U Sarajevu 10 godina totalna anarhija.

Moze par recenica o ovome?

Stari naziv sela je Saddislam što u prijevodu znači bedem islama,tj.krajnja granica proboja turske imperije.Od tog starog imena je u novijoj istoriji zadržan dio imena Islam,a pridjev Grčki je dobio sredinom 18. vijeka kada se formiraju dva Islama- Grčki i Latinski.

Najzapadnije znacajno naselje u Osmanskom Carstvu, i sjediste kadiluka, zvalo se Islam.


https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosanski_ ... godine.png

Snage Svete lige isplovile su iz luke u Messini, a uključivale su 150 galija Mletačke Republike, 79 španjolskih galija, 12 galija Papinske države, te đenovsko brodovlje i snage malteških vitezova.

Završna bitka (treća po redu i najteža) zaključena je premoćnom pobjedom Svete lige, zahvaljujući spretnom manevru za koji povjesničari još ne znaju je li bila riječ o smišljenom potezu ili pukom slučaju. Naime, đenovski su brodovi u jednom trenutku napustili bojište i zaplovili prema otvorenom moru. Nije jasno je li to bilo iz straha ili kao plod genijalne zamisli. Na povratku, udarili su turske snage s boka. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Sredozemlju. Usto, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.

U skladu s takvim stanjem, i najstariji osmanski izvori iz 15. i 16. stoljeća nam pokazuju da su Osmanlije zatekli na ovom području prilično razvijeno stočarstvo.

Do tih podataka dolazimo uvidom u popisne deftere i posebne deftere o kupljenju ovčarine i torovine.

Upravo su zbog takvoga stanja porezi na sitnu stoku predstavljali u Osmanskom Carstvu dobar izvor prihoda. Plaćale su se pristojbe na ovce i koze, kao i neka druga podavanja u novcu i naturi, vezana za ovčarstvo u širem smislu. Značajni su bili pašnjaci unutar sela i korištenje ljetnih i zimskih ispaša, na koje se tradicionalno (od davnina) izgoni stoka.

Porez na sitnu stoku u drugoj polovini 15. i u toku 16. stoljeća iznosio je jednu akču na dvije ovce, a zatim je bio povećan na jednu akču za svaku ovcu, što je ostalo nepromijenjeno sve do 19. stoljeća.

Ovčarina, i ostali porezi na sitnu stoku, su bili, uglavnom, prihodi koji si išli u državnu haznu (blagajnu).

Vojnuci nisu davali porez na sitnu stoku do 100 brava, ali ako su imali više, davali su po kanun-nami o vojnucima po jednu akču na svake dvije ovce od tog viška.

Tako se postupalo sve do 1690-91. godine, kada je provedena porezna reforma, prema kojoj je uveden jedinstven sustav u pogledu visine i načina ubiranja glavarine (džizje), prilikom koje je porez na sitnu stoku bio potpuno odvojen od džizje i čime je određeno da se ubuduće od nemuslimanske i muslimanske raje prikuplja zasebno i na isti način – dakle, od svake ovce po jedna akča ovčarine, zatim na svakih 100 ovaca po 20 akči i od svakih 300 komada sitne stoke po 5 akči na ime torovine (resm-i ağil).

Takva visina poreza na sitnu stoku je ostala ista i kroz cijelo 18. stoljeće.

Neki civilni i vojni dužnosnici, kao i pripadnici vojnih postrojbi nisu davali propisane novčane pristojbe do određenog broja sitne stoke.

Tako da su ovih poreza bili oprošteni viši državni dužnosnici, potomci Muhamedove obitelji i dvorski službenici s timarom ili s plaćom, ali samo do 150 brava.

Zatim, taj porez na stoku do 300 brava nisu davali spahije i spahijski sinovi, koji su sudjelovali u vojnim pohodima kao eškindžije.

Oni koji su još bili oprošteni od ovčarine do određenog broja sitne stoke, ali i još nekih davanja, su bili: vojnuci, starješine pješaka zvanih yaya ili piyade, starješine maslara, dok pješaci (yayalar), kao pripadnici vojnih odreda, nisu davali ovčarine.

Oni koji su u potpunosti oslobođeni poreza na sitnu stoku bili su knezovi i primićuri, koji su kao nahijske i seoske starješine bili posrednici između naroda i osmanskih vlasti, te su pomagali povjerenicima pri kupljenju raznih poreza.

Iz dokumenata 17. stoljeća i kasnijeg razdoblja, jasno proizlazi da se obveza ovog poreza za godinu dana računa od 1. ožujka do kraja veljače sljedeće godine.

Prebrojavanje stoke trebalo je izvršiti u mjesecu ožujku, a poslije toga pristupiti ubiranju ovog poreza i to u ratama. Rok za ovaj posao u 16. stoljeću bio je četiri mjeseca.

Dokumenti iz 16. stoljeća pokazuju da je za ubiranje ovčarine bila potrebna pomoć gradskih posada, pri čemu je gradski dizdar bio dužan dati potreban broj vojnika.

U ovom poslu je, osim pobirača ovog poreza, veliku odgovornost imao i kadija, koji je trebao paziti na to da plaćena suma odgovara stvarnom broju stoke, i da sprječava eventualne zloporabe i kršenje zakona.

U Carigradu je, pri središnjoj vladi, pod općim rukovodstvom defterdara, između ostalih ureda, bio ustrojen i Ured za ovčarinu (Adet-i agnam kalemi).

2.2.3. Carina
Marasid (carina, uvoznina, putarina) je donosio znatan prihod "proračunu" Osmanskog Carstva. Ubiran je u lukama (morskim i riječnim), na skelama za prijelaz rijeka i
slično.

Carinska uredba iz Sarajeva 1530. pokazuje kako su carine za kršćane bile šest puta
veće nego li za muslimane.

5. Sudska vlast

U Osmanskom Carstvu sudilo se na osnovi šerijatskog prava, sultanskih kanuna i
običajnog prava, a sudsku su vlast provodili:

a) Kadija (sudac) u šerijatskom pravu sudac koji izriče presude u pitanjima građanskoga ili kaznenog prava. Dijeljenje pravde smatralo se u islamskoj zajednici vjerskom
dužnošću. Morao je poznavati islamsko pravo i živjeti uzorno. Kadija je morao voditi suđenje točno prema postupku što ga predviđa zakon.

Sudio je u vjerskim i svjetovnim« predmetima.

Ako optuženi prizna da je tužitelj u pravu, ne treba stvar
više dokazivati, a ako tuženi ne prizna optužbu, tužitelj mora podnijeti dokaze.

Presuda je kadije neopoziva i nema mogućnosti priziva. Kako bi se zajamčilo neovisnost kadijine presude, zakonom je zabranjeno uzimanje darova od onih koji
pristupaju sudu te sudjelovanje u bilo kakvima poslovnim odnosima sa strankama
u postupku.

Kadija nije smio služiti u svomu rodnome mjestu i mandat mu je trajao
samo dvije godine.

Nakon toga bi ga se rasporedilo u drugo mjesto.

Presude kadija zapisivalo se u sidžile (sudske knjige).

Sidžil (pečat) je i sudski protokol, matična knjiga sudnice u koju se upisivalo sve presude, rasprave; intervencije kadija, carske dokumente (fermani, berati) i dokumente namjesnika (valija) što su se odnosili na
kadiluke (kaza).

Kadije su, uz ostalo, imali obnašati dužnost upravljanja pobožnim
zakladama (vakuf), dobrima siročadi, slaboumnih i sličnih osoba; sastavljati ženidbene ugovore za žene bez muškaraca u obitelji i slično.

b) Mula je bio kadija najvišeg ranga. Sultan je dodjeljivao taj naslov kao odlikovanje
(mula od Sofije, carigradski mula), pa su samo veliki gradovi mali takva vrlo
uglednoga kadiju.

c) Naib (zamjenik) je bio kadijin zamjenik i pomoćnik. Naibe su postavljali kadije
većih kadiluka u svome središtu ili središtima nahija. Morali su obavljati sve sudske i druge odluke što im je prepuštao kadija iz djelokruga stvarne i teritorijalne nadležnosti. Područje djelovanja naiba je nijabet (ispostava kadiluka), odnosno
niže sudsko-upravno područje kadiluka. Nijabet je i prihod od globa, novčanih
kazna što ih je plaćalo građanstvo na temelju osude kadije i njegova zamjenika
naiba.

U dvojbenim slučajevima bračnoga ili nasljednog prava kadija je postupao prema
uputama (fetva) što ih donosi muftija.

d) Muftija (učenjak, bogoslov) je visoki vjerski službenik, muslimanski bogoslov
(učeni pravnik, poznavalac zakona) odnosno predstojnik muslimanskim duhovnicima u jednom kraju.