Jesi čitao, listao?

Dojmovi?

Ja sam smo ona dva članka, čak mislim da si ti stavio, Wade i Murray o tome.

Nisam čitao, samo listao (skinuo s mreže).
Wade zvuči heretično za liberale, no to je samo zdrav razum.
Prava pitanja (veza geni-mozak, moralne i ine dileme u pojedinome mozgu,
složeniji procesi /"nadahnuće"), gdje je to...).

Od boljih stvari, tu je dio recenzije koja pokazuje realnost tih priča:

Nino Raspudić
Marcel Holjevac
Zvonimir Hodak
Ivica Šola
Tihomir Dujmović

To su oni koje redovito čitam, a ima i drugih koji su vješti.

Ne znam jer ne čitam obične novinske kolumne (osim ponekad u FT-u), jer me ne zanima neki dajdžestirani pogled na standardnih 600-800 riječi, koji je mislim neki standard za kolumne. Čitam samo feljtone ili članke u specijaliziranim magazinima za to područje.

Kao što si i sam naveo, ne volim kada novinari po zadatku pišu o nekim stvarima o kojim su samo priučeni. Najviše pažnje obratim kada ekspert iz navedenog područja napiše (po narudžbi valjda) u novinama ili magazinu.

Zna li ko gdje nestade Ivan Simic?

Ivica Šola je dobar kolumnist.

Je li "Hercegovac s razlogom" bio oproštaj?

Tu si dakle, srpska verzija Jergovića- proleterski 'japijevci'

Šta znači proleterski japijevci?

Nekako mi se čini da je "nestao" kad je došlo do smjene urednika Dnevnika, koji je nešto poslije toga bio slabo akutaliziran, da bi sada opet radio.

nisam Sonja, ali mislim da znam na koga se referira. yuppie je mlad, uspješan pripadnik srednje klase. nešto kao guzonjin sin iz onog vremena.

Možda Jupeki (JUgoslaven, PErmisivan, Kapitalist).

Ministre, da si kojim slučajem ostao u Sarajevu, i ti bi možda danas bio proleterski japijevac.

To je to, radićevski pristup ( Radić- po meni najveći od najvećih hrvatskih političara ikada ) podučava totalno politički neupućen i zapušten narod. Ne zavidim mu na 'funkciji' analitičara/kolumniste s obzirom na posao i uvjete koje ima u ZG, mogao je kao i 99% ostalih 'intelektualaca' okrenuti glavu od svega.
Vjerovatno i zbog toga, i osjećaja odgovornosti ne dozvoljava sebi širinu/humor u kolumnama, već usko i precizno analizira jedan po jedan problem ili više njih koje postavi u kolumni narodu razumljivo.

Navodni borci za radnička prava bez praktičnog znanja, manekeni propalih ideologija.

Ima, Petar Luković, najveće smeće od čoveka.

Za Vukadinovića i Antonića

Moram priznat da poprilično redovno čitam Emira Imamovića na radiosarajevo.ba (jedino pozitivno što se ima pročitat na toj prodanoj šugi od portala koji je imao potencijala).

A sad se tek iznenadih kad sam pročitao da čo'ek živi u RH:

http://www.24sata.hr/lifestyle/emir-ima ... iku-378271

Za Bošnjake (ex Muslimane) je očito život u Hrvatskoj dobar način da budu supernormalni. E sad, ili ih doselit u RH ili povećat RH.

Stižu mlade snage. Dečku tek 18. god a piše ko da mu je 58. Politički posve ispravan.

MoS certifikat kvalitete.

http://knezevina.net/

Alal mu vera!

Nikad nisam previse mario za "stil pisanja", tj. stil pisanja mi nista ne vrijedi ako nema jasne i zanimljive teme, kvalitetnog analiziranja, atraktivnog prezentiranja zakljucaka, iznosenja novih ili nepoznatih podataka, ubojite logike, provokativnih usporedbi ili trollanja itd.

Stil pisanja je vazan da cisto da drzi koncentraciju ili malo zabavi citatelja, ali tek kad su ove neke osnovne stvari zadovoljene u suprotnom ide TLDR reakcija.

BORIS DEŽULOVIĆ Za 20 godina
djeca će pričati viceve o vojnim
invalidima u kolicima, i bezočno
im se rugati

Nema čovjek mnogo privilegija od života u
prevratnička historijska vremena, zapravo – kad
se sve zbroji i oduzme – samo je jedna takva:
bez veće statističke greške, uz marginu od jedan
do tri posto, točno i precizno može rekonstruirati
budućnost. Sve ovo dobro nam je odnekud
poznato, sve smo već odavno vidjeli, sve znamo,
piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.


Frustrira malo - to je točno – što nam je ta
pamet posve neiskoristiva i uzaludna, ništa njome
promijeniti nećemo, i sve što možemo jest čekati
da se dogodi sve što se dogodi mora, lišeni čak i
zadovoljstva da kažemo “Jesmo li vam rekli?“, jer
iz toga što će stvari biti takve kakve smo vam
rekli, baš nikakve zadovoljštine neće biti.
Slobodno izrežite ovaj tekst iz novina, stavite ga u
omotnicu, zapečatite i otvorite za, recimo,
dvadeset godina. Iznenadit će vas kako ničega
iznenađujućeg u njemu neće biti.
Glogoški kao Tempo
Kad se stoga hrvatski branitelji, vitezovi
Domovinskog rata, patetično pitaju kakva ih
budućnost čeka u državi za koju su se borili,
odmah ću im reći: bit će to jebena budućnost.
Neće u toj budućnosti biti mnogo poštovanja za
njihovu žrtvu i herojstva.
Zajebavat će ih na ulici klinci kojima se ni roditelji
još nisu bili rodili kad su oni goloruki jurišali na
srpske tenkove, pričat će viceve o invalidima u
kolicima, svirati i pjevati neke drske pjesme
izrugujući se svetinjama Domovinskog rata, svakoj
do posljednje, bezočno će im se rugati na načine
koje mi, iz vremena džepnih telefona, primitivnog
interneta i društvenih mreža, još ne možemo ni
pojmiti.
Izgleda vam danas to prilično nemoguće, ali
vjerujte mi, znam: baš ništa toj budućnosti neće
biti sveto, ni Vukovar ni Ovčara, ni strijeljani ni
ranjeni, ni Josip Jović ni Blago Zadro, ni Tigrovi ni
Pauci, ni Bljesak ni Oluja.


Kako znam? Eh, kako.
Mislite li zaista da je Domovinski rat danas tvrđi i
čvršći kanon nego što je to šezdesetih ili
sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila
Narodnooslobodilačka borba? Mislite li da je
Vukovar bio išta veća svetinja nego što su to bili
Sutjeska ili Neretva, a Đuro Glogoški veća faca od
Svetozara, recimo, Vukmanovića Tempa?
Prilično naprotiv: već za ovakav tekst, a kamoli
za propitivanje ratnog puta narodnih heroja ili
njihovih stečenih privilegija, u to se vrijeme
mnogo ozbiljnije najebavalo. A bio je pri tom
Njihov rat - već i to danas zvuči svetogrdno -
malo opakiji i gori od Našega: samo u bitci na
Sutjesci poginulo je gotovo jednako partizana
koliko ukupno hrvatskih branitelja u sve četiri
godine Domovinskog rata.
Heroji bez ljudskosti
Veterani Toga rata bili su integrirani u sve slojeve
vlasti i sve niše društva, posve svejedno jesu li
bili ministri obrane ili podvornici u područnoj školi
nije s njima bilo baš nikakve šale, i pitate li se je
li u to vrijeme bilo barem ovolicno izgleda da će
ikada doći vrijeme kad će ih na ulici zajebavati
klinci kojima se ni roditelji još nisu bili rodili kad
su oni goloruki jurišali na njemačke tenkove –
bezočno se izrugujući svetinjama NOB-a, svakoj
do posljednje, na načine koje oni tada, iz vremena
kozaračkih kola i šapirogafiranih biltena, još nisu
mogli ni pojmiti – odmah da vam kažem: nije. Ni
ovolicno.
Pa ipak, i u takvoj državi, cijeloj uređenoj kao
spomen-park kanonizirane Revolucije - bez
parlamentarne demokracije, političke opozicije i
nezavisnih medija – došlo je bilo vrijeme kad su
odrasla djeca kojima taj Rat i Revolucija nisu
značili savršeno ništa.
Razlog je bolno jednostavan. Slavni je
Narodnooslobodilački rat pretvoren u službeni
državni mit, heroji su izliveni u bronci, njihove
parole izrezane u šperploči i stiroporu, i oduzeto
im je sve ljudsko. Patetične herojske priče iz
školskih udžbenika i dječjih zabavnika, bolno
plošni filmovi s karikaturama mrskih dušmana i
partizanskih superjunaka, državne parade i
općinske ceremonije potpuno su odvojile njihovu
epopeju iz stvarnog života i isključili svaku
mogućnost empatije.
Nas, klince čiji su se roditelji jedva rodili kad su
oni goloruki jurišali na njemačke tenkove, ta priča
niti u jednom trenutku nije dotakla: mi s tim
nismo mogli imati baš ništa. S njihovom
herojskom crno-bijelom pričom mogli smo se
identificirati taman koliko i s onom o Indijancima
i kaubojima - dakle negdje najkasnije do
dvanaestog rođendana.


Poznata priča
Onda je došlo vrijeme kad su mrki i opasni
partizani - glogoški i klemmovi naših djetinjstava
- ostarjeli i onemoćali, i kad odjednom više nisu
izgledali tako mrki i opasni, čak i kad su naše
zajebancije cenzurirali, zabranjivali i tužili
sudovima. Onda je došlo vrijeme kad smo ih
počeli zajebavati na ulici i pričati viceve o
ranjenicima na Neretvi, pa zasvirali i zapjevali
drske pjesme izrugujući se svetinjama
Narodnooslobodilačkog rata, svakoj do posljednje.
Nije bilo do nas, nismo mi bili odljuđeni: odljuđeni
su bili oni. Čak i kad od našeg, stvarnog života
nisu bili amputirani bezbrojnim privilegijama,
penzijama, stanovima, kućama, luksuznim
automobilima, carinskim olakšicama i cijelom
magnom cartom stečenih prava, njihove su
tragične sudbine uređene kao državni mitovi i
svetinje, cijeli je njihov strašni rat bio ispražnjen
od svega čovječjeg, i mi prema njima nismo imali,
niti mogli imati, nijednu i nikakvu ljudsku
obavezu.
Zvuči vam poznato?
Bez brige, zazvučat će.

Odavno se to dešava nama Srbima.Za druge ne bih rekao..

Baš mi izbaci na faceu, kako im ovaj mali digne tlak. 18 ili 19 mu godina a komentari samo od muslima i srba. Znači, čitaju ga Pogotovo kad spomene talibane ili muslimane u bilo kakvom kontekstu. Zovite ga na forum da pali vatru. Mali Zrikavac.

http://poskok.info/wp/?p=168144