Bas su frikovi! tamo u japanu ima samo 1% starnaca al na svakom aparatu,natpisu,znaku imas engleski i latinicu!!

kod srba to nema LOL

Ćirilica jest grčko pismo samo prilagođeno za slavenski jezik.
Ne slažem se da je ćirilica obćenito kano pismo zaostala, niti da bismo je se mi Hrvati trebali odricati i umrtvljavati. Težko je Rusiju nazivati zaostalom, a na pr. u matematici (računu) ruska djela na ćirilici su nezamjenjiva, ter ih i sami Ameri u velikoj mjeri prevode.
Također, katolička crkva u Bosni, Dubrovniku, Dalmaciji, ali i brojne begovske bosanske obitelji u velikoj mjeri su rabili ćirilicu i tako u hrvatsku uljudbu ubacili i to pismo u prevelikoj mjeri da bismo je se odrekli. Od rahmetli Alije Šiljka (poznati pravaš, HOSovac i domoljub) se u obitelji od davnina prenosilo učenje bosančice, ter ju je znala i njegova majka putem te predaje, a on sam već nije.
Ako bi se na tvoj način razmišljalo o napredku, onda je i sam hrvatski jezik smetnja. Zašto da djeca odmah ne nauče englezki ili neki drugi koristan svjetski jezik, nego da troše vrieme na ,,zaostali'' hrvatski jezik?
U hrvatski naroda su oddavna ušli i glagoljica, bosančica, latinica i arebica, ter je jednostavno protuhrvatski omalovažavati bilo koje od tih pisma i sramiti ih se.
Također, što se tiče zaostalosti, makar mi Hrvati smo u Jugi naučili biti zaostali dok smo išli u crkve ili džamije. Tako da biti zaostao neki put znači i inatiti se većini i biti svoj.

Fulao sam temu htio sam ovo na "Pitanja za Orleanskog" ako hoćete možete pribaciti.

U Republici Hrvatskoj se osim hrvatskog već u najranijoj, vrtićkoj dobi uči i engleski jezik koji je obavezan po nastavnom planu i programu. Engleski se u RH ne smatra stranim već internacionalnim jezikom. U osnovnoškolskom obrazovanju učenici (uz roditeljsku privolu) mogu izabrati učenje čak i nekoliko drugih stranih jezika kao izborni predmet uz redovno obavezno školovanje što se i potencira na razne načine kao poželjno. Stručni jezikoslovci smatraju da je u hrvatskom školstvu hrvatski jezik (na kojeg je povijesno utjecala i ćirilica kao što ti to ovdje želiš naglasiti) zapostavljen u znatnoj mjeri upravo zbog te opće globalizacije koja na naše društvo znatno utječe jer smo se većinski opredijelili modernističkom načinu življenja. S druge strane pedagozi upozoravaju na preopterećenost učenika školskim gradivom. Dodatno opterećenje su nam nacionalne manjine poput npr. Srba koji traže uvođenje još i ćirilice za svoju djecu što im po zakonu nitko ne brani izbornim predmetom ali svejedno nastoje dodatno opstruirati školstvo iz nacionalističkih razloga pa pitanje ćirilice u RH poprima političku dimenziju. S druge strane deklarirani protivnici globalizacije pokušavaju opstruirati baš sve što opća globalizacija znači bez obzira na posljedice. Struka bi tu trebala imati zadnju riječ ali kod nas je to na žalost politika i tu je bit problema. Globalizacija je neminovnost! Globalizacija ima i svojih loših strana što se kod nas između ostalog manifestira i za sada laganim zapostavljanjem hrvatskog jezika. Globalizacije se nikako ne možemo odreći jer je to svjetska neminovnost ali zato moramo kao prioritet postaviti obrazovnu zaštitu hrvatskog jezika kao kulturnog naslijeđa.
U našem obrazovnom sustavu je nužno osigurati prioritet hrvatskom jeziku jer ćemo se isključivo kroz poznavanje hrvatskog jezika moći povijesno osvrnuti i na utjecaj ćiriličnog pisma u hrvatskom pravopisu.
Čirilica nije hrvatsko pismo bez obzira što je uz mnoga druga pisma imala utjecaj na hrvatski pravopis.
I da ponovim, stručni jezikoslovci u tijesnoj suradnji sa pedagoškom strukom bi tu trebali imati znatno većeg utjecaja u hrvatskom školstvu.

Sve je to u redu i štoviše po meni neka se englezki jezik uči od rođenja, ma još uviek mi nisu jasni razlozi koji bi branili uvođenje glagoljice, bosančice i arebice u učilištno gradivo. Sva tri pisma zajedno imaju oko 90-ak novih znakova, što je u uzporedbi sa preko 100 000 novih rieči od nekog jezika i još učenje slovnice i pravopisa od tog jezika u podpunosti zanemarivo ako se gleda kano neko obterećenje za učenika. Također, čini mi se da previše ne razlikuješ hrvatsku ćirilicu od srbske, a to je nebo i zemlja i u političkom i jezičnom smislu.
Kad pogledaš srednji viek i vrieme procvata glagoljice, najpoznatiji glagoljaši su bili izuzetno obrazovani i savršeno znali latinski jezik i pismo, ali svejedno su promicali ,,zaostalu'' glagoljicu. Ako tiskarski stroj nije uništio glagoljicu niti bosančicu, zašto da ih uništi računalo.

Mislim da me možda nisi razumio (ili ja tebe). Hrvatski stručni jezikoslovci traže veći povijesni osvrt na hrvatski pravopis slično kao i ti ali njima je to usko specijalizirana stručnost (u sve drugo se slabije razumiju, nisu eksperti u drugim domenama) dok u isto vrijeme stručni pedagozi oponiraju činjenicom lošeg usvajanja već postojećeg gradiva i dokazuju to statistički lošim ocjenama učenika. U svakom slučaju kvalitetna prosvjetna reforma je već duže vrijeme nužna, oko toga se svi slažu ali je teško provediva zbog mnogih razloga. Nisi u pravu kad kažeš da slabo razlikujem hrvatsku ćirilicu od srpske jer hrvatska ćirilica ne postoji bar ne službeno. Postoji povijesni oblik ćiriličnog pisma koji je utjecao na hrvatski pravopis. Slabo se razumijem u razlike povijesnog oblika ćiriličnog pisma koji je utjecao na hrvatski pravopis i današnje srpske ćirilice ali znam da razlike postoje. Da želim, lako bih naučio te razlike i tu sada dolazimo do biti problema koji po mom mišljenju tebe muči u svezi utjecaja posebnog oblika ćirilice na hrvatski pravopis. Naime, danas je baš svim Hrvatima znanje s lakoćom dostupno ali skoro nikoga uopće ne zanima neki povijesni oblik nekakve ćirilice a također je zanemariv broj Hrvata koje zanima čak i današnja srpska ili neka druga ćirilica. To su činjenice.Neće računalo uništiti znanje o ničemu pa tako niti o glagoljici, bosančici ili ćirilici, naprotiv, korištenjem računala znanje je neuporedivo dostupnije svima koji se služe s njim u odnosu na neka prijašnja vremena ali ljudi jednostavno nisu zainteresirani za taj neki povijesni oblik ćirilice.
Ja se divim tvom entuzijazmu u pokušaju promidžbe važnosti povijesnog nastanka današnjeg pravopisa i ovdje tebi samo pokušavam iznijeti svoje mišljenje isključivo dobronamjerno. Ako zbog ničeg drugog a onda barem da čuješ i nekakvo drugačije mišljenje. Nikako ne želim omalovažavati tvoj trud uložen ovdje.

Ako sam te dobro shvatio, ti jesi za to da učenici dobe osnovne podatke o glagoljici, bosančici i arebici, ali više u sklopu poviesti, a sve drugo da bude na dobrovoljnoj i samoukoj razini ili pak predmet razprava u stručnim jezičnim krugovima. Za razliku od toga, ja sam za to da država potiče korištenje tih pisma (pogotovo glagoljice) i u suvremene svrhe na obćoj razini. Znači da se djecu uči štit i pisat, ter da se potiče izdavanje knjiga (priča, pjesma, štoviše i znanstvenih uradaka) na tim pisimima. Nije mi jasno kako to do sad nijednom piscu ili izdavaču nije palo na pamet, jerbo vjerujem da bi to kod ljudi pobudilo dosta zanimanja. Smrt glagoljice kod Hrvata, gledm kano početak umiranja svih hrvatskih posebnosti a u neko daljnje vrieme i samog jezika.

E sad se već u potpunosti razumijemo. GLAGOLJICA je po meni "sveto pismo", ne samo hrvatsko, to je prvo slavensko pismo. Glagoljica se mjestimično u Hrvatskoj zadržala sve do 19 stoljeća. Ironično je to što se smatra da je upravo sv. Ćiril začetnik latiničnog pisma koji je ćirilicom istisnuo glagoljicu iz upotrebe... Učenici osnovnih škola u RH obavezno moraju spoznati glagoljicu u sklopu nastavnog gradiva o Baščanskoj ploči i Vinodolskom zakoniku, česte su ekskurzije u Aleju glagoljaša u Istri kod Huma. Moj nećak nije mogao završiti ne znam sada točno koji razred osnovne škole dok nije naučio napisati svoje ime na glagoljici ali svejedno, ja osobno ipak smatram da se danas premalo pažnje posvećuje glagoljici - GLAGOLJICI ne ćirilici ... ćirilica je po meni mrtvo slovo na papiru za nas važna samo kao nekakva inačica pisma povijesnog značaja današnjeg pravopisa ...

GLAGOLJICA - sveto pismo
Ćirilica - mrtvo slovo na papiru

Daj nostro ne lupetaj, pismo kao pismo, oba imaju jednaku povijesnu i kulturnu podlogu kod Hrvata.
Glagoljica vjerovatno i jeste izvorno slavensko dok ćirilicu forsira Crkva posto ima temelj u grčkom kao jednom od svetih pisama, zato je glagoljica i istisnuta pored toga što je bila kompliciranija.
Ali ne vidim smisao korištenja u školstvu, učiti o njima da, ali tražiti korištenje ne.

Glagoljica ima povijesnu i kulturnu podlogu kod Hrvata! BAŠČANSKA PLOČA - VINODOLSKI ZAKONIK
A neka iskrivljena inačica ćirilice kao nekakvog polupisma je doprinjela prelasku glagoljice na latinicu! Ćirilica na hartiji = nekadašnji toalet papir!

Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića za Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1380.



Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1380. predstavlja jedan od značajnijih izvora za višestran pristup proučavanju povijesti srednjovjekovne Bosne. Od posebnog značaja je za izučavanje jezika i pisma, političke i društvene strukture i topografije srednjovjekovne bosanske države. Izuzetnu vrijednost predstavlja za povijest loze Hrvatinići. Njeno unutrašnje činjenično bogatstvo popraćeno je čestim korištenjem u povijesnim radovima.
Povelja se nalazila u Narodnom muzeju u Budimpešti (Nationalmuseum Budapest). Godine 1897. sporazumno je, u ime zamjene, prenesena u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Zavedena je pod inventarnim brojem 5779. Prvi put je obrađena, prevedena na latinski i naš jezik i u prirodnoj veličini objavljena od strane Ljudevita Thallóczya 1897. (na latinskom i u prirodnoj veličini i 1899.). Proučavanje vanjskih osobina povelje sa popravkama dotadašnjih saznanja izvršio je Gregor Čremošnik 1950. Povelja nije uvrštena ni u jednu veću zbirku ćirilske građe osim u obradi Đure Šurmina (1898.), prema nedovoljnom latinskom prijepisu Pavla Rittera Vitezovića (1652-1713), koji ju je prvi koristio. Njenu unutrašnju raščlambu uradio je Ljudevit Thallóczy a djelimično dopunio Jovan Radonić.
Pergament povelje je talijanskog načina izrade srednje kakvoče. Veličine povelje su: širina – gore 42,3; dolje 42,5, a visina – lijevo 26,2; desno 25,1 cm. Iako izravno nije spomenut, razumna je pretpostavka da je pisac povelje logotet Vladoje (povećana slova i svečani potpis), jedan od najboljih majstora ćirilice, koji pri pisanju ove povelje uzima u obzir navike bosanske sredine, tj. vrijednosti i duha bosančice. Povelja je pisana svečanom majuskulom, svečano i ukočeno. Kaligrafski je jedna od najdotjeranijih među sačuvanim poveljama. Pečat nije sačuvan, a sama povelja svjedoči (po naš visuče duplene pečati učinjene), da je kralj Tvrtko I Kotromanić prvi dao izraditi veliki dvostruki kraljevski prijestolni pečat. Njegovu rekonstrukciju učinio je Pavao Anđelić. To je bio najveći pečat svoga vremena u Evropi. Kao najbogatije kićen pečat predstavljao je pravo remek-djelo srednjovjekovne graverske umjetnosti i nadmašivao je sva svjetska dijela te vrste. Stanje očuvanosti povelje nije najbolje.
Pravni osnov povelje govori o uzdizanju kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića na dostojanstvo velikog vojvode rusaga bosanskoga. Poveljom kralj Tvrtko I dotadašnjem knezu Hrvoju Vukčiću dodjeljuje dostojanstvo velikog vojvode od njegovog pokojnog oca ‘vojvode’ Vukca. Tvrtko zatim velikom vojvodi Hrvoju Vukčiću dodjeljuje u župi Lašva tri sela (Treboušu, Lupnicu i Bjelu /Bilu/) u vječno vlasništvo loze Hrvatinići. Povelja govori o načinu na koji Hrvatinići baštine i uživaju darovani i svoje ostale posjede. Kralj ističe da ukoliko neko od Hrvatinića učini nevjeru kralju i kraljevstvu tada je odgovornost osobna (plaća ... glavom svojom ili blagom). Pri tom darovani posjed, kao i posjed čitave porodice, roda i potomstva ne će biti ugrožen. Povelja je pisana na kraljevskom dvoru u Moštrima (Moištri) a kao svjedoci i ručnici potvrđuju je u većem broju svi značajni predstavnici srednjovjekovne Bosne Tvrtkovog vremena.

HVALOV ZBORNIK (1404.)

Priepis iz: “Josip Bratulić – Stjepan Damjanović: HRVATSKA PISANA KULTURA”

1404., pergamena, 359 listova, 11 x 17 cm

Hvalov zbornik sastavcima (bosančica) je najbogatiji očuvani srednjovjekovni rukopisni kodeks iz Bosne. Ima 359 listova. Pisao ga je krstjanin Hval 1404. godine za velikog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a u vrieme poglavara ''Crkve bosanske'', dida Radomira. Čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Bologni. Sadrži podpuni Novi zavjet, zajedno s Apokalipsom, s nekoliko apokrifnih štiva stariega glagoljskog predložka. Sastavci pokazuju vrlo arhaične osobine u leksiku. Bogato je ukrašen inicijalima, ornamentima i minijaturama koje su izvela dvojica majstora; jedan je od njih pod snažnim utjecajem gotičkoga slikarstva, a drugi je više zabavljen sitnicom. Na gornjoj slici prikazano je kamenovanje svetoga Stjepana. U Sarajevu je 1986. izašao preslik toga dragocjenog kodeksa, s priepisom štiva i znanstvenim napomenama.

Čuva se u: Bologna, Biblioteca Universitaria

Nije točno da je bosančica pridoniela propasti glagoljice. Štoviše, stručnjaci za ta pisma govore o njihovu suživotu. Na pr. u srednjoj Dalmaciji su se matične knjige i druge stvari vodile na bosančici, ali misa se vodila na osnovu glagoljskih misala na staroslavenskom. To su jedini nelatinski misali koji su bili priznati od Svete Stolice.
Propast glagoljice je također počela kad je Sveta stolica odlučila da se misali počnu pisati na rusiziranom staroslavenskom (doprinos imao i Juraj Kižanić) a ne kano do tad na hrvatskom obliku staroslavenskog koji je bio puno razumljviiji.
Ali konačan udarac glagoljici i bosančici zadaje austrijska uprava početkom 19. st. kad odlučuje uvesti obvezno osnovno učilištovanje gdje se sve učilo na latinici ili iztočnom obliku ćirilice. Glagoljica se još održala u bogoslužjima i do 2. vatikanskog sabora, ali tada već u tragovima. Krk se pokazao kano najtvrđe glagoljaško središte još početkom 20.st.
Također, glagoljica je uviek bila najača u Zadru, Primorju, Liki i Istri, a tamo je bosančica bila jako slaba i gotovo nikakva.
Također, procvat glagoljice je u 14. i 15. st. a do tad je bosančica već oddavno učvršćena u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Dubrovniku.

ZAPIS PAVLA S KRBAVE (Tours-Francuzka, početak 15.st)

Priepis iz: “Anica Nazor: KNJIGA O HRVATSKOJ GLAGOLJICI”

Juraj iz Slavonije svojim je izpisom glagoljskoga abecedarija na prazne listove latinskog kodeksa ostavio dragocjen spis za poviest glagoljske pismenosti i glagoljaškoga učilištva. Juraj iz Slavonije, inače je bio nastavnik na Sorboni u Parizu, a vukao je podrietlo iz Brežica.
U Parizu je okupljao oko sebe učenike i umnike iz domovine, među kojima je bio Pavao iz Krbave, koji je u istom latinskom kodeksu (f.75) zapisao ćirilsku azbuku s nekim glagoljskim znakovima, u nizu s još novim alfabetima (latinskim, hebrejskim, arabskim i grčkim) i hrvatskom se ćirilicom podpisao:
To pisa Paval' d'(jat)k' is Krbava (To pisa Paval djak is Krbava).


Jurjeva glagoljska početnica (abecedarij), ćirilska azbuka Pavla iz Krbave i njegov ćirilski podpis u jednom latinskom kodeksu u Francuzkoj, u XIV. i početkom XV.stoljeća - u kojem se dakle jedno uz drugo javljaju glagoljsko i ćirilsko pismo - potvrđuje da su se hrvatski umnici služili u učenoj Europi s oba svoja stara pisma.

(Čuva se u: Francuzka, Tours, Bibliotheque muncipale, sign. MS 95.)

LIBRO OD MNOZIJEH RAZLOGA (Dubrovnik, 1520.)


,,Libro od mnozijeh razloga'' (Knjiga o mnogim stvarima), kako je rukopis nazvao jedan od trojice pisara, pisana je u benediktinskom samostanu na Mljetu. Po sadržaju se dieli na pet dielova, a sadrži apokrife, svetačke priče, pjesme i različite molitve. Knjiga je pisana 1520. hrvtskom ćirilicom (bosančicom), a prepisana je iz starijih predložaka među kojima je znatan broj bio glagoljičnih. Jezik je štokavskoijekavski dubrovačkog kraja. Djelo je izdao Milan Rešetar: proslov 1926., a razčlanbu o proslovima 1933.
(Zagreb, Pismohrana HAZU, IV A 24)

Matija Divković: NAUK KRSTJANSKI (veliki i mali) (Mletci, 1611. i 1616.)


Nauk krstjanski - veliki


Nauk krstjanski - mali

Djelo ,,Nauk krstjanski'' bosanskoga franjevca Matije Divkovića (1563.-1631.) tiskano je bosančicom, t.j. hrvatskom ćirilicom. Najstarija je to otisnuta hrvatska knjiga s područja BiH. Rieč je o katekizmu, t.j. o 300 stranica vjerske pouke. Taj se Divkovićev katekizam kadšto naziva ,,velikim'' da bi se razlikovao od onoga iz 1616. koji se naziva ,,malim'' iako ima 400 stranica (NSK, R 364). Iste godine kad je tiskan ,,Nauk krstjanski'' tiskana je i zbirka pripoviesti ,,Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne bogorodice, divice Marije''. Te su pripoviesti prievod poznatoga i u Europi vrlo čuvenog Heroltova djela ,,Sermones discipuli'' (1476.). Kada je pisao veliki katekizam, oslanjao se na mnoge izvore, a mali se naslanja na katekizme Roberta Bellarmina i Jacoba Ledesme, služeći se pritom zapravo starijim hrvatskim prievodom nepoznata pisca.
Jezik ovoga i drugih Divkovićevih djela uobličena je ijekavska štokavština iz okolice Kreševa i Olova, protkana dielovima hrvatskog književnojezičnog običaja iz Dubrovnika i Dalmacije. Djelo je utjecalo na smanjivanje razlika među različitim hrvatskim književnojezičnim oblicima i vodilo prema zajedničkomu književnom jeziku.

(Zagreb, NSK, 149.420)