Evo legende Andrijice u posljednjem Max Sportu, unutar intervjua sa Darijom Šimićem

nevjerojatno kako se nama povijest uvik i uvik iznova ponavlja.. izdaja, robija, pusten na slobodu, umro... sve ovo danas se u proslosti more vidit kako ce zavrsit... jednostavno ne virujem koji smo mi jazavci od naroda...

ANDRIJICA ŠIMIĆ GORSKI HARAMBAŠA (20.6.1967.)

Eeeeej na tisuću i osme stotine a trideset i pete godine rodi majka guju šarovitu u Grudama selu krševitu a to ne bi ni guja ni zmija nego momče Šimiću Andrija. Kad je deset godina vršio u Mostaru agu je služio kad navrši dvadeset godina on napusti agu gospodina zatim ode smjelo do puškara učit' kako radi puška šara svih godina agi drž'o sviće kruh prodav'o i ostalo iće dok navrši dvadest četiri godine on ostavi svaku trgovinu obić' ode svoju domovinu. Teško biše radit' u drugoga a još teže zuluma turskoga otkad Grude selo porobiše tad njegovu ocu govoriše kaurine ti tri vola imaš sto i dvadest groša dati moraš. Sto i dvadest turski gospodaru zašto tako ucviljuješ raju dvadest groša da ja platim više svaku glavu to zakon ne piše. Tad se ture jako rasrdilo desnom rukom noža izvadilo te starome ocu govorilo kakav zakon nego vadi pare vidiš da ćeš ostati bez glave. Vidi Šimić nema kud ni kamo dade pare okrenu se tamo pa kada je za večerom bio otac sinu sve pripovidio toga dana što se dogodilo. Kad je Andre oca razumio malo osta pa se zamislio Ljubuškom se Andre uputio čim je danak bijeli osvanuo stade Andre sucu kazivati sve istinu ništa ne lagati što su njima Turci učinili haračlije harač pokupili. Turski sudac ništa ne vjeruje oštro gleda a teško ga psuje sikter kujo nemoj mi lagati ni na moje Turke udarati. Osobno mu Šimić govorio oj Turčine zlo si namislio hajde kane vjera ti je moja ne plaši me ništa vika tvoja pravedan sam pravica je moja nikad više ne ćeš me suditi suda tvoga ne ću pohoditi ja odlazim tamo u Lužinu otplatiti Turcim' zadužbinu. Sudac tada oči izbuljio što govoriš il' si poludio veli Šimić ja odlazim sada kad se vratim kazat ću ti tada. Ode Andre dolje niz Stašiju tu on uzme žeženu rakiju prijeđe preko polja širokoga sve do blizu grada Imotskoga te eto ti Kadijević Jove gdje Šimiću Božju pomoć zove tad ga pita mlad Kadijeviću gdje si bio Andrija Šimiću Šimić njemu po istini veli što su silni Turci počinili a Jovo mu 'vako besjedio da je i on kuću ostavio da bi Turke sudit' naučio. Sad on ljuti turačke ****** njegova ih kremenjača bije pa mu Šimić stade besjediti dragi Jovo ja ću s tobom biti pa su oni tako učinili svaku noć su zajedno sudili iz luga su često izlazili i Turcima danak otimali. Malo vrijeme zadugo ne bilo poginuo jedan Osmanlija načisto se nikad nije znalo to ubojstvo tko je počinio a svi Turci skupa govoriše da ubojstvo Šimić počiniše zato doma više nije smio već se s Jovom po gorici krio tri godine zajedno su bili vazda Turcim' zajam su činili. Bijela jesen nadošla ubava kad se slatko i jede i spava veli Jovo Andre pobratime čini mi se da bi bilo vrijeme da mi naša obiđemo sela seljačiju je li nam vesela. Šimić ga je od toga vraćao al' ga Jovo nije poslušao kol'ko prođu imotskih stanova sve do blizu sela Aržanova a otalen oni odlaziše u Tudića kuću dolaziše Tudića su oni zamolili da bi se tu malo odmorili on im vjeru tvrdu je zadao u vjeru se Šimić pouzdao te u kući tuda je zaspao u pojatu Jovo otišao. Samo malo oni počivaše jer izdaja tu im se skovaše izdao ih gazda izdajica prokleta mu i crna zemljica. Momke on je po selu skupio da bi Šimića kako uhvatio kad bijahu u tu kuću poći Jovo ih je oćutio noći pa pobježe tada iz pojate Aržanovci da ga ne uhvate. Za nesreću on poče bježati a Šimića među pleća zvati tu se Jovo dolje zemlji spusti zemlji spusti a dušu ispusti. Šimić tada još u kući spava Šimić spava izdaja ne spava oni k njemu u kuću dođoše dokle spava ruke zavezaše u to se je Šimić probudio i ovako njima besjedio. Što me niste prvo probudili pa svi onda na me udarili vidjeli bi Boga jedinoga od vas mezar od handžara moga a sad mi je snaga oduzeta vodite me nitko vam ne smeta tada oni njega povedoše i imotskom sudu predadoše sud imotski otpravi ga tada baš do Splita bijeloga grada. Sud ga splitski stavi u tamnicu dok izvidi njegovu krivicu Austriji pripadaše zato njega sudit' ne mogaše već ga Livnu gradu otpraviše. Vezan Šimić dokle je bio tu je neke ljude susretao a sinjskoga bogata trgovca progovori Šimić Andrijica Božja pomoć dragi Matijašu pozdravi mi svu krajinu našu a ja odoh Livnu bijelome predat će me zakonu turskome. Pa se ovaj Andri smilovao dva forinta njemu darovao u tome se oni rastadoše jer žandari Andru odvedoše eto Andri sad nevolje puke u turske ga predadoše ruke ni u Livnu nisu ga sudili već ga Duvnu gradu uputili silni Turci ne daju mu mira sve do onog duvanjskog Munira a kada ga Munir ugledao na Andriju silno zavikao dobro doš'o turska krvopijo sada kaži što si učinio kad u Livnu nisi kazivao turski sudac kad te je pitao. Kad razumi Šimić Andrijica što govori Munir Muslimani na njeg' Šimić dva oka izvali pa mu oštre riječi izvali čuj Munire ja bih sve kazao da je sudac mene upitao kako spada kako potrebuje već je stao pa se podruguje a kad Andre ovo izgledao stade Munir pa ga pogledao pa nastade strahovita vika na Andriju svezana hajduka ja ću lako tebe osuditi Turci će ti glavu odrubiti. Šimić mu je 'vako besjedio ja se ne ću bojati Turaka dok je glave Šimića hajduka. Tad ga stave u tamnicu tamnu u dubinu k'o zemljicu crnu tu kroz odnos sindžil provukoše pa ga na vrat Andri natakoše sindžili mu na grlovcu teže sam katanac oku i pomaže. Pa pohode oko roba sada tri ženskinje banuše na vrata te Šimića gvožđem okovaše te mu ljuti sindžil zavezaše te ga vode gradu Ljubuškome kajmekanu onome prvome. Kajmekan se grohotce smije te upita Šimića Andriju dobro doš'o stara pustohijo što no si mi jednom govorio da me ne ćeš nikad poznavati i da tebe ne ću ja suditi hoću Andre žalosna ti majka sudit ću te na vješala teška. Sluša Šimić al' se ne prepada već govori kajmekanu tada vjera moja turski kajmekane ti ne pamtiš smrti Andrijine sudac više ne će govoriti već Šimića odmah zatvoriti. Potrajalo za malo vremena četrnaest prohujalo dana kad petnaesti osvanuo dane strašno Šimić rukama omane i prekide sindžil gvožđe ljuto što je bilo na njeg' utegnuto a kada je sindžil prekinuo jednoga se noža dobavio pa ledenu tamnicu provali iz nje bježi i Bogu zahvali. Ode Andre do jedne putine u ruci mu komad hrastovine a tu banu brzo negledano tursko momče dobro oružano Andre stade nasred druma puta te on vatre u Turčina pita ture turi u džepove ruku dati vatre Šimiću hajduku a drugo je Šimić učinio šaku zemlje u ruku stavio pa sasuo u ruku Turčinu. Kad Turčina zaboljela ruka on od straha pade pred hajduka tada Šimić štapom od drveta tursko momče dobro prorešeta a kad mu je oružje skinuo tu mu Andre 'vako besjedio. Hajde brate svom domu ubavu ne ću tvoju uzimati glavu tad oružje Andre razredio i s oružjem otolen pošao ode tamo drumu bijelome koji vodi gradu Imotskome. Kada Šimić pokraj puta stao kujundžiju turskog ugledao pa je Andre za kamen legao sve tri puške na njeg' zategao pa zaviče stani kujundžijo dokle nisi glavu izgubio.

Turčin vidi da tu šale nije u hajduka Šimića Andrije a Šimić mu Boga prihvatio pa Turčinu riječ govorio imadeš li kartu i olovku piši meni lista knjige tanke nemoj mislit' da ne znam pisati sve ću tebi ja prenadzirati. Šimić piše Sekuliću knjigu dragi brate Sekuliću Pere do tebe se moje pismo vere dođi meni do zelena luga sobom vodi tri-četiri druga kojim nije žao poginuti ni za oštro gvožđe prihvatiti. Kad je Pero knjigu proučio odmah društvo sebi sakupio poveo je Antuna Bilića i drugoga Ivu Meštrovića a trećega Bašić Petrušina pa kad kraju odoše družina a kad društvo stiže u planinu uniđoše u gustu Lužinu gdje nađoše Šimić Andrijicu hvataju se s njime za desnicu a kada se podnapiše vinca tad govori Šimić Andrijica. Ako ćemo braćo četovati valja nama jednoga slušati sva družina nek' onoga sluša tko će nama biti harambaša kad Šimića oni razumiše jednoglasno oni zavikaše oj Šimiću gorski harambaša tebe slavi sva krajina naša. Ti ćeš nama biti harambaša a kad bijela zabijeli zorica četu vodi Šimić Andrijica dođe Šimić klancu Jadikovcu velikome planinskome docu pa prostire tuda kabanicu svi slušaju Šimić Andrijicu pa tko god tamo prolaziše na kabanici novce ostaviše. Malo vrijeme tada postajaše dva Turčina na njih nagaziše oba bega i oba su silna dosta sobom imaju cekina jedno ti je derviš beg Kopčiću drugi Alil Muratbegoviću s njime biše trideset čipčića oni gone danak za Kopčića. Tad povika Šimić harambaša stan' Kopčiću silan buljubaša evo viče tebi harambaša de ostavi pred sobom dorina daj Šimiću što imaš cekina ako ne ćeš blago pokloniti hoćeš svoju glavu izgubiti. Kopčić čuo te ga prepoznao pa Šimiću govoriti stao ej polako Šimiću hajduče ne ću ti se predati junače pa dograbi hitro karabinu da pogubi glavu Andrijinu ali mu je loša sreća bila jer mu puška nije opalila Sekulić ga dobro omjerio te Kopčića u nogu smirio Kopčić ti se ne preplaši toga već izvadi noža velikoga pa ga lati u svoju desnicu da udari Šimić Andrijicu. Sekulić se blizu prigodio pa Kopčiću za nož uhvatio zato Kopčić s jada velikoga vrh okrenu noža žestokoga u svoje ga grudi okrenuo pa Sekulu Turčin besjedio svojim nožem probodi mi grudi probodi mi i prosto ti budi al' nemoj mi noža uzimati jer živ Kopčić ne će ti ga dati. Tad Kopčiću pušku oduzeše a na zemlji ležeć' ostaviše kad vidješe ostale čipčije kakvo li je srce u Andrije ni oni se dalje ne makoše nego mu se sami predadoše čista novca do osam hiljada na tom mjestu Šimić kupi tada. Tada Šimić obrnu družinu ka onome Akrapovu stanu tada veli Šimiću delija dobra večer Akrape Andrija evo tebi tvoga imenjaka iz gorice Šimića hajduka pa i moja četa i družina koja hodi sa mnom kroz planinu je li vjera neka dobro znamo kaži pobro što dobro imamo. Tada Akrap njemu odgovara Bog da dobro junačino stara tvrđa mi je vjera od kamena hajde naprijed i ti i družina. Turčin Alil tuda je došao i sa sobom četu dovodio tu nalazi društvo i Andriju redom sjede na vatri se griju ali vidi Turčina Alije ne poznaje Šimića Andrije Alil njemu pred očima kaže da Šimića tog hajduka traže a kad ga je Šimić razumio hitro se je na noge skočio pa ovako govori delija ja sam Turci Šimiću Andrija pa izvadi jatagana svoga da udari turu silenoga. Na družinu odmah zavikao ej družino puške ostavite a velike nože povadite isjecite ove skitalice a kada ga Turci razumiše svi od straha vani pobjegoše onda pođu Šimić i družina latiše se visokih planina u Kamešnicu pustu otišao i kuću je u njoj napravio. Tada Nosić poče besjediti hajmo braćo goru ostaviti kad je Šimić njega razumio time nije zadovoljan bio ostalo je društvo pristanulo i Nosića sve je poslušalo zadovoljni jesu putovati tu ih vodi Nosiću ludove do Zagvozda blizu Biokova. Pred brata je Nosić izišao tajno bratu govoriti stao brzo skupi selo i kolonu blizu kuće Jakovu Prodanu tada oni kuću opkoliše pred kolonom Prstić harambaše no kada ga je Nosić oćutio iz kuće je vanka pobjegao u kolonu odmah se predao. Svi su više sada pohvatani a Šimić se još iz kuće brani pa je Šimić vrata zatvorio jer unutra nitko nije smio Sekulić je ranu zadobio al' je isto rano utekao tada Prstić iz sveg' glasa viče predaj mi se Šimiću hajduče a Šimić mu 'vako besjedio oj Prstiću što si poludio. Dok je meni dževerdana moga ja se Šimić ne bojim nikoga a tko želi rano poginuti neka dođe vrata otvoriti jedni hoće silom navaliti drugi hoće kuću zapaliti al' je Šimić iz kuće slušao te je 'vako govorti stao. Ne trebate kuću zapaliti već kome je drago poginuti nek' me čeka sad ću izletiti pa je mač na glavu stavio a u zube handžar prihvatio a u ruku svoga dževerdana puna praha i olova crna. Tomičić ga Jozo dočekao pa je pušci živi oganj dao u Šimića prsa omjerio pa bogami dobro pogodio ali Andri Bog i sreća dala prsa su mu zaklonjena bila zato ploče na prsima biše te od smrti Andru obraniše. U tom Šimić pušku omakao a Tomičić mrtav zemlji pao kad panduri mrtva ugledaše ubrzo se natrag odmakoše put Šimiću širok napraviše. Mnogi su se za njim okrenuli ali nisu blizu njega smjeli put vodio Andriju Šimića do onoga sela Runovića. Mrak je mrkli Andru uhvatio u Garca je kuću dolazio kojeg no je prije poznavao dok je Šimić gorom četovao zato mu je u kuću došao i pokraj vatre se ogrijao. Tad ga teški sanak uhvatio al' je Šimić govoriti stao hoćeš li mi Božju vjeru dati da ja mogu malo pozaspati tad se Garac na noge ustao i Andriji Božju vjeru dao Božja vjera Šimiću Andrija a i glava sa ramena moja ne će znati ni zemljica crna pa da stojiš i godinu dana. Na to se je Šimić pouzdao čim je leg'o tvrdo je zaspao spava Andre k'o janje zaklano jerbo ne zna što mu je pripravno tad je Garac vjeru pogazio i na vjeru Andru prevario pa susjedim' svojim dokazao da je Šimić kraj vatre zaspao tad četiri Andri dolaziše dokle spava ruke zavezaše vezan Šimić Boga izdisao pa je Garcu govoriti stao dakle braćo vjeru ne gazite već mi dvije ruke oprostite dat ću vama i srebra i zlata i tisuću gotovih dukata a to Garci ništa ne slušaše već Šimića sudu predadoše. Više ljudi tada se skupilo neg' Franc Josip kad je dolazio Dalmaciju našu posjetio. Kad hajduka stave u tamnicu izviditi njegovu krivicu malo vrijeme zatim prolazilo povjerenstvo carsko odredilo da imade rasprava biti i u Splitu krivce će suditi dvadest drugog a mjeseca dana ilištaka oda sviju znana a tisuću i osme stotine sedamdeset i druge godine rasprava je bila započela razviditi sva njihova djela a ja ću vam sada reći svima kol'ko koji pedepse je im'o. Šimić jadan do života svoga da ne vidi Sunca ugodnoga tada Dražić, Burilo i Tražić i još Lončar, Meštrović, Sekulić do života i njih osudiše od svih živih i mrtvijeh druga još Šimića samo mori tuga. Evo prošlo trideset godina da ga teška obavila tmina da se muči tužan bez prestanka moleć' Boga svakojega danka uzdajuć' se u dragoga Boga i u cara našeg čestitoga da će mu se brzo smilovati i dragu mu slobodicu dati da ga pusti na milu slobodu prijatelju i svome narodu. Evo da bi svatko od vas znao koliko je Šimić tamnovao on navrši tridest tri godine u tamnici ispod crne stinje Franc Josipu molbe su pravili ne bi li ga kako izbavili naposljetku molbu napraviše i na njoj se mnogi potpisaše od glavara pa sve do fratara. Franjo Josip kad molbu primio iz tamnice odmah ga pustio pustio ga u dvanaest sati noći da on može svome domu poći do Splita je brodom dolazio a od Splita na konju dojahao bratić Ivan s njime je došao i živa ga kući dovodio. Iako je Andre ostario on još nije snagu izgubio još preskače magarca sa mjesta što ne može mlađarije dvjesta. U Runovićim' blizu Imotskoga smrt zadesi Andru velikoga sjeo Andre te se odmorio i tuda je dušu ispustio. Tu ukopan Šimić Andrijica pored njega Garac izdajica i danas se za njegov grob znade ali na njemu nema ograde pa Gruđani pa i Imoćani spomenik mu podignite sami nek' ne umre ime tog junaka jer ga u nas znade kuća svaka. U to ime nek' se čaše piju podsjećaju na Šimić Andriju kojeg više ne imade živa nek' u miru vječno on počiva.

SMRT ANDRIJICE ŠIMIĆA (2001.)

Eeeeej zamoljen sam od naših Hrvata Duvna, Livna i Buškoga Blata te Posušja, Širokog, Mostara Ljubuškog i čitlučkoga tara osobito mladih Rakićana, Alagovca te naših Gruđana Splita, Sinja pa i Imotskoga opjevati smrt susjeda svoga opjevati vlašku najelicu legendarnog Šimić Andrijicu. Tridest i tri prošle su godine o njemu sam pjev'o dragi sine ali slabo znaju naša dica kako umri Šimić Andrijica dragi brate sad ćeš i to znati ovo ću ti uz gusle kazati. Ej kad je Šimić stig'o iz aksane posjećiv'o često je jarane tako jednom nanijela ga srića posjetiti Petra Iličića. To mu biše vrlo drag kolega silu novca ostavi u njega onda kad je gorom četovao novac mu je na čuvanje dao posjeti mu tad Šimić dućane s njime biše bratiću Ivane. Pa kad Šimić ugleda Petrolu primiče se k njegovome stolu potuži se da je slaba zdravlja nekad sam ti Petre puno valj'o ja sam danas došao na ništa u travu mi zarasla ognjišta nemam kćeri nemam dragog sina hajdučka mi nestala družina što ti dadoh novca izbrojeno opraštam ti to ti darovano samo daj mi stoto nebrojeno mislim da je od mene pošteno. Ej kad Petar čuje tog uskoka ruku diže iznad oba oka pa mu reče ja te ne znam više ej kukavče koji no ti biše. Tad je Šimić za šank se skočio iz potaje noža izvadio da mu ne bi bratića Ivana Petra bi vidjeli zaklana. Tada Šimić bez imalo novca uputi se do svog Alagovca još je Andre u staračke dane posjećiv'o braću Imoćane. Kad je prošlo tridest i pet ljeta strašne mržnje, prijetnje i kleveta Šimić mrzi Garca izdajicu što mu spremi vječitu tamnicu ali prođe sedamdeset ljeta put se bliži za drugoga svijeta Šimića je skrhala tamnica a Ivana Garca nesanica. Svakog dana Garac više pati prisjeli mu Švabini dukati okaljao ime pri izdaji proklinju ga mladi naraštaji. Tražio bi oprost od Šimića prije neg' mu ugasi se svića Andrijica za ovo je znao kako se je Garac pokajao te posljednjeg ljeta Šimić ode izdajici svome u pohode. Oprostiti taj zločin veliki nudi Garcu i ženi mu Kiki koji su ga na vjeri izdali ali su se poslije pokajali. Kad je doš'o u Garčevu kuću obitelj mu nađe tugujuću pred Šimićem Kika tada kleče poljubi ga u ruku i reče harambašo Šimić Andrijice evo mene crne kukavice koja tebe sa suprugom izda i tvojim se tokama nagizda mi za švapskih tisuću dukata otpravismo tebe pred Pilata smrt mi muža prekjučer uguši i taj zločin odnese na duši. Priznajemo da smo bili rđe učinismo teško svetogrđe dok je svijeta ime ti je slavno a Garčevo sramno i kukavno dok je svijeta klet će nam se kosti ja te molim judama oprosti. Ej dok to reče ucviljena Kika Andrija se pribra i zavika sestro Kiko nisam doš'o zato da ja tražim od vas svoje zlato što no ste ga s mene skinuli kada ste me zaspana vezali. Ja sam starac i o smrti maštam te sam doš'o da judam' opraštam dok je tebe i potomstva tvoga i imena našeg hrvatskoga znat će se ime izdajnika Ivan Garac i žena mu Kika. Takav teret na srce im stavi ode Šimić s Kikom se pozdravi dan dokrajči stišće ljuta zima Šimić kreće k Runovićima. Za njim gleda ojađena Kika ode Šimić do svoga liječnika Ante Babić što se Vidan zvao tajno rane hajdučke vidao vidi Šimić da duhovit nije ode fratru očistiti grije. Ode fratru sela Runovića do Jakova fra Milinovića Šimun sluga runovićkog fratra ispred kapele Šimića zatra još pogrdne riječi mu uputi na Šimića jako se naljuti fratar spava ne ću ga buditi mrš hajduče ovdje ne smiješ biti. Nakon toga nekoliko sati srce Šimića prestade kucati Šimić ide malo se požuri da bi stig'o u Puljizak Juri kad iziš'o na vrh jednog brijega smrt je ovdje zadesila njega. Zima stegla noge mu klonuše ne može se koračati više ruke klonu, oči primiliše draga majko nema Andre više crnoj zemlji polako se spusti duša tijelo odjednom napusti. Osta Koper osta Kamešnica umri hajduk Šimić Andrijica tu mu duša s tijelom se rastade nek' to Šimun i fra Jakov znade koji loše učiniše po se grijeh Šimića nek' na duši nose. To upamti moj premili đače da to biše na peti veljače a tisuću devete stotine pete biše po redu godine. Da je umro čim je netko rek'o silan narod dođe izdaleka tužnu vijest proširi komšiluk kroz baš cijeli Ljubuški kadiluk sva procvili hrvatska nacija a veselje nasta u ****** mogu sada dušom odahnuti nemaju se kog' više plašiti. Drugog dana legendarnog starca pokopaše do Ivana Garca želje su se njemu ispunile nad Garčevom glavom noge bile Runovići selo najmilije grob Šimića u tebi se krije spomen-ploču na grobu Šimića usred groblja sela Runovića na sramotu Gruda i Gruđana podigoše dvojica jarane u zaborav da ovo ne pane Đido Milas i Puljić Stjepane. Da se čuje ova pjesma naša podupriše dva nogometaša Josip Šimić i brat mu Dario Bog im dao što koji želio jer su ovi mladi Hercegovci hajduka Šimića potomci.

sta je ovo?