Hrvate u Mađarskoj lučimo u više skupina, tako razlikujemo: gradišćanske, zaladske, bačko-šokačke, bunjevačke i racke Hrvate, dok u Baranji Hrvate možemo lučiti u pet etničkih skupina koje se razlikuju po jezičnom osobinama, nošnji i običajima. Ima nas danas u Baranji oko 16. tisuća. Nazivi tih etničkih skupina uvijek se temelje na relativnim obilježjima i lokalnim specifičnostima skupine. Tako možemo govoriti o podravskim, podravsko šokačkim, seosko šokačkim i mohačko šokačkim te bošnjačkim Hrvatima, koji dođoše iz Bosne i Hercegovine.

Nošnja drugih etničkih grupa -Bošnjaka, momačkih i seoskih okaca- vrlo je slična. Ženski plećci bili su istog kroja, samo je način ukrašavanja bio drugačiji. Bošnjački Hrvati i seosko-sokački Hrvati vezu svoje plećke geometrijskim uzorcima dok su Mohačani koristili trukovane motive. Sve te skupine primjenjivale su tzv. "baranjski visoki vez", samo su Mohačanke u novije vrijeme rabile slobodan vez. Zahvaljujući geografskom položaju sve promjene u modi našle su se prvo u Mohaču. Bošnjaci pretežito koriste crnu boju i samo kao popratne boje uzimaju zelenu, crvenu, žutu i plavu. Šokci su se pak najviše koristili crnom i crvenom. Šokci su na prekretnici dvaju stoljeće primjenjivali i metalnu nit na oplećcima, dok su Bošnjaci tu nit koristili na pocelicama.

Nakon istjerivanja Turaka na ovo područje doseljavaju se Hrvati (Bošnjaci i Šokci). Položaj Hrvata u velikoj je mjeri određen povijesnim nasljeđem. Do sredine 18. stoljeća završava doseljavanje Hrvata u mađarske krajeve što će biti presudno za njihovu kasniju sudbinu. Naime, upravo zbog tih okolnosti hrvatska etnička skupina u Mađarskoj, da ih navedem redom kako sami sebe nazivaju: gradišćanski Hrvati, podravski Hrvati, pomurski Hrvati, Šokci, Bošnjaci, Bunjevci, Raci- nisu bile zahvaćene i uključene u proces stvaranja i oblikovanja nacionalne samosvijesti, toliko značajne za postojanje i opstojanje mnogih, posebno manjih europskih naroda u 19. i 20. stoljeću, pa tako i za Hrvate u Hrvatskoj. Hrvati u Mađarskoj nalazeći se izvan tih zbivanja, ne računajući tu dio bačkih Bunjevaca, ostaju u nacionalnom i kulturološkom pogledu na razini lokalno-etničke svijesti, pa se onda sukladno tome može govoriti jedino o postojanju lokalnog jezičnog pa i etničkog koda, tj. nije izrađen i drugi, općehrvatski nacionalni, kulturološki i jezični identifikacijski kod, a što se manifestiralo u praksi na sljedeći način, a dobrim se dijelom i danas stanje isto: jest, mi smo Bunjevci i govorimo bunjevački, jest da smo mi Šokci i govorimo (divanimo) šokački, mi smo Bošnjaci i govorimo bošnjački, a mi pak budući smo Raci , racki, i svi smo mi dobri katolici kao i naši preci. No, mi nismo Hrvati već Bunjevci, a prema toj bismo paradigmi mogli supstituirati ostale navedene skupine i rezultat bi bio uvijek isti – nepostojanje zajedničkoga hrvatskoga identiteta. Jedino Podravci, Pomurci i Gradišćanci nazivaju sebe Orvatima, Horvatima što ujedno ne znači da kod njih postoji svijest o pripadnosti svekolikom hrvatskom etničkom korpusu. Povezivanju hrvatskih etničkih skupina u jednu cjelinu i postupnim izgrađivanju njihove svijesti o pripadnosti zajedničkomu nacionalnom tijelu nisu pogodovala ni vremena koja su slijedila.

http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postju ... php?id=276

Nije li vrijeme da dignemo glas protiv krađe hrvatske povijesti Bosne i Hercegovine?!

Ja ne znam ta delegacija u Washingtonu i Daytonu, je li q.rza išta znala?

Osim nelogičnosti kod razgraničenja, gdje su sela na granici ostajala u drugom entitetu, oko naziva Bošnjak, nije nitko prsto mrdno.

Bošnjak je Bosanac, riječ koja se isključivo upotrebljavala za stanovnika Bosne skoro do kraja 19. stoljeća. U povijesti Bosne što se tiče Osmanlijskog perioda - većinom za katolike.

Nikad nije kasno.
Hint: spor između Grčke i Makedonije.

Tu bih spomenuo i ljiljane, koji su uz šahovnicu najvažniji državotvorni hrvatski grb, ali neki Hrvati ga se u podpunosti odriču sbog nedavnog sukoba s Bošnjacima u srednjoj Bosni. Ima puno blesavih stvari koje se rade iz velikog neznanja.

Raška = Crvena Hrvatska, što je sporno?

Fenomenalan je naziv "Racki-Hrvati"!!

To je kao kad bi se reklo "Srpski-Hrvati"!!

umjesto da si tiho, sad moram otvarati temu ""Srbi" ukrali hrvatski identitet".

kako reče divlja svinja...biraj boju.

U Mađarskoj i dan danas žive bošnjački Hrvati, potomci doseljenika iz Bosne i Hercegovine, koji se regionalno izjašnjavaju Bošnjacima, a nacionalno Hrvatima. Žive u Baranji zajedno s ostalim granama hrvatskog naroda.

Nije li vrijeme da dignemo glas protiv krađe hrvatske povijesti Bosne i Hercegovine?!

Pa tu vas je malo zeznuo i Matija Mažuranić koji u svojim putopisima o Bosni samo bosanske muslimane naziva Bošnjacima (ili povremeno Turcima), a za katolike i pravoslavce upotrebljava isključivo zajedničko ime -"kršćani".
I tvrdi da je ime "Bošnjak" bilo zabranjeno hrišćanima. Hrišćani su po njegovim svedočanstvima gledani od strane muslimana samo kao "raja bošnjačka" ili "vlasi".

Pa tu vas je malo zeznuo i Matija Mažuranić koji u svojim putopisima o Bosni samo bosanske muslimane naziva Bošnjacima (ili povremeno Turcima), a za katolike i pravoslavce upotrebljava isključivo zajedničko ime -"kršćani".
I tvrdi da je ime "Bošnjak" bilo zabranjeno hrišćanima. Hrišćani su po njegovim svedočanstvima gledani od strane muslimana samo kao "raja bošnjačka" ili "vlasi".

U Bosni se kršćani ne smiju zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda muhamedovci samo sebe razumiju, a kršćani su samo raja bošnjačka, a drukčije vlasi; Bošnjaci i Osmanlije, premda su muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebraća. — Bošnjak mrzi na Osmanliju, jerbo kaže da neima pod nebom gadnijega čovjeka od Osmanlije: a Osmanlija kaže da su Bošnjaci Muslimani, i da su gori od đaura; zato da jih treba davit i gaziti, nek se boje Muslimani, i nek znadu tko jim zapovijeda. I otuda dolazi da se Bošnjaci boje Osmanlija kao i kršćani od Bošnjaka Turaka.

http://www.hercegbosna.org/kultura/hrva ... c-161.html

Matija Mažuranić (1817–1881), ohrabren od starije braće, iliraca Ivana i Antuna, otputovao je 1839 –1840. u Bosnu, hrvatskoj javnosti još uvijek slabo poznatu susjednu provinciju Osmanskog Carstva. Dvije godine kasnije, nakon zajedničke cenzure sve troje braće, u kojoj su izbačeni politički nepoćudni dijelovi teksta, u Gajevoj je tiskari objavljen putopis Pogled u Bosnu (Zagreb 1842). Knjiga se sastojala od dva dijela: u prvom je Mažuranić opisao osobne doživljaje s puta (Put u Bosnu i natrag), dok je u drugom iznio opaske o kulturi, običajima i karakteru Bošnjaka (Različne opazke o Bosni).
Bosna je prikazana kao siromašna i nazadna zemlja. Tako, primjerice, stari odrpani spahija, kojeg Mažuranić susreće već na početku putovanja, ne poznaje riječ za kišobran, pa ga naziva »čador«;[39] jedan ćehaja nikad nije vidio žig, pa ga s Mažuranićeva putnog lista pokušava odlijepiti noktom;[40] bosansko je seosko stanovništvo tako siromašno da gosta može ponuditi samo kukuruznim kruhom, rakijom i kavom.[41] Bosna je prostor bezakonja; Turci nemaju čvrstih zakona i propisa, već samo običaj – »hadet«, ali »hadet iđe kako je njima bolje«.[42] Mažuranić prikazuje Bosnu i kao prostor snažnih proturječnih osjećaja: » A poslije kavazi, kao i svi Turci, čas jedan s drugim živu kao bratja, a čas opet gledaju, kako bi jedan drugomu ulomili vrat«.[43] Osim vjerske u Bosni vlada i međuetnička mržnja: franjevci propovijedaju protiv Muhameda i Kurana, muslimanski Bošnjaci i bosanski Osmanlije međusobno se mrze, a mrze se, što autoru posebno teško pada, i katolici i pravoslavci premda su i »po krvi i po svetoj vjeri prava rodjena bratja«.[44]Muslimansko tlačenje kršćanskog stanovništva stalno se ističe: Turci prisiljavaju lijepe kršćanke da prijeđu na islam; bogatijim kršćanima nastoje oduzeti njihove lijepe kuće; bračna je nevjera muslimanima zabranjena, osim ako je Turčin počini s nekom kršćankom.[45] U etničkoj karakterizaciji bosanskih Turaka u Mažuranićevoj se knjizi javljaju varijante stereotipa poznatih još iz ranonovovjekovne literature: Turci su bogobojazni; svojim su vladarima i gospodarima slijepo poslušni; rado pomažu ljudima u nevolji, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, ali su isto tako samoljubivi i pohlepni; njihovi su razgovori besramni, u čemu ih počinje slijediti i kršćanska mladež.[46]
Mažuranić dopušta bosanskim muslimanima da bace pogled na susjedni habsburški prostor: Bošnjaci tvrde da »Švabe« rado proturječe svojim gospodarima, ali zato bivaju i oštro kažnjeni;[47] čude se i povijesnoj preciznosti i iskrenosti njemačkih podanika – kod »Švaba« je sve zapisano: koliko su puta s Turcima vodili rat, koliko je ljudi poginulo i tko je pobijedio; oni ne prešućuju ni turske pobjede, čude se Bošnjaci i uspoređuju to s lažima i pretjerivanjima u vlastitim narodnim pjesmama.[48]
Mažuranić je proputovao i jedan dio Srbije, što jezgrovito opisuje pri kraju knjige. Sami Turci kažu da je Srbija sad bogatija nego ikad, ali da Turci, koji su se sad tamo sakrili u gradove, sve moraju skupo plaćati Vlasima, kako bosanski muslimani nazivaju susjedno slavensko pravoslavno stanovništvo. Bosanski se Turci, tvrdi Mažuranić, hvale da će na proljeće osloboditi Šumadiju, kako oni nazivaju Srbiju, pokušavajući izbjeći njezinu etničku oznaku.[49] Putopisac hvali ljepote Srbije i uzdiže junački duh Srba, posebice omladine.[50] Simptomatično je da borbeni duh bosanskih muslimana prikazuje kao razmetljivo hvalisanje,[51] a isti osjećaj srpske mladeži kao izraz želje za osvetom za povijesna nedjela što su ih počinili Turci.[52] Unatoč aksiološki neutralnom opisu nekih aspekata bosansko-muslimanske kulture u drugom dijelu knjige, Mažuranićeva je Bosna čudan, egzotičan, u moralnom i civilizacijskom smislu prema susjednim kršćanskim zemljama posve inferioran prostor.

U čemu je fora oko tzv. "otimanja" identiteta?! , pa zato što je kod katolika u BiH,Slavonije i opšte Bunjevaca,Šokaca.. nacionalni identitet nije ni postojao gotovo do 20.veka , bilo ga je kod nekih fratara i nekih ljudi?! , ali kod naroda jako slabo!

A tome je najviše kumovala politika katoličke crkve , ali to sad niko neće priznati jer danas je trend da su upravo oni to izgradili!
Doduše i jesu posle , ali samo neki , ostali su držali samo šta kaže Vatikan i carski biskupi!