HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 29 ožu 2024, 12:45.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 409 post(ov)a ] 
Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 17  Sljedeća

Koliko je domorodaca živjelo na američkom kontinentu u trenutku Kolumbovog dolaska?
manje od 10 000 000 31%  31%  [ 14 ]
10 000 000 - 20 000 000 24%  24%  [ 11 ]
20 000 000 - 30 000 000 9%  9%  [ 4 ]
30 000 000 - 40 000 000 2%  2%  [ 1 ]
40 000 000 - 50 000 000 0%  0%  [ 0 ]
50 000 000 - 60 000 000 9%  9%  [ 4 ]
60 000 000 - 70 000 000 4%  4%  [ 2 ]
70 000 000 - 80 000 000 0%  0%  [ 0 ]
80 000 000 - 90 000 000 0%  0%  [ 0 ]
90 000 000 - 100 000 000 0%  0%  [ 0 ]
100 000 000 - 110 000 000 7%  7%  [ 3 ]
više od 110 000 000 13%  13%  [ 6 ]
Ukupno glasova : 45
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 17 vel 2016, 07:44 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Sve zgrade kraljevske/potkraljevske, lokalne i crkvene vlasti španjolskih gradova u Americi isticale su se monumentalnošću, bez obzira na stil građenja, a monumentalnosti, eleganciji i bogatstvu ukrasa težile su i privatne palače i kuće. Španjolski Zakoni za Indije (Leyes de Indias, 1542.) izričito su propisivali da gradovi moraju biti takvi da "im se Indijanci dive te da shvate da su Španjolci došli onamo da bi ostali zauvijek i da ih se zato moraju bojati i poštivati ih te nastojati biti s njima u prijateljstvu i ne napadati ih".


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 23 vel 2016, 03:53 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Doba najvećih zvjerstava nad domorocima je relativno nedavno 19. stoljeće. Tek tada europski agresori masovno preplavljuju kontinent. Do tada su se Europljani koncentrirali u priobalnim gradovima i nisu zalazili dublje u unutrašnjost. Argentina je na golemoj površini koju zaprema pretkraj španjolske kolonijalne vlasti imala tek oko 400 000 popisanih stanovnika i to mahom u Buenos Airesu i okolini. U Čile se u drugoj polovini 19. stoljeća uselilo oko 4 000 njemačkih obitelji, na krčevine dotad netaknutih šuma, te započelo razvijati poljoprivredu, stočarstvo i industrijsku proizvodnju. Urugvaj je 1870-ih imao oko 300 000 stanovnika (1830. imao ih je samo 70 000) od kojih je više od četvrtine živjelo u Montevideu. Paragvaj je prije Rata trostrukog saveza brojio 1 500 000 ljudi, a brazilski, argentinski i urugvajski agresori toliko su ga opustošili da je ostalo tek 28 000 muškaraca. U Boliviji je 1900. bilo tek 40 000 ljudi koji su govorili španjolskim jezikom. Činili su jednu četvrtinu stanovništva i jedini imali pravo glasa, a ostalo su bili domoroci koji pretežno uopće nisu poznavali španjolski. U Venezueli su 1859. postojala tri grada, Caracas je imao 60 000 žitelja. Prvi službeni državni proračun (ne popis) 1882. procjenjuje stanovništvo Ekvadora na 946 000, a angloameričke procjene samo desetak godina kasnije na 1 300 000 do 2 000 000 osoba.

Meksički etnolingvist i demograf Angel Rosenblatt je 1954. godine postavio tezu o ukupnom broju domorodaca prije Kolumba na 11 000 000 do 13 000 000. Angloamerički povijesni demograf Henry F. Dobyns 1973. je ustvrdio da ih je bilo 90 000 000 do 112 000 000. Cook i Borah tvrde da je samo središnji Meksiko nastavalo 25 000 000 ljudi.

Možemo biti ponosni što Hrvati ni na koji način nisu sudjelovali u kolonijalnom genocidu. Počinju u većem broju seliti u prekomorske zemlje tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kad je genocid već bio izvršen.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 23 vel 2016, 05:10 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Na spomeniku junačkoj obrani Tlatelolca, danas dijela Ciudad de Méxica gdje je astečka vojska napokon podlegla španjolskoj sili, stoji natpis idućeg sadržaja. ''13. kolovoza 1521. pao je Tlatelolco kojeg je junački branio Cuahtemoc, u ruke Hernánu Cortésu. Nije to bio ni poraz ni pobjeda. Bilo je to bolno rođenje naroda mješanaca koji tvori današnji Meksiko''.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 28 vel 2016, 17:54 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Jedno pitanje. Zašto afričke crnce nisu desetkovale bolesti koje su donijeli Europljani, a domoroce Amerike, Australije, Aotearoe, Polinezije, Melanezije i Mikronezije jesu?


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 18 ožu 2016, 15:13 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
"Tako je dakle narod ove Indije, koju smo nazivali barbarskom, bio barbarski, bolje rečeno strani. Otuda proizlazi velika pogrješka u većine nas, laika i vjernika, koja se odnosi na naše znanje o Indijancima: govorili su različitim jezicima koje nismo razumjeli niti poznavali, i imali različite običaje od onih naših sunarodnjaka koji su došli u ovu zemlju uz našu pomoć, svih profesija ili kvaliteta. Nakon što su ovi narodi izgubili svoje političko ustrojstvo, te pravila života i vladanja koja su prethodno imali, jer smo mi izazvali veliki nered i tako prouzročili njihovu propast, oni koji su ih pronašli u ovome stanju pomislili su da su zbrka i bijedan položaj u kojima su tada živjeli oduvijek postojali, i da su proizišli iz njihove barbarske prirode i iz njihove političke nesloge. No, možemo sa sigurnošću reći da su i oni upoznali naše običaje zbog čega bi i oni nas s razlogom mogli smatrati barbarima: ali ne barbarima u prenesenom smislu riječi, što će reći strancima, već barbarima u pravom smislu riječi, odnosno onima koji su surovi, nasilni i odvratni. "
*Bartolomé de las Casas


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 18 ožu 2016, 21:47 
Offline

Pridružen/a: 20 pro 2011, 19:02
Postovi: 8531
Znas sto se desilo Che Guevarri kad je dosa pomagati Afrikancima kontra Portugalaca.

_________________
Oj Hrvati, svi na desno krilo....


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 25 ožu 2016, 15:19 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840


Potomci bijelih monstruma na YouTube-u uglavnom ističu "dobre" strane kolonijalizma; to što su u nekada sasvim divljim krajevima izgrađeni suvremeni gradovi, ceste, željeznice, škole, bolnice, parkovi. Međutim, kako oni ne shvaćaju da je to bilo širenje na tuđoj zemlji? To je bila agresija, osvajanje. Zašto bi svi ljudi morali prihvatiti vrijednosti zapadnoeuropske uljudbe? Zašto domoroci na svojoj zemlji ne bi živjeli svojim načinom života? Jedan Australac piše kako su Britanci došli u sidnejsku luku i kapetan je pristupio domorocima nudeći darove, a oni su ga proboli kopljem. Tvrdi da su domoroci izazvali sve sukobe. Međutim, kako je onda ubijeno daleko više domorodaca nego osvajača? Domoroci su ubili tek oko 2 500 Britanaca, a Britanci više od 20 000 australskih domorodaca i cijelo izvorno pučanstvo Tasmanije. Domoroci Australije bili su miroljubivi i nije zabilježeno da su prije velikobritanske agresije vodili ratove pošto nisu poznavali ni pojam vlasništva nad zemljom, koplja su im služila za lov na životinje kojih je bilo u izobilju. Danas ima više od 34 000 000 klokana. S druge strane Maori na Aotearoi, Polinežani, Mikronežani i Melanežani bili su okrutni ratnici poznati po odsijecanju glava i kanibali, međutim to treba razumjeti. Nisu oni jeli ljude zbog svoje zle i divljačke naravi, nego zato što nisu imali drugog izbora. Na Aotearoi nije bilo ničega za loviti. Nema većih sisavaca, nema gmazova (kornjače, zmije, krokodili), nema pauka, nema ništa. Samo teško uhvatljive ptice. Jedina lakše uhvatljiva ptica koja ne leti i od koje se moglo najesti bila je moa. Moe su istrijebili oko 1440. godine. Onda im nije ništa drugo preostalo nego loviti i jesti ljude, tako su razvili ratničku i kanibalsku tradiciju. Nisu razvili pribor za ribolov u oceanu, bili su kanibali zbog nedostatka hrane. Britanci su uveli na Aotearou milijune ovaca, danas je Novi Zeland jedan od najvećih izvoznika ovčjeg mesa i drugih ovčjih prerađevina na svijetu. Da nisu uveli ovce, ni Britanci ne bi imali što jesti nego ljude.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 25 ožu 2016, 18:49 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Danas se dopisujem s jednim bijelcem iz Tasmanije. Tasmanija je inače otok genocida, tamošnji domoroci sasvim su istrijebljeni u velikobritanskoj agresiji. On čiji su preci došli iz Škotske se ne srami nego tvrdi da su domoroci isprovocirali sve sukobe. https://en.wikipedia.org/wiki/Black_War Piše da je velika većina domorodaca umrla od zaraznih bolesti, te da Britanci nisu imali genocidne namjere pošto je UK među prvim državama koje su ukinule ropstvo. Smatra da su domoroci učestalo napadali i ubijali farmere i rančere te pljačkali posjede, a odbija tvrdnju da su Britanci bili agresori jer je po njemu na Tasmaniji bilo mjesta za sve. Procjenjuje da je bilo tek oko 1 000 domorodaca, iako procjene idu i do 15 000. Domoroci po njemu nisu imali pojam vlasništva nad zemljom, a nisu upadali u dvorišta zbog gladi pošto je u prirodi bilo valabija koje je veoma lako uloviti. Ističe kako domoroci nisu bili miroljubivi nego su ratovali pleme protiv plemena i prije kontakta s Europljanima. Trošili su kratke i nasilne živote bacajući štapove i kamenje na druga plemena i često jedući svoju djecu. Nisu ništa izgradili. Dakle, bijelci i danas ne žale zbog genocida što su počinili u tuđim zemljama nego tvrde da su domoroci inferiorni divljaci koji su zaslužili biti istrijebljeni.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 28 ožu 2016, 16:21 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Engleski jezik slovi kao lako naučljiv. Domorodački jezici Amerike i Australije su veoma složeni i teški za naučiti. Sama činjenica da su imali veoma razvijen govor i jezike govori da nisu bili obični divljaci. Tenochtitlan je u svoje doba bio četvrti najveći grad na svijetu. Samo su Pariz, Rim i Venecija bili veći.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 30 ožu 2016, 20:03 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840


Kolumbo je imao poginuti 13. kolovoza 1476. kada je đenoveške pomorce podalje od portugalske obale napala gusarska flotila. Brod je zahvatila vatra i Kolumbo se spasio plivajući najmanje 9.5 km do obale. To je uistinu veliki podvig, kao da plivaš još malo više nego od Mljeta do Pelješca. Nažalost, uspio je otplivati i spasiti se. Šteta što tada nije poginuo, ta jedna pogibija spriječila bi ili barem odgodila pogibiju desetaka milijuna američkih domorodaca.

Koliko je Amerika još mogla ostati skrivena? Je li moglo proći još koje desetljeće? Tada pred početak 15. stoljeća razvili su se u Europi brodovi pogodni za dugu plovidbu i teško da je tako golemo kopno još dugo moglo ostati nepoznato. Da Kolumbo nije uspio teško da bi prošlo 10 godina, Ameriku bi otkrio netko drugi. Već stotinjak godina nakon Kolumba svi kuci Amerike bili su poznati Europljanima, 1606. otkrivena je Australija, 1642. Aotearoa. Stoljećima su bila ta velika kopna nepoznata, a onda su sva ucrtana u zemljovide u svega 150 godina. Jedino su manji otoci i otočja dulje mogli biti pošteđeni najezde bijele gamadi. Otok Te Pito O Te Henua otkriven je 1791., najdulje je blagostanje potrajalo na Rarotongi, do 1823. godine. Unutrašnjost novootkrivenih kopna iscrpno je pročešljana tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Macchu Picchu nađen je 1911., a u novogvinejske planine prodrla je zapadnoeuropska uljudba tek 1930-ih.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 09 tra 2016, 09:51 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
http://www.24sata.hr/news/umro-crowjoe- ... ica-468079

Umro Crow Joe, zadnji veliki američki indijanski poglavica

Joe Medicine Crow sudjelovao je u II. svjetskom ratu kao skaut američke vojske, a predsjednik Barack Obama dodijelio mu je 2009. godine Medalju slobode.

Zadnji veliki indijanski poglavica u SAD-u, Joe Medicine Crow , pripadnik prerijskog plemena Crow (vrane) zvan Visoka ptica, umro je u nedjelju, 3. travnja 2016., u 102. godini života , objavio je Steve Bullock, guverner savezne države Montana u kojoj je veliki poglavica rođen u indijanskom rezervatu i gdje je živio do smrti.

CrowJoe, kako su ga zvali prijatelji, smatran je zadnjim ratnim poglavicom plemena Absarokee koje pripada Vranama , a titulu je potvrdio kao izviđač američke vojske u Drugom svjetskom ratu.

Njegovi su se neposredni preci borili u Indijanskim ratovima vođenim u 19. stoljeću, a među ostalim sudjelovali su u poznatoj Bitki kod Little Bighorna (1876).

Joe Medicine Crow sudjelovao je u II. svjetskom ratu kao skaut američke vojske , a predsjednik Barack Obama dodijelio mu je 2009. godine Medalju slobode , najviše američko odlikovanje koje se može dodijeliti civilnoj osobi. Također je bio dobitnik najvišeg francuskog odlikovanja Legije časti.

Ratnim poglavicom plemena Absarokee može postati samo onaj koji je u stanju boriti se u neprijateljskoj pozadini, neprijatelju ukrasti konja i razoružati ga, a pritom ne ubiti.

Vještini ratovanja, kazao je jednom zgodom JoeCrow za medije, naučio ga je njegov pradjed, a znanje je primjenjivao i u ratu protiv nacista u Europi gdje je u savezničkoj vojsci bio izviđač.

Zbog odlaska u rat prekinuo je studij antropologije, a poslije se istaknuo kao povjesničar i autor mnogih knjiga o povijesti i običajima američkih Indijanaca, posebno plemena kojemu je pripadao.

Ipak, javno najpoznatiji je bio po svojim predavanjima i zapisima o slavnoj Bitki kod Little Bighorna u kojoj su sudjelovali njegovi preci. U rečenoj bici vitezovi Sijuksi predvođeni legendarnim braniteljem Bikom Koji Sjedi likvidirali su cijeli vod agresora predvođenih zlikovačkim generalom Custerom. Bitka kod Little Bighorna 1876. najzorniji je primjer otpora junačkih domorodaca najezdi bijele gamadi. Danas samo 373 949 državljana SAD-a govori nekim od domorodačkih jezika kao materinskim. Najgori su se pokolji zbili u Kaliforniji u koju su bijeli monstrumi i agresori masovno nahrlili u drugoj polovini 19. stoljeća (zlatna groznica). Od 1849. do 1890. izvorno pučanstvo Kalifornije smanjilo se sa 100 000 na svega 20 000 pripadnika, najviše zbog ubijanja.

Neki povjesničari smatraju da su domoroci Sibira stradali od Rusa na sličan način kao sjevernoamerički domoroci od zapadnih Europljana, ali ipak u znatno manjoj mjeri. Ti narodi međusobno nalikuju (šamanizam, animizam), većina znanstvenika smatra da su preci sjevernoameričkih domorodaca došli iz Sibira preko Beringova prolaza. Navodno su pri ruskim osvajanjima u 17. stoljeću boginje pokosile 80% Tunguza, 80% Jakuta i 44% Jukagira. Naseljavani ruski Kozaci bili su veoma okrutni prema zateklim ljudima te zasigurno i vršili pokolje nad njima. Kozaci su smanjili izvorno pučanstvo Kamčatke s 20 000 na 8 000. Dvanaest sibirskih naroda s popisa Nikolaja Andričeva iz 1882. u potpunosti je izumrlo.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 09 tra 2016, 09:55 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Prestani glumiti retarda (bijelog).
Odvoji originalan citat od svojih "mišljenja" i preseravanja.

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 16 tra 2016, 12:51 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Prema Wikipediji pri "osvajanju pustinje" u Argentini 1870-ih bijeli agresori predvođeni Juliom Argentinom Rocom pobili su najmanje 1 300 domorodaca. https://en.wikipedia.org/wiki/Conquest_of_the_Desert Dokazano je da je u Bici za Fort Pitt između 22. lipnja i 10. kolovoza 1763. godine britanski zapovjednik Jeffery Amherst naredio otrovati domoroce dekama s boginjama (biološko ratovanje). https://en.wikipedia.org/wiki/Siege_of_Fort_Pitt

Ima više primjera iznimno uspješnoga osvetničkog otpora domorodaca i crnih robova bijelcima. Na Yucatanu su potomci Maja između 1847. i 1901. poklali oko 200 000 bijelaca. https://en.wikipedia.org/wiki/Caste_War_of_Yucat%C3%A1n Apači su u sjevernoj Sonori pobili najmanje pet tisuća europskih naseljenika između 1820. i 1835. godine. Domorodački ustanci protiv Španjolaca u Peruu i Gornjem Peruu (današnjoj Boliviji) predvođeni Tupacom Amaruom II. i Tupacom Katariem između 1780. i 1782. koštali su života preko 100 000 španjolskih naseljenika, a Španjolci su u gušenju ustanaka usmrtili oko 80 000 domorodaca. Jean-Jacques Dessalines, prvi vođa neovisnog Haitija, dao je zbrisati cjelokupno bijelo (francusko kreolsko kojem su dotad robovali) stanovništvo zemlje što je kulminiralo pokoljem nad bijelcima 1804. godine. https://en.wikipedia.org/wiki/1804_Haiti_massacre Između veljače i 22. travnja pobunjeni su crni robovi poklali između 3 000 i 5 000 bijelaca (dotadašnjih gospodara) bez obzira na spol i dob. Nakon pokolja bijelaca na Haitiju više nije bilo.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 16 tra 2016, 21:34 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 kol 2012, 10:47
Postovi: 35612
Lokacija: Ulica Nemanje Bilbije 99
Nema šanse da je Asteka bilo 25 milijuna.
To je brojka realna za cijelu latinsku Ameriku.

_________________
mostarski europski


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 16 tra 2016, 22:11 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 23 ožu 2015, 21:56
Postovi: 5046
slazem se! tolko rimljana nije bilo na vrhuncu rimskog carstva,kamoli juznih amerikanaca

_________________
Muslimani su nastali, kada je Bosna nestala.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 20 tra 2016, 19:40 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Prema enciklopediji Proleksis broj samoizjašnjenih domorodaca u Meksiku je zbog raznih povlastica porastao s 14% godine 1995. na današnjih 30%. Popisi stanovništva nisu pouzdano mjerilo jer se po njihovoj metodologiji svatko može izjasniti kako hoće. Mogu i ja reći na popisu da sam Astek i to bi mi se priznalo. Prema popisu ima u SAD-u 2 932 248 čistih domorodaca i 2 288 331 mješanac, međutim samo 373 949 državljana SAD-a govori nekim od domorodačkih jezika kao materinskim. Po meni je pravi domorodac samo onaj kojemu je materinski domorodački jezik. Jezik je stup narodnosti, osnova pripadnosti. Po meni onaj čiji su preci bili Hrvati, a ne poznaje hrvatski, nije više Hrvat. On je odnarođen, asimiliran. Tako onaj tko ima udio domorodačkih gena, ali je posve angliziran ili hispaniziran, po meni nije domorodac. Afroamerikanci nemaju ništa afričko više u sebi, ostade im samo crna boja kože u amanet. Govore engleskim jezikom, ne znaju riječ afričkih jezika, često ne znaju ni kojem su afričkom narodu pripadali njihovi preci.

Proleksis daje procjene da je prije dolaska Europljana na području današnjega SAD-a živjelo oko 1 500 000 ljudi, na Kubi 110 000, na Portoriku 50 000, u Argentini 300 000, u Meksiku između 6 000 000 i 9 000 000 (puno manja procjena od one od 25 000 000). Svakako se procjene jako razilaze i međusobno razlikuju. Kojom logikom je na maloj Kubi bilo 110 000 domorodaca, a u golemoj Argentini 300 000 i na nezamislivim prostranstvima današnjega SAD-a (površine skoro kao Europa) tek 1 500 000? Španjolski agresori u Kolumbiji zabraniše uporabu jezika Čibča, visoko razvijene civilizacije koja je dovela do savršenstva rezbarenje zlata. Čibče su nestali, jezik im je izumro oko 1800. godine.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 20 tra 2016, 20:00 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 kol 2012, 10:47
Postovi: 35612
Lokacija: Ulica Nemanje Bilbije 99
Ček, jesam dobro shvatio, želiš reći da je prije dolaska kolonizatora na području današnjeg SAD-a živjelo samo 1,5 milijuna Indijanaca?
Ozbiljne procjene govore o minimalno 5 milijuna iako je taj broj vjerovatno i veći do maksimalno 10 milijuna.

Ovo za jezik se ne bi složio, osnova je osjećaj pripadnosti, jezik se mijenja i razvija i kao takav samo je jedan od niza faktora koji tvore narod.

_________________
mostarski europski


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 21 tra 2016, 12:01 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Procjene se napadno razlikuju. https://en.wikipedia.org/wiki/Populatio ... e_Americas

Izvorno stanovništvo Urugvaja sasvim je istrijebljeno u 19. stoljeću. Fructuoso Rivera (prvi urugvajski predsjednik) je organizirao genocid nad Charrúama. Od 11. travnja 1831. godine, kada je započeta kampanja Salsipuedes (što znači „bježi ako možeš“) od strane Bernabéa Rivere, nećaka Fructuosa Rivere, izjavljeno je da su Charrúe istrijebljene. Četiri preživjela su zarobljena tijekom Salsipuedesa. Oni su bili Senakua Senakue, liječnik; Valmaka-Piru Sira, ratnik; i mladi par, Laureano Takuave Martinez i Maria Mikaela Gujunusa. Svo četvoro je odvedeno u Pariz, Francusku i 1833. godine su izloženi javnosti. Ubrzo su svi umrli u Francuskoj, uključujući i malu kćer roditelja Sire i Gujunuse, koju je usvojio Takuave. Ime djeteta je bilo Maria Monika Mikeala Iguldad Libertad od Charrúa, ali je zavedena u Francuskoj kao Karolina Takuave. Spomenik, Los Últimos Charrúas (posljednje Charrúe) podignut je u Montevideu, Urugvaj.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 21 tra 2016, 15:58 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Prevođenjem hijeroglifa nađenih u utvrdi Dos Pilas u šumama Gvatemale popunjena je šezdesetogodišnja rupa u majanskoj povijesti. Riječ je o najduljem pronađenom majanskom tekstu. Time je otkrivena priča o desetogodišnjem ratu za političku prevlast gradova-država Calakmula koji se nalazio na području današnjeg Meksika i oko 30 km južnijeg Tikala odnosno Matula koji se nalazio na području današnje sjeverne Gvatemale, zajedno s njihovim političkim sljedbenicima, pri čemu je Calakmul (zmijsko kraljevstvo) pobijedio. Prema nekim izvorima taj okrutni rat jedan je od razloga propasti ove drevne civilizacije. Godine 629. će Tikal, koji je na svom vrhuncu imao nekih 60 000 stanovnika, oko 40 km od grada stvoriti vojnu utvrdu Dos Pilas. Za vladara ove utvrde bit će postavljen tada četverogodišnji brat vladara Tikala, odnosno Balaj Chan K'awiil. Petnaestak godina kasnije Calakmul će napasti i osvojiti Dos Pilas. Balaj će biti zatočen i prisiljen prijeći na stranu Calakmula, pri čemu bi mogao zadržati naslov vladara ove oblasti. To će se i zbiti, da bi naposljetku nakon desetogodišnjeg rata, Balaj vlastitog brata i njegove sljedbenike zarobio i pogubio u Dos Pilasu. Calakmul time postaje najjača sila tog područja. No, vremenom će Tikal ponovno ojačati, napasti i poraziti Calakmul da bi Dos Pilas do 760. bio posve napušten. Vremenom će slično završiti svi veći majanski gradovi. Razjašnjavanjem nedoumice o ratovima majanskih gradova, za koje su dotada smatrali da su bili lokalne naravi, te neujedinjavanje tih gradova u jedinstvenu državu Maja, povjesničari su bili prisiljeni ponovno pisati povijesne udžbenike i ispravljati stare teze koje su se pokazale posve pogrješnima. Stvaranje gradova-država uzrokovalo je nepristupačno područje, a izoliranost jednog od drugog grada dovela je do povučenosti jednoga grada unutar svojih granica koje je bio spreman braniti do smrti. Stoga su svi gradovi bili neovisni jedan od drugoga, smatrajući jedan drugoga protivnicima. Nemogućnost centralizacije vlasti na kraju se pokazala kobnom za Maje. Shvaćeno je da je Maje uništilo ono što su oni nazvali "svjetskim ratom", odnosno opći politički sukobi i stalni ratovi koji su se između raznih gradova-državica proširili cijelim područjem. Nakon toga sele se na područje Yucatana gdje će doživjeti tzv. postklasični procvat, no do početka 13. stoljeća ovdje će se naseliti vojno jači Tolteci koji će se manje-više asimilirati s lokalnim stanovništvom, stvarajući novu kulturu i djelujući osobito na području grada Chiczen Itzae oko 1000. godine. Godine 1283. Maje će izgraditi novi glavni grad Mayapan, no i on će dočekati svoj kraj da bi do vremena kad će Španjolci doći i krenuti u svoje osvajačke pohode svi veliki majanski gradovi već bili uništeni. Dolaskom Španjolaca početkom 16. stoljeća kreće nezaustavljiva propast ove civilizacije. Maje su se na Yucatanu protiv osvajača borili dvadesetak godina, za razliku od Asteka koje je Cortes uspio pokoriti u godini dana, ali su na kraju ipak pokleknuli pred agresorima. U pomoć španjolskim osvajačkim pohodima došle su i europske bolesti na koje Maje nisu bili imuni i koje su opustošile pučanstvo.

No, ni nakon konačnog osvajanja Maje nisu mirovali i tu i tamo izbijale su pobune protiv Španjolaca. Tako je na Yucatanu 1847. izbila velika pobuna znana i kao Rat za utvrdu. Bilo je to doba u kojem su Španjolci bili zauzeti ratom SAD-a i Meksika, kad su jukatanski Maje iskoristili priliku slabost i neopreznost osvajača iskoristiti za svoje ciljeve. Priskrbivši oružje od Engleza, Maje su uspjeli vratiti u ratu protiv Španjolaca gotovo 90% svoje zemlje, osim područja Campache i Meride. Tada su učinili veliku grješku. Obzirom da su i dalje bili narod koji je živio isključivo od poljoprivrede, dolaskom vremena sjetve kukuruza Maje se povlače u svoja sela kako bi osigurali urod za iduću godinu. Otprilike u isto vrijeme, odnosno 1848. godine, završava rat Meksika i SAD-a i Španjolci svu svoju vojnu silu sele na Yucatan gdje će potući Maje i ponovno ih potjerati u Chan Santa Cruz gdje će se boriti još nekoliko desetljeća sve do konačne predaje 1901. godine.

No, sve do pred kraj 1960-ih južni i istočni dio Yucatana bit će zapravo pod vlašću Maja koji ne će puno mariti za službenu vlast, već će manje-više živjeti po svom. Možda je upravo to razlog što je majanska kultura i tradicija u velikoj mjeri ostala ista, do te mjere da Maje na Yucatanu još uvijek govore majanskim jezicima, podijeljeni u dvadesetak plemena koja govore dijalektom, ali među kojima nema prevelike razlike. Quiche jezik jednako kao i jezik cakchiquel, mam i kekchi se još uvijek govori u zajednicama potomaka Maja. Narodna odjeća još uvijek podsjeća na onu drevnih Maja i po obliku i po uzorcima koji se na njoj koriste. Dvije trećine pučanstva koje nastanjuje područje sjevernog Vera Cruza, sjeveroistočnog San Luis Potosa u Meksiku, te Tabasca, Chiapasa, poluotok Yucatan, dobar dio Gvatemale i dio Hondurasa i Salvadora, i dalje su čistokrvni Maje dok su ostali pripadnici zajednice bijelci ili miješane krvi.

Majanski-hrvatski

* Bix a belex? - Bok, kako si?
* Chi cheen Itsas - Plesna dvorana, hram kulta kukuruza
* Haab - Svjetovna godina
* Halach uinic - Svjetovni vladar
* Huuyub - Prvi dah koji osoba udahne nakon što je jela čili ili ljute papričice
* Kin - Dan
* Kin bin tin nah - Idem doma
* Koox tun - Hajdemo
* Malboox - Dobro
* Tun - Godina od 360 dana bez nesretnih pet dana mjeseca wayeba
* Tu'x ka bainex? - Kuda ideš?
* Unial - Mjesec od 20 dana
* Yum botic/Mixba - Hvala/Nema na čemu


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 24 tra 2016, 11:58 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Možemo biti ponosni što Hrvati nisu sudjelovali u masovnom pustošenju drugih kontinenata. Kad su počeli u većem broju hrliti u prekomorske zemlje, u kasnom 19. i početkom 20. stoljeća, nisu se odlikovali ni rasizmom ni šovinizmom nego humanim postupanjem prema domorocima. Često su se i miješali s njima.

http://mojahrvatska.vecernji.hr/posljed ... me-1078128

Posljednja Indijanka s Ognjene zemlje imala je hrvatsko prezime

Patricia Štambuk upoznala je Rosu 1975. godine u bolnici u Punta Arenasu. Njezinu životnu istinu pretočila je u 13 priča

"Kartoline s fotografijama Indijanaca koje je iz Punta Arenasa mojoj obitelji u Split 1904. godine poslao Andrija Juričić, urednik Domovine, često sam gledala kao dijete. U meni su izazivale nekakvu tugu, a pravo značenje riječi napisanih na njihovoj poleđini shvatila sam tek mnogo godina kasnije", rekla je Branka Bezić Filipović o knjizi "Rosa Yagan Miličić – posljednja karika".

Riječ je o djelu koje je od 1984. godine u Čileu doživjelo četiri izdanja. Prevedeno je i na kineski jezik, a životnu svakodnevicu Rose, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje, uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište.

"Priča je izvorna i bez sadržajnih pretjerivanja. Iz nje progovara mudrost predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnina... Rosa Yagan je poveznica, most između jednog i drugog stoljeća, prenositeljica kulture između kanua, chalana i zrakoplova, između vračanja i moderne medicine, između legende svojih predaka i religije misionara. Ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom području prije kristijanizacije koju je zapadna civilizacija istrijebila", istaknula je autorica Patricia Štambuk, čileanska spisateljica hrvatskog podrijetla.

"Autorica je rođena 1951. u Patagoniji, zemlji fjordova, ledenjaka i olujnog mora gdje se događaju priče iz knjige. U te dijelove prvo je iz Selaca na Braču došao njezin djed, a zatim 1934. godine i otac kad je imao samo 14 godina", naglasio je prevoditelj knjige Jerko Ljubetić i dodao: "Patricia Štambuk Mayorga sveučilišna je profesorica i pripada krugu od dvjestotinjak čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla među kojima je deset akademika".

S Rosom Yagan završava povijest jednog naroda koji je preživljavao u posebno teškim uvjetima, u zatvorenom društvu sa strogim poštovanjem, gdje je ista primitivna tehnologija korištena četiri tisuće godina.

Patricia Štambuk upoznala je Rosu 1975. godine u bolnici u Punta Arenasu. Njezinu životnu istinu pretočila je u 13 priča, posebnih cjelina, pisanih u obliku intervjua kojima su dane literarne, antropološke i povijesne značajke.

Posljednja pripadnica plemena Yagan progovara o svom braku na koji je pristala isključivo zbog majčinog nagovora. Njezin suprug, znatno stariji Jose Miličić, bio je indijanski poglavica - sin Indijanke kojeg je kao siroče posvojio Antonio Miličić, Hrvat s otoka Brača. Dao mu je svoje prezime i naučio ga hrvatski jezik. Nagađa se kako mu je on čak bio i biološki otac, iako nema sigurnih dokaza.

Rosa Yagan u svojim pričama spominje i Hrvate kao jako susretljive prema Indijancima o čemu svjedoči i pismo upućeno 1895. godine iz Punta Arenasa uredniku splitskog Pučkog lista.

U njemu se opisuje odnos bijelaca prema Indijancima.

"Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanca iz Ognjene zemlje. Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih i ravno 80 mladih divojaka. Ta jedna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni.

Smililo se mnogima od nas pa donesemo starih gaća, kaputa, postola i dadosmo ih onim divljacima da zaugrnu jadnu put. Ali sad je bilo da se u niku smiješ, a u niku plačeš od mila. Oni stali uvlačit noge u rukave od kaputa, a u nogavice od gaća uvirati ruke, što jadnici nisu nikad vidili odiće.

Postole stadoše glogjati zubima od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo ih donit hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marvu. Tu baciše megju nje sirova mršava mesa koje su divljaci razdirtali kao gladni vukovi. Sutradan trgovci one jedne čeljadi dadoše ih lipo isprati i obići pa su ih prodavali mušterijama isto ko što se tamo kod vas pazari blago.

Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, također te je protrnjivao plač oca za sinom, sestrom za bratom i tako dalje. Molim vas dajte ovo tiskat u dični Pučki list, jer znam da neće biti mrsko dalmatinskim težacima", napisao je Nikola Bandić.

"Europljani su uništili cjelokupnu kulturu tamošnjih Indijanaca. Lovili su ih, ubijali i prodavali znanstvenicima za antropološko istraživanje, ali i kao roblje", objasnila je Branka Bezić Filipović i dodala: "Njihov dolazak za Yagane je značio početak kraja. U polarnim uvjetima Ognjene zemlje, namazani kitovom mašću, bez odjeće i obuće, znali su kako preživjeti. U moru, čija temperatura nije prelazila devet stupnjeva, žene su ronile u potrazi za hranom. Muškarci su osiguravali jelo bijelom čovjeku koji je sa sobom donio alkohol, bolest i svoje nove bogove, čemu se Indijanci nisu uspjeli oduprijeti".

Prijateljstvo Hrvata i Indijanaca

Predstavljanje knjige bilo je popraćeno sa sto fotografija Indijanaca iz Ognjene zemlje s početka 20. stoljeća, a pokazano je i koplje koje je pripadalo Rosinom suprugu, poglavici Joseu Miličiću.

U Split ga je donio Thomas Čakalović, čileanski entomolog hrvatskog podrijetla. Njegov otac Frano, rodom iz Ložišća na Braču, inače vlasnik rudnika ugljena na Ognjenoj zemlji, osobno ga je dobio od samog Miličića.

Čakalović nije bio jedini koji je prijateljevao s Indijancima. Kao i u svaku drugu, Hrvati su se dobro uklopili i u čileansku sredinu.

Poštujući domoroce s kojima su zasnivali obitelji, u novu domovinu prenijeli su običaje i navike predaka.

O tome svjedoče i hrvatska groblja diljem Čilea koja izgledom podsjećaju na bračka.

"Iako su pisma iz Južne Amerike do Europe putovala mjesecima, a poštarina je u to vrijeme bila gotovo jednaka cijeni zlata, Hrvati su umjesto o sebi, obitelj i rodbinu u domovini izvještavali o stradanju Indijanaca. Itekako svjesni vlastite nemoći pri sprječavanju naprasnog gašenja civilizacije stare više tisuća godina, smatrali su svojom dužnošću da o tome barem obavijeste svijet", zaključila je Bezić Filipović.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 26 tra 2016, 19:56 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Velikošpanjolska agresija na Astečko Carstvo

Kristofor Kolumbo bio je, došavši 12. listopada 1492. godine na jedan od Bahamskih otoka, siguran da je došao u Indiju, bajkovitu Aziju bogatu zlatom. Velikošpanjolska agresija prvo je zahvatila otoke Kviskveju, Portoriko, Kubu itd. Južnoamerička i srednjoamerička obala bile su istražene početkom idućeg stoljeća, a 1513. godine je Nunez de Balboa prelazeći tjesnac otkrio "Južno more" (Tihi ocean). Nitko nije pretpostavio da postoji Meksiko, njegove nepregledne zemlje i njegova uljudba. Čak je i sam Kolumbo prošao kraj tog otkrića 1502. godine, kada je, nedaleko od Yucatana sreo veliku pirogu Maja u kojoj su bile tkanine, kakao i kožnate sjekire. 1511. godine karavelu koja je plovila od Dariena do Saint-Dominique oluja je bacila na obale Yucatana. Samo su dva Španjolca preživjela brodolom te bila u zarobljeništvu jednog plemena Maja. Jednog od njih oslobodio je Cortes osam godina kasnije, a drugi, Guerrero, oženjen majanskom plemkinjom, završio je život kao indijanski "cacique". Prvo otkriće kontinenta prošlo je potpuno nezamjećeno u brodolomima i nestajanjima tako čestim za ono doba. Tek 1517. godine ekspedicija koja je pošla s Kube trima brodovima, pod zapovjedništvom Francisca Hernandeza de Cordobe došla je u kontakt s Majama s Yucatana i iz Campeche. Španjolci su se morali veoma brzo ukrcati natrag, jer su ih ti ratoborni domoroci odbili, uz gubitke. 57 ljudi od 110 koji su krenuli stradalo je u toj pustolovini, a s njima i njihov vođa. Preživjeli su s divljenjem opisali gradove Maja koje su mogli vidjeti na obali, njihove kamene građevine, hramove, bogatu odjeću i nakit. Yucatan, za koji su i dalje smatrali da je otok, pojavio se kao novi svijet, nastanjeniji i civiliziraniji od Antila. Iduće godine Juan de Grijalva, na čelu četiriju brodova, otkrio je otok Cozumel, plovio duž obale Yucatana, zatim duž obale Meksičkog zaljeva. Nastavivši svoju rutu od Tabasca do Tuxpana, napustio je zemlju Maja i po prvi put su bijelci zakoračili na ozemlje Astečkog Carstva. Za razliku od prethodne ekspedicije, doček je bio prijateljski. Španjolcima su darivali zlatne predmete, nebrojeno mnogo puta izgovorivši riječ "Meksiko", no agresori nisu znali što to znači.

Zaputivši se tragom De Grijalve, Hernan Cortes je krenuo na Kubu 10. veljače 1519. godine (godine ce-acatl, "jedan-trstika" astečkog kalendara). Na njegovih 11 brodova ukrcalo se 508 vojnika, 16 konja i 14 topova. Na Yucatanu je našao Aguilara. Malo kasnije, u Tabascu, lokalni su dostojanstvenici Španjolcima darovali nekoliko mladih ropkinja. Jedna od njih, plemićkog podrijetla i žive inteligencije govorila je i jezikom Maja i jezikom nahuatl. Tako je preko Aguilara i te mlade žene Cortes počeo razgovarati s domorocima, a pogotovo s onima koji su govorili službenim jezikom Astečkog Carstva. To je bila velika prednost španjolskog kapetana. Krštena imenom Marina, a općepoznata pod imenom Malintzin (Malinche), bivša je robinja postala najvrjednija i najvjernija suradnica agresora. Bila je i majka njegovog sina Don Martina Cortesa, prvog čovjeka mješovite rase koji je imao značajnu ulogu u povijesti Meksika. Došavši u travnju na područje buduće države Veracruz, Cortes je tamo primio posjet astečkog calpixquia iz pokrajine Cuetlaxtlan, kojeg su pratili drugi dostojanstvenici i služitelji. Domoroci su u ime Montezume Španjolcima darovali hranu, prekrasnu luksuznu odjeću od pamuka i perja i zlatni nakit. Tada je konkvistador, razgovarajući s astečkom gospodom posredstvom Aguilara i Marine, počeo nazirati nepreglednost bogatstva Carstva, čiji se glavni grad uzdizao na visoravni okruženoj visokim planinama, daleko od vruće obale. Asteci nisu imali nikakvih saznanja o dolasku Europljana na Antile, ali su sigurno znali za ekspedicije koje su pohodile Yucatan i Tabasco. Tradicija je htjela da zlokobno znamenje (svjetlucanje na nebu, plačni glas koji se širi prostorom, neobjašnjivi požari i ostala čuda) nagovijeste strašnu katastrofu. Veoma religiozni, Montezuma i njegovi savjetnici bili su začuđeni činjenicom da se godina "jedan-trska" (1519.) poklapa s nadnevkom koji dolazi svake 52 godine i koji može, prema mitu o Quetzalcoatlu, označiti povratak Pernate Zmije. Ta bića, koja dolaze s istoka, tj. iz misteriozne zemlje prema kojoj je božanski kralj Tule otišao u mitskoj prošlosti, dakle, ta bića koja ispaljuju munje i imaju konje kakve nitko u Meksiku nikada nije vidio, nisu li ta bića bogovi? Je li to Quetzalcoatl došao po svoje nasljedstvo? Astečki dužnosnici i glasnici, prevaljujući planinske lance, nosili su vladaru opise i crteže agresora, njihovih brodova i njihove konjice i topništva. Cortes je otkrio nešto što je bilo početak njegove pobjede: zamijetio je da neki narodi koji su se pokorili Astecima njih jako i mrze. To je bio slučaj s Totonacima, čiji je glavni grad Cempoala, blizu obale, oduševljeno primio Španjolce. U kolovozu se Cortes zaputio prema središnjoj visoravni s 13 000 Totonaka, ratnika i nosača. 2. rujna 1519. Španjolci su na granici Tlaxcale naišli na nepopustljiv otpor Tlaxcalteka i njihovih otomskih saveznika. No, nakon nekoliko dana borbe, tlakskaltečka je aristokracija, nadahnuta stoljetnim neprijateljstvom prema Astecima, odlučila zatražiti savez s moćnim strancima protiv svoga meksičkog neprijatelja. Španjolci su ušli u Tlaxcalu, za koju su smatrali da je "puno veća od Granade", zasipani kišom cvijeća. Od tada su osvajanja bila hispansko-tlakskaltečki pothvat. Uvećana kontigentom iz Tlaxcale, španjolska se vojska uputila prema Cholulai, gdje su saveznici poklali 6 000 domorodaca. Zatim su se uputili između vulkana i ušli na središnju visoravan. Agresori su proveli noć u Iztapalpanu u jednoj plemićkoj rezidenciji, te prešli lagunu uzdignutim nasipom koji je spajao južnu obalu i naselje sojenica. Montezuma, praćen mnogim dostojanstvenicima, među kojima je bio i kralj Texcocoa, dočekao je Cortesa na ulazu u grad. Obratio mu se i rekao: "Neka ste dobrodošli, naš gospodine, pri povratku u vašu zemlju i među vaš narod, da bi ste sjeli na vaše prijestolje, koje sam ja na neko vrijeme u vaše ime zauzeo". Španjolci su se 8. studenog 1519. smjestili u staru palaču Axayacatla.

Čudna je od tog trenutka bila situacija koja je potrajala osam mjeseci. Montezuma, prividni zarobljenik koji se trudio smiriti bijes svojih dostojanstvenika i svog naroda te Španjolci koji su malo pomalo uz pomoć vladara uspostavljali neku vrstu protektorata. Njihovi tlakskaltečki saveznici bili su spremni uhititi svaku priliku zadovoljiti svoju mržnju prema Astecima. Kako je vrijeme prolazilo, napetost je rasla. Španjolci su se suprotstavili kultu domaćih bogova i uzeli sve predmete od zlata kojih su se mogli dočepati, a Tlaxcalteci su pljačkali predmete od žada i dragocjeno perje. Dok Cortesa nije bilo, jer se morao brzo vratiti na obalu boriti se protiv svog konkurenta Narvaeza koji je došao s Kube, Španjolci su podmuklo poklali veliki broj astečkih plemića koji su slavili svetkovinu Uitzilopochtlia. Usprkos Montezumi, koji je tvrdoglavo bio protiv svakog otpora, cijeli se narod podigao na noge. Cortesov povratak nije smirio situaciju. Za "Tužne Noći" 30. lipnja 1520. Španjolci i Tlaxcalteci jedva su uspjeli izići iz Tenochtitlana pretpjevši velike gubitke. Kažu da je Cortes sjeo pod njeno stablo u Popotlanu i plakao. Agresori bi bili izgubljeni da im Otomi iz pokrajine Teotihuacan i Tlaxcalteci nisu priskočili u pomoć. Tlaxcala je čpostala njihovo utočište, a zatim i baza njihovog djelovanja. Ixtlilxochitl, nesretni pretendent na prijestolje Texcocoa, stao je na njihovu stranu kao i plemena iz pokrajine južno od jezera. Uz pomoć domorodačkih saveznika Cortes je izolirao prijestolnicu. Dao je sagraditi brigantine naoružane topovima te zasuti lagunu vatrom. Glad i nedostatak pitke vode morili su opsjednuti grad, uz epidemiju boginja, dotad u Meksiku nepoznate bolesti, koju je s Kube donio jedan crni rob. Montezuma je stradao u borbama u lipnju 1520. godine, ili od ruku Španjolaca, ili kao žrtva metka koji je ispalio neki astečki ratnik. Njegov nasljednik Cuitlahuac vladao je samo 80 dana, do trenutka kada ga je odnijela epidemija. Zadnji je vladar bio Cuauhtemotzin, "Orao Koji Pada", tj. sunce na zalasku. I doista, on je bio astečko sunce koje će nestati. Usprkos Cuahtemotzinovoj izvanrednoj hrabrosti, ratnicima i cijelom narodu, španjolskim iskrcavanjima i jurišima koji su 20 puta odbijeni, no uvijek obnovljeni, španjolski monstrumi su se ipak iskrcali. Topovi su srušili zidine. Opsjedatelji grada napredovali su kroz ruševine, punivši kanale materijalom srušenih i uništenih građevina. 13. kolovoza 1521. dana "jedan-Zmija", koji je općenito smatran povoljnim, ali u godini "tri-Kuća", što je loš znak, Cuahtemotzin se morao predati Cortesu. Bio je to kraj Carstva.

Uzroci rušenja države koja je mogla računati na hrabre branitelje suvremenicima se čine kao neobjašnjiva strahota ili čudo. No, mogu se sagledati uzroci vojne prirode: sa svojim oružjem i svojim čeličnim oklopima, svojim kremenjačama i topovima, jedrenjacima i konjima, malobrojni su Španjolci imali razarajuću prednost pred Astecima. Astečki vitezovi bili su opremljeni mačevima od vulkanskog stakla, lukovima i strijelama s vrhovima od kremena, štitovima i kacigama od mekanih materijala i tunikama ispunjenim pamukom, bili su pješaci ili su se vozili u pirogama. No, iznad svega, Asteci i Španjolci nisu vodili isti rat. Za Asteke rat je bio vrsta dvoboja u kojem su suci bili bogovi i taj se rat vodio po preciznim tradicionalnim planovima. Glavni cilj rata bio je porobiti zarobljenike određene za žrtvovanje. Pobijeđeni su svakako morali priznati vrhovnu vlast astečkog cara, otvoriti svoje hramove Uitzilopochtliu i plaćati porez, ali bi sačuvali kulturnu i čak političku autonomiju. Španjolci su, naprotiv, vodili totalni rat. Htjeli su uništiti domorodačku religiju kako bi uveli svoju koju su smatrali jedinom ispravnom, te uništiti astečku državu kako bi zavladao Karlo V. Također, nisu uopće namjeravali ubirati porez od domorodaca, nego se domoći njihovoga cjelokupnog bogatstva, a njih pretvoriti u robove. Biološki trenutak: epidemija boginja značajno je pridonijela uspjehu agresije sijući smrt među braniteljima. Još važniji bio je religiozni trenutak. Montezumino uvjerenje kako pred sobom ima Quetzalcoatla koji se vratio u Meksiko doveo ga je do toga staviti na vagu svoj vladarski autoritet, usprkos narodnoj volji za otporom. Trebali su mjeseci čekanja, pokolj u velikom hramu i borbe u lipnju te na kraju smrt vladara, kako bi se želja za preživljavanjem utjelovila u velikoj figuri junaka Cuahtemotzina, no tada je već bilo kasno. Španjolsku pobjedu nad Astecima možemo razumjeti samo ako ne zaboravimo činjenicu da to nije bila samo njihova pobjeda, nego pobjeda mnogih udruženih naroda. Bez sumnje su naoružanje, taktika i energija zločinaca konkvistadora odigrali nezamjenjivu ulogu u poticanju, usmjeravanju i podržavanju osvete protivnika Carstva. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez sredstava i bez ljudi, informacija i ratnog elana koje su donijeli Totonaci, Tlaxcala, Uexotzinco i Otomi, plemena s juga doline i dio plemena Ixtlilxochitl u Texcocou. Cortesova diplomacija i njegov izrazito dobar smisao za odnos snaga i politički makijavelizam okrenuli su u njegovu korist mržnju i ambicije protiv vladajuće države. Za ljude iz Tlaxcale i ostale domorodačke saveznike, radilo se samo o novoj epizodi borbe zaraćenih naroda, kao nekada kada je bila srušena prevlast Azcapotzalcoa. Nisu ni sanjali kako će pad Astečkog Carstva povući sa sobom pad njihovih gradova, uništenje njihove religije i razaranje njihove uljudbe. Porazom Asteka nestala je i posljednja autohtona meksička civilizacija. Sjajna i krhka, cvjetala je manje od jednog stoljeća; trajala je točno 93 godine, od stupanja na vlast Itzcoatla do predaje Cuahtemotzina.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 27 tra 2016, 20:11 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
UDIO GOVORNIKA DOMORODAČKIH JEZIKA

Ukupno oko 30 610 387 ljudi govori američkim domorodačkim jezicima.

* Kanada - 200 725 (6% od ukupnog stanovništva), najviše cree (120 000) i inuktitut (34 000)
* SAD - 373 949, najviše navajo (170 822)
* Meksiko - oko 6 000 000, najviše nahuatl (1 376 026)
* Gvatemala - 3 186 429 (42.8% od ukupnog stanovništva), najviše k'iche' majanski (1 000 000)
* Peru - 3 750 492 (35% od ukupnog stanovništva), najviše kečuanski (3 177 938) i ajmarski (440 380)
* Ekvador - oko 2 469 605 (9.4% od ukupnog stanovništva), najviše kečuanski (2 300 000)
* Panama - 194 269 (8.3% od ukupnog stanovništva), najviše guaymi (170 000)
* Paragvaj - 4 700 000 (više od 90% od ukupnog stanovništva), najviše guarani (4 650 000)
* Bolivija - 3 918 526 (43.09%), 2 739 407 (30.12%) su dvojezični (i španjolski i domorodački), ukupno 6 657 933 (73.21%); najviše kečuanski (2 281 198) i ajmarski (1 525 391)
* Belize - 44 519 (15.2%), najviše q'eqchi' majanski (17 581)
* Kostarika - 38 550, najviše buglere (18 000)
* Salvador - 20, najviše pipil (20), nešto doseljenika iz Gvatemale govori poqomam majanskim
* Honduras - 175 400, najviše garifuna (146 000)
* Nikaragva - 162 624, najviše miskito (154 400)
* Kolumbija - 850 000, najviše guahibo (23 006)
* Venezuela - 288 496, najviše wayúu (170 000)
* Argentina - 1 165 570, najviše kečuanski (800 000), guarani (200 000) i mapuche (100 000)
* Brazil - 71 550, najviše nheengatu (19 000), kaingang (18 000) i terena (16 000)
* Čile - 214 556, najviše mapuche (200 000)
* Gvajana - 45 700, najviše macushi (18 000), wapishana (13 000) i kapóng (10 000)
* Surinam - manje od 15 000, samo jezici iz obitelji carib i arawak
* Francuska Gvajana - više od 5 000, najviše iz obitelji carib (manje od 3 000), arawak (par stotina) i iz obitelji tupi-guarani jezici wayampi (manje od 1 200) i emerillon (400)
* Antigva i Barbuda, Bahami, Barbados, Kuba, Dominika, Dominikanska Republika, Grenada, Haiti, Jamajka, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Trinidad i Tobago, Urugvaj - 0 (0%)

* Australija - 50 000 (0.25%), najviše zapadni pustinjski (7 400) i arrernte (5 500)
* Aotearoa - 30 000 (4.2%), maorski (30 000 svakodnevno govori, 150 000 razumije)


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 30 tra 2016, 01:02 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Koji su kolonizatori bili najgori? Britanski, španjolski, portugalski, francuski i nizozemski? Činjenica je da je Britansko Carstvo površinom najveća država ikada (33 670 000 km2), ali zanimljivo je da španjolski jezik ima više govornika nego engleski. Španjolci su izgleda generalno čak bili uspješniji u nametanju svoga jezika. Prema podacima iz 2010. godine španjolskim se kao materinskim jezikom služi oko 405 000 000 ljudi ili 5.85% svjetskoga stanovništva, a engleskim 360 000 000 ili 5.52% čovječanstva. Prvi je kineski s 955 000 000 ili 14.1% ljudi na svijetu. Portugalski je šesti s 215 000 000 govornika (3.08%), francuski osamnaesti sa 75 000 000 (1.12%), a nizozemski pedeset i šesti s 21 000 000 (0.32%). Hrvatski je 58. s 19 000 000 govornika ili 0.28% čovječanstva. Najzdraviji američki domorodački jezik je kečuanski, osamdeset i deveti na svijetu s 8 900 000 govornika (0.13%). https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_l ... e_speakers U Južnoj Americi velika većina ljudi uopće ne poznaje engleski, a španjolski je u SAD-u materinski jezik za oko 37 580 000 ljudi ili 12.4% stanovništva. Godine 1980. u SAD-u je bilo 11 000 000 govornika španjolskog ili 5%, a kasnije je taj broj rastao. Prema procjenama 2020. će 40 000 000 državljana SAD-a (14.1%) biti govornici španjolskoga. Ima ih koji žive u SAD-u, a uopće ne poznaju engleski. Hispanoamerikanci čine 47.3% pučanstva Novog Meksika, 38.4% Kalifornije, 38.4% Teksasa, 30.3% Arizone, 27.5% Nevade, 23.6% Floride, 21% Colorada, 18.9% New Jerseya, 18.4% New Yorka i 16.5% Illinoisa. Oko 2 000 000 državljana SAD-a govori francuskim kao materinskim jezikom, 136 000 nizozemskim. U SAD-u je engleski materinski za 225 000 000 ljudi, a u Kanadi za njih 19 000 000. Stoga se više na američkom kontinentu govori španjolskim nego engleskim. Očuvali su se mnogi domorodački jezici, ali opet velika većina domorodaca i mestika u bivšim španjolskim kolonijama posve je hispanizirana. U Meksiku od 120 000 000 stanovnika samo 6 000 000 govori nekim od domorodačkih jezika kao materinskim. U Salvadoru su domoroci skoro sasvim hispanizirani, tek još oko 20 ljudi govori pretkolumbovskim jezikom toga kraja (pipil). Španjolski kralj donio je odluku da se domorocima nametne španjolski jezik koji mora biti jedini službeni u Novoj Španjolskoj. Tako je još oko 1800. izumro jezik visokorazvijene uljudbe naroda Čibča u današnjoj Kolumbiji. Najviše pokolja nad domorocima svojih kolonija zasigurno su izvršili Britanci i Španjolci. Međutim, treba imati na umu da su Britanci u Sjevernoj Americi, Australiji i Aotearoi pokorili samo kamenodobne nomade, lovce-sakupljače na veoma niskom razvoju znanosti i umjetnosti koji nisu gotovo ništa izgradili i od kojih se nije imalo što opljačkati. S druge strane, Španjolci su se dobro napljačkali pokorivši visokorazvijene bogate uljudbe Asteka, Maja, Inka i Čibča. Još prije dolaska Europljana propale su još mnoge moćne uljudbe (Tiahuanaco, Mochike, Tolteci itd.). Masovni zločini nad domorocima Urugvaja i Argentine zbili su se nakon pada Španjolskog Carstva kad su počeli masovno hrliti useljenici iz Europe koji čak nisu ni bili većinom Španjolci. Navodno je 62.5% argentinskoga pučanstva talijanskog podrijetla. Potkraj španjolske kolonijalne uprave Argentina je imala tek oko 400 000 popisanih stanovnika i to pretežno u Buenos Airesu i okolini. U ostalim dijelovima domoroci su živjeli praktično bez ikakvog kontakta s bijelcima, ti su krajevi samo formalno pripadali španjolskoj kruni. Masovno naseljavanje sve većih područja i masovni zločini nad domorocima zbivaju se tek nakon što Argentina postaje neovisna država, znači Španjolsko Carstvo ustvari nije odgovorno za te zločine. Genocid nad Charrúama naredio je 1831. prvi predsjednik neovisnog Urugvaja, znači kad je španjolska kruna te krajeve već izgubila. Urugvaj je pri stjecanju neovisnosti imao tek oko 70 000 bijelaca i to uglavnom u Montevideu i okolini, kasnije počinje masovno useljavanje podjednako ili čak više Talijana nego Španjolaca i masovni zločini. Zločini nad domorocima Čilea također su uglavnom počinjeni nakon stjecanja neovisnosti. U SAD-u je također većina zločina počinjena u drugoj polovini 19. stoljeća (Divlji zapad), dakle praktično britanska kruna s time nema nikakve veze jer je ona te krajeve zauvijek izgubila još 1776. godine i kasniji doseljenici nisu bili samo Britanci nego bijelci iz svih krajeva Europe. Portugalci su od svih kolonijalnih sila prodavali i prevozili najviše robova iz Afrike, ali na području Brazila nije bilo visokorazvijenih uljudbi čija bi blaga opljačkali. Nizozemci su u Indoneziji pobili skoro cjelokupno izvorno pučanstvo Banda otoka. Francuzi su još bili najkorektniji, iako su i oni naveliko prodavali, prevozili i rabili robove. Međutim, ne znam ni za jedan masovni pokolj što bi Francuzi počinili nad domorocima svojih kolonija. Čak su sjevernoamerički domoroci od svih bijelaca najviše cijenili Francuze s kojima su se i miješali i bili im saveznici protiv Britanaca u više ratova. U Sedmogodišnjem ratu Abenaki su bili saveznici Francuza, a Irokezi saveznici Britanaca.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 01 svi 2016, 12:45 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 08:25
Postovi: 43997
Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
Mali, ali pozitivni pomaci u Australiji. I uz svu političku korektnost i nastojanja da se otklone sramotni postupci iz prošlosti, u skoro svim udžbenicima i dalje stoji da je Australija "otkrivena". Polako se mijenja da reflektira egzaktnu terminologiju: "colonised", "invaded". Pravi termin je eksterminacija, ali tu službenu istinu i priznanje ćemo dobiti na sveto nikada.

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Kolonijalni genocid
PostPostano: 02 svi 2016, 18:33 
Offline

Pridružen/a: 22 vel 2012, 15:06
Postovi: 2840
Zapadnoeuropski narodi natjecali su se tko će više opljačkati, pobiti i porobiti na drugim kontinentima. Slijede moja saznanja o haranjima europskih monstruma Afrikom. Francuzi su 1832. opljačkali riznicu alžirskoga deya (osmanlijskog upravljača Alžira prije velikofrancuske agresije 1830.) našavši čak 15 550 funti zlata od kojeg je najveći dio dovezen preko Sahare i 220 000 funte srebra. John Hawkins, trgovac iz Plymoutha, sklopio je savez s dvojicom lavljogorskih kraljeva 1562. kako bi napali susjedne zemlje, a za usluge koje su pružili njegovi vojnici dobio je nekoliko stotina ratnih zarobljenika. Odveo ih je u Spanish Main (sjeverna obala Južne Amerike između Orinoca i Paname) i podosta zaradio prodavši ih u roblje. Nahrupivši s oceana na istočnoafričku obalu, Portugalci su gotovo odmah počeli pljačkati i paliti. Upadali su u grad za gradom, razarali i krali. Da Gama je opustošio Mombasu, d'Almeida zapalio Kilwu, da Cunha uništio Bravu i Zeilu. Godine 1505. najveće portugalsko brodovlje koje je ikad zaplovilo prema Indiji, pod zapovjedništvom budućeg potkralja d'Almeide, uzvratilo je na gostoprimstvo ratom. Jedan Nijemac ili Nizozemac koji je putovao s d'Almeidom ostavio je zapis o svirepoj velikoportugalskoj agresiji. Zlatni grad s "puno kuća visokih nekoliko katova" osvojen je, a da se zbunjeni stanovnici nisu ni odupirali. Ubrzo su "nadbiskupov zamjenik i nekolicina franjevaca stupili na obalu u svečanoj povorci noseći dva križa i pjevajući Te Deum". "Otišli su u palaču, spustili križ i admiral se počeo moliti. Tada su svi krenuli u pljačku, odnoseći svu robu i namirnice". Dva dana potom zapalili su ga. Isti svjedok kazuje kako je u Mombasi d'Almeida "naredio da se grad pohara i da svaki čovjek odnese na svoj brod sve što nađe". "Na kraju je plijen podijeljen, a svaki je čovjek dobio dvadesetinu onog što je našao. Isto se pravilo odnosilo na zlato, srebro i bisere. Tada su svi počeli pljačkati grad i pretraživati kuće, razvaljujući vrata sjekirama i željeznim polugama. U gradu je bila velika količina pamučnih tkanina za Sofalu jer se cijela obala time opskrbljivala iz Mombase. Zaplijenjeno je puno raskošne svile i zlatom vezene odjeće, te ćilima; jedan od njih, neuobičajeno lijep, poslan je, skupa s mnogim drugim dragocjenostima, portugalskom kralju". U zapisu iz 1518. godine Duarte Barbosa se sjeća kako je da Cunha postupio u Bravi na somalskoj obali. Taj "divan grad lijepih kamenih i ožbukanih kuća" uništili su Portugalci, pobivši ili zatvorivši stanovnike, te uzevši bogat plijen u zlatu, srebru i robi". Portugalski zapisi pokazuju da je od prvog putovanja Vasca de Game do 1612. bilo još 1 231 putovanje brodom do Indije i natrag, što je u prosjeku 10 putovanja godišnje. Između 1500. i 1600. zabilježeno je čak 66 brodoloma, a neki su brodovi stradali u sukobu s neprijateljima. Kada je prvi zanos pljačkanja prošao bilo je teško naći brodove i posadu. Pošto su nizozemski monstrumi jačanjem trgovine istisnuli portugalske, a poslije i engleski i francuski, Portugalci su oko 1650. godine mogli držati samo nekoliko jakih uporišta (otok Mozambique, Mombasa i Tete daleko u gornjem toku Zambezija) te nekoliko manje važnih trgovišta u unutrašnjosti. U manje od 100 godina velikoportugalskom agresijom uništeno je ono što je stvarano stoljećima. Godine 1652. na Rt dobre nade iskrcao se nizozemski zločinac Jan van Riebeeck s nalogom organizirati uzgoj svježeg povrća i proizvodnju mesa za nizozemske posade koje su putovale na istok ili se vraćale odatle. Ti su doseljenici bili malobrojni i samoopsluživali Nizozemsku istočnoindijsku kompaniju. Gotovo su gladovali, a želeći im pomoći Kompanija je 1657. odlučila da se doseljenici više pozabave poljoprivredom. 9 službenika postali su veleposjednici ("slobodni građani"), a svaki je dobio 13 jutara zemlje i bio potpuno oslobođen poreza pod uvjetom najmanje 20 godina proizvoditi hranu. Pokus je opet gotovo propao, ali su se novi poljoprivrednici dosjetili da proizvodnju mogu povećati ako dovedu domorodačke radnike koji su radili gotovo ni za što. Uskoro su zatečene Khoisane (Hotentote) pretvorili u robove što je bio začetak apartheida koji će potrajati sve do 1994. godine. Willem ten Rhyine ovako je 1686. pisao o domorocima u području Rta dobre nade: "Njihovo urođeno barbarstvo i lijenost, te posvemašnja neupućenost u bilo kakve vrline, čine ih podložnima svim mogućim poročnim zadovoljstvima. Ti su prostaci nepouzdani i podmukli, žive u bezvjerici i sramno se prepuštaju svojoj požudi, lašci su i varalice". Johannes de Grevenbroek zapisao je 1695. godine: "Od nas su se naučili huli, krivokletstvu, neslozi, svadljivosti, pijančevanju, prijevari, razbojništvu, krađi, nezahvalnosti i neobuzdanoj želji za tuđim, nedjelima koja nisu prije poznavali, a od ostalih zlodjela najgore vrste zlosretnoj pohlepi za zlatom". Europsko gusarenje zapadnoafričkom obalom počinje 1441. kada je Antam Goncalves zarobio "dva Maura" (Berbera iz Sanhandže) i odveo ih u Lisabon zajedno s još 7 zarobljenika. Dvije godine kasnije Nuno Tristao poveo je još jedan mali prepad blizu Arguina, malo južnije, a uskoro nahrupljuju gusari. Zurara u analima objavljenim u Lisabonu 1453. spominje napade na goloruke ribarske obitelji i nomade, a Fernandez južno od Arguina zarobljuje pet žena i nasilno odvodi na brod. Godine 1482. u ganskom primorju Portugalci traže od lokalnog poglavice zemljište za gradnju kuće u kojoj bi mogli skladištiti robu, na mjestu koje će se kasnije zvati Elmina. Poglavica je nevoljko pristao, a zatim se iznenadio vidjevši kako Portugalci grade nešto što je očito puno veće od kuće i to još na mjestu koje su domoroci smatrali svetim. Portugalska izvješća govore da se zapovjednik imenom Azambuja uspio izvući iz okršaja koji je uslijedio, te da su "radovi napredovali tako brzo da su za 20 dana zidovi tvrđave dostigli punu visinu, a toranj također". Potom je Azambuja ostao "u utvrdi 2 godine i 7 mjeseci, za to vrijeme podigao vješala i stup sramote, te utanačio druge odredbe i sporazume s crncima, na veliku čast i čest kralju Portugala", ne zaboravljajući do temelja spaliti selo mjesnog poglavice. Pereira 1506. piše o području između ušća Senegala i Sierra Leonea: "Kada se trgovina dobro organizira, možemo očekivati više od 3 500 robova godišnje, puno slonovskih kljova, nešto zlata, finih pamučnih tkanina i obilje druge robe". U tom području se trgovalo s dyulama koji su poslovali sa svojih tržišta u Maliju, te s volofskim državama u Senegalu i nizom manjih primorskih zajednica kojima su upravljali poglavice. Englezi su 1553. dvama brodovima i jednom pinasom (lakim jedrenjakom s dvama jarbolima) dopremili u londonsku luku 400 funti zlata, 36 bačvi papra u zrnu i otprilike 250 slonovskih kljova. Bili su uvelike iznenađeni vidjevši kako se za bakrenu i mjedenu zdjelu može dobiti zlata u vrijednosti 30 tadašnjih funti sterlinga.

Jedan Španjolac koji je bio na položaju s kojeg je mogao procijeniti zbivanja piše 1518. da je u doba kada je Hispaniola otkrivena na njoj živjelo 1 130 000 Indijanaca. "Danas ih nema više od 11 000, a sudeći prema onome što se događa, za tri ili četiri godine ne će biti niti jednog ako se nešto ne promijeni". Uvidjelo se da domoroci nisu dobri robovi i kako ih treba zamijeniti afričkim crncima. Godine 1516. Španjolska prima prvu pošiljku šećera koji su na Karibima uzgojili crnci, a 1518. španjolski brod prvi put u Ameriku dovozi "tovar" Afrikanaca pravo s gvinejske obale. Kongoanski kralj Nzinga Memba, pokršten nedugo nakon 1500. kao kralj Affonso I., srdačno je primio Portugalce koji su došli s obećanjima kako će trgovati i donijeti mnoga korisna znanja. Darovao im je mnogo kućnih slugu i drugih sebi potčinjenih ljudi, a zatim uvidio neuzaživu portugalsku glad za robljem koje će uzgajati šećer na Sao Tomeu ili u Brazilu. Portugalski zastupnici bezobzirno ruše kraljevu vlast među obalnim poglavicama trgujući sa svakim od njih posebno umjesto preko kraljevih opunomoćenika. Odvode svakoga koga se dočepaju, pa i članove kraljevske obitelji. Korupcija i razularenost toliko se razmahaše da ožalošćeni kongoanski kralj 1526. piše u pismu poslanom u Lisabon kako "zemlja ostaje povremeno bez stanovništva". Dva stoljeća kasnije kralj Dahomeja čak nudi bijelcima stvoriti plantaže na obali pod uvjetom da prestanu odvoditi ljude, ali niti jedan pokušaj ne uspijeva jer dosta afričkih poglavica prodaje zarobljenike kako bi se domoglo europskih pušaka. Kapetani jedrenjaka kupovali su crnce prema kojima su postupali kao prema stoci procjenjujući veličinu, snagu i ljepotu. Onda bi ih natrpali u bijedno zagušljivo potpalublje i vezali lancima, te plovili prema Americi što su mogli brže (a to je bilo vrlo sporo) nadajući se da gubitak na putu ne će biti veći od 10% do 15%. Borbot opisuje uobičajeni prizor: "Kada dovedu robove iz unutrašnjosti u Ouidah, zatvore ih sve zajedno u daščaru sagrađenu za to pored plaže; kad ih Europljani trebaju preuzeti, robove izvedu na veliku poljanu gdje brodski ranarnik ispituje svaki dio svakog čovjeka, do najmlađega; muškarci i žene stoje potpuno goli. Oni za koje se ustanovi kako su zdravi i podobni odvajaju se na jednu stranu, a ostali na drugu. Ti odbijeni robovi zovu se makronima: obično im je više od 35 godina ili su im oštećena usta, oči ili zubi, ili su posijedjeli, ili imaju spolnu bolest, ili neki drugi nedostatak. Kada su ti odvojeni, svima koji su proglašeni podobnima na grudi se užarenim željezom utiskuje znak Francuske, Engleske ili Nizozemske tvrtke kako bi svaka država mogla razlikovati svoju imovinu i kako bi onemogućili trgovcima zamijeniti ih za druge, slabije. U toj se pojedinosti pazi da se žene, kao najnježnije, ne spale previše". Zapovjednik broda obično bi se opravdano bojao pobune pa bi obično naredio zatvorenike u potpalublju okovati lancima; ponekad su ih jednom dnevno izvodili na palubu udahnuti zraka i tjerali skakati kako bi obnovili cirkulaciju. To se smatralo toliko nužnim za zdravlje, rečeno je u Donjem domu 1789. godine, da su zatvorenike "bičevali ako bi odbili". Smatrali su da je mudro odvoditi Afrikance u ropstvo budući da ih se tako odvodi iz "beskrajne noći divljega barbarstva" u zagrljaj "nadmoćne uljudbe". Britanski državni tajnik za kolonije lord Dartmouth još je 1775. mogao u Parlamentu reći da njegova vlada ne može dopustiti obustavu ni "bilo kakvo" slabljenje "trgovine koja toliko koristi naciji". Dio Afrikanaca, većinom iz Angole, uspio je pobjeći iz zarobljeništva u sjeveroistočnom Brazilu te su oko 1605. osnovali svoju vlastitu slobodnu Republiku Palmares, koja se gotovo 100 godina uspješno branila od stalnih portugalskih i nizozemskih nasrtaja. Atlantskom trgovinom raseljeni su ili umrli deseci milijuna Afrikanaca. Slijede dva primjera oglasa za prodaju robova u SAD-u.

*CRNCI NA PRODAJU
Pošiljka vrlo lijepih čvrstih muškaraca i žena u dobrom stanju i sposobnih odmah stupiti u službu, upravo uvezenih s afričke obale privjetrine brodom "Dva brata". Uvjeti: pola u gotovu novcu ili proizvodima, ostatak prvoga dana idućeg siječnja, uz obveznicu ili jamčevinu na zahtjev. Prodaja će započinjati svakoga dana u 10 sati u dvorištu gospodina Bordeauxa, na broju 48, u zaljevu. 19. svibnja 1784., John Mitchell.

*TRIDESET ISKUSNIH CRNACA
Prodaju se na kredit, na privatnoj prodaji.
Među njima je i tesar, ni za jednog se ne zna da bi bio nepošten.
Također, na prodaju za gotov novac, mladi crnac, kuhar, dobra vladanja, rođen u ovoj zemlji, nekoliko godina služio u inozemstvu pod francuskim kuharem, te njegova žena, srednje dobi, poslužiteljica (oboje vrlo pošteni), i njihovo dvoje djece. Slično: mlad muškarac, tesar. Pitati za uvjete kod tiskara.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 409 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 17  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 83 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO