LETI, LETI VISOKO : ANA ŠIMIĆ, SASVIM LIČNO

ROĐENA, U GRADAČCU, DA BUDE ŠAMPIONKA



Od ANE ŠIMIĆ (24), zagrebačke atletičarke, tek se u narednim godinama očekuju vrhunski rezultati u skoku uvis, ali prepreka joj je još uvijek ta magična visina od dva metra; no, niko ni ne sumnja da će ova rođena Bosanka 200 centimetara preskočiti već u narednoj sezoni

U augustu ove godine mlada zagrebačka atletičarka, skakačica uvis Ana Šimić osvojila je bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u Zürichu, a samo desetak dana kasnije, na istom stadionu, Letzigrundu, i u finišu Dijamantne lige na legendarnom Weltklasse mitingu, umalo i «dijamantni» trofej težak pet kilograma. Neočekivano se upetljala negdje između Ruskinje Marije Kučine i Splićanke Blanke Vlašić. «Nisam očekivala da se mogu ugurati između dvije tako dobre atletičarke. Prije početka ove sezone nisam očekivala ni tako dobre rezultate, ali poslije Mitinga u Šangaju bilo mi je jasno da ove sezone mogu jako dobro skakati i da imam šanse za dobre plasmane u Dijamantnoj ligi i na Europskom prvenstvu», kaže u srdačnom i otvorenom razgovoru za Slobodnu Bosnu Ana Šimić, rođena Bosanka, iako je još ranije u hrvatskim medijima izjavila da joj baš i ne prija sva ta medijska pompa u posljednje vrijeme.

MAGIČNA DVA METRA

U maju je u Šangaju osvojila prvo mjesto na takmičenju iz ovogodišnje serije Dijamantne lige sa preskočenih 197 centimetara, kada je postavila i novi lični rekord. Nekoliko dana kasnije slavila je na IAAF World Chellenge mitingu u Pekingu, sa 198 centimetara, zatim je centimetar više skočila na Evropskom prvenstvu u Zürichu, a na Weltklasseu opet 198 cm: «Miting u Zürichu je moje drugo najbolje natjecanje u životu i jako sam zadovoljna. Normalno je da svi sportaši uvijek žele pobijediti i biti najbolji, ali stvarno ne mogu reći da sam nezadovoljna sezonom i da sam nešto posebno razočarana što nisam osvojila Dijamantnu ligu. Uostalom, Kučina je cijelu sezonu bolja od mene, ali se nadam da će se slijedeće godine to promijeniti. Do kolovoza ove godine nisam nikad nastupala u Zürichu, ali eto.. Dva natjecanja ove sezone i dva najbolja rezultata. Izgleda da mi Zürich odgovara kao i Kina.» Da, poseban je osjećaj izaći na Letzigrund, to mitsko mjesto atletike, nešto što je u skijanju Kitzbühel. «Jako je lijepo bilo i na Europskom prvenstvu i tijekom Dijamante lige, Švicarci zbilja vole atletiku. Bila je odlična atmosfera i pun stadion. Baš mi je trener pričao kako je još kao dječak čekao i gledao Miting u Zürichu. To je jako duga tradicija i taj miting je poznat svuda na svijetu, tako da ima nešto posebno na Letzigrundu», veli Šimićeva.

Na Evropskom prvenstvu, pak, zlatna je bila Španjolka

Ruth Beitia, ispred Kučine. Kako komentirate njen uspjeh, s obzirom da ima 35 godina i na zalasku je karijere, i hoće li Beitia nastupiti na Svjetskom prvenstvu sljedeće godine u Pekingu? «Razgovarala sam s njom o tome i rekla mi je da ima normalan posao i obitelj, da njoj skakanje predstavlja uživanciju i da će nastupati sve dok bude mogla. Tako da je možemo očekivati u Pekingu, ako se nešto nepredviđeno ne dogodi. Nadam se da ću i ja tako završiti karijeru. Da ću biti zadovoljna i sretna sa svime šta sam napravila, baš poput nje. A mislim da je iskustvo prevladalo u dvoboju između Beitie i Kučine», odgovara na naše pitanje. No, da bi bila zadovoljna i sretna treba prvo preskočiti dva metra. Možda i prije Svjetskog prvenstva u Pekingu naredne godine. Kina joj odgovara, već nam je kazala: «Na Mitingu u Pekingu bila sam dva puta i oba puta skočila osobni rekord. Nadam se da će biti treća sreća i da ću ponovo, na Svjetskom prvenstvu, skočiti najbolji rezultat, iako mislim da bi se to moglo desiti i ranije. Također na natjecanju u Pekingu, gdje uvijek bude prvi miting u sezoni, koji se održava u Ptičjem gnijezdu, prekrasnom Olimpijskom stadionu. Zaželim se natjecanja, budu pune tribine, a i Kinezi su jako simpatični. A mislim da se u ta dva centimetra najviše krije mentalna snaga. Za dva metra se kaže da je magična granica, pa to stvara neki dodatni pritisak. Treba se sve poklopiti, vrijeme, forma, atmosfera... Ove godine sam dva puta napadala dva metra, a slijedeće godine ću, nadam se, i uspjeti.»

Trenirala je Ana i rukomet, košarku, odbojku. «Ali nisam dugo izdržala trenirajući bilo koji od tih sportova. Mislim da timski sportovi nikako nisu za mene. Još kao mala sam se ljutila ako, zbog neke curice, izgubim, a ovako sam sama sa sobom, mogu pokazati koliko sam spremna i dobra. Atletiku sam počela trenirati u mojoj osnovnoj školi, u zagrebačkom naselju Dubrava. Bilo je puno sportskih škola i treniralo se puno sportova. Atletski klub se zvao Zrinjevac. U srednjoj školi sam se odlučila posvetiti samo skoku uvis i došla kod svog sadašnjeg trenera Edvarda Josipovića. Prije sam trenirala i druge discipline. A odrasla sam u Sesvetama i u Dubravi. Živjele smo u ulici gdje su bili samo dečki, tako da smo sestra i ja stalno igrale nogomet s dečkima. Moja sestra blizanka, Ivana, trenirala je atletiku i odbojku, i bila je dobra u oba sporta. Ali eto, odlučila se za neke druge stvari, fakultet, ali ja mislim da nikada nije kasno da se vrati i počne mi praviti društvo na natjecanjima. Imamo jako dobar odnos i htjela bih provoditi puno više vremena s njom, ali zbog obveza ne stignem», ističe Ana Šimić.

LIJEPO JE BITI DOMA

Na Mediteranskim igrama prošle godine, u Mersinu u Turskoj, Ana je ostvarila prvi veliki uspjeh. Preskočila je 192 centimetra i osvojila zlatnu medalju. Nije za nju ta visina bila iznenađenje, jer ju je preskočila i dvije godine ranije, na Mitingu u Beogradu, kada je ispunila B olimpijsku normu. «Zlatna medalja sa tih Mediteranskih igara je moj prvi veći uspjeh i zato mi je posebno draga. Shvatila sam da mogu biti jako dobra. Poslije srednje škole odlučila sam se puno više posvetiti atletici i dati sve od sebe, pa da vidim mogu li što napraviti, a ne da poslije žalim i da se pitam jesam li mogla postići velike uspjehe».

Prije Olimpijade u Pekingu 2008. Blanka Vlašić je u hrvatskim medijima već bila osvojila zlatnu medalju. No, osvojila je srebro. Nevjerovatno, ali to srebro doživljeno je skoro kao neuspjeh. Kako će se Ana «boriti» protiv prevelikih očekivanja pred Svjetsko prvenstvo u Pekingu naredne godine i pritisaka koje konstantno vrše hrvatski mediji. «To je jedna mana našeg naroda, koji priznaje samo zlatne medalje i prva mjesta. Jako se teško boriti protiv toga, ali to je tako i treba se na to priviknuti. Sigurno će očekivanja prije Pekinga biti visoka, ali ja se ne želim ničim opterećivati i dat ću sve od sebe. Već se polako navikavam na medije, ali još uvijek mi mogu pokvariti raspoloženje, kad pročitam nešto šta nisam rekla, ili kad pišu nešto negativno. Nadam se da ću s vremenom steći otpornost na novinare», objašnjava uz smiješak naša sagovornica.

Novinari u Hrvatskoj često porede Anu Šimić i najuspješniju hrvatsku skakačicu uvis Blanku Vlašić, bez obzira što je Splićanka, između ostalog, od Ane viša petnaestak centimetara: «Ja sam se s tim pomirila i mislim da će uvijek biti tako. Ljudi sve uspoređuju i tako će sigurno biti do kraja moje karijere. Ne smeta mi to. Mislim da je ona jedna od najboljih sportašica svih vremena, tako da je to normalno. Ja bih rado htjela imati karijeru kakvu je imala Blanka. Mediji nas uvijek nastoje spojiti na neki način. Kad sam bila mala, Blanka mi je bila uzor i još uvijek mi je uzor u sportskim rezultatima, ali sada polako postaje i konkurencija. Na natjecanjima mi je isto pobijedim li Blanku, ili neku drugu curu. Pobjeda je pobjeda. Tako je i Blanki. Mislim da to jedino novinarima znači nešto više, jer smo iz iste zemlje, ali nama osobno to ne predstavlja neku razliku.» Ana je Blanku pobijedila na nedavno održanom Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu. Velika podrška Ani je Sandra Perković, hrvatska bacačica diska, olimpijska pobjednica, svjetska i trostruka evropska prvakinja: «Sandra Perković mi je velika podrška i cijelu godinu se družimo po mitinzima. Dugo se znamo i navijamo jedna za drugu. Ona je puno bolja od ostalih diskašica i mislim da joj se trenutno nitko ne može približiti. Tajna njenog uspjeha je potpuna posvećenost sportu, upornost i puno odricanja.»

Sa trenerom Edvardom Josipovićem Ana sarađuje od svoje osamnaeste godine. On je zaposlen u AK Svetice. Međutim, Ana Šimić trenutno nije članica nijednog od zagrebačkih atletskih klubova, «jer je bilo nekih problema u vezi promjene kluba, nadam se da će se ove godine to riješiti i da ću moći na miru trenirati i nastupati». Trenutno je na trosedmičnom odmoru. Uslovno rečeno «odmoru», jer kada smo prvi put kontaktirali s njom spremala se za trening. «Nemam baš pravi odmor, ostala sam u Zagrebu jer mi je već dosta putovanja. Malo sam se i razboljela, imam i ispite na fakultetu. Mislim da za mene nema pravog odmora, he, he. Malo se više družim sa sestrom Ivanom i dečkom Filipom. Lijepo je biti doma, ali ubrzo me ponovo očekuju pripreme za slijedeću sezonu», govori Ana Šimić. Želimo joj da već na početku naredne sezone preskoči dva metra. Pa da nekad, možda, «preskoči» i Bugarku Štefku Kostadinovu i njenih 209 centimetara. Mada ne razmišlja o tome...

SA GRADČCA BIJELE KULE...

«Otišla sam kao mala i nemam previše uspomena iz Bosne»

Ana Šimić rođena je 5. maja 1990. u Gradačcu. «Točno, rođena sam u Gradačcu, ali smo se brzo preselili u Zagreb zbog rata. Vrlo rijetko posjećujem Gradačac, možda jednom u dvije godine. Najljepša mi je tvrđava».

Anin otac poginuo je početkom rata u Bosni i Hercegovini: «Zapravo, mama, sestra i ja došle smo u Zagreb poslije rata, ujak, ujna i tetak su nam puno pomogli. Najviše ujak, koji nam je kupio stan dok se ne snađemo, a i kasnije nam je pomagao. Imam strica u Gradačcu, ali s njim se jako rijetko čujem. Za Bosnu me ne veže previše toga. Otišla sam kao mala i nemam previše uspomena iz Bosne. Kad sam bila mala, išla sam kod bake i bilo mi je jako lijepo.»

Na takmičenjima se Ana Šimić druži i s našim atletičarima. «Bosanske atletičare viđam najviše na balkanskim prvenstvima. Amel Tuka je mlad i sigurno će osvajati medalje i na seniorskim natjecanjima, na 800 metara. Mladena Petrušić, koja se natječe u istoj disciplini kao i ja, jako mi je simpatična i uvijek popričamo na skakalištu. Mislim da mala Lamija Pašalić, opet u istoj disciplini, može biti jako dobra ako nastavi trenirati.»

Pored toga što je izvrsna sportašica, Ana Šimić je i studentica treće godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu.