Crkva je bila prije džamije

U 15. stoljeću selo Ljubuša se je prostiralo od Žabljaka do Vodice, ime je dobilo po izvoru Ljubuša, kao je to naveo Mehmed-beg Kapetanović u jednom svojem radu.Selo se je sastojalo od dvaju većih zaselaka koji su bili oformljeni oko nepresušnih izvora, zapadni zaselak je bio Žabljak koji je dobio ime po izvoru Žabljak (taj je zaselak kasnije nazivan i Selina), istočni zaselak je bio oformljen oko izvora Vodica i obližnjega izvora Gožulj.Piše: dr. sc. Milan Nosić, prof.Na području Ljubuše je bilo još nekoliko izvora (Glavica, Zaguša, Žuberin i dr.).Kroz Ljubušu je prolazio put koji je vodio od Brotnja do rimskoga puta u polju i dalje prema Vrgorcu i Imotskomu. Taj put je imao dva odvojka: jedan odvojak je vodio od Gožulja preko Žabljaka do Bilobriga i dalje na rimski put, drugi odvojak je vodio od Gožulja prema Stupu i Vrbici (taj je put danas asfaltiran).

Selo Ljubuša je u 15. st. bilo najnapučenije u tom kraju.U Ljubuši su u 15. stoljeću postojale tri crkve: najstarija je bila crkva na lokalitetu koji se danas naziva Crkvica. Od te crkve sačuvane su kameni okviri ulaznih vrata, a stećci u neposrednoj blizini su razbacani, neki su čak završili u dvorištima ili zidovima okolnih kuća (u dvorištu kuće Fazlinovića nalaze se takvi srtećci). Ne zna se kojemu svecu je bila posvećena ta crkva. Iste starosti je i crkvica na Humcu koja je bila posvećena arhanđelu Mihovilu, a bila je na lokalitetu Grebine, na mjestu današnje stare crkve sv. Ante. Druga crkva u Ljubuši je bila ona na lokalitetu koji se danas naziva Crkvina, na mjestu iznad srednjovjekovnoga puta. Pretpostavlja se da je bila posvećena sv. Katarini. To je bila župna crkva uz koju je bio i samostan.

Treća crkva (crkvica) je bila izgrađena početkom 1440-ih godina (najvjerojatnije 1443.) u neposrednoj blizini utvrde hercega Stjepana. Herceg Stjepan je tih godina obnovio utvrdu i osposobio ju za trajni boravak svoje obitelji. Osim kapelice unutar tvrđave izgradio je crkvicu za nedjeljne i blagdanske mise ne samo za potrebe svoje obitelji nego i za vojnike i obrtnike koji su boravili u podgrađu istočno od tvrđave. Crkvica je bila prvi objekt s lijeve strane nakon izlaska putem od Žabljaka na zaravan pred tvrđavom. Osim te crkvice oformljeno je i groblje na platou južno od crkvice. Na tom groblju ima desetak grobova, groblje je zapušteno i pristup k njemu je zarastao u šikaru. Na njem su kameni križevi od kojih su neki s polukuglama na krajevima što je bilo uobičajeno u tim vremenima.

I danas se po hercegovačkim grobljima, ali rijetko, mogu vidjeti takvi u kamenu klesani križevi. Da ne bude dvojbe, to je katoličko, a ne pravoslavno groblje. Godine 1444. (22. veljače) u jednom dubrovačkom dokumentu spominje se izvjesni Gojislav Orlović, zvani Petanović, koji je dvije crkve u Ljubuši obdario novcem i nekim predmetima. Iste godine je i Radojko Dobrovojević bogato obdario jednu crkvu u Ljubuši za spomen na misi na dan sv. Jurja. U 15. stoljeću za potrebe samostana u Ljubuši u drijevskoj carini (danas Gabela) izdvajali su određene količine soli. U svim tim dokumentima spominje se Ljubuša, a ne Ljubuški.

U navedenom dubrovačkom dokumentu jasno piše da Orlović daruje novac i predmete dvjema crkvama, a to bi mogle biti župna crkva na Crkvini i ona na brdu Butorovica blizu utvrde. Moguće je da je crkva na Crkvici tada već bila u ruševnom stanju jer su neki građevni elementi po svoj prilici završili u onoj crkvi na brdu što zahtijeva dodatna istraživanja.Od 1452. god. herceg Stjepan je često ratovao protiv vlastitih sinova Vladislava i Vlatka. To je obiteljsko ratovanje iscrpljivalo taj kraj koji je postao lak plijen Turcima koji su njime ovladali između 1468. i 1477. god. jer ove zadnje godine već imaju stalnu vojnu posadu u tvrđavi. Više podataka o događajima u Bosni i Hercegovini u razdoblju 15. i 16. stoljeća moguće je naći u vatikanskim dokumentima koji su tajnim kanalima stizali u Rim iz tih krajeva.Turci u početku nisu rušili sakralne objekte jer su se bojali otpora lokalnoga stanovništva nego su vršili sustavnu islamizaciju stvarajući sloj domaćega islamiziranoga stanovništva koje je iskazivalo netrpeljivost prema domaćemu neislamiziranomu stanovništvu.

Zbog neizblijedjelih rodbinskih odnosa prakticirali su Turci dovođenje vojnih i administrativnih upravitelja iz drugih krajeva. Tako je dizdar tvrđave na brdu povrh Ljubuše sredinom 16. stoljeća bio Nesuh-aga Vučjaković, podrijetlom od pravoslavca iz istočne Hercegovine. On je porušio sve crkve u ljubuškom kraju, onu na Humcu, na Crkvini i Crkvici, pa i onu u neposrednoj blizini tvrđave. Na mjestu crkvice na brdu Butorovica izgradio je džamiju od istoga građevnoga materijala i dogradio je čatrnju za potrebe muslimanskih vjernika. Temelji stare crkve i danas su vidljivi na istočnoj i sjevernoj strani te zemljotresom porušene džamije.

U vrijeme gradnje te džamije u podgrađu tvrđave zasigurno nije bilo kršćana. Sjeverno od ulaza u tvrđavu formirano je muslimansko groblje, a ono kršćansko je zapušteno i zaboravljeno. U toj Nesuhovoj džamiji (poznatija je njegova džamija u Mostaru kamo je nakon službe u Ljubuši otišao aga Nesuh) nalazila se je u mihrabu jedna ploča s bogatim tekstom na arapskom jeziku i vrijednim podatkom o godini gradnje te džamije (966. po hidžri), dakle 1558./9. Godina 1556. je bila godina rušenja svih crkava u Hercegovini. Ploču s arapskim tekstom odnio je 1943. god. zapovjednik talijanske jedinice koja je bila stacionirana u Ljubuškom. Ploča se danas nalazi u vrtu jedne vile u Ravellu, na obali Ligurskoga mora sjeverno od Rima. Budući da je ploča završila u Italiji kao ratni plijen, Vlada Republike Bosne i Hercegovine treba zatražiti od Vlade Italije povrat te ploče i njezin smještaj u zavičajni muzej na Humcu.

Ako ne dođe do dragovoljnoga povrata te ploče, tu krađu treba prijaviti OUN i pokrenuti tužbu na međunarodno sudu u Strasbouru. Godine 1945., u travnju, zapovjednik partizanske jedinice, koja je bila i na Humcu, uzeo je pečat kneza Miroslava i odnio ga što se također tretira kao krađa. Taj pečat je izgubljen, a značajan je zbog teksta na njem i spominjanja imena Miroslava koji je dao napisati čuveni Miroslavov evanđelistar.Tekst ploče iz džamije na brdu Butorovica glasi: «Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju, u smislu naređenja uzvišenoga Allaha: «Alahove bogomolje podižu samo...» sagradio je dobrotovor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.» Iz ovoga teksta je uočljivo da je naredba za rušenje crkava i gradnje džamija na njihovu mjestu došla iz Carigrada, da je Nesuh bio aga, da mu je otac imao ime Abdulah, a takvo su ime uzimali oni koji su prelazili na islam s namjerom da skriju svoje kršćansko ime i podrijetlo. Dakle, Nesuh je sin Muslimani.Zanimljivo je da u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine (19. travnja 2005., god. 9., br. 23.), gdje se nalazi popis svih džamija na području te države, nema džamije na brdu Butorovica (navedene su one na Žabljaku, Gožulju, Podbrišću, Vitini i Gradskoj) iako je dvije godine ranije (11. 10. 2003.) bosansko-hercegovačko Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika džamiju na brdu i groblje pored tvrđave stavilo pod državnu zaštitu.

To je Povjerenstvo pokazalo nekompetentnost kad je u pitanju ljubuška tvrđava jer ne znaju za kršćansko groblje i za činjenicu da je na mjestu džamije prije bila crkva. Budući da se to područje restaurira, treba ga vratiti u stanje kakvo je bilo sredinom 15. stoljeća. Ondje gdje je bila crkva i dalje treba biti crkva, a džamiju se može izgraditi u prvotnom obliku malo zapadnije na mjestu iznad Mušića kuće. Ljubušaci i drugi moraju znati da je na brdu Butorovica bila crkva od 1443. do 1556. god., a od 1558. džamija na istom mjestu. Dakle, crkva je bila prije džamije.

HSP Ljubuški