PROPAST HRVATSKIH VELIKANA
Ako Grad Zagreb ne pomogne Realu sa Save, stečaj je realna opcija

Nakon što je u Dalekovodu i Luki Miličiću izgubila glavnog sponzora, Mladost se nije snašla na marketinškom tržištu. Nije znala unovčiti svoje ime, svoju trofejnu riznicu, pa ni bivše i sadašnje igračke veličine

Iako posljednjih godina jedva spaja kraj s krajem i naslovi se sve rjeđe osvajaju, Hrvatski akademski vaterpolski klub Mladost iz Zagreba najtrofejniji je vaterpolski klub na svijetu. Istina, po sedam naslova europskog prvaka imaju i talijanski Pro Recco i srbijanski Partizan, ali žapci imaju više ostalih, prije svega međunarodnih trofeja. U riznici kluba sa Save zapravo nema čega nema – ukupno 45 trofeja u ovih zamalo 70 godina postojanja.

Četiri godine bez trofeja

Zato Mladost zovu vaterpolskim Realom ili Realom sa Save. Madridski se nogometni klub sa 77 osvojenih trofeja, od čega je deset europskih kruna (što je vrlo bitno), smatra, naime, najtrofejnijim klubom na svijetu.

Prema broju trofeja Real je u očitoj prednosti, no on i dulje osvaja trofeje. Utemeljen je, naime, još 1902. a tri godine kasnije već je osvojio prvi trofej pobijedivši u finalu španjolskog kupa Athletic Bilbao. Mladost je krenula 1946., i to kao vaterpolska sekcija plivačkog kluba istog naziva (nakon što su komunističke vlasti zabranile HAŠK), a prvi joj je trofej bio osvojeno Zimsko prvenstvo Jugoslavije 1960. godine. No, ako se ukupan broj osvojenih trofeja tih dvaju klubova stavi u razmjer s godinama postojanja, žapci će se sasvim približiti kraljevskom klubu. Real je 77 trofeja osvojio u 113 godina, što znači da osvaja 0,68 trofeja godišnje. Mladost se okitila sa 45 trofeja u 69 godina ili 0,65 godišnje. Zaokruženo gledano, i Madriđani i Zagrepčani u tri godine osvajaju po dva trofeja.

No sad dolazimo do najvećeg razdvajanja ovih dviju sportskih veličina. Real je europski prvak, dok je Mladost zadnji trofej – i to Kup – osvojila još 2011. A posljednji je put prvak države bila sad već davne 2008. godine. Žapci su, istina, i lani odigrali tri finala, ali ostali su daleko od trofeja. Suša je očita, prisavski se div ljulja...

U Crnu Goru autobusom

Nakon što je u Dalekovodu i Luki Miličiću izgubila glavnog sponzora, Mladost se nije snašla na marketinškom tržištu. Nije znala unovčiti svoje ime, svoju trofejnu riznicu, pa ni bivše i sadašnje igračke veličine. Učinilo se da će postupak predstečajne nagodbe (nakon što je prije dvije godine evidentiran dug od čak 14 milijuna kuna) vratiti klubu kakvu-takvu stabilnost, no smanjene su dotacije Grada i plaće opet kasne. Tri mjeseca stipendistima, kojih je većina, i šest mjeseci profesionalcima Josipu Paviću, Luki Lončaru i Ivanu Milakoviću.

– Četrnaest smo mjeseci funkcionirali, a onda su nam dotacije Grada smanjene. Sa 2,8 milijuna kuna dobivenih za redoviti program i bez ikakvih sponzora ne možemo funkcionirati. Nedostaje nam još dva i pol milijuna za normalno poslovanje. Mi praktički nemamo što smanjiti, gdje uštedjeti. Pustili smo Kristijana Milakovića jer nam je bio preskup, što da još napravimo? Već tri godine i u Crnu Goru putujemo autobusom, vraćamo se odmah nakon utakmice, putujemo cijele noći... Imali smo neka obećanja iz grada, ali ona nikako da se ispune. Tražimo odgovor na pitanje treba li Zagreb Mladost ili ne? – napominje prvi operativac kluba i jedan od četvorice dopredsjednika Boško Lozica.

– Ne mogu vjerovati da je uprava Mladosti toliko nesposobna da ne može naći baš nijednog sponzora. Pa neka se onda maknu – kaže nam jedan od bivših dužnosnika koji sve rjeđe navraća u klub. No Lozica tvrdi da su on i predsjednik kluba dr. Boris Labar, kao i drugi ljudi iz Upravnog odbora sve pokušavali, kontaktirali su s vodećim hrvatskim gospodarstvenicima tražeći sponzorstva, ali rezultat je mršav. A spremni su se maknuti ako netko drugi ponudi rješenje.

Kako takvih nema, sve su oči uprte u Grad Zagreb. Gradonačelnik Milan Bandić počasni je predsjednik Mladosti (u kolovozu 2013. čak je postavljen za predsjednika, no poslije je odstupio), ali to očito sad puno ne vrijedi. Jedan od dopredsjednika je i Slavko Kojić, vodeći gradski financijaš, ali i on je “zatajio”.

– Jako sam razočaran i frustriran zbog situacije u kojoj se našla Mladost. Već puno zaostajemo za Primorjem i Jugom, na koju se to razinu trebamo spustiti da bi klub ovakve tradicije mogao funkcionirati. Naše su obveze iz predstečajne nagodbe 200.000 kuna mjesečno i, ne budemo li ih mogli podmirivati i plaćati igrače, onda je stečaj realna opcija – rezignirano je kazao Lozica.

http://www.vecernji.hr/vaterpolo/ako-gr ... ija-992115

PROPAST HRVATSKIH VELIKANA
Najbolji klub 20. stoljeća danas gubi od Zaboka, Gorice, Kaštela, Alkara...

Nakon naslova u Münchenu 1989. u Splitu ih je dočekalo 200.000 ljudi...

Gripe su još jedna tužna splitska sportska priča, "žuti" glavinjaju, žele izbjeći mjesto koje vodi u doigravanje za ispadanje iz Hrvatske lige. Ne, ne govorimo o ABA ligi, ovaj Split, nekadašnja Jugoplastika je iza Zaboka, Gorice i Vrijednosnica Osijek, a nije zadnji samo zato što je Slavonski Brod odustao od lige. U lokalnim derbijima Split je poražen od Ribole Kaštela i sinjskog Alkara...

Griješili i Rađa i Vujčić

Da, to je onaj klub kojem volimo tepati da je najbolji u 20. stoljeću, to je ona Jugoplastika koja je tri puta zaredom osvojila kup prvaka Europe. Kakvi dani slave, München, Zaragoza i Pariz... Nikada, doslovno nikada, a to će priznati i najveći protivnici, nije postojala takva momčad kakvu je vodio Božidar Maljković. Toni Kukoč, Dino Rađa, Velimir Perasović, Goran Sobin, Duško Ivanović i ostali bili su najomiljenija momčad svih vremena. I ne samo najomiljenija, oni su bili najbolji. Nešto što će se teško ponoviti u povijesti. Taj München bio je nešto čarobno. Nekakvi klinci iz Splita, s Gripa, dočepali su se Final foura.

– Bili smo mladi, nitko nije na nas računao. A mi nismo ništa mislili, došli smo igrati, pa što bude. Sjećam se kako su nam Božo Maljković i Aco Nikolić govorili da se ne osramotimo, da ne izgubimo s dvadeset razlike. Isto su nam rekli prije utakmice s Barcelonom i prije finala s Maccabijem – u svojim sjećanjima na tu prvu titulu prvaka Europe govorio je velikan Rađa.

Doček u Splitu bio je impresivan, legenda kaže da je na ulicama bilo više od 200 tisuća ljudi premda Split nikada nije imao toliko stanovnika. Istina, njihov autobus išao je satima od zračne luke do dvorane jer su svi željeli dotaknuti pobjednike.

– To je bilo totalna ludnica. Nisu nas puštali iz aviona, vani je bio urnebes, stampedo, morali su dovesti autobus na pistu. Nikada neću zaboraviti slike te vožnje kroz grad, dolaska u dvoranu – prisjetio se Rađa.

One dvije titule kasnije došle su kao nešto normalno. Kako bi i bilo drugačije kad imaš genijalce poput Dina i Tonija. Ali, nisu samo oni bili Jugoplastika, 70-ih je harala generacija Rate Tvrdića, Petra Skansija, Damira Šolmana, Željka Jerkova i ostalih. Titule su se nizale, teško ih je i nabrojiti.

Danas su Gripe oronule, ali sjećanja žive. U trofejnoj dvorani žmarci prolaze pri svakom pogledu na vitrine, zaustaviš se i gledaš, osjećaš... Negdje u daljini dok prolaze slike velikih pobjeda čuje se ona legendarna Mišina "kad se sa Gripa zaori Ju-go-plastika". Ali, sve je to san, java se brzo vraća. Ona je grozna, Split postiže veliki uspjeh, izbjegao je stečaj, aktualni predsjednik uprave Robert Andrijić uspio je nekako posložiti stvari da se ne dogodi gašenje kluba. Istina, sad je na aparatima, ali još uvijek diše. KK Split je napravio preoblikovanje, većinski vlasnik je Grad. Bio je tu donedavno Nikola Vujčić, još jedan velikan s Gripa, ali nije uspio. Čak je dovukao i svoju košarkašku akademiju, ali sve je to išlo nekim krivim putem. Baš kao i dani kada je klub vodio Rađa... Puno toga lošeg nizalo se posljednjih dvadesetak godina da bi se moglo vratiti na pravi put. I kako to uvijek biva, sve je odjednom došlo na naplatu.

Nadaju se velikom ulagaču

Andrijić vješto barata podacima o predstečajnoj nagodbi, Split ovih dana mora uplatiti 3,1 milijun kuna duga prema vjerovnicima s kojima se nagodio. Drugi dio dolazi na naplatu 2018.

– Ostali su još neki detalji, vjerujem da bismo sve to mogli riješiti u prvoj polovici ožujka – kaže Andrijić.

Uvjeren je da će uspjeti, klub je vlasništvo Grada, koji pokušava sve ne bi li se Gripe osovile na noge.

A što nudi budućnost?

– Ovaj dio s plaćanjem duga iznimno je bitan za početak novog života kluba. Sljedeći korak bio bi ulazak generalnog sponzora, potom i moguća dokapitalizacija kluba, o čemu će odlučiti vlasnici. Ne možemo gledati puno prema naprijed, za nas je velika stvar što postoji interes generalnog sponzora – kazuje Andrijić.

Posljednji naslov osvojili 2003.

KK Split (pod imenom Jugoplastika) osnovan je 1945. i ove godine slavi 70. godina postojanja. Splitski košarkaši osvojili su tri puta kup prvaka (1989., 1990. i 1991. godine), dva puta osvojili su kup Radivoja Koraća (1976. i 1977. godine). U bivšoj državi Jugoplastika je bila šest puta državni prvak (1971., 1977., 1988., 1989., 1990. i 1991. godine), pet puta je osvojila kup Jugoslavije (1972., 1974., 1977., 1990. i 1991. godine). U Hrvatskoj Split je prvak bio 2003. godine, a kup Krešimira Ćosića osvojio je pet puta (1992., 1993., 1994., 1997 i 2004.).

http://www.vecernji.hr/nogomet/najbolji ... ara-992312

PROPAST HRVATSKIH VELIKANA
Država ih je nekad trebala za promociju, sada su tek sjena velikana

U jednom trenutku, 2007. godine, dug Mladosti bio je osam milijuna kuna. Osam godina kasnije smanjen je za šest

Odbojkaši Mladosti bili su jedan od najboljih klubova u bivšoj Jugoslaviji. Naslovi su se nizali kao na traci, a u klubu sa Save igrali su vrhunski majstori ovog sporta poput Nurka Čauševića, Vedada Glinca, Đure i Veljka Bašića, Bore Jovića, Slobodana Lozančića, Mladena Kašića. Vrhunac je bio kada su dvije godine zaredom, 1984. i 1985., igrali na završnom turniru Kupa prvaka. Oba puta na kraju su bili drugi, iza talijanske Parme. A naslov Kupa prvaka bio je jako blizu 1984. godine kada su mladostaši na gostovanju kod Parme vodili sa 2:0 i na kraju izgubili u petom setu.

– Osamdesetih je sagrađena dvorana Bojan Stranić, doveden je kineski trener Hua, napravila se jedna odlična momčad i velika je šteta što dečki nisu osvojili barem jedan Kup prvaka – istaknuo je Zdeslav Barač, u to vrijeme predsjednik Nadzornog odbora kluba.

S Ruskinjama na krov Europe

Početkom devedesetih, kada je došlo do osamostaljenja Hrvatske, u klubu su odlučili više uložiti u ženski sastav.

– Doveli smo Ruskinje, Kirilovu, Čebukinu i Sidorenko. Tu su još bile i dvije naše sjajne igračice, Barbara Jelić i Nataša Osmokrović. Državi je tada bilo jako bitno da se promovira kroz sport. A onda su cure 1991. godine osvojile Kup prvakinja. U to vrijeme Neven Barač bio je mecena hrvatske odbojke. Preko njega podignuta je kvaliteta ne samo hrvatske klupske nego i reprezentativne odbojke. Tako su mladostašice četiri puta zaredom igrale na završnom turniru Kupa prvakinja, a hrvatska ženska reprezentacija osvojila je tri srebra na europskim prvenstvima – istaknuo je Nenad Komadina, današnji tajnik kluba.

Nakon ženskih uspjeha došao je red na muške.

Tako je generacija Laninovića, Marića, Jakovčevića, Antunovića, Osmokrovića, Zorice, Zimankijevića, Krnića dvaput zaigrala na završnom turniru Lige prvaka – 1997. bili su treći, a godinu dana zatim četvrti. Prvi ih je put na putu do finala zaustavila Modena (0:3), a drugi put Almerija (2:3). Krajem devedesetih iz kluba je otišao Neven Barač.

Današnji dug dva milijuna kuna

– Nažalost, ljudi koji su poslije njega dolazili u klub htjeli su kopirati njegov način rada. Kopirali su ga jedino u tome da su dovodili skupa pojačanja kako bi opravdali prijašnje rezultate. To nije išlo – istaknuo je Komadina.

Od 2002. do 2006. godine predsjednik kluba bio je Ante Baković.

– Bio je to moj drugi dolazak u klub. Prvi sam put bio u vrijeme ženskih uspjeha u Ligi prvakinja. U to vrijeme pokušavali smo održati klub na nivou, borili smo se, osvajali domaće trofeje, igrali u Ligi prvaka, ali nije bilo novca za velike stvari – priča Baković.

Počelo je osipanje igrača i igračica, novca je bilo sve manje i manje, izostalo je zanimanje države, došla je ekonomska kriza.

– Kada je 2007. godine klub preuzela nova uprava, krenulo se s novom strategijom. Trebalo je zasukati rukave, posvetiti se stvaranju mladih igrača i igračica i zaboraviti na Europu. Klubu je prijetio stečaj. Dug je u jednom trenutku bio između osam i devet milijuna kuna, a danas smo dužni malo manje od dva milijuna kuna. Danas, osam godina kasnije, u klubu imamo samo mlade igrače i igračice, ali i trenere – zaključio je Nenad Komadina.

http://www.vecernji.hr/ostali-sportovi/ ... ana-992517

PROPAST HRVATSKIH VELIKANA
Izbjegavali metke 1992. pa osvojili prvi eurotrofej u hrvatskoj povijesti

Naslov prvaka Europe na rivi je 1992. slavilo 50.000 ljudi. Danas je Jadran na koljenima

Nije lako sve to ni nabrojiti. POŠK, osvajač dva Kupa pobjednika kupova, bila je to početkom 80-ih jedna iznimna generacija predvođena Milivojem Bebićem, jednim od najboljih svjetskih vaterpolista svih vremena... Kasnije je POŠK, pod imenom Splitska banka, bilo je to 1999. godine, senzacionalno postao prvakom Europe. Na klupi je sjedio Dragan Matutinović, sportski direktor bio je Bebić, a Splitska banka tih je godina navodno u klub ukrcala oko 4 milijuna njemačkih maraka. U Napulju je Matutina mlada družina zadivila i šokirala vaterpolski svijet. Desetak godina kasnije POŠK je zbog dugova ugašen pa je osnovan OVK POŠK i danas se bori u donjem domu Regionalne lige. Mornar je sredinom 80-ih slavio osvajanje Kupa pobjednika kupova, ali on je malo drugačija priča u sumraku splitskog vaterpola. Nikada "mornari" nisu jurišali, trošili uludo i danas čekaju uzvratni susret polufinala Eurokupa, imaju šansu otići na final four Regionalne lige. Milijun-dva kuna po sezoni, to ne donosi trofeje, ali stabilnost za koju je najviše zaslužan sponzor Brodospas i predsjednik Vicko Batinica.

Velikih sponzora više nema

Jadran je s dvije titule prvaka Europe, a ona iz 1992. godine zlatnim će slovima ostati upisana u hrvatski sport, prvi u splitskom trolistu. Kakvi su to bili dani prije 23 godine, tog prijestupnog 29. veljače 1992. godine. U Trstu je pobijeđena Savona, Mislav Bezmalinović dao je pobjednički gol za momčad koju je s klupe vodio Neven Kovačević. Jadranova titula prvaka Europe bila je prvi međunarodni trofej hrvatskog sporta. Tada se nije pitalo što i koliko treba, novac je tekao u potocima, za Jadran su igrali mladostaši Dubravko Šimenc i Perica Bukić. U Splitu se nije smjelo igrati, Savona nije željela ni u Zagreb, Talijani su mislili da će im Trst biti domaći bazen. Ali pola Splita preselilo se u Trst, išlo se automobilima, autobusima, katamaran krcat navijačima uplovio je u Trst. Titula nije mogla izmaći, Jadran je nadoknadio minus od dva gola iz prve utakmice.

– Nismo mogli ne pobijediti, držao nas je nacionalni naboj, cijela Hrvatska bila je uz nas. Pa kod nas je bio rat, na utakmice smo išli izbjegavajući neprijateljske metke – sjeća se Kovačević.

Čudesan je bio doček u Splitu, više od pedeset tisuća ljudi došlo je na rivu pozdraviti šampione. Godinama kasnije i Jadran je na koljenima, na dnu. Na sceni su neki drugi vladari poput Juga, Mladosti i Primorja, splitskog vaterpola, izuzev tog Mornara, koji kaska za vodećima, nema nigdje.

Jedan od slavnih iz tih generacija, legendarni vratar Renco Posinković sudjelovao je u gotovo svim tim velikim trenucima. S Mornarom je osvojio KPK, s Jadranom obje titule prvaka Europe, a kao novinar Vjesnika bio je uz rub bazena kada je Splitska banka u Napulju postala prvakom Europe.

– Činjenica je da splitski bazen izbacuje najviše vaterpolista na svijetu i da nema jakog kluba bez igrača iz Splita, ali za osvajanje trofeja potrebna je nadogradnja klubova, veća profesionalizacija klupskog djelovanja, nazovimo to vrhunski amaterizam. Budući da velikih jakih tvrtki ima malo u dalmatinskoj regiji i da novac do klubova dolazi na kapaljku, potrebna je sustavna promjena financiranja klubova, sporta uopće, i to na državnoj i na lokalnoj razni. Ključan je Zakon o sportu, da definira napokon što su to klubovi, što je to profesionalizam, što amaterizam, a što rekreacija – pogodio je Posinković u srž problema.

Grad Split, kada se sve zbroji, godišnje izdvaja nekoliko milijuna kuna za vaterpolo, ali to ide na tri kluba. Taman da prežive.

Ideja o ujedinjenju 3 kluba

Postojala je ideja o jednom klubu, s jednim proračunom, ali previše je tradicije (Jadran uskoro slavi sto godina) i drugih razloga da bi se to provelo.

Posinković, koji je danas istaknuti član uprave Mornar Brodospasa, kluba, koji najbolje radi s mlađim kategorijama, drži da nije problem u kvaliteti igrača.

– Ovakvom zakonskom regulativom, kao i načinom raspodjele novca, nije moguće talentiranost pretvoriti u kvalitetu koja bi dovela da klubovi ponovno osvajaju trofeje. Zlato i srebro, budućnost hrvatskog vaterpola trenutačno je u Splitu. Zović, Burić, Pejković, Kreković, Dužević, svi će oni vjerojatno doći do reprezentacije, ali ostane li ovakvo stanje stvari, upitno je koju će klupsku kapicu nositi – zaključio je Posinković.

http://www.vecernji.hr/vaterpolo/izbjeg ... sti-992549

PROPAST HRVATSKIH VELIKANA
Političari si dizali rejting i srozavali Hajduk, više nema: 'Sredit će Sanader'

Hajduk je osnovan 1911. godine, nikada u svojoj povijesti nije mijenjao ime, nije ispao iz lige. Ukupno je u tri države (Kraljevina SHS, Jugoslavija, Hrvatska) osvojio 18 titula prvaka, osvojio je 15 kupova. Igrao je u polufinalu Kupa pobjednika kupova (1972./73.), u polufinalu Kupa UEFA (1983/84) i u četvrtfinalu Lige prvaka (1994/95).

Ne treba puno zagrebati, slike prošlosti same naviru. Neke iz almanaha, neke doživljene. Prvaci Jugoslavije bez poraza, zlatna generacija 70-ih, ona Šurjakova, Buljanova i Jerkovićeva, koju je predvodio Tomislav Ivić, pa polufinale kupa UEFA, onaj Sliškovićev gol Sparti u 119. minuti... S Hrvatskom je stiglo i četvrtfinale Lige prvaka, samo je prvak Europe Ajax bio bolji od Asanovića, Štimca, Rapaića i društva. Sve to prožeto domaćim trofejima. Pune tribine Starog placa, Poljud rasprodan, više od 55 tisuća gledatelja na tribinama... Kakav klub, voljen, mažen i pažen, obožavan... Hajduk! Toliko igrača, trofeja... Privilegij je susresti Peru Nadovezu, legendarnog centarfora s kraja 60-ih i početka 70-ih, prisjetiti se tih dana, pa popričati s Ikom Buljanom kako je srušen Partizan usred Beograda sa 6:1... Ili poslušati Baku Sliškovića kako priča o golu Torinu s 35 metara ili onom iz kornera Tomislavu Ivkoviću na vratima Crvene zvezde. Pa, poslušati Alena Bokšića kada opisuje gol Zvezdi za pobjedu u posljednjem Kupu Jugoslavije, nazvanom Hajdukov ratni trofej.

- Lopta mi je prešla preko noge - objasnio je Boka.

Jedva funkcioniraju

Jedino se svi zatresu kada se spomene današnjica. Objektivno, Hajduk je sjena nekadašnjeg velikana. Danas glavinja u svim segmentima.

- Klub teško funkcionira - nedavno je rekao sportski direktor Goran Vučević kada je objašnjavao zašto se dovode igrači sumnjive kvalitete.

Naravno, problem je u novcu. Godinama se, još od one Lige prvaka iz sezone 1994./95. kada se s dva zrakoplova, sve o trošku Hajduka, putovalo na utakmice. Kako pjeva Petar Grašo "arčilo se i bančilo", i sada su sve godine financijskog ludovanja stigle na naplatu. Dok je politika krpala rupe, nekako se i preživljavalo, ali sve je to bilo guranje prljavštine pod tepih koji je toliko nabubrio da je smeće počelo izlaziti na sve strane.

- Sredit će Sanader - znalo se čuti u prošlom desetljeću kad je ponestalo novca.

Čak je i famozno preoblikovanje napravljeno po Hajdukovu kalupu, sve da bi se dala šansa velikom klubu da krene ispočetka. Ali, ništa, Grad je postao vlasnik, ušlo je te 2009. godine 82 milijuna kuna svježeg kapitala, no rastrošnost je opet došla na naplatu. Bilo je to vrijeme kada je Hajduk poput pijanog milijunaša plaćao igrače po 400-500 tisuća eura po sezoni. Političari su se igrali s klubom, trošili ga u svoje potrebe. Baš kao i sada. Željko Kerum, u doba gradonačelnikovanja Splitom, dopustio je navijačima da izaberu Nadzorni odbor. Nije to napravio da bi spasio Hajduk, već da bi spasio sebe. Jer, nijedna politička opcija, tako je bilo s Kerumom, tako je sada i s SDP-om, tako će biti i s HDZ-om, neće riskirati neke poteze poput eventualnog stavljanja Hajdukovih dionica na tržište. Znaju da bi ih to stajalo mnoštva glasova. U globalu, ovaj aktualni model "narodnog kluba" i nije loše zamišljen, Hajduk se polako izvlači iz svih dubioza. Istina, u tome prolazi i kroz brojne dječje greške, sada je puno onih koji bi vladali klubom, kupovali i prodavali igrače, igrali se nekih gazda. Aktualni trenutak Hajduka je loš, slaba momčad, slabi rezultati, posljednja titula prvaka Hrvatske proslavila se 2005. godine.

Zla maćeha HNS

Na sve to nadovezao se odnos s Hrvatskim nogometnim savezom, koji se prema Hajduku odnosi kao zla maćeha. Bijeli djeluju kao država u državi, nemaju nikakav odnos s matičnom organizacijom. Vanjski dojam je da će tako biti još dugo, i u odnosima s HNS-om, i u stanju u Hajduku, ali aktualno vodstvo na čelu s predsjednikom uprave Marinom Brbićem uvjereno je u ispravnost puta. Svjestan je Brbić da je davno prošlo vrijeme državnog novca i sponzora.

- Godinu ćemo završiti u plusu, više ne kasnimo s plaćama. Istina, djelatnicima smo isplatili minimalce, ali sada krećemo s isplatom razlika za protekle mjesece. Puno se pisalo o tim minimalcima, a na kraju je sve to ispalo dobro. Igračima je sve isplaćeno, prema njima nemamo dugova, kašnjenje može biti mjesec. Možemo reći da ulazimo u zonu normalnog poslovanja - objašnjava nam Brbić.

Priča o budućnosti vrlo je jednostavna, kaže Brbić:

- Naš je cilj da Hajduk sam ostvari prihode kako bi pokrio troškove poslovanja. U te prihode ne ubrajam transfere, taj dodatni novac bi se ulagao u momčad, u dovođenje igrača, u infrastrukturu. Na dobrom smo putu da se dovedemo u tu situaciju.

Zarađuju od pločica, japanki, mlijeka...

Hajdukov proračun za 2015. je oko 53 milijuna kuna, a malo nedostaje da ga ostvari bez transfera. Od sponzorstva Hajduk planira zaraditi 15 milijuna kuna, od komercijalnih prihoda (najam za festival Ultra, akcije poput kuna za Hajduk od litre piva, jogurti, mlijeko, pločice, japanke, robna marka...) 10 milijuna kuna, od ulaznica 11,5 milijuna kuna, od TV prava 2,5 mil. kuna i još 5 od tekućeg poslovanja.

- Cijela Hrvatska liga nema ovakve prihode ako se izuzmu transferi i gradske donacije - poručuje predsjednik Hajduka Brbić.

http://www.vecernji.hr/nogomet/politica ... der-991888

Hrvatski akademski vaterpolski klub Mladost(HAVK Mladost) je hrvatski vaterpolski klub iz Zagreba, dio Hrvatskog akademskog športskog društva Mladosti.

Proglašen najboljim svjetskim vaterpolskim klubom 20. stoljeća.



http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_a ... ub_Mladost

Vaterpolski klub Jadran je vaterpolski klub iz Splita.



http://hr.wikipedia.org/wiki/Vaterpolski_klub_Jadran

Vaterpolski klub Mornar je vaterpolski klub iz Splita osnovan 1949. godine.



http://hr.wikipedia.org/wiki/Vaterpolski_klub_Mornar

VK POŠK je vaterpolski klub iz Splita, osnovan 1937. godine te ugašen 2010. zbog nepodmirenih novčanih davanja.



http://hr.wikipedia.org/wiki/Vaterpolski_klub_PO%C5%A0K

HAOK Mladost je odbojkaški klub iz Zagreba, dio Hrvatskog akademskog športskog društva Mladosti. Osnovan je 9. prosinca 1946. godine. Najuspješniji je hrvatski odbojkaški klub.



http://hr.wikipedia.org/wiki/HAOK_Mladost_Zagreb



http://en.wikipedia.org/wiki/HAOK_Mladost

Pod ovaj bi se zajednički nazivnik mogli podvesti još neki športski kolektivi, poput ŽRK Osijek, osvajača dvaju Kupova pobjednika kupova (1982. i 1983.).