Je li Ančić ili Aničić?

Fra Ivan Ančić (Ancio, Ancius, Anicio, Anicius, Aničić) jedan je od najznačajnijih vjerskih pisaca iz Tomislavgrada (Duvna) u Bosni i Hercegovini. U književnoj povijesti nije se o Ančiću znalo mnogo, a najpotpuniju njegovu biografiju rekonstruirao je Pavle Knezović prema prijepisima 15 dokumenata biografskoga karaktera koji su se sačuvali u arhivu Congregatio de propaganda fide u Rimu. Ančić je rođen 11. 2. 1624. u selu Lipa (duvanjsko područje), u imućnoj obitelji Jure i Magdalene (Mande) Sučić. Osnovnu i srednju naobrazbu stekao je u samostanima velike bosanske provincije Bosne Srebrne, u Rami, Fojnici i Velikoj kod Slavonske Požege. Franjevački habit obukao je 1643. u Rami, a zaređen je 1646. u Velikoj. Studij filozofije i teologije završio je u Italiji. Prvo je studirao filozofiju kod Livija de Montursa u Cremoni, potom teologiju u Bressanoneu i od 1651. u Napulju. Generalni komisar fra Sebastijan di Gaieta pismom iz Rima 20. 10. 1653. imenuje Ančića prokuratorom za novac, dobiven od prodaje pšenice koju je španjolski kralj Filip IV dodijelio kao pripomoć franjevačkoj provinciji u Albaniji. Potom, 1654. godine, Ančić postaje propovjednikom reda, a 1656. lektorom (artium lector). Na vlastitu želju, vraća se u domovinu, gdje je službovao kao propovjednik, župnik i lektor u različitim mjestima: Velika, Našice, Brod, Beograd (na želju dubrovačkih trgovaca u tom gradu), Rama, Tomislavgrad ili Duvno. Kratko vrijeme – od 1673. do 1674. – djelovao je kao propovjednik i učitelj gregorijanskoga pjevanja u Šibeniku. Godine 1662. provincijal Bosne Srebrne ovlastio je Ančića i uputio ga u Rim zbog prikupljanja oprosta i povlastica kojima se mogu služiti hrvatski franjevci u Bosni. Kao rezultat te zadaće, Ančić je 1662. u Veneciji tiskao latinsko djelo Thesaurus perpetuus indulgentiarum seraphici ordinis sancti patris nostri Francisci, koje u 1. dijelu sadrži zbir oprosta i povlastica kojima su se po dopuštenju Vatikana mogli služiti bosanski franjevci, dok 2. dio sadrži razne blagoslove. Od 1663. do 1669. djelovao je kao župnik u visovačkom i ramskom samostanu. Na kapitulu u Kraljevoj Sutjesci 28. 8. 1669. imenovan je gvardijanom ramskoga samostana. Prigodom vizitacije makarskoga biskupa fra Marijana Lišnjića iz godine 1671. sačuvan je podatak prema kojemu Ančića pronalazimo kao jedinog svećenika i župnika na golemom prostoru tada opustošene duvanjske župe (glavna sela koja biskup nabraja bila su Kongora, Lipa, Mandino Selo, Oplećani, Županjac, Mokronoge, Kolo, Stipanjići, dok su ostala bila potpuno pusta). Prema mišljenju Roberta Jolića i Dominika Mandića, opravdano je pretpostavljati da je službu ramskoga gvardijana i duvanjskog župnika Ančić obavljao istodobno, zbog manjka svećenika na ratom opustošenom području. Ančićevo djelovanje u domovini i provinciji Bosne Srebrne zbivalo se u vrlo teškom razdoblju osmanlijske, tj. turske vlasti u Bosni i Hercegovini, u vremenu Kandijskoga (1645-1669) i Bečko-morejskog rata (1683-1699). Iako su spomenuti ratovi donijeli prevlast kršćanskih sila nad turskom vojskom, u dugotrajnom slabljenju i povlačenju Turci su se ponajviše osvećivali pogromima katoličkog pučanstva u Bosni i Hercegovini, što je uzrokovalo veliko iseljavanje Hrvata katolika na oslobođena područja Slavonije i Dalmacije, koje u svojoj romanesknoj tetralogiji dojmljivo opisuje Ivan Aralica. Duvanjska biskupija bila je dramatično opustošena i stanje je ondje bilo opasno te je nakon smrti domaćega biskupa, fra Pavla Posilovića, posljednji imenovani duvanjski biskup, češki franjevac Michael Jahnn (1657-1663), pobjegao 1659. iz Duvna u Senj i potom u Njemačku. Nije se htio vratiti u Duvno niti pod pritiskom Congregatio de propaganda fide pa je 1663. suspendiran. U takvim nezavidnim uvjetima djelovao je Ivan Ančić, koji se na vlastitu molbu, pisanu 1656. generalnom komisaru franjevačke braće fra Sebastijanu di Gaieti, vratio u duvanjski kraj, iako je, kako smo naveli, vrlo mlad zadobio privlačne položaje prokuratora i propovjednika u Italiji. Za vrijeme svoga župnikovanja u postradaloj duvanjskoj župi, Ivan se Ančić pokazao kao vješt diplomat i ustrajan pastoralni djelatnik. Zahvaljujući dobrim odnosima s kongorskim begovima Kopčićima, Ančić je uspio sagraditi župnu kuću u blizini begovske te je 1670. i 1671. župnikovao i brinuo se za katoličke vjernike u Lipi i Kongori. Međutim, poznato je iz pisama i dokumenata da su begovi Kopčići usprkos prelasku na islam sačuvali svijest o svojim hrvatskim korijenima te su blagonaklono i s osjećajem pravednosti gledali na katoličke redovnike, a u svojoj heraldičkoj oznaci sačuvali su lik ptice kopca na hrvatskom crveno-bijelom grbu. Ančić se nadao da bi mogao zadobiti ispražnjeni položaj biskupa Duvanjske biskupije, kojom su za njegova boravka u Bosni upravljali makarski biskupi, o čeme svjedoči dokumentacija s autorovim životopisom i preporukama uglednih ljudi pohranjena u pismohrani Kongregacije za promicanje vjere (Propaganda fide). Zbog tih pretenzija, Ančić nije bio u dobrim odnosima s tadašnjim makarskim biskupom Lišnjićem, koji je kritizirao Ančićevu gradnju župne kuće u Kongori. Ančićeva ugledna poznanstva s kardinalima i njegova izvješća Propagandi fide o stanju u BiH svjedoče da je za Vatikan bio čovjek od povjerenja, cijenjen zbog znanja i lucidna zapažanja. Prema podacima iz Arhiva Propagande fide, godine 1680. dvaput je bio primljen kod pape Inocencija XI. Usprkos svim Ančićevim naporima, u Vatikanu su prosudili kako se tadašnja Duvanjska biskupija, znatno razorena i prilično opustošena, neće ponovno uspostavljati.

Nakon 1674. Ančić odlazi u Italiju radi objavljivanja svojih djela. U Anconi je objavio tri značajna vjersko-poučna djela na hrvatskom jeziku: Porta coeli et vita aeterna. Vrata nebeska i Xivot viçchni, 1678; Lux christiana, et dulcedo animae, prima pars. Svitlost karstianska i slast duovna, parvi dio, po Ivanu Karstitechlu Salvionu, stampaturu od biskupata, 1679; Lux christiana, et dulcedo animae: in duas partes divisa. Enodans incruentum sacrificium Misae. Svitlost karstianska, i naslagenye duovno u dva dilla razdichlena. Tomaçech posvetilische od Mise. U Jakinu na stâmpi od biskup. 1679; Speculum sacerdotale. Ogledalo misniçko. U Jakinu, po Ivanu Karstitechlu Salvionu, stampaturu od biskupata 1681. Iako nekrolog sutješkoga samostana donosi samo podatak da je 24. 7. 1685. u Italiji umro fra Ivan Ančić, Pavao Knezović pretpostavlja da je Ančić umro u Anconi u samostanu S. Francesco in Alto, gdje je najdulje boravio radi pripreme i objavljivanja svojih djela.

Zanimljivo.
Inače gdje su nestali ti muslimani iz Ljubuškog?