Safet Bandžović: Bošnjaci i balkanski muhadžirski pokreti
http://mlicanin.weebly.com/uploads/3/0/9/1/3091963/safet_bandzovic.pdf

Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)
http://ibn-sina.net/bs/component/content/article/152-iseljavanje-muslimanskog-stanovnitva-iz-kneevine-srbije-u-bosanski-vilajet-1862-1867.html

***

Bosanski Turci su bili na gotovo svim velikim ratištima: u Perziji, Rusiji, Africi.

Na zemljištu između Drave, Dunava, Save i Ilove [u Slavoniji] postojala je brojna muslimanske zajednica koju su činili doseljenici,
mahom iz Bosne, kao i starosjedioci koji su primili islam.
Blizu 1680. godine na tom prostoru se nalazilo približno 115.000 muslimana, 72.000 Hrvata katolika, 33.000 Srba i 2.000 Mađara.

***

Provenijencija muhadžira:

Izbjegli muslimani s prostora Like i Korduna, mahom su se naselili u Bosanskoj krajini, oko Bihaća, Cazina,
Bosanske Krupe, Kulen-Vakufa i drugih urbanih i seoskih sredina.

Znatan broj muhadžira iz Ugarske naselio se oko Tuzle, Modriče i po okolnim mjestima.

U Pounju, Glamoču, Grahovu i Livnu naselili su se muhadžiri s prostora gornje Dalmacije.

Izbjegli muslimani iz Cetinske krajine došli su u Malu Kladušu i Todorovo, a oni iz Srba u Jezero kod Ostrošca.

Muslimani s područja srednje Dalmacije naselili su se oko Livna, Ljubuškog, Ljubinja, Stoca, Duvna.

Nakon mletačkog zauzimanja dalmatinskih i primorskih gradova u jesen 1687. god. brojne
muslimanske obitelji su se iselile u Bar, Hercegovinu i Nikšić.

U Hercegovini je bilo najviše muhadžira iz Herceg-Novog, iz Risna, Imotskog, Makarske i drugih
mjesta nekadašnje “turske Dalmacije”.

Iz Herceg Novog otišlo je 3.500 stanovnika. Iz njega je približno 1700 žena i djece odvedeno u Napulj i prodano
kao roblje. Muslimani, koji nisu uspjeli izbjeći prema Vitini i Ljubuškom, bili su pokršteni.32

***

Muhadžiri iz Ugarske i Like preplavili su Bosnu. Tijekom ljeta 1684. i 1685. god.
najveći dio jugozapadne Ugarske, uključujući tu i Peštu, bio je u habsburškim rukama.
Tisuće osmanskih spahija, među kojima i mnogi Bošnjaci, napustili su te krajeve.

U lipnju 1686. godine pao je Budim, “pogranični bedem islama u Europi, a brava
i ključ Osmanskog carstva”, najvažniji muslimanski centar sjeverno od Save i
Dunava.34

S preživjelim muslimanima iz Budima povukli su se i Židovi Sefardi,
koji su mahom došli u Sarajevo. Habsburgovci su 1686. oslobodili Pečuh i Segedin.

Prema kazivanjima suvremenika, muslimani su se masovno povlačili pred carskom vojskom
od Save, te kud “god bi se naišlo ležahu mrtvaci, koje nitko nije zakopavao, a ljudi su jeli resu ljeskovu, koru od drveta, vinovu lozu, pse i mačke”.

Osmanski izvori su za stanje u Bosni tog vremena koristili termin “inhalal” (rasulo).36

U listopadu 1697. godine habsburška vojska, koji je vodio Eugen Savojski, prodrla je u Bosnu, i došla do Visokog,
odakle je 23. listopada krenula na Sarajevo. Grad je opljačkan i popaljen. Cijela čaršija je izgorjela,
porušena je većina džamija, mnogi stanovnici pobijeni, tako da nakon Savojskog
“Sarajevo za vrijeme Turaka, nikada nije više moglo dostići svoju moć, značaj i ugled koji je imalo”.

Habsburgovci, ipak, nisu uspjeli zauzeti tvrđavu Tabiju, pa
su se povukli zbog kasne jeseni, paleći u povratku sva muslimanska imanja
duž putova kojima su se kretali.37 Porta i Habsburgovci su, nakon dugih pregovora,
zaključili ugovor o miru 16. siječnja 1699. godine u Srijemskim Karlovcima.

Iz Ugarske, Slavonije, Like, Dalmacije, kako navodi Adem Handžić, blizu
130.000 muhadžira povuklo se u Bosnu.

U njoj su zavladali strah i neizvjesnost, strah jer je postala istureni osmanski pašaluk izvrgnut provalama Austrijanaca
sa sjevera, a Mlečana i uskoka s juga.

Ekonomske prilike u Bosni su bile zbog ratova teške, a priljevom velikog broja muhadžira su se još više pogoršale. Proces
pauperizacije zahvatio je cjelokupno stanovništvo.

S oskudicom i bijedom usporedno su se širile i razne bolesti.
Epidemija kuge u Bosni 1731. godine odnijela je velike žrtve.
Kuga je harala periodično, dugo se zadržavajući u Bosni. Prvo
se pojavila u Sarajevu, a potom u Jajcu, Mostaru, Banjoj Luci i drugim većim
mjestima.

***

Osmansko-perzijski rat 1727. godine gdje je, pod zapovjedništvom hercegovačkog sandžakbega Ahmed-paše
i njegovog sina Rustem-bega Rustempašića, kiškog sandžakbega, upućena vojska s 5.200 bosanskih Turaka,
raspoređenih u 80 bajraka, od kojih se, nakon prestanka rata, vratilo svega 500 vojnika i časnika.

Prema naređenju Porte, na bojište kod Ozije (Očakov) otišlo je 1736. godine iz Bosanskog ejaleta,
na čelu sa Bećir-pašom Čengićem hercegovačkim sandžakbegom blizu 10.000 ljudi. Tu će najveći dio
nastradati ili pasti u rusko zarobljeništvo. U Bosnu se 1742. godine uspjelo vratiti
približno 1.300 vojnika i časnika.

***

Mubina Moker - Dženita Haverić: Perzijsko-bosanski rječnik, Sarajevo, 2010.
http://ibn-sina.net/images/stories/Perzijski_rjecnik.pdf

Na str. 6 nalazi se popis Bošnjaka koji su pisali stihove na perzijskom jeziku. Prvi na popisu je:
Mahmud-paša Hrvat Adni