Na raspravnicima moram biti predmet poruge. Kako god pokušam definirati pojmove nacije, naroda, jezika i situaciju na Balkanu netko će konstantirati da sam kreten, debil, neobrazovan, zatucan, neznalica. Na srpskom raspravniku će mi se svi rugati ako pišem da Hrvati postoje. Oni su sasvim sigurni i uvjereni da su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci izmišljene nacije i da je štokavski samo srpski jezik. Vjernici će mi se rugati ako sam ateist, ateisti ako sam vjernik. Na YouTubeu napišem komentar jednom muslimanu: "Ti si Hrvat islamske vjeroispovijesti". On mi odgovori: "Daj debilčino pokopaj se". Uzvratim: "Ti si Hrvat, inače ne bi govorio hrvatskim jezikom". Miješa se Srbin: "On priča srpskim jezikom, pokatoličeni ********". Musliman mi naposljetku odgovara: "Hrvatski jezik ne postoji vi govorite bosanski". Svatko ima svoje viđenje čiji je jezik. Svatko ima svoje tvrdnje i dokaze, potpuno različito vide povijesne događaje i osobe kao da se povijest Balkana odvijala u više usporednih svemira.

Srpski nacionalisti tvrde da su svi štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, a svi čakavci Hrvati. Na svemreži možete besplatno pročitati Šešeljevu knjigu Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije (1 032 stranice) u kojoj je ta teorija do pojedinosti razrađena. Mora se priznati da ona ima neko utemeljenje u logici jer je puno logičnije da su svi štokavci jedan narod nego da štokavci čine četiri različita naroda, a jedan dio štokavaca jedan narod s čakavcima i kajkavcima.

Hrvatski nacionalisti tvrde da sve do Drine žive Hrvati različitih vjeroispovijesti, a Srbi su u Srbiji (istočno od Drine). Ta teorija ima utemeljenje u tome što je granica Srbije stoljećima na Drini.

Novobošnjački nacionalisti tvrde da su svi stanovnici Bosne bez obzira na vjeroispovijest Bošnjaci, da su Srbi i Hrvati ukrali bosanski jezik i odbošnjačili bosanske kršćane. Ta teorija ima utemeljenje u moćnoj srednjovjekovnoj državi Bosni u kojoj se hrvatsko i srpsko ime sreću rijetko, ali ujedno je i suluda. Po toj logici u Županji žive Hrvati, a u Orašju Bošnjaci katolici. U Metkoviću Hrvati, u Čapljini Bošnjaci katolici. U Kleku Hrvati, pa u Neumu Bošnjaci katolici, pa u Stonu opet Hrvati. Na Brgatu Hrvati, a na Ivanici Bošnjaci katolici. Hrvatsko ozemlje izgleda smiješno, neprirodno usko i nakaradno ne pridoda li mu se Bosna i Hercegovina.

Novocrnogorski nacionalisti tvrde da Crna Gora nema nikakve veze sa Srbima, da postoji crnogorski jezik i da su stanovnici Crne Gore koji se smatraju Srbima izmanipulirani. Ta teorija ima utemeljenje u tome što je postojala neovisna crnogorska kraljevina, međutim ime Crnogorac postoji tek od 15. stoljeća i Boka kotorska do prije 201 godinu nije imala nikakve veze s Crnom Gorom. Prvi put joj je pripojena 1813., pa je bila dio Habsburške Monarhije, pa će ju komunisti 1945. definitivno dodijeliti Crnoj Gori. Herceg-Novi koji je zamišljen kao glavna luka i središte Hercegovine danas nije u Hercegovini. To je povijesna ironija.

Neki tvrde da su sve nacije izmišljene u 19. stoljeću. Ta teorija ima utemeljenje u tome što su ljudi do 19. stoljeća bili nepismeni, živjeli na selima i čovjek cijeli život nije pošao 20 km dalje od mjesta gdje se rodio. On nije mogao puno znati o etnografiji i povijesti te se vjerojatno određivao samo mjesno, po selu ili skupini sela koja su činila njegov zavičaj i njemu sav poznati svijet.

Ova posve različita viđenja na zanimljiv se način isprepliću. Pođete na srpski portal i svi govore kako je ustaški genocid najsvirepiji u povijesti čovječanstva i čude se kako Hrvati kao najveći zločinci mogu tužiti Srbiju za genocid. U isto vrijeme na hrvatskom portalu govore o zvjerstvima u Vukovaru, Škabrnji i drugdje i čude se kako Srbi mogu tužiti Hrvatsku za genocid. Komentari na srpskom i hrvatskom portalu na objavu iste vijesti doimaju se kao da su napisani u dva usporedna svemira.

Tko je u pravu? Kako su mogli nastati tako različiti pogledi kao da se povijest Balkana odvijala u više usporednih svemira?

Nema tu ništa čudno jer povijest nije egzaktna znanost.

Nema spora da povijest ima svoj činjenični, neosporni dio, a on je pogotovo na ovim prostorima ograničen na datume (npr. Tvorevina X je trajala od Y do Z i njom je vladao imenom i prezimenom taj i taj).

No, 90% povijesti je interpretativni dio, često nužan zbog nepotpunih podataka, pa se pribjegava indukciji, dedukciji i kojekakvim projekcijama koje su najvećim dijelom proizvoljne - jer interpretacija povijesnih događaja je sastavni dio mobilizacije širih masa za političko i ratno djelovanje.

Kod nas je to ludilo primjetnije jer smo pomalo zakasnili u nacionalnom preporodu (neki ga doživljavaju danas, nekih 150-200 godina iza Europe), no ni Europa ni SAD nisu nekakvi blistavi primjeri, jer se oko mnogih pitanja, čak i bez emocija i uz ogromnu vremensku distancu ne mogu složiti (npr. uzmimo prijepore uz 100 godišnjicu početka 1 sr).

Mislim da je najispravnije stavljati stvari u kontekst vremena.

Ludo zvuče rasprave o nacijama u kontesktu do 16. ili 17. stoljeća. Tada nije bilo nacija. Nacije su produkti kraja 18. i 19. stoljeća.

Slažem se s Ministrom, uz jednu napomenu.
Važnost povijesti se u današnje vrijeme ili prenaglašava ili umanjuje.

Kada se umanjuje to je ovaj postmodernistički pristup, kojemu je na tragu Lider, u kojemu povijest ili nije važna ili se promatra isključivo kritički.
Da ne kažem dekonstrukcijski.

Drugi pristup jest kad se povijest okrivljuje za sve.

Ja, recimo, ne mislim da ratovi počinju zbog povijesti, ponavljanja, povijesnih mitova ili osvete.
Ratovi uvijek počinju zbog resursa, teritorija, moći...
Otkad je svijeta i vijeka. Uvijek je tako bilo i bit će. Ovo sve drugo, pa i mržnja, samo su popratne pojave.
Sekundarne.

Što se tiče nacija , u Europi postoji etnička i političko-građanska podloga svakoj naciji.
Ona prva postoji i prije 18. stoljeća, ona druga baš i ne.

I obje su legitimne. Jer su obje važan dio svake nacije.
Prije doba nacija pojmovi narod i nacija možda nisu bili isto ono što znače nama danas, ali svakako da je nešto tipa pranacije, odnosno narod, postojalo i prije.
Barem kao nešto iz čega možemo vući povijesno-kulturno-jezični identitet.

Kako koja nacija.

Njemačka nacija je postojala
i u 15. stoljeću (1474. Römisches Reich Teutscher Nation),
i u 16. stoljeću (1520. Martin Luther: An den christlichen Adel deutscher Nation).

Engleska nacija je isto tako postojala u 16. stoljeću.
http://www.history.ac.uk/reviews/review/1186

Hrvatska nacija isto tako:
1495. pop Martinac u Drugom Novljanskom brevijaru ima jezični koncept Hrvata.
http://www.croatianhistory.net/etf/pop.html
1569. Petar Zoranić u romanu "Planine" ima jezični koncept Hrvata.
http://riznica.ihjj.hr/philocgi-bin/contextualize.pl?p.26673.Cijelihr.6.6.1.0
1684. Pavao Ritter-Vitezović u epu "Odiljenje sigetsko" Hrvate vidi kao jezično utemeljeni narod s državom širi od plemićkog staleža,
http://www.ffzg.unizg.hr/infoz/dzs/html/Ritter.htm
da ne spominjem djelo istog autora iz
1700. "Croatia rediviva" koja je čisti, megalomanski, nacionalni program.
http://dk.nsk.hr/stara_knjiga/NSK_SK_ID16/

***

Pobornici teze da je nacija moderni fenomen 18. i 19. stoljeća pozivat će se na:
a) nepismene segmente stanovništva (bez nacionalne svijesti),
b) nepostojanje općeg biračkog prava odnosno ograničenost pojma nacije samo na sloj s biračkim pravom,
c) različite imaginarije teritorijalnog opsega pojedinih nacija nekad u odnosu na danas,
kao argumente protiv postojanja nacija prije Moderne i eventualno ih nazivati protonacijama, ali to su sve slabi argumenti koji bi dosljedno provedeni osporili postojanje i brojnih današnjih nacija, a istovremeno voluntaristički ignoriraju izvorno nazivlje.

Tu je vrhunski članak koji je uvjerljivo oborio Hobsbawmovu tezu o nepostojanju nacija prije 1780. godine:
http://www.academia.edu/1881684/Brother_of_Germany_Martin_Luther_and_German_Nationalism_in_the_Early_16th_Century

Svi autori koje sam naveo, naciju doživljavaju šire od plemićkog staleža i temelje je na spoju današnjih obilježja nacije: jezik, državnost itd.

To što je hrvatska nacija danas znatno veća teritorijalnim i imaginarnim opsegom (zahvaljujući divovskoj asimilacijskoj moći hrvatstva) i uspješnija u pogledu cijele lepeze suverenih obilježja svoje države, nego što je bila u razdoblju od 15.-17. stoljeća ne znači da u tom razdoblju nije bilo Hrvata i njihove države i da tada svjesni Hrvati nisu bili nacija.

Njemačka nacija Lutherovog vremena je svojim imaginarnim opsegom i teritorijalnim opsegom svoje države bila različita nego danas, pa je jasno da postoji u kontinuitetu.

Istorija ima svoj faktografski i interpretativni deo...

Sto vise zalazimo u proslost ovaj prvi deo je tanji, a drugi veci... na tim osnovama se negde i kuva mitoloska predstavka svakog naroda o svom prapocetku, svom dubokom korenu, svojoj vaznoj ulozi u vremenima drevnih heroja i izdajnika...

Jedno je istorija kao nauka, koja koristi naucni metod, kauzalnost pojava i procesa i smestanje u odredjeni kontekst i vreme... a sasvim drugo je Istorija kao alat u formiranju odredjene politicke i nacionalne svesti. Ova druga kvazi-istorija je od mnogo vece vaznosti zato sto ima snazniji uticaj na siri krug ljudi, veci potencijal da pokrene te ljude, da im nametne jasne nacionalne ciljeve... takva istorija je cement i katalizator svih najvaznijih dogadjaja u predhodnoj epohi novije proslosti...

Malo je ljudi zainteresovano da udje u sitna crevca, da neku stvar razlozi na proste delove i pocne da ih sklapa kao slagalicu... bez pristrasnosti, bez navijanja... ista pojave i procese da naziva istim imenima... to zahteva mnogo vremena, traganje za nekim tesko dostupnim podacima, i pre svega objektivnost koja je svojstvena samo uzem krugu akademske zajednice...

Obican covek traga za svojim identitetom, gde pripada kao jedinka, kojoj zajednici, koje su odlike te zajednice...odgovori moraju biti jednostavni i jasni...uproscavanje i apstrahovanje nejasnih pojmova je i vise nego potrebno da bi bilo svarljivo...

Kad se citaju mainstream nacionalne istorije balkanskih naroda... to je manje ili vise neuspesna nacionalna bajka. Tu toliko ima lazi, poluistina, namerno deformisanih zakljucaka, preskakanja neugodnih fakata, preterano isticanje nekih u sustini minornih pojava...tu jednostavno fali stofa i materijala da se napravi nesto jako vazno i posebno...postoje neke relativno kratke faze koje su bile uspesne... i jedna vremenska jama gde jedva da se ista dogodilo...

Kad od toga hoces da napravis nesto sto ce da pleni buduce generacije, da se one osete vaznim, da pripadaju necemu velikom... onda moras sve vrste lazi i mahinacija da koristis... tako se danas uce klinci, tako su i nas sve ucili... zato imamo horde izoblicenih ljudi koji robuju laznim idolima i defektnim mitovima...

Govorim i o Srbima, i o svim okolnim narodima... u zoom out-u, to je sve u istoj oktavi... svakome od njih onaj drugi je ruzan ko lopov, lazljiv, mitoman, koljac...a sami sebi smo prelepi...pa kad bas i nismo bili najbolji...to je zbog sacice izdajnika...jbg...

31. kolovoza na Wikipediji na srpskom jeziku napisan je članak o povijesti Dubrovnika. Iduće su sporne (lažne) tvrdnje u članku. "Nakon razaranja Epidaura, početkom VII veka u podnožje već postojećeg utvrđenja stižu romanske izbeglice koje osnivaju novi grad, a u njihovom zaleđu naseljavaju se srpska plemena Zahumljani, Travunjani i Konavljani. Vremenom, ova srpska plemena naseljavaju i obalu, a uz taj izbeglički grad osnivaju i svoje naselje koje po dubokoj hrastovoj šumi nazivaju Dubrava. S druge strane, romansko stanovništvo svoje naselje naziva po litici (latinski: Laus), koje će nizom fonetskih promena kasnije dobiti italijansko ime Raguzijum / Raguza (Ragusium / Ragusa),[2] koje je prvi put pomenuo anonimni kosmograf iz Ravene oko 667. godine. " "Od svog osnivanja, pa sve do XII veka, Dubrovnik je ulazio u sastav vizantijske teme Dalmacija. Međutim, bez obzira na romansku vlastelu, srpska većina je asimilovala malobrojnu romansku zajednicu, pa je za grad prevagnulo srpsko ime Dubrovnik (nasuprot romanskom Raguza). " "Tako 1000. godine, kad je mletački dužd Petar Orseolo uzeo pod svoju vlast vizantijske gradove u severnoj Dalmaciji, da ih odbrani od Hrvata, te svojom flotom doplovio do Korčule, tamo su mu izašli u susret dubrovački građani s nadbiskupom na čelu, da mu se poklone. Ali toga puta Mlečići ne zauzeše Dubrovnik, već on ostade pod upravom vizantijskom. " "Stanovništvo Dubrovnika u ovom periodu bilo je šaroliko i u etničkom i u ekonomskom smislu. Osnovna podela bila je na: bogatu romanizovanu vlastelu - patricije (lat. nobiles cives); brojno gradsko stanovništvo na poslovima: zanatlija, trgovaca, vojnika, brodske posade i pisara - pučane; te seljake i kmetove koji su radili za vlastelu. Većinu pučana i kmetova činili su potomci srpskih Dubravana (osnivača Dubrave), kao i slovenizirani Ragužani. " "Vlastela se dugo opirala ovoj slovenizaciji i uticaju pučana, pa su se pokušavali zatvoriti samo za sebe, kako bi očuvali svoju kulturu i jezik. Posledica toga bila je odumiranje vlastelinskih porodica, pa su tokom XIII i XIV veka morali popustati i dozvolili sklapanje brakova sa pučanima, a tokom XV i XVI veka zamenjen je i jezik srpskim[6] nazivajući ga i „linga seruiana“, tako da su „još samo neki starci“ govorili starim dubrovačkim jezikom. " "Značajna dala Dubrovčana pisana su na latinskom jeziku, ali je značajnija književnost ona napisana na srpskom narodnom jeziku koja započinje u XV veku i produžava se sve do pada Republike. " "Usponom srpskih kneževina Huma (Zahumlja), Travunije, Raške, te Duklje i Bosne, Dubrovnik postaje grad-republika i najznačajniji trgovački centar na istočnom Jadranu. " "Ipak, najznačajniji pokret u gradu je nastao oživljavanjem kulturno-političkog pokreta katoličkih Srba, koje predvode srpski katolici Medo Pucić, Matija Ban, Ivan Stojanović, Ivan August Kaznačić, te Nik Pucić, Vid Vukasović Vuletić, Pero Budmani, Baltazar Bogišić, Milan Rešetar, Petar Kolendić, Luko Zore i drugi, a koji se otvoreno zalažu za tesnije veze Dubrovnika sa Srbijom. Nakon Revolucije 1848. godine, bojeći se narastajućeg srpskog nacionalizma[13] na ovim prostorima, Austrougarska potstiče hrvatsku nacionalnu ideologiju u Dubrovniku. Nakon Berlinskog kongresa, 1878. godine i okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, potsticanje hrvatske nacionalne ideologije se prenosi i na tamošnje katolike, što dovodi do prvih sukoba između dve grupe nacionalista i u ovom gradu. Dubrovnik je među dalmatinskim gradovima bio prvi, u kome je 1867. srpska „narodna“ stranka dobila opštinu. A već 1890. koalicija srpskih i autonomaških stranaka odnosi pobedu u Dubrovniku i vladaju gradom sve do izbijanja Prvog svetskog rata. Pokret katoličkih Srba, bio je podjednako na meti i austrijskog dvora i hrvatskih hegemonista. Najčešći način napada bio je kroz katolički kler. Vrhunac ove netrpeljivosti desio se 16. jula 1914, kada su pohapšeni svi viđeniji čelnici pokreta sa Ivom Vojnovićem, a već 18. jula hrvatski huligani su demolirali sve srpsko u gradu: pravoslavnu crkvu, škole, zadruge, društva, stanove, kao i sedišta Matice srpske i Dom „Dušan Silni“. " "Pred kraj Prvog svetskog rata, krajem oktobra 1918, Odbor Narodnog vijeća preuzima vlast u svoje ruke i poziva srpske snage da uđu u grad. Dana 13. novembra 1918. godine u grad su stigli prvi odredi srpske vojske, koje je narod na ulici dočekao cvećem kao oslobodioce. Nakon ovog, Dubrovnik će biti priključen novoformiranoj jugoslovenskoj državi u kojoj će ostati sve do njenog raspada 1991-1992. godine. Za svo ovo vreme, Dubrovnik je važio kao najpoznatije turističko odredište Jugoslavije. Za vreme Kraljevine Jugoslavije, Dubrovnik je pripadao Zetskoj banovini, a vladajuća Srpska narodna stranka, koju su ranije predvodili Antun Puljezi, Antun Fabris, Baldo Gradi i dr. (svi Srbi katolici), 1919. se sjedinjuje sa Narodnom radikalnom strankom, koju u Dubrovniku vodi Stjepo Kobasica. Tokom ovog perioda, osim srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta, među dubrovačkim katolici pojavljuje se i jugoslovenski, a u grad doseljavaju mnogi pravoslavni Srbi i katolički Hrvati iz Dalmacije, Hercegovine i Boke Kotorske. Takođe, nakon Oktobarske revolucije, grad postaje jedan od centara ruske emigracije. Dešavaju se i učestali nacionalistički sukovi unutar katoličkih organizacija i katoličkog sveštenstva, a 1939. prevagu odnose hrvatski hegemonisti, nakon čega vođe prosrpskog katoličkog klera traže osnivanje Srpske katoličke bogoslovije u Baru. Iste godine, Sporazumom Cvetković-Maček, ustanovljena je nova jedinica, Banovina Hrvatska, a njoj je priključen i Dubrovnik. Tokom Drugog svetskog rata, ostrva Korčula, Lastovo i Mljet, sa Konavlima su priključena Fašističkoj Italiji, dok je grad Dubrovnik sa Pelješcem bio pod kontrolom tzv. NDH. Ustaške jedinice, na čelu sa Ivom Rojnicom kreću sa organizovanim ubistvima i progonom svega srpskog, podjednako i katoličkog i pravoslavnog. Većina pohapšenih Srba svoje živote je okončala u logoru Jadovno kod Gospića, a usledili su i stravičnim zločinima nad srpskim civilima u Hercegovini. Na širem prostoru oko Dubrovnika, značajno deluje Dubrovačka brigada Jugoslovenske vojske u otadžbini, sastavljena dobrim delom od Srba katolika. " "U socijalističkoj Jugoslaviji ovaj grad postaje deo Narodne/Socijalističke Republike Hrvatske, a nove vlasti nakon 1945. doseljavaju nekoliko hiljada kolonista iz ruralnih delova zapadne Hercegovine kako bi „proletizirale grad“, jer je Dubrovnik važio za „buržujsko leglo“. Nakon Hrvatskog proljeća, ovo doseljavanje postaje organizovanije i masovnije, što značajno menja demografsku sliku opštine. To izaziva sukob starosedelaca i kolonista, koji postaje znatno vidljiviji početkom 90ih. Najveći talasi hercegovačkih kolonista (Hrvata) u Dubrovnik se beleže krajem 1930ih, 1940ih i početkom 1970ih. Mnogi demografi smatraju da je po popisu iz 1991, polovina žitelja opštine Dubrovnik pripadala potomcima ovih kolonista. S druge strane, zbog progona, broj Srba se stalno smanjuje. Najgori progon Srba, obe vere, desio se za vreme Drugog svetskog rata, kada su se u strahu za vlastitu egzistenciju, mnogi katolički Srbi deklarisali kao Hrvati. Napokon, posle rata i zvanično, popisne komisije Jugoslavije dobijaju zadatak da svi katolici srpsko-hrvatskog porekla, bez obzira na njihov nacionalni stav, budu popisani kao Hrvati. Nakon ovog, svaka kombinacija srpske narodnosti sa katoličkom verom se smatrala retrogradnom velikosrpskom politikom i bila bi krivično sankcionisana. Zbog ovih represija, broj dubrovačkih katoličkih Srba sveden je na zanemarljiv broj u korist hrvatskih, jugoslovenskih ili regionalno izjašnjenih građana. " "Početkom 1990ih godina sa uvođenjem višestranačkog parlamentarizma na prostoru Jugoslavije, u Dubrovniku se formiraju nove političke partije. Njihova ideologija je raznolika, od ultranacionalističkog HDZ-a Franje Tuđmana, koji sa simpatijama gleda na ustaški pokret i NDH (1941-1945), do autonomaških i separatističkih ideja Pokreta za Dubrovačku republiku koji oživljavaju ideje o Dubrovačkoj republici, nalik na savremeni Monako, San Marino ili Hongkong, odbacujući nametnutu hrvatsku nacionalnu ideologiju. Na prvim održanim izborima u aprilu 1990. godine, stranka HDZ, osvaja 39% glasova u Dubrovniku, ali zbog komplikovane i sumnjive izborne procedure, u Sabor Republike Hrvatske šalje 3 od 4 moguća zastupnika iz ovog grada. Zbog ovih izbornih manjkavosti, javlja se nezadovoljstvo kod opozicije. Na sličan način, ova stranka osvaja vlast u celoj Hrvatskoj. Nove vlasti do decembra 1990. menjaju ustav, ime i simbole države, a do januara 1991. uspevaju nezakonito naoružati i deo svoga članstva (slučaj Špegelj). U aprilu 1991. vlasti su nezakonito formirale glavninu, a do maja i kompletnu nezakonitu armiju od 90.000 nauružanih pripadnika nazvanu Zbor narodne garde. Formiranje, smotra i paradiranje ove paravojske, bilo je propraćeno javnim tv prenosom, čime su vlasti Hrvatske otvoreno pokazale svoje ratne namere. Osim ZNG na prostoru Hrvatske se osnivaju i druge prohrvatske i prosrpske paravojne formacije sa po nekoliko hiljada pripadnika. " "Kako Dubrovnik pre rata nije imao vojnih objekata (kasarne), hrvatske snage su za ove potrebe odlučile koristiti neke hotele u koje će kasnije smeštati i deo izbeglica. Početkom maja, hrvatska paravojska napada na jedinice JNA u susednoj Bosni i Hercegovini u Mostaru. Odlukom predsednika Tuđmana, 12. septembra 1991. Republika Hrvatska osniva Ratnu mornaricu, a dva dana kasnije ova paravojska napada i zarobljava jedan jurišni brod JRM (dok je bio na remontu). Hrvatska paravojska tokom 14. i 15. septembra organizovano napada sve kasarne JNA na prostoru Hrvatske, a od 16. septembra kreće planirana blokada i luka Jugoslovenske ratne mornarice. Do 22. septembra, veliki broj ratnih brodova i plovila je bio u rukama hrvatske paravojske. Krajem septembra JNA napušta najpre Korčulu, a zatim i Vis. Hrvatski ZNG borbenim provokacijama, konstantno pokušavaju rat preneti i na prostor Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Tako su jedinice JNA 18. septembra 1991. napadnute i u Posušju, 20. septembra u Livnu, a 1. oktobra izvršen je napad iz sela Ravno prema Trebinju. Dva dana nakon toga JNA kreće u protuofanzivu iz Trebinja prema ovom selu, a jugoslovenska vlada donosi odluku o opštoj mobilizaciji. Za nekoliko sledećih dana JNA iz pravca Trebinja i Crne Gore, zauzima Čilipe i Cavtat, a 24. oktobra izvršen je pomorski desant na Kupare. Mesec dana nakon toga, zauzima i Mokošicu, predgrađe Dubrovnika. Polovinom novembra, JRM se povlači sa obala srednje ka južnoj Dalmaciji i tu u okolini Dubrovnika će ostati sve do početka maja 1992. godine. Za to vreme JRM ograničava svu plovidbu prema gradu, što će kasnije biti nazvano blokada Dubrovnika. " "Nakon ove ofanzive, Sabor Hrvatske i vlada Slovenije, proglašavaju nezavisnost 8. oktobra 1991. i traže međunarodno priznanje, kao i povlačenje JNA iz ovih republika. Neke vlade zemalja zapadne Evrope najavljuju priznanja, a mediji ovih zemalja, izveštavaju o varvarskom razaranju grada od strane JNA, izostavljajući zapažanjima posmatrača UN-a, da su meta napada Jugoslovenske vojske uglavnom oni hoteli i objekti koje hrvatska paravojska koristi kao vojne (krovovi hotela, bolnica i drugih javnih ustanova, čak i onih u starom jezgu grada). Zbog ovakve medijske slike, vlade mnogih zemalja optužuju Srbiju i Crnu Goru za rat u Hrvatskoj i zahtevaju hitan prekid borbi oko Dubrovnika. Jugoslovenska strana 23. novembra u Ženevi, prihvata povlačenje vojske iz kasarni Hrvatske, a vojsku severno od Dubrovnika premešta u trebinjsku opštinu. Četiri dana kasnije, Savet bezbednosti UN-a donosi odluku o upućivanju snaga Unprofora u Hrvatsku. Borbe se obnavljaju 6. decembra, kada u gradu strada 14 lica, nakon čega se ponovo uspostavlja primirje sve do konačnog povlačenja JNA sa ovog područja. " "Sukob hrvatskih separatista i jugoslovenskih federalista pokušali su iskoristiti dubrovački autonomaši okupljeni oko Pokreta za Dubrovačku republiku, koji su ovo shvatili kao dobru priliku da obnove svoju republiku, a koja bi kasnije mogla pristupiti nekoj novoj Jugoslaviji. Dubrovačka republika proglašena je 24. novembra 1991. u Cavtatu, na skupu u hotelu „Kroacija“. Skupu je prisustvovao veći broj građana iz Dubrovnika, Cavtata, Konavala, Mlina i Kupara. Na ovom skupu uspostavljeno je privremeno Malo vijeće Dubrovačke republike kao organ vlasti Republike. Vijeće je imalo 12 članova, među kojima su bili Ivo Lang, Miro Bratoš, Mirko Vujačić, Blažo Zlopaša, Uglješa Jović i drugi, dok je za prvog premijera vlade (Malog vijeća) izabran javni tužilac iz Dubrovnika, Aleksandar Aco Apolonio. Cilj Pokreta za Dubrovačku republiku bio je odvajanje bivše Opštine, a sada Dubrovačke republike od Hrvatske, međunarodna zaštita i međunarodno priznanje buduće države,[43] te kasnije, njen ulazak u sastav neke nove, buduće jugoslovenske federacije sa drugim republikama bivše SFRJ koje to žele. Bilo je i ideja o formiranju prve bescarinske zone u južnoj Evropi. Nakon proglašenja Republike, očekivana podrška drugih federalnih jedinica bivše Jugoslavije, pa čak i Srbije je izostala. Srpska vlada nikad nije davala nikakve izjave u prilog vlasti samoproglašene republike, niti je uključivala Dubrovačku republiku u svoje političke diskusije. Jedina otvorena podrška vlastima republike stigla je od Srpske radikalne stranke i njenog lidera Vojislava Šešelja, kao i od lidera Srba u Bosni i Hercegovini Radovana Karadžića. Delovanje Malog vijeća na teritorijama dubrovačke opštine pod kontrolom JNA bilo je simbolično, jer je stvarna policijska i sudska vlast bila u rukama jugoslovenske vojske. Ipak, značaj delovanja ovih vlasti leži u njihovom pokušaju normalizacije civilnog života na ovim teritorijama. " "Na inicijativu Nemačke, evropske zemlje priznaju Hrvatsku i Sloveniju 15. januara 1992. godine. Početkom aprila, JNA kreće sa povlačenjem svih svojih jedinica sa Dubrovačkog ratišta. Sa ovim povlačenjem, raspušta se i Malo vijeće, čime se samoproglašena Republika faktički gasi. Zajedno sa vojskom iz ovog područja se povlači i preko 15.000 izbeglica, mahom simpatizera Republike. Prilikom povlačenja vojske kroz Hercegovinu, kolona je napadnuta na više mesta. U Mostaru je 7. aprila izveden strašan teroristički napad, nakon čega se rat rasplamsava i u ovoj regiji. Sredinom maja, JNA se kompletno povlači i iz BiH. Sa povlačenjem JNA, vojne snage Republike Hrvatske pod komandom generala Janka Bobetka, 7. juna 1992. godine pokreću vojnu agresiju na susednu Bosnu i Hercegovinu, pod kodnim nazivom „Operacija Lipanjske zore“. Nakon ove uspešne ofanzive, Hrvatska vojska nastavlja agresiju, te krajem oktobra, iz dubrovačke opštine izvodi još jednu ofanzivu („Operacija Vlaštica“) u pravcu Trebinja. Zainteresovanost stranih medija za ratna dešavanja oko Dubrovnika, ovaj put su izostala, kao i za dešavanja koja su usledila. Kako stranka HDZ nikad nije skrivala svoje simpatije prema NDH, tako je vlada Hrvatske tokom 1990ih, rehabilitovala ustaše, a mnogi bivši ustaški komadanti, uključujući i najviše ratne zločince, predsednik Tuđman je odlikovao najvišim državnim ordenjem. Jedan od njih bio je i ozloglašeni ratni zločinac i vođa dubrovačkih ustaša Ivo Rojnica, koji se nakon 1945, iako na smrt osuđen zbog ratnih zločina, skrasio u Argentini. Rojnica je septembra 1993. imenovan od strane predsednika Tuđmana za ambasadora u Ministarstvu inostranih poslova Republike Hrvatske u Argentini. Godinu dana kasnije Tuđman je lišio Rojnicu te dužnosti, ali ga je odlikovao ordenom kneza Branimira. Takođe, u maju 2002. godine na periferiji Dubrovnika otvoren je most koji nosi naziv po kontroverznom predsedniku Hrvatske - Most Franje Tuđmana. Zbog narastajućeg hrvatskog šovinizma, kao i zbog ekonomskog nazadovanja grada, tokom 2000ih u Dubrovniku ponovo oživljavaju autonomaške ideje. U gradu i županiji (koja pokriva predratnu dubrovačku opštinu) deluje nekoliko stranaka koje se zalažu za ove ideje, a podršku imaju i od izbeglih simpatizera za obnavljanje republike. "

povjest nije ono što je bilo, nego ono što je netko napisao da je bilo......

Moze li malo preciznije sta je lazno u clanku?
Mada se od Wiki moze svakakavih naucnih fantazija doziviti o cemu svjedoci hrvatska Wiki.

Nema vece fantastike od srpske wikipedije..
sve srbi sve srpsko

Svatko ima svoje dokaze. Srbin će reći kako Konstantin VII. Porfirogenet piše da su sve do Cetine Srbi i kako po tome Dubrovnik nikako ne može biti hrvatski. Hrvat će reći kako Pop Dukljanin piše da je sve do Skadra Crvena Hrvatska, znači Dubrovnik je neprijeporno hrvatski. Bošnjak će reći kako se u Bosni veoma rijetko susreću srpsko i hrvatsko ime i kako je riječ o posebnom narodu i državi. Kraljevina Bosna u jednom je trenutku obuhvaćala znatan dio današnje Dalmacije, znači bošnjaci imaju povijesno pravo na nju. Svatko se poziva na povijesno pravo. Svatko je na neki način u pravu. Istina je da Kostantin VII. Porfirogenet piše o Srbima sve do Cetine, ali isto tako je istina da Pop Dukljanin piše o Hrvatima sve do Skadra. Istina je da je bilo povijesnih osoba koje su se smatrale Srbima katolicima, Srbima muslimanima, Hrvatima pravoslavnim kršćanima, Hrvatima muslimanima, Bošnjacima kršćanima. Svi unekoliko govore istinu. I što ćemo sad? Što kad su povijesni izvori oprječni?

U prirodi ljudskog bića je da sebe smatra boljim od drugih a povijest je nerijetko upregnuta u propagandnu mašineriju.

A gle, islama prije islama i bogumilskih katolika, kao i odvojenih Bošnjaka sigurno nije bilo.
Neretvani (koji su čakavski na otocima, a šćakavsko-čakavski oko Makarske) sigurno nisu Srbi.
Humljani zapadno od Neretve (koji su ikavci, kao i Imoćani) sigurno nisu Srbi.
Humljani istočno od Neretve (ikavsko-jekavci, katolici) sigurno nisu Srbi.
Travunjani katolici sigurno nisu Srbi.
Dukljani se niti ne spominju kao Srbi.
Bošnjani oko Vrhbosne/Sarajeva) (koji su jekavski šćakavci) sigurno nisu Srbi.
Usorani i Soljani (ikavski šćakavci) sigurno nisu Srbi.

Što je tu sporno ?

Sporno je to da Srbi misle da je sve srpsko i da su sve srbi.
sto je najgore od svega oni u toj svojoj poremecenosti uopce
ne slusaju i ne gledaju normalno u cinjenice ispred nosa. Nekad
Mi ih je cak zao. Mada ni ovi novokomponovani nisu daleko od
njih po shvacanju i logici

neka misle, nama ni u džep ni iz džepa, čemu osporavati nešto što nekog veseli a tebi ne čini ništa loše....

Problem je samo u nama.
Nama treba malo "nacionalno osvješteniji" školski program.
Da se navedu ove stvari koje sam rekao u službenim udžbenicima, uz fusnotu o velikosrbima i velikomuslimanima, neke stvari bi bile puno jasnije.
Srbima je Srbija od Tokija do Milwaukeeja, a Muslimanima Bošnjakija od Beča do Istambula.
To su činjenice. Treba malo više raditi na raskrinkavanju njihovih grešaka, slažem se.

U pravu si ali ni ovdje od njih nemas mira. I ovuda prosipaju svoje
psihodelicne nebuloze. Ajde kad lupetaju na svojim portalima i jedni
Drugima zatupljuju mozgove sa osam milenija srba ali ovuda...
e to je previse

znaš tko tupi o nacijama, tko glorificira povjest, onaj tko nije siguran u sebe, onaj tko je, o tome ne razmišlja, to je za njega fakt, razumijem da srbi moraju svojatati dubrovnik, pa da to ne čine, imali bi rupu u književnosti od nekih 400-500 godina, a priznat ćeš da si nebeski narod to ne može dopustiti, koja samo povika oko karadžića( vuka ne radovana), a čovjek je radio ono što je bartol kašić radio nekih 400 godina prije njega...

Pa i kasic je srbenda bre

Ima nešto u tome, da netko počne pričati kako je on najbolji i najpametniji doživio bi podsmjeh, pa se zato prebaci na nacionalnu razinu.

Historija je cudna stvar,hajde ti Boze dokazi sta je bilo prije 100,200 ili 500 godina,svako je moze tumaciti kako zeli,uopste je pogresno prozivati bilo koga za bilo kakvo falsifikovanje.
Mi se ne mozemo sloziti sta je bilo prije 20 godina,u periodu kojem smo prisustvovali,kamoli sa necim sto je bilo prije 500 godina ili 1000 godina.

Možda bi našli još spomena hrvatskog imena u Dubrovačkoj Republici da je sačuvano više spisa. Gomila ih je izgorjela u požaru uzrokovanom potresom 1667. Crnogorci i Rusi su 1806. spalili konavosku kancelariju, ured kancelara konavoske knežije. Srpske postrojbe su opet 1991. spalile crkvene knjige po dubrovačkim selima. Zašto su to činili? Vjerojatno su mislili da će moći lagati o pokatoličenom stanovništvu kad nema knjiga koje bi dokazale da je stanovništvo oduvijek katoličko. Međutim, ovaj put zatiranje povijesti nije uspjelo. Američki mormoni su prije rata preuzeli matice od Hrvatskog državnog arhiva, digitalizirali ih i može ih se besplatno naći na stranici FamilySearch.

Do kraja srednjeg vijeka 1 000 knjiga pohranjeno je u dominikanskoj knjižnici. Samostan Male braće središte je bogoslovnih i filozofskih studija. Franjevačka zbirka (7 500 knjiga) uništena je u potresu. Izgubljene su 3 od 6 zbirki Mavra Vetranovića, većina drama Marina Držića je nestala, od djela cijenjenog Ivana Gučetića ostao je samo jedan latinski epigram. 1573. postojalo je 150 poliptiha na oltarima dubrovačkih crkava (ostalo manje od 1/10). Ovo što sad imamo sačuvano u veličanstvenom Dubrovniku samo je djelić onoga što je ukupno bilo. U tom djeliću sačuvanih spisa hrvatsko se ime nalazi par puta, a srpsko ama baš nijednom.

I tvoju dobrotu i razum izbrani

u dugu životu višnji boga da shrani,

i da tvoj slavan glas razumnijem uresom

to više svaki čas diže k nebesom;

od koga uresa, razuma i slave

višnji Bog s nebesa razlike države

u vrijednosti napuni, da vrijednos taj teče

u vijencu i kruni po svijetu daleče,

a navlaš kud jezik hrvatski prohodi,

neumrla po vas vik tuj vrijednos da hodi....
*Mavro Vetranović: "Plemenitomu i vrijednomu gospodinu Petru Ektoroviću vlastelinu hvarskomu s velikijem priklonstvom..", 1539.

Bernardin Pavlović : "Priprauglegnie za dostoino rechi suetu missu i posli iste Boggu zahuaglegne / i zuagieno iz missala rimskoga i skupgleno, iz tomaçeno iz mnoghi ostaly devoti kniga i u' haruaski jezik pomgliuo i virno privedeno po Ozcu Fra Bernardinu Paulovichiu iz Dubrounika Reda Svetoga O. Franceska ... - U Mleczi, 1747 ."

Časti 'zbrana Niko i hvalo velika,

hrvatskoga diko i slavo jezika,

spjevaoče izvrsni, uresna kriposti,

........................

Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti

svake Bog nadili obilno milosti,

gospodom uresi, zakonmi i pravdom,

razlicim uzvisi imanjem i blagom,

svuda ga jes puna slava, svud on slove,

hrvatskih kruna gradov se svih zove,
*Ivan Vidali, Korčula: "Poslanica Nikoli Nalješkoviću", 1564.

»Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene... Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu, Gospodinu Đurđu knezu Zrinskomu, svjetniku cesarova veličanstva, vladaocu nad blagom krune Ugarske na Dunaju, momu gospodinu vazda počtovanomu..Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti, prinesoh iz latinskoga pastijersku pripovijes Tassovu, pjesnivca u oni jezik toliko scijenjena, koliko mnim da svak zna; i dovedši ju na izvrsnos, koliko mi od onije nezrelijeh ljeta biješe dopušteno, dah ju na svijetlo, prikazavši ju jednomu vlastelinu od našijeh, vijećniku prvomu komu dosta bijehu ugodni ovaci trudi. Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu...«
*Dominko Zlatarić, Posveta prijevoda Tassove »Aminte«, Sofoklove »Elektre« i dijela Ovidijevih »Metamorfoza« Jurju Zrinskom, Venecija, 1597.

Stejpan Kotromanić Bošnjani su poklonili Dubročanima Ston i Rat i gotova priča

Jel vi to opet po ko zna koji put pišete povjest Srba?
Hrvati iz Hrvatske i njihova opterećenost Srbima.
Nemam volje da se smaram sa vama.
Vi i vaša tisućljetna država..presmešno.

A gdje ti je chatnice onoe Ljepa naša Hratska Hrvatska Hrvatska i bistro plavo more više smeća manje cvijeća :lol Simpatični su croasani.