Kakvi službeni vojni podaci? Nijedna vojska svijeta nikada ni u jednom ratu nije davala objektivne podatke o gubicima, uvijek su vlastiti umanjivani a neprijateljski napuhavani. Stoga se po defaultu uzima neka sredina između dvije lažne priče.
Pogotovu u tako nesređenim vremenima i situacijama. Pitanje je od kada je VMA vodila evidenciju? Je li od uključenja otvorenog uključenja JNA u sukobe u kolovozu 1991 ili i ranije. Jesu li uzimani u obzir samo podaci JNA i TO ili i drugih paravojnih formacija te lokalnih Srba. Jer kog će vraga leš Srbina iz Belog Manastira nositi u VMA?

Može li Turska zaista pomoći Bošnjacima?

Erdoganov (Ne)um

Za sve one koji su prije nekoliko mjeseci na ulicama dijela Federacije BiH proslavljali Erdoganovu pobjedu na lokalnim izborima, dosadašnji učinak Turske u BiH može biti objektivno i subjektivno razočaravajući. Od tri pravca u koja se usmjeravala turska ekspanzija (Arapski svijet, Srednja Azija i Balkan), nije ostvarila značajniji pomak ni na jednom

Izborna kampanja u BiH izgleda da nije uspjela da uhvati onaj svoj prepoznatljivi kružni ritam međusobnog pothranjivanja nacionalizama, prije sezone godišnjih odmora, kako je to bilo planirano. Zbog toga se stiče utisak da se svačije glasačko tijelo nalazi u popriličnom rasulu, što dodatno povećava izbornu neizvjesnost i unosi paniku u nacionalističke redove.
Sa jedne strane haos, koji je bio uzrokovan katastrofalnim poplavama, razlog je ispadanja iz ritma inače dobro uigranog sistema ispiranja mozgova, dok je sa druge strane danak uzeo i dugogodišnji tendencijski pad profitne stope od ulaganja u reprodukciju nacionalističke ideologije. Svjesni te činjenice u nacionalističkim strankama, sada je već izvjesno, vrtiće se u geopolitičkim spletkama ne bi li u vlastitoj zemlji stvorili atmosferu spoljne opasnosti i tako potisnuli brojne društvene protivrječnosti i antagonizme.

Geopolitičke ekspanzije

Da spasu što se spasti da, u Neum su pozvani turski ratni brodovi, propraćeni navodnim izjavama premijera Redžepa Tajpa Erdogana, koji su svima u BiH konačno pružili prijeko potreban povod da izvrše mobilizaciju vlastitog etnosa. Često se nameće pitanje zašto su ukrajinska kriza, izraelsko-palestinski sukob, nuklearna i svemirska trka, omiljena blokovska svrstavanja itd. teme koje ne zaobilaze BiH!

Tako se hrvatske elite raduju, ko zna kojoj po redu, konferenciji o Zapadnom Balkanu u režiji Njemačke, koja će se odigrati neposredno pred početak izborne kampanje, dok druge dvije nacionalističke birokratije priželjkuju pritiske iz Rusije i Turske. Zbog toga je potrebno objasniti koliko su realne opasnosti bilo koje od navedenih geopolitičkih ekspanzija.

U jednom od prethodnih brojeva Dana, Rusiju smo definisali kao “status kvo silu” čijoj su ekonomiji sa rastom od 1,3 odsto sopstvena teritorija i resursi dovoljni za dinamiku njenog razvoja. Iz tog razloga ona se nema namjeru ni zbog susjednog Donbasa, a naročito Balkana, upuštati u ekspanziju i uzurpaciju aktuelnog svjetskog poretka, nego ga kupovinom američkih federalnih obveznica pokušava očuvati i otegnuti u nedogled.

Turska sa druge strane ne može zaslužiti ovu ocjenu, jer se uveliko nalazi u onoj fazi kapitalizma gdje njenoj ekonomskoj i demografskoj dinamici vlastite granice postaju tijesne, a siromašni resursi nedovoljni. Međutim, ona se još manje može smatrati “nadolazećom silom” 21. vijeka, kako zbog nemogućnosti da se oslobodi američkog uticaja, tako i zbog previše samoograničavajućih faktora koji sputavaju i obesmišljavaju njeno širenje.

Svjestan potrebe turske ekonomije za imperijalnom ekspanzijom postao je i dobro prepredeni kreator njene spoljne politike Ahmet Davutoglu, koji je ambiciozno zamislio ofanzivu na tri fronta. Za razliku od Rusije, koja od odbacivanja komunizma nije u stanju ni da osmisli vrijednosnu osnovu koja bi njenoj eventualnoj ekspanziji dala jedan transcendentni ton, Turska se pokušala nametnuti kao univerzalno prihvatljiv ekonomski i politički model za cijeli muslimanski svijet. Ostalo je nejasno da li iza ove ideje stoji Hilari Klinton ili Davutoglu, odnosno da li se Turska širi ili se priklanja američkom širenju, ali se može konstatovati da je ova strategija već na samom početku doživjela potpuni neuspjeh. Od tri pravca u koja ide turska ekspanzija (Arapski svijet, Srednja Azija i Balkan), nije ostvarila značajniji pomak ni na jednom.

Veliki brat

Prvi od ta tri pravca ujedno je i ključni zbog hronične turske potrebe za resursima koje on posjeduje. Ipak, Arapski svijet kojem se Turska pokušava nametnuti, ne samo kao ekonomski i politički model nego i kao “Veliki Brat”, cijelu ideju, izgleda, odbacuje već na samom početku.

Erdoganova strategija prema ovom dijelu svijeta, gdje bi Turska bila model društvenog i ekonomskog uređenja, osim što nije ispunila očekivanja, donijela je i kontraefekte na unutrašnjem planu. Ekonomska liberalizacija kao i reislamizacija društva koje tone u živi pijesak korupcije, a usput se nalazi na dodiru zapadnih vrijednosti, dovela je do sukoba sa sekularistima i raskoraka između urbanih i ruralnih dijelova zemlje, i na kraju masovne pobune.

Poslije početnog ubiranja simpatija u arapskom svijetu, koje je Erdogan pobrao jednostavnim sukobom sa Izraelom, naišao je na niz prepreka u nastojanju da te simpatije kapitalizuje. Nakon uspjeha Muslimanskog bratstva na izborima, Erdogan je posjetio Egipat, a njegov govor naišao je na reakciju iz Muslimanskog bratstva kada je poručeno da oni nisu u potrazi za velikim bratom koji će im davati savjete.

Turska pomoć Slobodnoj sirijskoj armiji završava fijaskom, gdje se ova grupacija raspada u korist Asadovih snaga sa jedne, ISIL-a sa druge i kurdskih snaga sa treće strane. Nakon svega, tursko-izraelska robna razmjena porasla je za 70 odsto, a prošle godine Erdogan je odobrio razmještanje NATO-patriot raketa u gradu Malatya (grad u istočnoj Anadoliji). Erdogan se pravdao mogućim napadima iz Sirije, ali većina Arapa osudila je ovaj potez smatrajući da će se rakete koristiti protiv Irana u eventualnom sukobu sa Izraelom. To licemjerje vratilo se kao bumerang Erdoganu u vidu gubitka podrške u arapskom svijetu, kojem se on nikada neće nametnuti kao lider poput bivšeg egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera.

Naserova politika često je nazivana panarabizam, kojom je promovisao agresivan i jednistven nastup arapskih zemalja protiv “imperijalističkog” Zapada, te je nalagao da se resursi arapskih zemalja iskorištavaju za boljitak arapskog svijeta, a ne Zapada. Nacionalizacijom zapadnih fabrika i Suetskog kanala, Naser nije samo kupio cijeli arapski svijet nego se i u dobrom njegovom dijelu i danas osjeti nedostatak takvog lidera, što Erdogan, sasvim je sigurno, nikada neće postati.

Megalomanska retorika

Drugi prioritet turske spoljne politike je Kavkaz, gdje se turska namjera da se domogne neophodnih resursa zasada vrti u trouglu sa Armenijom i Azerbejdžanom. Do 2008, za 1.000 kubnih metara prirodnog plina Turska je plaćala Azerbejdžanu 129 dolara. Nakon otpočinjanja Erdoganove nove politike prema Armeniji 2011. kojom je namjeravao da normalizuje odnose, Azerbejdžan je napravio radikalnu promjenu cijene i sada Turska plaća istu količinu 508 dolara. Ako ova pomalo komična situacija oslikava realnost Turske moći, onda njen dugogodišnji neuspjeh da riješi kurdsko pitanje, koje se svakim danom sve više komplikuje i zaoštrava, najbolje oslikava njenu nemoć i odsustvo smisla da se ostvari bilo šta značajno na geopolitičkom planu.

Erdogan, kao dugogodišnji lider, u svojoj tromoj ekspanziji nije u stanju da ispolji dozu makar one staljinističke mašte i kreativnosti koju ćemo pokušati dočarati kroz primjer priključenja Moldavije Sovjetskom Savezu. Naime, Staljinovo pripajanje Moldavije nije bilo samo upakovano u postulate socijalizma nego i u ostvarivanje višegodišnje težnje za nacionalnom državom. Tako su novoosnovanoj Moldavskoj SSR priključeni veliki dijelovi rumunske Basarabije i Pridnjestovlja, da bi potom takva zadovoljna Moldavija ušla u sastav SSSR-a.

Hipotetički gledano, ne može se ni zamisliti situacija u kojoj bi se Erdogan pojavio kao oslobodilac kurdskih teritorija u Iraku i Siriji od kojih bi, zajedno sa Turskim dijelom Kurdistana, napravio dugo očekivanu kurdsku državu, koju bi potom uz autonomiju priključio Turskoj. Višedecenijsko pothranjivanje turskog nacionalizma, te zaostalih šovinističkih shvatanja prema Kurdima, uzrokavali su tu hroničnu političku nezrelost društva i nemogućnosti da se shvate moderni načini imperijalne ekspanzije koji povrh svega od Amerikanaca nisu naučili.

Na trećem i za Tursku, zbog siromašnih resursa, najmanje značajnom pravcu koji je usmjeren prema Balkanu, Erdogan nije uložio ni truda ni sredstava. Njegova podrška muslimanima nije se ogledala u konkretnoj ekonomskoj akciji, nego više u retoričkoj povici koja, osim što je tjerala vodu na mlin desničarskim strukturama, nije donijela ništa konkretno. Ako se još dokaže da je gorenavedena izjava Erdogana izmišljena, a već je i demantovana iz Turske ambasade, to će biti najbolji pokazatelj gorenavedene bezizlaznosti u kojoj se nalaze nacionalisti.

Oni su sve više prinuđeni da izmišljaju događaje i urote ne bi li podstakli etničku moblilizaciju i potisnuli druge društvene antagonizme. Poznato je, inače, da su mnogi u BiH nezadovoljni praktičnim ostvarivanjem gromoglasno najavljivanog povratka Turske na Balkan, čijoj su se ekspanziji bošnjačke birokratije namjeravale prikloniti. Za sve one koji su prije nekoliko mjeseci na ulicama proslavljali Erdoganovu pobjedu na lokalnim izborima, dosadašnji učinak Turske u BiH može biti objektivno i subjektivno razočaravajući.

Otkud im potreba da glume Hrvate?Bolesnici.
Kao da ovdje ne smiju pisati sta misle.Nije im ovo Avaz ili Klix.

"BRATSKA" PREVARA NA NAJPODLIJI NAČIN

UMJESTO RAZVOJA, TURKISH AIRLINES SLOMIO KRILA JEDINOJ BH. AVIOKOMPANIJI

SARAJEVO - Problemi u BH Airlinesu su upravo počeli zahvaljujući lošim ugovorima i lošem rukovođenju od strane Turkish Airlinesa, koji je kao strateški partner učestvovao u 49% vlasništva u jedinoj bh. aviokompaniji. Njihovo poslovanje proizvelo je veliku štetu bh. strani. Prvenstveno, otvarali smo nerentabilne linije. Takođe, izgubili smo veliki dio putnika. Kvalitetne linije, kao što je Sarajevo - Istanbul, i udarne termine letenja Turkish je zadržao za sebe, a izgurao BH Airlines, ističe, između ostalog, u razgovoru za TV1 Enver Bijedić, federalni ministar prometa i komunikacija.

TV1: Finanijski kolaps BH Airlinesa počeo je raskidom partnerstva sa Turkish Airlinesom. Kakvo je trenutno stanje u ovoj kompaniji?

BIJEDIĆ: Problemi u BH Airlinesu su upravo počeli zahvaljujući lošim ugovorima i lošem rukovođenju od strane Turkish Airlinesa, našeg strateškog partnera. Turkish Airlines je kao strateški partner učestvovao u 49% vlasništva u BH Airlinesu. Tada su krenuli problemi u BH Airlinesu. Problemi su počeli tako što su otvarane nerentabilne linije, za koje se kanije uspostavilo da se moraju zatvoriti. Svako otvaranje i otvaranje nerentabilne linije košta jako puno jednu aviokompaniju, neke čak i do milion KM. Otvoriti nerentabilne linije Sarajevo - Minhen ili Sarajevo - Oslo i držati ih na tom režimu određeni period može da znači i gubitak do milion KM. Ukupno je otvoreno 11 takvih nerentabilnih linija, koje su poslije zatvorene. To sve su uglavnom bile odluke menadžmenta kojeg su sačinjavali naši partneri iz Turkish Airlinesa. Prvim ugovorom, dio menadžmenta je bio iz ove turske kompanije, ali su kasnije bili nezadovoljni i uslovljavali su da preuzmu kompletan menadžment. Po preuzimanju kompletnog menadžmenta, nastali su svi veliki problemi u BH Airlinesu.

TV1: Koje obaveze iz ugovora o partnerstvu Turkish Airlines nije ispunio?

BIJEDIĆ: Ulaskom u BH Airlines, Turkish Airlines je trebao u našu kompaniju ubaciti dva velika jet aviona. Ubacili su samo jedan, a drugi nikada nije dovezen niti ubačen u flotu BH Airlinesa. To je jedna od obaveza koju nisu ispunili, a koja je ugovorom bila predviđena. Takođe, po preuzimanju kompletnog menadžmenta, Turkish Airlines prestao je plaćati kredit, koji je BH Airlines imao za kupovinu dva prvobitna aviona, dva ATR-a, u iznosu od 18,4 miliona dolara. Taj kredit je zapravo jedan leasing, koji je sklopljen sa Hypo bankom. Tako je BH Airlines došao u nezahvalnu situaciju, jer smo jedan period bili blokirani od pomenute banke. Nije se moglo vratiti ono što su blokirali duži period, Turkish Airlines nije plaćao obaveze prema tom leasingu.

Nakon što smo uspjeli reprogramirati kredit, uspjeli smo sklopiti malo povoljnije uslove tog leasinga koji je jako nepovoljan, što javnost treba znati. Dva aviona koja smo uzeli na leasing su prvenstveno, vjerovatno, preplaćena. Podsjećam, dva aviona su plaćena 18, 4 miliona dolara. Leasing je sklopljen na način da se obaveze plaćaju deset godina. U konačnici će se umjesto 18,4 platiti 25 miliona dolara. Po isteku leasinga, ti avioni postaju vlasništvo Hypo banke, a ne naši, ukoliko se ne plati dodatni bonus od otprilike dva miliona evra.

TV1: Kakve je posljedice na bh. stranu ostavilo ovakvo poslovanje? Je li pogubno za opstanak BH Airlinesa?

BIJEDIĆ: Naravno, proizvelo nam je mnogo štete. Prvenstveno, otvarali smo nerentabilne linije. Takođe, izgubili smo veliki dio putnika. Kvalitetne linije, kao što je Sarajevo - Istanbul, i udarne termine letenja Turkish je zadržao za sebe, a izgurao BH Airlines. Nama su dali nepovoljnije uslove.

TV1: Spas definitivno leži u novom, stabilnom strateškom partneru, sa 49 posto suvlasničkog udjela. Postoje li zainteresovane kompanije? Je li potraga za kupcem okončana?

BIJEDIĆ: Potraga nije okončana. Mi smo sigurno istakli našu želju da tražimo strateškog partnera, koji bi bio suvlasnik 49 posto. Natpolovično vlasništvo ostalo bi u rukama Vlade FBiH. U ovom momentu nemamo strateškog partnera koji bi bio zainteresovan za to, da finansijski pomogne našu aviokompaniju. Sve aviokompanije u svijetu su jako skupa igračka. Država treba mnogo uložiti u takvu vrstu saobraćaja ukoliko želi imati letjelice na kojim će se nositi državna zastava.

Nismo se odrekli pronalaska stranog strateškog partnera, međutim trenutno nemamo nekoga ko bi bio mnogo zainteresovan i ko bi bio ozbiljan partner, kako ne bismo ponovo ulazili u rizične poteze kakvi su bili prethodni. Ne trebaju nam partneri koji bi od nas uzimali korist, a da mi nemamo nikakvih boniteta.

Strateški i geografski, Sarajevo i BiH su jako interesantni na način da bi mogli prikupljati putnike iz Evrope, pa da se iz Sarajeva velikim avionima transportuju širom svijeta. Ova aviokompanija mogla bi radti na taj način.

TV1: Nezaobilazna tema je i skandal koji potresa Sarajevski aerodrom. Federalna uprava policije podnijela je Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv sadašnjeg i bivšeg direktora Aerodroma Ivana Veličana i Bakira Karahasanovića, te Elvedina Begića, aktuelnog pomoćnika direktora Aerodroma i predsjednika Nogometnog saveza BiH. Kakav rasplet očekujete u ovom slučaju?

BIJEDIĆ: Nezahvalno je predviđati kako će se voditi istražne radnje u ovom slučaju. Svakako, podržavamo rad pravosudnih organa. Ukoliko su napravljena određena nezakonita djela, javnost ima pravo da sazna o čemu se radi. Koliko smo upoznati, najveća stavka u ovoj optužnici odnosi se na otpis duga od 1,2 miliona KM, koje je Aerodrom Sarajevo otpisao prema BH Airlinesu. I jedno i drugo su javna preduzeća i 100 posto u vlasništvu Vlade FBiH. BH Airlines je sarajevskom Aerodromu bio dužan 1,2 miliona KM po osnovu pružanja usluga prihvata i otprema aviona, putnika i prtljaga, zakupa poslovnog prostora i slično u periodu od 2007. do 2009. godine. Tada je nastao otpis pomenutog duga. Tadašnja Vlada FBiH donijela je odluku da se taj dug otpiše, računajući na činjenicu da su oba preduzeća u stopostotnom vlasništvu Vlade FBiH. Kako će se situacija dalje odvijati zavisi od pravosudnih ograna u koje mi vjerujemo.

Kako da tih 70% gravitira Sarajevu kad je taj grad samo formalno glavni grad,dva konstitutivna naroda ga uopce i ne dozivljavaju kao svoj grad sto je potpuno logicno

Pretjerivanje, Turkish airlines im je dao nivi moment, došli su veći avioni, nove linije. Druga je stvar što je BiH očito presiromašno tržište za stabilnu avio-kompanije te što 70% države gravitira Zagrebu, Beogradu ili Dubrovniku prije nego Sarajevu.

Uzgel: Erdogan se prema BiH odnosi kao prema potčinjenom
Objavljeno 22.12. - 12:16

Ugledni turski intelektualac prof. dr. Ilhan Uzgel smatra kako Turska ima loš odnos prema Balkanu i BiH te kako Balkan uopće nije ključan za tursku vanjsku politiku.

– Vlada je bila toliko angažirana u zbivanjima na Bliskom istoku, a posebno u Siriji. Službena Ankara opsjednuta je zbacivanjem režima Bašara el-Asada. Sada, kao posljedicu toga, po cijeloj Turskoj imamo rasuto dva milijuna sirijskih izbjeglica. Naše je javno mnijenje i uznemireno i nervozno zbog tako vidljivih posljedica turske politike prema Siriji, kaže za Dnevni avaz Ilhan Uzgel.

No, ipak se vlasti Turske bave Balkanom. Često imamo izjave, posebno predsjednika Turske Recepa Tayyip Erdogana, u kojima se svojataju balkanske države, posebno one gdje je u manjoj ili većoj mjeri prisutno muslimansko stanovništvo.

– Erdogan, ali i aktualni premijer Ahmet Davutoglu, imaju poglede na razdoblje Otomanskog carstva koji su prepuni ozbiljnih greški i zabluda. Oni smatraju da je Turska dužna brinuti o svom nekadašnjem teritoriju, sada državama, koje su bile dio tog carstva. Isto tako, smatraju da te države zahtijevaju da se Turska brine o njima i vodi ih na neki način. Erdoan i Davutolu sebe smatraju “velikim bratom” muslimana koji žive u državama u turskom bližem ili daljem susjedstvu. To je klasično neootomansko mišljenje kojim oni nastoje ponovo instalirati turski utjecaj, ako već ne mogu niti imaju pravo dominirati muslimanskim društvima, kaže Uzgel.

– Za cijelu Tursku Bosna i Hercegovina je posebno u srcu zbog užasa rata od 1992. do 1995. godine. No, islamisti taj rat smatraju sukobom civilizacija, sraz islama i krišćanstva, drugom Andaluzijom, čišćenje muslimana s Balkana. U takvom pristupu napravili su dvije osnovne greške pristupajući i Balkanu i BiH. Prvo, oni se smatraju nasljednicima Otomanske imperije. Samim tim, misle da ne trebaju imati ravnopravne odnose s vama. Umjesto toga, vi ste potčinjeni njima, oni su iznad vas u hijerarhiji. Ti Turci, dakle, male balkanske države smatraju teritorijem o kojem se oni kao “veliki brat” moraju brinuti i uređivati ih, kaže Uzgel.

Zatim, prema njegovim riječima, vlada je dovela do nekih kritičnih zaokreta u vanjskoj politici Turske.

– Vjerski element postao je središnji! Inače, tradicionalna turska vanjska politika, kao i vanjska politika BiH, naprimjer, temeljile su se na sekularnim principima. Turska je, međutim, izgubila taj kvalitet i regionalnim je pitanjima počela pristupati kroz vjersku, pa čak i prizmu sekte. To je donijelo puno teškoća i naša je vanjska politika danas u potpunom kaosu, pojašnjava Uzgel.

Ističe i to kako Davutolu bh. i albanske muslimane smatra produžetkom turske politike, njenom isturenom rukom na Balkanu.

Na upit što Turska mora mijenjati u svojoj vanjskoj politici i odnosu prema Balkanu i BiH, Uzgel kaže kako se vanjska politika mora vratiti na principe sekularizma.

– Vlada treba prestati smatrati muslimanska društva na Balkanu agentima turskog utjecaja, jer to oni nisu. Umjesto toga, treba ih prihvatiti kao ravnopravne partnere, a ne podanike, i s njima konstruktivno raditi u interesu obostranog državnog razvoja. Islamistička vanjska politika ne samo da šteti Turskoj već ne donosi ništa dobro nikome drugome. To smo zorno vidjeli na primjeru Bliskog istoka, navodi Uzgel./HMS/

RADONČIĆ: Ne može Erdoan tobože braniti Bošnjake u BiH, a istovremeno tu naciju ne priznavati u Turskoj!

Pojašnjavajući tu izjavu, Radončić je kazao da postoji reinkarnacija bošnjačke politike koja bi najradije vratila „muslimansku državicu“, te se pitao zašto neko u BiH želi potpunu „erdoanizaciju“ BiH. „Zašto se Bošnjacima predstavlja da je Erdoan zaštitnik nas kao naroda? On je čovjek koji u svojoj zemlji ne želi ni priznati nacionalna prava Bošnjaka. U Turskoj se ne može živjeti i biti Bošnjak, a može u stotinama drugih zemalja na planeti. Ako se tamo prezivate na 'ić', to morate skloniti i reći da ste Turčin“, kaže Radončić.

Napominje da je to svjetska besmislica, da neko jedan narod ne priznaje u vlastitoj zemlji, a tobože ga štiti tamo gdje taj narod živi. „Erdoan je anti-demokrata, govorim o režimu, a ne o turskom narodu, koji pokušava vladati konzervativnim islamom. Želi reinkarnaciju Osmanskog carstva, a nije dobro što pojedini politički maloumnici misle da je moguće konzervativnim islamom i radikalizmom upravljati multietničkom Bosnom i konceptom Bošnjaka koji su prozapadni, sekularni narod svjestan svoje autohtone vjere i nacionalnog bića“, rekao je Radončić.

Kaže da se u Sarajevu ne može napraviti panislamistički centar odakle bi se vršila distribucija radikalnih ideja.

U Turskoj Bosnjaci nisu priznati kao narod nego se broje u Turke.

Nisu ni Turci u BIH, nego na njihovom mjestu su Bosanci kao nacionalna manjina.

Pa i u BiH su Bošnjaci Turci :P

I Hrvati su nekad bili Franci.