Bez pomoći države Aluminij ne može preživjeti


Prof. dr. Dejan Kružić, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Splitu na katedri za menadžment, sa stručnim timom od 17 ljudi prošle godine uradio je studiju “Mogućnosti restrukturiranja Aluminija” u kojoj su analizirali situaciju u ovom poduzeću te dali preporuke za poslovanje. S profesorom Kružićem razgovarali smo o situaciji u Aluminiju i pitali ga za budućnost ovog poduzeća u kojem radi 850 ljudi i na koje je naslonjen veliki broj prerađivača aluminija koji bi također bili ugroženi gašenjem nekadašnjeg mostarskog giganta. Profesor Kružić između brojnih preporuka ipak izdvaja zaključak kako bez ozbiljne intervencije države nije moguće napraviti bilo što ozbiljnije u spašavanju nekadašnjeg mostarskog giganta.

Bili ste na čelu tima od 17 stručnjaka koji je radio studiju “Mogućnosti restrukturiranja Aluminija Mostar” i koji je prošle godine uradio studiju na skoro 400 stranica gdje su dane ocjene o uzorcima gubitaka i preporuke za izlazak iz krize. U posljednje vrijeme čujemo i puno paušalnih ocjena, zato Vas kao stručnu osobu pitamo – koji su uzroci situacije u kojoj se našao Aluminij?
Ja sam uredio studiju koju je radilo 17 autora iz Splita, Zagreba i Mostara koji su prošle godine dijagnosticirali stanje u Aluminiju i pokušali predložiti rješenja kojima bi se mogla unaprijediti pozicija hercegovačkog diva u to vrijeme. Aluminij je div i danas, ali na koljenima i u problemu, no mi smo predložili moguće scenarije za rješenje tih problema. Teško je taksativno nabrojati uzroke koji su doveli do velikih problema, ali po meni, to su prije svega tri razloga. Razlog broj jedan je Londonska burza metala, budući da proizvođači aluminija finalnu cijenu vežu za cijenu na londonskoj burzi. Aluminij na postojećoj razini cijena u 2012., 2013. i danas ne može funkcionirati.
Taj plemeniti metal aluminij je jako vrijedan, a danas je burzovna cijena kilograma aluminija manja nego kilograma kruha. Jedan od metala budućnosti koji je bio enormno skup sveden je na cijenu s kojom proizvođači mogu imati samo gubitke. Cijena aluminija na burzi u Londonu je nešto na što se ne može utjecati. Ono na što se može utjecati, a što smo mi predložili, jest da Aluminij sa svojim glavnim kupcima pokuša pristupiti redefiniranju načina formiranja cijene, ukoliko je druga strana spremna. Taj pristup se svodio na pokušaj da se cijena finalnog proizvoda formira da određeni dio cijene bude fiksan u odnosu na troškove koje Aluminij ima, a da dio bude vezan za burzu. To bi bilo dobro Aluminiju u ovim uvjetima, ali ne i uvjetima kada je cijena na burzi visoka. Prosječna cijena za tonu aluminija 2011. je bila 2400 dolara, 2012. oko 2000., 2013. manje od 1900 dolara, u 2014. oko 1659 dolara, a ovih dana je oko 1850 dolara. S ovakvom cijenom svaki proizvođač u Europi iskazuje gubitak, što je dovelo do situacije da jedan broj elektrolita bude zatvoren, bez obzira što su države preko svojih industrijskih i energetskih politika omogućavale tom sektoru povoljniju cijenu struje. Kada su dobro zatvoreni kapaciteti u Europi, sada su kreatori europskih industrijskih politika zaključili da to nije dobro, jer je sad Europa ovisna o proizvodnji aluminija koja nije locirana u Europi. Sada su na sceni pokušaji da se revitalizira ta industrija koja je od strateškog značaja. Hoće li i BiH prepoznati strateško značenje aluminijske industrije za svoje potrebe, ostaje za vidjeti, kao i hoće li to i prepoznati Hrvatska kao država koja puno koristi aluminij u preradbenom lancu. BiH je mapirana na svjetskoj karti značenja među državama po proizvodnji boksita i glinice. BiH je 14. svjetski proizvođač boksita, dok je 19. država po proizvodnji glinice. To treba respektirati kad je u pitanu problem Aluminija u Mostaru. Ako finalizacija aluminija nije strateški cilj BiH i ako se ne nađe način za goleme probleme u kojima je Aluminij, može se dogoditi da u kratkom razdoblju i proizvodnja boksita i prerada aluminija iščezne.

Da ne idemo preširoko, što su drugi i treći razlog koji ste naveli?
Drugi problem je cijena struje. Sve države u Europi imaju posebno izrađene tarifne sustave za grane industrije koje žele poticati u okviru industrijskih politika. Te su cijene oko 30 posto niže od onih koje Aluminij u okviru svoga dobavnoga lanca struje može osigurati. Kada govorim o cijenama struje, to nije nikakva kritika na postojeće isporučitelje u BiH, jer oni nemaju potencijal i oni nabavljaju struju. Da u BiH postoji drukčije ustrojeno tržište električne energije koje bi se sastojalo od tri prstena, onda bi se za strateške proizvođače mogla osigurati bitno niža cijena električne energije. U BiH se krenulo u značajniju izgradnju elektroenergetskih proizvodnih kapaciteta što dugoročno znači da će biti još izvora električne energije, samo je pitanje kome će se ta energija u slučaju lošeg scenarija za Aluminij prodavati. Aluminij ima 365 dana konstantnu potrošnju energije što svi proizvođači struje traže. Ocjena je da su tarifni sustavi u BiH orijentirani na zaštitu malih potrošača, a ne industrije.
Treći problem je odnos dolara i eura. BiH je KM vezala za euro i svaki pad dolara prema euru znači slabiji poslovni rezultat za istu količinu. Mi smo u studiji dali preporuke kako smanjivati te rizike.
Ono što je studija pokazala je da na postojećoj razini troškova koje ima može funkcionirati s cijenom između 2400 i 2500 dolara po toni. Radili smo i komparaciju s proizvođačima u okruženju i pokazalo se da je udio električne energije bitno viši u cijeni finalnog proizvoda samo u BiH.
S postojećom cijenom struje i postojećom cijenom metala na burzi u Londonu, nažalost, samo je pitanje vremena kada se više neće moći normalno funkcionirati.

U BiH se u posljednje vrijeme puno čulo o štetnim ugovorima u Aluminiju. Vi ste imali uvid u neke od njih. Što ste Vi vidjeli, je li bilo štetnih ugovora za Aluminij?
U ugovorima koje sam ja imao priliku vidjeti, vidio sam jako dobre elemente zaštite za Aluminij. Je li neko poslovodstvo iskakalo iz područja racionalnog poslovanja, trebaju istražiti nadležna tijela. Ono što je meni stavljeno na uvid su ugovori dobri po Aluminij.

Koji su to ugovori koje ste vidjeli?
To su ugovori vezani za Glencor i ugovori vezani za cijenu aluminija koji se fakturira TLM-u iz Šibenika i bosanskohercegovačkim kupcima na čelu s FEAL-om iz Širokog Brijega.

Gubitak za 2012. je bio oko 60 milijuna maraka, a za prva četiri mjeseca 2013. bio je još 40 milijuna. Već u to vrijeme kada ste završavali studiju gubitak je bio veći nego polovina kapitala društva. Je li tvrtka loše vođena ovih posljednjih godina?
Ne. Sve aluminijske industrije u Europi koje su u međuvremenu zatvorene po toj analogiji su imale loš menadžment. Bilo tko da ga je vodio i bilo kakve poteze vukao, poslovni rezultat bi bio isti.

U vrijeme gomilanja gubitaka u Aluminiju su isplaćivane jako visoke plaće, posebno menadžmentu. Je li to normalno u kriznim situacijama?
Mi kao stručnjaci nismo ulazili u pojedinačne plaće ni u sustav raspodjele, nama je plaća zanimljiva kao bruto kategorija i koliki je udio te kategorije u strukturi ukupnog proizvoda. Kada smo ih usporedili s konkurencijom, bruto plaće u Aluminiju su bile za nekoliko postotaka u ukupnim troškovima niže.
Studija je pokazala kako se ništa bitno ne bi promijenilo da su radnici Aluminija godinu dana radili bez plaća. Možete smanjiti plaće, ali time nećete riješiti ništa. Jedna od naših preporuka bila je da se ide sa simboličnim smanjenjem plaća kao porukom da se nešto radi.
U okviru operativnog restrukturiranja sve se može sjeći, samo je pitanje do koje razine i koja je svrha tog sječenja.

Kakvi su bili Vaši prijedlozi za izlazak iz krize?
Prijedlozi su mnogobrojni. Društvo više nije u stanju servisirati svoje obveze. Iako kontinuitet proizvodnje još traje, on je u rukama vjerovnika, nikako vlasnika koji misle da nečim raspolažu, posebno elektroprivreda i drugih dobavljača. Pitanje je do kada će taj kontinuitet potrajati bilo pod utjecajem vjerovnika neisporučivanjem energije i ostalih sirovina ili odlukom društva koja će rezultirati gašenjem.
Sve promjene koje se svode na operativno, financijsko strateško restrukturiranje mogu donijeti nešto samo ukoliko se promijeni cijena metala ili ukoliko kupci pristanu na drukčiji način formiranja cijene metala. Inače, u postojećim okolnostima ja ne vidim izlaza, što ne znači da ga nema. Bez obzira na cijenu struje, Aluminij ne može dalje bez svježeg kapitala te bez odluke države da u uvjetima depresije cijena na tržištu metala subvencioniranom cijenom struje pokuša zaštititi takvu proizvodnju i radna mjesta kojih je u lancu vezanih za Aluminij skoro 7000. Uz to dvoje je nužna i spremnost vjerovnika da čekaju.

Tko bi, po Vama, imao interes ulagati u Aluminij?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Ja vidim jedan generalni interes, a to je interes države da kroz Aluminij iz Mostara objedini cijeli lanac od boksita, proizvodnje glinice, elektrolize, ljevaonice, finalne prerade aluminija te da u izvoz ide što veći stupanj prerade.

Blokada računa Aluminija traje dvadesetak dana, je li stečaj jedna od opcija?
Stečaj je jedna od opcija, ali stečaj nije smrt. Kršćanstvo bez pakla je isto kao gospodarstvo bez stečajeva. Sve se opet svodi na svježi kapital, drukčije raspoređena upravljačka prva i dugoročni izvor električne energije.
Odredbe Zakona o gospodarskim društvima FBiH daju zadatke upravi društva i skupštini ukoliko kumulirani gubici pređu jednu trećinu temeljnog kapitala društva, nisam vidio da se po toj osnovi sastajala skupština. Vidim da se jedino sastaju radi smjena i imenovanja direktora, što je aktivnost koja nije u funkciji razvoja. U FBiH imate i Zakon o stečajnom postupku koji omogućava da se po otvaranju stečaja koristi institut stečajnoga plana. Logika stečaja je otvoriti stečaj, prodati imovinu, namiriti vjerovnike i proizvodnja je likvidirana. Međutim, stečajni plan omogućava da se vjerovnici dogovore i o drukčijem modalitetu naplate tražbina. To bi bila divna stvar kako bi se možda pokušao riješiti problem, a tu sve ovisi o vjerovnicima. No, otegotna okolnost je da za takvu mogućnost poduzeće u tom trenutku mora pozitivno poslovati ili da vjerovnici odluče da se proizvodnja nastavi i da još jedno vrijeme trpe gubitke. To su bolna rješenja i za radnike, ali za dobavljače, banke itd, zatim za cijeli preradbeni lanac u BiH, ali i za prerađivače u Hrvatskoj.

Prethodni menadžment bio je još prošle godine donio odluku o gašenju dijela proizvodnje. Bi li to možda smanjilo gubitke?
Tada je bila odluka da se proizvodnja reducira za 50 posto. Kasnije je mijenjana, ja ne znam zašto. To je u našoj studiji bilo navedeno kao jedna od mjera u preživljavanju dok se okolnosti ne promijene. U postojećim uvjetima svakodnevnog gubitka jedno od rješenja je redukcija kapaciteta, jer reduciranjem kapaciteta reducirate i gubitke. I dalje osiguravate kakav-takav kontinuitet i omogućavate preradbenom lancu da traži drugog dobavljača. Sve su to teška pitanja na koja odgovore mora ponuditi poslovodstvo.

Ima li išta optimistično u ovom trenutku vezano za Aluminij?
Ono što bi moglo biti optimistično jest da stručnjaci Svjetske banke prognoziraju kako će 2015. cijena aluminija na burzi biti oko 2500 dolara. Kad bi se do tada kupilo vrijeme, mislim da bi bila postignuta velika stvar ne samo za Aluminij, već i za Mostar, cijelu FBiH, ali i Hrvatsku. Hoće li se to dogoditi, ostaje za vidjeti.

Najveći potražitelj u Aluminiju je Elektroprivreda HZ HB kojoj ovo poduzeće duguje skoro 100 milijuna maraka. Što mislite, može li Elektroprivreda naplatiti svoj dug i kakve su njene perspektive ukoliko dođe do kolapsa Aluminija?
Interes i Elektroprivrede i drugih povjeritelja je tražiti model da se Aluminij spasi. Ako se rješenje ne nađe, štete će biti enormne za sve, pa i za državu.

Resorni ministar je spomenuo mogućnost dokapitalizacije, a tom kontekstu i da će ulazak u poduzeće biti ponuđen Glencoru, FEAL-u. Je li to rješenje?
Apsolutno. Mi smo kao pretpostavku svemu tome dali preporuku da se utvrdi vlasnička struktura. No, nakon toga je proteklo vrijeme, ali ništa krupno se nije napravilo. Vjerojatno da bi dio njih pristao da se postojeća potraživanja pretvore u novi kapital. Ono što bi uprava trebala dati do znanja svakome od vlasnika jest što je to vlasništvo, jer svako vlasništvo obvezuje na djelovanje.
Perspektiva Aluminija nije u vlasništvu, već u strategiji BiH, njenoj industrijskoj i energetskoj politici koja treba reći želimo li imati cijeli lanac u BiH od eksploatacije boksita do finalizacije aluminijskih proizvoda ili ne želimo.

Vi ste dali veliki dio preporuka. Jesu li Vaše preporuke uvažene?
Mi smo dali 59 preporuka i zaključaka. Usvojena je samo ona osnovna da se riješi vlasnička struktura. No proces je toliko usporen i sve se svodi na imenovanje direktora, smjene, imenovanja. Ja ne kažem da to nije potrebno, ali taj novi direktor mora doći s ekipom i krenuti djelovati s planom i pokušat spasiti stvar.

Može li Aluminij preživjeti i kakva mu je budućnost?
Teško je na to pitanje odgovoriti. Kao da pitate bilo kog liječnika uz pretpostavku da je dijagnoza loša može li netko preživjeti. Dok su ljudi i kompanije živi, nada postoji. Može li se tu nadu pretvoriti u realnost, nije stvar ishoda već djelovanja. Ima li snage koja treba djelovati i ima li potpore, ja ne mogu prosuditi. Činjenica je jedna – jedino što je sigurno je da smo svi dugoročno mrtvi, svi ćemo umrijeti, samo je pitanje kad će tko.
Rješenje budućnosti za Aluminij je bazirano na neizmjernoj hrabrosti koju menadžment mora pokazati, na kreaciji da drukčije složi postojeći ciklus uključujući da se bitno reducira postojeći kapacitet i, treće, potrebno je imati malo sreće u cijeloj priči. I najbitnija je, naravno, potpora države.
Čuda se događaju. Efekt dizanja iz pepela je efekt feniksa koji je Aluminij pokazao već jednom. Sad je pitanje ima li snage i volje dignuti se još jednom, ali ne samo u Aluminiju, nego u cijeloj državi.

Tko je kriv?
Tjerati priču na temu tko je kriv je najgora priča koja se može otvoriti u kriznim uvjetima. Čim se otvara priča tko je kriv i padaju mrtvaci iz ormara, to je odgovor da taj koji to govori nije spreman preuzeti odgovornost za ishod onog čime upravlja. Osnova kriznog menadžmenta je da se pitanje krivnje u krizi ne spominje. U krizi je potrebno – svi za jedan štap, svi na isti brod, pa ako se iz krize izađe, pa ako se iz oluje izađe, onda se postavlja pitanje krivnje.

Struja

Da je Aluminij s cijenom metala iz 2012., kada je imao gubitak oko 60 milijuna maraka, dobivao struju od Elektroprivrede BiH po cijenama koje oni imaju za svoje posebne kupce, ostvario bi gubitak, ali u visinu koja je operativna dobit. Isto tako da je imao sreću da mu dobavljač bude Elektroprivreda RS-a, to bi mu omogućilo da tu godinu koju je ostvari dobitak od oko 20 milijuna.

Da li se je FEAL ocitovao o ovome prijedlogu, dakle da se solidarise sa Alumijem i jedno vrijeme placa cijenu vecu od trzisne?

Prema informacijama kojima ja raspolažem FEAL će sa zadovoljstvom prihvatiti ovaj prijedlog.

Super

Pa sad zvuči tako da bi samo lud čovjek pristao na to, ali ako su FEAL i Aluminij u simbiozi gdje jedan ovise od drugog, dugoročno bi i jedan i drugi prošli bolje kao konglomerat. Ako to nije realno, onda ideja profesora nije loša - da se cijena za FEAL bazira na nečemu drugom, ne burzovnoj cijeni. Takav dogovor sada pogodi Aluminiju, a u budućnosti (ako se ikad vrati doba 2000-2011) bi pogodovao FEAL-u jer bi dobijali aluminij ispod LME cijene.

No ako FEAL ionako kupuje samo manji dio Aluminijeve proizvodnje, onda nekakvi aranžmani neće napraviti neku veliku razliku.

Ama treba sada spasavati sta bilo

Iz gornjeg intervjua:



Predpostavljam da je to pod uvjetom da EUR.USD ostane na istoj razini kao u vrijeme kada je napravljan izvještaj. Zanimljivo je da je naveo i rizik kursa dolara i eura kao važnu stavku. O tome smo diskutirali na prošloj stranici.

Da, preuzeli Lijanovići Aluminij. Gotovo je.

Vlada otezala sa pomoći, uvjetovala potporu preuzmanjem kormila od strane Lijanovićevih ljudi, i uspjela. A radnicima i sindikatu dakako svejedno, samo da plaća ide- kakva takva, valja hraniti djecu, pa dokle-dotle.
A ako se Aluminij izvuče iz krize, dobiće Lijani koku zlatnu, ako pak ne, ništa ne gube, čak će izlešinariti ostatke i opet biti u plusu. Uglavnom, na gubitku ne mogu biti nikako.

Aluminij slijedeća meta klana.

Cijena je ponovno pala jer se ispostavilo da su rezerve bile potcijenjene. (odnosno situacija s viškom aluminija je bila još gora)

Aluminij preuzima Primorka. Već je novi v.d. doveo za pomoćnika rođenog rođaka Primorca.

Nikica Ljubić dobio puni četverogodišnji mandat.

Može mi netko objasniti ovaj muslimanski debilizam. Oni su predali Aluminij "platformaškim" partnerima kao cijenu izdaje Hrvata i sad tim tipovima šalju financijsku policiju ?
Plus što su ti koji šalju policiju vlasnici 44% tvrtke ili koliko već, nema većeg.

Pakistan je super uređena država za ovo što vode ovi jalijaši.

Cijena na burzama se opet malo oporavila.

Za to vrijeme TK i Fed. Vlada pokušavaju da preuzmu većinske pakete u Diti (29 milijuna duga) i Konjuhu (34 milijuna). Te koji milijun dodatno za pokretanje proizvodnje. Znači, sve na kraju plaća - zna se tko. Jeli tamo ikad bila financijska policija? Kupovanje socijalnog mira i povratak u sustav koji je se već pokazao katastrofalnim. Možda se samo boje da im zgrada opet ne bude gorila?

$ 1870 /t

$1,990 po toni (cca 1.475 EUR), najveća cijena u zadnjih 16 mjeseci. No Aluminiju je potrebno $2,400 da bi se vratili u pozitivu, ali svejedno, trend je pozitivan.

Jako lijepe vijesti za Aluminij dd u zadnjih par tjedana. Prvo, cijena Aluminija je doživjela jak oporavak i popela se skoro $2,100 USD po toni. Drugi dio te lijepe vijesti je, da je EUR dosta oslabio u odnosu na USD (sa cirka 1.40 na 1.30), što znači da je cijena Aluminija po toni u EUR nekih 1.615.

A po nekim starijim rezultatim i procjenama, mislim da Aluminij može poslovati na pozitivnoj nuli sa cijenom oko 1.700 EUR, ukoliko ne plaćaju više od €50 po MW/h (nažalost, trenutni europski prosjek i za velike potrošače je oko 75, skok od nekih 40% u odnosu na 2007.)

Evo i novinari skontali, i potvrda da se Aluminiju likvidnost popravila, što je direktno vezano za gorenapisano.

Drago mi je da je krenulo na bolje. (Nadam se da mi se ovaj post neće obrisati kao onaj od prije par mjeseci kad sam predložio da se radnicima prodaju/predaju dionice, je li Ministre?).

Radničko dioničarstvo, tj kad bi radnici dijelili dobit, trpili gubitak... a ne primali plaće, iako zvuči komunistički bi na najbrži mogući način odvelo državu u brutalni kapitalizam. Zamisli da su radnici dioničari većina u državi, pa takvi bi srezali troškove države u roku odmah, sindikate bi vješali na po trgovima, uhljebe bi počistili u sekundi...
Možda bi i trebalo smisliti neki način da radnici budu vlasnici poduzeća, to bi ekspresno promijenilo mentalni sklop.

Ne razumijem. Rezali bi troškove sebi, pa bi sami to i trpili. Na stranu što država ne može funkcionirati kao d.d. Nego, misliš da će veću odgovornost prema poduzeću i poslovanju imati uprava koji postavi Lijanović, Budimir itd.?

Ne razumijem što ne razumiješ, radnici bi bili nezamislivo odgovorniji i brutalniji spram državnoj potrošnji, odnosno financiranju administracije od vlastitih usta, mada to oni rade i danas, ali to ne shvaćaju i zato i kažem da bi trebalo smisliti nekakav model gdje bi radnici bili odgovorniji i gdje bi shvaćali kako stvari funkcioniraju, samo je problem što nema takvog modela.
Najbliži model je takozvani neoliberalni kapitalizam.