@Ministre.
Malo pripit odgovaram pa imajte razumijevanja. Daklem. HNS ne samo da je klijemtelistička stranka nego je i najlijevija unutar ove vlade u gospodarskom smislu tako da Robbie ne bi trebao padati na njihovo ime (socijalni liberalizam je ipak jače utjelovljen u SDPu)
Ova dolhe fotka Butka je sa Vinistra kad je laprdao nešto o Malvaziji mislim kako još nije dovoljno sazrijela.

P.S. Sretna nova , rano sam se vratio jer imam posla ujutro

Otkazi Tanji Torbarini, Butkoviću, Pleši i Alborghettiju!

...

Poslovne knjige zgrozile Hanžekovića

Doduše, istina jest da je u jednom razdoblju predstečajne nagodbe Marijan Hanžeković htio odustati od cijeloga posla, zabrinut podacima koje su u poslovnim knjigama EPH-a pronašli njegovi ljudi. Hanžekovića je dodatno obeshrabrila i silazna putanja nekad tiražnih dnevnih novina čiji je dnevni prosjek danas ispod 30.000 primjeraka (izuzevši izdanja petkom, subotom i nedjeljom), te gubitak vjerodostojnosti i kredibiliteta novine u javnosti. Shvativši da je preuzeo veliku finacijsku obvezu, Hanžeković je mislio odustati, pa je u jednom času sklopio s Pavićem građanski ugovor, te mu ponudio da će mu prepustiti svoj dio, ako dovoljno brzo skupi 48 milijuna kuna. Zapravo 45, ali je lukavi Hanžeković odlučio naplatiti dodatnih tri milijuna za svoje "usluge". Pavić je, pet dana prije Skupštine društva od 22. prosinca na kojoj je definitivno razvlašten, skupio milijune kako bi zadržao svoje mjesto i utjecaj u EPH-u. No, Hanžeković je, kad je shvatio da Pavić ipak ima novac, isključio telefone i prestao se javljati. Kao da je nestao s lica zemlje.
Istodobno, više je nego sigurno da je i kapital gradonačelnika Milana Bandića i Zdravka Mamića unutar 45 milijuna kuna s koliko je Hanžeković otkupio potraživanja Hypo banke i postao 90 postotni vlasnik EPH. To je u suglasju s informacijama financijskih eksperta koji su upoznati s Hanžekovićevom operacijom preotimanja EPH od Pavića, jer sami spominju fascinantnu činjenicu: Hanžeković, unatoč dojmu da je mega-bogat čovjek nije imao svih 45 milijuna, pa je oko 20 milijuna "posudio" od nekih drugih ljudi. Dakle, sasvim je izvjesno da je to Bandić, koji je živo zainteresiran da stavi svoj crni novac u optjecaj i da pritom ima izvrsni alat za očuvanje i ojačavanje moći i utjecaja, ako ga ipak ne slome kaznenim progonom. A Mamić je, pak, ostvario svoj dugogodišnji san da nakon Dinama ovlada i Sportskim novostima - već mjesecima se vidi da novinari SN-a pišu o Dinamu kao da "hodaju po jajima", a nedavno je na jednom sprovodu, Zdravko Mamić i glasno najavio novinaru SN-a, zapravo već godinama svom osobnom novinaru, da stiže "gore" u redakciju, pa da će onda zajedno napraviti "križaljku". Ili, kako je rekao jedan cinik: "Novinari su toliko dugo živjeli od Mamića i njegovih ispada, stvorili su od njega ikonu, pa zašto da sada i službeno ne žive od njega?"

...

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/1 ... ttiju.html

zabranjeni udarnički ko u najboljim danima, svakog dana rešetaju raspojasani Jelena Lovrić, Antiša Tomić, Dežulović, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović

Pa kog su onda najurili?

Davora Butkovića i Mladena Plešea.

hahahah, a boga ti Butkovićeva faca

Tomić: ‘Krezubi i nepismeni odrpanci koje nazivamo narodom’ misle da nešto znaju bolje od vlasti!
Autor: Marcel Holjevac
Nedjelja, 07. Lipanj 2015. u 18:20

Sintagma iz naslova je doslovce prenesena: "krezubi i nepismeni odrpanci koje nazivamo narodom". A Tomić ima sve zube. I pismen je. I ne hoda u dronjcima. Pa je on bolji od naroda, i zato je tu da nam objasni da nam referendumi ne trebaju, i da ne treba dati potpis referendumskoj inicijativi za opstanak referenduma kao načina demokratskog izražavanja volje naroda.

Od svih gluposti koje je Tomić nadrobio u svojoj zadnjoj kolumni najviše pada u oči ona: ‘krezubi i nepismeni odrpanci koje nazivamo narodom’. “Self hating jew”, ili “Židov koji prezire samog sebe”, je pogrdan izraz koji je u širu upotrebu ušao nakon što je 1930. objavljena knjiga Theodora Lessinga “Der Jüdische Selbsthass” (“Židovska mržnja spram samih sebe”), koja pokušava objasniti prevlast židovskih intelektualaca koji naginju antisemitizmu i ekstremnoj mržnji spram judaizma, koji su tada bili u znatnoj većini u Europi, inače u to doba također izrazito nesklonoj Židovima. Mržnja Židova spram sebe je tu objašnjena kao neurotična reakcija na rast antisemitizma, koja se manifestirala tako što su Židovi tog vremena prihvaćali, pa čak i napuhavali antisemitske stavove i predrasude. Ukratko, nerijetko su upravo Židovi bili na čelu progona Židova. Netko će se kao primjer možda sjetiti Roy Cohna, desne ruke zloglasnog senatora McCarthyja pedesetih godina u Americi, koji se isticao progonima Židova i homoseksualaca, iako je i sam bio ne samo Židov, nego i homoseksualac. Neki Židovi se jednostavno nisu komotno osjećali u svojoj koži. Pa se tako ni neki Hrvati, poput Ante Tomića, očito ne osjećaju previše dobro u svojoj. Radi se, jasno, o ozbiljnom mentalnom poremećaju. Termin “samomrzeći Hrvat” na žalost još ne postoji, iako bi Tomiću najviše odgovarao termin “Self hating Vlaj”.

Mecena i kumordinar Ante Tomić

Sam termin “self hating Jew” ima dugu povijest u debatama oko uloge države Izrael u židovskom idenitetu, i koristio se uglavnom protiv onih koji su uvijek bili protiv politike Izraela. Sličan fenomen postoji kod Hrvata, mnogi se jednostavno nikako ne mogu pomiriti s postojanjem hrvatske države. S tom razlikom da su kritičari Izraela uglavnom kritizirali agresivne politike okupacije i diskriminatorne zakone spram ne-židova u Izraelu, dok “self hating” Hrvati uglavnom ne mogu smisliti Hrvatsku kao takvu, niti njene ljude. Isitna, u Hrvatskoj ima svakakvih, pa i krezubih i neukih. No apriorni neprijateljski stav spram vlastitog naroda se uvijek može time pravdati, zar ne? I zašto uopće Tomić misli da je bolji od ostalih Vlaja i Hrvata? Zato jer je odselio u Zagreb i zaposlio se kod “guzda” Pavića, kasnije “guzda” Hanžekovića u Epehaziji odakle može neometano seruckati po bivšim suseljanima? Jednom sam ga usporedio s likom kumordinara Žorža iz romana “U registraturi”, koji se domogao mjesta sobara kod Mecene, dobio kaputić sa zlatnim pucetima, pa s visoka svoje suseljane vrijeđa kako su “indolentni mužeki”, jer su ostali na selu i nemaju kaputić i ne čiste noćne posude gazdi u gradu. Doduše, Tomić ne čisti doslovce ničije noćne posude, no istina je da često za svoje gazde jede ono što nije za jelo, piše ono što mora napisati, a ponekad i dobije kakvu kiblu na glavu od krezubih i nepismenih odrpanaca.

Vratimo se “self hating Jew” terminu. Povjesničar kulture Sander Gilman je napisao, “Jedan od recentnih oblika židovskog samoprezira je maliciozno i žestoko protivljenje postojanju države Izrael.” On taj termin ne koristi za one koji se protive politici Izraela, nego za one kojima je to tek izlika za protivljenje postojanju same te države kao takve. Antony Lerman taj koncept opisuje kao “u cijelisti bijedan koncept, koji ne služi nikakvoj drugoj svrsi osim marginaliziranja i demoniziranja političkih oponenata”. Sociolog Irving Horowitz pak taj termin rezervira za Židove koji predstavljaju prijetnju samoj židovskoj zajednici, i koristi termin”Jewish self-hater” da bi opisao “dvorskog Židova koji potvrđuje klevete (protiv Židova) pokušavajući steći nakonost svog gospodara i vladara”. Kenneth Levin , psihijatar s Harvarda, kaže da židovska (i svaka druga) samo-mržnja ima dva uzroka: Stockholmski sindrom , gdje “dijelovi naroda pod kroničnim opsadom najčešće prihvaćaju optužnice svojih neprijatelja ma koliko nerazumne i nemoralne bile”, kao i “psihologijom zlostavljane djece, koja gotovo uvijek krive sama sebe za zlostavljanje kojem su izloženi, pripisujući ga tome što su oni kao takvi “loši”, i fantaziraju kako će ako postanu “dobri” smekšati svoje zlostavljače i završiti svoju patnju.” Ukratko, radi se o ljudima koji nisu previše normalni, i imaju gadnih problema sa svojim identitetom (u slučaju Hrvata, identitet obuhvaća i katoličanstvo, pa je neprijateljstvo spram njega isto dio tog sindroma zlostavljane i stoljećima pokorene nacije, koja misli da će odricanjem od svojih korijena i svog katoličkog identiteta steći nakonost svojih neprijatelja, koji je međutim tim više preziru što ona manje drži do same sebe). Ukratko, radi se o pripadnicima “nižih rasa” koji se žele dodvoriti “rasi gospodara” i biti poput njih, ne uviđajući da je problem u onima koji smatraju da postoje niže rase kao takve, a ne u njima.

Sloboda, kog će vam to Boga, ionako ste kreteni

No što uopće u tom naručenom uratku, u kom Tomić po svom običaju brani vlast od krezubog i tulavog naroda, piše? Pa on lamentira o tome kako nije istina da je vlast loša, a narod mudar i dobar. No iz toga izvodi mudar zaključak: “Što taj narod zaista zna bolje od ministara i zastupnika da bismo ga potezali da odlučuje o ovome ili onome u procesu, kako se to danas reče, neposredne demokracije? Može li se nekim primjerom potkrijepiti da bi neposredna demokracija pomogla? Ima li neka referendumska odluka koja je unaprijedila naše društvo i našu državu? Možda ona otprije godinu i po, kad je u Ustav ušlo da je brak zajednica muškarca i žene? Da, jebem ti, to je stvarno bila uvjerljiva demonstracija moralne i intelektualne nadmoći običnih, malih ljudi”.

Prva stvar koju treba uočiti je da Tomić ne razumije suštinu demokracije. Njemu je demokracija strano tijelo. Ne razumije samu njenu bit, ideju. Bit demokracije uopće nije u tome tko je najkvalificiraniji da donosi odluke: kad bi odluke donosile najmudrije glave, onda ne bismo ni imali demokraciju, već neki vid meritokracije, prosvijećenog apsolutizma. Koji, nesporno, može biti produktivniji od demokracije, no uz ogroman rizik dolaska na vlast genocidnih manijaka ili stvaranja društva poslušnika. Dakle, ideja demokracije je da odluke donose oni kojih se te odluke tiču. Da o zakonima odlučuju oni koji će po tim zakonima morati živjeti. Da odgovornost o dobru naroda bude na samom narodu. Referendumske odluke nisu da bi se nešto “unaprijedilo”: Amerika je još davno ukinula smrtnu kaznu, pa je na referendumu – vratila. Da, to nije korak naprijed – ali to je bila volja naroda. Vox populi, vox dei: glas naroda, glas Boga. S druge strane, može se postaviti pitanje: ako je vlast izabrana na izborima, daje li to toj vlasti mandat da donosi odluke suprotne volji naroda? Ne, naravno! Zato referendum postoji u svim razvijenim demokracijama, kao demokratski korektiv odluka vladajućih. Dakle, izlišno je lamentirati tko je kvalificiran donositi odluke: u demokracijama, vlast dolazi iz naroda, radi za narod, u ime naroda. Bio on tulav i krezub ili mudar poput Ante Tomića, koji je eto tu u prosvjetiteljskoj ulozi, jer narod je kako vidim glup i nesposoban. U redu, no i dalje ima pravo odlučivati o stvarima koje ga se tiču, zar ne? A ova vlast koja pokazuje vrlo opasne totalitarne tendencije, smatra da je ona tu da odlučuje umjesto naroda, jer ju je narod izabrao. Krivo. Narod isto tako ima pravo smijeniti izabranu vlast, demonstracijama recimo izboriti prijevremene izbore. Da, na ulici, ako treba! I to je demokratsko pravo, ne samo izlazak na izbore. I to pravo jamče Ustav i međunarodne konvencije o ljudskim pravima.

“Koje će nam dobro referendum donijeti, koja je mudrost i poštenje, skrivena moralna snaga u svenarodnom izjašnjavanju oko nekog pitanja, a koje ne može dosegnuti obična parlamentarna većina debila Iksa ili imbecila Ipsilona? Postavim sebi ovo pitanje zaustavljen kod štanda na kojemu se prikupljaju potpisi i ne nađem ništa, ma ni blizu, zašto bih im se i ja pridružio. Naprotiv, živcira me slaboumna, populistička poruka, prosti svijet razdijeljen na dvije polutke, vlast i narod, Nas i Njih”, mudruje Tomić. Stvarno, koje dobro je u tome da ljudi smiju odlučivati o sebi samima? To dobro se zove – sloboda. Sloboda izbora, recimo. Pa ste tako slobodni, primjerice, svoj zarađen novac potrošiti kako vi smatrate da vama odgovara, ma kako to možda bilo glupo. Možete ga zapiti, potrošiti na kladionici, ili ga možete pametno uložiti i živjeti od kamata ili dividende. Ili sloboda da svatko sam sebi izabere bračnog partnera, a ne da mu ga biraju roditelji, kako je bilo običaj kod aristokracije u nekim prošlim vremenima. Ukidanjem slobode izbora, ukida se svaki vid slobode. Sloboda izbora ne znači da će svatko od nas donijeti najbolju odluku, netko će možda glasati za kretene, netko će pogrešno uložiti novac i ostati bez njega, netko će se možda udati za nasilnu budalu i pijanca. Ali sloboda znači da svatko odgovara za svoje životne odluke. Pa i narod kao takav. Referendum nam je recimo donio neovisnost od moralno i ekonomski propale Srbije. I mogućnost da se legalno branimo od JNA.

Prijateljska vlast i neprijateljski narod

No Ante Tomić pretpostavlja “kako je ovo ostatak iz dugih stoljeća kad vlast stvarno nije bila naša, već zbilja, na određeni način, izvanzemaljska, drugačija, tuđa, često i otvoreno neprijateljska, kad se nisi mogao identificirati s njom naprosto stoga što su svi oni Arpadovići, Anžuvinci i Habsburzi, Turci, Mlečani i Francuzi govorili drugim jezikom. Što god bilo, nema nijednog razloga da bismo danas u takvo nešto vjerovali.” Stvarno, ova vlast je posve narodna! To je dokazala zaštitom vojnika Perkovića od zlog njemačkog pravosuđa, kako bi zaštitila ubojstva u ime naroda! Ova vlast je možda spram Hrvatske u nekim trenucima bila i više neprijateljska nego Habsburzi i Francuzi u svom najboljem izdanju, oni su bar neke ceste i pruge izgradili, i ne na kredit. No pitanje nije je li vlast “narodna”, svaka sebe takvom krsti. Pitanje je opravdava li vlast povjerenje birača, i najvažnije, kako se odnosi prema funkciji vlasti: kao servis tog naroda, koja sluša što narod, glup ili ne, misli i želi, pa u tu svrhu, poput civiliziranih Švicaraca, organizira referendume kako bi saznala žele li građani minarete ili ne, ako već sama nije sigurna, ili se ponaša kao Milanović, koji misli da je popio svu pamet svijeta, a ako mu tko ne vjeruje, tu je Ante Tomić da mu objasni da je Milanović pametniji od njega i da mu je šutjeti. A poanta teksta mu je da je narod smijet izabrati vlast koja donosi zakone, ali ne i odlučivati izravno o zakonima?! A kako narod onda uopće smije birati vlast ako je toliko glup i primitivan? Što onda ne bismo radije uveli diktaturu ako narod “glasa za barabe!?”

“Glasali su za barabe koje su ih opljačkali i opet će to učiniti. Oni stvarno, bez zajebancije, vjeruju u Gospu iz Međugorja. Oni ne čitaju knjige. U njihovim životima nema većeg intelektualnog uzbuđenja od RTL-ove serije “Ljubav je na selu”, kaže Tomić. Da, stvarno kog će Boga stoci referendum kada ni sami ne znaju što bi s vlastitim životima i vlastitom državom. Koje sve barabe biraju na izborima, strašno. Sve to treba najuriti i uvesti diktaturu proletarijata. Oni bi nešto kao odlučivali, stoka krezuba. Iskreno meni su najveće intelektualno uzbuđenje njegove kolumne, toga nema ni u srpskom reality showu, takvog intelektualizma. Tomić valjda čita knjige, samo ih baš ne razumije. Ili čita krive knjige, možda one od svog jarana Jergovića. Kako god, Tomiću je demokracija strano tijelo, a najviše ga plaši da bi krezubi narod na referendumu mogao opet izglasati nešto kontra mudrih odluka Partije. Najbolje i izbore ukinuti, jer narod tu i tamo glasa za HDZ. A HDZ ga opljačkao. Pa zato pod SDP-om imamo neviđeni prosperitet, jer ne pljačka. Samo je nesosoban i glup, iako ima sve zube i ne vjeruje u Gospu. Demokracija je za njega zapravo nacionalistička fantazija. Jer da nije bilo demokracije Tuđman ne bi dobio one prve izbore, a ne bi bilo ni referenduma o neovisnosti. Naravno, svaki diktator ima mantru da narod nije dovoljno zreo, i da je on tu da odlučuje što je za narod najbolje. I svaki diktator ima svoje dvorske lude poput Tomića.

A koja je skrivena moralna snaga u narodu? Ta da želi odlučivati sam o sebi. To je slobodarski duh. To je već puno. Za razliku od duha Ante Tomića, iz čijih se kolumni i inače jasno vidi da bi ljudima najradije nametnuo diktaturu samo zato jer se njegova stajališta razlikuju od stajališta većine. On je naime “iznad naroda” a u biti je odnarođeni Vlaj i osrednji pisac. Bit demokracije je u tome da svatko ima pravo štititi svoje interese, ali nitko nema pravo svoje interese štititi tako što će sebe proglasiti “moralno superiornim” ostalima, kako to čine Tomić i dobar dio organizacija za ljudska prava, pa temeljem svoje “moralne superirornosti” nametati svoje interese zajednici protiv volje zajednice. Osobno, grozim se ljudi poput Tomića koji sebe smatraju superirornima vlastitom narodu, a ne dijelom tog naroda s kojim dijele zajedničku sudbinu. Njemu bi bilo pametnije neki put ne napisati ništa, nego lamentirati samo da bi se ispunio partijski nalog.

Pokret solidarnosti s Dežulovićem nije stao na tome. Ekspresno su mu podršku počele davati i druge “slobodoumne” osobe iz regiona: Oliver Frljić, Viktor Ivančić, Heni Erceg, Predrag Lucić, Marinko Čulić, Jasmila Žbanić, Ladislav Babić, Snježana Kordić, Drago Bojić, Senad Pećanin, Boris Pavelić, Marijan Vogrinec, Ines Pletikos, Amila Kahrović Posavljak, Amer Tikveša, Esad Bajtal, Enver Kazaz, Dragan Markovina, Žarka Radoja, Paulina Janusz, Slavo Kukić, Nerzuk Ćurak, Štefica Galić, Amer Bahtijar, Maša Galić, Predrag Blagovčanin, Slobodan Dukić, Jasmin Hadžiahmetović, Almin Kaplan, Zlatko Jelisavac, Fahrudin Fahro Konjhodžić, Sanja Lazar, Bojan Marjanović, Božica Jelušić, Željko Pavičević, Dennis Gratz, Nikola Vučić, Marko Vrljić, Haris Ljevo, Danijal Behram, Jelena Svilar, Zoran Ivančić, Zoran Grozdanov, Lana Vuletić, Hasan Gabela, Saša Ibrulj, Salmedin Mesihović, Maja Zećo, Zvonimir Nikolić, Svjetlana Salahović, Vedrana Salahović, Ljiljana Zurovac, Ante Lešaja i Jasminka Filipas, a popis će sigurno za koji dan biti i daleko veći.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/d ... icu-808538