I Hrvati i Srbi (i Crnogorci) i Bošnjaci/Muslimani vide sebe kao narod koji je kroz povijest podnosio goleme žrtve za zemlju i slobodu i davao nebrojene živote. Za koji se južnoslavenski narod može reći da je najviše stradao, po broju žrtava i razmjerima poharanosti zemlje. Teško je reći za cijelu povijest, ali za 20. stoljeće moglo bi se izračunati.

* "Prema popisu preduzeća iz 1916, na austrougarskom okupacionom području onesposobljeno je 58% industrijskih preduzeća, a slična situacija je bila na bugarskoj okupacionom području gde su rudnike eksploatisali Nemci. Ostala preduzeća su strada tokom povlačenja okupatora. Zatim, za vreme Prvog svetskog rata u Srbiji su oštećeni rudnici metala sa 50%, a rudnici uglja sa 100%. Porušeno je 12.000 tona mostovnih konstrukcija, železničke linije Beograd−Niš−Caribrod, Niš−Skoplje−Đevđelija i Skoplje−Mitrovica. Odneto je 24.600 tona bakra, 2.970 tona olova, 150.000 tona pirita, 500.000 tona lignita, 220.000 tona kamenog i mrkog uglja, 750.000 tona tercijarnog mrkog uglja, 1.610 tona zlata i 3.100 tona srebra. Neprijatelj je prilikom povlačenja mnoge rudnike i industrijske objekte potopio, porušio i zapalio. Za vreme rata, konfiskacijom i odvođenjem u neprijateljske zemlje, stočni fond je uništen za 70%, poljoprivredna proizvodnja smanjena za 70%, a poljoprivredni inventar (objekti, sprave, mašine, vozila) oštećen je za 44% od svoje vrednosti. Broj radnika u Srbiji je tek 1923. godine dostigao broj iz 1910. godine. Srbija je, prema podacima Konferencije mira u Parizu 1919., izgubila 1.247.435 ljudi, odnosno 28% od celokupnog broja stanovnika koje je imala po popisu iz 1914. god. Od ovog broja poginulo je ili umrlo od rana i epidemije 402.435 vojnika. Prilikom prelaska preko Albanije umrlo je 77.455 vojnika, u borbama na Solunskom frontu 1916-18. godine 36.477, pobijeno ili umrlo u zarobljeništvu 81.214, a 34. 781 vojnika umrlo od rana ili bolesti na teritoriji Srbije 1915. godine. Što se tiče civilnog stanovništva, gubici su iznosili 845.000. Od 200.000 građana koji su pošli za vojskom preko Albanije poginulo je ili umrlo preko 140.000 ljudi. Epidemija pegavog tifusa 1914/15 odnela je 360.000 ljudi. Prema proceni delegacije Kraljevine SHS na mirovnoj konferenciji u Versaju, odnosno na pregovorima u letovalištu Spa, ratna šteta Srbije iznosila je od 7 do 10 milijardi zlatnih franaka (po cenama iz 1914), a to je bila polovina njene tadašnje ukupne nacionalne imovine. U isto vreme, Srbija je u ratu izgubila više od 28% stanovnika, odnosno 62% muškog radnog stanovništva (53% poginulo i 9% trajnih invalida) između 18 i 55 godina. Od tih gubitaka, ¾ otpada na užu Srbiju i Kosovo i Metohiju. Pljačkanje i maltretiranje Srba vršeno je na svim teritorijama na kojima su bili naseljeni. Samo u Banatu i Bačkoj opljačkano je oko 6.000 srpskih porodica koje su zbog terora bile prinuđene da izbegnu. Austrijanci i Nemci u Srbiji rekviriraju nađene zalihe bakra, mesinga, nikla, cinka, vune, kože, zatim žita, brašna, vina, rakije, soli, stoke, petroleja, itd. Okupaciona vlast zavodi drakonske represivne mere i vrši deportacije i uzimanje talaca. Tako, na primer, u maju 1917. u logorima Austrougarske nalazilo se oko 40.000 ljudi. "
* "Između dva rata Podgorica je imala oko 15.000 stanovnika, ali je nakon rata taj broj sveden na manje od pet, jer je grad stradao kao malo koji u Europi: bio je bombardiran 72 puta i gotovo sravnjen sa zemljom. "
* "Oko 50.000 stanovnika Crne Gore strada tijekom Drugog svjetskog rata. " (divovski gubitak u odnosu na ukupan broj stanovnika 500 000)

* "Na ovaj broj žrtava se mora dodati i procijenjenih 209.000 poginulih hrvatskih domobrana, ustaša, četnika, belogardejca i drugih koji nije računat u popisu. Žerjavić je izračunao da je ukupno 125.000 kvislinških snaga i kolaboracionista iz Hrvatske, BiH te Srijema (dakle teritorija NDH) – što znači pripadnika bivših postrojbi Ustaške vojnice, Hrvatskog domobranstva i posebnih muslimanskih jedinica – poginulo tijekom rata i u stradanjima u svibnju 1945. i poraću. Od toga je 65.000 ubijeno tijekom rata, a 60.000 u svibnju 1945. i nakon toga. Od tih 60.000 gotovo 50.000 ih je ubijeno kod Bleiburga i na Križnom putu, a oko 10.000 u vezi s događajima kod Viktringa. "

http://www.camo.ch/deset_genocida.htm

DESET GENOCIDA NAD BOSNJACIMA

Prvi genocid

nad muslimanima dogadja se u periodu od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava velika kolektivna tragedija bosnjacko-muslimanskog naroda, koja se dogadja tokom i poslije velikog beckog rata izmedju Turskog carstva i Austrije. Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo kao muslimani Spanije prije dva vijeka, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katolicku vjeru. Organizator ovog genocida bila je Katolicka crkva. Svi pomenuti krajevi bili su puni sa dosta spomenika islamske civilizacije: dzamija, bezistana, hanova, biblioteka, karavansaraja, tekija, turbeta i medresa svi su poruseni i unisteni.

Drugi genocid

nad muslimanima dogadja se na prijelazu iz XVII u XVIII vijek, tacnije 1711. godine uoci Badnje veceri. Te noci izvrsena je takozvana "istraga Muslimani", kada je hiljadu muslimana bilo pobijeno, a jedan mali dio izbjegoa je u Niksic u selo Tudjemile kod Bara. Organizator ovog genocida koji se dogodio na prostoru stare Crne Gore bila je Crkva, ali ne katolicka vec pravoslavna. Svi ti motivi opjevani su u "Gorskom vijencu".

Treci genocid

nad muslimanima dogadja se na prostoru Srbije izmedju 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog Srpskog ustanka. Kljucnu ulogu u trecem genocidu nad msulimanima odigrala je pravoslavna crkva, srpski istoricari, politicari i pjesnici poput Njegosa. Karadjordjevi ustanici 1804. godine napali su bosnjacko-muslimansko stanovnistvo Sjenice i ubili oko 5000 muslimana - masakrirali djecu, starce i zene.

Cetvrti genocid

nad muslimanima dogadja se u periodu izmedju 1830. i 1867. godine kao posljedica Hatiserifa iz 1830. kojim je Srbija stekla status vazalne autonomije unutar Osmanskog carstva, ali i mogucnost da iseli i protjera muslimane - Bosnjake iz Uzica, Cacka, Sapca, Sokola i Beograda. Sve pomenute muslimane - Bosnjake Porta naseljava u Bosnu - Bosanski Samac i Orasje.

Peti genocid

nad muslimanima uglavnom Albancima i Bosnjacima dogadja se na prostoru Srbije i Crne Gore izmedju 1876. i 1878. godine. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora sticu potpunu nezavisnost, ali uveliko prosiruju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno prosirila niskim, pritskim, toplickim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini (Niksic, Grahovo, Bilece i Trebinje). Toplicki i Vranjski kraj u velikom procentu naseljavali su Albanci muslimani, danas ih uopste nema na tim prostorima. U razdoblju od 1862. do 1878., za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina dzamija, mnoge sahat-kule, biblioteke, hanovi, bezistani u Beogradu, Sapcu, Uzicu, Sokolu, Nisu, Pirotu, Prokuplju, Kursumljiji i Vranju i protjerano i ubijeno na desetine hiljada muslimana - Bosnjaka i muslimana Albanaca. Grad Niksic 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bosnjaci da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bosnjaka, jer su se niksicki muslimani pokrenuli na veliki muhadzirluk prema Turskoj, Sandzaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. Sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bosnajcima - muslimanima pokazala put za Tursku, tako su muslimani Niksica sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se vise nikad ne vrate, jer nisu htjeli da im sudi kaurin.

Sesti genocid

nad muslimanima (1878 - 1910) Posljedica je austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U ovom periodu pokrenuo se veliki val muslimana - Bosnjaka prema Sandzaku, Turskoj, Kosovu i Makedoniji, gdje je tada bila jos uvijek turska vlast.

Sedmi genocid

nad muslimanima Sandzaka i Crne Gore, kao i pokusaj nasilnog pokrstavanja muslimana u Plavu i Gusinju. Bilans zrtava onih koji nisu htjeli pokrstavanje odvedeni su u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje je streljano 850. Za deset dana u Gusinju pokrstili su 12.500 Bosnjaka i Albanaca. Posljedica ovog genocida je Prvi i Drugi Balkanski rat (1912 - 1913).

Osmi genocid

nad muslimanima traje od Kraljevine SHS 1918. do 1941. zivot Bosnjaka muslimana i Albanaca muslimana u Kraljevini Jugoslaviji nije imao nikakvu vrijednost, muslimani Sandzaka i Hercegovine, Crne Gore i Kosova bili su izlozeni genocidu. Primjer, u selu Sahovicu, opcina Bijelo Polje, u Sandzaku 7. novembra 1924. na sami Kurban bajram, bez ikakvog povoda Crnogorci su ubili 2.500 muslimana Bosnjaka. Prema sjecanjima nekih prezivjelih Bosnjaka culi su kako jedan Crnogorac kad je ugledao jednog starog muslimana koji kolje kurban reko je drugu pored sebe: "Vidji ona Turcina sto kolje brava, bice nas brav." I neduzna starca objese i oderu ga ziva i izvade njegovo srce i bace ga psu da pojede, pas pomirise i nehtjede srce pojesti, a taj koljac rece: "Ni pas nece tursko srce!" Sve je jasno nema komentara. Ovo hajvani ne rade sta su ovi uradili na hiljade Bosnjake u Hercegovini i Crnoj Gori i Albanaca na Kosovu po narudzbi i planu je ubijeno, da za to niko nije odgovarao. Sve je to imalo za cilj etnicko ciscenje i izmjena etnicke karte i iseljavnaja za Tursku. Tokom 1925. godine 50 000 Bosnjaka iselilo se iz nekoliko sandzackih gradova za Tursku.

Deveti genocid

nad muslimanima traje od 1941. - 1945 Drugi svejetski rat odnio je 103 000 zivota musliamnske populacije. Najvise muslimana nastradalo je od cetnickog, komsijskog noza, sto ih je stigao na kucnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih deset genocida muslimani se nikako nisu oruzjem surpostavili svojim koljacima i zlikovcima.

Deseti genocid

nad muslimanima je najveci i najsuroviji u Bosni i Hercegovini. Poceo je aprila 1992. godine i trajao do 1995. godine. Ovaj rat dugo se pripremao, a odvijao se naocigled cijelog svijeta. Protiv jednog malog bosnjackog muslimanskog naroda u Evropi ucestvuju Srbija, Crna Gora i Hrvatska da ga u potpunosti uniste. Po prvi put bosnjacki muslimanski narod u srcu Balkana organizuje svoju vojsku, policiju i drzavu da se suprostavi najmodernijim, armijama Evrope i svijeta i da se odbrani i opstane u srcu Evrope. Ovaj rat 1992-1995 god. progutao je 250 000 muslimana. Istu sudbinu i strasan genocid i egzodus od srpske cetnicke armije dozivio je albanski - muslimanski narod tokom 1998/99.

Glupost.
Nas su sveskupa Turci pošteno s*ebali.
Da nije njih, tu bi sve bilo drugačije.
Muslimanski "dženosajdi" su priče za sebe, što očekivati nakon svih s*anja koje su radili...
Tu naravno ne uključujem razdoblja nakon odlaska Otomanske turske.
Srbi su popušili u ww1 (a to većinom u bijegu), pa su nakon toga 20ak godina išli zatirat nas.
Onda imaš ww2 gdje ima svega, pa opet komunističku jugu di se Muslimani protežiraju, a Hrvati iseljavaju (dok Srbi koloniziraju Vojvodinu).
Muslimani originalno nisu narod, već klasa (kao bugarski Pomaci).
Crnogorce su Srbi isto sređivali u međuraću...

Ako "Muslimani" originalno nisu narod onda su oni najviše stradali u toj kolotečini jer su onda i Crnogorci i Srbi i Hrvati ti Muslimani.
Al kad bi se lagalo.

Ako pogledaš Turski zulum, nisu najjače stradali. Čitaš ti moje postove ili ?

Ovisi kako se gleda. Bošnjaci možda imaju loše ime, trebao je ostati naziv Muslimani s velikim M. Jer Sandžaklije nemaju veze s Bosnom, kao ni Muslimani u Srbiji, Lici, Dalmaciji i drugdje. U Osmanlijskom Carstvu kojeg si jezika i vjere te si i nacije. Svi pravoslavni srpskohrvatskog jezika su Srbi, svi katolici srpskohrvatskog jezika su Hrvati i tako je bilo. Stvar je takva da su svi Hrvati bili na području BiH, Srbi na području Crne Gore, Srbije i BiH, a Muslimana je bilo na području BiH, Srbije, Crne Gore, pa naziv Bošnjaci (po zemlji) nije adekvatan, s druge strane, Hrvati i Srbi su nazvani po narodima koji su nekad tu bili, a ne po lokaciji - regiji, kao Bošnjaci.

S druge strane, upitno je koliku su svijest o zajedničkoj pripadnosti imali Muslimani srpskohrvatskog jezika. Hrvati (katolici) su je imali, jer su bili malobrojni i skučeni na manjem području. Srbi su je imali, jer su bili pripadnici jedne nacionalne Crkve, dok su katolici bili pripadnici univerzalne Crkve s rimskim biskupom na čelu, tako da je kod njih Crkva imala nešto manju ulogu u klesanju nacionalnog identiteta nego kod Srba. Muslimani srpskohrvatskog jezika redom su se nazivali Turcima, a regionalno Bosancima/Bošnjacima, naravski Muslimani srpskohrvatskog jezika iz Srbije se nisu tako nazivali, kao ni Sandžaklije itd. Pa se o njima niti može govoriti kao Bošnjacima u to vrijeme, danas može, ovisi kako se osjećaju. Stoga pitanje je, radi li se tu o zločinu (protjerivanju, genocidu kako god) nad jednim ili više naroda. Moj stav je da se radi o protjerivanju više naroda, jedne vjerske skupine.

Jednu stvar koju često naglasim je ta da bi danas u BiH bilo muslimana koliko i u Bugarskoj da se razuzdao Hercegovački ustanak i da su na vlast došli pobunjenici, kao u Srbiji i Bugarskoj. Međutim, BiH je okupirala Austrougarska koja je imala dosta dobru politiku s bh. muslimanima. Usporavane su agrarne reforme, promicalo se interkonfesionalno bošnjaštvo itd. Tu politiku podržavali su i Hrvati računajući na to da će preko muslimana ovladati BiH, što naravno nije bilo moguće, ti ljudi se nisu osjećali ni Hrvatima ni Srbima.