Krvava "Crna ruka"



"Crnu ruku" su 1911. osnovali srbijanski časnici koji su osam godina ranije, u lipnju 1903., izveli vrlo krvavi državni udar. Kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu najprije su izrešetali revolverskim mecima, a onda sasjekli sabljama i bacili kroz prozor kraljevske palače.

Iako su vlast predali novom kralju Petru Karađorđeviću, čije ime u srpskoj političkoj mitologiji oličava "zlatno doba" uspona i širenja Kraljevine Srbije, i demokratski izabranim političarima, prevratnici su nastavili vladati iz sjene, prijeteći sabljama i revolverima.

Stvari su došle dotle da je 1911. jedan član "Crne ruke" došao u vladu, lupio nogom o pod i prijetećim posezanjem za sablju prisilio ministre da odsutanu od smanjenja tajnih proračunskih izdataka za terorističko-obavještajnu djelatnost u Makedoniji i Bosni i Hercegovini.



Iz ovoga se vidi da "Crna ruka" nije bila tajna organizacija u punom smislu te riječi, to više što je svoja politička stajališta iznosila javno, kroz vlastite novine "Pijemont", i jer njena aktivnost bila poznata čak i strani diplomatima u Srbiji.

Sukobljena (veliko) srpska braća

"Dragi prijatelju, ja se bojim za vas. Zasede koje su postavljene pobit će i vas i vaše društvo" - napisao je dr. Nikolaj Velimirović, kasnije vrlo kontroverzni episkop SPC, u povjerljivom pismu koje je u proljeće 1914. uputio svom prijatelju, šefu srbijanske vojno-obavještajne službe, Dragutinu Dimitrijeviću Apisu.

Naime Apis je, okupivši iza sebe vojsku i parlamentarnu oporbu, pokušao državnim udarom ukloniti tadašnjeg premijera Nikolu Pašića i nastaviti projekt konačnog širenja Srbije započet u Balkanskim ratovima 1912. i 1913.

Iako se Pašić vjerojatno bio prepao za svoj život i iako mu je premijersku stolicu na koncu spasila otvorena potpora ruskog veleposlanika u Beogradu, njega i Apisa ipak je čvrsto povezivalo velikosrpsko političko bratsvo, odnosno zajednički strateški cilj, stvaranje velike Srbije na osnovi "Načertanija" Ilije Garašanina.

Planirani rat s AU

Ipak, Pašić je u proljeće i ljeto 1914., zbog iscrpljenosti Srbije i vrlo lošeg stanja njene vojske, htio izbjeći, ili barem odgoditi, sukob s Austro-Ugarskom, pa mu je Apisova otvorena izgledala vrlo opasno.

Opasnost je bila to veća što se u godinama prije Prvog svjetskog rata preko granice Austro-Ugarske i Srbije na Drini odvijao vrlo gust promet beogradskih obavještajaca koji su u Bosni, među ostalim, novačili ljudstvo za četničke postrojbe koje su, nakon obuke koja je financirana proračunskim novcem, u Makedoniji ratovale protiv protiv Turaka i Bugara. Ti četnici su, u trenutku izbijanja planiranog rata Srbije i Austro-Ugarske, trebali upasti u Bosnu i Hercegovinu i tu voditi gerilski rat.

Pašić je u sve ovo bio vrlo dobro upućen jer je i sam, kao ministar vanjskih poslova, u više navrata sudjelovao u krijumčarenju oružja i četnika u Makedoniju.

Srbija planira ubojstvo Ferdinanda

Ipak, u zamršenom i opasnom svijetu beogradske politike, gdje su stranke i političke ideje bile krinka pod kojom se odvijala surova, često i krvava, borba za moć, Nikola Pašić je bio u prednosti jer je u redovima "Crne ruke" imao svog čovjeka, tajnovitog bosanskog izbjeglicu Milana Ciganovića.

Prema objavljenim austrougarskim dokumentima Ciganović je 1909. pobjegao u Srbiju gdje je prošao četničku obuku, te sudjelovao u četničkim akcijama u Makedoniji, nakon čega je uhljebljen na srbijanskim državnim željeznicama.

Iako, na prvi pogled, potpuni anonimus, Ciganović je bio važan kotačić u beogradskom obavještajnom stroju jer je krajem svibnja 1914. Gavrilu Principu dao revolver kojim je mjesec dana poslije ubijen prestolonasljednik Franjo Ferdinand.

Zato se Ciganovićevo ime pojavljuje u brojnim povjerljivim dokumentima nakon sarajevskog atentata i zato je nakon austrougarskog ultimatuma Srbiji, 23. srpnja 1914., sklonjen iz Beograda.
Naime, Pašić se bojao da bi Austro-Ugarska mogla tražiti njegovo izručenje i tako razotkriti beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini te Srbiju, pred očima europske javnosti, uspješno prikazati kao opasnog i agresivnog susjeda.

Kada je 28. lipnja 1914. zbunjeni i nesigurni Gavrilo Princip u Sarajevu zapucao na Franju Ferdinanda i suprugu mu Sofiju, njegovu su ruku vodile zamisli zavađene velikosrpske političke braće Apisa i Pašića.

Naime, Princip je bio pripadnik razbarušene učeničke organizacije "Mlada Bosna", bili toliko zaneseni srpskom nacionalnom mitologijom da su vjerovali da ubojstvom austrougarskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda mogu ostvariti "oslobođenje" Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske.
Zato su Princip i njegovi prijetelji otišli u Beograd i tamo pokušali doći do Apisa koji je rukovodio razgranatom mrežom agenata i raspolagao milijunskim donacijama iz Rusije i stotinama tisuća dinara pronevjerenih iz srbijanskog časničkog mirovinskog fonda.

U proljeće 1914. Apis je bio zaokupljen strahom da Austro-Ugarska priprema napad na Srbiju, glavnina čije vojske je po Makedoniji i Kosovu ratovala s bugarskim i albanskim gerilcima, te činila zločine, koje su britanski diplomati temeljito dokumentirali, ali koje je vlada u Londonu, zbog kasnijih savezničkih odnosa sa Srbijom, zataškala.
Glavnom opasnošću Apis je smatrao pragmatičnog i miroljubivog, ali vrlo otresitog, Franju Ferdinanda.

Iz hrvatske prespektive posebno zanimljivo zvuči mišljenje, koje je u najnovije vrijeme iznio američki povjesničar Geoffrey Wawaro, kako se u Beogradu tada mislilo da Franjo Ferdinand planira stvaranje "Velike Hrvatske, rimokatoličke superdržave" koja bi, ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije nego bi, na duge staze, djelovala kao sredstvo apsorpcije Srbije u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.

Zato su manevri austrougarske vojske zakazani za kraj lipnja 1914. u okolici Sarajeva, Apisu izgledali kao realna opasnost, pa je odlučio pod svaku cijenu ukloniti Franju Ferdinanda.

U ovakvoj je situaciji Gavrilo Princip, s još dvojicom svojih prijatelja, došao kao naručen. Kratka streljačka obuka u jednom beogradskom parku, nekoliko revolvera i bombi, te svota od 100 do 1000 srpskih dinara za popratne troškove, koji su službeno prikazani kao donacija za srpske škole u Bosni, za Apisa nisu bili nikakav problem.
Za to vrijeme, gledajući kako se Apis igra vatrom, Nikola Pašić se našao u teškom položaju jer je svaki potez koji bi povukao sa sobom nosio veliki rizik.

Da je zaista pokušao zaustaviti Apisove planove, mogao je očekivati novi udar "Crne ruke", što svakako nije želio.
Zamisao da se o čitavoj stvari izvijesti austrougarske vlasti, što je po međunarodnom pravu morao, za sobom je vukla mogućnost razotkrivanja beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini, što mu je također bilo neprihvatljivo.

Atentat

Sasvim neočekivani uspjeh sarajevskog atentata, za što je u velikoj mjeri zaslužan loša organiziranost austrougarskog osiguranja, stvorio je situaciju u kojoj je postojala realna opasnost od razotkrivanja beogradske obavještajne mreže i diplomatske izolacije Kraljevina Srbija.

Ipak, iako je austrougarska vlada imala pouzdane informacije o "Crnoj ruci" i tajnoj politici beogradske vlade, istraga nakon sarajevskog atenatata bila je šlamapava i dijelom politički motivirana, jer se Beču žurilo stvoriti politički alibi za oružani obračun sa Srbijom.

Istovremeno u Beogradu, Nikola Pašić se odlučio pod svaku cijenu, od Beča, ali i od europske javnosti, sakriti umiješanosti "Crne ruke" i vrhova vlasti Srbije, u sarajevski atentat.
On je pri tome, krajem srpnja 1914., očajnički tražeći pomoć i zaštitu od Rusije, bio voljan riskirati čak i potpirivanje svjetskog rata, koji je upravo u to vrijeme izazvan lančanom vojno-diplomatskom reakcijom na relaciji Beč - Sankt Peterburg - Berlin- Pariz.

Zbog činjenice da je Srbija u Velikom ratu, ali i kasnije, postala omiljena balkanska saveznica Zapada, trebalo proći čitavo stoljeće od sarajevskog atentata da bismo mogli zaviriti iza kulisa uspješne Pašićeve politike zataškavanja.
Primjer toga je suvremeni kanadski povjesničar Gordon Martel koji smatra da je pozadina izbijanja Velikog rata još uvijek skrivena u Beogradu gdje su "Crna ruka", Apis i Pašić, nastojeći "sve južne Slavene ujediniti pod svojim zastavom", prije više od jednog stoljeća "zakuhali" prvi globalni sukob 20. stoljeća.

Daramo , prvo daj link da vidimo ko je pisao ove gluposti , jer ispada da si ti taj tupan koji na ovako tupav način govori o tom razdoblju.

"Ne znam zašto" ali mam osećaj da je ovo današnja ustašoidna ili nacional-bošnjačka intepretacija tih događanja.

Iz Slobodne Dalnacije.
Ovo je naslov:

Gdje je 'udarala' 'Crna ruka'? U toj četničkoj organizaciji bilo je i uglednih Splićana!

Ne znam zašto ga je Daramo izostavio.

Da "ustaška" Slobodna Dalmacija, de Joe dođi malo do zraka priviđaju ti se ustašoidni povjesničari anglo Kanađani, Australci i Ameri iz čijih radova su uzeti podaci za ovaj zanimljiv članak.

Ne znam šta je sporno?
Želiš reći da Srbija nije imala ništa s ubojstom Ferdinanada, to onako s neba jednom bosanskom Srbinu palo na pamet?

Gomila gluposti, svi su pod Britanskom krunom u Srbiji, vidi zastava Srbije sa krunom, a zvanicno Republika.

U stvari Britanska kuckica, licna kolonija babuskere NJKV Elizabete.

Naravno da nije imala , jer bi to bilo glupo s'obzirom da je Srbija tek izašla iz rata sva osiromašena ekonomski,vojno,... , pa zaista ne znam koja bi budala od tadašnjih srpskih političara sebi dozvolio takvu avanturu.

Da palo mu je napamet , i prosto istorija pokazuje količinu tadašnjih nacionalističkih,anahrističkih,komunističkih,....raznih grupacija koja su vršili više antentata po Evropi i svetu.
Atentati su tada bili normalna stvar , i bilo ih je nekoliko u samoj BiH pre ovog Gavrilovog.

A šta ti koji klinac braniš Ferdinanda u 21.veku?? , ali biće da si isti kao i oni koji su krenuli u lov na Srbe kad je Gavro smako švapskog okupatora.

Anglo

Pamfletić je zakasnio barem 3 godine, jer od one revizije početka 1. rata najavljivane 2014. na stogodišnjicu početka tog rata od strane tifusara sličnih ovim angloanonimusima, izgleda ne bi ništa a i da bi nešto, ko se danas uopšte zamara tim bulažnjenjima beznačajnih revizionista i čitačima njihovih jednokratnih instant pamfletića koji imaju svrhu sličnu svrsi toalet papira.

A ovom pamfletičaru gospodinu Tihomiru bih preporučio da slično trabunjanje barem objavi u jeku njihove kampanje ili barem da je objavi 2114., na dvestogodišnjicu početka tog rata pa ako bude imao uspeha u tome, da mu već danas udelimo kitu cveća za trud i angažman.

Oni koji opravdavaju i relativiziraju sarajevski atentat i Principa, trebali bi biti dosljedni i isto pisati kad je u pitanju VMRO i kralj Aleksandar.

Pamfletičari

Gordon Martel emeritus professor of history at the University of Northern British Columbia and adjunct professor at the University of Victoria. Martel is a specialist in the history of modern warfare and edited The Encyclopedia of War (2012).

Geoffrey Wawro professor of Military History at the University of North Texas, and Director of the UNT Military History Center. His primary area of emphasis is modern and contemporary military history

Chris Clark Australian historian working in England. He is the twenty-second Regius Professor of History at the University of Cambridge.

Nisu Deretićeva ranga ali šta ćeš.

Ma superiška, ono provereno neutralni i te fore

Zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije"

Držeći ruku na križu, nožu i revolveru, pristupio kontroverznoj tajnoj organizaciji "Crna ruka".

Sličnu zakletvu su imale i ustaše:

Prisega se obično polagala u mračnoj sobi u kojoj su na stolu bili postavljeni križ, dva prekrižena pištolja i goli bodež. Ti su predmeti osvjetljeni dvijema svijećama.

“Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati..."

Ja ne opravdavam nego kažem da je Austrija bila okupator , a Srbija nije bila okupator u Makedoniji kao što ni Bugarska ne bi bila okupator da je uspela da priključi veći deo Makedonije sebi u balkanskim ratovima.

Čudna logika, po njoj niti Britanija u Indiji nije bila okupator.

Austrija bila okupator a Srbija nije
To u Makedoniji bio građanski rat u kojem ste klali Srbe s govornata mana?

Austrija je BiH dobila znaš na onom Berlinskom kongresu na kojemu je i Srbija dobila neovisnost, eto vas poput Bošnjaka, jadan dio sporazuma je prihvatljiv drugi nije.
Ako je Austrija okupirala BiH onda ste se i vi nelegalno odvojili od Turske.

gospodin Gordon





gospodin Geoffrey





gospodin Chris




Žao mi je gospodo Gordon, Geoffrey i Chris ali još vi pure morate jesti da bi smo se navlačili na vaše revizionističe pamfletiće kao som na durdubak.
Više sreće u 2114. želi vam vaš gospodin Aga

A i vama, gospodine Tihomire
Ako ne 2114., ono barem 2214.





gospodin Tihomir, Slobodna Dalmacija

Prvo , AU je prva prekršila sporazum čim je anektirala BiH 1908 , ali opet to nije najbitnije.

U Makedoniji su živeli Srbi , tamo postoji mnoštvo srpske kulturne baštine , i sama Srbija je lokalno stanovništvo smatrala Srbima tj.nije okupirala jer u istoriji nije zabeleženo da okupator okupiranog smatra delom svoga etničkog bića.

Austrijanci definitvno nisu smatrali stanovnike delom svoga etničkog bića , i niti su ikada imali svoje austrijsko nasleđe u BiH.

Ako je Srbiji bilo do okupacije kao takve u smislu politike i ekonomije onda je mogla i neke druge mnogo vrednije teritorije okupirati

Legealno je legalno, netko i danas kaže da je RS genocidna ali svi znamo da je ona legalna međunarodnim sporazumom onoliko koliko i AU aneksija BiH.

Kako nisu šta je s Hrvatima i hrvatskim nasljeđem?
Šta je s ugarskim nasljeđem u BiH?
Koliko je bilo Srba 2-3%, ma očito dovoljan i jedan Srbin za oslobađanje te zemlje.

Vi ih smatrali Srbima i to odmah nije okupacija, pa tako i Hrvate i muslimane smatrali Srbima pa nije okupacija

Pa Hrvati bi imali pravo "okupirati" BiH ili bar njene delove jer postoji hrvatsko nasleđe u njoj , čemu govori u prilog nacionalna hrvatska propaganda meeđu bosanskim katolicima početkom 20.veka kad i postali Hrvati(konačno) za razliku od pravoslavnih koji su uvek imali srpsku nacionalnu svest u vidu narodnog nasleđa.

Hrvati su itekako imali planove da BiH postave u buduću hrvatsku državu ili neku katoličku Jugoslaviju , prvo kao deo AU a onda vremeno i nezavisnu.
Tako da je i plan Hrvata bio da se osujeti taj "bogom dani" sporazum i BiH priključi Velikoj Hrvatskoj.

Stanovništvo Makedonije nije imalo nacionalnu svest , i tu su se Srbi i Bugari utrkivali ko će je više širiti svoje , a onda je balkanskim ratom većina Makedonije pripala Srbima što su i ostali priznali , ali Bugarska očito nije.

U BiH samo su pravoslavni imali jasniju narodnosnu svest , dok katolici a pogotvo muslimani nisu , i zato Hrvati kreću sa širenjem hrvatstva među BiH-katolicima jer se odavno već verovalo i znalo da Austrija ne može večno vladati BiH i da će vlast preuzeti ili Srbi ili Hrvati na ovim prostorima.

I cetnike i ustase je NATRAVILA Brit IMPERIJA, da se rokaju, kolju, unesu zlu krv, a oni da VLADAJU dok mi POSTOJIMO.

Započelo se sa Apisom i Crnom Rukom pa se otišlo na Pašića pa onda na AU pa na Ferdinanda.
Ako je tema Crna Ruka i Apis dajte da o tome i govorimo. Razvodnili ste diskusiju.

Kao decu su nas plašili nekakvom "crnom rukom" a mi smo je zamišljali kao crnu šaku koja leti uokolo i plaši decu koja bi se previše udaljila od kuće ili bi ostala napolju u večernjim časovima a trebala su biti u kući.

Inače, Bošnjaci sa Klixa su svojevremeno razvezli čitavu teoriju po kojoj je SIPA zapravo APIS odnosno Crna Ruka koja opet radi o glavi mojoj državi Bosni i Hercegovini i da su ona hapšenja Srba od strane SIPA samo maska da se prikrije subverzivno dejstvovanje te "četničke organizacije".