JURANDVORSKI ULOMCI (11./12. st.)

Prijepis iz: “Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA”

Jurandvor na otoku Krku, XI./XII. st., vapnenac
Jurandvorski ulomci nađeni su u Jurandvoru na otoku Krku. Na četiri kamena ulomka može se pročitati i ime kralja Zvonimira pa se pomišlja da je riječ o nastavku Bašćanske ploče, tim više što je sličnost među slovima velika.

Zagreb, Hrvatski povijesni muzej

PREMUDINI OSTRIŠCI (XII st.)



Prijepis iz: “Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA”

XII. st., pergamena, 2 ostriška, 2,1 x 25 i 3 x 25,5 cm
Premudini ostrišci zovu se i Bašćanski. Na dva ostriška nalazi se dio Muke po Mateju pisan prijelaznom glagoljicom. Ostrišci su dijelovi razrezanoga pergamentnoga lista.

Zagreb, Hrvatski državni arhiv

PLOČA KULINA BANA (1193. g.)

Priepis iz ''Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA''

Na ploči bana Kulina iz 1193.g., koja sadrži zapis hrvatskom ćirilicom o gradnji neke crkve, uklesana su oko petog križa tri vrlo sitna glagoljska slova: a, b, i malo dalje ž. Glagoljska slova su prema [Fučić] iz 13.-14.st., a nešto mlađi (iz druge polovice 14.st.) su ćirilični zidopisi oko križeva. Pisac ovih redaka sluti da bi, s obzirom na položaj ovih triju slova, to mogao biti dio glagoljske azbuke ab(vgde)ž itd., u kojoj su prebrisana slabašna, vrlo sitna glagoljska slova, preko kojih dolazi mlađi i mnogo oštriji ćirilski zidopisi. Ako je doista bila uklesana glagoljska azbuka, onda je ona svakako starija od nadpisa Kulina bana (1194.g.), jer preko njega ide rub petog i šestog kruga. Čini se kako je na temelju oblika samo triju slova a, b, ž vrlo težko reći nešto određenije o njihovoj starosti, jer ona ne sadrže nikakve dielove za sigurnije određivanje vremena. Glagoljsko slovo a nalazi se i kod četvrtog križa, kao dio ćiriličnoga proslova (vidi [Fučić], precrt ploče na str. 96).

Što se tiče predpostavke o gotskom podrietlu glagoljice, ona je itekako zastupljena među stručnjacima i dan danas. Tu je obširan noviji članak o gotskom podrietlu glagoljice:
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q= ... 4247,d.bGQ

Što se tiče staroslavenskog, većina stručnjaka ga smatraju mrtvim jezikom koji jest kano osnovu imao u nekom makedonskom narječju. Razlog toj predpostavci jest previše razvijen i bogat jezik za koji je nemoguće da ga je imao tada bilo koji slavenski nepismen i neobrazovan narod.

Ovdje je poprilično obširna razprava o postanku glagoljice, s ukratko obrađenim svim zamislima:
http://www.svjetlopis.web44.net/hr_kult ... oljice.pdf

Izdvajam:

Glagoljica kano hrvatsko pismo
Kolijevkom hrvatske glagoljske knjige Rudolf Strohal drži otok Krk i krčku
biskupiju, a ne Dalmaciju. (Strohal, 1915: 7) Temeljem istraživanja Marije s. Agnezije
Pantelić danas prevladava obratno mišljenje, da su upravo Zadar i zadarsko
područje, uključujući i ličko-krbavsko područje, glavna jezgra hrvatskoga glagoljaštva.
Do danas su napisane mnoge rasprave o tome kako je glagoljica došla u
Hrvatsku. Pri proučavanju se te problematike moguće osloniti na najstarije sačuvane
glagoljske epigrafe koji potječu tek iz XI. st.

I danas nailazimo na mišljenja koja glagoljicu drže iskonskim hrvatskim pismom
koje su Ćiril i Metod samo proširili po slavenskom svijetu. Oživljavanje teze
da je glagoljica izvorno hrvatsko pismo najviše zastupa franjevac trećoredac Marko
Japundžić, a uz njega i senjsko-gospički biskup Mile Bogović. M. Japundžić dokazao
je da je hrvatsko-glagoljski misal prvi put preveden u vrijeme prije nego su se
Ćiril i Metod rodili te ne isključuje mogućnost da su Sveta Braća glagoljicu mogla
upoznati u Solunu, gdje je bilo mnogo Slavena i gdje su naučili i slavenski jezik, te
smatra da je glagoljica vrlo lako mogla prodrijeti u Makedoniju. U knjizi Tragom
hrvatskoga glagolizma napominje: „Glede glagoljskoga pisma, možemo danas reći
sasvim sigurno da je glagoljica hrvatsko narodno pismo i da je nastala prirodnim razvojem
na hrvatskom tlu iz latinskog pisma. Paleografja (nauka o postanku pisma)
govori, da je glagoljica zapadnoga podrijetla, tj. upravo jedno latinsko pismo, a ne
grčko, a još manje istočno.“ (Japundžić, 1995: 81)
Crkvenog povjesničara M. Bogovića ne zadovoljava Ćirilometodska teorija o
nastanku glagoljice upravo zbog postojanja hrvatske glagoljske kulture. Smatra da je
najlogičniji zaključak taj da je glagoljica nastala ondje gdje su joj najstariji kameni
spomenici, tj. na hrvatskom sjeverozapadu. Ako se neki spomenici izvan hrvatskoga
prostora i datiraju kao stariji, svejedno postoje dokazi da je glagoljica kod nas u
uporabi bila prije pojave pronađenih kamenih spomenika.

Kako pojedini slavenski narodi reču za glagoljicu:

Bugari, Rusi, Makedoci: глаголица (glagolitsa / glagolica)
Bjelorusi: глаголіца (hłaholica)
Hrvati: glagoljica (makar su je neki Hrvati zvali i glagolica)
Srbi: глагољица / glagoljica
Česi: hlaholice
Poljaci: głagolica
Slovenci: glagolica
Slovaci: hlaholika
Ukrajinci: глаголиця (hlaholycia)

NAJSTARIJA NEHRVATSKA GLAGOLICA

U dubinama glagoljaške poviesti, od 9. do 12. stoljeća, najstarije tragove glagoljskih nadpisa nalazimo u Panoniji, Hrvatskoj, Bosni, Zahumlju (današnja Hercegovina), Makedoniji, Bugarskoj, Moldaviji, Rusiji.

Postoje tri glavna područja glagolizma:
a) hrvatska,
b) bugarsko-makedonska,
c) češko-moravska.

Navedimo neke od najstarijih poznatih glagoljskih nadpisa.

1. Okrugla ili Simeonova crkva u Preslavu, staroj priestolnici Bugarske, sadrži zidopis s grčkim slovima i glagoljskim za slavenske glasove. Zidopis je vremenski iz godine 893.

2. Jedini vidljivi ostatak glagoljice u Makedoniji nalazi se u Crkvi sv. Nauma na Ohridskom jezeru. Radi se o vrlo kratkom proslovu uparanom u zid (zidopis), za kojeg se računa da potječe iz 10.-11. stoljeća (po Vjekoslavu Štefaniću). Po Branku Fučiću on spada u 12. st. Zapis se sastoji od dvie rieči: (NIKULA, glagoljicom) i (POP, ćirilicom). Slovo U na tom glagoljsko-ćiriličnom zidopisu je gotovo istog oblika kano na Bašćanskoj ploči.
Glagoljica se u Makedoniji zadržala dulje nego u Bugarskoj. U to vrieme Ohrid spada među vjerojatno najživlja umna središta, gotovo bez premca u Europi. U Ohridu je samo tiekom 30 godina, nakon smrti Metodove g. 885., odgojeno po predaji 3500 učenika (neki misle da je taj broj preuveličan). Važni su glagoljski rukopisi nastali kano kasniji priepisi glagoljaških proslova Klimenta i Nauma ter njihovih učenika: Assemanijevo evanđelje, Marijinsko evanđelje (neki misle da je hrv. podrietla), Sinajski psaltir, Ohridsko evanđelje, Zografsko evanđelje i drugi.


Marijinsko evanđelje

Marijinsko evanđelje (11.st.) pronađeno je u riznici samostana ,,Rođenje Bogorodice Marije'' na Sv. Gori (Atosu) u Grčkoj, odakle je preneseno u Petrograd. Ima 172 str., a dva se nalaze u Beču. Stručnjaci nisu suglasni je li nastao u Hrvatskoj ili Makedoniji (na srbskoj wikipediji sam vidio da ga i Srbi svojataju, ali na način da niti ne spominju mogućnost da je hrvatsko ili makedonsko). Samostanske riznice u Grčkoj i Izraelu (Sinaj) ljubomorno čuvaju vjerojatno i još neke stare glagoljske spise.
Spomenimo da se najstarijim proslovom pisanim na glagoljici smatra podpis nekog slavenskog kneza na izpravi iz godine 982., koja se čuva u samostanskoj riznici Svete gore Atos u Grčkoj.
Smatra se da je Assemanijevo evanđelje pisano u Ohridskom učilištu u Makedoniji na pergamentu (koži), po nekima u 11.st. U (jednopisu) jednostručnoj knjizi [Džurova, Stančev, Japundžić] smještava se u drugu polovicu 10. st. Zanimljivo je da obiluje spojenicama, ter da u naslovu oblom glagoljicom sadrži (EVAGGELIE, t.j. evanđelje) s dvostrukim ,,g''. Braća Ćiril i Metod uvršteni su u tom evanđelju među slavenske svetce. Mnogi je smatraju najljepšom staroslavenskom knjigom. Na kraju 158 listova nalazi se i danovnik svetaca i hrvatskih naziva mjeseci. Našao ju je godine 1736. u Jeruzalemu Josip Simon Assemani (1687.-1768.), talijanski isusovac podrietlom iz Sirije, koji je jedno vrieme bio upravitelj Apostolske knjižnice u Vatikanu. Danas se taj vriedan rukopis čuva u Vatikanskoj knjižnici.


Sinajski psaltir

Sinajski psaltir (Psalmi) je nastao na tlu Makedonije u 11. st., ima ukupno 177 str. Jedan je od najvažnijih staroslavenskih prievoda psaltira. Odkrio ga je 1850. na Sinaju Porfirij Uspenski, a objelodanio L.V.Geitler 1883. u Zagrebu.


Zografsko evanđelje

Zografsko evanđelje (kraj 11. ili početak 12.st.) ima ukupno 303 lista, od toga 298 pisanih glagoljicom. dok su posljednji listovi nešto mlađi, naknadno dodani, pisani ćirilicom. Pronašao ga je hrvatski književnik i međudržavnik (u službi Austrije) Antun Mihanović u bugarskom samostanu Zografu g.1843. Bugarski kaluđeri su ga g.1860. poklonili ruskom caru Aleksandru II. Danas se čuva u Petrogradu. Značenje grčke rieči ,,zograf'' je slikar ikona.
Makedonski uresitelji glagoljskih knjiga dostigli su veoma visoku umjetničku razinu (vidi [Pucko]). Neki stručnjaci smatraju da je djelatnost glagoljaša u Makedoniji u najranijem razdoblju utjecala i na hrvatski književni običaj. Branko Fučić smatra da se neki naknadni utjecaji ohridskog glagoljskog učilišta na hrvatskom području mogu do 12.st. pratiti duž našeg obalnog pojasa. S tim gledištem nisu suglasni svi stračnjaci.

3. U Rumunjskoj je u jednoj seoskoj crkvi iz 10.st. pronađen glagoljski zidopis.

4. Kratki glagoljski zidopisi nalaze se i u Sabornoj crkvi u Novgorodu, ter u Crkvi sv. Sofije u Kijevu. Zanimljivo je uzput spomenuti da su ruski monasi rabili glagoljicu kano tajno pismo (tajnopis) u 12. stoljeću (postoje i spisi od 15. do 17. stoljeća), pišući naizmjence glagoljskim i ćirilskim slovima. U Kijevu se neki pisci podpisuju glagoljicom štoviše i u 17. stoljeću. U Rusiji se glagoljica naziva kurilovicom (dakle ćirilicom) do 11.st. O tome postoji samo jedno pisano svjedočanstvo: u Genadijevoj Bibliji iz g. 1047.

5. Najstariji češki glagoljski zapis predstavljaju Pražki odlomci iz 11. stoljeća. Ostali su odlomci očuvani u kasnijim priepisima u ruskoj ćiriličnoj i hrvatskoj glagoljskoj književnosti. Na.pr. predaja o sv. Vaclavu nastala u Češkoj oko g.940. očuvana je u hrvatskim brevijarima iz 14. i 15. stoljeća, gdje se ime tog svetca prenosi Većeslav (Dario Tikulin upozorava kako je Većeslav starije od Vaclav). U ranim hrvatskim knjigama vidljivi su i neki moravizmi, kano ostatak utjecaja češkog glagoljskog običaja na hrvatski.

Dobro je napomenuti kako glagoljski nadpisi u kamenu postoje jedino na hrvatskom narodnostnom području i nigdje drugdje do sad nisu nađeni.

Izvori:
Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA
http://www.enciklopedija.hr/

GLAGOLJICA U SLAVONIJI

Još u prošlom stoljeću bilo je onih koji su smatrali da je i područje današnje Slavonije prije dolazka Turaka bilo glagoljaško, (vidi [Stojanović], [Strohal] str. 24). Danas se tom gledištu priklanjaju i neki od naših suvremenih stručnjaka. Ono se oslanja ponajviše na odkriće glagoljskih nadpisa na freski (zidosliku) u gotičkoj Crkvi sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu, mjestu između Slavonskog Broda i Požege, godine 1989. (vidi [Uzelac]). Novi nadpis, bez ikakve sumnje glagoljski, odkriven je godine 1994. na lievom i desnom dovratniku na ulazu u crkvu.
Na drugom mjestu, u ruševinama romaničkoga benediktinskog Samostana sv. Mihajla, na Rudini kraj sela Čečavca nedaleko Požege, izpod Psunja, pronađen je sedamdesetih godina ulomak opeke s nadpisom koji se sastoji od četiri glagoljska slova Č R I Z, koja daju brojnu vriednost 1129, kako je proštio Valentin Putanec. Opeka s glagoljskim nadpisom je iz 11.-12.st. (vidi [Putanec], [Geber]. Potvrdu o tome da se doista radi o glagoljici dao je i vodeći stručnjak za glagoljsku epigrafiku (staronadpisovlje) - Branko Fučić (obaviest o tome Darko Žubrinić je dobio u pismu ravnateljice Gradskog muzeja (zbirkokuće) u Požegi, Dubravke Sokač-Štimac; u požeškoj Zbirkokući možete tu opeku vidjeti, kano i svjetlopise glagoljskih nadpisa iz Drenovaca).
Rudine predstavljaju golemu cjelinu koju još treba iztražiti. Neobični ljudski likovi izklesani u kamenu bili su svojedobno (1975.) velika viest prigodom izložbe ,,Umjetnost na tlu Jugoslavije'' u Parizu. U Rudinama se javlja više vrsti pisama: latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica. Tu se javlja i nadpis BRAT IAN, prema Anđeli Horvat najstariji nadpis na hrvatskom jeziku pisan latinicom, iz 12. ili 13. st.
Ivan Kukuljević Sakcinski zapisuje da je pronađen i glagoljski nadpis u Subockoj (između Lipovljana i Novske) iz godine 1095., dakle iz vremena Bašćanske ploče, i to sljedećeg sadržaja: ,,počiva Bu(d)imir sin (Pri)bibla Sudemi(rova) 1095''. Nadpis je nažalost propao (vidi [Horvat], str. 113).
Vriedi ovdje navesti i mišljenje tako ugledne osobe kano što je Eduard Hercigonja (vidi [Hercigonja], str. 30): ,, ... Ono što toj kraljevskoj darovnici (Bašćanskoj ploči, opazka D.Ž.) daje jednu dodatnu vriednostnu protegu jest i to što bašćanski kameni nadpis izkazuje razpoloženje, pozitivan odnos jednog hrvatskog vladara, bivšeg bana Slavonije (kralja Zvonimira, op. D.Ž.), dakle iz sjevernog, panonskog prostora, prema glagoljaštvu. A to onda može biti i podatak vjerodostojan za ocjenu tadašnje proširenosti glagoljice u nas.''

Izvor: Darko Žubrinić - HRVATSKA GLAGOLJICA

Također, o glagoljici u Slavoniji dodatno morete proštit i ovdje:
http://www.croatianhistory.net/etf/dren.html

Jeli ima šta glagoljice u Srijemu?

Nisam nigdje do sad našao da je neki stariji glagoljski nadpis nađen na prostoru Sriema. Obćenito, Slavonija je najsiromašnija nađenim glagoljskim nadpisima, makar to ne treba značiti da se tamo nije rabila, jerbo tamo je bilo malo čvrste građevne tvari koja bi preživila burne događaje kroz poviest.

Ali imaš nadpis u novije vrieme u Iloku na zidu jednog dvorišta :-)

Ilok.. Nije to dovoljno istočno Ja bi rađe Zemun, a može i Petrovaradin

SMJEŠNA PRIČA TOME ARHIĐAKONA KAKO JE GLAGOLJAŠ POSTAO KRČKI BISKUP

U knjigama se često navodi priča Tome Arhiđakona, pisca iz 13. stoljeća, iz njegove ,,Historie Salonitane''. Toma je bio nesklon rvatima, i glagoljicu zove gotskim krivovjerjem. Priča opisuje primjer 'šizme' u Hrvatskoj, pomalo lahkovjeran i šaljiv, ali u kojem ima možda i zrno istine.
Neki došljak Ulfo (Vučić, vjerojatno iz akvilejske patrijaršije), nagovorio je Hrvate na Krku da pošalju starca Cededu da ga papa Honorije II. posveti za biskupa i odobri mu bogoslužje na narodnom jeziku. Kad je Cededa došao u Rim pred Papu, ovaj ga je ukorio što nosi bradu i izčupao mu iz nje par dlaka, ter mu nije odobrio slavensko bogoslužje. Međutim, lukavi Ulfo je uvjerio Cededu, koji nije znao latinski, da ga je Papa tim činom zapravo posvetio za biskupa. Nakon dolazka na Krk, Cededa je bio oduševljeno primljen kod naroda. Toma dalje priča da je Cededa protjerao krčkog biskupa i preuzeo biskupsku stolicu. Saznavši za to, Papa je poslao svog izsaslanika koji prokune Cededu, a Ulfa odvede u zatvor u Split. Međutim, Cededa je i dalje ostao na mjestu biskupa, dok nije umro 'sramotnom arijanskom smrću'. Povjestničarka Nada Klaić vidi u ovoj priči zrno istine. Ona smatra da je Ulfo bio izsaslanik Aleksandra II., protupape koji je vodio pokret obnove i bio u zavadi s papom Honorijem II. U Hrvatskoj je postojao odpor obnovi, pak je krčki biskup bio protjeran i na njegovo mjesto postavljen Cededa. Dakako, i ova Tomina priča je potvrda razširenosti glagoljice na Krku.

PRIMJERI PLEMIĆA I UČENIH LJUDI KOJI KORISTE GLAGOLJICU

Glagoljaši nisu bili samo neki neuki seoski svećenici, već ima zamjetan broj poznatih plemićkih i učenih ljudi koji ju koriste i uzdižu.
U prilog tome govori i niz osoba važnih za glagoljicu, koje su ujedno bile i izvrstni poznavatelji latinskog jezika, i njime se služili putujući po Europi. To su Juraj iz Slavonije (14/15.st), višejezičar, bogoslovni pisac, nastavnik na Sorboni u Parizu, zatim Novak Disislavić (14.st.), tvorac znamenitog Misala kneza Novaka (čuva se u Austrijskoj narodnoj knjižnici u Beču), magistar i kraljevski vitez na dvoru Ludovika I. Anžuvinca, Franjo Jožefić (16.st.), senjski biskup i međudržavničar u službi Ivana Zapolje, Jeronim Vidulić iz Zadarskoga književnog kruga (15.st.), Nikola Modruški (15.st.), modruški biskup, latinski čovjekoljubni pisac, modruški biskup Šimun Kožičić (16.st.) i drugi (više u Damjanović)
Stjepan Belić je 1494. dobio dopuštenje da uz bogoslovlje predaje i staroslavenski jezik. On je na taj način prvi poznati službeno imenovani predavač staroslavenskog jezika (Tandarić str. 64).
Zanimljivo je spomenuti da pojedine velikaške obitelji u Hrvatskoj, kano Zrinski i Frankopani, rabe glagoljicu i hrvatsku ćirilicu, govore i latinski. Za primjer, sačuvano je pismo bana Nikole Šubića Zrinskog (Szigetskog) barunu Antunu od Turna i Križa, o nadolazećoj turskoj opasnosti, dok 'od nikogar ni jedne pomoći' pisano glagoljicom 1544. Rukopisno glagoljsko pismo (brzopisno) pojavljuje se u stvarnosti za svakodnevnu i uredsku uporabu u Hrvatskoj u 16. stoljeću.

JURAJ SLOVINAC

Vriedi posebno spomenuti Jurja iz Slavonije (George de Slavonie ili de Sorbone, 1355/60-1416) rođenog u Brežicama (današnja Slovenija), koji je bio glagoljaš i latinist, duhovni pisac i nastavnik na Sorboni u Parizu, zatim u crkvenoj službi u Toursu. Glagoljski bogoslužni proslovi - Otčenaš, Pozdrav Marijin i drugi - govore o njegovom glagoljaškom odgoju u hrvatskoj uljudbenoj sredini. Svojim francuzkim suradnicima htio je pokazati kako izgleda hrvatsko pismo, koje on izričito naziva alphabetum charwaticum. Jednim zapisom na latinskom jeziku obavještava ih da su hrvatski biskupi bili prvi koji su poznavajući oba jezika, kako latinski tako i hrvatski, slavili misu na jednom i drugom jeziku, kako bi smatrali uputnim. Ostao je sačuvan njegov rukom pisani glagoljski abecedarij, koji se čuva u Toursu u Francuzkoj, u kojem su navedeni nazivi slova i brojčane vriednosti. Osim toga tu su glagoljicom navedeni Otčenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje. Radi se dakle o začetku glagoljaške početnice, vrlo sličnog sadržaja kano u našim prvim glagoljicom tiskanim početnicama (1527, 1530, 1561). Takve početnice su, nema sumnje, postojale i puno ranije, ali na žalost nisu očuvane.
U jednom zapisu koji se čuva u Toursu Juraj navodi Jeronimove rieči da je svojedobno preveo psaltir na svoj jezik, i dodaje ,,Ovdje se radi o prievodu Psaltira na slavonski (t.j. hrvatski) jezik''. Nadalje Juraj daje i popis hrvatskih biskupija u kojima je, uz Istru, bilo dozvoljeno glagoljanje: Krbava, Knin, Krk, Split, Trogir, Šibenik, Zadar, Nin, Rab, Osor (Cres i Lošinj) i Senj (vidi Šanjek, str.104).
Proslov Otčenaša kojeg je u 14.st. glagoljicom zapisao Juraj iz Slavonije vjerojatno za svoje suradnike nastavnike u Francuzkoj. Rukopis se čuva u Toursu. Sliedi preslovljen proslov na latinicu:
,,Oče naš iže esi nanebesih. sveti se ime Tvoe. pridi cesarstvo Tvoe. budi vola Tvoja jako nanebesi inazemli. Hlib naš vsedanni dai namga danas i otpusti nam dlgi naše. Jakože i mi otpušćaem dlge dlžnikom našim. i nevavedi nas v napast. na izbavinas od neprijazni''
Skupa s Otčenašem nalazi se i njegov abecedarij u kojem je zanimljivo primjetiti da je brojna vriednost za Č u njegovom popisu jednaka 1000, a za JU iznosi 5000. Između njih su još tri slova Š, JER, JAT, za koje brojčane vriednosti nisu upisane. Sa strane u zadnjem redku abecedarija dolazi latinicom upozorenje ,,tisutse'' (tisuće). Dakako, time se podrazumievaju i sve međuvriednosti, tako da imamo oznake za pet tisućica: Č=1000, Š=2000, JER=3000, JAT=4000, JU=5000.
Izpod abecedarija na latinskom piše: Istud alphabetum est charwaticum (ovo je hrvatski azbukvarij). Kasnije se navode kraći primjeri bogoslužnih proslova pisanih glagoljicom, koje je Juraj očevidno pisao po sjećanju. Na taj način čini se da imamo i vrlo rano svjedočanstvo o postojanju glagoljskoga učilištva u Hrvatskoj. (vidi Tandarić, str.47). Juraj iz Slavonije ušao je u poviest francuzke i europske književnosti svojom knjigom ,,Le chasteau de virginite'' (Tvrđava djevičanstva). Bio je vrlo ponosan na Istru, za koju kaže da je dio njegove hrvatske domovine: Istria eadem patria Charwati.

(Iz knjige od Draka Žubrinića)

PETRISOV ZBORNIK (1468.) (Istra ili Ozalj)


Petrisov zbornik, 1468., papir, 350 listova, 13,5 x 20 cm
Petrisov zbornik iz 1468. ima 350 papirnih listova (= 700 stranica) ter je najobširniji, po sadržaju i jeziku najzanimljiviji među hrvatskim srednjovjekovnim glagoljicom pisanim zbornicima i najvažniji izvor za iztraživanje srednjovjekovne hrvatske književnosti i njezina jezika. U njemu se nalaze različiti članci iz apokrifne književnosti, srednjovjekovnih romana, znanozbirnih (enciklopedijskih) proslova, traktata, recepata itd.
Nazvan je po Josipu Antunu Petrisu (1787. – 1868.), kanoniku krčkom, u čijoj je ostavštini pronađen. Pisale su ga tri ruke liepom minuskulnom glagoljicom, uobičajenom za neliturgijske knjige XV. stoljeća. U njegovu jeziku miešaju se osobine čakavštine, kajkavštine i staroslavenskoga jezika. Što se podrietla tiče, znanstvenici su neodlučni između Istre i ozaljskog područja.

Zagreb, Nacionalna i sveučilištna knjižnica, R 4001


Petrisov zbornik predstavlja najvažniji nebogoslužni hrvatskoglagoljski proslov. Pisan je u Istri godine 1468.
U Petrisovu zborniku (350 listova, t.j. 700 stranica, protega 20x13.5 cm2, čuva se u Narodnoj i sveučilištnoj knjižnici u Zagrebu) nepoznati pisac rukom piše: ,,Nam je biti meštrom i prosvjećivati plku t'mu... Ako pop ne uči pl'k, on kriv bude'' (plk=puk, narod). U spomenutoj knjizi izprepleću se čakavsko-kajkavski jezični dielovi sa staroslavenskim. Žakan Broz Kolunić (točnije, Broz Kacitić iz plemena Kolunić iz Bužana) godine 1468. piše ,,I gdo knjige počtuje, da je knigami počtovan'' (tko knjige poštiva bit će poštovan). Iste godine jedan nepoznat glagoljaški pisac piše: ,,A sada draga moja bratja primite te knjige i držite (j)e kako zrcalo pred očima vašima...'' Na taj način moguće je govoriti i o glagoljskom humanizmu. Tome u prilog nedvojbeno ide velik broj glagoljskih knjiga, rukom pisanih ili tiskanih, kano i to da na pr. knez Novak Disislavić, koji svojom rukom piše znameniti Misal kneza Novaka - magistar, dvorski vitez kralja Ludovika Anžuvinskog i glagoljski pisac. Glagoljaš Juraj iz Slavonije je, kako smo već naveli, nastavnik na Sorboni u Parizu.
Gore spomenuti kajkavizmi u Petrisovu zborniku, koji se rabe zajedno s čakavicom, idu očevidno za tim da se proširi krug štioca, da se stvori hrvatski jezični običaj kojim bi se približili jezično udaljeni dielovi hrvatskoga naroda. To je vidljivo i iz drugih glagoljskih spomenika. Kano primjer vriedi spomenuti da na pr. u Petrisovu zborniku postoje zanimljive rečenice u kojima se rabi istodobno čto, kai, zač: ,,I reku (j)emu anđeli vraž'i ki ga budu držali: čto se žalostiš ubogi človeče, i kai se mećeš, i zač trepećeš'' (vidi Damjanović). To miešanje sustava dielom je posljedak svjestne namjere, a dielom i područnog stanja. Tragovi tog miešanja vidljivi su i u jeziku današnjih Gradišćanskih Hrvata u Austriji i Mađarskoj koji ima čakavsko-kajkavske osobitosti. U Lici na potezu Ogulin-Senj ima nekoliko sela starosjedilačkog stanovničtva koje govori mješavinom čakavsko-kajkavskom.
Kajkavizmi se u Hrvatskoj književnosti pojavljuju u 15.st., i to ne samo uzputno, već na cielim stranicama. U Petrisovu zborniku je ponekad i po desetak uzastopnih stranica pisano kajkavski. Eduard Hercigonja sluti da bi izvor Petrisova zbornika mogao biti ozaljski, a ne istarski. Ozaljski glagoljaški krug djelovao je u smjeru uzporedne uporabe čakavske. kajkavske i štokavske pisane rieči.


Pys(an) M(a)rije

Rič je draga stvorena ot Svete Dyvi M(a)rije.

U se vryme godišća
mir se svitu navišća
skroz rojenje dytića
ot S(ve)te D(y)vi M(a)rije.

Ot pryčiste Dyvice
t(e)r nebeske kraljice
vzide zvezda Dannica
ot S(ve)te Dy(vi) [Marije].

D(y)va sina porodi,
djalju silu podlomi,
a krstjane slobodi,
S(ve)ta D(y)va [Marija].

O polnoći se on rodi.
nebo i z(e)mlju prosvetli,
kako o poldne svetlo by.
S(ve)ta D(y)va M(a)r(ija).

Izvor:
Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA
http://www.croatianhistory.net/etf/petris.html
Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA

DOPUŠTENJE PAPE HRVATIMA O UPORABI GLAGOLJICE U BOGOSLUŽJU (1248.)

Jedan od važnijih nadnevaka u poviesti hrvatskog glagolizma je dopuštenje pape Inocenta IV senjskom biskupu Filipu da rabi glagoljicu svugdje unutar njegove biskupije gdje se niže svećenstvo već njome služi. Odobrenje je za senjsku biskupiju dobiveno g.1248. Isti papa je uporabu glagoljice odobrio i omišaljskim benediktincima na otoku Krku g.1252. Do toga je došlo u vrieme hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV, koji je nadbiskupom splitskim imenovao Ugrina. On je poslao senjskog biskupa Filipa rimskom papi Inocentu IV u francuzki grad Lyon, gdje se održavao crkveni Sabor, da izprosi nadbiskupski palij (plašt), koji predstavlja znak metropolitske časti. Tom prigodom je Filip zamolio papu da mu odobri slavensko bogoslužje. Točnije, biskup Filip, koji je do tada u Senju misio na latinskom, moli za dopuštenje da obavlja glagoljašku misu, koju narod razumije. Na tu molbu je papa odgovorio g.1248. sljedećim pismom (na latinskom): ,,Prikazana tvoja nam molbenica sadržavala je kako ima u Slavoniji neko osobito pismo koje svećenstvo rečene zemlje tvrdi da ga je sv. Jeronim izumio i njim se u obsluživanje službe božje posluživao. Po tom da se i ti njima ujednačiš i sliediš običaj one zemlje, u kojoj kano biskup stojiš, od nas si najpokornije molio da ti dopustimo službe božje obavljati rečenim pismom. Mi pak razumijevši da besjeda stvari, a ne stvar besjedi podčinjena ima biti, ovim ti vlast podjeljujemo da tamo gdje je to običaj vršiti, možeš i ti slobodno služiti se u kriepost ovih, samo ako se različnošću pisma jezgra stvari ne mienja" (vidi [Milanović] str.95).
Ova povlastica predstavlja jedinstven slučaj u poviesti Europe. U Katedrali sv. Marije u Senju bilo je od 1248. pak sve do dana današnjega zabranjeno misiti na latinskom jeziku, osim što se na latinskom mogla govoriti samo t.zv. tiha misa.
Izgleda da je takvih dozvola u hrvatskoj poviesti bilo mnogo više, ali se nisu sačuvale. Sredinom 14. st. je moravski markgrof, a kasnije češki kralj Karlo IV, izviestio papu Klementa VI da su na našem primorju ratovi uništili ,,mnogo benediktinskih i drugih samostana u kojima su se po starom običaju, odobrenom od Apostolske Stolice, pjevale mise i štili kanonski časovi slavenskim jezikom.

Izvor: Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA

GLAGOLJICA U TRSTU I OKOLICI

Glagoljica je u Srednjem vieku bila prisutna i u Trstu. Rudolf Strohal spominje nadpis na kući u via S. Maria Maggiore 2 u Trstu (vidi [Strohal], str.61). Proslov je iz oko g.1500., i predstavlja vjerojatno neki čarobnički zapis, gdje se miešaju latinična slova sa 6 glagoljskih. Taj nadpis, koji je prije resio ulaz nekadašnje kuće Conti u Starom gradu u Trstu, sada je smješten u Vrtu Staroslovnog muzeja u Trstu (vidi [Fučić]).
Narod je zahtievao glagoljsko bogoslužje, pope glagoljaše. U suprotnom nije mario za latinaše i nije plaćao dohodarinu. Zato je bilo i svetćenika Talijana koji su naučili glagoljati. Jedno vrieme u Trstu su postojala dva glagoljaška samostana. Zanimljivo je da je još dublje u Italiji, u Cividaleu, pronađen jedan glagoljski nadpis uklesan u kamenu (vidi [Fučić]).

BUNA NARODA u RIECI (16.st.) ZA OBSTANAK GLAGOLJSKE MISE

Kano dokaz ukorienjenosti glagoljice ima sliedeći primjer: biskup pulski Claudia Sozomena je g.1593. naredio da se ima odstraniti hrvatskoglagoljsko bogoslužje u Rieci (pod Pulu u to vrieme spada i Rieka). Točnije, na crkvenom saboru u Rieci je naredio da se mora prekinuti s glagoljskom misom i uvesti časoslov i obrednik na latinskom jeziku. Narod u Rieci je na to zaprietio da ne će plaćati crkvenu desetinu i ostale dohodke za grad, nakon čega je biskup popustio. Od Rima se uspjelo izhoditi da i nadalje ostane glagoljska misa ([Ivanišević], str.22). To predstavlja još jednu potvrdu od strane najviših crkvenih vlasti o slobodnoj uporabi glagoljice na tlu Hrvatske.

VINODOLSKI ZAKON (1288., očuvan priepis iz 16.st.)



U hrvatskoj pravnoj poviesti najveću važnost ima Vinodolski zakon pisan g.1288., koji nam je poznat iz kasnijeg priepisa uredskim brzopisnim glagoljskim pismom iz 16.st. pisan na 17 stranica u ukupno 75 članaka (čuva se u Narodnoj i sveučilištnoj knjižnici u Zagrebu). Pisan je na osnovu važećeg običajnog prava ,,svojih starih, izkušanih zakona''. Njegova važnost je, osim što je pisan hrvatskim pismom (što se u proslovu izrjekom navodi), da ne poznaje mučenja u kaznenom postupku. To je jedinstven slučaj u tadašnjoj Europi. Jedinstven je i po ćudorednoj zaštiti žene.
Glavno dokazno sredstvo u kaznenom pravu su svjedoci, a ako njih nema onda zakletva. Pravni poslovi povezani s nekretninama poput zemlje i vinograda obavljali su se uz ,,likuf'', t.j. gostbu (rieč je njemačkog podrietla). Likuf je trebao poslužiti za bolje sjećanje na sklopljeni pravni posao (vidi [Margetić]).
Još i danas neke žene u Hrvatskoj ne izlaze iz kuće bez rubca na glavi. Nekada je bilo nezamislivo vidjeti ženu bez rubca. Tome u prilog govori i članak 27. Vinodolskog zakona: ,,... Nadalje, ako bi mužkarac ženi sbacio hovrlicu ili pokrivaču s glave zlonamjerno, ter bi se (to) moglo dokazati trima dobrim mužkarcima ili ženama (t.j. mogli bi posvjedočiti tri mužkarca ili žene), plaća 50 libara... Ako pak sbaci žena ženi spomenutu pokrivaču, plaća 2 libre dvoru, a onoj dvie ovce...''
Vinodolski zakon nije donesen nasilnom voljom plemića, već dogovorom slobodnih obćina: Bakra, Bribira, Drivenika, Grižana, Grobnika, Hreljina, Ledenica, Novog Vinodolskog, Trsata. Predstavnici obćina prikupili su i zapisali stare zakone koje su čuli od svojih djedova. On sadrži štoviše i odredbe koje ograničavaju samovolju kneza i vladajućeg razreda u prekomjernom kažnjavanju. U europskoj pravnoj poviesti ranog srednjovjekovlja Vinodolski zakon predstavlja važan pravni spis. Među slavenskim zakonicima jedino je ,,Pravda'' neznatno starija - iz g.1282., iako njezini izvori navodno sežu još u vrieme prije pokrštavanja Ukrajine (njezin stari naziv bio je Rus') godine 988. Vinodolski zakon ima i književnu vriednost (vidi [Katičić]).
Latinično izdanje Vinodolskog zakona prvi je objavio Antun Mažuranić u časopisu ,,Kolo'' u Zagrebu g.1843. I strani pisci pokazali su veliko zanimanje za taj naš pravni spomenik. Tako je već 1846. bio izdan i u Moskvi na ruskom jeziku, zatim opet 1878. u Petrogradu, kada A.M. Evreinova izdaje knjižicu o Vinodolskom zakonu s prievodom i preslovljavanjem u izdanju Družtva ljubitelja stare pismenosti (vidi [Franolić], str.49). U Poljskoj je izdan 1856., a razčlanba o zakonu objavljena je i u Francuzkoj g.1896.. Obširnije vidi u [Margetić], [Bratulić].


Izvor:
Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA


Preslovljavanje izvornika iz glagoljice u latinicu ( https://hr.wikisource.org/wiki/Vinodolski_zakonik )
V' ime božie amen let gnih 1280 ./. 8. indicio pravo,
dan 6. miseca jenvara.-

V' vrěme kralja ladislava preslavnoga kra
la ugrskoga kralestva nega leto .6. nadeset.

Va vrime ubo velikih muži, gospode fedri
-ga ivana levnarda duima bartola i vida
krčkih vinodolskih i modruških knezi.-

Zač dole kr... videći ludi ki bludeći
svoih starii ... kušenih zakon zato ubo edin
poedinom i ... ludi vinodolski želeći
one stare ... akone shranitie napuni ke
nih prvi i... da su ... neni neurěeni.-

Skupiše se vs..na kup ... crikveni tako pri-
prošći ludi sveršeněm ...ć zdrave svet.
U novom gradu pred obrazom toga istoga kneza
leonarda zgora imenovana isbrašese od vsakoga
grada vinodolskoga ne vse starijši na vkup
nake viahu dase bole spominahu vzakonih
svoih otac iodsvoih ded ča bihu slišali,
inim narediše i ukazaše tesnim zakonom dabivse
dobre stare izkušene zakone uvinodol činiti —
položiti vpisma od kihbise mogli spomenuti.
ili slišati od svoih otac ided zgora rečenih
ta ko odsada naprid moguse uleći bluenja te
riči inih dětce vrime ko pride danimaju primis
alě vtih zakonih Ki ubo buduć izbraninato
odtih istih ludi vinodolskih z novoga grada.
Črna dvornik vsega vinodola i od knezi zgora reč
enih tako odsada naprid moguse ulećiblueně

Vidim Dane dobro ga glagoljaš.Nego,imaš li kuran na glagoljici?

Do sad nisam čuo za to. Što se tiče muslimana i glagoljice, znam samo za podatak da su službenici bosanskog bega pisali naredbe na glagoljici spram krajiških muslimana.
Meni je čudno da su Srbi tako jako slabi s glagoljicom. Štoviše, i neslaveni Rumunji su jači od vas. Uspio sam naći neke sitne tragove glagoljice u Srbiji među Srbima, ali to je sve skupa jako zanemarivo i u odnosu na Bugare, a kamoli na Hrvate. Poslije Hrvata, makar debelo iza, su Bugari, Makedonci, Česi, Poljaci, a i nešto Ukrajinci i Rusi.

OFF гледе теме:
Dane pritelju naš virtuelni,kakav je noćni život u Grobniku?Jel izlaziš ti negde,jel se baviš nekim sportom,ono,zezaš se,i tako to?
Msm,šta je s' tobom ..glagoljica ..

Jebe se dani, on glagolja i piše isprave na glagoljici.

ISTARSKI RAZVOD (1275.-1395., očuvan priepis iz 16.st.)

XIII. st., papir, 35 listova, 22 x 32 cm
Isprava kojom se uređuju granice >>termeni i kumfini<< između feudalnih gospodara s jedne i seoskih općina (komuna) s druge strane. Razvođenje, odnosno utvrđivanje granica ophodom po zemljištu, stari je slavenski pravni običaj. Zapis je nastao kao skup zapisa od 1275. do 1395. na temelju starijih isprava. Zapis o razvođenju, utvrđivanju granica i međa, izvorno je bio pisan u tri jezična oblika: latinski, njemački i hrvatski (upravo tako: hrvatski!), ali je sačuvan samo hrvatski izvornik, i to prijepis iz XVI. stoljeća pisan pisanom (kurzivnom) glagoljicom.
Istarski razvod dragocjen je jezični, književni, društveni i politički zapis istarskoga srednjovjekovlja. Prvi ga je izdao dr. Ante Starčević u Kukuljevićevu Arkivu (1852.). Novo izdanje sa primjedbama, zajedno sa svjetlopisima izvornika spomenika, priredio je, napisao predgovor i popratio primjedbama Josip Bratulić (1989., 1992.).



Istarski razvod može se smatrati najstarijim sačuvanim međunarodnim pravnim spisom u hrvatskoj poviesti. Nastao je postupno u razdoblju između 1275. i g.1395., a predstavlja zapis razgraničenja (razvod) između triju gospodara Istre: Akvilejske patrijaršije, goričko-pazinskoga kneza (Pazinska grofovija bila je dio Goričke) i Mletaka. Prvobitno su razvod zapisivala tri pisara (notara): na hrvatskom, latinskom i njemačkom. Daklehrvatski jezik je u srednjovjekovnoj Istri bio ravnopravan s njemačkim i latinskim. Kano što se u izvorniku kaže, gospoda su izabrala ,, (...) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195, ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (...)''. Hrvatski pisar bio je pop Mikula iz Gole Gorice, ,,svete Rimske crekve i cesareve slobode nodar i kneza pazinskoga i vse dežele pisar''. Kano što vidimo, ovdje susrežemo staru hrvatsku rieč dežela.
Jedan primjerak razvoda pisan je na njemačkom jeziku za plemićke gospodare Niemce (goričko-pazinske knezove), latinski za plemićke gospodare Latine (akvilejskog patrijarha i Mletke), a hrvatski primjerak za potrebe hrvatskog stanovničtva u Pazinskoj grofoviji. Sačuvan je jedino priepis iz 16. stoljeća pisan glagoljicom (latinski i njemački nisu sačuvani), na osnovu kojeg je nastao i kasniji prievod na talijanski. Razvod je proveden u dužini od oko 150km. Po Josipu Bratuliću, najboljem poznavatelju ovog našeg prevažnog spomenika, Istarski razvod se doimlje više kano putopis ili izvještaj nego kano pravni proslov. Imao je sve osobine obrednog razvoda, narodne svetčanosti. Dio te svetčanosti bilo je i povlačenje male djece za uši ili kosu na međi, da bi granica bila upamćena za buduća pokoljenja. Međe su se određivale uz nazočnost brojnoga naroda. Tiekom razvoda stranke ujutro sudjeluju na misi, nose se križevi i pale svieće. Istarski razvod važan je i sbog toga što u više navrata spominje ,,hrvacko'' ime. Istarski razvod spominje i najstarije poznate istarske župane i županije.
Nazivi rudina i mjesta u talijanskom prievodu Istarskog razvoda su gotovo izključivo hrvatski, što pokazuje da je unutrašnjost Istre od davnina bila pretežito hrvatska. Hrvati su doselili u Istru s iztočne strane, preko usjeka između Učke i Ćićarije, još u sedmom stoljeću. Talijanska iredenta tvrdila je da su Hrvati došli u Istru tek u 15. i 16. stoljeću, a da je Istarski razvod krivotvorina. S druge strane, utvrđeno je da su mletačke vlasti od 16. do 18. stoljeća Istarski razvod rabile pri rješavanju graničnih sporova pod svojom upravom! O poviesti talijanskih državničarskih i znanstvenih spletki u Istri i oko Istre i oko glagoljice pogledajte izvrstnu knjigu [Kirac].
Proslov razvoda ima osim pravne i književnu vriednost, jerbo je pisan kano putopis. Glagoljica i Istarski razvod odigrali su neobično važnu ulogu u svezi priključenjem Istre Hrvatskoj (za bivše Jugoslavije, 1953.). Ovdje je nemoguće zaobići ime svetćenika Bože Milanovića, koji je bio uključen i u međudržavničke djelatnosti bivše Jugoslavije (vidi [Milanović]). Još je Vatroslav Jagić uztvrdio da bi zemljovid iztočnog (hrvatskog) diela Jadrana bio zacjelo drugčija da nije bilo naših svetćenika glagoljaša.
Istarski razvod započinje međašenje na području između Sovinjaka s Vrhom i Buzeta. Trajao je 21 dan uz nazočnost ukupno oko 450 osoba. Narod u Istri, Hrvati i Latini, dokazivali su svoja prava na međe s pomoću starijih listina, koje su bile glagoljaške ili latinske. Pazinskog kneza prate po dva župana od svakog mjesta. Tiekom međašenja pisari su pozivali stranke da se o tim listinama izjasne. ,,Vse deželani, vsa gospoda odlučiše... da pridu jutri rano na razvodi i da prinesu pisama i pravice, i da pridu starci, ki znaju razvodi''. Pritom je znalo doći i do oštrih razpri, jerbo su razne listine bile ponekad i protuslovne. Nu najčešće sudionici razvoda ,,na kunfinih (međama) čtehota listi, behota vesela, da se skladahota'' (da su se složili). Na kraju, kad je dogovor uzpostavljen, priređuje se gostba. ,,I kad ti listi ondi biše pročteni, sam gospodin knez, i vsa gospoda veliko se meju sobom veselahu, i veliku čast i počtene gospodinu Markezu, i ki bihu š nim, delahu, i tako vazda z gospodinom knezom skupa sedeota, i jedihota i pijehota, i tako se veselahu.'' U razvodu se spominju ,,žlahtni'' ljudi (t.j. plemeniti ljudi; s tom starom hrvatskom rieči je u svezi i naziv vina - Vrbnička žlahtina). Kano oznake razvoda bili su ,,v kamni dva križa visećena'' (uklesana dva križa) ili ,,na brest čavli križem zabijeni''. Ako bi listine bile potvrđene, i dogovor među stranama postignut, bile su prepisane, potvrđene i vraćene stranama. Na kraju se sva gospoda ,,pozdravista i razlučista''. ,,I tako stvoreno bje. I vsa gospoda idoše veselo domov, da se tako na teh razvodeh sjediniše.''
Ponovno bi za stranke bile napisane nove listine, i to hrvatske (pisane glagoljicom) i latinske, a za ,,gospodu kneza i markeza'', koji su bili Niemci, još i njemački. Zapisnik su na tri jezika vodila tri zapisničara.
Najstarije glagoljske listine prvih međašenja, na osnovu kojih je nastao Istarski razvod (i koje se u njemu spominju), su iz Gočana (1025.), Raklja (1027.) i Barbana (1058.), vidi [Kirac], str.220. Gočanska županija je na taj način najstarija poznata županija u Istri. Ima vjerojatno i starijih, jerbo se za ,moge glagoljske listine ne navodi godina nastanka.
Hrvatsko-glagoljski prievod Istarskog razvoda nađen je 1850. u kuli u Kršanu kod Labina, poslan Ljudevitu Gaju, iz čije knjižnice je dospio u Sveučilištnu knjižnicu u Zagrebu, gdje se i danas nalazi. Gaj je taj rukopis dao hrvatskom državničaru i književniku Anti Starčeviću, koji ga je latinicom objavio 1852. u časopisu ,,Arkiv za povestnicu jugoslavensku'' (njegov urednik bio je Ivan Kukuljević-Sakcinski). Malo kasnije pronađeni su talijanski i latinski prievod. Istarski razvod imao je golemo značenje kano potvrda stoljetne neprekinute nazočnosti Hrvata u Istri, u skladu s uzusima visoke pravne uređenosti.
Čin razvođenja bio je u Hrvata više uljudbeni nego pravni čin. U tome je, prema Josipu Bratuliću, duboka razlika između naših i latinskih razvoda, koji su uglavnom pravocrtni (povučeni ravnalom), i koji se imaju prihvatiti bez pogovora. Razvod kod Hrvata morao je dobiti potvrdu svih uključenih oko međa. Pritom se vodila briga štoviše i o tome da na pr. izvori vode budu na dodirnim točkama više međa, a ne samo unutar jedne.




<1. dan iz izvornika, gore svjetlopis izvornika prikazuje prvu stranicu prvog dana>

V ime Otca i Sina i Duha Svetago. Amen. Let ot rojstva našega
Isukrsta .Č.T. I D (1325), indikcion 8, miseca maja dan 5., v ponedelje.
V to vrime gospodujuću Albrehtu Metlike i Pazina i vse gospode
deželske, svojim dobrim svetom prizvavši ime gdna Boga vesmo-
gućega, komu vsaka istinna i prava jesu podložna, učiniše i stvoreni
biše razvodi i kunfini po vsoj deželi ka sliše i pristoje gdinu knezu
pazinskomu i gospodinu Rajmundu, podreke z Ogleja, i mesti gospode beneta-
čke. Gdin Menart [Metart], sovinjski i Vrha i Semić i Gole Gorice i Krbun
gdn, prosi gdna kneza i vse gospode ki se behu spravili v Pazin
da najprvo razgledaju od njega kunfineh, ki su meju Sovinjakom
i Vrhom i meju Blzetom i Kostelom i Mrčenegu i Oprtljom i Motovunom,
i tu razgledavši i utvrdivši vse tako po deželi okolu
gredući i razgledati i utvrdit: da vsaka stran bude svoje uži-
vala mirno obdržeć. I tako be ugdono gdnu knezu i vsoj gospo[di].
I tako stvoreno be. I gdn knez i gospoda ka se behu spravila, žlaht[na]
i zmožna v Sovinjak; ondi behu najprvo četiri sluge kneza
Albrehta, zlatom pasanci: najprvo gdn Rudolf, gdn Andrej,
gdn Bilam, gdn Martin i gdn Panšpetal, sluga z Mumljana
i gdn Vilker, sluga z Lupoglava, i gdn Filip Macić
sluga s Kožljaka, gdn Jakov, sluga z Vrane i gdn Mike s Pazin[a]
i gdn Zalunbergar sluga, i gdn Jakov, sluga z Grdosela s gospo-
dičići s Pazina, Ivan z bratom, i od vsakoga mesta dva
župana ki su bili vazda v svete poli gdna kneza i te
gospode od strane kunfini i razvod. I tako posla gdn knez i vsa
ta gospoda listi v Blzet gdnu Bilelmu, markezu š Čabdada
ki ondi čekaše teh listi. I kako prije listi gdna kneza i gospode,
i tako prid k njim v Sovinjak, i dost š njim žlahtneh i dobreh
ljudi z Benetak i z Vidma i z Čabdada. I š njim pride gdn
Macol, komu biše dal gdn podreka Mrčenegu zvrh njega plaće za
vernost ku biše učinil. Š njime biše gdin Urazam z Rašpurga,
ki biše podložan sluga kneza goričkoga, i š nim biše gdn
stari Slivar i Petar Slovenanin z Gračišća, ki onde be
postavlen sluga takim zakonom, da nima zlata pasa
nosit: tu oblast za se ohrani gdn knez. I tu be veliko
drugih žlahtneh i dobreh ljudi i muži deželskih,
ki behu odlučeni na te razvodi. I gdn Bilam, markez, posla
list v blzet da pride vas komun na razvodi. I tako pri-
doše sudac Mohor i Pengar i Matij i Luka, i vas komun blzecki.
I gdn Bilam, markez, pokaza listi od gdna Rajmunda, podreki
z Ogleja, v kih se uzdržaše da je jeneral kapitan Frjula, Istrije,
Karnije i Karnijole, i da ima plnu oblast duhovnih i v
telesnih, a navlastito meju gdnom knezom i vse gospode
deželske razvodi stare upeljat i zručit vsakomu komunu
kare njim pristoji, da budu tako napred meju sobom mirno živili
i mimo teh razvod i zlamenji ke pokažu ne prestupati pod
penu ka bude stvorena od te gospode jedne i druge strane.
A drugi list pokaza v kom mu da komun i gospoda benetačka
plnu svoju oblast, vlih da tako stvori od njih mest raz-
vod, kako od gdna Rajmunda milostiju Božiju podreka oglejski.
I kada ti listi ondi očito biše pročteni, sam gdn knez i v-
sa gospoda veliko se meju sobom veseljahu i veliku čast i počtenje
gdnu markezu, i ki bihu š njim, delahu, i tako vazda z gdnom knezom
skupa sedehota i jadihota i pijahota, i tako se veseljahu. I ondi
gdn Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se
udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovinjakom z Vrhom
i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195., ke li-
sti ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda
izibra: jednoga latinskega, a drugoga nimšoga, a tretoga hrva-
ckoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od
mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže
imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v njih udrži.
I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i ra-
zvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani
pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe
shraniše jazikom nemškim. I tako vse njih stare listi pot-
vrdivši strani povratiše, i prepisavši je, sebi shraniše,
i jednoj i drugoj strani oznaniše da kak koli strani bi pasli
va dne ali v noći prek teh razvod, ona stran zapada pene
marku 1, so(ldini) malih 40, arbadige marke 3; i ka koli stran bi presta-
vili ali odstavili te imenovane razvodi i kunfini,
ona stran zapada pene marak 300: gdnu knezu pazinskomu 100 marak,
a toj gospodi 100 marak, a komunu ki bi mirno obdržal 100 marak.
I kada to be oznanjeno obimi stranami, gdn markez i vsi oni
dobri ljudi ki behu š njim i vas komun blzecki odstupiše
na stran, i tako ondi jesu svećali veliki čas, i tako vaspet
pridoše pred tu gospodu, i tako počeše blzecki komun govorit: Prosimo,
gospodo, pred vami gdna Menarta i vseh njega kmeti: mi ne moremo bit
prež njih kuntradi, ni oni prez naše. I sam gdn markez govoraše pored
š njimi: Gospodo, kada su se sjedinili i kordali kako dobri susedi na
teh razvodeh, i tako mi se vsi jednim glasom vami vašim
kmetom, a našim susedom od danas večnim zakonom dajemo i da-
rujemo i dopušćamo Sovinjcem i Vrhovcem pasti živine i napajati
po vsoj našoj kuntradi, braneći škode i stareh prepovedi i vinograd,
a ležati na svoj kunfin do Svetoga Dunata, i kako se udrži. A paki mi
takoje vas prosimo, gdn Menart, da nam dopustite, i da smo slobodni
pod Vrh, v Loge i Sovinjak les seć za dugi bačav i badanj
i za ostale okruti i za skodli hiš krit. Kada to sliša
gdn Menart, odstupi na stran [s] svojimi kmeti, i tako se velik
čas svećaše, i vaspet pridoše pred tu gospodu. I reče gdn Me-
nart: Razumite, gospodo, kada Blzećani mojim kmetom kažu
tu ljubav susedsku i tu prijazan, tako ja pored z mojimi kmeti
dajem i darujem i dopušćam večnim zakonom da mogu blzecki
komun za se ta les seć za duge i za skudli hiše krit
kako su prosili, a ne inako. I tako st(v)oreno bje. I tako blzecki komun
idoše veselo domov da se tako na teh razvodeh sjediniše.
I tako se vratiše vsa gospoda i deželani na Vrh. I tako
odlučiše da gdn markez piše list komunu s Kostela i komunu
z Oprtlja i komunu motovunskomu da pridu jutri rano na razvodi
i da prinesu pisama i pravice i da pridu starci ki znaju


Istarski razvod, 1275.-1395., spominje oko 120 imena:
Albreht, Raimund, Menart, Rudolf, Andrej, Bilaj, Panšpetal, Vilker, Filip Macić, Jakov, Mike, Zalunbergar, Macol, Podreka, Urazam, Slivar, Petar, Bilelm, Mohor, Pengar, Mati, Luka, Donat, Ričard, Karlan, Stepan, Golić, Črnić, Mohor, Gneža, Zrnac, Žibrin, Petroš, Soban, Mileša, Mikula, Juri, Mihovil, Anžul, Bartolomei, Andrei, Jakov Konšić, Kirin, Anton, Kuzma, Baštijan, Lupetin, Rumin, Sidar, Valentin, Lupetin, Anbroz, Romin, Križman, Filc, Boboš, Debonas, Toma, Mancoli, Deboka, Škandula, Kleopazii, Loli, Zener, Filido, Rumin, Hrelac, Mikula Vivoda, Črnul, Zlošić, Duniž, Pengar, Matij, Karlan Baraterević, Farin, Gulić, Selvistar, Pilipan, Crloni, Cezari, Tronbaro, Blaž, Dominig, Gulič, Černeević, Faško, Adam, Žil, Drmitar, Domenig, Onida, Oton, Kramar, Fulin, Anžul, Mavar Žagrić, Marinel, Mihel, Maria, Albert, Prosieg, Anton, Valent, Karlan, Žulijan, Gulič, Črnešić, Brnardo, Barater, Stipan, Grdeina, Koradin, Rožević, Anbrožin, Kablar, Andrijaš, Čodler, Voldrih, Panšpetal, Pišak, Kacola, Rodger, Anrih, Altin / Jakov Križanič, Ivan, Pernart, Mikula, Juri Lihar, Blaž, Vicenco, Brnković, Mihovil Markučić

Izrjekom se spominje hrvatsko ime 24 puta.

Izvori:
Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA
Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA
http://www.croatianhistory.net/etf/razvod01.html

ŠTO JE SVE OBIČAN SELJAČKI PUK ZAPISIVAO GLAGOLJICOM PO ZIDOVIMA CRKVI

Sve te zidopise pisao je soj pučana, robustan, naš, izrastao iz težačke zemlje. Književno obrazovanje, stečeno izključivo na ladanju - kod kakvog starijeg popa glagoljaša - nije tim ljudima izbrisalo težački duh i pučku dušu. Zaustavljaju se glagoljaši, ti naši bradati pismeni seljaci pred šarenim slikovnicama na crkvenim zidovima i urezuju svoje zapise, koji nam odaju kako se slika čarobno odrazila u njihovoj sviesti. A slika je bila živa i stvarna kano osnovna stvarnost. Sa slikom je glagoljaš razgovarao, slici se jadao i povjeravao., slika je u njemu izazivala veselost, ganuće, zagriženost, grčevitost i pobunu.
U Bermu, na žbukorisima stručnjaka Vincenta iz Kastva, upravo na slici gdje se vidi kako Herod nalaže pokolj nedužne djece, jedan od glagoljaša iz 16.st. djeluje, pak okrutnom kralju šiljkom probada i kopa oči i piše rieči pogrde: ,,Lotre, Irude nečisti!''... Na slici u Bermu koja prikazuje Bieg u Egipat, glagoljaši dovikuju Bogorodici koja s djetetom u naručaju, jašeći na bielom magarcu promiče krajinom: ,,Stoj, stoj, sveta Marija!'' - ,,Stoj, sveta Bogorodica!''
,,Udri Miho!'' - tako opet izražava svoju navijačku zagriženost neki glagoljaš u Bermu, gledajući na zidu sliku sv. Mihovila, koji upravo nogama gazi đavla i zamahuje se nanj mačem. A u toj istoj crkvi, na slici gdje dvanajstogodištnji Isus razpravlja sa židovskim pismoznancima u hramu i gdje se vide učeni stručnjaci kako od jeda razdiru knjige, evo, ciela četa glagoljaša ubacuje u sliku poruge: ,,Deri slipče nori, to pismo!'' - ,,Deri slipče!'' - ,,Deri, deri!'' - ,,Usrali se!''. U Rakotulama je stajao drugi glagoljaš pred žbukorisom koja prikazuje događaj i priče o sv. Nikoli, u kojoj svetac u tajnosti dariva miraz trima siromašnim djevojkama. Na slici se vidi svetac kako im ubacuje vrećicu zlatnika kroz prozor u kuću. ,,Daj meni niki sodin, Miko, tako ti Boga!''.
Znameniti Humski zidopisi iz 12.st., u Crkvici sv. Jeronima u Humu u Istri, predstavlja zapis nepoznatog popa glagoljaša o 30 misa odsluženih za pokojnog kovača Martina, svakog dana po jedna, uključujući još jednu povrh toga: ,,kovača Martina je sve 30; je vzeta ino ošće jedna''. U Crkvici sv. Antuna u Barbanu nalazi se glagoljicom uparani zidopis koji kaže: ,,Zaman jezik flafoli ako srce nemoli''. Na zidu iste crkvice se 1491. glagoljicom podpisao i Baltazar Walterstein (Baldasar Polderštan), podkapetan pazinske grofovije, Niemac po podrietlu, potomak starog plemićkog roda u Istri. U starom gradu Ozlju netko je glagoljicom zapisao svetčan dan kada se 1544. hrvatski ban Nikola Zrinski vjenčao s Katarinom Frankopan: ,,Oženi se gospodin Zrinski Mikluš gospu Katarinu od Frankapanov''. U Bermu se mogu vidjeti među inim i ovakvi zapisi: ,,To pisa Ivan Špaka kada se učih pisat'', ,,1560, kada ja pop Juraj Badovinić rekoh moju mladu misu''. Dodajmo još i proslov jednog hrvatskoglagoljskog zidopisa u Hrastovlju (slovenski dio Istre), gdje u prikazu Kristova bičevanja neki glagoljaš viče na mučitelja: ,,Ne bij, osle, tega svetoga muža, ki stvori nebo i zemlju i vse stvari ovega sveta...''