HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 29 ožu 2024, 12:50.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 21 pro 2014, 10:27 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 09 vel 2010, 19:22
Postovi: 5990
POLITIKE FANTAZIJA

O krivotvorenju rata protiv BiH
Autor: Esad Zgodić

slika

Kod:
O knjizi
Koja to drzava, kao Bosna, ima granice u - tri vode?
Zapravo, u tri rijeke. I cak cetvrta voda jeste tu. More? Ima ona, kazimo to za one koji ne znaju lokalnu geografiju, oko sebe rijeke Drinu, Savu i Unu te more Jadransko.

Sto su ove rijeke i sto je ovo more? Da li su one i ono more tek nesto simbolicno ili je tu stvarna, fakticka diferencijacija? Imaju li te vodene granice nekog udjela u sudbini ovog naroda i njegove zemlje? Nisu li te vode kao granice sudjelovale i u oblikovanju socijetalnog mentaliteta? Ovdje, u nasem prostornom vidokrugu, to vodeno okruzenje i bosanske granice u obliku trokuta imaju, mozda, i transgeografske implikacije. Ima li, zapravo, ova geopozicija utjecaja na povijesno bivstvovanje Bosne i Hercegovine? Ima li geometrija trokuta neko vangeometrijsko znacenje?


Prikaz - Esad Bajtal

Esad ZGODIĆ
dr. Esad Zgodić



Citat:
Ako angažman općenito, a intelektualni posebno, znači zalaganje, zauzimanje za nekog ili nešto (za neku bitnu stvar), onda u najnovijoj knjizi Esada Zgodića nedvosmisleno indikativnog naslova «POLITIKE FANTAZIJA» (podnaslov: o krivotvorenju rata protiv Bosne i Hercegovine)1 , koja ustaje protiv ideologiziranog preinačavanja smisla i uzrokā rata u BiH, imamo na djelu upravo to: zalaganje za istinu u smislu elementarno-činjeničnog stanja stvari na terenu.

U pitanju je racionalno-knjiški otjelovljeno htijenje da se prekine lanac laži i neistina kojima se, paradoksalno perfidnom igrom sračunate fantazije i nemorala, žrtva optužuje «za», a zločinac oslobađa krivice «od» vlastitih, cijelom svijetu poznatih zločina.

Ta licemjerno-instrumentalizirana zamjena datog, činjenično-faktografskog, zadatim – smišljeno-namjenskim i subverzivno-subjektivnim prikazivanjem rata; tj. zamjena iskustvene zbilje jednog dogoda bestidno-nebuloznim i fantazmatski iskrivljenim interpretacijama tog istog dogoda, jeste ono o čemu je riječ u Zgodićevoj znanstveno-istraživački i činjenički tvrdo utemeljenoj studiji.

Toliko se neciviliziranog, Velikosrpskog i internacionalno plaćeničkog pro-srpskog mulja i intelektualnog otpada slilo u bosanskohercegovačku ratnu i poratnu avliju da je Zgodić imao više nego dovoljno materijala da, iz te nepregledne naplavine najcrnjeg politikantskog beščašća XX stoljeća, derivira čitave sisteme metodski instaliranih licemjerno-hermeneutičkih i idejno opravdavajućih fantazija, kao što su (slijedimo naslove poglavlja): «Rat između civilizacija»; «Rat balkanskih plemena»; «Građanski, etnički i vjerski rat»; «Rat za Jugoslaviju»; «Srpski odbrambeni rat»; «Antiislamski rat»; te čitave školè razrađenog zastiranja istine poput «Imaginacije oficirskog uma» ili «Odvratnog hiperobjektivizma», koje, mistifikacijama svih vrsta (od literarno-nategnutih smicalica Petera Handkea, do KOS-ovsko-medijskih i provincijski jeftinih izmišljotina o samogranatiranju Sarajeva (Markale), Tuzle (Kapija)...), po svaku cijenu i uprkos svemu što se zna, nastoje zamagliti činjenično nezamagljivu očiglednost djelovanja velikodržavnih projekata kojima se povijesno biće Bosne (resp. BiH), nasilno-krvavo žrtvovalo na oltar velikonacionalističkih i ekspanzionističko koordiniranih (Karađorđevo) politika njenih najbližih susjeda.

Poslije svega, jedan klero-fašizam i beskrupulozni neonacizam (kojim je Haag već debelo zaokupljen), u svom sračunatom pseudo-racionalizirajućem samorazumijevanju, želi se, danas, pod krinkom prenaglašene patriotske frazeologije (u čemu i osrednji psiholozi odmah prepoznaju odbrambenu logiku nadkompenzacije), pošto-poto i post festum nekako izvući iz «istorije razbojništva» kojoj se priklonio i kojoj, slijedom vlastitog iracionalno politkantskog logosa, faktički pripada. Ali se tome licemjernom izvlačenju, kerberski nepopustljivo, a po ideologe i sljedbenike tog razbojništva povijesno nezgodno, logičko-metodološki uvjerljivo ispriječio prof. Esad Zgodić.

Nošen snažnim impetusom znanstvenog objektivizma i metodološkog rigorizma, Zgodić odvažno preuzima na sebe donkihotsku zadaću da, jezikom i metodom «emancipatorske znanosti», krene u intriznomotivirajuću avanturu, kako sam kaže, «rašćaravanja tih halucinantnih uobraženja» koja se danas, domaćoj i svjetskoj javnosti, nude kao posljednja istina bh rata, tj. kao providna neistina («građanski rat») o istini pan-nacionalističke agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nije izmaklo Zgodiću ni predratno-pripremno massmedijsko kondicioniranje i ideologiziranje masovne etnosvijesti u pravcu nekritičkog i bespogovornog prihvatanja nadolazećih zločina koji, slijedom velikodržavnih političkih planova, u glavama idejno raspamećene gomile, treba, unaprijed, da budu o-čitani kao nužan odgovor na tobožnju opasnost («teorije ugroženosti»), pokvarenost i neljudskost Drugih. Ne jedina, ali sasvim dovoljno ilustrativna je u tom pogledu čuvena, uzorno rasistička i nacifašistička izjava haaške osuđenice (zbog aktivnog učešća u zajedničkom «zločinačkom poduhvatu») prof. dr. Biljane Plavšić:

«Muslimani su genetski kvaran materijal, prešao na Islam. I sad iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanja i ponašanja. To je u genima već usađeno».


U kontekstu te fašističke nebuloze (koja nema ni logičkog ni biološkog uporišta na fonu moderne znanosti), Plavšićeva će, u za nju rasistički poraznoj činjenici postojanja velikog broja (predratnih) srpsko-muslimanskih mješovitih brakova, paternalističko-mesijanski prepoznati «opasnost» koja «dovodi do degeneracije srpske nacionalnosti», i koju, «opasnost», treba fizički eliminirati (genocid), a zatim, taj projektovani zločin genocida eufemistički svijetu prikazati kao «etničko čišćenje» prostora, što je, i kad bi se zaista «sàmo» o tome radilo (a ne o genocidu), sâmo po sebi civilizacijski krajnje porazno, ali je, za bornirani um nosilaca te bolesne, naci-čistunaške ideologije «imperijalističke bande Beograda» (Stevan Dedijer), očito, bilo sasvim prihvatljivo i dovoljno samoopravdavajuće za poduzimanje niza masovnih pokolja, silovanja, pljački i rastjerivanja miliona nesrba s njihovih vjekovnih ognjišta.

Naravno, naknadne, post-ratovske, advokatski intonirane objašnjavalačke teorije rata u BiH od strane agresora, dolaze nam jašući na «ideji neumitnih povijesnih determinacija», i završavaju, kako to zgodno kaže Zgodić, u «impersonalističkim apstrakcijama» u kojima nigdje nema subjekta, i sve se, na tragu te svijetu licemjerno odaslane projekcije, dešava u ozračju beskrvnog imaginarnog «objektivnog duha koji hoće reteritorijalizaciju etniciteta i formiranje novih nacionalnih država» (str. 74-75).

Drugi put, pak, riječ je o iscrpnoj quasianalitici prekrajanja smisla jednostrane agresije, genocida i zločina u ideologem ekvilibrija «zaraćenih strana», u kome nema ni Krvnika ni Žrtve, nego se, plitkoumljem međunarodnih quasiteoretičara i zagovarača neintervencionizma, sve odvija spontano, tj. po logici impulsivne nepredvidljivosti tobože nestašnih i nekultiviranih balkanaca nošenih primitivnom ambicijom kolektivno-egoističkog prestiža, ili nečim drugim.

Osim toga, na drugoj interpretativnoj ravni tog metodički-(o)smišljenog i navijački objašnjavalačkog modela, Zgodić jasno prepoznaje i diskurs aksiološki bezbojne, cinično «impersonalističke, tehnicističke i vrijednosno neutralne deskripcije rata u Bosni i Hercegovini», tj. diskurs jezički nepodnošljivo «odvratnog hiperobjektivizma» (str. 73), u kome se «neprestanim korištenjem pasivnih i neprelaznih glagola sistematično uklanja vršioc radnje» masovnog zločina. Riječ je o diskursu u kome «nema imenovane strane koja vrši ove aktivnosti. One se samo dešavaju na određen način» (M. Sells, ibid.).


Da bi izašao na kraj sa beskrajnom gomilom ispraznih, ali sofistički vješto intoniranih odvjetničkih formulacija funkcionaliziranih da zamagljuju, tj. prikrivaju planski i agresivno-genocidni karakter bh rata, Zgodić je, u prvom poglavlju, najprije izdvojio plaćene ili ideološki zaluđene nosioce neistina («Tipične škole fantazija», str. 25-77) o ratnim zbivanjima na tlu BiH devedesetih godina, da bi im, u drugom poglavlju («Replike Hantingtonu i sumišljenicima», str. 77-148), sistematskim pregledom kontra-literature, suprotstavio kako domaće (srpsko-hrvatske), tako i svjetski relevantne kritičare njihovih nemoralno i nenormalno falsificirajućih napora izmjene prirode i karaktera rata, tj. agresije na BiH.

Suština i sadržaj tog opovrgavajućeg poglavlja potanko je apsolvirana u osam tematskih cjelina i vidljiva je, na prvi pogled, već iz samih podnaslova tema: «Srpska i hrvatska demontaža fantazija»; «Zapadnjaci demantiraju»; «Ahistorizam i esencijalizam»; «Rasistički motivi i socijaldarvinizam»; «Antiislamizam – prilozi dekonstrukciji»; «Supstancijalna i instrumentalna stvarnost»; «Prikrivanje zločina genocid»; i «Sociocid – ubijanje bosanskog društva».

Naredna dva poglavlja (3. i 4.) intonirana su povijesno-perspektivistički, sa osnovnim naznakama onoga što nam je sutra činiti («Za politiku prevencije» str. 148-161), kako bi se konačno prekinuo ciklično opetovani lanac krvavog genocida namijenjen uništenju bošnjačkog ethnosa, s jedne, i kako bi se («S onu stranu fatalizma i racionalizma», str. 161-169), nužnom izmjenom emotivno i poetski sladunjavog untarbošnjačkog patetičkog i fatalističko-racionalističkog diskursa, s druge strane, izašlo na tvrdu ravan znanstveno logičke konzistentnosti koja će, i znati i moći da se, objektivno - in praxi, uspješno nosi ne samo sa potvrđenim neprijateljima Bosne, nego istovremeno i sa terminološki zavodljivim, milozvučnim i dobronamjernim, ali prividno-znanstvenim («van-znanstvenim», Zgodić), kategorijama nesvjesno-pogrešnog i poraznog interpretiranja stvarnosti bosanskohercegovačke povijesti u njenoj faktičkoj, nasilno-tragički i sustavno-planski događajućoj, a ne nekakvoj neumitnoj, i iracionalno-predestinirajućoj bilosti koja nas uvijek iznova (Prokletstvo, Sudbina, Čudo, Tajna) čeka, kako nam taj fatumsko-patetični vokabular bošnjačkih sveznalica/neznalica i patriot-voluntarista, implicite i eksplicite dirljivo sugerira.

Ukratko, kao znanstveno vigilantan autor, Esad Zgodić vodi računa o svim eksterno-internim, kako onim sračunatim, tako i onim nehajno-nespretnim nijansama i jezičkim zamkama koje agresoru na BiH služe, ili mogu poslužiti, u svrhu pravdanja civilizacijski, ljudski, ideološki i politički poraznog držanja kojim se, koliko juče, zločinački-uvjerljivo legitimirao pred cijelim svijetom, a danas bi (cinizmom nemoralne retorike i naručenih izmišljotina), da sramnim plaštom vlastitog divljaštva i vlastite neciviliziranosti prekrije i od međunarodne, i vlastite javnosti sakrije golu bh žrtvu.

Pri tom, iskustveno kvantitativna prednost tog htijenja, sadržana u iskazu da «laž ima sedam lica, a istina samo jedno», obilato ide na ruku potvrđenim ideološkim lažovima, političkim kameleonima i prevarantima, te se, valja to reći, Zgodić, ovom knjigom, prihvatio nimalo zahvalnog posla časne, ali neravnopravne, duge i neizvjesne borbe za očiglednost jedne povijesne istine, ili (što je isto), borbe za istinu jedne povijesne očiglednosti, o kojoj se danas pišu partijski retuširane (h)istorije. Na sceni je neravnopravna borba povijesti i (h)istorije u kojoj post-ideologizirana raz-(h)historija ne pristaje na zbiljski deskript svog povijesnog dogoda; tj. (h)historija u kojoj je Opis zamijenjen Propisom: nije bilo kako je bilo, nego će biti - da je bilo – (onako) kako Mi kažemo da je bilo!

A to praktično znači, da je predratnu antibosansku nacionalističku histeriju zamijenila postratno projektovana historija. Psihodijagnostički, i socio-psihološki govoreći, u slučaju antibosanskog neofašizma radi se o patološki uzornom nastojanju njegovih zbrda-zdolisanih korifeja i nosilaca da, u grčevitom naporu prozirne samoterapije (kao posljednjem pokušaju da pobjegnu ne samo od Haaga, nego i od vlastitog ludila), svoju sopstvenu histeriju, pod krinkom zavodljivog nacional-patriotizma, nekako prometnu u oficijelnu (h)istoriju2.

Najkraće, hegemonističko-mafijaška agresija na BiH i njene građane danas se svjetsko-lobistički racionalizira fantazijama svih vrsta, igrajući na već davno a priori pripremljene zabludne «argumente» neintervencionističke politike i metapolitike («samoskrivljena ili izvana producirana, iznuđena, nametnuta, prisilna egzistencijalna politika u doba Izvanrednog», kako je, na str. 18, precizno definira E. Zgodić), kao mitski-stereotipno fabricirane i pragmatički, ratno-huškački (zlo)upotrebljive predstave o Bosni i Hercegovini.

Upornom logikom te iracionalno-minhauzenovski raspojasane mašte, (uprkos četverogodišnjem simultanom TV svjedočanstvu pred licem cijelog svijeta), 1417 (i slovima: hiljadučetristoisedamnaest) dana duga opsada Sarajeva, pokušava se negirati ideološki mizernom teorijom neopsade, tj. ciničnom budalaštinom otvorenog poricanja krvave opsade čiji je konačni učinak više od desethiljada mrtvih Sarajlija (od toga 1601 dijete) i dva-tri puta toliko ranjenih građana ovog grada.

Konačno, srpskom poricanju i falsificiranju jezive ratne stvarnosti njenim deskriptivnim eufemiziranjem, svjedoči Zgodić, nečasno se pridružuju i poneki prosrpski UN oficiri, poput Kanađanina Barry Frewer-a, koji, umjesto o vojnoj opsadi Sarajeva, jeftino plaćenički tlapi o «okruženju i srpski taktički pogodnoj poziciji» (str. 69), itd. itd. Ukratko, pedantnom evidencijom na tragu širokih bibliografskih uvida, niže se Zgodićeva niska otužnih primjera intelektualnog i oficirskog beščašća agresora i njegovih idejnih satelita..

Sve u svemu, Zgodić nas, didaktički-uzornim i taksativno-analitičkim postupkom – step by step, suočava sa moralnom mizerijom najnižeg ranga; sa ideološko-politikantskim fenomenom koji, čiste savjesti, možemo nazvati - «laži bez granica». Tim i takvim lažima suprotstavljena je logički i faktički konzistentna kontraargumentacija, dovoljno upečatljiva i jaka da obesnaži prethodno naručene gomile prividno dobro upakovanih besmislica.

Stoga, na ovom mjestu, ostaje još samo stručna, i ljudska obaveza iskrene preporuke Zgodićeva rukopisa kako usko stručnoj, tako i najširoj čitalačkoj javnosti. Radi se o logičko-etički snažno utemeljenom štivu poslije čijeg čitanja mnogo toga više, ni na koji način, neće moći ostati isto. Bez obzira na čijoj strani se (akterski gledano), ove intelektualno uzbudljive knjige, neko od njenih potencijalnih čitalaca pojedinačno i intimno pronađe i prepozna.

Esad Bajtal

_________________
Neki Fadil


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 22 pro 2014, 12:08 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 16 lip 2012, 23:09
Postovi: 15562
Kako vrijeme prolazi vi ste sve luđi i luđi...

_________________
+ Gledaj orle od miline, Gračanicu kraj Prištine... +


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 22 pro 2014, 21:01 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 09 vel 2010, 19:22
Postovi: 5990
DEFTER HEFTE SA FATMIROM ALISPAHIĆEM /59 EMISIJA/ - 21. 12. 2014. - MTV IGMAN

https://www.youtube.com/watch?v=2cwJX5wHtFo

_________________
Neki Fadil


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 22 pro 2014, 21:10 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 svi 2009, 22:01
Postovi: 19704
Defter Hefte :zubati Inšalah :osama

:zubati

_________________
Smrt fašizmu! Sloboda ili smrt! Slava Rusiji! Denacifikacija Ukrajini!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 22 pro 2014, 21:52 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 sij 2014, 16:10
Postovi: 15091
Lokacija: Pod kraljevskim Srebrn'kom
Hafta je turska riječ dok je Hefta poprimila drugačije malo kao i hét mađarska riječ.

_________________
Dušom i krvlju iskupit ćemo te, o Al-Aksa!
Bi ruh bi dam nafdika ya Aqsa” By our souls, by our blood, all for you oh Al-Aqsa


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 23 pro 2014, 14:41 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 svi 2009, 22:01
Postovi: 19704
Ko će vas Bošnjake ponekad razumijeti. Ponekad imam osjećaj da bi lakše nekog Arapina razumio neko Bošnjaka. :zubati

_________________
Smrt fašizmu! Sloboda ili smrt! Slava Rusiji! Denacifikacija Ukrajini!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 23 pro 2014, 16:37 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 sij 2014, 16:10
Postovi: 15091
Lokacija: Pod kraljevskim Srebrn'kom
Arapi i Turci nemaju Allahimanet riječ jer to je sastavljeno od riječi emaneta koja je očigledno turska i arapske riječi Allah za Boga, e onda je nastalo Allahimanet tako se Turci ni Arapi ne pozdravljaju.
:D
Tako imaš dosta riječi koje niko osim Bošnjaka ne razumije :zubati

_________________
Dušom i krvlju iskupit ćemo te, o Al-Aksa!
Bi ruh bi dam nafdika ya Aqsa” By our souls, by our blood, all for you oh Al-Aqsa


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 25 pro 2014, 21:37 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 09 vel 2010, 19:22
Postovi: 5990
Citat:
Kada bi Karadžić imao novine i političku partiju kome bi bio konkurencija?


Kada bi neko imao ogromne mogućnosti da djelovanjem na Bošnjake i na Federaciju Bosne i Hercegovine ojača Republiku Srpsku, kako bi to učinio?

Prvo bi nametnuo krivicu za rat, rekao bi da su Bošnjaci htjeli napraviti muslimansku republiku u BiH. Zatim bi satanizirao rukovodstvo RBiH tvrdeći da je nastalo iz pokreta Mladi muslimani, pri tome bi žrtve koje su podnijeli omalovažio i tvrdio da su oni negativci koji su zaslužili zatvor. U tom paketu bi i civilne i ratne vlasti optužio za mnoga ubistva među svojim redovima, negirajući krivicu stvarnih agresora. Dodao bi da je nabavka oružja za odbranu bila kriminal, pokušao bi procesuirati one koji su uvezli oružje usred embarga. Začinio bi to i optužbama da su čak i nene pod šamijama koje su skupljale pomoć po svijetu za BiH bili lopovi. Čak bi i sudbonosno pružanje otpora agresorskoj JNA 2. maja 1992. okarakterisao kao “rigidnu odluku”. Satanizirao bi sve bitne figure odbrane RBiH. Onda bi propagirao stavove (afirmativno prenosio) da je pogrešno RS zvati genocidnom! Nazvao bi “propalim” Bošnjački sabor na kojem je vraćeno stoljetno ime jednom narodu i njegovom jeziku. Tvrdio bi da se kod Bošnjaka regrutuju fundamentalisti, da su oni spremni da za terorizam po svijetu. Nazivao bi bošnjačku želju za slobodnom BiH pokušajem stvaranja “fildžan države”. Pokušao bi raskinuti emotivne i privredne veze sa Turskom, a tjerao bi i bogate arapske investitore od BiH. Pokušao bi zavaditi Sarajevo sa Zenicom, Tuzlom, Krajinom. Uvredljivo bi vjernike nazivao “vehabijama”. Sve Bošnjake u Predsjedništvu BiH nazvao bi “vođama mafije”, “naručiocima ubistava” i “kriminalcima”. Onda bi predstavljao RS kao napredan, a FBiH kao nazadan dio BiH kojim rukovode džeparoši i nesposobni. U tom valu bi i favorizirao firme iz manjeg bh. entiteta, a na štetu onih iz FBiH.

_________________
Neki Fadil


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 26 pro 2014, 22:25 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 09 vel 2010, 19:22
Postovi: 5990
Dušan Sabo: BRAĆO SRBI, ŠTA VAM BRE Bĺ?!
Osvrt na nacionalizam, navlaš velikosrpski
Izd. Šahinpašić, Sarajevo, 2014.

slika

Piše: Esad Bajtal

Pisati čitati i govoriti o ovakvim knjigama,[1] znači biti na muci. Odnosno iskušavati mučninu vlastitog uma nadvijenog nad fabrikovanim bezumljem nacionalizma. Na primjeru Sabove knjige pratimo muku čuđenja autora utemeljenu na nemogućnosti da predmet svog interesa razumije ili shvati u okvirima ljudskog, racionalnog poimanja života I svijeta.

Ni njegovom čitaocu nije ništa lakše.

I on se čudom čudi čudu, dok s nevjericom prati neravnopravnu borbu autora s jednim čudovištem. Čudovištem nacionalizma. Najprije srpskog. A onda i svakog drugog nacionalizma. Odnosno, nacionalizama koji se uzajamnim žderanjem neometano hrane žrtvovanjem svojih i „neprijateljskih“ etno-podanika. Jer, nacionalizam je, parafrazirajuči autora, najprije prikrivena, a zatim otvorena nekontrolisana (str. 132), iracionalna mržnja. I upravo ta agresivna iracionalnost je ono što svaki nacionalizam iz izvornog, prvobitno normalnog (samo)osjećanja pripadnosti grupi, naciji, narodu, etnosu …, izvrće i izmeće u čudovišnost neshvatljivog čudovišta koje ždere žive ljude s obadvije strane lukavo (o)smišljene granice razdvajanja. Granice zacrtane fantazmom tobožnje nacionalne ugroženosti.

Čudovište je, inače, biblijsko-književna kategorija i simbol iracionalne sile sa obilježjem nečeg mračnog, hatičnog, dubinskog. U svojoj nepredvidivosti ono je neizmjerno opasno, neuračunljivo i proždrljivo. Upravo takav je svaki nacionalizam. Otuda, ključini smisao nacije, kaže autor jeste – smrt: Polaganje života za nju (str. 10).

Šta to znači?

Kao ideološki podvaljena potreba za odbranom nacije, nacionalizam, u ime spasa, traži umiranje za ono što ničijom voljom ne može umrijeti („uništenje naroda“), a ni sopstvenom preživjeti.

Povijest svjedoči upravo te dvije stvari:

Uprkos holokaustu, dobro proračunatog sistema logora i namjenski organizovanih stratišta masovnog ubijanja, Jevreji nisu nestali. Još su tu. Niti je Miloševiću, uprkos stitina logora i masovnih grobnica, pošlo za rukom uništi Bošnjake, Hrvate i Albance. S druge strane poznajemo prirodni Ili misteriozni nestanak čitavih naroda. Poput Maja, npr.

A sam autor nas podsjeća na nestanak čitavog mnoštva drugih drevnih naroda, kao što su: Edomi, Filistejci Aramejci, Kanaanci Hetiti i Mitani Pelazgi i Tračani, itd.itd. A gdje su danas Heleni i drevni Egipćani, Gdje Kmeri Inke, i mnogi drugi.

Od koga su onda Srbi bili ugroženi?

I ko će ih to spasiti od neumitnosti nestanka koja ih čeka, baš kao i sve druge?

U ime čega su to mrzili, rastjerivali, silovali, ubijali sve nesrpsko?

U ime ideloškog, velikodržavnog, nacionalnog fantazma.

Pisana jezikom racija i argumenata Sabova knjiga nas osvješćuje za besmisao apsurda koji je postao normalna stavka olektivističke etno-logike. Zapravo, pažljivo čitanje ove knjige zbunjuje nas na jedan kritički blagotvoran način. Na njenom kraju više nisam bio siguran šta sam to čitao i pročitao. znam samo da nisam dočitao, te se još uvijek pitam: Jeli u pitanju Istorija apsurda Ili Apsurd istorije.

Odnosno, i preciznije govoreći: Je li ovo apsurdna istorija jednog fenomena Ili opis fenomena istorije u njenom dijalektički zamršenom i apsurdno zbunjujućem toku?

U pitanjima ove vrste dilema leži istinska vrijednost Sabove knjige. Njena interdisciplinarna, fahovska otvorenost. I konačno, njena ljudska, odnosno, logička idejna i moralna nedogmatičnost.

Nošen sarajevskim, trinaestomjesečnim traumatičnim iskustvom sistematski granatirane svakodnevnice, autor kako sam kaže ne želi ismijavti Srbe zbog svega počinjenog, nego pokušava razumjeti i shvatiti (ne i pravdati) kako je do zla došlo. (str.9)

sabodusan-415x233

Dušan Sabo

Upravo zato autor nikom ništa ne popuje i ne docira. Ništa ne tvrdi, i, ni od koga ništa ne traži. Od početka do kraja Sabo istrajava na stavu metodološke samozapitanosti i istraživački neumorne radoznalosti, nekoga kome je stalo do dokumentarno građene i na argumentima sazidane istine jedne bespotrebno projektovane kalvarije nevinih i nedužnih.

Evo samo jednog primjera činjeničkog razbijanja kolklorne opsesije i političkog etno-kiča. Na temu dogmatski naricanog Neprijatelja i idejno crtanih Prijatelja. Prijetelja koji to nisu. Riječ je o hajducima, od kojih, kako to autor kaže, srpski deseterački folkloristi, žele „napraviti heroje“. Izraz „napraviti“ ovdje sugeriše činjenicu da oni to – nisu.

A šta su ako heroji nisu?

Bili su, po riječima samog autora: Najobičniji kriminalci Iz Šumadije, CG i Bosne koji nikada nisu istinski ratovali protiv Turaka.

Imajući to na umu, Stanoje Glavaš, Karađorđev saborac izjavio je 1804. da su narod i hajduci dvoje. Dvije, ne samo različite, nego i suprotstavljne strane. Naime, kako nam knjiga kazuje, godine 1594 / 1595 srpski seljaci kukaju na sva zvona protiv Turaka što ih ne štite od hajduka. Dakle, srpska raja zove Turke u pomoć da ih zaštiti od domaćih razbojinika. Doslovno važi to isto, ne samo među Srbima, nego regionalno gledano i dandanas.

Najgori se, na sve tri strane, ponovo, prodaju za najbolje. Najobičniji etno-banditizam, logikom ideološkog ublehaštva i massmedijskog guslanja, promoviše se u nacionalni herojizam. Zločinci, kriminalci, banditi, ubice, lopovi, tajkuni, prevaranti i pljačkaroši; dakle oni najgori (među ionako lošima), doslovno hajdučki, slove kao heroji, narodni junaci i moralni uzori naciona.

Ali, za razliku od onog vremena kad se narod žali, valja reči i ovo: Danas se šuti. Oni koji svu tu današnju hajdučiju mirno, i mimo svakog zdravog razuma, prihvataju uvažavaju i poštuju, nisu ništa bolji od onih koji sve to nameću tako kako nameću. Dakle, jedina komparacija koja danas važi za ovdašnje Vođe i Politike, ne poznaje dobre i loše; valjale i nevaljale.

Nego, samo loše, gore i najgore.

To je, nažalost, jedina gradacija koja danas i ovdje važi.

Konačni učinak svega je, da, u ovom društvu, najbolje prolaze – najgori. Zato se nalazimo tu gdje se nalazimo. Na samom dnu civlizovanog svijeta današnjice.

Zašto i kako?

Igra se na psihološku kartu straha. Pa Umjesto radom, stvarnim životom i njegovim problemima, narod se bavi izmišljenim i idejno osmišljenim quasi-opasnostima koje podrazumijevaju i traže bogomdane spasioce. A oni se, i bez traženja, preporučuju sami: „Držite se mene, inače ćete da propadnete“.

Tako se rađaju očevi, tate i bābe ovdašnjih nacija. to je Najkraći opis univerzalne matrice okupljanja, okupiranja i vladanja kolektivnom sviješću gomile. Radi se o onome što Sabo naziva „kolektivizacija mašte hranjene samo onim što joj povećava traumu i time slabi razboritost“ (str. 53).

Iako knjiga samo o njemu govori, srpski etno-nacionalizam, ovdje je samo upečatljivo prepoznatljiva ilustracija paradoksalne matrice svih mogućin nacionalizama. Onih koji već jesu, i onih Koji tek dolaze. Radi se o paradigmatično upotrebljivom paradoksu. A paradoks se, oduvijek, u svemu, i svugdje, opire zdravom razumu. Evo upečatljive slike paradoksa datog u okviru kratkog književnog dijaloga, što ga čitamo kod Ivana Dončevića:

Majko, Zašto je hladno u našj sobi?

- Jer, nema ugljena sine.

A, zašto nema ugljena?

- Jer tata nema posla.

A zašto tata nema posla?

- Jer ima previše ugljena, sine.

Ako Dončevićev dijalog prevedemo na logiku ove knjige i hladne i gladne sobe naše životne svakodnevnice, onda smo svi mi pogubno ugroženi. Ali ne od stvarnih, realno postojećih opasnosti, nego od naših etno-spasitelja koji, sve naše opasnosti, sistematski, i namjenski svjesno proizvode. I čine to sofisticirano-uredno već više od dvadest godina.

Dakle, u opasnosti smo.

I Nema nam spasa sve dok je naših spasitelja.

Oni su Naša jedina i stvarna opsanost.

Svi oni, koji to do sada, iz bilo kojih razloga nisu bili u stanju da vide, poslije ove knjige nemaju pravo na sljepilo te vrste.

I to je razlog moje iskrene čestitke, koju javno upućujem autoru ove knjige.

[1] Tekst predstavlja promotivno kazivanje autora u Galeriji umjetnosti Bosne i Hercegovine, na dan 18.12.2014. Drugi promotor bio je akademik Slavo Kukić. Promociju, čiji je aktivni učesnik bio i sam autor dr. Dušan Sabo (živi i radi u Parizu), vodio je direktor galerije, Strajo Krsmanović

_________________
Neki Fadil


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 29 sij 2015, 02:25 
Offline

Pridružen/a: 29 ožu 2013, 06:32
Postovi: 6304
Kakvi retardirani potpuno ludi tekstovi.Nije mi jasan motiv pisanja svih ovih budalaština.Samo izazivaju još veće gađenje i prezir.Još veću odbojnost.
Zaista bez ikakve želje da bilo šta komentarišem i gubim vreme na lavinu gluposti.
Ogavno..


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 29 sij 2015, 11:24 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 09 vel 2010, 19:22
Postovi: 5990
chat nick je napisao/la:
Kakvi retardirani potpuno ludi tekstovi.Nije mi jasan motiv pisanja svih ovih budalaština.Samo izazivaju još veće gađenje i prezir.Još veću odbojnost.
Zaista bez ikakve želje da bilo šta komentarišem i gubim vreme na lavinu gluposti.
Ogavno..


Citat:
Naravno, naknadne, post-ratovske, advokatski intonirane objašnjavalačke teorije rata u BiH od strane agresora, dolaze nam jašući na «ideji neumitnih povijesnih determinacija», i završavaju, kako to zgodno kaže Zgodić, u «impersonalističkim apstrakcijama» u kojima nigdje nema subjekta, i sve se, na tragu te svijetu licemjerno odaslane projekcije, dešava u ozračju beskrvnog imaginarnog «objektivnog duha koji hoće reteritorijalizaciju etniciteta i formiranje novih nacionalnih država» (str. 74-75).

Drugi put, pak, riječ je o iscrpnoj quasianalitici prekrajanja smisla jednostrane agresije, genocida i zločina u ideologem ekvilibrija «zaraćenih strana», u kome nema ni Krvnika ni Žrtve, nego se, plitkoumljem međunarodnih quasiteoretičara i zagovarača neintervencionizma, sve odvija spontano, tj. po logici impulsivne nepredvidljivosti tobože nestašnih i nekultiviranih balkanaca nošenih primitivnom ambicijom kolektivno-egoističkog prestiža, ili nečim drugim.

_________________
Neki Fadil


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Politike fantazija : O ratu protiv Bosne i Hercegovine
PostPostano: 29 sij 2015, 21:50 
Offline

Pridružen/a: 29 ožu 2013, 06:32
Postovi: 6304
Što budete dalje od sagledavanja istine i realnosti to ste bliže sopstvenom uništenju.
Bio bih licemer jednak vama kada bih rekao da me to ne veseli,zato samo napred.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 12 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 10 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO