Andrijica Šimić (Grude, 1833. - Runovići, 5. veljače 1905.), legendarni hrvatski hajduk.



Svojim djelovanjem je postao legendom među Hrvatima u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (i austrijske i turske).

Smatra se da je njegova hajdučija ohrabrila tamošnje pučanstvo na ustanak protiv turskih vlasti (ustanak u Gabeli).

Nakon što je dugo uspijevao umaći i turskih i austrijskim vlastima, uhićen je u kući obitelji koja ga je izdala. Nakon što je uhićen, 33 je godine proveo u zatvoru u Koperu.

Uhvaćen je u mjestu Vinica, dok je njegov član iz družine Jovo Kadijević ubijen, zbog bježanja od organa vlasti, inače Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao tursku zemlju za Viničane i gradio im kuće, također im je i darovao konje i krave, što je razlog vrlo vjerovatno zašto ga i dan danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka.[1]

I nakon tolikih godina provedenih u zatvoru, kad je izašao, bio je živom legendom.U središtu Splita, na Rivi priređen mu je veličanstven doček , dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života.

Oteto od zaborava: Andrijica Šimić - posljednji hercegovački hajduk

Vrijeme turske vladavine bilo je dosta dugo, otprilike oko 400 godina. To razdoblje ne možemo usporediti niti sa bilo kojim razdobljem u povijesti čovječanstva. Zbog čega ne možemo usporediti, imamo tisuće i tisuće dokaza o Turcima i o njihovu zvjerstvu.

Mnogi zapisi govore nam o njihovu nasilju, o tlačenju kršćanske raje. Mnoga zlodjela koja su učinjena, mnoge djevojke obeščašćene i mnoge majke što su ostale udovice, govore o njihovu razvratnom životu.

Zbog svih tih nedaća koje su pogađale kršćansku raju u pojedinim zemljama javlja se težnja da se suprostave turskoj vladavini. Sramote koje su gledali svakodnevno, otjerale su ih u šumu, da tamo u malim četama žive i napadaju nasilnike. U šumama su stvarane družine hajduka koje bi povremeno napadale na turske vojnike i trgovce te ih pljačkale. Na čelu družine stajale su harambaše kao vođe u svim borbama. Među hajducima našao je svoje mjesto i poznati hajduk, kasnije harambaša, Andrijica Šimić. Rodio se 22 studenoga 1833. godine u Alagovcu, zaseoku Gruda. Otac mu se zvao Ivan a majka Iva r. Milas iz Tihaljine. Imao je brata Jakova i pet sestara. Svoje rano djetinjstvo proveo je kod kuće, a u devetoj godini života ali u ga u službu agi Mahmutu Tikvini iz Mostara. Tu je služio oko deset godina zatim godinu dana kod bega Biščevića u Gabeli. Kasnije se preselio u birtiju Ante Primorca u Tihaljini.

Andrija se još kao dječak isticao među svojim vršnjacima živahnošću i urođenom hrabrošću. Imao je izvanredan dar zapažanja te osjećaj za pravdu i pravednost. Posebnu ljubav gajio je prema siromašnima i životno ugroženima, a takvi su u ono doba bili kršćanski kmetovi podanici krutih aga i begova. Šimić je bio vrlo malog rasta ali je bio silno hrabar. Kada to sve imao pred očima, onda nije nikakvo iznenađenje što se Šimić u svojoj tridesetoj godini odmetnuo u hajduke i što se u više navrata proslavio kao hajdučki junak. Hajdukovao je oko 11 godina sa svojim 35 drugova. On i njegova družina povodili su život slično kao i davno opjevani hajduci. U proljeće, ljeto i jesen njihova postojbina bila je planina a zimi su boravili u svojim tajnih gostoprimaca (jataka) širom Hercegovine i Dalmacije. Unatoč čestim i krvavim obračunima mora se reći da je Šimić svoje plemenite i ljudske odlike i u takvim situacijama sačuvao i očitovao. Pljačkao je turske zlumćare i plijen dijelio sa sirotinjom. Također, Šimić nije dopuštao napadaje na poštene ljude niti je njegov hajduk smio biti nečedan prema djevojkama bez obzira na njihovu vjeru. Kako se to mnogima događalo i Šimić je na kraju postao žrtva izdaje. Pred kraj turske vladavine Turci su u svoju policiju uzimali i kršćane i njih tjerali na hvatanje hrvatskih hajduka. Nalog za hvatanje Andrijice Šimića dobio je Stojan Grabovac iz Mostara, binbaša za vrijeme turske vladavine. Teška srca Stojan je prihvatio tursku naredbu. On u svom zapisu kaže: „Meni je bilo nezgodno što sam dobio takav nalog zato što je pod njegovim zapovjedništvom uhvaćen i ubijen i turski odmetnik Bekirbeg. Da bi mu se na neki način osvetio, tadašnji paša naređuje mu da mora uhititi ili ubiti i Andrijicu. Međutim, nisu ga uhitili Stojanovi policajci jer je to Stojan izbjegavao. Izdali su ga neki Runovićani graničnim policajcima. Kad im je počeo bježati ranili su ga. ipak je uspio pobjeći prema Imotskom. Tamo ga je uhitila austrijska policija. Osuđen je na doživotnu tamnicu i poslan u Kopar u Istri. Nakon trideset godina teške tamnice na zahtjev hercegovačkog i dalmatinskog naroda kao i nekih franjevaca pušten je na slobodu godine 1902. Svoje zadnje godine proveo je u franjevačkom samostanu u Mostaru. Jednom prilikom 1903. Pohodio ga je Stojanov sin Stjepan. Zanimljiv je bio njihov susret. Kad mu je Stjepan kazao da je sin bivšeg binbaše Stojana Grabovca, Andrijica ga je zagrlio i kroz suze rekao: „Sinko, on me je mogao ubiti i uhvatiti, i mene i moju četu. On je znao da me seljani po cijeloj Bekiji kriju,ali on je često bio „gluh“ i nije htio vidjeti.“ Andrijica je umro u Runovićima 5. veljače 1905. godine. (Preuzeto iz zbornika- Kršni zavičaj, 1982., broj 15.)

Pripremila: [Antonela Marinović, mag. nov. | ljubuski-online]

Nema teme o ovom hajduku.

Jel ovaj Jovo Kadijević neki predak Veljka Kadijevića

Nema teme o ovom hajduku.

Jel ovaj Jovo Kadijević neki predak Veljka Kadijevića

pa kaže Mirko Lesko:
POTAKNUT SAM OD HRVATSKOG PUKA
DA OPJEVAM SLAVNOGA HAJDUKA
I VELIKOG HRVATSKOG JUNAKA
U OBRANI RAJE OD TURAKA,
LJUTA LAVA I SOKOLA PTICU,
LEGENDARNOG ŠIMIĆ ANDRIJICU

Nema teme o ovom hajduku.

Jel ovaj Jovo Kadijević neki predak Veljka Kadijevića

Ja sam te baš spomenuo, a te došao na temu.

i sve kažu veličina nije bitna, a ni manje ni više nego do koljena, naše čukunbabe prepričavale.

Andrijica Šimić: Heroj a ne zločinac!

Andrijica Šimić je bio najslavniji hrvatski i bosansko-hercegovacki hajduk XIX stoljeća. Tijekom nekoliko desetljeća neslavne "karijere", Andrijica Šimić robio je i pljačkao, djelujući na širokom zemljopisnom prostoru od Ivan planine do dalmatinskog zaleđa. Lovili su ga i Osmanlije i Austrijanci, sve dok ga 1871. habsburški žandari, na dojavu lokalnog uhode, nisu uhvatili u dalmatinskom selu Runovici.

U tamnici u Kopru proveo je tridesettri godine. U tih trideset godina njegovu je slavu ustrajno širilo i guslarsko pjesništvo i mladi tabloidni tisak, sve dok se stari, brkati guslar nije pretvorio u neku vrstu ranog, predmodernog supkulturnog selebritija. Kad je 1904. pušten iz Kopra i poslan vaporom kući put juga, već je bio opjevan kao "heroj a ne zločinac". Iz današnje perspektive, morbidno proročanski zvuči podatak da ga je na splitskoj rivi sa slavljem i cvijećem dočekalo više tisuća znatiželjnika, kao u nekoj zlogukoj pretpremijeri nekih drugih mitinga koji će na toj istoj rivi u neka druga vremena slaviti neke druge ljude.

Do kraja života, Andrijica je Šimić, vele, živio kao "estradni umjetnik": išao je po selima i prićao za pare ljudima o svojim dogodovštinama, sve dok 1905. nije stigao u isto selo gdje je svojedobno izdan. Kao u nekoj reprizi starogrčke drame punoj harmatie i fatuma, tamo je opet upao u barufu i ubijen nožem. Tako je, na seoskom gumnu, završila priča o hercegovačkom Jesseju Jamesu i dalmatinskom Robertu Fordu, najnevjerovatniji od dinarskih vesterna kojih je naša kultura puna.

Pred nekoliko godina, razgovarao sam s jednim znancem koji je podrijetlom iz Rakitna u Hercegovini, koji mi je ispričao o zanimljivom obliku hajdučije koji je prakticirao spomenuti Andrijica. On bi se, veli, samo s gore spustio u dolinu, uz cestu koja iz Rame preko blidinjskih jezera vrluda put Čapljine. Tamo bi, uz rub ceste, položio ogrtač i otišao. Svaki trgovac u prolazu, bilo da je s juga nosio vino i voće, ili sa sjevera krzno i krumpir, znao je da na ogrtač mora ostaviti primjeren dar. Postojala je, naravno, mogućnost da Andrijice i njegovih ljudi uopce nema uokolo i da prođete bez danka nekažnjeno. Ali, malo je tko bio spreman riskirati, pa se hajdukov ogrtač punio i punio bez velikog truda. Tako je, ako je suditi po predaji, nastala provizija i "pinka" u Hrvata.

O tome da je narod granice kasnog XIX stoljeća imao razumjevanje za Šimićev "biznis", uopće nema dvojbe. Opjevali su ga uz gusle, slavili kao odmetnika, a prema predaji Split je njegov dolazak slavio tri dana. Nema uopće sumnje da je Šimićevo uzimanje "provizije" i posao "zaštite" bio sasvim sukladan narodnim običajima i tradiciji. Njegova nesreća, međutim, sastojala se u tome što mu je na vrat banula država koja za te narodne običaje nije imala dovoljno razumijevanja. U carevoj kraljevini, eto, nije se smjelo pljačkati i iznuđivati, pa se pravna država upela i strpala brkatog starca iza rešetaka istarskog pržuna. Nijednog suca nije bilo, eto, koji bi te davne 1871. imao razumijevanja za narodne običaje i koji bi rekao kako je davanje poklona kod nas "običaj, nagrada za dobro obavljen posao", te kako je pogotovo tako kad je posrijedi kvarljiva roba poput grožđa i voća.

Jurica Pavičić [ zabranjeni list ]

Popečitelju od Zvuka , ovaj Pavičić ima pravo , i to baš u onom delu koji se većini ne sviđa a baštine ajduke!
A to je da ajdučija nikad nije bila samo narodno svesna i da su jedina iskra u borbi protiv okupatora , već velike ubice i pljačkaši soptstvaenog naroda a ne samo Turaka!

Ajdučija je nasleđe koje je nažalost jedna od omči oko vrata narodima na ovim prostorima , tzv.ajdučki mentalitet koji nosi nepoverenje prema bilo kojoj vlasti i zasniva se na porodičnom pravu koji počiva na čistom nepotizmu.

Treba se suočiti sa istinama , nisu samo Srbi praqvili od ludaka junake već i vi.

Znam dosta o svim ajducima kako pravoslavnim tako i katoličkim , i kad se vidi opšte slika nema tu ničeg izvan nego što smo i danas , sve go' lupež i kurčeviti prevrtljivac , ali na moderniji način!

Popečitelju od Zvuka , ovaj Pavičić ima pravo , i to baš u onom delu koji se većini ne sviđa a baštine ajduke!
A to je da ajdučija nikad nije bila samo narodno svesna i da su jedina iskra u borbi protiv okupatora , već velike ubice i pljačkaši soptstvaenog naroda a ne samo Turaka!

Ajdučija je nasleđe koje je nažalost jedna od omči oko vrata narodima na ovim prostorima , tzv.ajdučki mentalitet koji nosi nepoverenje prema bilo kojoj vlasti i zasniva se na porodičnom pravu koji počiva na čistom nepotizmu.

Treba se suočiti sa istinama , nisu samo Srbi praqvili od ludaka junake već i vi.

Znam dosta o svim ajducima kako pravoslavnim tako i katoličkim , i kad se vidi opšte slika nema tu ničeg izvan nego što smo i danas , sve go' lupež i kurčeviti prevrtljivac , ali na moderniji način!

Popečitelju od Zvuka , ovaj Pavičić ima pravo , i to baš u onom delu koji se većini ne sviđa a baštine ajduke!
A to je da ajdučija nikad nije bila samo narodno svesna i da su jedina iskra u borbi protiv okupatora , već velike ubice i pljačkaši soptstvaenog naroda a ne samo Turaka!

Ajdučija je nasleđe koje je nažalost jedna od omči oko vrata narodima na ovim prostorima , tzv.ajdučki mentalitet koji nosi nepoverenje prema bilo kojoj vlasti i zasniva se na porodičnom pravu koji počiva na čistom nepotizmu.

Treba se suočiti sa istinama , nisu samo Srbi praqvili od ludaka junake već i vi.

Znam dosta o svim ajducima kako pravoslavnim tako i katoličkim , i kad se vidi opšte slika nema tu ničeg izvan nego što smo i danas , sve go' lupež i kurčeviti prevrtljivac , ali na moderniji način!

Popečitelju od Zvuka , ovaj Pavičić ima pravo , i to baš u onom delu koji se većini ne sviđa a baštine ajduke!
A to je da ajdučija nikad nije bila samo narodno svesna i da su jedina iskra u borbi protiv okupatora , već velike ubice i pljačkaši soptstvaenog naroda a ne samo Turaka!

Ajdučija je nasleđe koje je nažalost jedna od omči oko vrata narodima na ovim prostorima , tzv.ajdučki mentalitet koji nosi nepoverenje prema bilo kojoj vlasti i zasniva se na porodičnom pravu koji počiva na čistom nepotizmu.

Treba se suočiti sa istinama , nisu samo Srbi praqvili od ludaka junake već i vi.

Znam dosta o svim ajducima kako pravoslavnim tako i katoličkim , i kad se vidi opšte slika nema tu ničeg izvan nego što smo i danas , sve go' lupež i kurčeviti prevrtljivac , ali na moderniji način!