Nisam govorio u svom primjeru o relativno bogatima već o multimilijunašima.

Pa i ja mislim o milijunasima. Bogatstvo je ipak relativna stvar. Za nekog multimiljardera (multi)milijunas i nije neki bogatas... Multimilijarderi su tu s njima neusporedivi pa opet kazm cudno mi je da o ovom liku slabo sta ima, tim vise pored navoda o tuzbama s Fordom, podmicenim odvjetnicima, ukradenim patentima itd...

Dobro, i? Ti si govorio o bogatstvu ukoliko se ne varam.

Kakve veze ima neki multimilijunas kojih u svijetu ima koliko i oni imaju milijuna s multimilijarderom koji je totalni anonimus? Nije cudno biti multimilijunas pa da se to ne zna u nekim sirim krugovima, al dobijati dvije milijarde godisnje od patenata ili nekih odsteta a da o tome nema nista je nesto posve drugo... Bar je meni cudno kao i citava ova prica...

I meni je ova priča sumnjiva, no govorio sam da se može biti bogat i anoniman.

Pa ja se slazem, al samo do odredjene granice. Nekom teskom par milijardi je to puno teze nego nekom s par milijuna... Kad odjednom iskoci neko i kaze da dobija dvije milijarde dolara godisnje a o njemu ni a na netu to mi je cudno. A ocito da mu nije ni do anonimnosti jer se lik ocito voli hvaliti.

FRA MIRKO MAJDANDŽIĆ, DOBRI DUH VAREŠA



Na području općine Vareš svaki dan je sve manje i manje stanovnika. Oni koji su otišli u ratu se ne vraćaju, izuzev penzionera. Oni koji su ostali traže način da odu. Rudu, kojom je ovaj kraj bogat, već 20 godina niko ne kopa. Šume, kojima obiluje vareška općina, iskorištava ko stigne kao i vodu. Kulturno-historijski spomenici su zapušteni, putevi teško prohodni... Čini se da su jedini čuvari grada franjevci predvođeni fra MIRKOM MAJDANDŽIĆEM

Fra Mirko Majdandžić je već skoro dvije godine župnik u Varešu, gradu duhova u srednjoj Bosni, oko sat vremena daleko od glavnog grada. Dane fra Mirko provodi sa mještanima u njihovim kućama, na njivama, obilazeći polupusta sela i dijeleći svoje snove o turističkom raju. U njegovim snovima, Varešani zaboravljaju industrijsku prošlost i kreiraju raj za ekološki turizam. Uzgajaju aroniju i goji bobice, prave ribogojilišta, grade golf terene, bave se seoskim turizmom... Ponosan kao roditelj govori o uspjehu, pa i najmanjem, svakog Varešanina. Kada vidi sumnju u očima sagovornika, kao što je vidio u mojim, kaže „Imam pravo sanjati!“ i samo nastavi sanjati.

Varešani, čini se, vole fra Mirka, ali za sada još ne dijele njegove snove nego tek pažljivo osluškuju.

OCCUPY THE SKY

Južni ulaz u Vareš – kroz industrijsku zonu Vareš Majdan - neodoljivo podsjeća na scene iz kultnog horor trilera Twin Piks. Napuštena smeđa industrijska postrojenja, prljava rijeka i razbijena stakla natpisu Dobro došli daju neku notu koja više plaši nego što čini da se osjećate dobrodošlim. Ovaj dio grada je skoro potpuno napušten. Kažu nam da ima zgrada u kojima je naseljen samo jedan stan.

Jedino što razbija tmurnu sliku je veliki grafit uz cestu na kojem je šarenim slovima napisano – Occupy the Sky (okupirajmo nebo), poruka koja nagovještava da možda u ovoj kotlini žive i sanjari.

Do rata je vareška općina imala oko 23.000 stanovnika koji su živjeli u 85 naselja većinom smještenih na obroncima okolnih planina i brda. Danas ih je manje od 10.000. Fra Mirko kaže kako župa ima 2.150 članova, od čega je 900 umirovljenika.

Do 1991. godine, još od doba Osmanlija i Austrougara, a neki kažu i Rimljana, Vareš je bio industrijski gradić, najbogatije nalazište željezne rude na Balkanu. Samo u rudnicima radilo je oko 1.200 ljudi. Danas jedva da je toliko zaposlenih na području cijele općine.

Njih pedesetak radi za braću Marošević koji su napravili pekaru i zapošljavaju oko 50 ljudi i smatraju ih pravim herojima grada. Tu je i nekoliko malih preduzeća, ali većina ljudi radi van grada. Mladi koji završe fakultete teško da se vrate. Neka od sela su potpuno prazna već godinama i zjape tako pusta uz makadamske drumove koji povezuju sela.

Dodatno atmosferu u gradu mračnom čine podjele ostale od rata. Fra Mirko kaže da nisu više tako očite. Ipak, ono malo djece – njih 450 – idu u odvojene osnovne škole. U selo Prižići ima ukupno 11 djece koja školu pohađaju u dvije smjene - pet malih Hrvata ujutro, a šest malih Bošnjaka popodne. Ili obrnuto. I jedne i druge dočeka ista učiteljica koja do podne, valjda, priča hrvatski i radi po hrvatskom programu, a od popodne bosanski i radi po bošnjačkom programu. „Ako je različito, onda je različito, ako je isto, onda je isto. Ovo bi moglo biti smiješno, ali nije jer je tragično“, kaže fra Mirko.

Nekada je u ovom gradiću živjelo 28 nacija i jedina podjela je bila prema poslu koji neko radi – majstori, rudari, inžinjeri, službenici...

PRIJE IZBORA

Fra Mirko je u Vareš došao na ljeto 2012. godine. Kaže da ga je odmah grad podsjetio na Srebrenicu: „Skučena kotlina. Vidi se da je tu nekada nešto bilo čega sada nema“. No, ono što nama običnim smrtnicima izgleda kao kraj svijeta, fra Mirku je samo podlog za san. Ipak, to ga ne čini manje kritičnim.

Fra Mirko vjeruje da Vareš ima sve da bude mali uspješni grad, ali previše toga stoji na putu. „Ovdje ima puno šume, ali vjerojatno iz političkih razloga se desilo da je sjedište šumarstva u Zavidovićima i općini ne ostane ništa, a šuma nestaje. Priča se da je šumski lobi vrlo jak. Istovremeno, niko ne kontrolira koliko se tačno siječe. A znamo da pred izbore uvijek treba šume“, kaže.

Fra Mirko misli da je spas ipak u turizmu. „Imamo Bobovac na našem području, a ako je u povijesti Bosne išta vrijedno, onda je to sjedište bosanskog kraljevstva. Ali, odavde do Bobovca je 18 kilometara. Od toga je 12 makadama. Tamo kada dođeš nema ništa. Nešto malo ostataka zidina i obnovljena kapela koja je zaključana“, priča s tugom u glasu i očima.
Tužan je i kada priča o selu Očevije, nekada poznatom po vrsnim kovačima od kojih mnogi i sada mogu stvarati čuda, ali nemaju posla. Do sela vodi makadamski put kojim teško da može proći turistički autobus. Nema ni restorana za veće grupe, ali ga nema ni u samom Varešu. Isto tako nema ni hotela ili motela. „Ljudi se bore, čestiti su, ali je problem - po meni - naslijeđen iz onog sustava, a to je da su ljudi izgubili privatnu inicijativu. Ovdje je bilo važno završiti, recimo, za livca i odmah dobiješ posao i radiš od penzije. Odjednom ljudi moraju znati šta bi radili. Pozitivan primjer je nekoliko malih sela koja su se udružili i napravili Put hrane. Zajedno imaju mesnicu, ribnjak, farmu nosilja, med i razne domaće proizvode. To su pokrenule i održavaju žene. Ali problem je da ako bi došao samo jedan autobus do njih, ne znam da li bi ih se moglo uslužiti odjednom“, brine fra Mirko.

Da bi pomogao, fra Mirko u Varešu, kao što je to radio prethodno u Bugojnu, Fojnici i svim drugim mjestima gdje je bio, preuzima inicijativu, smišlja poslove i radi. Tako je zasadio oko 2000 stabljika aronije i nekoliko stotina stabljika goji bobica. Nada se da će Varešani uvidjeti potencijal u uzgoju ovih biljaka i da će početi slijediti njegov primjer.

Fra Mirko pomaže i u mrijestilištu smještenom u blizinu sela Pogar, na nekih devet kilometara od centra grada i oko 1.100m visine, do kojeg se dolazi lošim putem, kroz šumu, pored legalnih i polulegalnih pilana. I prije rata mrijestilište je bilo na istom mjestu. Nakon rata, Varešanin koji živi vani ga je uzeo pod koncesiju. Kako tek rijetko dolazi u rodni kraj, ostavio je sve fra Mirku na staranje. On je odmah zaposlio dvije osobe koje su zaslužne za najbolju uslugu u ovom dijelu Bosne. „Mrijestilište je kao neki ulaz do sela u kojem ima oko 150 stanovnika, ali i 30,40 kuća koje nisu useljene. Postoji sve za dobru turističku ponudu“, kaže fra Mirko. „Trebalo bi napraviti neki malo dugoročniji plan za općinu, ali to se ne radi jer svaka garnitura vlasti pravi plan samo dok su oni tu i kada odu nema veze. Ne misle unaprijed jer vjerovatno nemaš baš od čega ni planirati budžet Vareša koji je jako siromašan“.

MOGUĆA I NEMOGUĆA BOSNA

Ljuti se fra Mirko i na podjele koje još postoje u ovom gradu. Kaže da su već godinama u Bosni prosvjetni radnici „najbolji izvršitelji nacionalnih politika“.

„Trebali smo sa svakom poslijeratnom godinom biti sve bliži, a mi smo sve dalji jedni od drugih. Kad bi se ljudi mogli odvojiti od utjecaja politike, možda bi i pristali na nešto zajedničko. Mislim da su i roditelji krivi je povjeruju da je zajedno neizvodivo. A ulaže se puno u priču o nemogućnosti zajedničkog, što odgovara svim našim politikama. Na kraju ćemo iz godine u godinu biti sve dalji. Jer, ako se ne upoznamo kao djeca, ostajemo stranci“, razmišlja naglas fra Mirko. „Pojavit će se nekada netko tko ima novca i sve će se napraviti. Novac je najmanji problem. Sjećam se da sam u Fojnici sjedio sa nekim političarima koji su me pitali zašto smo u ratu mi fratri Bosne Srebrene insistirali na cjelovitoj Bosni kad takva ne može opstati. Kada se pogleda kakvo je sada stanje, ne smijem ni reći, ali izgleda da ne može. Jer kako god pođeš, što god hoćeš napraviti, ne funkcionira. Rekao sam im tada - da je po onom što fratri u Bosni pričaju, i da se iko potrudio imalo, ovo može biti cjelovita zemlja. Ali, svi se trude da pokažu da ne može zajedno.“

Dok obilazimo Vareš i okolna sela, srdačno mu mašu svi mještani. On kao da zna svaku kuću, imena mještana, od čega boluju, šta ih brine, šta im treba. Od kada je došao sarađuje sa načelnikom općine koji je iz SDA. Prvi zajednički „projekat“ im je bio javna proslava Nove godine. „Svijet je bio oduševljen. Već prve godine je bilo mislim 1.500 ljudi, a ove još više. Nas dvojica smo imali novogodišnju čestitku. On je pobožnije govorio od mene i ja sam rekao – evo, Avdija je rekao sve, nemam ja što više.“

Očigledno svjestan svih problema Bosne, fra Mirko kaže da ima još nade. I trudi se da je probudi Varešanima. „Ništa se ne može promijeniti bez pozitivnih primjera. Evo jedan mali je ovaj pokušaj sa aronijom. Dovezli smo te sadnice, rekao sam ljudima da uzmu i zasade. Mislim da nisu lijeni, ali se boje, nisu sigurni da će to uspjeti. Treba da vide da je nekom uspjelo pa da se ohrabre“, kaže fra Mirko koji je zasadio aroniju i goji bobice i oko crkve i u dvorišta svih Varešana koje je uspio nagovoriti. I sada svi – i oni koji su sadili i koji nisu – obilaze sadnice i čekaju. Isto kao što čekaju da se nešto promijeni u Varešu.

Na pitanje plaši li se za budućnost BiH, fra Mirko kaže da je bilo i gorih vremena ali „možda nije bilo gorih ljudi“.

„Promijenit će se nešto. Ima jedna slika iz Starog zavjeta koja se možda i kod nas događa. Kada su Izraelci krenuli iz Egiptu ka Palestini-Izraelu trebalo im je 40 godina da pređu put kojim su mogli doći za dvije godine. Dakle, morala je izumrijeti cijela generacija, da se sve zaboravi i da prestanu živjeti u prošlosti. Izgleda da dok ne pomremo mi koji smo bili u ratu neće se ništa promijeniti. Nažalost, onda će doći djeca koja su išla u odvojene škole. Ovdje se odgajaju djeca da budu prvenstveno Bošnjaci, Hrvati, Srbi, a ne djeca iz Bosne. Problem je i međunarodna zajednica jer im nije stalo da se ovdje nešto napravi.

Nažalost, i mi iz crkve smo zakazali. Pristali smo na obilježavanje terena. Svi zajednice su gradile bogomolje. Nisam protiv. U Bugojnu sam i ja pokušao popraviti porušeno misleći da će to biti motiv za povratak. Na kraju, imamo crkve i župne urede tamo gdje se nijedan čovjek nije vratio. Da je bogdo taj novac uložen u dvije, tri farme ovaca, koza, krava... A onda bi ljudi kojima se pomoglo napravili sami crkvu za 10 godine. Mi vjerski službenici smo pristali na to. Uz politiku mi smo na vjerski način obilježavali teritorij. Mnoge ostaju prazne jer su pravljene da se naglasi 'ovo je moj a ne tvoj teren'. Ali eto, prošlo je 20 pa će još 20 godina i bit će dobro. Valjda djeca koja sada idu u školu neće zapamtiti najlošije od nas starijih. Tražiti od onih koji su pravili podjele, koji žive od podjela, da kažu odjednom možemo zajedno je utopija“, zaključuje fra Mirko.

Vareš bi bio još tužniji i napušteniji bez snova i razuma fra Mirka.

Gradić me podsjeća na neka alpska mjesta po Austriji.

I zanimljivost u vezi ove crkve, moguce da sam vec pisao ali nije zgoreg ponoviti, cisto da se podsjetimo kako su Turci bili merhametli i dobrodusni do katolika krscana, cime se bosnje danas kakti ponose (jedino ne kuzim zasto, oni nisu turci kako kazu )

Naime, crkva je vecinom pod zemljom, negdje pola njene visine je pod zemljom i nije smjela biti visa od dzamije, takodje i zvonik je naknadno izgradjen, turski dobrocinitelji nisu htjeli cuti za crkveno zvono. U principu krscanima su dopustili crkvu-stalu u kojoj se mogu moliti Bogu, ali zvono da zove na molitvu, ne. Kako vec kazu sirokogrudi multietnicari, zvono je za hajvana, avaz za insana.

BOSANSKI DRAGULJI : JEDAN DAN U VAREŠU

VaClaF U MALOJ CRKVI



Već drugu godinu zaredom u Varešu se održava VaClaF - MEĐUNARODNI FESTIVAL KOMORNE GLAZBE; dio «Festivala» održava se u vareškoj Staroj crkvi, spomeniku kulture nulte vrijednosti o kojem se brinu bosanski franjevci i građani Vareša, a reporteri «Slobodne Bosne» donose slike i priče i o crkvi i Festivalu, i o tome zašto su i jedno i drugo važni za građane Vareša

Vareš, gradić samo sat vremena udaljen od Sarajeva, prava je mala riznica bosanskih dragulja. Samo jedan od njih je stara vareška crkva, ili kako je mještani od milja zovu «mala crkva». Iako je proglašena kulturnohistorijskim spomenikom nulte vrijednosti, institucije malo brige vode o «maloj crkvi». Čuvaju je bosanski franjevci i mještani. Već drugu godinu zaredom, teška željezna vrata male crkve u Varešu otvore se za posjetioce i muzičare koji sviraju na Međunarodnom festivalu komorne glazbe - VaClaF. U crkvu može stati stotinjak posjetilaca koji imaju priliku da slušaju vrhunske izvedbe djela klasične muzike u ovom gotovo nestvarnom prostoru. A kada muzika utihne i publika ode, mala crkva utone u mrak i stotine godina nakupljene tišine.

PONOS GRADA

Mala crkva u Varešu posvećena je svetom Mihovilu. Hroničar Vareša Boško Andrić kaže da se tačan datum izgradnje crkve ne zna, ali da se pretpostavlja da datira iz 16. stoljeća i perioda Osmanlija. No, neka predanja kažu i da je izgrađena i prije dolaska Osmanlija. Kako god bilo, sigurno je to najstarija očuvana katolička crkva u BiH. Hronike bilježe da ju je nakon jednog od požara obnovio sultan Ahmed II, koji je izdao ferman da se postavi krov na crkvi. Crkva je tokom povijesti više puta obnavljana, a posljednji put uoči zadnjeg rata.

Crkvene knjige kažu da je fra Ivan Kljajić naručio oslikavanje stropa, a Boško tvrdi da je za to Kljajić unajmio «nekog Stipu, pravoslavca iz Srijema», dok su zidove pravili «Hercegovci», a ukrase u crkvi ručno radili lokalni majstori. I vidljivo je da su ukrase radili razni majstori, tokom stoljeća, ali su uspjeli stvoriti cjelinu koja daje dodatni šarm crkvi. Naravno, godine su ostavile traga na crkvi, ali i nemarni ljudi. «Crkva je bila izložena dodiru nerazumnih posjetitelja i time bila u opasnosti devastiranja i iživljavanja neciviliziranih prolaznika», piše u jednom tekstu na portalu lista vareških Hrvata Bobovac. Jedan od fratara iz ove župe, fra Ignacije Gavran, u prošlom stoljeću je pokušao rekonstruirati dio povijesti male crkve te je našao zapise o tome kako su nekada u unutrašnjosti bile postavljene drvene klupe, «čime je smanjen unutrašnji prostor crkve, a neki ljudi, posebno bogati, ovom prilikom su dobili povlašten položaj. To je dovelo skoro do pobune, tako da su klupe uklonjene. Tko je htio da za vrijeme propovijedi sjedi, donosio je sa sobom malu preklopnu stolicu na tri noge koja je mogla stati u poveći džep. Žene bi donijele vuneni ćilimčić, pa bi na njemu klečale, a ponekad i sjedile, mogle su to raditi jer su gotovo sve bile u dimijama».

Posebnom, crkvu čini drveni bačvasti svod koji daje osjećaj da je prostor mnogo veći nego što jeste. Svod je urađen od daščica na kojima su stari majstori oslikali cvjetne ukrase koji se i danas jasno vide. Na drvenom podu je rukom tkan šareni bosanski ćilim. Među dragocjenostima ove crkve su i drvene skulpture svetog Mihovila i Gospin kip, napravljeni u Veneciji u 18. stoljeću. Na zidu je i drveni ormar za čuvanje crkvenog posuđa, rukom izrađen kao i svo posuđe u njemu, a sve je «rad nepoznatog domaćeg majstora», kako je zapisao fra Ignjacije.

Andrea Nikolić, violinistica i kreativna direktorica Festivala u Varešu, ovaj gradić je napustila kada je imala pet godina, tokom rata. Živjela je Hrvatskoj, a dio školovanja završila u Beču, gdje i danas živi i muzicira zajedno sa svoje dvije sestre, također muzičarke koje joj pomažu oko Festivala, kao i otac Stjepo, koji je sve trima prenio ljubav za Vareš i priče o crkvici. Za Andreu je ova crkvica nešto posebno, zbog čega je i odabrala da se Festival održava u njoj. «To je ponos grada, kao najstarija crkva još iz turskog razdolja koja je preživjela i koja je spomenik ne samo katolika nego spomenik grada. I ambijent je toliko univerzalno intiman i produhovljen da mislim da svako ko dođe ovdje da vidi crkvu doživi jedno posebno iskustvo», kaže Andrea. Boško Andrić, pak, skreće pažnju kako država ne tretira ovaj spomenik kulture kako bi trebalo. «Država ništa bolje ne tretira objekte koji su proglašeni spomenicima kulture od onih koji to nisu. Vlasti daju samo teoretsku zaštitu. Nisu čak ni oznake stavili da je riječ o spomenicima kulture nego su iz Općine stavili table ove godine.»

POGORELIĆ U ŠKOLI

Festivali njegovi gosti omoguće svima da vide ovaj dragulj, te na ovaj način i promovišu kulturnohistorijsko naslijeđe ne samo Vareša, nego i BiH. Andrea je uspjela drugu godinu za redom organizirati Festival koji ima publiku, i pridobija novu. «Ne plašim se da će doći malo ljudi na koncerte», kaže vrlo sigurnim glasom Andrea, koja je ove godine uspjela dovesti u gradić mlade muzičare iz regiona, ali i Austrije, Holandije i Rusije: «Ovdje su ljudi gladni događaja. Ne događaja u smislu neke seoske zabave, nego nečega što će dati na značaju i njima samima, neka duhovna hrana. Ja to tako vidim, jer je ovdje publika toliko srdačna. Možda nisu svi obrazovani klasično da mogu u potpunosti razumjeti ovaj dosta zahtjevan repertoar koji nudimo, zato što mi ne podilazimo publici u tom smislu da sviramo neke isječke iz hitova, nego sviramo zaista cjelovita djela, na visokom nivou osmišljen umjetnički program, i ja mislim da to publika cijeni. Možda u začecima ne razumiju u potpunosti, ne mogu pratiti do u tančine, ali vidim već ove godine jednu drugačiju reakciju i razumijevanje, i mislim da kroz ovaj Festival zajedno napredujemo.»

Andrea kaže i da je namjerno izabrala Vareš za ovaj festival, želeći da pokuša «jednu sredinu, zajedničkim snagama, u ovom trenutku mladim, podići na bolji nivo». Baš zbog toga je važan dio programa organizovan u vareškoj osnovnoj školi, u čijem holu zatičemo pedesetak nevjerovatno koncentrisanih školaraca, ne starijih od petog razreda osnove, čini se. Svi oni prate prezentaciju mladog pijaniste Bartolomeja Stankovića. On je već godinama u ličnoj «misiji» da djeci približi klavir i klasičnu muziku, što se poklapa sa idejom ovog festivala. Bartolomej stoji ispred djece obučen kao za koncertni nastup, i priča im o povijesti klavira, slavnim kompozitorima i pijanistima. U jednom trenutku ih pita: «Znate li ko je Ivo Pogorelić?» Trenutak vlada tišina, a onda glasić iz prednjih redova odgovori: «Pa, Ivo Pogorelić je Ivo Pogorelić.» Na kraju, Bartolomej i njegovi mali «asistenti» rastave na proste dijelove stari klavir koji je sve vrijeme stajao u pozadini. Djeca bez daha gledaju ovaj proces i slušaju kako im učitelj detaljno objašnjava kako taj veliki drveni instrument proizvodi muziku. I tako Festival gradi novu publiku, pokušavajući otrgnuti djecu prije nego upadnu u zamke turbo-folka i loše muzike.

Predavanje sa velikim užitkom sluša i Andrea. «Postoji ta ideja da klasična glazba nema dovoljno publike, nema dovoljno široku publiku, da je nekako teško razumljiv žanr, u krajnju ruku elitistički. Ne samo ovdje na našim prostorima, nego je na Zapadu to čak poprimilo i drastičniju notu da je ta muzika rezervirana za više slojeve, što apsolutno nije točno niti bi smjelo biti. Smatram da bi klasična glazba, kao i sva umjetnost općenito, trebala biti sastavni dio svačijeg obrazovanja i opće kulture, i jednog ogromnog duhovnog dobra za svakoga. Jako je važno za odgoj djeteta da svira neki instrument i bavi se umjetnošću, jer tako odgajamo naše društvo i generacije», objašnjava Andrea. Možda će neki novi klinci, neki od onih koji već sada uče o klasičnoj muzici i povijesti, znati bolje cijeniti i vlastito historijsko naslijeđe, i bolje ga čuvati za one koji dolaze. Ovaj mladi festival, koji se održava u tako staroj crkvi, svakako je prvi korak ka tome.

MIHOLJSKI KONCERT

Vivaldi i Rossini u Velikoj crkvi

Zatvaranje VaClaF-a najavljeno je za subotu, 27. septembra, kada će biti održan Miholjski koncert u Velikoj crkvi, odmah pored Male, koja je također kulturni spomenik. Koncert nosi naziv I Virtuosi Italiani, a svirat će ga mladi umjetnici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Austrije, Rusije i Nizozemske, koji će zajedno izvoditi neka od najznačajnijih glazbenih djela Antonia Vivaldija i Gioachina Rossinija.

Vjerujem da 99 posto Bošnjaka nama pojma gdje Bobovac, ni šta tamo ima ni kako se do njega može doći.

Btw, prije dvije i godine sam jednij osobi pomagao da napravi važan seminarski rad iu historije. Tema Kulin ban. Obišao važnije biblioteke, listao bibl. kataloge, tražio autore, rovio po internetu sve što ima o banu Kulinu. Našao sam jedno veliko raočarnje. Jedan veliki koorac. Naime, skoro sva literatura o tom važnom čovjek napisana je u Srbiji i Hrvatskoj. I neka je, baš me briga. Ali zašto do dana našnjeg, niti jedan bošnjački mudrac, publicita, historičar, filozof itd, nije napisao NEŠTO iole značajno o Kulinu. Kada sam krenuo u potragu za literaturom očekivao sam da ću naći makar jednu knjugu napisanu u ovj zemlju na temu Kulina, Kotromanića, Tvrtka, Bobovca. Osim onoga što je napisao M. Imamović i simpatičnih teorija luckastog Ibrahima Pašića. NIŠTA.


Šta rade silni odsjeci za historiju, filozofski fakulteti, institutu za historiju, profesori doktori iz područja historije????

NIšta.

Toliko Bošnjake zanima vlastita historija i prošlost zemlje u koju se kunu.