Moja građanska obaveza da branim vitalne nacionalne interese svog narodula jer on ne želi drugu državu od BiH, za šta sam ja plaćen, daj dokaz ako istinu govoriš jer ovo je bila kleveta..

A ti ćeš mi odrediti kako ću se ja moliti ja se molim i na arapskom i na bosanskom.

KO JE BIO prije muslimana i kršćana u BiH gdje su bosanski pogani sad, danas imamo kršćanina u Bih Zahvaljujući Serijatu, ja ne govorim da je njemu bilo.lijepo i ugodno za vrijeme Islamske vladavine Balkanom ali je opstao dok Paganski nije opstao.

Nego odakle si ti kume, Avatar ti je zanimljiv ali i naivan sutajuci KURAN TI SUTAS I TORU A I EVANDJELJE.

Tradicionalni iftar u velikoj sali hotela Hills za 1300 zvanica.
Iftaru su prisustvovali Predsjednik SDA Bakir Izetbegović s suprugom,predsjedavajući Vijeća Ministara Denis Zvizdić,ministar prometa i komunikacija u Vijeću ministara BiH Ismir Jusko,ministar za pitanja boraca u Vladi Federacije Salko Bukvarević, predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajevo Ana Babić, premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković, ministar obrazovanja u vladi Kantona Sarajevo Elvir Kazazović,ministar privrede Muharem Šabić,Načelnici Općina Ilidža Senaid Memić,Hadžića Hamdo Ejubović i Trnova Ibro Berilo,zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Eldar Čomor , ugledni privrednici Kantona Sarajevo te članovi SDA,SBB i parlamentarnih stranaka Općine Ilidža

An imam from a Central Anatolian province has been suspended from duty after he was hospitalized with "pieces of cucumber" in his rectum, the Turkish newspaper Hurriyet Daily News reports.

The 39-year-old imam working in Kayseri applied to the emergency room of a hospital in the early morning hours of June 23 with severe abdominal pain and bleeding.

The doctors reportedly took pieces of cucumber out of his rectum, and the official diagnosis in the incident was “bleeding in the anus and rectum and foreign object in the rectum.”

The imam was discharged on June 24 after treatment.

After the story made it to the local press, an official investigation has been launched by the local branch of the Religious Affairs Directorate, or Diyanet, of which the imam was an employee.

He was suspended immediately.

The Turkish Chamber of Doctors, meanwhile, slammed the hospital officials for leaking information about a patient.

Read more.

Književni povjesničar Jovan Deretić ustvrdio je da je druga zbirka Nušićevih pripovijetki napisana za njegovog boravka u Turskoj (1898.), te je „ipak više plod lektire nego neposrednog iskustva“. Ova konstatacija, povjesničara književnosti rodom iz Trebinja, dakle onog koji je morao imati neposredno iskustvo muslimanske čaršije, nemalo začuđuje. Nušić jest pisao iz neposrednog iskustva, danas bi rekli u najboljem duhu interkulturalnog književnog i međuljudskog dijaloga, a možda je to upravo razlog zašto su Ramazanske večeri ostale sakrivene od oka javnosti sve do danas i nakon prvog izdanja 1922. Napisao ih je za vrijeme svojeg diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini, u kojima je proveo preko deset godina, intenzivno se družeći sa muslimanima. Iz posvete saznajemo da su pripovijetke vjerojatno nastale (ili su završene) u Serezu, Grčkoj Makedoniji. Protagonisti Nušićevih pripovijetki nisu Turci, tj. Nušić ih ni jednom prigodom u tekstu tako ne označuje, već Bošnjaci i Arnauti (Albanci) koji su pretežito nastanjivali ta područja. Nušić će u pripovijetkama uspjelo upotrebljavati tadašnji govor muslimanske čaršije, to jest probat će ga imitirati, a jaki upliv turcizama s refleksijama ijekavskog i ekavskog govora tvorit će zanimljivu vrst jezične miksacije koja, osim arhaizama, neće bosti uho čitatelju.

Filip Mursel Begović, ulomak iz pogovora drugom izdanju u KDBH Preporod, Zagreb, 2011.

Ovu knjigu posvećuje pisac starini pjesniku, gospodinu

JOVU ILIJĆU

uz ovo pismo:

Babo!

Prostrano je nebo, pod kojim pravedni Alahu klanjaju; golemo je carstvo, što ga je Alah Padišahu podijelio. Sedam mora dršću pod njegovim nogama; sedamdeset i sedam milneta robuju mu a sedam stotina sedamdeset i sedam gradova okitili su mu carstvo i, preko toga još, Stambol legao na dva mora i na dva svijeta. Pa u tako prostranome carstvu, imati i gorostasnijeh planina i čarobnijeh jezera; mudrijeh derviša i lijepijeh žena; blistavijeh šedrvana i hladovitijeh teferiča; mirisnijeh bahča i tijesnijeh sokaka; visokijeh minareta i niskijeh toronja; tajanstvenijeh harema i toplijeh hamama; šarenijeh nargila i srmali altipatlaka; ćetene halve i rumenijeh portokala; masnijeh pilava i modrijeh maslina. I već što ti nema, i zenđina i fukare i bijesna i pokorna i rzlija i r'suza i insana od svake ruke i od svakojaka adeta i dina.

E, na pod tako širokijem krovom, kao što je Padišin, gdje se sav taj insan komeša; gdje se sve te slike viđaju i priviđaju, što ti se nije desilo i što ti se neće desiti, i ono što je pisano i ono, Alaha mi, što nigdje pisano nije bilo.

Ako sam što i zabilježio, nijesam sve još, a i ovoliko što sam mogao i umio, u tebe sam, babo, knjigu izučio, na za to tebi neka je ova knjiga i namijenjena.

Halali, babo!

U Seru, 1898. godine

Nušić.
Hadži-jakub berber.

Sunce već leglo; na Barjak-džamiji se uznio mali crven barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, hladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras.

Ja sam Bog'me svakad rado odio u Hadži-Jakuba berbera. Ima lijep čardak u bahči, tu ti odmah kod ruke češma da dohitiš vodu a da se i ne pomjeriš sa sidžadeta, pa onda, Jakub je muhabedžija da ga rijetko ima. Prošao je mnogo svijeta; još dok je mlad bio; išao je u askeriju ovamo i onamo, od jednog kraja carevine pa na drugi, a išao je i na ćabu, pa da je jedan put, nego dva put. Jedan put je išao za svoj esap a jedan put za drugog. Kad on stane kazivati, kad stane pričati iz starog vak'ta; muarebe ono tamo, muarebe ono onamo; pa se vidio i zborio s carem; pa kako se tukao jedan put sa dvaest eškija; pa kako jedan put naišao na zmijskoga cara… e slušao bi ga cijelu noć do zore. Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m'oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.

A u ovim noćima ramazanskim, ako hoćeš da te prođe san; ako hoćeš da ti prođe noć onako, kako je Alahu drago, a ti hajde u Hadži-Jakuba. U bahči mu se razgranala lipa, pa onaj miris čisto te uspavljuje, a tu žubori češma, a tamo neđe u konšiluku udara neko u garnetu: gore na nebu igraju zvijezde kao drago kamenje prosuto po ćilimu; ti vučeš lako dim iz čibuka a srčeš sade-kavu, a Hadži-Jakub nekim mekim, toplim glasom priča ti, priča, a ti kroz tu priču ideš za njim, ideš, ideš, a ne skidaš očiju sa njega, pa ti se i čibuk ugasi…

- Ja se u hanu uspavao – veli Hadži-Jakub pričajući priču, kako se po drugi put vraćao sa hadžiluka — a karavan, cijelo moje društvo, krenulo pred zoru. Kad se ja probudim a handžija veli: „Odoše oni, nego ti požuri za njima; nijesu izmakli ni polovin sata!“ – Kako ću ih stignuti, kad ja puta ne znam? – „Eto tako“ – kaže handžija – „ispod tih selvija pa sve tako pravo, nemoj vrdati ni lijevo ni desno!“ Poslušam ga ja pa hajd pođi tako. Idem, idem, idem, polovin’ sata, pa jedan sat i dva i tri i četiri… nigdje moga društva. Dođem tako do jednog mjesta a tu se put dijeli. Što ću sad, mislim se; ako zalutam, teško meni, zemlja mi nepoznata, tuđe kasabe, drugi adeti, kako ću i što ću ja. Udarim desno, jer ovako se domislim: ako mi je pisano da se izgubim zagubiću se a udario desno a udario lijevo. Idem tako još tri četiri sata a nigdje hana i nigdje žive duše na drumu te da se upitam. Pade već i akšam a ja gdje ću, nego velim zanoćiću tu kraj puta, pa sjutra u ime Alahovo dalje. Legnem ja tako i naslonim glavu na jedan kamen, te studen onaj kamen pa jedva sklopih oči. Spijem ja, kad ono, kao da mi neko šapće nešto na uho. Rekoh, snim ja to, ali nije nego sam budan. Opet se ućutim, a san već ne može više da me uhvati; ućutim, ućutim, kad ono opet šapće nešto pod kamenom: „Jakube, Jakube, ne diži glavu sa ovoga kamena dok ga ne zagriješ!“ Što li će to biti, mislim se ja u sebi, te me san više i ne dohvati ali ne digoh glavu sa kamena, već svaki čas Muslimani ruku pod obraz, da vidim je li se zagrijao kamen. Kad se kamen dobro zagrijao a nešto pisnu pod njim: „Jakube, diži sad kamen.“ Ja ga digoh, a kad pod njim jedna zmija, duga tako koliko moja ruka i još malo duža.

- Jakube, je si li sevaplija? — pita me zmija.

- A da bogme da jesam, sa ćabe idem!

- Pa hoćeš li mi učiniti jedan golem sevap?

- A da ti učinim, kad si i ti meni. Mogla si me i ujesti, pa nijesi.

- Nijesam htjela – veli zmija – a i nijesam mogla, jer mi nijesi kriv. Nego nosi me doma pa ću ti reći sve.

- A gdje da te nosim?

- Metni me u njedra, pa pođi tako pravo od ovoga kamena, pa na onaj gô brežić; kad se popneš na taj brežić vidjećeš daleko na zapad jednu rasutu kulu, tu kod kule stani te me izvadi iz njedara.

- Učinim ja tako. Evo i sad me još tuga po njedrima, kad vam ovo pričam…

I tu Jakub prekide priču i stade puniti lulu a mi svi se ućutali, te čekamo čas prije da na-stavi.

- Efend'm, – poče Jakub pošto pripali čibuk i povuče dva tri dima – dođem ti ja na brežić, siđem ti i do rasute kule, a taman nekako ponoć. Izvadim zmiju iz njedara i spustim je na zemlju a ona veli: „E ajde, Jakube, sad za mnom, samo pazi nemoj mi zagubiti trag“. – Ama, što ću za tobom i gdje ću? -, pitam je ja. Veli: „Tebi se treba odmoriti, gladan si, žedan si a i tvoj put da ti sutra pokažem, jer sam ti dužna za tvoje dobro!“

Idem ja tako za njom a ona puzi hitro i lako preko onog kamena, dok ne dođosmo na sred one kule, te tu ona pisnu, kao što zmija može pisnuti. A na to se diže jedan veliki kamen ozdo, kao iz nekog bunara, prosu se na polje grdna svjetlost, kao da je sunce u tom bunaru bilo skriveno pod kamenom. Meni zasinuše oči te trljaj, trljaj, trljaj, a kad otvorih oči, nema moje zmije, već na onome grotlu i u onoj svjetlosti stoji jedna djevojka raspletene kose i sva u bijelo odjevena.

- Hajde za mnom, Jakube! – veli mi, a ja ajd za njom, te koračim u onaj bunar i kamen se odmah nada mnom zatvori. Idi ja niz neke stepenice idi, a sve za onom djevojkom, dok ti ne dođosmo do jedne kapije bijele, staklene, ja li je od leda, ja li od biljura, ni sad ne znam vam kazati. Otvoriše se te kapije te mi uđosmo. Eh, efend'm, što sam tamo vidio, to se ne može ni upamtiti ni kazati. Grdna velika prostorija, pa sve golemi stubovi i duvari, onako kao i kapija od biljura. Svijetli se u u toj odaji, kao da griju pet sunca; pendžeri sve od bisera a džamovi na njima od dijamanta. Tu ti sovre od biljura i što ti duša zamisli na njima; voća sa svih strana svijeta, meda, šerbeta i vode, sve u zlatnim i srebrnim bokalima i ibricima. I miriše najskuplja izmirna i đul a ja samo blenem i mislim u sebi:

- Hadži-Jakube, Hadži-Jakube, gdje si ti ovo?

A tu preko sto i dvjesta valjada djevojaka; sve ljepša od ljepše i jednako u bijelo odjevene; oči im lijepe i vatrene; kose crne kao ponoć a grudi im kao merdžani. Ali sve ćute i sve su nevesele. Ja se osvrći ovamo i onamo, te kao našao se u nezgodi; ko me dovede ovamo i što ću i kako ću? A tek će jedna, najljepša među djevojkama:

- Jakube, ja sam te dovela ovamo.

- Ama – iščudih se ja – ono bijaše zmija.

- Ja sam to bila, veli ona, nego ti si umoran i žedan i gladan, pa napij se i najedi, a taman dotle će i zazoriti, a tad ćemo mi sve što nas vidiš opet se pretvoriti u zmije i razinićemo se iz ovih dvora, pa tek ćemo se sabrati sjutra u veče. Za to već ti ovdje sjutrašnji dan prospavati, a kad u veče dođemo, imaćemo kad cijelu noć, te vu ti ja ispričati što ti valja znati.

Zasjednem ti ja tako te jedi, braćo moja, koliko mi je trbuh ponio! Evo još i sad sam željan onih jela i onog voća i one vode!… Odvedoše me i da spavam a ni sad vam ne umijem reći, kakvi ono bijaše jatak i oda šta, ali, pet cara da združe svoje blago, ne bi ga mogli otkupiti. Svileni dušeci sve čistom paučinom punjeni a kreveti zlatni i biserom iskićeni. Čirak, bolan, od jednoga dijamanta a svijeća od dragoga kamena, pa se i ne pali već onaj dragi kamen svijetli bolje no da si upalio sto svijeća. Legnem ti ja tako carski, škripi ona svila poda mnom a povija se pamučina i tada mi padoste vi svi na pamet, te velim u sebi: šta li radi sad ona moja sirotinja što spava na slamnjim i vunenim dušecima, a svijetli joj lojana svijeća!…

Tu se Hadži-Jakub zasmija a i mi svi, te danusmo jedan čas, a taman i dijete donese još po jednu kavu, te ulijepismo i pripalismo još po jednu cigaru a Hadži-Jakub nastavi:

- Cio sam dan slatko prespavao, a i ko bi se sjetio u tako carskim dušecima, da se budi. Kad dođe pred akšam a moja svijeća od dragog kamena opet zablješta, jer preko dan nije toliko sjala, te me udari onaj blijesak u oči, pa htio ne htio probudih se od one svjetlosti; umih se đul-vodom a iz zlatna legena, te kad izađoh iz odaje, a u dvoru sve djevojke na okupu, sjede onako nevesele i ćute.

Ona moja – opet vam kažem najljepša među tolikim ljepotama – uze me za ruku, te izvede u bahču, pa sjedosmo na jednu biljurnu klupu. Kakva je to bahča ne umnjem vam je opisati i ja je se tek ovako ne mogu sjetiti, već kad zažmurim, pa tako dugo, dugo ućutim a ono izađe mi pred oči, te se sjetim i onih potočića što ne žubore kao ovo naši potoci, nego njihov žubor to je najljepša pjesma što si je kad god čuo, pa svaki potok drugu pjesmu žubori; pa onda ono cvijeće, kao da svaki cvijet u kruni ima svijeću ili kao malo oko, ja li kao zvijezdu; pa onda bilbili na grani poje pa sačekavaju jedno drugo. Ih, ih, ih, te bahče ne ću nikad zaboraviti! Što zaželiš to ti zamiriše, ja velim: nek miriše feslijen a ono miriše cijela bahča feslijenom; poslije kažem zimbil, pa đul, pa zambak, pa sve redom što zaželiš to ti miriše.

Sjedimo ja i djevojka tako u sred te ljepote, te ona mi poče kazivati:

- Jakube, Jakube, vidim da si sevaplija čovjek, te ti neće ostati nezahvaljeno za ovo što si mi dosad učinio a ako mi i dalje uščiniš, što će te zamoliti, ni to ti neće biti badjava.

- Što mogu učiniću – rekoh ja a ne mogu oči skinuti sa one ljepote, nego sam se zakovao za klupu, pa dršćem od njenih očiju.

- E onda da ti kažem. Ja sam ćerka jedinica Abdula samardžije, u prestonici koja je daleko odavde tri dana i tri noći. Moj otac nije bio bogat čovjek, ali je zarađivao toliko, da smo mogli lijepo živjeti i još preko toga, da me odjene kako prilikuje. Majka mi je davno bila umrla, pa smo otac i ja sami živjeli. Do naše kuće sjedio je kadija, vrlo poznat sa svoje učenosti i mudrosti no siromah, jer je bio prav i velikodušan.

On je imao sina Ahmeta, koji se i sam knjizi naučio, ali nije toliko mario za knjigu, koliko za lov, za konje i druge zabave. A bio je lijep kao upisan, najljepši čovjek u gradu i u svoj državi. Mi kako smo bili u konšiluku, viđali smo se, pa i zamilovali smo se. On mi se kleo na vječitu vjernost i tu kletvu ponavljao mnogo puta a i ja sam ga voljela neizmjerno. Bih obezumila da ga ne vidim bar svakog dana po jedan put, ako ne i više puta a i on tako isto. Ako je lov donio, poslaće i meni, ako je pazar, te je našao što lijepo, kupio je i meni a ako me jedan put na dan vidi, tri puta mi i četiri šalje pozdrave.

Sultan, koji je tada u našoj državi vladao, bio je čovjek loše ćudi. Njegova ćud bila je dogrdila svima i mal te se nije narod bunio protiv njega, no on opet bio je toliko mudar, te je znao šta valja činiti da se narod zavara. Kad je osjetio u narodu nezadovoljstvo protiv sebe a on odmah otjera velikog vezira, pa uzme onog za vezira koji je narodu najomiljeniji; drži ga dvaest i triest dana, dok se narod utiša i svak legne na svoj posao, pa ga onda otjera i uzme opet onoga, koji će ugađati njegovim ćudima. Tako jedan put, kad je dogrdilo i narod se mnogo uzbunio, uzme on kadiju, Ahmetovog oca, za velikog vezira, jer je kadija, kao učen i velikodušan a prav, bio vrlo omiljen u narodu.

Ali, kadija je znao da će ga sultan za tim otjerati, pa mu kaže: „Meni nije do vezirstva, dosta mi je i što sam kadija; a nije mi ni do toga da se igraš, care, sa mnom te da me poslije ni kriva ni dužna tjeraš. Budem li kriv, sam ću položiti glavu na panj, pa ti sijeci; budem li prav, pa me otjeraš i ocrniš mi obraz, neću ćutati?“ Car proguta ove oštre riječi svoga novog velikog vezira što je tada bio na muci, ali ne prođe ni dvaest dana a on otjera kadiju, pa još ga osramoti što naredi da mu na sred pijace udare degeneke.

Tada se kadija razgoropadi i iskupi oko sebe sav narod, te cara napustiše i njegovi najbolji prijatelji. A kad vidje car da je ostao sam, a on sjede noću na najboljega hata i pograbi blaga što je mogao, te pobježe u drugu državu. Narod osta bez cara te proglasi kadiju za svoga cara i postavi ga na prijesto. Tako on od siromašnoga kadije postade car a njegov sin Ahmet princ, najljepši među prinčevima sviju država.

Ali tad ni onaj Ahmet ni daj Bože, zaboravi sa svim na sirotu ćerku Abdule samardžije; ni da me pozdravi, ni da čuje za mene. A jednoga dana… sav u zlato i u svilu obučen, sa velikom pratnjom, ode u drugu državu i malo za tim dovede otud sultansku ćer i oženi se njome. A na skoro za tim umrije i kadija, te carstvo ostade na Ahmetu.

Kako je meni bilo i kako mi je još i sad, ne umijem ti, Jakube, kazati jer ja Ahmeta nijesam prestala voljeti, pa ga volim evo još i sad! Ali, kad mi na skoro za tim umrije otac, te ostah samohrana na svijetu, bješe mi još teže i zaklela sam se, zaklela sam se na grobu očevom, da ću se Ahmetu osvetiti. Molila sam se Alahu dan i noć da me pretvori zmijom i da me snabdije najljućim zmijskim otrovom, te da bi se mogla osvetiti i, Alah mi evo ispuni želju.

Sad sam zmija, a i sve ove druge djevojke što ovdje vidiš, sve su to zmije i sve su moje sudbine. Ostale su samohrane, bez oca i majke, bez brata i bez ikoga, koji bi ih osvetio a svaku je izdao njen dragan, te su se umolile Alahu i postale su zmije. Mi sve ovdje zajedno boravimo, te združili smo svoje jade. Noću se pretvorimo u djevojke te se ovdje zberemo i tješimo i krijepimo, a danju svaka postane zmija, te hodimo po poljima i šumama i tražimo: nije li gdje u lov izašao onaj, kome ima koja da se osveti; ili uđemo u grad, zavlačimo se u bahče, zavlačimo se pod kućni prag i čekamo kad se možemo osvetiti ali tako, da onaj osjeti, koliko je teška osveta prevarene djevojke. A mi se možemo lako osvetiti, jer smo pune i prepune zmijskoga otrova. O, koliko sam puta ja u lovu mogla Ahmetu i smrt zadati ali nijesam htjela, jer tražim takav način osvete da on zna, pa i da cio svijet sazna, kako se sveti unesrećena djevojka!…

Tu djevojka zaćuta a zaćutah i ja, jer me čisto neka hladnoća poduze, a kad joj pogledah u oči mene opet prođe nešto toplo, te me zagrija.

- I juče – nastavi djevojka – kad si me našao pod kamenom, skrila sam se da dočekam zoru, jer me bijaše noć uhvatila a i umorna sam bila od dugog tumaranja po planini; za to sam te i molila da me poneseš. Ali, Jakube, nemoj ostati na tome dobru, već mi učini jošte jedno a ja ću te srećnim učiniti.

Ja se i ne razmišljah dugo, nego odmah rekoh: „Što god hoćeš i što god mogu učiniću ti, djevojko!“

- Ja sam, veli, smislila kako ću se osvetiti Ahmetu a ti mi moraš pomoći. Sjutra kad zazori, uzećeš me u njedra, pa ćeš me nositi u prestonicu u kojoj Ahmet sultanuje. Tamo ću se pretvoriti djevojkom, a ti ćeš se kazati trgovcem iz daleke zemlje i mojim ocem i staraćeš se da se raščuje po gradu da imaš lijepu ćer.

Kako ona reče to veče tako i učinismo. Sjutra u zoru, uzeh ja zmiju i metnuh je u njedra. Pođoh tako na put i putovao sam tri dana i tri noći sve putem, koji mi zmija kazivaše; dok četvrti dan, taman u zoru, a ja uljegoh u kasabu.

A prekrasna kasaba. Ima valja da hiljadu minareta i velike konake; pazar sve na svodove sveden, na češme na svaki ćoš a na raskrsnice šedrvani; pa onda mnoge i bogate bahče i prelijepi hamami. I lijepa kasaba i bogata. Puni oni dućani svile, pamuka, ćitajke, merdžana, sedefa i srme i već što ti srce i oči žele. Čim stigosmo, ja siđi u jedan veliki han, te uzmi jednu malo odvojenu odaju sa haremlukom. Još kad smo htjeli da uljegnemo u grad a zmija se pretvorila u djevojku, a zmijsku košuljicu ostavi da joj ja čuvam i zakle me kao da mi je najskuplji amanet dala. Ona se maksuz nije mnogo krila, te koje tad što opaziše a koje u hanu, u brzo pršte glas po gradu e je stigao jedan bogat i učeni hadžija iz dalekih zemalja i doveo sobom ćer, ljepotu, da joj u ovome bijelome svijetu nema ravne. Što koj dan duže sjedismo u gradu, taj se glas sve više rasprostirao, pa došao bog'me i do carskih ušiju. A car mlad čovjek, pa zaželio imati tu ljepotu djevojku.

Dođoše jednog dana meni carske sluge pa vele: „Takva i takva i takva stvar. Car je čuo, u tebe ima ljepota djevojka, da joj na ovome bijelome svijetu ravne nema, pa ti se car pozdravio da mu je daš a išti koliko ti drago blaga. Ne dadneš li mu je lijepim, uzeće ti je silom. Eto to ti je, na se razmnsli!“

Mene te riječi mnogo zbuniše, te poteci hanu i reci djevojci sve šta je i kako je a ona se od toga ni malo ne preplaši, nego se stade zadovoljno smijati. Veli: „Pa to sam ja i htjela!“

- Pa kako ćeš? – pitam je ja.

- Ništa, daćeš me, a išti koliko ti drago blaga, te budi srećan čovjek.

- Neću – velim joj ja – neću blaga već hoću ako opet stečeš ljubav Ahmetovu, da me učiniš velikim čovjekom.

- Biće ti i to, ali pazi dobro da učiniš što ću ti reći. Sad će doći carske sluge da me vode i večeras već ću biti u ložnici Ahmetovoj i sa njime noć provesti. Ja ću ostaviti kod tebe moju zmijsku košuljicu pa kad bude pred zoru, kad čuješ prve pijetle a ti ćeš tu košuljicu sažeći na plamenu.

- A za što tako da učinim? – pitam je ja.

- Ako mi se sažeže košuljica – veli ona – a ja ne mogu više zmijom postati, već ću ostati djevojka.

Dođoše carske sluge pa mi odvedoše djevojku, a kad bi te prođe ponoć i skoro pred zoru; kad prvi pijetli zapojaše, ja uzeh onu košuljicu iz njedara te je sažegoh na plamenu. Vaj meni, šta učikih i što je poslušah!…

I tu Jakub zaćuta, dugo zaćuta a mi nestrpeljivo, svi kao u jedan glas:

- A što, Jakube?

- Prevari me djevojka – nastavi Jakub – ona bez te košuljice ne mogaše ni jedan dekik živiti i kad sam joj spalio košuljicu, ja sam joj bio i život uzeo. A ona je to i htjela.

- Ama, pa za što tako učini? – opet mi svi.

- Evo za što. Kad je Ahmet ušao u ložnicu, zadivi se njenoj ljepoti i odmah je stade grliti a ona mu se kaza da je Abdula samardžije kći. Ahmet se bijaše skamenio od čuda, no ona mu reče: „Željna sam te bila i želja mi je samo jednu noć da te ljubim, pa me nemoj više!“ Ne moga Ahmet odoljeti pred tolikom ljepotom, nego je stade grliti i ljubiti, a kad mu ona obisnu oko vrata i poljubi ga u usta, prosu sav onaj zmijski otrov, što je imala u sebi i Ahmet taj čas ostade mrtav. Tako mrtvog, ona ga je sve do zore grlila i ljubila i kad bi pred zoru i zapjevaše prvi pijetli i ona (jer ne htje da ga preživi) izdahnu kraj njega, jer tada sam baš ja spalio njenu košuljicu. Eto tako se osveti caru Ahmetu ćer Abdula samardžije. Kad je svanuo dan a njih nađu oboje zagrljene ali mrtve!…

I tu Jakub stade, jer je svršio priču, a mi svi se ućutali, pa se samo čuje ono tiho žuborenje češme i lipin list kako igra i šušti i onaj meki glas garnetin iz one druge mahale i sat kako otkucava na sahat-kuli, ali ga niko ne broji. Svi se zadubili i mislimo, mislimo nešto, pred očima nam se kolutaju slike iz Jakubove priče, te zmija djevojka, te plameni bunar i biljurni dvori i dvoje mrtvih, zagrljenih u carskoj ložnici.

Jedva u jedvite jade Sadik-aga kujundžija veli:

- A bolan, Jakube, bar da uze silno blago, što ti ga nuđahu; ovako te izvara djevojka ban badjava!

- Jok, ne izvara! – tvrdi Jakub.

- Kako ne izvara?! – potekosmo i mi.

- Eto tako! – reče Jakub, pa prođe dva-tri put prstima kroz bradu. – Ne izvara! Sjutra dan kad narod ču’ da ostade bez cara, a on što će nego da bira novog cara. Raščulo se bilo po gradu da sam ja mudar i mnogo učen, te dođe narod meni i veli mi: Ti da nam budeš car, ja li niko drugi!…

- A ti? – povikasmo svi.

- Ne primih se. Gdje ću ja carovati u tuđoj zemlji? Ne mogu… volim u svojoj zemlji, među svojim ljudima biti i berber, no u tuđem memlećetu i međ’ tuđim ljudima car… pa eto… i dan danas sam berber!… – I tu nas Jakub sve redom pogleda u oči, kao da vidi vjerujemo li, a mi svi oborili oči u zemlju, te jedan drugog kradom pogledamo.

- Ne vjerujete mi, je li? – dodade Jakub. – Ako. Dosta ste mi i vjerovali, dok sam vam cijelu priču ispričao!…

A mi svi prsnusmo u smijeh, te onda udri u šale i u drugi muhabet; dok tako ne prođe vrijeme a tada ispismo još po jednu čašu one studene vode pa svaki fenjer u ruke, te hajde kući. Skoro će top, pa valja i malo jesti, jer dug je dan za tim.

Ramazan je mjesec posta, mjesec pokajanja, mjesec čuvanja od grijeha, mjesec bogobojaznosti, mjesec ustrajnosti i odricanja u ime Allaha, mjesec zikra i mnogobrojnih ibadeta, mjesec ljubavi, bratskih susreta, opraštanja i potpomaganja, mjesec Kur’ana, lejletul-Bedra, lejletul-Fetha i lejletul-Kadra. Lejletul – Kadr je praznik, jedinstven u čitavoj povijesti ljudskog roda, darovan ljudima sa vrijednošću trajnog karaktera i posebnog značaja. Taj dar je dat Muhammedu a. s. i njegovom ummetu sa objavom Kur’ana a. š.


NOĆ KUR’ANA: Kako je Kur’an počeo dolaziti u formi riječi na zemlju, među ljude, pitanje je koje je interesovalo i interesuje svakog muslimana i sve druge koji se bave istorijom Kur’ana i islamske misli. Hazreti Aiša r. a. je pričala: “Prvo što je prethodilo objavi Božjeg poslanika bili su istiniti snovi. Sve što bi vidio u snu dolazilo bi poput svjetla dana. Kasnije je Muhammed a. s. zavolio samoću, te bi se osamljivao u pećini Hira. Tu je boravio u pobožnosti i provodio brojne noći u molitvi ne silazeći svojima. Za to bi se, prethodno, snadbio hranom. Kasnije bi se povratio Hatidži i opet se snadbio kao i ranije i tako dok mu ne stiže Istina, a on u pećini Hira. Melek Džibril mu je došao i rekao: “Ikre ... “ ! “Uči ...”! (Buharija, tom I. str. 23). Ovo je trenutak kad je kroz vasionu odjeknula Allahova poruka, koja je nagovijestila vrijeme istine, vrijeme nauke i i razuma. Vrijeme Kelimei-Tevhida. Susret sa melekom govori o važnosti predavanja Kur’ana čovjeku u posjedovanje. Kur’an noć Objave naziva “Lejletul – Kadr”, što znači da je to noć časti, najveće vrijednosti i priznanja, a također je naziva i sa imenom “Lejletun-mubareke”, noć blagoslova, blagodati, najvećih darova i poklona. Nesumljivo je da je Kur’an objavljen u noći Kadr, i da je ta noć u mjesecu ramazanu. Kur’an nije kazao koja je to noć, niti se to iz ajeta sure El-Kadr može naslutiti. “Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr. A šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci. Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake. Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane”. (El-Kadr, 1-5.). Ni Muhammed a. s. nije precizno označio kada je noć Lejletul Kadra, mada je želeći da udovolji znatiželji ashaba približno odredio vrijeme mubarek noći Lejletul-Kadra. Muhammed a. s. kaže: “Tragajte za Lejletul-Kadrom u zadnjoj desetini ramazana”. Kad to nije bilo dovoljno ashabima rekao je: “Tragajte za Lejletul-Kadrom u neparnim noćima posljednje desetine ramazana”. Još bliži odgovor Poslanik je dao riječima: “Ona je u zadnjoj dekadi, i to u devetoj noći što prolazi ili u sedmoj što ostaje”. Većina ashaba je na stanovištu da je noć Kadra 27. noć ramazana, a razloga za ovo stanovište je više: Broj riječi u suri “Kadr” je 30 – koliko iznosi i broj dana u ramazanu. Riječ “Hije” koja se odnosi na noć Kadr nalazi se na 27 mjestu ove sure, što je znak da je noć Kadra 27. noći ramazana. Lejletul-Kadr broji devet slova, a u suri “Kadr” je spomenuta tri puta. Ako ovo pomnožimo, npr: 3 x 9 dobijemo 27. Tragaoci za vrijednošću i blagodatima Kadra su zapravo tragaoci za porukom Kur’ana, njegovim smislom i sadržajem, jer Kur’an je živa riječ i zakon života vjernika. Vjernici ga ne drže samo u rukama, nego u srcima, dušama i mislima. Svi oni koji traže noć Lejletul- Kadra trebaju tu noć tražiti u duhu poruke Resulullaha koji veli: “Ko provede Lejletul-Kadr u ibadetu i iskrenoj vjernosti, računajući na sticanje njezinih blagodati, biće mu oprošteni prošli grijesi”. Među najodabranije ibadete spada učenje i slušanje učenja Kur’ana. Rijetke su zemlje u svijetu koje imaju tradiciju učenja Mukabele – koju praktikuju muslimani naše zemlje. Ovu tradiciju učenja i slušanja Kur’ana treba čuvati. Mnoge Bošnjačke porodice i familije pored mukabele u džamijama praktikuju učenje mukabele u svojim kućama pred iftar.

O vrijednosti ovoga ibadeta govori nam Allah dž. š. u ajetu sure El-Enfal gdje kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju”. (S. El-Enfal, 2). Kur’an je pisan na kori drveta, na koži i sličnim predmetima, ali je snagom svoje poruke postao neizbrisiv u svijesti ljudi, sastavni dio života muslimana Mekke, Medine, Arabije i planete Zemlje. Ušao je u povijest kao snaga bez premca, postao je zakon i program života, kodeks ponašanja i morala.

LEJLETUL-KADR – NOĆ ISKRENE POBOŽNOSTI: Svi pripadnici islama, željni postizanja vrijednosti ove mubarek noći, zadnjih deset dana ramazana provode u posebnoj pobožnosti i ibadetu. Sljedbenici Islama ove noći obilježavaju I’tikafom, učenjem Kur’ana, zikrom, pomaganjem, razmišljanjem, dovom i drugim korisnim poslovima i ibadetima. Noć Kadr je noć Allahove milosti sa kojom je došla objava i poslanstvo Muhammedu a. s. Allah dž. š. u Kur’anu veli: “Ve ma erselnake illa rahmeten lil-alemin”, što znači: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali”. (S. El-Enbija, 107.). Lejletul-Kadr je noć smirenosti cijelog ljudskog bića. Na ovaj stupanj se može uzdići samo onaj koji je u dubini svog bića svjestan potrebe predanosti Allahu džellešanuhu. Lejletul-Kadr je vrhunac slavljenja Rabba, noć združene molitve: molitve svih meleka, ljudi i čitavog kosmosa. Džamije, mesdžidi, tekije, haremi, kuće i druga mjesta širom zemlje dišu molitvom – molitvom koja izvire iz srca. Sve je tada u pokretu: duša, srce, um i tijelo. U noći Lejletul-Kadra čovjek se oslobađa svih okova – ličnih i opštih, i pripada samo Allahu d. š. Jednom i Jedinom Gospodaru. Sa čovjekom u molitvi učestvuju i meleki koje predvodi najodabraniji melek Džebrail. To nam dočarava i hadis Muhammed a. s. koji kaže: “Kada nastupi noć Kadr silazi Džibril sa skupinama meleka čineći dove i donoseći pozdrave svakom onom koji je u molitvi u položaju stajanja ili sjedenja i spominjanju Allaha dž. š.”. Lejletul-Kadr je najveći praznik naših duša, praznik meleka, noć molitve u čijoj milozvučnosti skladno učestvuju ljudi i meleki.

LEJLETUL-KADR – NOĆ DOVE: Lejletul-Kadr je i noć u kojoj se prima svaka iskrena dova, želja i nada. Imajući na umu da je Dova ili molba Allahu dž. š. bila i ostala spona i most koji povezuje Stvoritelja i Njegovo stvorenje; nemojmo propustiti da u noći Lejletur-Kadra dokučimo Allahovu milost, blagodat i bereket. Dova je posebno potrebna današnjem čovjeku koji u brzom i dinamičnom životu često izgubi orijentaciju i islamsku ravnotežu između duhovnog i materijalnog. Čovjeka treba uputiti dovi, kao vidu svakodnevne veze s njegovim Stvoriteljem, od jutarnjeg buđenja do večernjeg lijeganja; da dovom čisti svoju dušu i istraje na Allahovom putu. Istina, naš iman treba biti kristalno čist – bez ikakve sumnje, kako bi nam dova bila primljena. Zato vjernici u ovoj noći mole Allaha dž. š. da im primi tewbu – pokajanje. Ali, vjernici moraju znati da je ovo i noć kada i obične svakodnevne želje i nade mogu uputiti svome Gospodaru Allahu dž. š., koji dove, želje i nade vjernika prima i ispunjava. Allah dž. š. dozvoljava da želje i nade ožive u ovoj mubarek noći i da dobiju krila. U ovoj noći nek vjernici otvore svoja srca i duše i ne sumnjaju u Allahovu dž. š. milost koja je neograničena. Hazreti Aiša r. a. priča da je pitala Resulullaha šta je najbolje učiti u noći Lejletul-Kadra, a Resul je odgovorio: “ Allahumme inneke ‘afuvvun, tuhibbul-‘afve, fåfu annii”, što na bosanskom jeziku znači: “Bože, Ti si onaj koji prašta, voliš oprost, pa oprosti i meni”. Lejletul-Kadr je noć Tevvekula - potpunog pouzdanja u Allaha dž. š. Jedino se Allahu treba prikloniti cijelim svojim bićem. Lejletul-Kadr je noć potvrđivanja imana – vjerovanja. Lejletul-Kadr je noć Tewhida i iskrenog izgovaranja riječi: “La ilahe illallah” Ova riječi monoteizma su formula najveće iskrenosti i bogobojaznosti. To je poziv istini i najčvršća veza sa svojim Gospodarom Allahom dž. š. To je džennetski ključ. Formula “La ilahe illallah” kod Allaha ima posebnu počast i specijalan tretman. Ko ove riječi izgovori iskreno i po njima živi Allah dž. š. će ga uvesti u džennet.

Često izgovaranje ovih riječi najbolji je način spominjanja Allaha, kako se to da vidjeti iz riječi Muhammed a. s. koje glase: “Efdaluz-zikri La ilahe illallah”, što znači: “Najbolje spominjanje Allaha je sa La ilahe illallah”. U drugom hadisu Muhammed a. s. kaže: “Najbolje što sam izrekao ja i vjerovjesnici prije mene je: “La ilahe illallah, vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku, ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šejin kadir”, što znači: “Nema Boga osim Allaha, On je Jedini, nema druga, Njemu pripada vlast nad svim, Njemu pripada svaka hvala i On je svemoćan”! (Tirmizija). Iz navedenog jasno proizilazi da noć Lejletul-Kadra treba provesti u izgovaranju riječi Kelimei-Tevhida “La ilahe illallah”. Lejletul-Kadr noć tesbiha: Koliko je ovo važno najbolje se vidi iz riječi Muhammed a. s. koje prenosi ashab Ebu Hurejre, a koje glase: “Dvije su izreke lahke jeziku, teške na ahiretskoj tezulji i drage Milostivom: “Subhanellahi, ve bi hamdihi, subhanellahil-azim”. Dakle, ove riječi treba što više učiti u noći Lejletu-Kadra. Lejletul-Kadr je noć vazova, predavanja i poučavanja. Allah dž. š. je u noći Lejletu-Kadra istakao značaj nauke i znanja koji su osnov življenja svakog čovjeka i obaveza koja traje od rođenja do smrti. Muhammed a. s. kaže: “Malo znanja bolje je od puno (dobrovoljnog) ibadeta”. Prema tome noć Lejletul- kadra treba biti noć poučavanja, savjeta – noć promišljanja i nijjeta da se neprestalno stiče nauka. U ovoj noći vaizi trebaju ukazati na strahote rata, problem gladi i gaženja ljudskih prava i dostojanstva. Islam je vjera mira i slobode, što se najbolje da vidjeti iz Kur’ana a. š. kao riječi Muhammed a. s. na oprosnom hadždžu. Allah je mir, On voli mir i poziva u mir, islamski posdrav je mir, a vjernik svoj namaz završava sa riječima mira. Koliko su nam potrebni ovi principi to mi u Bosni najbolje znamo. Rijaset IZ-e je noć Lejletul-Kadra porglasio kao Noć vjerske pouke. Bošnjaci moraju nastojati da ovaj vid poučavanja shvate kao temeljni emanet kojim ih je zadužio Allah dž. š. i da je ovaj vid ibadeta: u kući, mesdžidu, džamiji, mektebu, školi ..., temelj našeg opstanka na ovim prostorima.

Uzvišeni Bože, selam i salavat našem Poslaniku Muhammedu s. a. v. s., njegovom Ehli–bejtu, ashabima i šehidima. Smiluj se Bože našim roditeljima, imamima i učiteljima. Ukabuli naše ibadete u ramazanu i ovoj veličanstvenoj noći Kadra. Uputi nas na pravi put. Podari nam mira, sloge i rahatluka. Bože ojačaj nam sigurnost i pomozi nam da u ovim krajevima čuvamo i očuvamo Tvoju uzvišenu vjeru Dini-Islam sve do Sudnjeg dana. Amin ja Rabbi!



Literatura:

Kur'an – prevod B. Korkut,

Sahihul-Buhari – prevod H. Škapur,

Islamska misao, juli 1981. broj 32. str. 23-27.,

Preporod, 01. juli 1984. broj: 13/333. str. 1-6.).

Bajram Šerif Mubarek Olsun svim muslimanima.

BUGOJNO: Kristina Medalyeva prihvatila Islam i promjenila ime u Safija

http://www.bugojno-danas.info/bugojno-k ... -u-safija/

Veliki dan za islamski svijet. Na islam prešli jedna ruska kurva i neki srpski cigo.

BUGOJNO: Kristina Medalyeva prihvatila Islam i promjenila ime u Safija

http://www.bugojno-danas.info/bugojno-k ... -u-safija/

BUGOJNO: Kristina Medalyeva prihvatila Islam i promjenila ime u Safija

http://www.bugojno-danas.info/bugojno-k ... -u-safija/

Many historians are challenging long-held opinions of the origins of Islam. Tom Holland examines whether the religion was born fully formed, or if it evolved over many years.

Adopting the theories of academic historian Patricia Crone as a basis, Holland asserted that there was little hard evidence for the origins of Islam and asked why it took several decades after the death of Muhammad for his name to appear on surviving documents or artifacts. Arguing that there was little evidence for how the faith was born, he suggested that the city of Mecca may not have been the real birthplace of Muhammad and Islam, and – while not clearly disputing Muhammad's existence as a real historical figure – claimed that much of the Islamic origin story was later developed in the early years of the Arab Empire.

Kristina Medalyeva prihvatila islam??

Pa da mi je to neko pričao ne bi verovao.

Ali u svakom slučaju blago vama , jer nema te religije koja ne bi volela Kristinu Medalyevu u svojim redovima.

Čuj šerijatsko venčanje?!

Pa gde je tu obred venčanja?! , a pogotovo gde su tu venci kod venčanih?!

Uči čitaj.
Vjenčanje vjenčanica kuće, što si bukva kako će ga zvati na arpaskom pa nije Božije ime.
Vjenčanje je vjenčati ugovor žene i muža.