take braće na daleko nema, zato pade usnicam nijemim to je žalost za bratom rođenim. Ujak Luko, vrste od mladića, pokraj mrtva stajaše sestrića, gledajuć ga i on svijest gubi, svog sestrića i grli i ljubi, moj sestriću, što si krivac bio, pa te hitac, prava pogodio? Moj sestriću, krilo od sokola! To bijaše Kraljević Nikola. Mrtvo t'jelo Lukovo uzeše, megju sobom malo poniješe. Oba plaču od velike muke, vruće tjelo, a drhtave ruke pa iz ruka njima izpuzalo, na cestu ga nasloniše malo, i htjedoše prihititi bolje, ali evo i druge nevolje. Žandarima bilo nešto krivo, pa su gori dolećeli živo. Hoćeli su da Bujaka smetu, don'jeli mu pod vrat bajunetu. Luko, srdit, pa od neke muke odturnu je ispod desne ruke. Svoga posla prihiti se tada, da odnese svog sestrića mlada; ali evo jada i gorega, jer u bedru ubodoše njega. Ispravi se od velika bola. Okupila njega je patrola; niz cestu ga tada odturaše, i nemilo svuda izbodoše. Nemore se jadan da ispravi, jer ga jedan udari po glavi. Sve mu zv'jezde pred očima planu, polumrtav na zemljicu panu. Uspravi se s teškom mukom tada, povrati se do sestrića mlada, kojeg ženske bjehu okupile, rođene mu dvije sestre mile. Dvije sestre i rođena majka, grle njega, ljube bez prestanka. Teško bješe gledat majku njemu, kakvu žalost iskaza golemu. Ako srca imalo imate, vi joj žalost ocjeniti znate. Pade majka uz mrtvoga sina i sve ječi srcem iz dubina: "Luko, sinko, moje zlato milo, što se ovo s tobom dogodilo? Ajme meni, moj milostan sine, rano l' tvoje bjelo lice stine. Sine Luko, majčina radosti, ti pogibe u cv'jetu mladosti! Mili sinko, sve ufanje moje, ah, nesretne sad matere tvoje! U žalosti teškoj ostavime, prije vakta, moj milostan sine. Ovu ranu neću preboljeti, za tobom ću jadna umrijeti. Zdrav veseo uvijek si bio, od srca si svakom dobra htio. Ah prokleta bila ona ruka, koja mog je uništila Luka! Proklet onaj ubojica bio, koji mi je sina pogubio! " Bože mili, na svemu ti hvala, velika je žalost zavladala kod naroda koji tu je bio, od žalosti svaki procvilio, pa gledati žalosno je bilo, jer se ovog nije dogodilo u 'vom selu, ni u okolini, u nijednoj dosada godini. Tad se neki skupe od mladića, odnesoše doma Kraljevića. Otac njegov doma je sjedao, rojba bila, pčele prigledao. Sad se žalost ponovi napose, mrtva sina u kuću unose. Stari Luko na podu je bio, kad je teške glase razumio, nasred poda tad od jada panu, suze vruće iz oči mu kanu. Više nije govorit umio, jer je svoga sina izgubio. Uhvati ga drhtavica ljuta, dvadeset je ležao minuta. Nakon toga, kada k sebi dođe, k mrtvu sinu u kamaru pođe. Ječi, plače, stari i uzdiše, od žalosti jer nemore više. Kleknu kod njeg starac na koljena, košulja mu suzom natopljena. Mrtva sina i grli i ljubi: "Jao, sinko, rano l' te izgubi! Kad si tako naglo zaglavio, što mi nisi po sata živio, da se stobom malo razgovaram, i oprostim, ja i majka stara. Mili sinko, dobar si mi bio, rano te je otac izgubio! " Mili Bože velike žalosti! Tu se dosta iskupi mladosti: ženskih, muških mio pobratime, i još svaki njima od rodbine. C'jelo selo pokojnika štuje, roditeljim' došo da žaluje. Svatko stoji sa suzom u oku, svatko žalost osjeća duboku. Djevojaka tu je i mladića, svatko žali mlada Kraljevića, jer sa svakim on je dobar bio, mladu, staru, srcu ugodio. Što je rijetkost od mladosti sada, da on nije opsovo nikada. Dapače je svakoga učio i na dobro mnogog obratio. Poslušajte moja braćo mila, kud je moja mis'o zaplovila. Znate, braćo, sada što nam fali, i na čem smo mi prije ostali? Mi smo drugo i zaboravili, i mnoge smo jade ostavili što se onog časa dogodiše, Kraljevića kada nam ubiše. Ranjenike spomenuću sada: Peraicu i mladoga Vlada. Kriknu Marko, taman nasred puta, rana mu se otvorila ljuta. Krvca curi na sve četiri strane, s l'jeve ruke, iz njegove rane. Tada pade pa se prenemože, jer on krvcu gledati nemože. Sletila se njegova rodbina, doniješe i octa i vina, pa ti mažu prenemoglog Marka, trljaju ga octom bez prestanka, dok se jedva Marko razbudio, kao b'jeli papir probl'jedio. Mislili su da ga živa nije, ko iz kabla crna krvca lije. Majka, otac kod njega je bio i Ivo se bratac prigodio. Drugi narod koji tu je bio, blizu Marka svaki dohodio. Rupce svoje iz džepa davaju, ter Markovu ranu zavivaju. Sestra trga rubac iza vrata, vije ruku rođenoga brata. Tad odn'ješe Marka Peraicu pokraj guvna, gori uz ulicu, u onoga Iva Milovine, prijatelja njegove rodbine. Teško ovo gledati bijaše, putem svuda krvca tecijaše. I danas se pozna po kamenu, ostavlja nam tešku uspomenu. Braćo mila, što ću pjevat sada, ostavismo ranjenoga Vlada; nitko njega nije ni vidio, niz cestu se ranjen oborio. Četir metra bilo je dubine, vjeruj meni mio pobratime, i na kamen teški doli pao, svak se čudi kako j' živ ostao. Tu, nesretan, na mjestu je stao, dugo vr'jeme nitko nije znao. Svak se o svom jadu zabavio, nitko Vlada nije ni vidio. Nakon dugo bilo je vremena sam izađe, bl'jedji od kamena, kad ga narod ugledao biše, u hladu mu ležaj napraviše. Jadnog Vlada ležati stavili, oko njeg' se mnogi iskupili. B'jele su mu sve od krvi gaće, bratac Milo pokraj njega plače. Tu mu oni zavijaju rane, što mu oštro napravilo tane. Ruku desnu, kost mu je smrvilo i u desnu stranu ga ranilo. Proparalo kožu mu na boku, nego sreća, nije u duboku. U to doktor iz Slanoga dođe, ranjenike zavijati pođe. Taman doktor s time gotov bio auto jedan po njih doletio iz bijela Dubrovnika grada, da ih vodi u bolnicu sada. Jer javljeno Dubrovniku bilo sve što se je amo dogodilo. Tada ovu skupiše trojicu, otiđoše šnjima u bolnicu. Mi ostasmo jade jadovati, Kraljevića mlada žalovati. U kuću se njegovu skupismo, i za dušu Bogu pomolismo. Noć duboka, nikom' se ne dr'jema, od večere ni pomena nema. Preko dvanaest ure odmakoše, kad dva auta iz Gruža dođoše a u drugom kapetan sidio. Pun žandara teretni je bio, kako no je stanica javila, mislili su uzbuna izbila, da je narod na njih nasrnuo, i građanski rat da je planuo. Kad u selo oni doletiše, svud po selu stražu postaviše, pa kapetan i vodnik te čete, u glavara u kuću dolete. Zovu njega sobom do Slanoga, i vlasnike od guvna svakoga. Ovo jedno Jeminovo biše, kako no vam u početku piše. Drugo biše Kraljevića Luka, kojega je zadesila muka, koliko su srca kamenoga, pozivaše i Luku staroga, Luko stari nije ići htio, jer se o svom jadu zabavio. Tada oni u Slano odoše i dvojicu ovu povedoše to jest kneza i Vlaha Jemina koji no je prodavao vina. Tu ih oni o svem raspitali, u jutro ih kućama poslali. Kada danak osvanuo biše i oni se gori povratiše iz Slanoga da vode dvojicu uhapsiše sumnjivih trojicu. To jest Miću mlada Srbijana i trgovca Gjenerala Frana, a trećega iz Majkova mlada tog Dolinu, po imenu Rada. Po predlogu Slanjskijeh žandara da su oni krivci događaja tu trojicu žandari čuvahu dok ispiti svjedoka bijahu. Ispit biše preko cjelog dana kod vodnika i kod kapetana, drugi ispit ali kod njih nije tu su bile civilne sudije; Jozo Lujak sudac tu je bio Bernandi Antun do njega sidio. Ovaj bješe odvjetnik državni. A trećega spomenut ću sada, Baš Tolića, muslimana mlada. Ovaj bješe referent kazneni, i Sreskoga biše u zamjeni. Mi smo sada dosta preskočili, na mrtvoga nismo se vratili. Kad je danak osvanuo bio, svaki mladić bi uranio; svaki mladić i mlada djevojka, cv'jeće beru za mladoga momka. Cvjeće kite i vijence pletu, a iz oči vruće suze letu. Komisija u kući je bila, i ovako ona naredila: da se mrtvi nosi u mrtvicu, da mu smrtnu pronađu kuglicu. Tada jesu mrtvoga uzeli u mrtvicu njega odnijeli. Kada su ga l'jepo namjestili, dva doktora tu su dolazili: jedan bio doktor Piletiću, drugi doktor biše Poljaniću. Dva doktora to bijahu stara, još uzase imaju pisara. U prisustvu ove komisije, spomenute bijahu sudije. Piletić je kod mrtvoga stao, i izvana dobro pregledao. Glavni nalaz izvana je bio, rupa, kud je metak uletio. To na desnoj strani je trbuha, a tri prsta poniže je pupka. Rupa biše kod desnoga boka, centimetra četiri široka. Tu je kugla ulazila bila, i crijeva vanka izbacila. Debelo je jedno nakosila, i dva tanka cr'jeva prekosila. Prevrnuše sa druge ga strane, da izlazne pronađu mu rane. Ništa nema, već ko da se čini crno nešto ima na butini. Tad mu stomak c'jeli rasparaše i nutrinu dobro prigledaše. Kud je kugla tamo proletila, u lijevu bedru doletila, u koščanu pogodila pucu, tu čeličnu nađu košuljicu, jer to metci ne b'jehu obični, eksplozivni to bjehu čelični. To se pozna na svakoj rani, dum-dum metci, tako su nazvani. A na bedri gdje bijaše crno, nadju malo od olova zrno. Kako j' zrno to eksplodiralo, olovo se svuda rasprskalo. Komisija ustanove daje; da ta rana, bez dvojbe, smrtna je nebi bilo spasa ni pomoći, ni najbržoj ljekarskoj pomoći. Kada oni s tim gotovi biše, rasparane rane sastaviše i put sela svi se zaputismo, kod mrtvoga dvoje ostavismo da ga oni malo pričuvaju, dokle drugi kod kuće ručaju. Iz bijela Dubrovnika grada opet jedan auto stigo tada; niže kuće Kraljevića staše, i do jednog svi se iskrcaše. Sa svakim se pozdravljaju bratski zastupnici to bjehu hrvatski; jedan bješe doktor Berkoviću, a profesor drugi Mišetiću. Svaki žalost svoju odavaše, roditeljim tužno žalovaše. U tankosti sve oni razvide, jer dođoše da ovo izvide. Kad s' uveče povratiše gradu, brzojave gradu Beogradu, a na ruke Knezu namjesniku, javiše mu nevolju veliku. I javiše Zagrebu na vrata, Doktor Vlatku, vođi od Hrvata. Istog dana poslije objeda, sva se mladost sakupi od reda: iz Zabreža, i iz Rožetića, iz Grbljave i iz Prljevića; iz Slanoga, pa i Osredine, svi dođoše da mu sprovod čine. Na sprovod mu svaki došo tada, svaki mladić i djevojka mlada. Svaki nosi rumenoga cvića, svako žali mrtvoga mladića. Pred kuću se njegovu skupili, u kojoj su roditelji bili, koji jadni, teško uzdisahu, sina svoga Luku spominjahu. Kada župnik dođe iz Slanoga, rasporedi u sprovod svakoga. Taki sprovod nije nikad bio, svu državnu cestu poklopio. Kad s' povorka uputila biše, tad pred crkvom zvona udariše. Pa gledati žalosno je bilo, u povorci kako se hodilo. Svatko tužno ide i uzdiše, svakom suze na oči udriše. Putem sprovod žalosno se kreće, ispred škole pred crkvu okreće. Tu učitelj Perušina bio, s nekima je razgovor vodio. Sprovod gleda i zlobno se smije za žalosti njemu stalo nije mi odosmo pred crkvu žalosno, i tu neke pred crkvom nađosmo. Žalosni su, uzdišu i oni, a remeta još u zvona zvoni. Kad dođosmo svaki procvilio, u mrtvicu gdje je mrtvi bio, majka ode sinu u mrtvicu, ostavi mu poljubac na licu. Oko glave v'jenac mu savila, i plačući natrag se vratila. Tada župnik k njemu pristupio, i molitve smrtne izmolio. Pa tad odar amo pripraviše i u njega Luku postaviše. Oko crkve malo ga pronesu, pa na vrata u crkvu unesu. Ton je zadnji od zvona lupio; u crkvu se narod okupio. Puna crkva nema više mjesta, kao juče da je bila festa. Kad je župnik svoje dovršio i narod se Bogu pomolio, tad iz crkve svi smo izlazili i na grobu odar otvorili. Bože mili teškoga minuta svakog zima uhvatila ljuta; tu i ljudi stari proplakaše kad se šnjime opraštati staše. Tu ga ljube stari roditelji, braća, sestre i svi prijatelji. I ljube ga tetke i rodice i ostale mlade djevojčice. Od naroda koji tu je bio svak u lice njega poljubio. Od njega se teško rastaviti, teško bit će rastanak viditi. Najteži je bio roditelja, i njegovih mladih prijatelja. Preksinoć su šnjim zajedno bili i svakakve šale provodili; zdrav, veseo i juče je bio, i veselo šnjima govorio. Roditelji šnjim za stolom stali, a danas ga mrtva zakopali. Nije lako, brate, promisliti kako žalost bijaše viditi! Nit je lako prekinut žalosti, takvu kitu izgubit mladosti. Kada t'jelo u grob položiše, plače svaki i teško uzdiše; pa bokete što bjehu donili, oko l'jesa u grob položili. Koliko je tu cvijeća bilo, bl'jedo lice samo se vidilo, kako viri iz cvijeća glava, ko da mladić u cvijeću spava. Zadnji pogled na njemu je bio, kad ga grobar pločom zatvorio. Kada vrata od groba staviše, oko groba vijence postaviše. Koliko je vijenaca bilo, sve okolo šnjima poklopilo! I Slanjani na grobu su bili, svoje vjence na grob položili. Korduni se vijenaca viju, mladi momci grozne suze liju. Cvjeće mu sade sa svih strana, oplakuju svojega jarana. Mladi Luko, zemljica ti laka! To mu duša zaželila svaka. Zbogom druže sada na rastanku, Bog ti milost ud'jelio svaku! Nakon toga svi smo se skupili i žalosno kući zaputili. Kada kući mi smo se vraćali, još ispiti ne bjehu prestali. Tu se svaki biše prijavio, tkogod štogod jučer je vidio. Svak sudijam donosi pred oči, svaki pravu istinu svjedoči, osim onih kojim milo biše, što protiva našim svjedočiše. Perušine mlada učitelja i njegova još poslužitelja. Ali Bog im nije varat dao, drukčije je svaki prikazao. Naših ima gotovo stotina, i svak od nas isto prikaziva. A Kraljević tužbu im predade, za nesnosne neke napadaje. I juče je žandare molio, da neb' koga još koji ubio. Žandari se pripravili bili, zamal nisu i njega ubili. To je otac pokonjega bio, u srcu ga svaki zabolio. Pregorio svoju ranu ljutu, za druge se molio na putu. Kad su dobro svakog ispitali, i njihove r'ječi zapisali, Dubrovniku gradu polaziše, a žandare amo ostaviše. Sjutri danak utorak je bio, Presvijetli biskup dolazio; Kraljeviću otišo u kuću, i molitvu izmolio vruću. Roditeljim svakom ruku dao, samilosno šnjima žalovao. Reče da je bio u bolnici i da dobro jesu ranjenici. Kad presvjetli ovo izjavio, Dubrovniku opet se vratio. I žandari iz sela odoše i trojicu ovu povedoše. Koje no sam spomenuo prije, al ni jedan krivac bio nije. Dubrovniku kada dolaziše, u tamnice sva tri zatvoriše. Svaki dan ih do suda vodahu gdje sudije svakoga ispitahu. Dvajest dana u zatvoru stali. Pa ih onda kućama poslali. Ranjenici u bolnici staše, al dva ipak sakati ostaše. Vladu Glumcu komad kosti fali i nemože da mu se sastavi. Jedna c'jev mu nije probijena, a druga mu nije sastavljena. I na ruci uvjek ima ranu, nosi ruku vazda povezanu. Obje kosti Marku su prebjene, pa su njemu srasle sastavljene. I nemože rukom da uvraća, jer mu ruka ostanula kraća. Luko Bujak izboden je bio, al' mu doktor rane zac'jelio. Bog je dao on je ozdravio i zdravo se kući povratio. Neznam dalje ništa što je bilo, ništa nije na sudu svršilo. Kad se ova osuda izvrši, tad i pjesma potpuno se svrši. Sad bi ovo prikazati rada, pa ću vam je završit za sada. Ovoga sam opjevao dosta, za buduće osuda mi osta; za buduće, ako budem zdravo, osudu ću opjevat za pravo. Al' Bog sudac, koji sjedi gori, i čudesa svakojaka tvori, on će bolje izreći osudu, kako koji zaslužili budu. Sada s Bogom, mili pobratime, sva je ovo pjesma od istine. Sve sam ovo bio i vidio, nijesam laži nimalo stavio.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 01 ožu 2014, 23:15 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Školovane zamoliću sada, nek mi pjesmu nitko ne napada. Neka drže kod svojega znanja da sam mladić ja bez školovanja. Pučku školu samo sam svršio, gdje sam pisat slova naučio. Ime moje staviti bi htio, koji sam vam pjesmu sastavio, nek za moju stoji uspomenu: Tepšić Ivan, ja sam po imenu. Iz Majkova, poviše Slanoga, Dubrovačkog sreza nadležnoga. Ime moje evo vam ostavljam, svakoga vas od srca pozdravljam. Slanjane ću sada pozdraviti svima redom na svem zahvaliti i seljake naše svekolike, pa i one širom Amerike. I ostale ovdje spomenute, koji rane pretrpiše ljute; pokonjega stare roditelje, svu rodbinu i sve prijatelje. Slava budi Luki Kraljeviću, Hrvatskome čestitom mladiću; Bog mu dao u raju naselje, to od srca moje su mu želje.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 01 ožu 2014, 23:53 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 lip 2009, 17:35
Postovi: 10744
Ateist je napisao/la:
DUBROVNIK I PRAVOSLAVLJE

Dubrovačka Republika bila je "bastion" katoličanstva, potpuno zatvorena za inovjerce, vjerojatno kao rijetko koja država u povijesti Rimokatoličke crkve. Nalazeći se stoljećima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani htjeli su bezuvjetno osigurati trajno vezivanje svoje države za zapadni civilizacijski krug. Republika je u određenim iznimnim prilikama, posebno kad je trebalo izraziti humanost, iskazivala snošljivost prema drugim crkvama i vjerama. Tako je primjerice 1540. u zakonu o upravljanju domom za nemoćne izrijekom određeno da se u nj imaju primiti i osobe drugih vjeroispovijesti, kojima treba dopustiti da "žive po svojim zakonima".[3] U vezanosti za katoličanstvo stari Dubrovčani išli su toliko daleko da su zakonskim odlukama zabranjivali vlasteli sklapati brakove s inovjercima, a propisivali su i da unajmljeni vojnici i barabanti budu katolici. Oni se nisu tako ponašali iz moralnih načela, u smislu da bi prema inovjercima gajili nesnošljivost i mržnju, nego u prvom redu radi domoljubnih i državnih poriva. Oni su s pravom predviđali ono što se kasnije kroz stoljeća događalo s mnogim državama, tj. da razlika vjera može razdijeliti, do krvi posvaditi podanike i razgraditi državu. Znali su uočiti otkud opasnost ne dolazi. Radi takve procjene, ali i radi promicanja interesa trgovine, jedino su judaisti kao inovjerci mogli stalno prebivati unutar zidina. Zato im je vrlo rano bilo dopušteno izgraditi sinagogu, jednu od najstarijih u Europi.

U pravoslavlju se prepoznavala ozbiljna opasnost. Vjeruje se da je strah, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj vlastele, u Dubrovčane usadio Sveti Franjo Asiški, koji je godine 1220., ako je predaja točna, izjavio da će Dubrovnik propasti kada u nj prodre pravoslavlje. Prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike stjecalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli postati državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno boraviti samo u prigradskim područjima. Ante Marinović je naveo: "Čak je pravoslavcima bilo zabranjeno prenoćiti u Gradu unutar zidina i morali su napustiti Grad na znak večernjeg Angelusa kad su se zatvarala gradska vrata".[4] Jedan od predvodnika dalmatinskih Srba krajem 19. stoljeća Nikodim Milaš došao je do istog zaključka: "Dubrovčani dok su imali republiku, koji nijesu mogli trpjeti hristijanina Vostočne crkve niti jednu noć u gradu njihovom da prenoći".[5]

I u vrijeme nakon što je od 1804. pravoslavno bogoslužje u Gradu postalo javno, u izražavanju vjerskih sloboda i dalje su vladale razlike između katolika i pravoslavaca. Primjerice ako bi netko od pravoslavnih umro unutar zidina pravoslavni svećenik mogao je sprovesti pokojnika, ali nije javno čitao niti pjevao zaupokojene pjesme dok ne bi prešao gradska vrata. Ako bi neki pravoslavac umro u bolnici, nije svećenik mogao ući u bolnicu u crkvenoj odjeći, već je morao pričekati pred bolnicom iznošenje tijela pokojnika.[6] Ruski car Aleksandar I. imenovao je 1803. nekog gospodina Fontona svojim generalnim konzulom za Dalmaciju koji je imao stolovati u Dubrovniku. On je sa sobom doveo dva pravoslavna svećenika kako bi mu vršili službu u njegovoj konzulskoj kapeli. Dubrovački Senat naredio je izgon ove dvojice svećenika iz Dubrovnika, jer je navodno Franjo Asiški 1220. prorekao da će Dubrovnik svoju neovisnost i blagostanje sačuvati dokle bude zatvarao vrata pravoslavcima.[7] Najviše su muke i truda dubrovački pravoslavci vidjeli glede ostvarivanja prava na bogomolju i groblje. Za upražnjavanje svojih vjerskih potreba godinama su odlazili u samostan Duži blizu Trebinja, a mrtve su sahranjivali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred turskim terorom sve više pravoslavnih Hercegovaca počelo naseljavati na prostor Republike, zajtjevi za bogomoljom su se povećavali, a i Rusija je u tom smjeru vršila veliki pritisak.

Pravoslavna liturgija u Gradu počela se javno i neskriveno obavljati 1790. u kupljenoj kući na Posatu. Otad u Dubrovniku djelu i pravoslavna crkvena općina. Kuća na Posatu kupljena je od nasljednika pravoslavne obitelji Vladislavić koja je ondje bila doselila početkom 18. stoljeća iz Gacka u Hercegovini. Ugledni član te obitelji (Sava) boravio je u Rusiji. Imao je izvrsne veze s Petrom Velikim, a tvrdi se da je ondje u nekim poslovima pomagao i Dubrovačkoj Republici. Rade Vukomanović navodi kako je Sava 1717. godine došao u Dubrovnik posjetiti svoju majku i tu je imao namjeru na svom imanju podići grobnicu za svoju majku i crkvicu u kojoj bi se određeno vrijeme za majku služile zadušnice. S tom namjerom obratio se Senatu. Senat je dopustio izgradnju grobnice, uz dodatak da "ne može biti dopušteno, da se podigne crkvica, jer bi se tu služilo po greko-obredu, a taj je obred zabranjen u zemljama republike". Prvi paroh kojem je dopušteno vršenje liturgije u crkvici na Posatu (koja nije smjela imati nikakvih vanjskih obilježja i izvana se trebala doimati kao obična kuća) bio je kaluđer iz samostana Duži Pajsije Jokanović. Međutim, na sjednici Senata 22. siječnja 1803. bilo je zaključeno da se "mnogo popustilo greko-šizmaticima", pa je donijeta odluka da se svećenik protjera. No radi pobune pravoslavnog pučanstva i tutorstva pravoslavne općine zaključak je preinačen tako "da može dolaziti u Dubrovnik greko-šizmatički sveštenik dva puta godišnje, zadržati se svaki put po 8 dana, ali da crkveni tutori moraju, pod prijetnjom od godinu dana tamnice, svaki puta javiti vladi kad dođe i kad pođe taj sveštenik".

Pod pritiskom ruskog konzula Fontona, koji je dubrovačkim vlastima spočitavao da "vrijeđaju vjeru, koju ispovijeda njegov gospodar, ruski car i sva Rusija", a još više radi izravnog pritiska službene Rusije (u pitanje je bila došla čak plovidba dubrovačkih brodova Crnim morem), Dubrovčani su 1804. pristali da pravoslavni paroh može stalno boraviti u njihovu gradu. Tek tada je dopušteno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je otada bio dopušten boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću vjersku slobodu pravoslavci su dobili dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine. U Habsburškoj Monarhiji pravoslavlje je izjednačeno s drugim vjerama tek 1849. Zahvaljujući velikom nastojanju i zalaganju tutorstva pravoslavne općine, 1837. na Boninovu je podignuta Crkva sv. Arhangela Mihaila, u čijem je sastavu izgrađeno i pravoslavno groblje. Pravo da pravoslavna bogomolja uđe i unutar gradskih zidina ostvareno je 1877. kad je bila zgotovljena i osvećena Pravoslavna saborna crkva svete Blagovijesti. Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.

Rade Vukomanović bilježi da su 1799. godine u Gradu živjele 24 pravoslavne obitelji sa 74 člana. Taj broj nije značajnije rastao sve do pada Republike. Josip Bersa tvrdi da je uoči pada Dubrovačke Republike živjelo 31 000 stanovnika, od čega 110 (0.35%) pravoslavaca. Stjepan Ćosić navodi da se tijekom epidemije kuge u Hercegovini 1814./15. u Dubrovnik doselilo oko 40 pravoslavnih obitelji. Po Stjepu Obadu u vrijeme pada Republike, godine 1808., u Gradu s predgrađima živjela su 6 564 stanovnika, od kojih 108 (1.64%) pravoslavnih.[8] Isti podatak zapisuje i Ivo Banac, te dodaje i njihovu spolnu strukturu, 68 muških i 40 ženskih glava. U "Ostavšitini don Nika Gjivanovića", koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, stoji da je 1818. unutar gradskih zidina bilo 3 360 katolika, 24 pravoslavca i 220 ostalih, a na Pilama 1 634 katolika i 333 pravoslavca.[9] Po Ivu Periću krajem 1830. godine po popisu stanovništva Dubrovačko okružje imalo je 45 346 stanovnika, od čega 406 (0.89%) pravoslavaca.[10] Godine 1835. po Branki Prpi-Jovanović od 71 225 pravoslavaca u Dalmaciji, 631 je živio u Dubrovačkom okružju; po Ivu Bancu 1839. bilo je u Dubrovniku 380 pravoslavaca, a po Stjepanu Ćosiću 1840. njih 400. Rade Petrović bilježi da je 1871. u dubrovačkom kotaru živjelo 33 635 stanovnika, od čega 391 (1.16%) pravoslavac.[11] Godine 1877., u kojoj je posvećena pravoslavna bogomolja unutar zidina, po Josipu Bersi živio je u Gradu s prigradskim područjima 391 pravoslavac, a po Radi Vukomanoviću 395. Po potonjem deset godina kasnije na gradskom području u 115 kućanstava živjela su 544 pravoslavca (po Ivu Periću 1890. njih 515), 1900. u 157 kućanstava njih 945, a 1908. 991. Zna se da je po službenom popisu stanovništva 1900. na području od Kantafiga do Plata živjelo 897 (6.8%) pravoslavaca.[12] Broj Srba (golemom većinom pravoslavaca) u Dubrovniku je dosegnuo vrhunac 1991. kad ih je živjelo 4 765 (6.67%). Nakon Domovinskog rata broj se naglo smanjio uslijed iseljavanja. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dubrovniku žive 1 164 Srbina, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 2 095.[13] Pravoslavaca u Gradu ima 1 481, a u cijeloj županiji 2 509.[14]


Da čovek povrati džigerice od ustaške gadarije koje je ovde napisana u ovom poganom pamfletu kojem nesrećniče nisi stavio ni link da vidimo koja ga je fukara napisala.

Uvek je bilo dobrih ljudi Dubrovčana ali se zna da je tamo živela najgora sorta ljudi , kao što je to i danas.
Jedna mala gadna bratija koja misli da je neki *** od kulture , a sve potomci govedara iz zaleđa , koji su ceo svoj život sa Turcima i Jevrejima šurovali i trgovali a dok im sunarodnike i katolike i pravoslavce nabijaju na kolac par kilometara udaljeno.

I znaš kako se kaže , pošto pravoslavci nisu mogli noćiti u Dubrovniku niti tamo boraviti , onda prime katoličanstvo i sve biva u redu.

Čuj Dubrovčani su u 16.veku znali vrlo dobro zašto pravoslavce ne treba u grad puštati?! :rigam

Kakvo ludilo ovo je bruka , sramotiš svoj grad sa ovim gadostima.

_________________
O turčine za nevolju kume
A ti vlaše silom pobratime


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 02 ožu 2014, 11:39 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
joe enter je napisao/la:
Ateist je napisao/la:
DUBROVNIK I PRAVOSLAVLJE

Dubrovačka Republika bila je "bastion" katoličanstva, potpuno zatvorena za inovjerce, vjerojatno kao rijetko koja država u povijesti Rimokatoličke crkve. Nalazeći se stoljećima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani htjeli su bezuvjetno osigurati trajno vezivanje svoje države za zapadni civilizacijski krug. Republika je u određenim iznimnim prilikama, posebno kad je trebalo izraziti humanost, iskazivala snošljivost prema drugim crkvama i vjerama. Tako je primjerice 1540. u zakonu o upravljanju domom za nemoćne izrijekom određeno da se u nj imaju primiti i osobe drugih vjeroispovijesti, kojima treba dopustiti da "žive po svojim zakonima".[3] U vezanosti za katoličanstvo stari Dubrovčani išli su toliko daleko da su zakonskim odlukama zabranjivali vlasteli sklapati brakove s inovjercima, a propisivali su i da unajmljeni vojnici i barabanti budu katolici. Oni se nisu tako ponašali iz moralnih načela, u smislu da bi prema inovjercima gajili nesnošljivost i mržnju, nego u prvom redu radi domoljubnih i državnih poriva. Oni su s pravom predviđali ono što se kasnije kroz stoljeća događalo s mnogim državama, tj. da razlika vjera može razdijeliti, do krvi posvaditi podanike i razgraditi državu. Znali su uočiti otkud opasnost ne dolazi. Radi takve procjene, ali i radi promicanja interesa trgovine, jedino su judaisti kao inovjerci mogli stalno prebivati unutar zidina. Zato im je vrlo rano bilo dopušteno izgraditi sinagogu, jednu od najstarijih u Europi.

U pravoslavlju se prepoznavala ozbiljna opasnost. Vjeruje se da je strah, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj vlastele, u Dubrovčane usadio Sveti Franjo Asiški, koji je godine 1220., ako je predaja točna, izjavio da će Dubrovnik propasti kada u nj prodre pravoslavlje. Prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike stjecalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli postati državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno boraviti samo u prigradskim područjima. Ante Marinović je naveo: "Čak je pravoslavcima bilo zabranjeno prenoćiti u Gradu unutar zidina i morali su napustiti Grad na znak večernjeg Angelusa kad su se zatvarala gradska vrata".[4] Jedan od predvodnika dalmatinskih Srba krajem 19. stoljeća Nikodim Milaš došao je do istog zaključka: "Dubrovčani dok su imali republiku, koji nijesu mogli trpjeti hristijanina Vostočne crkve niti jednu noć u gradu njihovom da prenoći".[5]

I u vrijeme nakon što je od 1804. pravoslavno bogoslužje u Gradu postalo javno, u izražavanju vjerskih sloboda i dalje su vladale razlike između katolika i pravoslavaca. Primjerice ako bi netko od pravoslavnih umro unutar zidina pravoslavni svećenik mogao je sprovesti pokojnika, ali nije javno čitao niti pjevao zaupokojene pjesme dok ne bi prešao gradska vrata. Ako bi neki pravoslavac umro u bolnici, nije svećenik mogao ući u bolnicu u crkvenoj odjeći, već je morao pričekati pred bolnicom iznošenje tijela pokojnika.[6] Ruski car Aleksandar I. imenovao je 1803. nekog gospodina Fontona svojim generalnim konzulom za Dalmaciju koji je imao stolovati u Dubrovniku. On je sa sobom doveo dva pravoslavna svećenika kako bi mu vršili službu u njegovoj konzulskoj kapeli. Dubrovački Senat naredio je izgon ove dvojice svećenika iz Dubrovnika, jer je navodno Franjo Asiški 1220. prorekao da će Dubrovnik svoju neovisnost i blagostanje sačuvati dokle bude zatvarao vrata pravoslavcima.[7] Najviše su muke i truda dubrovački pravoslavci vidjeli glede ostvarivanja prava na bogomolju i groblje. Za upražnjavanje svojih vjerskih potreba godinama su odlazili u samostan Duži blizu Trebinja, a mrtve su sahranjivali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred turskim terorom sve više pravoslavnih Hercegovaca počelo naseljavati na prostor Republike, zajtjevi za bogomoljom su se povećavali, a i Rusija je u tom smjeru vršila veliki pritisak.

Pravoslavna liturgija u Gradu počela se javno i neskriveno obavljati 1790. u kupljenoj kući na Posatu. Otad u Dubrovniku djelu i pravoslavna crkvena općina. Kuća na Posatu kupljena je od nasljednika pravoslavne obitelji Vladislavić koja je ondje bila doselila početkom 18. stoljeća iz Gacka u Hercegovini. Ugledni član te obitelji (Sava) boravio je u Rusiji. Imao je izvrsne veze s Petrom Velikim, a tvrdi se da je ondje u nekim poslovima pomagao i Dubrovačkoj Republici. Rade Vukomanović navodi kako je Sava 1717. godine došao u Dubrovnik posjetiti svoju majku i tu je imao namjeru na svom imanju podići grobnicu za svoju majku i crkvicu u kojoj bi se određeno vrijeme za majku služile zadušnice. S tom namjerom obratio se Senatu. Senat je dopustio izgradnju grobnice, uz dodatak da "ne može biti dopušteno, da se podigne crkvica, jer bi se tu služilo po greko-obredu, a taj je obred zabranjen u zemljama republike". Prvi paroh kojem je dopušteno vršenje liturgije u crkvici na Posatu (koja nije smjela imati nikakvih vanjskih obilježja i izvana se trebala doimati kao obična kuća) bio je kaluđer iz samostana Duži Pajsije Jokanović. Međutim, na sjednici Senata 22. siječnja 1803. bilo je zaključeno da se "mnogo popustilo greko-šizmaticima", pa je donijeta odluka da se svećenik protjera. No radi pobune pravoslavnog pučanstva i tutorstva pravoslavne općine zaključak je preinačen tako "da može dolaziti u Dubrovnik greko-šizmatički sveštenik dva puta godišnje, zadržati se svaki put po 8 dana, ali da crkveni tutori moraju, pod prijetnjom od godinu dana tamnice, svaki puta javiti vladi kad dođe i kad pođe taj sveštenik".

Pod pritiskom ruskog konzula Fontona, koji je dubrovačkim vlastima spočitavao da "vrijeđaju vjeru, koju ispovijeda njegov gospodar, ruski car i sva Rusija", a još više radi izravnog pritiska službene Rusije (u pitanje je bila došla čak plovidba dubrovačkih brodova Crnim morem), Dubrovčani su 1804. pristali da pravoslavni paroh može stalno boraviti u njihovu gradu. Tek tada je dopušteno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je otada bio dopušten boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću vjersku slobodu pravoslavci su dobili dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine. U Habsburškoj Monarhiji pravoslavlje je izjednačeno s drugim vjerama tek 1849. Zahvaljujući velikom nastojanju i zalaganju tutorstva pravoslavne općine, 1837. na Boninovu je podignuta Crkva sv. Arhangela Mihaila, u čijem je sastavu izgrađeno i pravoslavno groblje. Pravo da pravoslavna bogomolja uđe i unutar gradskih zidina ostvareno je 1877. kad je bila zgotovljena i osvećena Pravoslavna saborna crkva svete Blagovijesti. Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.

Rade Vukomanović bilježi da su 1799. godine u Gradu živjele 24 pravoslavne obitelji sa 74 člana. Taj broj nije značajnije rastao sve do pada Republike. Josip Bersa tvrdi da je uoči pada Dubrovačke Republike živjelo 31 000 stanovnika, od čega 110 (0.35%) pravoslavaca. Stjepan Ćosić navodi da se tijekom epidemije kuge u Hercegovini 1814./15. u Dubrovnik doselilo oko 40 pravoslavnih obitelji. Po Stjepu Obadu u vrijeme pada Republike, godine 1808., u Gradu s predgrađima živjela su 6 564 stanovnika, od kojih 108 (1.64%) pravoslavnih.[8] Isti podatak zapisuje i Ivo Banac, te dodaje i njihovu spolnu strukturu, 68 muških i 40 ženskih glava. U "Ostavšitini don Nika Gjivanovića", koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, stoji da je 1818. unutar gradskih zidina bilo 3 360 katolika, 24 pravoslavca i 220 ostalih, a na Pilama 1 634 katolika i 333 pravoslavca.[9] Po Ivu Periću krajem 1830. godine po popisu stanovništva Dubrovačko okružje imalo je 45 346 stanovnika, od čega 406 (0.89%) pravoslavaca.[10] Godine 1835. po Branki Prpi-Jovanović od 71 225 pravoslavaca u Dalmaciji, 631 je živio u Dubrovačkom okružju; po Ivu Bancu 1839. bilo je u Dubrovniku 380 pravoslavaca, a po Stjepanu Ćosiću 1840. njih 400. Rade Petrović bilježi da je 1871. u dubrovačkom kotaru živjelo 33 635 stanovnika, od čega 391 (1.16%) pravoslavac.[11] Godine 1877., u kojoj je posvećena pravoslavna bogomolja unutar zidina, po Josipu Bersi živio je u Gradu s prigradskim područjima 391 pravoslavac, a po Radi Vukomanoviću 395. Po potonjem deset godina kasnije na gradskom području u 115 kućanstava živjela su 544 pravoslavca (po Ivu Periću 1890. njih 515), 1900. u 157 kućanstava njih 945, a 1908. 991. Zna se da je po službenom popisu stanovništva 1900. na području od Kantafiga do Plata živjelo 897 (6.8%) pravoslavaca.[12] Broj Srba (golemom većinom pravoslavaca) u Dubrovniku je dosegnuo vrhunac 1991. kad ih je živjelo 4 765 (6.67%). Nakon Domovinskog rata broj se naglo smanjio uslijed iseljavanja. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dubrovniku žive 1 164 Srbina, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 2 095.[13] Pravoslavaca u Gradu ima 1 481, a u cijeloj županiji 2 509.[14]


Da čovek povrati džigerice od ustaške gadarije koje je ovde napisana u ovom poganom pamfletu kojem nesrećniče nisi stavio ni link da vidimo koja ga je fukara napisala.

Uvek je bilo dobrih ljudi Dubrovčana ali se zna da je tamo živela najgora sorta ljudi , kao što je to i danas.
Jedna mala gadna bratija koja misli da je neki *** od kulture , a sve potomci govedara iz zaleđa , koji su ceo svoj život sa Turcima i Jevrejima šurovali i trgovali a dok im sunarodnike i katolike i pravoslavce nabijaju na kolac par kilometara udaljeno.

I znaš kako se kaže , pošto pravoslavci nisu mogli noćiti u Dubrovniku niti tamo boraviti , onda prime katoličanstvo i sve biva u redu.

Čuj Dubrovčani su u 16.veku znali vrlo dobro zašto pravoslavce ne treba u grad puštati?! :rigam

Kakvo ludilo ovo je bruka , sramotiš svoj grad sa ovim gadostima.


Glavni izvor za ovaj tekst je knjiga Nikole Tolje Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude. Sigurno da je bilo slučajeva prelaska s pravoslavnog na katoličko kršćanstvo, ali to svakako nije moglo biti često jer je sve do 17. stoljeća istočna Hercegovina (sa središtem u Trebinju) bila mahom katolička. Jučer je esadeovski portal Business Insider stavio Dubrovnik na prvo mjesto ljestvice 100 odredišta koja treba posjetiti barem jednom u životu. Moje uvjerenje da je Dubrovnik najljepši grad na svijetu nije nimalo pretjerano. Dubrovačka Republika bila je neovisna i moćna država slabe vojne sile da bi ratovala protiv Carstva kojemu plaća slobodu. To što je sultan formalno bio vrhovni poglavar ne dovodi u pitanje činjenicu da je Dubrovačka Republika bila potpuno neovisna država. Kanada je danas potpuno neovisna, bez obzira što priznaje britansku kraljicu za vrhovnog poglavara. Još ima par živih dubrovačkih vlasteoskih obitelji, a na selima ima dosta potomaka kmetova koji su tu bili i u doba Republike (npr. moja obitelj). Nisu svi potomci doseljenih Hercegovaca, jesu u najnovije vrijeme (19. i 20. stoljeće). Ako ijedan drugi narod osim Hrvata ima pravo reći da je Dubrovnik i njihov, to su Talijani. Većinu majstora, arhitekata i umjetnika koji su izgradili najljepši grad na svijetu Republika je naručivala iz Italije. Dubrovčani su dobro znali zašto pravoslavne kršćane ne treba puštati u Grad jer je navodno 1220. Sveti Franjo Asiški prorekao kako će Dubrovnik zadržati slobodu i slavu dok bude zatvarao vrata pravoslavnom kršćanstvu. Crnogorski i hercegovački pravoslavni kršćani poharali su okolinu Grada dva puta, 1806. i 1991. Oružani napad na dubrovačku staru gradsku jezgru 1991. uvjerljivo je najveće divljaštvo svih vremena. To je tako barbarski čin da se divljačko ponašanje više ne bi trebalo zvati vandalizam (po Vandalima koji su zapalili Rim) nego srbizam.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 02 ožu 2014, 13:13 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 lip 2009, 17:35
Postovi: 10744
Ateist je napisao/la:
Glavni izvor za ovaj tekst je knjiga Nikole Tolje Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude. Sigurno da je bilo slučajeva prelaska s pravoslavnog na katoličko kršćanstvo, ali to svakako nije moglo biti često jer je sve do 17. stoljeća istočna Hercegovina (sa središtem u Trebinju) bila mahom katolička. Jučer je esadeovski portal Business Insider stavio Dubrovnik na prvo mjesto ljestvice 100 odredišta koja treba posjetiti barem jednom u životu. Moje uvjerenje da je Dubrovnik najljepši grad na svijetu nije nimalo pretjerano. Dubrovačka Republika bila je neovisna i moćna država slabe vojne sile da bi ratovala protiv Carstva kojemu plaća slobodu. To što je sultan formalno bio vrhovni poglavar ne dovodi u pitanje činjenicu da je Dubrovačka Republika bila potpuno neovisna država. Kanada je danas potpuno neovisna, bez obzira što priznaje britansku kraljicu za vrhovnog poglavara. Još ima par živih dubrovačkih vlasteoskih obitelji, a na selima ima dosta potomaka kmetova koji su tu bili i u doba Republike (npr. moja obitelj). Nisu svi potomci doseljenih Hercegovaca, jesu u najnovije vrijeme (19. i 20. stoljeće). Ako ijedan drugi narod osim Hrvata ima pravo reći da je Dubrovnik i njihov, to su Talijani. Većinu majstora, arhitekata i umjetnika koji su izgradili najljepši grad na svijetu Republika je naručivala iz Italije. Dubrovčani su dobro znali zašto pravoslavne kršćane ne treba puštati u Grad jer je navodno 1220. Sveti Franjo Asiški prorekao kako će Dubrovnik zadržati slobodu i slavu dok bude zatvarao vrata pravoslavnom kršćanstvu. Crnogorski i hercegovački pravoslavni kršćani poharali su okolinu Grada dva puta, 1806. i 1991. Oružani napad na dubrovačku staru gradsku jezgru 1991. uvjerljivo je najveće divljaštvo svih vremena. To je tako barbarski čin da se divljačko ponašanje više ne bi trebalo zvati vandalizam (po Vandalima koji su zapalili Rim) nego srbizam.


Tebi ne smeta takvo šta napisano a baviš se istorijom svoga grada??

Ja zaista ne znam kako ti objasniti da ovo što taj Tolja je napisao je običan pamflet mrziteljski a ne istorija , i pri tome je pun laži i izmišljotina.

Zar ti nije inflatilno i jadno ovo što je napisano o tvome gradu?? , i zar takva vrsta priče upravo ne govori da nešto ne štima i da samo kompleksašima ili lažovima treba ovako nešto da bi sebi dokazali neko đavola?!

Izvini Ateiste ali sam mislio da ima nešto ispod frizure i da kao ateista bi trebao u životu se ponašati tako da te zanimaju istinai pravda ma kakva ona bila , i da svaka ideologija bez dokaza o veličini onoga kojeg ta ideologija veliča je isti *** što i religija.
Ali sam se izgleda prevario jer ti si pravi religijaš , samo što si promenio ambalažu kao komunjare na primer.

Što se tiče napada na Dubrovnik 91' , to je najveća bruka mog naroda i ja se toga stidim , i nikad mi nije problem reći takvo nešto jer sam pobornik istine ma kakva ona bila.

Pominjanje franjevaca u kontekstu mržnje spram pravoslavaca i Srba je više nego smešna jer je to plod politike iz 20.veka , jer nemavećih Jugoslovena u promicatelja jedinstva katolika i pravoslavaca od franjevaca.

Sam ilirizam je krenuo od franjevaca koji su napravili "ilirski grbovnik" , a na čelu tog grbovnika je grb Nemanjića kao glavni i ujedinjujući za sve Ilire.

Pa srpski kralj Dragutin je doveo franjevce u BiH , .....


Ovo što je napisano liči na novu bošnjačku ideologiju i ludilo , jer toliko laži zarad političke mržnje iz 20.veka može samo jedan nesretnik napisati i time svoju veličanstvenu dubrovačku povijest smestiti u običnu seljačku izdrkotinu tj.potpuno je uniziti zbog propagande i mržnje.

_________________
O turčine za nevolju kume
A ti vlaše silom pobratime


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 18 ožu 2014, 21:05 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Dubrovačku vlastelu istraživali su Mato Klementov Dersa (1355.-1398.), Anonim (nakon 1550.), Nikola Marinov Ragnina (oko 1494.-1582.), Serafin Razzi (1531.-1611.), Jakov Petrov Luccari (oko 1547.-1615.), Junije Antunov Resti (1672.-1735.) i Serafin-Maria Marinov Cerva (1686.-1759.). Status građanina mogao se zaslužiti nekim pothvatom, ugledom stečenim kroz rad na korist zajednice, imetkom i ženidbom s građankom. Sve do kraja 12. stoljeća izvori potvrđuju politički subjektivitet cjelokupnog puka. Prema ispravi iz 1050./5. godine, lokrumskom je samostanu, uz pristanak cjelokupnog puka (ex consensu omni populo) dodijeljeno imanje koje mu je ostavio svećenik Dominik. Godine 1169. ugovor s Pisom sklapaju konzuli i svi pučani grada Dubrovnika (papinski izaslanici obraćaju se: consulibus et universo populo supradicte civitatis Ragusii). Do diferencijacije među građanima došlo je 743. kad je veća skupina vlaškog stanovništva, među kojima je bio i jedan iz roda Pecorario koji se nazivao velikim katunarom (chatunar grande), bježeći od tiranije kralja Radoslava s velikim imetkom doselila iz Bosne. Bogati su došljaci doselili "s velikim brojem ljudi i stoke i velikim blagom u zlatu i srebru. U grad su unijeli svoje običaje, slavlja i svetke i zavladali a modo della nation bosnese, na način Bosanaca", držali su se kao kneževi i svatko je "od njih imao majordoma i cijelu hijerarhiju služitelja". Podijelili su zatečeno stanovništvo na plemiće, pučane i služitelje. Ranjina riječ Murlachi rabi jedino za služitelje. Pučka skupština se posljednji put spominje 1394. godine. Ona sudjeluje u referendumskom odlučivanju o važnim pitanjima, npr. o prihvaćanju Statuta iz 1272. Od ljudi iz grada Mlečani su imenovali na godinu dana zamjenika kneza, pet sudaca i šest vijećnika Malog vijeća. Građanin bi postao plemićem kad bi kao predstavnik svoje casate bio pripušten upravljačkim funkcijama. 1332. zatvoreno je vijeće i građani više nisu mogli postati plemići. Godine 1300. vlasteli je pripadalo 1 675 osoba (2 500 osoba živjelo je u vlasteoskim kućama, računajući služinčad), a krajem 13. stoljeća Dubrovnik je imao 3 500 stanovnika. Godine 1332. kad je zatvoreno vijeće bilo je 1 700 vlastelina, 2 700 ljudi u vlasteoskim kućama i ukupno 4 000 stanovnika. Nevlastelini su bili pekari, mesari, postolari, krojači i ini obrtnici, trgovci, pomorci, zduri, soldati, poneki liječnik ili špičar. 1817. u Dubrovniku je živjelo 5 598 ljudi, 2 749 (49.10%) rođeno je u gradu, 2 849 (50.9%) bili su doseljenici, manje od 18% stanovništva pripadalo je rodovima čije je prebivalište tu dulje od 67 godina (prije 1750.). 12. svibnja 1332. izabrani su starci Marin Šimunov Bincola (oko 1270.-oko 1339.), Junije Junijev Dersa (oko 1267.-1348.) i Martol Marinov Cereva (oko 1295.-1349.) koji su izvršili popis članova vijeća. Posljednji put članovi Velikog vijeća imenovani su u rujnu 1319. (nema podataka 1320.-1325.), a od tada su poznati bez navođenja. U Dubrovniku je veleposjednik bio onaj s 15-25 ha zemlje. Prvotno se dubrovačko područje prostiralo od Kantafiga do Višnjice, obuhvaćajući padine Srđa i ostalih brda iznad tog obalnog pojasa, Lapad i Lokrum. U prvoj fazi širenja prije 10. st. stečeni su Astarea i Elafiti. U drugoj fazi u 13. i 14. st. stečeni su Lastovo i Mljet, a u trećoj u 14. i 15. st. Pelješac, brdski dijelovi Astareje, Dubrovačko primorje i Konavle. 4. faza (stjecanje Korčule, Hvara i Brača) bila je neuspješna. Dubrovčani su se kretali po neposrednom zaleđu. Po Porfirogenetu plaćali su zahumskom vladaru 21, a travunjskom 36 nomismata. 1359. Đivo Pavlov Gondula (oko 1305.-oko 1372.) piše knezu Vojislavu Vojnoviću da bi trebao reći kako u Konavlima i Trebinju skoro ništa ne bi bilo posijano da Dubrovčani ne šalju stoku i žito za sijanje i obrađivanje. Astarea je obuhvaćala područje od Poljica (dio Orašca) do Zatona, Rijeku dubrovačku sa Šumetom, Župu dubrovačku i Cavtat. Presjecao ju je posjed Kurila (Petrovo Selo) spuštajući se do mora i čineći Zaton s Poljicama eksklavom. Gornji dijelovi Župe i Rijeke prisvojeni su 1357., a pelješka zemljišna knjiga 1336. (nakon stjecanja poluotoka) jedna je od najstarijih na svijetu. Ugovor s Mihajlom Asenom protiv Stjepana Uroša I. 15. lipnja 1523. definira dubrovačko područje: zemlje i sela od Crkve sv- Đurđa iznad staroga grada Epidaura, prema crkvama sv. Petra i sv. Pokrata do vrha Plata, prema dolje do mlinova, odanle gorom od žrnovnice do Vlaštice, pa gorom iznad Šumeta do Oka, zatim gorama iznad Rijeke do gora iznad Kurila, pa gorama koje su iznad Zatona, Poljica i Orašca, sve do Crkve sv. Tekle. Pitanje je od kada je Cavtat dubrovački. Tri Dubrovčanina 30. rujna 1282. dobila su u Cavtatu vinograd od punice Gojislave, a 7. prosinca 1319. Marija udovica Vida Cassica prodala je vinograd Jakovu Prodanovom Bodaca. U pismu konavoskog kneza Črnomira 1253. žali se dubrovačkom knezu Marsiliju Zorzi i vlasteli jer Dubrovčani hitaju i prodaju njegove ljude, a četiri puta spominje se Cavtat kao pogranični posjed Dubrovčana. Nakratko je izgubljen u ratu sa Srbijom 1301./02. Godine 1335. uhićene su u cavtatu dvije napuljske lađe koje su sa žitom išle u Kotor. 27. srpnja 1377. Dubrovčani su donijeli odluku da oni za koje se sumnja da su okuženi moraju jedan mjesec proboraviti na posebnim mjestima u Cavtatu, Mrkanu, Bobari i Sv. Petru. Od 1391. do 1426. Cavtat pripada Pavlu Radinoviću, Petru pa Radoslavu Pavloviću. 1186. sklopljen je mir sa Stjepanom Nemanjom i njegovom braćom Stracimirom i Miroslavom. Po njemu Dubrovčanima se jamči slobodna trgovina u Humu i uporaba luke Drijeva, a Humljanima trgovina u Dubrovniku. 1214. Andrija (sin Miroslavov) izdaje povelju o prijateljstvu, jamčeći mir i slobodu trgovine. Iz Bosne je izvoženo žito, stoka, vosak, srebro, olovo, željezo i roblje, a uvoženi su sol, platno i mnoga druga roba. 1245. Omišani su se obvezali ne uznemiravati strane brodove na području od Stona do Dubrovnika. Kćeri Andrije Nemanjića, Vukoslavom, oženio se dubrovački vlastelin Barbije Teodorov Crosio i dobio u miraz posjed u Obrovu (između Zatona i Orašca). 22. listopada 1348. Sanko Miltenović primljen je u dubrovačko građanstvo, dane su mu tkanine u vrijednosti 40 perpera. Od 1363. do 1367. plaća se mogoriš za vinograde u Rijeci i Zatonu. 15. siječnja 1399. u Lišnici na Usori kralj Ostoja izdao je ispravu o ustupanju Primorja, darovanje je potvrdio Žigmund, a 25. veljače Ostoji i Hrvoju Vukčiću-Hrvatiniću dani su plemstvo i palače. 23. kolovoza iste godine Radić Sanković primljen je u Veliko vijeće, a za Lisac mu je dano 1 500 perpera. Prvi primorski knez imenovan 29. svibnja 1399. bio je Lovro Mihočev Bodaca (1360.-1400.). Nakon rata s Ostojom u lipnju 1405. Tvrtko II. priznaje predratno stanje, zbog čega ga se prima u vlasteoski krug te mu se daje kuća u Dubrovniku i zemlja u Primorju. Vlastelini postaju i Sandalj i Vukac Hranić, a 31. prosinca 1409. Ostoji je vraćena kuća i zemlja. 25. svibnja 1420. imenovan je prvi konavoski knez Nikolin Marinov Gondula (oko 1378.-1422.), te kaštelan grada Soko Marin Jakovljev Prodanello (oko 1390.-oko 1435.). U siječnju 1423. Sandalj je oduzeo Pavloviću i njegovu polovinu Sokola i tako ga cijelog predao Dubrovčanima. U doba Konavoskog rata prema istraživanjima Ignacija Voje prepolovio se opseg dubrovačke kreditne trgovine: od 390 000 perpera 1421. na 188 000 1430. Mir je došao 2. ožujka 1433. Rodovi Basilio i Georgio došli su iz kotora početkom 13. stoljeća. Po dubrovačkim legendama o podrijetlu vlastele iz Dalmacije i Hrvatske potjecalo je 8.73% Dubrovčana, a po popisu iz 1817. njih 10.39%. Iz Albanije po legendama 7.14%, a po popisu 2.13%. Iz Boke kotorske i Crne Gore po legendama 27.78%, a po popisu 2.33%. Iz Bosne i Hercegovine po legendama 17.46%, a po popisu 43.84%. Iz Bugarske 0.79%-0.35%, iz Francuske 1.59%-2.18%, iz Grčke 2.38%-1.32%, iz Italije 27.78%-34.62%, iz Mađarske 1.59%-0.05%, iz Srbije 3.17%-0.00%, iz Španjolske 0.79%-0.15%, iz Velike Britanije 0.79%-0.1%, iz ostalih zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Ukrajina, Gibraltar, Malta, Poljska, Slovenija, Švicarska) 0.00%-2.53%. Po popisu iz 1817. 20.17% građana Dubrovnika podrijetlom je iz Konavala. Osmanlije zauzimaju prostor od Risna do Herceg-Novog (1483.), pa Grbalj (1497.). Tako jenjavaju i gase se dubrovačke veze s Kotorom. Godine 1472. u Velikom vijeću se raspravlja kojim će se jezikom u vijeću govoriti. Isključen je lingua slava (hrvatski), govori se lingua vetus ragusea aut latina vulgaris (raguzejski ili talijanski). Prekršitelj te odredbe plaća jedan perper kazne. Zadnji spomen da dubrovački poklisar govori pred duždem una oration in lingua ragusea (raguzejski) potječe iz 1518. godine. Po Statutu 1272. podjela imovine između sinova umrlih roditelja moguća je tek nakon što i najmlađi sin postane punoljetan. Prosječan broj djece pod okriljem bračnog para je 3.20 godine 1700., 3.58 1750., a 2.53 1800. Godine 1750. više od 21% vlastele nije imalo ni žive roditelje niti brak (samci), a na selima nikad više od 10%. U 18. st. 60.72% vlasteoskih i 64.86% pučkih brakova doživjelo je dvadesetogodišnjicu. U 18. st. plemkinje se prosječno udavaju s nešto manje od 24 godine, a 1/4 udana je prije 20. Prije 30. oženjeno je 28% plemića i 80% plemkinja. Od 1440. do 1500. ženik je prosječno 12-13 godina stariji od nevjeste. U Pridvorju 1673. 25% muškaraca 20-24 već je oženjeno, a 1831. 2.33%, 1880. nijedan. U dobi 25-29 45.83% je oženjeno, 1831. 23.81%, a 1880. 10.17%. U dobi 20-24 udano je 57.69% djevojaka, 1831. 25.64%, a 1880. 4.41%. U Ponikvama je 1831. 6.1% muškaraca i 19.2% žena udano u dobi 20-24, a 32% muškaraca i 46.4% žena u dobi 25-29. U Slavoniji su se ljudi puno ranije vjenčavali. Tamo je više od 40% ženika i 50% nevjesti mlađe od 20, a u Dubrovniku 3% ženika i 5% nevjesti. Sredinom 19. stoljeća prosječna ženidbena dob u Dubrovniku za muškarce je 31.05, a za žene 27.14. U Milanu 32.0-26.3, u Veneciji 28.3-24.4, u Beču 31.7-27.6, u Trstu 29.6-26.6, u Pragu 31.9-28.2, u Lavovu 31.7-27.1, u Zagrebu 33.8-27.5. U Austriji je 1900. u dobi 20-24 nevjenčano 95% muškaraca i 66% žena. U Francuskoj 90%-58%, u Norveškoj 86%-47%, u Portugalu 84%-69%, u Grčkoj 82%-44%, u Mađarskoj 81%-36%, u Rumunjskoj 67%-20%, u Bosni 65%-23%, u Bugarskoj 58%-24%, u Srbiji 50%-16%. U Irskoj 1896.-1900. nevjenčanih je u dobi 20-24 96.6% muškaraca i 88.5% žena. Epidemija kuge izbija 1348., 1363., 1482. i 1527. Godine 1700. prosječna starost vlastele je 28.35 godina, 1750. 34.93. U prvoj polovini 18. st. udio umrle dojenčadi je 19%, a djece 0-4 34%. Od onih koji su preživjeli prve 4 godine života, najviše ih umire u dobi 70-74, u drugoj polovini 18. st. 75-79. 6% umrlih ima 80+ godina, u drugoj polovini stoljeća 15%. U prvoj polovini 18. st. vlasteoski parovi imaju prosječno 5.89 poroda, u drugoj 3.4. Zabilježena su tri slučaja 14 poroda, a udio brakova bez potomaka iznosi 16.2%-22.2%. Dubrovački notar i tajnik Republike Bartolomeo Guglielmov Sfondrati, antunin iz Cremone, u dva braka (Maruša Kotrulj i Magda Pace) ima 19 sinova i 9 kćeri. To je dubrovački vlastelin s najbrojnijim potomstvom. Među pukom je 1831. u Ponikvama prosjek poroda 5.40, u Pridvorju 5.49, na Lastovu 4.34, u Cavtatu 4.18, u Nakovani 5.5. Pojačana je spolna aktivnost u travnju, kolovozu i razdoblju od prosinca do veljače. Djeca se najčešće rađaju u svibnju, od kolovoza do listopada i u siječnju. U prvoj polovini 17. st. vrh smrtnosti je u veljači (15.91%) i srpnju (12.91%). U 18. st. 56% smrti zbiva se od studenog do travnja. Izravno srodstvo (otac-kći, majka-sin, djed-unuka) nepremostiva je bračna zaprjeka u svim pravnim sustavima. Kod krvnog srodstva u pobočnoj liniji, Crkva je u 5. stoljeću iz običajnog prava preuzela 4. stupanj kao bračnu zaprjeku, a u 6. stoljeću 5. i 6. stupanj. Na IV. lateranskom saboru (1215/6. godine) papa Inocent III. ograničio je bračnu zaprjeku na 4. stupanj po kanonskom računanju. Pobočno srodstvo u prvom koljenu (brat-sestra) smatralo se nepremostivom zaprjekom. Već za srodstvo 1, 2. stupnja po kanonskom računanju (stric-nećakinja) zaprjeka nije bila apsolutna. Za sklapanje braka do 2. stupnja srodstva (bratić-sestrična) dopusnicu je mogao dati papa, a do uključivo 4. stupnja (treći rođaci) bio je nadležan biskup. Dalje od 4. stupnja srodstvo se više nije smatralo bračnom zaprjekom. U rimskom i većini građanskih prava krvno srodstvo se računalo po načelu Quot generationes, tot gradus (koliko poroda toliko stupnjeva), tj. prema broju poroda između dviju osoba. Od 7. stoljeća takav način izračuna prihvatilo je i kanonsko pravo, ali je kasnije preuzelo germansku tradiciju koja stupanj srodstva određuje prema broju naraštaja do uključivo zajedničkog pretka. Iz germanskog računanja razvilo se kanonsko (crkveno) koje se primjenjivalo i u Dubrovniku. Dubrovački vlasteoski krug zatvorio se 1332. godine. On je u tom trenutku bio vrlo širok i predstavljao značajni dio dubrovačkog stanovništva u cjelini. Stoga barem u početku statusna sastavnica ženidbene strategije nije predstavljala kočnicu. No, s protokom vremena endogamija sve češće postaje ograničavajućom sastavnicom, vlasteoski krug sve je više srođen i sve je manji broj mladenaca na "bračnom tržištu", a da pritom ne postoji srodnička zaprjeka. "Ventil", ne tako često korišten, u mogućnosti sklapanja braka s pučankama a da se pritom ne izgubi plemićki status, zatvoren je 1462. godine. Veliko vijeće donijelo je odluku (Ordo de Matrimoniis Nobilium) da se vlastela ne smiju ženiti pučankama "da se ne bi odsad kvarila plemićka krv pučanskom". Dijelom i zbog te odluke vlastela su počela sklapati brakove u prebliskom srodstvu, pa je 1535. Veliko vijeće pod prijetnjom gubitka vlasteoskih prava i povlastica zabranilo sklapanje brakova u 3. stupnju krvnog srodstva i srodstva po tazbini po kanonskom računanju. Zaključkom Tridentskog koncila (1545/63) zabranjeno je sklapanje braka do 3. i 4. koljena bez dopusnice papinske kurije. No, učinci endogamije i demografskog pada vlasteoskog kruga u 16. stoljeću nametali su potrebu liberalizacije srodničkih brakova. Stoga je dubrovačka vlada 1566. godine dala uputu stonskome biskupu kod pape u Rimu isposlovati generalnu dispenzu za sklapanje brakova u 3. i 4. stupnju krvnog srodstva, obrazlažući to padom broja vlastele i nemogućnošću srođivanja sa susjednim plemićima i plemkinjama jer su pod osmanskom opsadom. Papinska kurija nije prihvatila tu molbu, ali je, uvažavajući dubrovačke argumente, odobrila pojedinačne zahtjeve u kojima srodstvo nije bilo bliže od 4. stupnja. Prema Krivošićevim istraživanjima, u 16. je stoljeću od 615 registriranih ženidbenih ugovora 113 mladenaca koji su dobili crkvenu dopusnicu (dispenzu) bilo u krvnom srodstvu 3. ili 4. stupnja. No, biološko se propadanje vlasteoskog staleža u 17. stoljeću pojačalo. Uz odluke donesene u vezi primanja novog plemstva, donesene su i odluke o liberalizaciji ženidbe. Tako je 5. studenog 1666. Veliko vijeće donijelo tri odredbe kojima su donekle ublažene dotadašnje stroge endogamijske mjere. Ukinuta je zabrana vjenčanja vlastele u trećem stupnju krvnog srodstva, vlasteli je dopuštena ženidba s plemkinjama iz bilo kojeg grada (dotad su se smjeli ženiti samo s plemkinjama iz dalmatinskih gradova) i do daljnjega im je dopuštena ženidba s djevojkama iz uglednih građanskih obitelji. U 17. stoljeću registrirana su 153 srodnička ženidbena ugovora u vlasteoskom krugu. Unatoč svim poduzetim mjerama, vlasteoski je krug u 18. stoljeću bio na samom rubu biološkog opstanka. Tome je dodatno pridonijelo zaoštravanje klanovskog sukoba, koje se prenijelo i na biološku razinu, tvoreći dvije endogamne vlasteoske skupine (salamankezi i sorbonezi) koje se međusobno ne miješaju. Potpuni raskol vlasteoskog kruga smanjio je "ponudu" na bračnom "tržištu". Zbog toga se broj srodničkih brakova naglo povećao i u drugoj polovini 18. stoljeća 3/4 vlasteoskih brakova bilo je sklopljeno u krvnom srodstvu do 4. stupnja. Istodobno, u ostaloj dubrovačkoj gradskoj populaciji srodnički brakovi bili su prava rijetkost. Prema Stjepanu Krivošiću, u knjigama vjenčanih iz 18. stoljeća zabilježena su 134 vjenčanja, od kojih 66 u krvnom srodstvu, a u 19. stoljeću 34 vjenčanja od kojih je 13 u krvnom srodstvu. Krivošićev račun nije točan. Istraživanjem skupine autora za razdoblje od 1731. do 1780. utvrđeno je čak 80.65% srodničkih brakova. Nisu obuhvaćeni brakovi vlastele koji su promakli matičnim knjigama vjenčanih. To su uglavnom bili brakovi sklopljeni izvan Dubrovnika, u kojima jedan bračni drug nije pripadao vlasteoskom krugu pa između supružnika nije bilo srodstva (primjerice ženidbe roda Natali u Ukrajini). Na ispitanim uzorcima dubrovačkog puka u 18. i 19. stoljeću nije bilo nijednog slučaja braka u srodstvu. Za takve brakove nije bilo nikakvih posebnih razloga, ni staleških, ni imovinskih, a i širok izbor drugova pogodovao je boljem poštivanju crkvenih zabrana. U dubrovačkoj seoskoj sredini srodnički brakovi sklapani su zbog imovinskih razloga i geografske izoliranosti, ali i pod utjecajem seoske interne društvene stratifikacije. Želja za očuvanjem posjeda putem ženidbe javljala se u nešto bogatijim priobalnim naseljima, pogotovo u onima u kojima se tijekom 16. stoljeća snažnije razvilo brodarstvo (Orebići na Pelješcu, Slano u Dubrovačkom primorju). U Orebićima je od ukupnog broja supružnika 1751. godine čak 32.1% bilo u srodstvu, a u Nakovani, brdskom naselju istog, pomorski usmjerenog područja na Pelješcu (Trstenica) tek 10%. Na pelješkim primjerima iz 19. stoljeća udio srodničkih vjenčanja u ruralnim naseljima nije prelazio 10% osim u izoliranim naseljima, gdje je ponekad dostizao gotovo jednu četvrtinu (23.1% u Dančanju 1831.). Na izoliranim otocima izbor drugova u srodstvu daljem od 4. stupnja bio je vrlo ograničen, pa je udio srodničkih brakova bio veći. Na Lastovu je u razdoblju od 1691. do 1710. sklopljeno 20% brakova u srodstvu, a od 1841. do 1870. čak 28%. U Maranovićima na otoku Mljetu udio srodničkih brakova iznosio je od 1870. do 1880. godine 53.63%, a u većem mljetskom naselju Babino Polje 20%. Casata je zajednica vlastele koju odlikuje osjećaj pripadnosti istoj obitelji i vremenski kontinuitet. Istoj casati može pripadati više obitelji koje, iako žive odijeljeno, još uvijek imaju jak osjećaj krvne pripadnosti. Potvrdu takvom shvaćanju casate nalazimo u slučaju koji se dogodio prilikom agregacije nove plemićke obitelji Sorgo-Bobali. Na sjednici 19. kolovoza 1667. u vlastelu su izabrani promicatelj interesa u Vatikanu kardinal Barberini zajedno s braćom i nećacima, dana mu je čast sam odabrati drugu kuću. Izabrao je kuću braće Stjepana (oko 1631.-1691.), Frana (oko 1632.-1692.) i Bartula Sorga (oko 1635.-1704.), braću nešto ranije agregiranoga Miha. 3. listopada 1669. odlučeno je da svi zajedno (iako su podijeljeni) čine jednu jedinstvenu casatu. Casata je obiteljska zajednica koju čine roditelji i djeca, te najviše jedan dječji bračni par s djecom. Zbog kuge 1348. izumrlo je 74.9% casata, novostvorenih je 28.45%. Između 1440. i 1450. broj casata narastao je za 91.41%. Punoljetnost se stjecala s 20 godina, a nakon kuge 1348. dobna granica je snižena na 18. Godine 1594. Veliko vijeće ima 309 članova, a 1 272 čovjeka su u vlasteoskom krugu. Pad Republike je dočekalo oko 335 članova vlastele. Godine 1300. bilo je 1 700 vlastelina, a 1500. 2 000. Jedna casata ima 4-6 članova. U vlasteoskim kućanstvima 1300. živjelo je oko 2 500 ljudi, a 1500. oko 3 300. Sredinom 14. st. Menčetići su najbrojniji vlasteoski rod (28 casata, nešto manje od 12% ukupnog broja). Od 1350. do 1500. broj Menčetićevih casata pao je s 28 na 17, a Gučetićevih se povećao sa 7 na 44. U vrijeme pada Epidaura Dubrovnik već obuhvaća cijeli današnji južni dio grada, Pustijernu sve do današnjeg Kneževa dvora i Bunićeve poljane, područje oko Crkve sv. Petra i područje oko Kaštela. Danas se područje unutar zidina rasprostire na 13.38 ha. U ranom srednjem vijeku u Zadru je na 22 ha živjelo 3 000-4 000 ljudi (136-181 po hektaru), u Poreču 370 po ha. U Zadru je u 14. st. živjelo 170 ljudi po ha, u Splitu i Trogiru 600 po ha, u Firenci 160 po ha, u Berlinu 100 po ha, u Stralsundu 278 po ha. U 17. i 18. st. u Avignonu je živjelo 150 po ha, u Grenobleu 450. U Veneciji 1661. 125 po ha, 1712. 135, 1740. 140, krajem 18. st. 325. U Firenci 203 po ha, u Milanu 160, u Napulju 153, u Palermu 84, u Genovi 79, u Parmi 50. U Dubrovniku je po popisu iz 1817. živjelo 3 700 ljudi (276 po ha). 1500. živjelo je 7 000 ljudi (523 po ha), 1667. 4 500 (336 po ha), a u 7.-10. st. po procjenama 400-2 700 ljudi. 871. u Dubrovniku je harala žestoka ognjuština (una febre acutissima), veliki pomor zbio se 901., lijek je u oba slučaja bio kiselo mlijeko. U razdoblju od 7. do 10. st. u gradskoj skupštini moglo je sudjelovati 112-756 ljudi, a moglo je postojati 40-270 casata. Godine 1022. papa Benedikt VIII. potvrdio je dubrovačku nadbiskupiju, a 1026. grad je dobio svog parca Svetog Vlaha. Potpisani su ugovori o suradnji i trgovini s Molfettom (1148.), Pisom (1169.), Ravennom (1188.), Fanom i Anconom (1199.), Kotorom (1181.), omiškim Kačićima (1190.), Bosnom Kulina bana (1189.), bizantskim carem Izakom II. Angelom (1192.) i Stjepanom Nemanjom (1186.). Ugovor sa Stjepanom Nemanjom potpisan je nakon poraza Nemanjića u pomorskoj bici kraj Poljica 1184. i njihova neuspješnog napada na grad. Samo četvrtina stanovništva preživjela je 1145. Tijekom 11. i 12. st. Dubrovnik je imao 1 500 do 3 000 ljudi. Prvi spomenuti dubrovački vlasteoski rodovi su Arabarbi, Canialbi, Fuseri, Mergnucho i Sclepo. Tadašnji prior Petar Slaba (oko 1030.) vjerojatno pripada rodu Gundula od kojeg će se kasnije razviti i rodovi Luca i Luccari. Ugovori su potpisani s Monopolijem i Barijem 1201., Termolijem 1203., Recanatijem i Riminijem 1206., Bisceglijem 1211., Ferrarom 1231., Splitom i Šibenikom 1234., Ulcinjem 1242., Senjom 1248., Trogirom 1250., albanskim vladarom Krojem 1210., Stjepanom Prvovjenčanim 1215. i bugarskim carem Ivanom Asenom II. 1230. Dubrovnik je već tijekom 13. st. trgovao s Egiptom, Tunisom i drugim dijelovima sjeverne Afrike. 1277. donesen je carinski statut, izgrađeni su Fontik (žitnica) i lučki arsenal, 1290. osnovan je azil na nezbrinutu djecu u samostanu sv. Klare, gradilo se na Prijekom. U požaru 16. kolovoza 1296. izgorio je burgus ispod Crkve sv. Marije od Kaštela, te se i danas ta ulica zove Garište. U 13. st. javlja se i dubrovačka zastava s likom sv. Vlaha. U Velikom vijeću 45.25% casata, 54.26% rodova. Od 1250. do 1300. izumrlo je 136 casata i 44 roda. Godine 1300. žive 1 673 vlastelina u gradu s 3 500 stanovnika. Dubrovačke kolonije: 1301. Spinarnica u Epiru, 1312. Rudnik, 1313. Mačva, 1332. Prizren, 1339. Priština. Posreduje se u trgovini raznih vrsta tekstila, drva, stoka, stočnih i poljoprivrednih proizvoda, soli, ruda, zlata i druge robe. 1336. donesena je odluka u Stonu i Malom Stonu izgraditi 150 kuća. 1343. napuštena je stara nadbiskupska palača, a nadbiskup Ilija Rusinov Saraca (oko 1300.-1360.) daje izgraditi novu. 1347. otvoren je prvi hospital za bolesne i iznemogle starce. Treba uzeti u obzir da se stanovništvo nakon katastrofa brzo oporavlja. U epidemiji kuge 1739. u Požegi umrlo je 60% ljudi (s 1 400 na 608 stanovnika), a već iduće godine zahvaljujući doseljavanju bilo je 1 200 stanovnika. Kuga začeta u Indiji 1332. proširila se u Kinu, 1341. je u Rusiji, 1347. preko Istanbula i sicilije stiže u Europi. Po Peterkoviću je 1348. od kuge pomrlo 110 članova Velikog vijeća i 10 000 ostalih ljudi. U Mlecima je pomrlo 50% ljudi, ukupno u svijetu 50 000 000 (u Europi 25 000 000). Kuga se na dubrovačkom području prvi put javila u siječnju 1348. na Šipanu. Stanovništvo se razbježalo, a 12. travnja donesena je odluka vratiti ljude u grad pod prijetnjom kazne 500 perpera za vlastelu i 100 za pučane. 30. svibnja je zbog kuge punoljetnost smanjena s 20 na 18 godina. Kuga je po Ragnini počela 15. siječnja 1348. i trajala 7 mjeseci. U prvom obliku u neprekidnoj ognjici baca se krv i umire nakon tri dana. U drugom obliku dolazi do visoke temperature, čireva pod pazuhom i u preponama, smrt nastupa nakon pet dana. 30. svibnja donesena je odluka da obrtnici koji se dosele u grad u roku od godinu dana pet su godina oslobođeni svih davanja osim carine. 1. lipnja amnestirani su svi koji se vrate u roku od jedne godine. Od 1300. do 1350. izumrlo je 30 rodova. Ugašeno je 71.83% casata, vlastelina je 370 manje.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 18 ožu 2014, 21:06 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Velika zaraza nekom drugom bolesti po Restiju 1322. uzrokovala je smrt 92 vlastelina i puno naroda. Rod Vatreni izbačen je iz vlasteoskog kruga zbog nevraćanja nakon bijega. 1350. u Dubrovniku je 239 casata i oko 1 303 članova. Bobaljevićev klan je promletački, Gundulićev protumletački, a Gučetićev prougarski. Dubrovčani su bili saveznici Balšićima koji pretendiraju na Kotor. Tako su jednom prilikom zatvorili Kotorane, zaplijenili im imovinu, spalili Vojnovićeve žitnice u Gackom i Sjenici i sprječavali izvoz soli u Srbiju. Mir je sklopljen u Onogoštu 1362. godine. U ratu Genove i Ludovika I. protiv Venecije Dubrovčani se pridružuju đenoveškoj floti. Mato Vidov Georgio (oko 1329.-1400.) zbog zasluga dobiva đenoveško plemstvo. Ratuje se s Kotorom (1370. mletački grad), Torinski mir 1381. Godine 1400. braća Nikolica (oko 1352.-1400.), Jakša Krvin Zamagno (oko 1365.-1400.), Lovro (oko 1360.-1400.) i Šimun Mihočev Bodaca (oko 1365.-1400.) osuđeni su na smrt jer su za pregovora sa Stjepanom Lazarevićem skovali urotu i pozivali trebinjske i popovske vojvode preuzeti vlast. Tri dana njihova su tijela bila izložena ispred Orlandova stupa, pokopani su pred vratima klaustra u samostanu Male braće, grobovi su im prekriveni ciglama. Konfiscirana im je sva imovina, a nadnevak otkrivanja urote 9. ožujka postao je državni blagdan. Nove dubrovačke kolonije: Srijemska Mitrovica (1361.), Novo Brdo (1370.), Srebrenica (1376.), Drijeva (1381.), Rudine kraj Bileće i Plani u Srbiji (1388.), Brštanik (1382.), Ilok i Ustikolina na Drini kraj Foče (1399.). Otvoreni su konzulati u Siracusi (1390.) i Messini (1399.). Tijekom 14. st. bilo je raznoraznih pošasti. 6. siječnja 1351. zbio se veliki potres, 15. siječnja 1361. jednogodišnja kuga iz Aleksandrije (oko 2 500 mrtvih), 1363. kuga tri i pol mjeseca, kuga sporadično 1371.-1374., kuga iz Rima 1391., 1397. kuga u Vignju, 1399. u Obodu, 1400. kuga u Veneciji odnijela oko 16 000 života (u Dubrovniku 560 vlastelina, 207 žena i 4 000 pučana). U 14. stoljeću broj rodova pao je s 90 na 39. 1400. bilo je 128 casata s oko 907 članova. Zbog zasluga oko ustupanja Pelješca 2. siječnja 1336. protovestijar cara Dušana s bratom primljen je u plemstvo. Uprava nad Korčulom, Hvarom i Bračom 1413. zbog velikog otpora otočana nije se dala ostvariti, a u ratu s Korčulom 1451. nakratko su izgubljene konavoske planine. Granice se nakon vraćanja konavoskih planina do pada Republike više nisu mijenjale, osim što je u 18. st. otkinut djelić zemlje kraj Imotice postavši dijelom neumskog koridora. Tijekom 15. st. Dubrovčani imaju 20 konzulata u Italiji i na Malti. Razvile su se manufakture za proizvodnju i bojenje tkanina, iz Katalonije je uvožena vuna merino ovaca, procvali su zlatarski, klesarski, zidarski, stolarski i drugi obrti. Crkveni sabor u Baselu 1433. odobrio je Dubrovčanima privilegium navigationis ad partes orientis, pravo povlaštene trgovine u zemljama pod vlašću islamskih vladara. Dubrovačke kolonije niču u Jajcu, Višegradu, Goraždu, Kreševu, Fojnici, Foči, Deževici i Visokom. Mnogi knezovi u Srebrenici, Zvorniku, Foči i Kreševu bili su Dubrovčani. U Srebrenici 1434. djelovalo je 37 dubrovačkih obrtnika (15 zlatara, 10 krojača, 5 podstrigača sukna). 1450. u Smederevu bila su 94 dubrovačka trgovca, od toga 20 vlastelina. Još toliko bilo ih je u Prištini, Novom Brdu, Rudniku i Trepči. Od 1406. do 1413. drvene građevine zamijenjene su posve kamenima, 1410. izgrađeno je skladište žita razoreno 1667., u gradu je došlo do eksplozije baruta 10.-11. kolovoza 1435., obnovljen je Knežev dvor s vijećnicom, od 1436. do 1438. izgrađen je javni vodovod, 1444. novi gradski zvonik, 1420. ljekarna Domus Christi, 1432. nahodište (ukinuto 1927.), 1435. prva javna škola. Razne su pošasti harale i u 15. stoljeću. Kuga 1401., 1416. (3 800 žrtava), 1427. (Lopud i Osojnik), 1430. druga bolest i niz potresa, kuga 1437. (u gradu ostalo samo 11 plemića od kojih je preživio samo Marin Šimin Resti (1354.-1443.)). 18. prosinca 1451. Stjepan Tomaš darovao je Dračevicu sa Sutorinom i morinjem te gradovima Novim i Risnom sve do međe kotorske Dubrovčanima. Tražili su i Trebinje s Površi i Lugom, župe Vrm i Vrsinje s gradovima Mićevcem i Klobukom. Dubrovčani su bili saveznici Stjepanu Tomašu i despotu Đurđu protiv hercega Kosače. Mir u Novome postignut je 10. travnja 1454., a granice su ostale kakve su bile (ništa od željenog proširenja). Osmanlije su okružile dubrovačko područje 1483. i neki su dubrovački izdajnici ubijeni radi pregovora s njima o prepuštanju Stona. Dubrovnik je počeo napuljskom kralju slati sokolove za lov, Ferdinand II. je 1490. dao punu slobodu kretanja i trgovanja po Kastilji, Aragoniji i Siciliji. Firentinski konzul u Dubrovniku postavljen je 1495., a 1490. dubrovački konzul u Aleksandriji, 1499. u Marseilleu. Po Vladimiru Stipetiću 1500. je BDP per capita (po vrijednosti dolara 1990. godine) u Dubrovačkoj Republici bio 930 USD, u talijanskim zemljama 1 100, u Švicarskoj 742, u Francuskoj 727, u Engleskoj 714, a Austriji 707, a u Španjolskoj 698. Godine 1477. za senjskog kapetana postavljen je Dubrovčanin Marin Damjanov Georgio (oko 1448.-1486.). Minčeta i Bokar izgrađeni su 1461., Revelin 1463., Kaše 1484. U drugoj je polovini 15. st. bilo dosta pošasti. Kuga 1456.-1458. (28 vlastele, 20 žena, 500 pučana), kuga 1459., 1461. jak potres (9 po Mercaliju), 8. kolovoza 1463. zapalilo se skladište municije ispod dvora (poginulo oko 100 ljudi, 20 plemića i plemkinja i 5 firentinskih trgovaca, djed Marina Držića), kuga 1464.-1467. (45 plemića, 33 plemkinje, 2 500 pučana, 8 lokrumskih redovnika, 10 franjevaca, 9 dominikanaca, 4 redovnice u samostanu Sveti Andrija). 1472. razorni potres u Gružu i Lapadu (oštećen prednji dio crkve na Gorici), kuga 1473., 14. veljače 1481. oko 23 h potres (10 po Mercaliju) pogodio Primorje, drugi udar idućeg dana oko 9 h, pa 26. rujna 1482. u doba pomrčine Mjeseca. Kuga 1481. (po Anonimu prva žrtva Ivan Ragnina, pomrla 92 vlastelina, 43 žene, 1 947 pučana), kuga 1486. (13 u Dubrovniku, 9 u Trsteniku na Pelješcu), 1491., 1500., u Stonu 1495. ognjuština (30 vlastelina, žena i djece, 800 pučana). U drugoj polovini 15. st. Republika ima 90 000 stanovnika, vlastela broji 331 casatu i 2 000 ljudi. Karlo V. (1516.-1556.) potvrdio je Dubrovčanima stare i odobrio brojne nove povlastice na zapadnom Sredozemlju i u Napuljskom Kraljevstvu. Iz Carstva su se preko Dubrovnika u Europu izvozili poljodjelski proizvodi i sirovine (vuna, koža, stoka, vosak, sir, žito, rude itd.), a karavanskim putem uvozile velike količine soli i europska manufakturna roba (razne vrste sukna i tkanina). Sol iz južnotalijanskih luka prodavala se u Slanom, na Neretvi i na Pločama u Dubrovniku. U više od 60 sredozemnih luka bili su dubrovački konzuli. Tijekom 16. st. 170 do 200 većih dubrovačkih brodova, 4 000 pomoraca. Brodogradilišta u Gružu, na Lopudu i Šipanu. Razvitak kreditne trgovine, novčarstva, trgovačkih društava i osiguravajućih poslova. Pomorske i carinske dadžbine i monopol nad trgovinom solju donose najviše prihoda Republici. Glade se palače, ljetnikovci, Sponza (1516.), Revelin (1539.) i Rupe (1543.). Pošasti u 16. stoljeću... Kuga i dizenterija 1503., potres u Primorju 7. prosinca 1504. (9 po Mercaliju), idući dan 7 stupnjeva, 1506.-1509. u pomoru umrlo 45 plemića, 29 plemkinja i oko 1 500 pučana, 1514.-1517. niz potresa, najjači 6. svibnja 1516. (10 po Mercaliju). 1516. u karantenu su stavljena dva zaseoka u Petrovom Selu zbog moguće kuge, 1517. u pomoru stradalo 110 plemića, 30 plemkinja i 1 500 pučana. U potresu (9 po Mercaliju) 17. svibnja 1520. poginulo je 17 ljudi, šteta 100 000 dukata u gradu, 50 000 na selima. Trusno je sve do siječnja 1522. Uz franjevački je samostan stoga izgrađena zavjetna crkvica sv. Spasa. Kuga 1526.-1527. pobila oko 20 000 državljana Republike (75 plemića i 84 plemkinje, 160 redovnica), 6 000 u Splitu. 1528. kuga u Stonu, potresi 1530., 1531. i 1534., kuga 1533. (17 plemića, 19 plemkinja, 2 600 pučana), velika glad 1539. (22 mjeseca, 4 500 umrlih), 1540. ognjuština (46 vlastelina), pelješki pomor 1543. (90% Stonjana), 1545. u dva zaseoka iznad Rijeke dubrovačke pomrlo 17 ljudi, niz potresa od 13. kolovoza 1543. do veljače 1547. Potres (8 po Mercaliju) oštetio je stonsku solanu. Zbog svih tih katastrofa broj stanovnika pao je s 88 000 (1498.) na 53 000 1550-ih. Od 1500. do 1550. s 1 963 na oko 1 565 vlastele, broj casata s 331 na 267. Potkraj 16. st. u talijanskim bankama dubrovčani čuvaju 400 000-600 000 dukata. 1599. Republika ima 52 broda duge plovidbe od oko 21 000 kola nosivosti, 10 000 kola manje nego 1570.-1585. 1555. glad u Stonu, 1556.-1559. niz potresa, potres (10 po Mercaliju) u Kotoru 13. lipnja 1563., potresi do 1572., najjači 13. srpnja 1567. (9 po Mercaliju). Kuga 1572. i 1573. pa 1585. i 1586., broj stanovnika s 53 000 1550-ih narastao na 55 500 15890., 1600. 50 000 i nastavlja opadanje. U rujnu 1573. poslan je apostolski vizitator feltranski biskup Gian-Francesco Sormano srediti dubrovačku crkvu. Godine 1600. u Dubrovniku je 229 casata i oko 1 234 člana. Mlečani su opsjeli Lastovo 1603.-1606., pretendirali na otočiće Molunat i Sušac, pokušali opsjesti LOkrum 1630./31., blokirali Dubrovnik i grušku luku 1617., pljačkali Pelješac i Lopud, šikanirali dubrovačke brodove i trgovce dugotrajnim karantenama, zabranili izvoz u Dubrovnik, protežirali splitske skale, naplaćivali pristojbe za plovidbu po Jadranu, odlučivali o ribolovu, širili dezinformacije o zaraznim bolestima, otimali brodove koji su vozili žito u Veneciju. Smirilo se 1635. potpisivanjem mira, ali je Kandijski rat obnovio neprijateljstva. Mlečani su 1646. došli na granice Republike, hajdučke skupine stvaraju teškoće u pograničnim naseljima, korčulani i Hvarani pokušavaju se naseliti na Sušcu, priječi se trgovina solju preko Neretve, plijene se brodovi. Dubrovčani imaju 100-120 brodova s 12 000 kola nosivosti. Zbog recesije zatvarani su konzulati, povećane novčane rente, carine, pristojbe i cijene luksuzne robe, uvedeni posebni zakoni protiv raskoši i luksuza, maksimizirana cijena osnovnih živežnih namirnica, smanjena sva javna ulaganja. Potresi su bili 1631., 1634. i 1639., požar 1610., kuga 1647. Grad je pao s 50 000 na 35 000 stanovnika. U isto vrijeme stanovništvo Španjolske palo je s 8 500 000 na 7 500 000 ljudi, Italije s 12 000 000 na 11 000 000, Portugala s 2 020 000 na 1 750 000. Godine 1650. vlastelu je činilo 699 ljudi u 128 casata. Od 1511. do 1560. 711 osoba primljeno je u Veliko vijeće, a od 1601. do 1660. 322. Godine 1657. bosanski beglerbeg Sejdi-Ahmed paša s 6 000 vojnika od 21. do 23. rujna na putu za Herceg-Novi robio je, pljačkao i ubijao konavoske seljake. Kuga je harala 1666., pa je 14. srpnja iste godine odlučeno održati svečanu procesiju "da bi se odvratio gnjev Božji". 6. travnja 1667. nastupila je pošast kataklizmičkih razmjera. Razrušen je cijeli prostor seksterija svetog Vlaha, nešto bolje izdržale zgrade u seksterijima Pustijerne, Kaštela i Sv. Petra. Na sjevernoj strani današnje Place, Sv. Nikoli, razorena je 1/3 građevina, najviše dio ispod Prijekoga. Grad je pretvoren u ruševine. Pljačkala karavana "Turaka i Morlaka" s 500 konja, skupina Cavtaćana opljačkala robe u vrijednosti 30 000 dukata, razbijena i opljačkana državna riznica, opljačkana žitnica. U pismu napisanu 9. travnja 1667. na brodu kraj Koločepa, dubrovački nadbiskup izvješćuje da je "grad izgubio 14 000 osoba". Fra Vido Andrijašević piše 16. travnja Diodonu Vlahušinom Bosdari u Anconu kako je preživjelo 500 ljudi, od vlastele nešto više od 40. Sebastijan Serafinov Zamagno piše 9. srpnja Stjepanu Mihovom Gradi da je stradalo 2/3 vlastele i 4/5 naroda. U pismu upućenu iz Brindisija u Lecce 15. travnja 1667. navodi da je od 15 000 ostalo 1 300 ljudi s 30 plemića. Dan kasnije dano je uputstvo poklisarima Jaketi Ivanovom Palmota (oko 1616.-1680.) i Martolici Kristovom Zamagno (oko 1633.-1687.) obavijestiti sultana navodeći da je "na životu ostalo manje od 1/3 stanovnika". 26. travnja javljeno je francuskom kralju Luju XIV. da su poginule 2/3 ljudi. Kotorski kapetan Vinko Đimeta 11. travnja kaže generalnom providuru Dalmacije da je poginulo 7 000 ljudi, kako su mu rekli Dubrovčani 8. travnja u gruškoj luci. Generalni providur Cornaro na putu za Kotor svratio je u Gruž, 18. travnja piše da je poginulo četiri i više tisuća, preživjela trećina. Prema kazivanjima redovnika u gradu je ostalo 1 000 ljudi. 14/33 senatora poginulo je u potresu. Poginulo je oko 219 (41.48%) vlastelina. Poginuo je knez i prema procjenama ukupno 1 890 od 4 500 ljudi (42%). Nakon potresa Republika ima 25 000 stanovnika. Prvi je prijedlog Senata da se, uz naplatu 10 000 dukata, primi novih pet obitelji u vlastelu tijekom godine. 15. studenog 1646. prijedlog je odbačen. 19. studenog 1658. naloženo je providnicima izraditi uredbu o "očuvanju i povećanju" vlastele. Nakon ponovljenog zahtjeva 24. ožujka 1661., providnici su izradili uredbu koja je u Velikom vijeću 26. ožujka 1662. tijesno prihvaćena (52:51). Odlučeno je birati iz uglednih građanskih obitelji ili iz redova stranih plemića samo kad izumre neka stara casata ili famiglia, većinom glasova u sva tri vijeća. 18. siječnja 1664. (64:33) odlučeno je da nova vlastela mora uplatiti 10 000 španjolskih peča u riznicu Republike. Postat će vlastela i muž i žena i zakonita djeca i muževe neudate sestre i neoženjena braća. Nova vlastela: Bosdari, Sorgo-Bobali, Natali, Clasci, Zlatarić, Barberini, Poroni, Pierizzi, Primi, Giorgi, Serratura, Pauli, Vodopić. Prvi je novoprimljeni Vlaho Mihov Bosdari (oko 1630.-1690.) 5. studenog 1666. Uplatio je 5 000 dukata. 3. lipnja 1667. naloženo je skratiti proceduru (zbog potresa), ne ovisiti o izumiranju stare vlastele i tražiti 10 000 talira uz pristanak sva tri vijeća. 19. kolovoza odlučeno je dodati još dvije obitelji. Posljednji je primljen Petar Stjepanov Vodopić (oko 1629.-1684.) 25. lipnja 1678. godine. Staleško jačanje primanjem novih obitelji u vlasteoski krug nije bilo postignuto. Barberini, Poroni i Pierizzi nisu ni doselili u Dubrovnik. Primi, Serratura i Vodopić nisu ostavili muško potomstvo. Sorgo-Bobali, Giorgi-Bernardo, Clasci i Pauli izumrli su tijekom 18. stoljeća. Pad Republike dočekali su jedino Bosdari, Natali i Zlatarić. Od 17. veljače 1668. do 2. travnja 1669. trajali su upadi Crnogoraca pod vodstvom Grujice Vukovića koji je naposljetku ubijen. BDP per capita po Stipetiću (dolar 1990.) pao je od 1500. do 1700. s 930 na 900 USD, u Engleskoj narastao 714-1 250, u Švicarskoj 742-1 044, u Francuskoj 727-986, u Austriji 707-993. Po popisu 1673./74. Republika ima 26 000 stanovnika. 1691. hara kuga i glad. Konavoski knez 2. ožujka 1691. piše da je 14 Vitaljana spremno otići bilo kamo, a 6 zarađuje za život u mletačkim konjaničkim odredima. 1700. vlastela ima 419 članova u 82 casate. Od 1703. harač (12 500 dukata) Osmanlijama plaća se svake tri godine, a ne svaku kao do tada. Dubrovački diplomati su u Rimu, Beču, Veneciji, Napulju i Parizu. 150 brodova, 2 200 pomoraca. Izgrađena Luža, 1713. nova katedrala, 1706. nakon požara do 1715. gradi se nova Crkva sv. Vlaha, izgrađen isusovački kompleks. Kuga 1732. uništila pelješko selo Sutvid, Republika s minimalnih 23 000 došla na 27 000 stanovnika 1750., 1750. vlastelu čini 387 članova u 70 casata. Od 1601. do 1660. 322 nove osobe primljene su u Veliko vijeće, od 1701. do 1760. 190. Kad su Dubrovčani 1769. zaplijenili ruski brod u Genovi Orlov ih je proglasio neprijateljima i saveznicima Osmanlija i počeo plijeniti brodove. Po Ugovoru u Pisi 1775. Rusima ide 20 000 dukata odštete, mora se primiti ruskog konzula i biti nepristran u sukobu Rusije i Habsburške Monarhije. Teškoće zadavaju sjevernoafrički gusari. Uvoženo žito, riža, meso, ugljen i luksuzna roba. Najveći dio pomorsko-trgovačkih prihoda od 3 025 000 pjastri otpadao je na dugu plovidbu, 700 000 na kabotažu i kopnenu trgovinu. Dubrovnik ima 350 brodova, 80 za kabotažu (do 16 t) i 270 duge plovidbe (do 250 t nosivosti). Osamdesetak je dubrovačkih konzulata po Sredozemlju, plovi se i u New York, Philadelphiju i Baltimore. Konavoska buna izbila je 1799. nakon odredbe dubrovačke vlade da svaki podanik stariji od 14 godina mora kupiti 5 kg soli po stalnoj precijenjenoj cijeni. 800 ljudi u Konavoskom polju prisegnulo je dijeliti sudbinu i odbijati plaćanje, a tko prekrši prisegu pali mu se kuća. Dubrovačke vlasti ugušile su bunu, osudile na smrt, izdale potjernice, na njihovim domovima postavile oslikane drvene glave s njihovim likovima. Potresi se događaju 1754. u Dubrovniku, 1760. na Lopudu, 1773./78. u Dubrovačkom primorju i na Lopudu, 1785. u Dubrovačkom primorju (8 po Mercaliju). Glad na Pelješcu hara 1764. (40 umrlih u Ponikvama), kolera na Pelješcu 1783., kuga u Banima 8Konavle) 1784.-1785. (prosinac-siječanj), 1800. Republika ima 30 000 stanovnika. Na kraju 18. stoljeća u Dubrovniku je 21 plemićki rod. Zadnji dubrovački knez bio je Sebastijan (Sabo) Mihov Giorgi-Bona (oko 1746.-1821.) kojemu su imanja stradala u ratu 1806. u kojem je na grad (bez prostora unutar zidina) palo 3 000 projektila. Procjena štete 1810. iznosi 8 827 524 dukata. Kuga zadnji put hara 1815./16. Prva žrtva je bio 36-godišnji Nikola Antunov Piplica iz Kune Pelješke. Ukupno 34 žrtve, u Področju samo jedan preživjeli. Posljednji vlastelin koji je umro od kuge je Petar-Vicko Marin-Antunov Sorgo (1769.-12. ožujka 1816. u Slanome). Godine 1817. u Ponikvama je od gladi umrlo 30 ljudi. Neki vlastelini obnašaju dužnosti nakon pada Republike, posljednji knez bio je neko vrijeme gradonačelnik. Sigismund (Šiško) Frano-Agustinov Ghetaldi-Gondola (1795.-1860.) bio je načelnik od 1837. do 1844. Posljednji vlastelin na važnoj funkciji bio je općinski načelnik Frano Sigismundov Gondola (1833.-1899.), izabran 1890. Vlastela se seli, izumire i miješa s pukom. Posljednji čistokrvni vlastelin je Baldo Nikšin Gradi (1861.-1949.). Godine 1850. od bivše vlastele ostalo je 13 rodova, 57 casata i 219 članova. Godine 1900. 11 rodova, 26 casata i 98 članova. 21. stoljeće dočekali su samo rodovi Bona i Gozze u Dubrovniku te Sorgo u Šipanskoj Luci.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 20 ožu 2014, 17:54 
Offline

Pridružen/a: 30 sij 2012, 17:47
Postovi: 4042
joe enter je napisao/la:

Da čovek povrati džigerice od ustaške gadarije koje je ovde napisana u ovom poganom pamfletu kojem nesrećniče nisi stavio ni link da vidimo koja ga je fukara napisala.

Uvek je bilo dobrih ljudi Dubrovčana ali se zna da je tamo živela najgora sorta ljudi , kao što je to i danas.
Jedna mala gadna bratija koja misli da je neki *** od kulture , a sve potomci govedara iz zaleđa , koji su ceo svoj život sa Turcima i Jevrejima šurovali i trgovali a dok im sunarodnike i katolike i pravoslavce nabijaju na kolac par kilometara udaljeno.


:nono

Dubrovnik je bio centar kulture, civilizacije i slobode kakvog nije bilo "na ovim prostorima". Stoga je razumljivo da plijeni pažnju mnogih, bilo zavišću ili svojatanjem. :nanana

_________________
(*_*)


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Dubrovnika
PostPostano: 20 ožu 2014, 19:32 
Offline

Pridružen/a: 17 lip 2009, 20:01
Postovi: 13387
Lokacija: ZG
Cuj sunarodnjake pravoslavce haha pa niste mogli prenocit u Gradu :sega

_________________
Muslimane ko je kleo, nije dangubio.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 503 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5 ... 21  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 60 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO