Izvor: http://www.hakave.org/index.php?option= ... Itemid=148

Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (6/6)

Sveti Tripun mučenik

Sveti Tripun je rođen u Kampsadi (Mala Azija) oko 232. godine, a mučeničku smrt je podnio za vrijeme vladavine rimskog imperatora Decija, oko 250. godine.

Tijelo mu je preneseno u Kotor iz Carigrada 13. siječnja. 809. godine.

Kult sv. Tripuna neobično je raširen u južnoj Italiji (provincija Bari), gdje se prva crkva njemu u čast spominje 1326. godine. Najveća proslava u čast sv. Tripuna je u gradiću Adelfia, 12 km od Barija, gdje se na dan 10. studenog kada se slavi Tripundan po rimskom martirologiju, okupi i do 300.000 vjernika. Adelfia je dobila česticu relikvije sv. Tripuna 1839. godine iz Kotora.

Najpoznatija proslava Svetog Tripuna je svakako u Kotoru, čiji je on zaštitnik. Prva spominjanja moći Sv. Tripuna vežu se uz kotorskog građanina Andreu Saracenisa koji ih je donio u Kotor, te sagradio crkvu u njegovu čast. Na dijelu oltarske pregrade pronađen je i datum, 13. siječnja 809. koji potvrđuje da Kotor već 1200 godina čuva moći Svetog Tripuna. Izvorno, dan mučeništva sv. Tripuna je 2. veljače, međutim zbog blagdana Svjećnice, nije se slavio na taj dan. U samom začetku, moći su se prenosile dan prije, 2. veljače, ili dan kasnije, većinom 1. veljače. Pisane tragove o proslavi Svetog Tripuna na 1. veljače možemo pronaći u više izvora: Mramorni napuljski kalendar (9. stoljeće), Carigradski sinaksarij, ruski kalendari, grčki sinaksariji, itd. Tragovi slavljenja blagdana dan kasnije pronađeni su i u sljedećim dokumentima: Benediktinski martirologij (Usuardi Martyrologium iz 9. stoljeća), Kapuanski kalendar (9. – 12. stoljeće.) i Kotorski kalendar (15. stoljeće).

Dana 17. rujna 1594. papa Klement VIII. je odredio slavljenje sv. Tripuna za Kotorsku biskupiju na dan 3. veljače, te se od tada ovaj blagdan slavi 3. veljače.

Sveti Tripun se u Kotoru slavi i 13. siječnja – Prijenos svetih moći (Karike) i 10. studenog – Mali Tripundan.

Odajući počast sv. Tripunu, neizostavno se susrećemo s drevnom katedralom kojoj je on titular. Potrebno je zamoliti provjerenoga vodiča koji će vam objasniti povijest, značenje i bogatstvo ove crkve. Treba izbjeći neke ovdašnje vodiče, koji su, uglavnom, pristrani i koji prešućuju Hrvate, pa čak idu tako daleko da ovu hrvatsku katedralu povezuju s pravoslavljem iz doba Nemanjića, kada je Srbija bila ovdje okupatorska sila.

Katedrala svetog Tripuna je jedan od simbola hrvatstva grada Kotora. Kao umjetničko djelo ona, dakako, nadilazi etničke granice i pripada cijelome svijetu. Nalazi se na istoimenom trgu, odmah pored sjedišta Biskupije kotorske, «Palate Drago». Cijeli prostor staroga Kotora skladna je srednjovjekovna urbana cjelina, a pogled na zidine koje se uspinju visoko na brdo iznad grada posjetitelje ostavljaju bez daha.

Katedrala je izgrađena 809. godine i upravo u to vrijeme poznati kotorski građanin Andrea Saracenis (koji je financirao izgradnju prve stolnice) otkupljuje od mletačkih trgovaca relikvije svetog Tripuna. Prva je katedrala sagrađena je kao crkva centralne osnove - martirium. Podsjećamo da ju spominje čuveni bizantski car Konstantin VII. Porfirogenit Dé Administrando Imperio ("O upravljanju carstvom"), jednim od najvažnijih izvora za povijest doseljenja Hrvata i prvih stoljeća njihovoga državnog ustroja u novoj Domovini. Oblik ove crkve otkriven je prilikom arheoloških istraživanja 1987. godine.

Poslije nekoliko vjekova, gradi se nova stolnica. Njezini su radovi počeli 1124. godine, za vrijeme biskupa kotorskog Ursacija. Radovi će trajati 42 godine, do 19. lipnja 1166. godine, kada ju je posvetio, prema povijesnim vrelima, biskup Majo, sa još pet biskupa i osam opata. Svečanosti su prisustvovali pripadnici kotorske vlastele i bizantski namjesnik Duklje i Dalmacije, Isak.

Katedrala sv. Tripuna sagrađena je u romaničkom stilu, sa elementima bizantske arhitekture. Njen izgled se kroz vjekove mijenjao, najčešće zbog čestih potresa, od kojih su najjači bili iz: 1537, 1563, 1667, i 1979. Tijekom obnova uvođeni su elementi arhitekture i enterijerskoga uređenja u duhu i ukusu vremena u kojima su te obnove izvođene (posebno su vidljivi elementi renesanse i baroka).

Na zapadnoj fasadi nalaze se dva zvonika. Prvobitni zvonici i fasada bili su uništeni tijekom zemljotresa 1667. godine. Nakon potresa izgrađeni su novi zvonici (sjeverni je visok 33 m, a južni 35 m), glavni portali, rozeta, terasa i trijem.

Katedrala je izgrađena kao trobrodna bazilika, sa tri i po traveja (prostor u crkvi omeđen stubovima iznad kojih se nalazi svod) i kupolom iznad srednjeg traveja glavnog broda crkve. Svaki od brodova ima apsidu. Apsida glavnog broda ukrašena je raskošnom gotičkom triforom. Ukupna dužina katedrale je 35,21 m, a širina 17,47 m. Glavni brod katedrale razdvojen je od bočnih smjenjivanjem petolisnih i monolitnih stupaca. Bočni brodovi imaju po sedam traveja.

Unutrašnjost katedrale oslikana je freskama 1331. godine (što je tada bilo u modi). Katedralu su oslikali grčki freskoslikari, koji su inače živjeli u Kotoru. Kupola srednjeg traveja uklonjena je poslije dva zemljotresa ttijekom XVI. vijeka, a sa njom i svod zapadnog traveja i polutraveja.

Rekonstrukcije su stalno mijenjale izgled crkve, tako da je malo ostalo od originalne katedrale. Godine 2002. godine katedrala dobiva diplomu Evropske unije zajedno sa organizacijom Europa Nostra za savršeno obnavljanje i seizmičko osiguranje najstarije romaničke katedrale na istočnojadranskoj obali i jedne od najstarijih stolnica Crkve u Hrvata.

Najznačajniji dio unutrašnje dekoracije Katedrale je svakako romano-gotički ciborijum iz 1362. godine, koji se nalazi u prezbiterijumu nad glavnim oltarom. Ima četiri oktogonalna stupa na kojima se nalazi trospratna osmokutna konstrukcija. Horizontalne kamene grede koje povezuju stupove sadrže reljefe koji ilustriraju život sv. Tripuna. Na zidu apside nalazi se srebrno-pozlaćena pala (pala d'oro) sa prikazom Krista, Bogorodice, sv. Ivana, sv. Tripuna i 16 drugih svetaca. Rad je kotorskih zlatara iz prve polovine XV. vijeka, koji su po svojoj vještini bili nadaleko čuveni. U sjevernom bočnom brodu nalaze se oltari Blažene Djevice Marije i sv. Nikole, dok se u južnom bočnom brodu nalaze oltari sv. Roka i sv. Križa. U južnoj apsidi nalazi se smješten u formi oltara nekadašnji srebrni ures glavnog oltara iz XVII-XVIII vijeka.

Kako ističe akademik Cvito Fisković, kotorska stolnica pripada južnohrvatskome graditeljstvu, jer, «skoro ni po čemu na odvaja od kruga dalmatinskog graditeljstva». («Stilska zakašnjenja u pokrajinske oznake na stolnoj crkvi u Kotoru», u: Cvito Disković: Spomenička baština Boke kotorske, Matica Hrvatska, Zagreb, 2004., 109.-139.)

Godine 2009. biskup Ilija Janjić da je prostore gornje etaže Katedrale pretvoriti u bogat i stručno postavljen muzej. Taj muzej treba svakako pogledati i za to odvojiti nešto vremena, jer svaki od eksponata govori o prošlosti Hrvata u Kotoru.
Kotorska krstionica

Upozoravamo na srednjovjekovnu krstionicu koja se nalazi na ulazu u muzejski prostor, a čije se značenje ničim ne ističe, na nju se posebno ne upozorava, pa vam nitko o vodiča neće niti skrenuti pozornost na ovaj prevažan artefakt za najstariju povijest Hrvata. Ova je krstionica «živi» svjedok nazočnosti Hrvata u Kotoru od najstarijih vremena njihove doselidbe. Zbog njezine važnosti, a totalne prešućivanosti, upozoravam na rad akademika Cvita Fiskovića: «Krstionica iz 8. stoljeća u Kotoru» («Spomenička baština Boke kotorske», 139.-147.). Spomen od ovome spomeniku nećete pronaći niti u jednome vodiču kroz Kotor, ali. Na žalost, niti u prigodnoj knjizi o samoj Katedrali.

Akademik o ovome kulturno-povijesnome spomeniku piše: «Od najstarijih naših krstionica sačuvala se tek ninska na kojoj je uklesano ime kneza Višeslava. Poznata splitska krstionica s likom jednog hrvatskog vladara iz 11. stoljeća kasnije je sastavljena i njeni komadi su vjerojatno dio jedne oltarske pregrade. Spomenika te vrste i iz toga doba ima, dakle, malo, pa je stoga krstionica, koju ovdje donosimo, rijedak spomenik te vrste iz onog razdoblja kad su umjetnici, usprkos općem kulturnom opadanju, povezali umjetnost kasne antike s umjetnošću ranog srednjeg vijeka koji je onda nastajao. (...) Kotorska krstionica nalazila se dugo vremena skrivena u spremištu kotorskog trgovca, gospodina Marka Mijuškovića, u predgrađu Kotora, na području zvanom Mišulić. Služila je kao kamenica za maslinovo ulje». Nakon što je izvršio komparativnu analizu akademik je zaključio kako je «jasno da je kotorska krstionica potječe iz 8. stoljeća...».

Lepetane

Život i martirij bokeljskih mučenika Petra, Andrije i Lovre (Lovrinca) obavijen je velom povijene tajne. Stoga lebdi između mita, narodnoga sjećanja i povijene istine.

Kao rodno mjesto tajanstvenih Bokeljskih mučenika spominje se prostor Lepetana. Riječ je o tri osobe koje se tradicionalno časte kao sveci, premda nemamo povijesne dokaze o njihovoj beatifikaciji. Riječ je o braći: Andriji, Petru i Lovrincu (Lovri). Njihove se moći čuvaju u Moćnicima stolnih crkava Kotora i Dubrovnika. Imena su im zapisana u popisu Moći dubrovačke stolnice 1844. godine. Navedena su u latinskoj transkripciji kao Petrus, Laurentius i Andreas. U kotorskoj stolnici pohranjeni su srebrnome stalku maleni dijelovi njihovih posmrtnih ostataka. Moći Bokeljskih mučenika štuju se jedino u Dubrovačkoj i Kotorskoj biskupiji.

Bokeljski sveci Andrija, Patar i Lovrinac više pripadaju legendi, nego povijesnoj stvarnosti. U Dubrovniku je sačuvana legenda o prijenosu njihovih moći u Republiku Svetoga Vlaha. Legenda pripovijeda: Za grob svete braće nitko nije znao. Jedne noći prikazali su se u snu nekoj starici iz Kotora. Zamolili su je da pođe u gradsko Poglavarstvo i ondje zatraži da se njihovi posmrtni ostatci ekshumiraju i prenesu na časnije mjesto. Starica je postupila kako joj je savjetovano, no bila je odbijena i to dva puta. Nakon toga dobiva novi naputak svete braće, da se sada obrati dubrovačkim vlastima. «Dubrovčani, saslušavši pomnjivo staricu, spremiše brod i uvečer s nekoliko svećenika otploviše u Kotorski zaljev». Omogućeno im je pronaći grob svete braće jer je mjesto ukopa bilo osvijetljeno upaljenim svijećama. Prema legendi, braća su bila pokopana «daleko od grada, na nepristupačnom mjestu». Dubrovački su ekshumirali njihove posmrtne ostatke i prenijeli ih na svoj brod. «Brod međutim osta nepomičan, jer je još nešto od tjelesa bilo ostalo u zemlji. Sakupivši i ovo, oko pol noći stigoše u Dubrovnik. Sveti ostatci bijahu jutrom svečano preneseni u Stolnu crkvu i tu pohranjeni». Kako bilježi nepoznati dubrovački kroničar, ovo se desilo navodno 1251. godine. (Annali Ecclestiastici, Farlati, VI., 47.; Anales Ragusini Anonymi, 33).

Slijedi zanimljiv nastavak. Kotorani (vjerojatno poglavar mjesta) su saznali za prijenos posmrtnih ostataka tajanstvenih «njihovih» svetaca i, očito došli do zaključka kako su pogriješili. Jer ako su Dubrovčani smatrali opravdanim odmah reagirati na staričin san, očito u svemu tome nešto ima, jer su Raguzini bili poznati kao razboriti i promoćurni ljudi. Stoga Kotorani, doznavši gdje su se nalazio grob, poslaše onamo skupinu građana, koja ustanovi da na mjestu groba sada teče voda. To se mjesto nazvalo Plavda. Izvor je potvrdio staričin san, odnosno pokazalo se da je naputak dobila doista od svetih pokojnika, te Kotorani shvatiše kako su svojim nevjerovanjem počinili grijeh. «Da okaju svoj grijeh, podigoše pokraj novonastaloga izvora crkvicu Mučenicima na slavu».

Uskoro se razvila priča o njihovome podrijetlu i mučeništvu koje su podnijeli od strane jedne domaće obitelji. Time legenda napušta svoje izvorište i ulazi u sferu tumačenja društvenih odnosa u Kotoru.

Legendarnost navedenih svetaca potvrđuje i nepostojanje pouzdanih podataka o mjestu njihova rođenja. Poznati bokeljski Hrvat Andrija Zmajević tvrdi da su rođeni u selu Žanjici (Luštica), 1249. godine. (Annali Ecclestiastici, Farlati, VI., 47.). Nije navedeno odakle je crpio podatke za navedenu tvrdnju.

Kao što je vijest o mjestu rođenju historiografski nepotvrđena, isto se desilo i s pričom o njihovome martiriju. Mučeništvo je bitan čimbenik beatifikacije u ranom i srednjovjekovnome Kršćanstvu. U svezi Bokeljskih svetaca pojavile su se dvije teze o njihovu martiriju: crnogorska i hrvatska. Po prvoj, sveci su pokopani negdje na Lovćenu, a po drugoj su obješeni u Kotoru, a pokopani izvan grada, na mjestu Plavda blizu mora, odakle su njihovi zemni ostatci, zahvaljujući indolenciji Kotorana, preneseni u Dubrovnik. Kako bi iskazali kajanje Kotorani su svetoj braći u čast podigli crkvicu sv. Lovrinca.

Arhivist i povjesničar, don Ivo Stjepćević o ovoj crkvici piše kako je vrlo stara i navodi prvu godinu njena spomena u povijesnim vrelima: 1326. («predjel sv. Lovrinca- contrata s. Laurenti... vine ade S Laurentio» ( Don Ivo latinsko ime Laurentio prevodi na hrvatski lokalnim oblikom Lovrijenac. U duhu književnoga standarda bilo bi sv. Lovro.) Ne podliježući legendi naglašava kako je «sumnjivo, nosi li (ova crkvica) ime po bokeljskim mučenicima... jer se u ispravama nigdje ne spominju Petar i Andrija». On navodi kasnije obavijesti o crkvici: «Kod kanonskog pohoda Oktavijana Garzadorusa, zadarskog nadbiskupa i apostolskog vizitatora, 30. studenoga 1624. čita se: 'Crkvica u selu Lepetanima, pokraj mora, kotorske dijeceze, posvećena je sv. Lovrincu, juspatronatu kotorskoga biskupa, ima neke prihode i polja, koja se nalaze oko crkvice, u iznosu od 4 dukata. Nadarbenik je dužan misiti na dan sv. Lovrinca. Oltar su Turci porušili'. Biskup Sborovazzi kod pohoda, 5. listopada 1662. nalazi crkvicu zapuštenu i kao sklonište stoke. Ruševine su postojale do prošlog rata».

Kako su nedaleko Plavde pronađeni nadgrobni spomenici, don Ivo Stjepčević ne isključuje mogućnost da su sveta braća zapravo mučenici iz doba rimskih progona. O tome piše: «Pokopani, možda i rođeni, bijahu na mjestu gdje i mučeni i odatle preneseni u Dubrovnik».

Plavda i Jakalj vrlo su zanimljivi lokaliteti. Ovdje su pronađeni arheološki nalazi koji upućuju na postojanje rimskoga naselja, a naselje se nije podizalo na mjestima bez vode. Don Ivo Stjepčević pretpostavlja da je na ovome prostoru bilo «obilje vode». Srednjovjekovne rimokatoličke crkvice s ovoga prostora, a kojima se u povijesnim ispravama sačuvao spomen, upućuju na zaključak da se na ovome prostoru život nastavio i nakon pada Rimske Imperije. Nema razloga ne pretpostaviti kako su doseljeni Hrvati naselili mjesto pogodno za život i produžila mu povijesno trajanje. Prethodno rimsko pučanstvo ili se dislociralo, ili je došlo do suživota staroga i novoga etnosa.

Tko je povrgnuo svetu braću mučeništvu također je obavijeno povijesnom tajnom. Kao uzročnik njihova martirija spominje se kotorska obitelj Zaguri, podrijetlom iz Bara, premda se prvi povijesni dokumenti s podacima o njoj javljaju tek 1326. godine.

Činjenica što se moći Bokeljskih svetaca štuju jedino u Dubrovačkoj i Kotorskoj biskupiji ukazuje na njihovo lokalno podrijetlo. Smije se pretpostaviti da u legendi o prijenosu njihovih kostiju u Dubrovnik postoji stanovita povijesna podloga. Između Dubrovnika i Kotora postojao je stanoviti rivalitet. Legenda se može tumačiti i kao proizvod narodne mašte hrvatskoga pučanstva lastvanskoga kraja, vezane uz nadgrobne spomenike iz doba rimske vlasti, ali može imati i uporište u srednjovjekovnome isticanju važnosti svetih moći. Crkva koja je imala više relikvijara, poglavito onih s moćima važnih svetaca, postajala je poznatija, a njezini biskupi su time stjecali utjecaj ne samo u crkvenim, već i u političkim okvirima svoga vremena. Lokalne Crkve, Dubrovačka i Kotorska natjecale su se u broju i važnosti moćnika koje pohranjuju u svojim stolnicama. Dubrovnik je ime svetoga Blasiusa, čije je moći uspio zadobiti, pretvorio ne samo u zaštitnika Grada, već ga je stavio u naslov Države: Republika Svetog Vlaha. Kotor je uspio na čudesan način dobiti za svoju stolnicu moći svetoga Tripuna i on je ostao do danas zaštitnik grada. Nesumnjivo je u tom natjecanju doprinijela i Venecija.

Na portalu Kotorske biskupije o Bokeljskim mučenicima piše:

«Štuju se u kotorskoj i dubrovačkoj biskupiji. Vjerojatno je riječ o mučenicima iz rimskih vremena. Prema nekim izvorima iz 1249. godine, bili su mučeni od strane inovjeraca. Zemni ostatci su im nađeni u Lepetanima (Plavda), gdje im je na čast podignuta crkva u XIII. stoljeću. Moći su im prenesene u Dubrovnik oko 1250. godine. U Dubrovniku njima u čast bila je podignuta, kako kaže nadbiskup Andrija Zmajević, veličanstvena crkva (magnificum templum). Stradala je u potresu 1667. godine. Nova, sagrađena na njenom mjestu, srušena je 1801. godine. Danas njima u čast postoji oltar u dubrovačkoj katedrali. Također se i u kotorskoj katedrali čuvaju njihove relikvije. Kotorani su im oko 1250. godine sagradili crkvu koja se u arhivskim spisima spominje 1324. godine. U Krašićima je podignuta nova crkva njima u čast 1901. godine.

Liturgijski se slave 7. srpnja.

U Lepetanima se treba posjetiti župnu crkvu Sv. Antuna Padovanskog. Crkva je sagrađena 1760. godine. U njoj se nalazi oltarska slika koja prikazuje Gospu od Rozarija sa Sv. Antonom i Sv. Dominikom, rad umjetnika Tiepolove škole (Giovanni Battista Tiepolo ili Gianbattista Tiepolo /Venecija, 5. ožujka 1696. - 27. ožujka 1770., Madrid/ talijanski slikar i grafičar; jedan je od posljednjih velikih predstavnika venecijanskog slikarstva i jedan od najistaknutijih predstavnika kasnog baroka i rokokoa, virtuozni majstor iluzionizma i perspektive. XVIII. vijeka). Sliku je crkvi poklonio Anton Damjanović, brodovlasnik iz Lepetana. U crkvi se nalazi i jedna slika Mihaila Floria iz Prčanja, kao i vrlo interesantna slika Bogorodice nepoznatog franjevca iz 1869 godine. Zajedno sa župnim uredom i prednjim popločanim dvorištem čini cjelinu koja predstavlja svojevrstan društveni centar Tripovića. Sa uzvišice na kojoj se nalazi pruža jedinstven pogled na čitav zapadni dio zaljeva U crkvi se čuva slika sv. Petra i sv. Pavla, djelo talijanskog slikara Franceska (vjerojatno Francesca Maggiotta /Venecija, 1750.-1808./ No, možda je riječ o zadarskome slikaru Francescu Salghetti-Drioliju (1811–1877), prvome hrvatskome profesionalnom slikaru. Riječ je o slikaru koji naobrazbom, slikarskom tehnikom i motivima prelazi okvire lokalne povijesti umjetnosti i veže nas s europskom strujom romantičnog akademizma, ali i obrnuto, u inventar romantičarskih europskih tema dodaje dalmatinske krajolike, morlake i motive iz pjesništva Petra Preradovića. Njegove slike, skice i crteži otkrivaju, sloj po sloj, umjetnički, kulturološki i povijesni trenutak svog nastanka. Slikao je i u Crnoj Gori, zbog čega navodimo njegovo autorstvo kao mogućnost.).

Hodočasnici u Kotoru obvezatno će posjetiti grob blažene Ozane Kotorke i pomoliti se pred njezinim moćima. Riječ je velikoj svetici koja svojim podrijetlom povezuje crnogorski i hrvatski narod.

drugio dio teksta...

Blažena Ozana Kotorka

Rođena je 25. studenog 1493. godine u selu Relezi u središnjoj Crnoj Gori kao Katarina Kosić, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara. Jedan životopisac - dominikanac o. Serafin Razzi - piše ovako: "Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne slažu s rimskom Crkvom." Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. godine, na glasu svetosti.

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preselila u Kotor.

Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih "zazidanih djevica", kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.

Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao "zazidana djevica". U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti. Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu, uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.

Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. godine. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući "na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom".

Za vrijeme tursko-mletačkog rata (1538. – 1540.), turski admiral i gusar Hajrudin Barbarosa, doplovio je sa 70 galija i 30 000 vojnika pred Kotor. Opsada je trajala od 11. do 16. kolovoza 1539. U obrani je uz providura Ivana Bemba sudjelovao i kotorski biskup Luka Bisanti te blažena Ozana, koja je uvjeravala građane u sigurnost pobjede i poticala ih na molitvu i obranu grada. Hajrudin Barbarosa odustao je peti dan i povukao se s vojskom.

Spominje se kao blažena već 1602. godine u testamentima kotorskih građana. Papa Pio XI. i službeno ju je 21. prosinca 1927. proglasio blaženom. Godine 1665. uvrštena je među zaštitnike grada Kotora i biskupije.

Katolička Crkva slavi njezino ime 27. travnja. Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije, za Splitsku metropoliju proglašena je zaštitnicom ekumenizma.

Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu od blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI., preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću, u kojem među inim kaže: "Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu." Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu "utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti", kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.

To bilo najbitnije o bokeljskim svecima, blaženicima i kršćanskim mučenicima. Kako je većina njih pripadala Hrvatima, a taj je broj neobično velik obzirom na broj hrvatskih žitelja Boke kotorske, nećemo pogriješiti ako ju nazovemo Zaljevom hrvatskih svetaca. Tim nazivom ne potiru se drugi narodi koji ovdje žive i njihovi sveci. Njihove svetinje, svece i božje ugodnike, Hrvati nikada nisu prezirali. Niti to kani pisac ovih redaka. Što više, ukoliko je riječ o osjetljivosti pripadnika Srpske Pravoslavne Crkve, tada im treba kazati kako je ekumenizam vredniji od šovinizma.

Đuro Vidmarović

Predugo je prošlo od mog posljednjeg priloga na temi. Počela me kriza hvatat
Dakle, prilog iz "Matičinog" Kola o Boki u 19. stoljeću.

Može se vidjeti da su Bokelji prednjačili u prvo vrijeme nacionalnog preporoda u Dalmaciji (Jelačićevo vrijeme i prva desetljeća nakon) da bi nakon toga došlo do izvjesne retardacije. Jer se za bokokotorske Hrvate bilo lakše izražavati pod ilirskim, odnosno slavljanskim, imenom nego pod hrvatskim zbog rastućeg spskog nacionalizma u Boki koje nije blagonaklono
gledalo na hrvatsku nacionalnu ideju.
Kako bilo, Bokelji su prvi jasno izrazili želju za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom

http://www.matica.hr/kolo/kolo2007_3.ns ... na_gibanja

Janko Drašković
Vanda Babić, Josip Miletić
Kulturni život Boke i preporodna gibanja
Posebno istaknuti osjećaj hrvatskoga zajedništva došao je u bokokotorskome kraju do izražaja na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u doba nacionalnog buđenja u svim hrvatskim krajevima.1
Još je Petar Tolstoj u svome putopisu Putovanje u Italiju i otok Maltu, krajem 17. stoljeća, zapisao da su »bokeljske gore naseljene Hrvatima i da u Boki nalazi hrvatsko ime, jezik, običaje i nošnju«.2 Iz putopisa Bronevskog Zapisi pomorskog časnika s početka 19. stoljeća čitamo da su «Dobroćani hrabri, poduzetni, gostoljubivi i revni katolici i da u starije vrijeme nisu pravoslavcima dopuštali da u njihovu mjestu ostanu više od jednoga dana«.3
Godina 1797. otvorila je novo poglavlje bokeljske povijesti. Francuska revolucija i napoleonski ratovi zahvatili su i Boku, društveno gospodarski je uzdrmali, potaknuli narodni razvitak i pred Bokelje oštro postavili izbor državne pripadnosti. Mirom u Campoformiju 1797. Boka je pripala Austriji, mirom u Požunu 1805. ustupljena je Francuskoj, 1806. zaposjedaju je Rusi, 1807. opet Francuzi i napokon 1814., odlukom Bečkoga kongresa, ponovno Austrija koja tu vlada do 1918. godine.
U ovome prijelaznome razdoblju Bokelji su se različito orijentirali. Pravoslavci koji su živjeli u Boki pomišljali su na povezivanje s Crnom Gorom i u njezinu mitropolitu Petru I. vidjeli ne samo crkvenog vladara nego i političkog vođu.
Bokeljski pak Hrvati zdušno su se zalagali za austrijsku vlast, naglašujući Franju I. kao ugarskoga kralja i izrazili želju razviti ugarsku zastavu. U isticanju ugarske zastave naglašava se, dakako, težnja za sjedinjenjem s Hrvatskom i Slavonijom. Ta misao ponovila se i u dobrodošlici predstavnika bokeljskih općina generalu Matiji Rukavini u Rosama 1797.,4 a na hrvatskome jeziku pozdravila ga je i prčanjska općina. Rukavina je nastupio u ime hrvatsko–ugarskoga kralja i samo pod tim uvjetom Bokelji su se predali Austriji. Dakako, crnogorske su pristaše osim nadziranja Hrvata širili i neutemeljene glasine o ugroženosti pravoslavne vjere u Boki. Da je bilo upravo suprotno, Tripo Smeća 1805. u svojim će Uspomenama5 posvjedočiti kako su pravoslavni prvaci na skupštini u Crnoj Gori rekli «da se svi katolici po Boki pobiju i da se tako ukloni smetnja njihovoj nakani i da se dočepaju bogata plijena, ali se poglavice Crnogoraca tome usprotive...«
Zanimljivo je da ruske vlasti već 13. lipnja 1806. svojim proglasom najstrože zabranjuju «uvredljive izraze protiv katolika kao da su oni neprijatelji domovine, a u Rusiji su uvaženi i dostižu najčasnija mjesta u državnoj službi«. Dakle, u nevolji su Bokelji prihvaćali i rusku vlast računajući na zaštitu i dobre stare veze s njima, a dijelom što je zbog svojih interesa ta vlast pokazivala razumijevanje za zaštitu bokeljskih Hrvata.
Školstvo je svakako jedna od glavnih komponenti kulturnoga razvitka bokokotorskoga kruga. Pri benediktinskim i franjevačkim samostanima još od 10. stoljeća postojale su privatne i vjerske škole. Krajem 18. stoljeća spominje se privatna gimnazija dvojice kotorskih kanonika, ali za cijelo vrijeme mletačke vladavine u Boki nije podignuta ni jedna javna škola. Poslije, za Austrije otvorene su tri takve škole, po jedna u Kotoru, Budvi i Herceg Novom.
Francuzi su školstvu poklanjali pozornost pa je svaka općina trebala imati škole za dječake, a kotar i školu za djevojčice. U osnovnoj školi nastavni jezik je bio hrvatski, a u gimnaziji talijanski, francuski, ali i hrvatski.
Godine 1808. Marmont osniva komisiju za škole, pa je 1810. osnovana Državna gimnazija u Kotoru koja je počela raditi u siječnju 1811. Tu se uz opću povijest učila i nacionalna, a vjeronauk je predavao svjetovni učitelj. Poslije Napoleona zatvorena je Gimnazija u Kotoru, a poslije 1814. otvorena je viša osnovna škola za muškarce uz dvorazrednu nižu školu za djevojke. Nastavni jezik bio je talijanski, a u drugome razredu hrvatski je bio zastupljen tri sata tjedno.
Uz razne privatne škole bilo je i nautičkih koje su u Kotoru držali čuveni kotorski kapetani. Od 1739. otvaraju se škole u Dobroti i Prčanju. Tako su u Boki kotorskoj postojali gotovo jednaki uvjeti izobrazbe kao i u ostalim hrvatskim primorskim središtima.
Odraz intelektualne razine ogleda se i u prihvaćanju za Europu tipičnih duhovnih tendencija krajem 18. stoljeća. Tijekom francuske vladavine u Kotoru je osnovana framasonska loža pod nazivom Loža sv. Ivana — prijatelja slobode.6 Tomu slobodno–zidarskomu pokretu, koji je počivao na liberalno–prosvjetiteljskim i antiklerikalnim idejama, pripadale su i dvije značajnije ličnosti toga prijelaznoga razdoblja — Antun Kojović i Miroslav Zanović, mlađi brat Stjepana Zanovića, a po spisima i svi utjecajniji Bokelji toga doba nalazili su se u toj tajnoj organizaciji. Govori se o 96 članova sa sjedištem u palači Beskuća u Kotoru. Francuzi su, dakako, uveli niz nepotrebnih i potrebnih novosti, npr. demokratizaciju društva i ukidanje svih ranijih privilegija, plemićkih i ostalih povlastica. Ipak stanovništvo Boke, već otprije neraspoloženo prema njima, nije sa simpatijama primilo novu vlast. Nezadovoljstvo je raslo najprije zbog uvođenja opće vojne obveze, potom ukidanja općinskih autonomija, nametanja poreza, no ne valja zaobići činjenicu da početci staroga kotorskog kazališta padaju za njihova vladanja.
Naime, do 1808. Kotor nije imao svoje kazališne zgrade, nego su se predstave priređivale u dvoranama plemićkih kuća. U još ranije doba priredbe su se održavale na javnim mjestima, tj. gradskim trgovima.
Nedugo prije pada Mletačke Republike bilo je osnovano u Kotoru prosvjetno–kulturno društvo Casino nobile7 (Plemićki kazino), u kojem su se okupljali kotorski plemići i ostali ugledni građani. Kotorske žene i djevojke držeći se starih konzervativnih običaja nisu tamo zalazile. Kad je Boka došla pod vlast Francuza, nastala je u ovome pogledu velika promjena. Žene i djevojke iz obitelji francuskih časnika odlazile su slobodno u kazino na ples i ostale priredbe, odjevene po ondašnjoj francuskoj modi, pa su se postupno u njih počele ugledati i njihove kotorske vršnjakinje te zalaziti u njihove krugove, također odjevene po posljednjoj francuskoj modi. Ovaj je preokret izazvao jaku reakciju kod starijih i konzervativnijih krugova u gradu koji nisu bili oduševljeni francuskim novotarijama. Koliko je ogorčenje i protest u narodnim krugovima izazvao takav preokret među ženama, najbolji su primjer Dobroćani koji su svojim ženama i djevojkama zabranili pristup Kotoru, »grlu pakla«, kako su ga nazvali.
Iako je postojao Casino, on nije Francuzima mogao nadoknaditi nedostatak kazališta u kojem bi se kao i u drugim gradovima davale predstave. Zato je ubrzo uređena posebna zgrada pa je kazalište počelo raditi krajem 1808. godine. O unutarnjem izgledu kazališta nema podataka, zna se jedino da je imalo dva reda loža. Do 1814. igrale su se predstave na talijanskome i francuskome jeziku, a od 1814., kad je Boka po drugi put došla pod austrijsku vlast, predstave su se davale u početku na njemačkome i talijanskome, a kasnije i na hrvatskome jeziku.
U svakome slučaju, kraj 18. i početak 19. stoljeća kulturološki i književno vrlo je zanimljivo razdoblje u još dovoljno neistraženome bokokotorskome dijelu hrvatske baštine, no zasigurno je to doba najjačega stranog utjecaja zbog smjenjivanja političkih vlasti, kad su bokokotorski pisci u svojim književnim djelima čvrsto njegovali i unapređivali svoj tip hrvatskoga književnog jezika, stvarajući time osnove za lakše uključivanje u preporodno vrijeme.
Početkom 19. stoljeća Boka kotorska dijeli sudbinu Dalmacije kojoj je stoljećima pripadala. Listajući i proučavajući časopise preporodnog razdoblja (Zora dalmatinska, Danica ilirska, Vienac...) možemo doći do nekoliko zaključaka:
— prvo i već dobro poznato, Boka kotorska je sastavni dio Dalmacije i tako se o njoj i piše;
— drugo, ilirizam kao ideja naišao je na već pripremljeno tlo i razumijevanje Bokelja iako se rijetko očituju u časopisima tog razdoblja;
— treće, preporod u Dalmaciji 60–ih godina 19. stoljeća bio je izraz duhovnog života i želje Bokelja koji su zajedno s Dubrovčanima radili i zalagali se zdušno za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom;
— četvrto, u časopisima preporodnog doba nalazimo potvrde probuđene hrvatske nacionalne svijesti u Boki kotorskoj, kao i pisane svjedoke o preporodnome gibanju i događajima.
Ovo razdoblje bokeljske povijesti vezano je za prihvaćanje sveslavenskih ideja ali i borbe bokeljskog čovjeka sa srpskom agresijom koja se svim načinima borila za ostvarivanje svojih velikosrpskih ciljeva.
Ilirska ideja za Bokelje nije predstavljala ništa nova, što ne začuđuje poznajemo li stariju bokokotorsku književnost koja je — prateći ukorak ostalu hrvatsku književnost, posebice Dubrovčane — stoljećima i sama gajila slavensku ideju i pisala o njoj. Od Šižgorića preko Pribojevića, Gundulića do Kačića–Miošića pretakala se slavenska ideja kod istaknutih bokeljskih pisaca od Cisille do Zmajevića i Nenadića, ostavljajući nam i danas mnoštvo još neistraženih rukopisa, čuvanih u arhivima diljem Boke. Pjesmarice dobrotskih pomoraca svakako su najzanimljiviji rukopisi koji čuvaju što prepisanih hrvatskih domoljubnih pjesama što originalnih radova dobrotskih pjesnika.
Devetnaesto stoljeće Bokeljima predstavlja vrijeme borbe i traženja u ne baš lakim uvjetima. Srpski apetiti uz austrijsku vladavinu bili su okovi u kojima je Bokelj morao tražiti načina u očuvanju hrvatskoga jezika, hrvatske tradicije i same opstojnosti na području koje je, unatoč burnoj povijesti, previranjima i borbi, danas sačuvalo naziv Zaljev svetaca.
Znamo da je Vukov posjet 1835.–36. pokrenuo velikosrpsku agitaciju kojom se svojatala Boka kao srpsko područje. Karadžićevo »Srbi svi i svuda« odjeknulo je u dijelu rišćanskoga (kako u Boki sebe naziva pravoslavno pučanstvo) življa toliko da je ilirska ideja poslužila kao jedini mogući izlaz ka uključivanju u hrvatsku nacionalnu integraciju, dok su Srbi u njoj vidjeli put u ostvarivanju svojih težnji tzv. »srpske Boke«.
S druge srane, interes ostalog dijela Hrvatske ogleda se u raznim natpisima preporodnih časopisa.
Tako 1838. godine Ivan Trnski u svojoj ilirskoj misiji po Dalmaciji u Gajevoj Danici opisuje s mnogo rodoljubnog žara Dalmaciju i njezin južni kraj Boku kotorsku. Iste godine Danica ilirska8 u tri nastavka prenosi iz cetinskog kalendara Grlice članak o Boki kako bi se hrvatska kulturna javnost upoznala s ljepotama bokokotorskoga zaljeva. Tekst je zahtijevao jezične preinake tipa hudočestvo — umjetnost, adriatičesko — adrijansko, no zanimljiv je dosljedan termin Grlice za sve stanovnike Boke kotorske Srbi, što je Gaj mijenjao u Iliri prema tada odabranomu generiku koji je obuhvaćao sva pojedinačna južnoslavenska imena. Da Srbima termin Iliri nije značio ništa doli Sarbin dokazuje, između ostali Iguman Teofil Stefanović iz Srema koji je držao da »bi se trebalo obćem imenom Sarbima, a ne Ilirima nazivati«.
Godine 1841. bilježimo dolazak dvojice ilirskih prvaka u Boku kotorsku, Ljudevita Gaja i Antuna Mažuranića, koji su došli potaknuti Hrvate za ilirsku ideju.9 Četrdesetih godina dolaze i umirovljeni austrijski časnici Frane Mate Kovačević i Mijat Sabljar, sakupljači usmene i pisane riječi i umjetnina po Boki ujedno gorljivi pristaše ilirske ideje. Po naputku Ljudevita Gaja, 1844. godine stiže u Boku katolički svećenik Mavro Broz gdje ostaje dvije i pol godine da upozna i potakne Bokelje za ilirsku ideju10.
U 36. broju Danice ilirske iz 1845. godine nalazimo njegov opis Boke i Bokelja, duboku impresiju pred prirodnim ljepotama zaljeva.
Rano poslijepodne ušao je u Zaljev brodom iz Dubrovnika, »ilirske atene« i bio je zadivljen jer je osjetio »ćutjene koje nikada ne umire... i koje imena ne ima«. Prisjećajući se velikih europskih gradova kao što su Beč i Venecija, Broz ističe kako se tamo doživljava »djelo ruku čovječanskih«, dok mu Boka »taj veličanstveni, doista, prizor za oko čovječansko« budi metafizičke osjećaje, kao »uzor djelovne sile božanske. On će te udivljenjem napuniti. Podići će ti srdce i dušu k Stvoritelju«. Nadalje, piše o izgledu i duhovnim osobinama Bokelja. Drži ih »braćom kojom se vazda ponositi možeš. Krepost i snaga tiela, oštroumje i bistrina duševna njihova probudit će u tebi nadu budućnosti«.
Od Broza doznajemo da u to vrijeme nailazi na oko dvadesetak prijatelja slavjanštine, obiju vjera te da se u Boki može govoriti o starijem i mlađem ilirskom naraštaju. Stariji su konzervativniji, a mlađi revolucionarniji. Za ilirstvo su više oduševljeni mlađi Bokelji, a među njima Peraštani, te misli da se tu ilirska ideja javila ranije. Drži da je pravoslavno svećenstvo otvorenije nego katoličko, jer vidi da bi u ilirskoj zajednici bolje prošlo nego tada pod austrijskom vlašću.11
Pokazalo se da upravo pravoslavno svećenstvo potpomognuto Karadžićevim, a potom i naputcima Vuka Popovića, učenika i sljedbenika Karadžićeva, ilirsku ideju shvaća na svoj način. Upravo se četrdesetih godina 19. stoljeća u Boki vodila žestoka borba oko jezika. Godine 1834. pravoslavno svećenstvo uvodi kroz vjeronauk srpski jezik te traži i udžbenike tiskane na srpskome jeziku držeći se one Vukove kako »nikakvo mjesto u narodu našem nije tako važno ni znatno za jezik naš kao Boka«.12 Sve se to događa za vrijeme Brozova boravka u Boki kotorskoj i odražava činjenicu da je pravoslavno pučanstvo ilirizam i ilirsko ime doživljavalo kao sinonim za srpstvo. U očiglednoj konfrontaciji s kotorskim biskupom Stjepanom Pavlovićem–Lucućem, srpski episkop Jakov Popović javno propovijeda »da kasatelno materina jezika to poznato da u Boki jest serpski maternji jezik, to ovaj mora da se voopšče, bez razlikosti vjere, i čtiti po smislu rješenja Ministerijuma..., nitko ne može opovergnuti ili protivorječiti da nije amo serbski materin jezik«.13
Ovakova se stajališta i poimanje ilirstva pravoslavnog pučanstva mogu objasniti jednostavnom činjenicom da je sva književnost pisana do tada na bokokotorskom tlu od Cizille do Nenadića njima strana i nepoznata literatura, a slavjanstvo im je služilo isključivo kao parola u ostvarivanju prodora srpstva na području Boke. Da je tomu tako, svjedoči pismo Vuka Popovića Karadžiću pisano 14. kolovoza 1848. u kojem piše:
»S ovim novim potresom svjetskim i naš se narod prenu i oslobodi. Do mađa mjeseca bjesmo mirni i dobri, ali prokleta neka pisma dođoše iz Hrvatske, u kojima obećavahu sve ono što je narodu milo i korisno, samo ako se združimo s njima. U isto vrijeme dođoše dva tri putnika i od jednog do drugog hodeći i o ovome govoreći zgrijaše ljudi glavu, jedni da će posati uz bana ministri, a drugi opet ovamo guvernatori, a jedni opet čeznući za slobodom, povjerovaše im mnogi, i s ovog izgubili smo veliki dio časti i povjerenja kod naše vlasti. Preporođeni ovi umovi počeše narod pobunjivati da činu skupštine, i u najprvoj, Prčanju, od četri stotine izabranih Bokelja uhvatiše vjeru da će mjesto mjestu vjerno biti u svakoj potrebi priskočiti. Dalje s Dalmacijom više posla neće imati ni od nje zavisjeti, i banu hrvatskome jave pismeno kad se otcijepi od Mađarske da će se s njim združiti...«14
Po svemu sudeći, proces hrvatske nacionalne integracije prije 1848. javio se najprije u Perastu, Dobroti i Prčanju, a Perast je, kako kaže Broz, »ciele agitacie sriedište i duša«.15
U Zori dalmatinskoj od 9. lipnja 1845. na naslovnoj stranici nalazimo pjesmu kapetana Tome Tripkovića, Pozdrav Zori Dalmatinskoj. Glavna tema joj je radost što se izdaje list Zora, čija svjetlost zrači cijelom Dalmacijom. Tom svjetlošću Dalmacija se povezuje i ujedinjuje.
Imenovanje Josipa Jelačića za upravitelja Dalmacije u Boki je pobudilo oduševljenje i olakšanje i tim povodom upućene su mu brojne čestitke, ali i njemu u čast ispjevane mnoge pjesme i posvećene zbirke. Bogdan Ivanović Moro u pjesmi hvali njegovu hrabrost i popularnost u domovini i izvan nje te želi nov način upravljanja u monarhiji, veliča slavenstvo i moli Jelačića da posjeti Boku. Luka Tripković i biskup kotorski Marko Kalođera posvećuju mu pjesme koje su tiskane u izdanju dubrovačke općine 1851. Čestitke upućene Jelačiću svjedoče o domoljublju, a još više o pojačanoj svijesti i nadi da bi moglo doći do sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.
Bokeljski Hrvati 1848./49. nastupaju kao «Slavjani«, za razliku od Srba koji uz slavensko naglašavaju svoje srpsko ime. Obilježje bokeljskog »slavjanstva« je crveno–bijelo–plava trobojnica ili kako su je zvali »slavjanska bandjera«. Ta se zastava pojavila na novoutemeljenoj Slavjanskoj čitaonici u Kotoru 1849., prvoj čitaonici u Boki, a pored one u Zadru, druga u Dalmaciji. Od 1849. bokeljski brodovi uz austrijsku nose i slavjansku, odnosno hrvatsku zastavu.16
Iako su se obećanja iz 1848. izjalovila interese banovinskih Hrvata, za Boku i Bokelje nastavio se za neoapsolutizma u ranim pedesetim godinama. Ivan Kukuljević Sakcinski 1850. posjećuje Boku i u Prčanju svećenika i slikara Mihajla Floria.17 Godine 1851. dolazi ban Jelačić u posjet Kotoru, dočekan uz veliko oduševljenje puka dobrotske općine u kojoj se isticalo Jelačićevo hrvatsko podrijetlo i junaštvo te bratske veze što spajaju Boku s Hrvatskom.
Godine 1854. ponovno boravi u Boki, po naputku Kukuljevića, Mijat Sabljar iz Zagreba za kojeg Vuk Popović kaže: »Sve neke jade prepisuje što mu davaju fratri i vlastela kotorska.« Za svoga boravka Sabljar je primao Zagrebačke novine i na kraju ih darovao Slavjanskoj čitaonici.
Srbski dnevnik iz 1854. godine sve to brižno navodi, kao i podatak da je Slavjanska čitaonica primala osam hrvatskih novina.18

Obnova ustavnoga stanja u Monarhiji i širenje preporoda u južnu Hrvatsku s glavnim ciljem sjedinjenja s Hrvatskom snažno su odjeknuli u Boki. Godina 1861. i 1862. otvaraju se u Prčanju i Dobroti nove Slavjanske čitaonice, a bokeljski zastupnici u Dalmatinskome saboru biraju se na listi Narodne stranke i u Saboru zastupaju sjedinjenje s Hrvatskom i uvođenje hrvatskoga jezika u javni život. Zanimljiva je kotorska skupština bokeljskih općina od 21. siječnja 1861. koja se izjasnila za sjedinjenje s Hrvatskom, potom posjet Dubrovniku sutradan kad je vijorila hrvatska trobojnica i bio istaknut natpis »Dubrovnik s Kotorom«.
Te je godine jedno od dva mjesta iz Dalmacije u Hrvatskome saboru dobio kapetan Luka Tripković pa su on i Miho Klaić bili ovacijama dočekani pri ulasku u sabornicu. Još od ranih pedesetih godina dio konzervativnih Srba budućnost srpskog naroda vide u sjedinjenju sa Srbijom, što se više puta očituje u Svetovidu, Srbobranu, Vidovdanu i drugim srpskim tiskovinama.
Godine 1870. Stjepan Mitrov Ljubiša, kao predsjednik Dalmatinskoga sabora i bokeljski zastupnik, izjavljivao je da će »branit do svake zgode državno pravo Trojedne Kraljevine kojoj po historičnom i prirodnom pravu spada sva današnja Dalmacija, ne izuzam ni jedne česti njezine ni pojedinoga okoliša« te nastavlja da će »nastojati na sve moguće načine da se Dalmacija sjedini na temelju saborske adrese s Hrvatskom i Slavonijom«.19 Već 1877. godine ustaje u Dalmatinskome saboru protiv sjedinjenja tvrdeći da sva Dalmacija, osobito Dubrovnik i Boka, nema prava pripadati hrvatskoj kruni.
Unatoč svemu, hrvatska je nacionalna svijest na području Boke kotorske svakim danom jačala. O tome svjedoče članstva u Matici hrvatskoj, pristajanje uz Narodnu stranku i Stranku prava te uključivanje u razna društva pod hrvatskim imenom. Prvi članovi Matice hrvatske u Boki javili su se krajem 70–ih godina 19. stoljeća, točnije 1878. Tako je don Srećko Vulovbić tada bio povjerenik Matice, a Grgur Urlić iz Risna prinosnik.
U to je vrijeme u Boki osnovano preko trideset kulturnih društava, a oko polovice je pod hrvatskim predznakom, što je jedan od najboljih dokaza kako se u Boki formirala nacionalna svijest. Mogli bismo istaknuti Glazbeno društvo Sloga iz Tivta iz 1897., Hrvatsko radničko društvo Napredak iz Kotora iz 1898. i Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir iz Mua.
Sva društva s hrvatskim predznakom imala su zadatak čuvanja i razvijanja nacionalne svijesti i djelovala su na visokoj kulturnoj razini i civilizacijskome stupnju prostora u kojem su nastala — Boke koja je svojom prirodom ponosna i gorda, ali pristupačna i otvorena svakomu dobronamjerniku.
Najbolju sliku burnog i zanimljivog stoljeća, posebice u Boki kotorskoj, nalazimo u časopisu Vienac iz 1891. u tekstu pod nazivom Tko su bili starosjedioci Boke kotorske,20 zanimljiv pregled bokokotorske povijesti, književnosti i kulturnih događanja, nastao iz pera don Srećka Vulovića, peraškog župnika, vrsnoga teologa, povjesničara i jezikoslovca. Vulović svomu prijatelju Bokelju u dalekoj Argentini odgovara na pitanja hrvatstva Boke i njezina pučanstva, i dodirujući čak i jezična pitanja nakon što je proučio »pomnjivo sve razprave, što su o tome bile tiskane«, pročitao Obračun veleč. Prodana, Hrvatske razgovore nenadoknadivog Pavlinovića te zgodnu raspravu veleuč. Klaića Hrvati i Hrvatska te dolazi do zaključka da su »starosjedioci našeg rodnog mjesta, kao i ciele Boke, bili čisto Hrvati«.21
Nakon toga citira razne putnike od Tolstoja do Kurelca 22 koji kaže da se »živo uvjerio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosjedioca nigdje ne ima, oliš onog što se za turskog progonstva tuj naseliti moglo. Ja Dubrovnika, Boke ni Crnegore za Srblje priznati ne mogu«.
Odgovara na pitanja kako se srpstvo tako ukorijenilo na tlu Boke kotorske kad se oni naseljavaju tek krajem 17. stoljeća i kaže: »Tome se ja, dragi moj, ne čudim ni najmanje. Da smo mi, da su naši župnici, naši učitelji, a nada sve naše matere, onom žilavošću i uztrajnošću izticali hrvatstvo, kako su hrišćani nakon one Vukove Srbi svi i svuda izticali srpstvo, druge bi nam danas ptice pjevale. Hrišćani posrbiše sve, pa i Bože prosti samoga Boga na nebu i anđele oko njega pak jel se čuditi posljedicama? A kako smo mi u obće postupali, poradi umišljene, a nemoguće brateske sloge, mi smo imali stotinu obzira prema.braći, a braća prema nama ni cigloga. Da se ne pomuti ta blažena sloga, strah nas je bilo izutiti rieč Hrvat. Mijenjali smo na svaki način svoje ime, eda bismo došli do prave sloge, pak naša popustljivost što je stvorila. Ništa. Sjećam se u Kotoru kad se radilo da se talijansko društvo ’casino’ preokrene u naše družtvo, malo da ga ne okrstiše Srbski dom, premda veći dio kotorskih srba niesu bili s nama, a samo poradi svakdašnjeg obzira nadjenuše mu ime Slavjanski dom... Pogubno je u ovom obziru djelova i taj uzrok, što ono malo naših književnika podje kako i u svemu, tako i u nazivu jezika za Dubrovčanima, nazivajući naš jezik slovinskim. A da pomutnja ostane veća, u 16. 17. i 18. stoljeću naši spisatelji, kao i Dubrovčani i uobće hrvatski, pod imenom slovinski nisu razumievali samo jugoslavenske jezike nego i sve slavenske.«23
Zatim nabraja bokokotorske pisce koji su pisali o slavjanstvu te prelazi na jezik gdje ističe kako je Vuk svojom suvislom teorijom da su štokavci svi Srbi a čakavci Hrvati samo potvrdio hrvatstvo Boke kotorske koja je, što dokazuje i primjerima, bila čakavska.
Ponosno ističe da, ako se i ne može pouzdano znati koliko se upotrebljavala riječ hrvatski, znamo »da su u obće, kako i ostali pisci dubrovački i dalmatinski i naši upotrebljavali znanstveni naziv slovinski. Za stalno mogu uztvrditi, da nijedan naš spisatelj nije upotrebio naziv srbski, niti sebe priznao za Srbina«. 24
Ovo izlaganje završava svojim sjećanjima na događanja u preporodno vrijeme, posebice »’obćega uzhita i sjajnoga dočeka’ bana Jelačića te kako se jednodušno sva Boka odazvala proglasu banske konferencije od 19. prosinca 1960.».25
Zaključak njegova rada možemo uzeti i kao opći zaključak o vremenu od ilirizma do kraja 19. stoljeća u kojem su Bokelji, unatoč lukavoj i snažnoj srpskoj agitaciji, ostali nedjeljiv dio Dalmacije, i unatoč neostvarenim težnjama za sjedinjenjem, održali »hrvatski osjećaj i dičili se slavnim hrvatskim imenom«.26
Listajući časopise preporodnog doba, dolazimo do uvjerenja da su bokeljski Hrvati zdušno radili »za bolitak i napredak zajedničke nam domovine s vjerom i nadom u bolju budućnost«.27
Bez sumnje, u ovome doista velikome i teškome razdoblju, kroz cijelo 19. stoljeće, Bokelji uz ostale narodnjake zauzimaju časno mjesto, svjesni i Draškovićevih riječi »da Dalmacija jedanput, kako je prije bila s nami sklopjena, i mi onda jedan–dva miliona čineći jednorodni puk budemo«.

Iako nije isključivo povijest, već primarno suvremenost, pošto postoji tema, ovdje ću okačiti nekoliko korisnih poveznica za informacije o trenutnom političkom, vjerskom, društvenom, kulturnom i inom životu Hrvata u Boki kotorskoj.

Politika:

Hrvatsko nacionalno vijeće:
http://www.hnvcg.me/

Hrvatska građanska inicijativa:
http://www.hgi.co.me/

Crkva:

Kotorska biskupija:
http://www.kotorskabiskupija.net/

Mediji:

Hrvatski glasnik - glasilo Hrvata Crne Gore:
http://www.hrvati.me/casopis.htm

Radio Dux:
http://www.radiodux.me/

Kultura:

Hrvatsko građansko društvo Crne Gore:
http://www.hrvati.me/

Bokeljska mornarica:
http://www.bokeljskamornarica.org/

Snowflake, Stećak i ostali, dopunite me.

Kneže, ti izlistaš cijelo svemrežje i onda kažeš dopunite me
Al' što se mora nije teško

Daklem:

http://gornjalastva.org/
http://gornjalastva.org/index.php?optio ... 65&lang=sr
Službene stranice Gornje Lastve, po popisu iz 2002. jedinog većinski hrvatskog naselja u Boki

Zanimljiv blog s puno materijala o Viktoru Vidi
http://dijana.webnode.com/blog-aktualno-kotor/

Župa Bogdašići
http://zupabogdasici.com/index.php

Stigli su rezultati popisa u CG. Nažalost, obistinile su se crne prognoze: Hrvata je manje.
Nešto bi se trebalo učiniti, no ne znam što.


http://www.radiodux.me/
http://www.monstat.org/userfiles/file/p ... opstenje(1).pdf

Još je gore što mi se čini da prema njihovom zakonodavstvu gubiš neka manjinska prava ako ti udio padne ispod 1%.
Hrvata je, prema novom popisu, 0.92%.

Procito sam sad topic od pocetka do kraja i kriza me hvata jer nam je svugdje isto... BiH, sve manje hrvata... Vojvodina, sve manje hrvata... Kosovo (Janjevo) bas danas gledo na HRT plus emisiju kako su se nasilno raseljavali prije jer su imali ogroman natalitet, sad gotov da in i nema.
I evo sad Crna Gora... nestajemo....
Za Crnu Goru nekada sam usput cuo da ima, treba bit nasi tamo ali nisam bas nigdje nailazio na to evo konacno nesto da se sazna i sta rec nego da me tuga hvata.
Pomogo bio kao svi, ali kao svi nemam ni ja mogucnost i ideju, ali barem bi pozdravio narod (cini mi se da ima ovde 2-3 iz CG).
Samo nije mi jasno kako da na svim mjestima nestajemo? Svatio bi da na jednom mjestu nestajemo a na drugom nas postaje vise, ali to nije slucaj kako sam cito neki dan ovde na forumu da je cak i u Hrv. manje ljudi nego prije 10 godina.
Mislim da je korjen toga iseljavanje na zapad, i sad ko kaze da medu nama nema migracije taj nek otvori oci. Ne samo u ratu i poslje njega nego i danas hrvati se sele na zapad i cesto (vecinom) se tamo gube negdje, hvata in ingtegracija pa se "posvabe" ili "amerikaniziraju" ostane po neki pseudo hrvat, koji sebe nazvia hrvatom stim da nezna vise od 5 hrvatski rijeci.
Malo sam skreno sa teme o Hrvatima u CG ali tu negdje su i oni ja mislim.
Jos jedno pitanje: Mozel bit da u tim popisima od 1910 (cini mi se da je tu neko upiso od 1910 ili 1911) su se i mnogi muslimani iznjasavali kao Hrvati isto kao u BiH jer nisu imali svoju naciju ???
Hvala i sta rec nego drzite se

fina tema, dosta toga lipog receno i objasnjeno

vucko, dobro zboris, nazalost, tako je kako je, moramo se vise krkat pa ces nas bit i vise :)

1391. kralje Stjepan Dabisa daje zemlju, mome pretku Dobreti, Orka, Komaje i Vranje, to je nedje oko Bokokotorskog zaljeva

danas uz sami zaljev imamo dva sinonima Pougarski sela, Meline i Dobrote, a malo dalje jos tri

milosevic i crnogorci su ucinili svoje.nije bilo lako u ratu se izjasnjavati hrvatom,to nam je svima jasno
samo barem danas,kada se malo lakse dise,ljudima je valjda postalo svejedno kako se pisu

ista stvar i u vojvodini.imali smo temu vec o tome i doticne "HRVATICE" se i dan danas pisu bunjevkama jerbo nece
da zagorcavaju zivot sebi i svojima,a vamo na forumu palamundre..... dodju ga nesto kao ONLINE Hrvati,sve je divno krasno
al kad ugase racunar,pretvaraju se u "Bunjevke".... hehehe smijurija

dragi Hrvati bokeljskoga zaliva,iskonskog Hrvatskog kraja,igrom prilika otet od matice...organizirajte se.
pisite na ovaj forum,javljajte se
angazirajte
probajmo skupa pokrenuti neku inicijativu,sabor,mozda uz pomoc konzulata ili perecije

ja znam da ste takodjer vezani kako za srbe,tako i za crnogorce,ali ne gazite svoju bastinu i ne dopustite
nekom da vam sudbinu kroji,neko ko jos nije naucite veslati u plavome moru

pisite...pozdrav

[quote="Pessimus dux"]Evo, kao mali doprinos temi, zanimljiv tekst o Hrvatima Bara, najjužnijoj autohtonoj hrvatskoj etničkoj zajednici:

Vladimir Marvučić

HRVATI U BARU – »OSTACI OSTATAKA«


[/i]



Dobar si ti meni pessimuse...Začitah se žestoko večeras...Tema je inače odlična i sva čast svima koji su dali obola...


PS
[u]Čisto da se zna...Jedan od nadbiskupa ove drevne barske nadbiskupije bio je rodom Hercegovac,moj Brotnjak,na što sam posebno ponosan,a što se uopće ne zna.
Zvao se Aleksandar Tokić...rođen 1911.godine,nadbiskupom bio 1955.-1979.godine kada je i umro...

Hvala, drago mi je da se netko informira i zanima za ovu temu.

Ovo nisam znao. Jel od tamo porijeklom?

Ovdje stoji da je rođen u Baru:

http://www.catholic-hierarchy.org/bishop/btokie.html

100% pesimusse...Garantiram...
Morat ću samo provjeriti gdje se točno rodio...
Majka je definitivno bila Crnogorka...Otac Hrvat-Hercegovac...
Rođen u dijelu Brotnja,točnije selu zvanom Potpolje...Zaselak Podgradina...
Bio sin jedinac...Kad je rekao da će u svećenike...u kući bila tuga,plač i jad...Bogata porodica bili ti Tokići za ono vrijeme...
Otac mu imao dva brata...Jedan završio u Americi kao rudar,umro mlad...drugi služio pod Borojevićevim zapovjedništvom...umro u talijanskom zarobljeništvu nakon bitke na Soči,točnije nakon kapitulacije A-U Mon...iza njega ostala ženska djeca...
Nadbiskup Aleksandar Tokić kasnije je rjetko dolazio u Hercegovinu...Izuzev par svečanih prigoda kada bi u Brotnju bila prava strka oko njegova dočeka...iako pouzdano znam,nikada nije tražio nikakvih velikih ceremonija i dočeka...Neke je i vjenčavao u Brotnju...
Bio neki skroman,tih i samozatajan čovjek...Kažu da ga tadašnji papa baš volio...Poliglot...Pričalo se da govori sedam jezika...Svi ga voljeli...Kažu...Bio kažu onako više asket...
Bio poznat po izreci,ovdje upamćenoj kao..."Krst se mora ujediniti"...U brotnjo donosio i slao maslinovo ulje...
Da se nešto pročitati o njemu na Montenegrini....Ponešto ima i na nekom srpskom Pečat forumu...
Uglavnom jako malo...
Inače umro nekako poslije velikog potresa u Crnoj Gori 1979 godine...Zateklo ga u nekoj velikoj knjižnici...Pričale časne sestre kasnije da je samo plakao i pričao o knjigama...
Nikad ga nisam upoznao...mali sam bio...Inače,osobno sam o ovom čovjeku,još kao djete čuo mnogo dobroga...i razmišljao dosta...Usudio bih se reći kao o rjetko kome...Ovo posljednje vjerovatno iz razloga što je takav dojam ostavio na neke meni dragei poštene ljude koji su me odgojili...Kažem,bio sam malo dijete...
Bio je kažu veliki dobrotvor...bez obzira na vjeru i naciju...Mnoge Crnogorce stipendirao i pomagao...a u isto vrijeme nosio poderanu košulju...Pametnom dosta...Neki na tom i zamjerli...
Mnogo puta privođen na onodobne informativne razgovore...na procesijama u Baru redovno gađan jajima...itd,itd...

Javim još ponešto pessimuse...u vezi rođenja,imena roditelja...Znam i sad...mislim...ali ipak ću provjeriti...
Pozdrav...

PS
Morat ćemo "dikoju"napisati i na Wikipediji.."Crven" je...
Jebi ga nikad vremena...A u tome i život prođe...
Tražio sam nešto i na Vatikanu obzirom da znam da je dosta pisao...ali ništa...
Ako imaš kakve izvore...crtni...

izvrsno pogodena tema, sa odlicnim prilozima. Bio sam dva puta obisao Boko kotorski zaliv, meni je bio predivan, zalosno je da tamo izumiremo. Kad malo razmislimi ti nasi sveci ili se nisu nikada sjecli kao Hrvati ili im nije stalo do tog dijela naseg zivotnog prostora.

Nažalost Boka nam se danas događa širom BiH pred našim očima i očima svjetske javnosti i nitko ništa! Čudo je da je u Boki Kotorskoj išta i preostalo od hrvatstva koliko proces etničkog čiščenja tamo dugo traje.

Hvala na informacijama, u svakom slučaju su zanimljive. Kad budeš imao želju podijeliti još informacija, samo piši, volim takve stvari pročitati.


Sve stoji, ali ja nemam nekih izvora o njegovu životu i radu, niti sam se time detaljnije bavio...

E... evo nečeg jako zanimljivog....



Molba iz vlasti


U toku mojih četrdeset godina novinarskog rada samo jednom mi se desilo da mi vlast, preko svojih izaslanika, naruči neki tekst. Odgovorni drug, kako se tada govorilo, zaustavio me je na stepenicama zgrade Izvršnog vijeća i zamolio da svratimo u njegovu kancelariju. Pitao sam se što to treba da znači, jer malo kad se desilo da neko iz vlasti zamoli nekog novinara da o nečemu porazgovaraju, obično su novinari bili, a i ostali, ti koji su tragali za sagovornicima. Ovoga puta nije bilo tako.

Naravno, ušao sam u kancelariju, sjeo na fotelju preko puta stola dotičnog odgovornog druga i između viskija i soka, koje mi je ponudio (kafa je naravno dolazila na kraju) izabrao sam ovo prvo. Određeni drug dosta se mučio dok je prešao na stvar. Izgledalo je da mu je bila neprijatna uloga koja mu je nametnuta, jer, nije šala, trebalo je novinara moliti da uradi nešto što je, kako mi je rekao, „od opšteg interesa”. O tako značajnoj ulozi, da radim nešto od opšteg interesa, i to na molbu vlasti, sebe zaista ni u snu nijesam mogao zamišljati, a rekao sam zbog čega. Ne mogu reći da je vlast u Crnoj Gori prema novinarima bila gruba, naprotiv. Ipak se znao rubikon preko koga ne smije prelaziti naša novinarska sloboda kad je riječ o pisanju.

Moj domaćin, da ga tako nazovem, je najzad bacio karte na sto i rekao mi sljedeće: „Nedavno je predsjednik SFRJ Josip Broz Tito odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima nadbiskupa barskog i primasa srpskog Aleksandra Tokića. To visoko priznanje dodijeljeno je nadbiskupu Tokiću za naročite zasluge i postignute uspjehe u socijalističkoj izgradnji zemlje, pa bi bilo dobro da sa njim u zagrebačkom „Vjesniku”, čiji si dopisnik iz Crne Gore, objaviš intervju”. Upitao sam zašto to ne uradi „Pobjeda”, s obzirom na domicilnost biskupa Tokića, koji je građanin Crne Gore pa je tim logičnije da ga ona intervjuiše, pogotovo što je povod bio takav.

- Drugovi iz najviših foruma smatraju da ti to treba da uradiš zbog odjeka koji će taj intervju imati i u Hrvatskoj - rečeno im je.


Položen ispit


Zatim sam upućen kod sekretara Komisije za vjerska pitanja pri Izvršnom vijeću, gdje su već bili obaviješteni o mom dolasku. Odmah su mi rekli i da je nadbiskup Aleksandar Tokić jedini iz vrha Katoličke crkve u Jugoslaviji koji je predložio da Josip Broz Tito dobije Nobelovu nagradu za mir, pa je, rečeno mi je, i to jedan od razloga što bi sa njim trebalo objaviti intervju. Takođe mi je rečeno da je ideja o njegovom odlikovanju pomenutim odlikovanjem potekla od građana Bara, što istakli su, najbolje ilustruje njegov veliki ugled u narodu zbog predanosti vjerskom i drugom skladnom suživotu ljudi toga, a i drugih naših krajeva. Nadbiskup Tokić je inače rođen u Baru i u njemu je proveo najveći dio svog života. Kad se sve ovo dešavalo imalo je 68 godina.

Službenici Republičke komisije za vjerska pitanja telefonom su razgovarali sa nadbiskupom Tokićem i obavijestili ga da je novinar „Vjesnika” zatražio njihovu pomoć u dobijanju njegovog pristanka za intervju o njegovom životu i djelu kao nadbiskupa barskog i primasa srpskog. Oklijevao je da odmah da pristanak. Na kraju je rekao da me sjutradan u 10 časova čeka u Biskupiji u Baru.

Sjutradan sam ispred Biskupije stigao petnaest minuta prije ugovorenog termina. Sjedio sam u kolima i stalno gledao na sat. Kad je skazaljka pokazala pet minuta do deset časova upalio sam motor i autom ušao u dvorište ogromne zgrade na brdašcu sa koga puca pogled na grad. (Barni je zovu Biskupada). Tačno u 10 časova je sa spoljne a biskup sa unutrašnje strane prihvatismo kvaku od vrata. Kad su se otvorila moj domaćin mi je zahvalio što sam stigao u tačno zakazano vrijeme i na taj način, rekao je, ispoljio svoje poštovanje prema njemu kao čovjeku i mom sagovorniku. Bilo mi je jasno da sam „položio prvi ispit” kod svog uglednog sagovornika, čije sam povjerenje tek trebao da steknem.



(Nastaviće se)

Manje poznate pojedinosti o tome kako su pripremani i nastajali neki od najvažnijih intervjua tokom 40-godišnje novinarske karijere

Još kao dijete od oca sam, koji je često pohodio Bar, slušao o Biskupadi u kojoj stoluje biskup katolički i primas srpski, te o značajnom doprinosu biskupa skladnom životu ljudi u Baru bez obzira kojoj vjeri pripadali, tako da sam dugo želio da me novinarski posao dovede u priliku da posjetim tu znamenitu zgradu. Sada mi se, eto, ukazala prilika da se nađem između njenih zidina i da razgovaram sa biskupom.

Pred sobom sam imao čovjeka čije je cjelokupo držanje, a i fizički izgled, odavalo utisak smirene i dobronamjerne osobe, koja me je svojom ukupnom ličnošću a i onim što mi je u tim prvim trenucima rekao, oslobodila treme koju sam, iako sam druge vjere, osjećao zbog susreta sa sveštenim licem tako visokog ranga. Čestitao sam mu na dobijenom odlikovanju. On je požurio da mi kaže da je on treći katolički nadbuskup kojeg je odlikovao Tito. Prvi je bio beogradski nadbiskup dr Urličić, drugi nadbiskup porečko-pulski dr Dragutin Nežić, a treći on, a odlikovani su i neki sveštenici i časne sestre.

Primajući visoko odlikovanje nadbuskup Toskić je u svom govoru rekao da je i njegov otac bio za bratstvo i jedinstvo i da je izbjegavao svaki ekstremizam. Njemu, se, rekao je, činilo da je najviše jugoslovnska bila Jugoslovenska demokratska stranka Ljube Davidovića, u kojoj je u Baru bio dr Jovo Suđić, direktor gimnazije baš u vrijeme kada je on išao u gimnaziju. Za oca je rekao da se mnogo angažovao za tu stranku, iako je bio običan obućar. „Kao što je poznato”, dodao je, „ta je stranka ušla u Narodni font i u vladu poslije Drugog svjetskog rata”.


Pogled u istoriju


Upoznao me je sa istorijatom barske nadbiskupije. Njena preteča, rekao je, bila je biskupija u Duklji čije se ruševine nalaze u blizini Titograda, (sada Podgorice). „Tadašnji joj je biskup koga mi znamo, bio Ivan oko 900), a sredinom desetog vijeka Konstantin Sedmog Porfirogenet je već spominje kao „pusti grad”. Dok propada stara Duklja, javlja se novi grad, a zatim biskupija Bar na morskoj obali. Kao što je poznato, 10. januara 1878. godine Crnogorci su osvojili Bar koji je na Berlinskm kongrasu priznat kao crnogorski grad. Nedugo zatim crnogorski knjaz Nikola je zatražio od Svete stolice za katolike svoje zemlje posebnog biskupa sa sjedištem u Baru, koji, osim od pape, ne bi zavisio ni od kojeg drugog biskupa. Pitanje je uređeno konkordatom između Svete stolice i Crne Gore (1886). Novi nadbiskup postao je franjevac Šimun Milinović, Dalmatinac iz Imotskog. Učinio je mnogo za svoju biskupiju. Narod ga je bez obzira na vjeru i narodnost volio radi njegove jednostavnosti i darežljivosti.

Njega je naslijedio dr Nikola Dobrečić, rodom iz Bara, koji je upravljao nadbiskupijom 43 godine. U njegovo vrijeme, nakon Balkanskog rata (1912) predana je nadbiskupiji apostolska administracija župa Tuzi, Trabojina, Grude i Klezna u proširenoj Crnoj Gori koje su pripadale skadarskoj nadbiskupiji. Bulom pape Pavla šestog od 2. oktobra 1969. godine granice barske nadbiskupije proširile su se na cijelu teritoriju Crne Gore i na Sandzak koji je do tada pripadao skopskoj nadbiskupiji, a 22. avgusta 1976. pripojena je barskoj nadbiskupiji Apostolska administratura...”

Za ono „primas srpski” objasnio mi je da se taj naslov javlja kasno, preko sto godina nakon kosovske bitke. „Nije” , rekao je „jasno kako je došlo do toga naslova. Nadbiskupu Šimunu Milinoviću u svom pismu od 7. marta 1902 goidne”.

Razgovor je bio spontan, prijateljski, sa puno povjerenje prema novinaru. Žalio mi se da ga bole noge i da zato ne može kao ranije da putuje po zemlji i svijetu, inače bi se, da toga nije, osjećao zdravim. Ovo napominjem zbog toga što je nekoliko dana poslije katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, kada je stradala i zgrada Biskupije od bola što se to desilo, pao u krevet. Nekoliko dana kasnije umro u bolnici u Titogradu, tako da je moj intervju sa njim objavljen posmrtno


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?da ... 06&id=7674

A EVO I JOŠ JEDNOG...


Pokušaji prevođenja Crnogoraca na uniju nastavili su se i za vreme Kraljevine Jugoslavije, kada je mitropolit crnogorsko- primorski Gavrilo (Dožić), kasnije poglavar SPC-a, 1936. godine izveštavao Sinod: „Očigledno je i tačno, da se rimokatolička propaganda svestrano i svim silama i sredstvima trudi da postojeće nezadovoljstvo ovdašnjeg stanovništva eksploatiše u svoju korist. Preko svojih časopisa, letaka, propovijedi i sa raznim sredstvima rimokatolička propaganda nastoji da papu i papsku crkvu predstavi kao zaštitnika i dušebrižnika ne samo Hrvata već i Srba. Ona jednako širi i dokazuje otvoreno i tajno, da su Srbi ovih krajeva, pa cio Naš Narod i njegovi svjetski i duhovni poglavari u dalekoj prošlosti bili pod papom, ali da su ih Turci i Grci otrgli od Rima! Čak se stalno, pa u posljednje vrijeme javno proturaju tobože istorijski utvrđena fakta da su ovi krajevi nekakva Crvena Hrvatska, a nesrpska pokrajina, da su vladari Zetsko-Crnogorski od Vukana do Crnojevića bili rimokatolici i tome slično, samo da bi se naše svetinje i tradicije što više sumnjičile i omalovažavale u očima današnjih narodnih masa!“ Zato je patrijarh Gavrilo, u teškim uslovima izgnanstva posle Drugog svetskog rata, a znajući za ulogu Vatikana u NDH, odbio svaku pomoć pape Pija Dvanaestog.
U uslovima komunističkog ropstva, Crna Gora je živela teško i strašno, a Vatikan je i tu gledao da nešto ušićari. Za vreme tolerantnog i blagog mitropolita Danila (Dajkovića) posredno mu je nuđena pomoć u stvaranju autokefalne „Crnogorske crkve“, što je vladika Danilo odlučno odbio (znajući kako je Vatikan pomagao stvaranje makedonskog raskola). Još za vreme Drugog vatikanskog koncila, papa Ivan Dvadeset Treći dao je smernice barskom nadbiskupu Tokiću da stupi u vezu s mitropolitom Danilom, zarad ekumenizma. Prilikom jedne posete Ostrogu, Tokić je u spomen-knjigu zabeležio da bi bilo dobro da se SPC ujedini s drugim hrišćanima, što je vladika Danilo (znajući da ovde ujedinjenje znači uniju s Rimom) nazvao „besmislicom“. Iako je negovao više nego dobre odnose sa rimokatolicima u Crnoj Gori i Boki, podsećajući na versku trpeljivost Njegoša i jugoslovenski orijentisanog kotorskog biskupa Ućelinija, vladika Danilo je znao meru i granicu.
Ali, naravno, Vatikan nikada ne odustaje. On menja samo taktiku, a ne i strategiju. Iako je zvanična Crna Gora bila sastavni deo SR Jugoslavije, Rim je još devedesetih godina prošlog veka nudio svoje „dobre usluge“ vladajućoj garnituri. Godine 1994, u posetu su došli papini „Malteški vitezovi“ koji su ponudili humanitarnu pomoć crnogorskoj vladi. U zvaničnu posetu primio ih je ondašnji ministar spoljnih poslova Crne Gore Miodrag Lekić, a u zvaničnom saopštenju se pored pomoći u vidu lekova našla i vest o tome da „Malteški vitezovi“ žele da „dugoročno sarađuju sa svim institucijama crnogorskog privrednog i kulturnog života“. Najavili su i otvaranje svoje kancelarije u Crnoj Gori. Novinari su pisali da im je cilj podrška crnogorskom separatizmu, a revija „Istok“ je iznela podatak da su ponudili grdne pare da bi iz Cetinjskog manastira uzeli ruku Svetog Jovana Krstitelja, koja je pripadala njihovom redu pre nego što se, krajem osamnaestog veka, obrela u Rusiji (a zatim, posle boljševičke revolucije, došla među nas). Tada su priče o separatizmu i vatikanskim vitezovima u nas ocrnjivane kao „teorija zavere“…No, ispostavilo se da nije baš tako banalna priča.

http://webcache.googleusercontent.com/s ... an&ct=clnk

Upravo je u tijeku velika izložba Andrije Maurovića, kojom se želi podsjetiti na njegov značaj.
Naime, taj utemeljitelj hrvatskog stripa bio je Bokelj.
Ako i niste čitali nešto drugo, možda vam je u ruke došao koji od njegovih stripova s temom iz hrvatske prošlosti, kao meni u djetinjstvu.
Dugo vremena zanemaren, no što se više odmičemo od njegove suvremenosti, cijenjeniji je.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Andrija_Maurovi%C4%87
http://en.wikipedia.org/wiki/Andrija_Maurovi%C4%87
http://www.vjesnik.com/Article.aspx?ID= ... 0219A0CAD9
http://www.nsk.hr/Info.aspx?id=175&hid=595
http://www.stripforum.hr/leksikon/autor ... c-andrija/



Bio je u mnogočemu iznimka među crtačima stripova – iznim­ka već time što nije potpisivao svoje crteže! Treba prolistati i pažljivo pregledati stotine i stotine stranica njego­vih crtanih romana pa da se tek ponegdje, vrlo rijetko, u dnu sličice naiđe na njegov potpis (a i taj ispisan tako sitno i nemarno da se jedino sa sigurnošću raspoznaje M s početka prezimena).

Mauroviću potpis nije bio potreban. Sâm crtež bio je njegov potpis!


Osebujna stilizacija, sekvence iscrtane lakim, virtuoznim potezom, sugestivno prikazani protagonisti i ozračje pojedi­nih zbivanja, slika prožeta ekspresivnim nabojem, slijed kadrova u kojima se gotovo filmskom dinamikom smjenju­ju različiti prostorni planovi i rakursi – sve to čini Maurovićeve stripove prepoznatljivima na prvi pogled te ih se ni zabunom ne može pripisati nekom drugom, bilo kojem autoru u povijesti “devete umjetnosti”.

Sretna je okolnost da je baš takva autorska individualnost ispisala prvo poglavlje povijesti hrvatskog stripa!

“Potražite svi sutrašnji broj, jer ćete u njemu naći za­nimljivu i senzacionalnu stvar koja će vas iznenaditi”, gla­sila je najava u subotnjem broju zagrebačkog dnevnika Novosti, a sutradan, u nedjelju 12. svibnja 1935, čitateljima je predstavljen prvi nastavak crtanog romana “Vjerenica mača” – šest sličica s kratkim popratnim tekstom ispod svakog crteža. Naredna dva i pol mjeseca publika je pratila zanimljivu povijesno-pustolovnu priču punu napetih zbivanja i iznenađujućih obrata, protkanu romantičnim ljubavnim prizorima, dvobojima, razbojničkim prepadima, potjerama, konjskom jurnjavom…


Valja reći da su se i prije toga čitatelji susretali s formom slikovnog pripovijedanja, naročito u humorističkim listovima koji su često objavljivali šaljive zgode crtane u nekoliko sličica, no ovo je bilo nešto novo! Maurović je našem čitateljstvu prvi pružio slikovnu priču novog tipa, kakav je nedugo prije zaživio u svijetu – strip koji realistič­kim (ili blago stiliziranim) crtežom iznosi opširne, slojevitije sadržaje različitih žanrova te se zbog toga objavljuje u slijedu dnevnih ili tjednih nastavaka.

Novotarija zvana strip, dobro je poznato, prispjela je iz Amerike. I dok su u to vrijeme, sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, širom Europe naveliko pretiskivane američke izvozne uspješnice, nije nimalo slučajno da je isko­rak u novi vizualni medij u nas učinjen izvornim radovima domaćeg autora.

Andrija Maurović bio je naprosto predodređen za tu stva­ralačku avanturu! Tada je za sobom imao zamalo cijelo desetljeće ilustratorskog rada u tisku (ne samo novin­skom). Rođen 1901. u mjestu Muo u Boki kotorskoj, taj svoje­voljni bjegunac iz Likovne akademije vrlo je brzo postao jedan od najistaknutijih i najtraženijih (samim tim i adekvatno honoriranih) primijenjenih likovnih umjetnika u ondašnjem Zagrebu. Kao likovni najamnik neviđenom je lakoćom i hitrinom (ali s punim osjećajem profesionalne odgovornosti) iscrtavao obilje ilustracija u dnevnim i tjednim listovima te časopisima, od Novosti i Kulise, do Ženskog svijeta, Jadranske straže, Smilja… Crtao je karikature u Koprivama, ilustrirao književna djela, dječje slikovnice, školske udžbe­nike i pučke romane u svescima. Oblikovao je plakate, zidne kalendare, čestitke, reklamne kataloge, naljepnice raznih proizvoda, dijapozitive prikazivane u kinima – uz to što je slikao ulja na platnu i akvarele, što po narudžbi što za svoju dušu.

I kad je nadošao trenutak da registar svoje likovne dje­latnosti proširi i stripom (što je učinio na nagovor izda­vača i urednika Novosti), Maurović se zadržao na svom već formiranom likovnom rukopisu, toliko osobnom i prepoznatlji­vom. Nije se dao impresionirati stilskim manirama koje su u to doba, diktirane komercijalnim shvaćanjem medija, prevla­davale u svjetskoj proizvodnji stripova, nego je i u crtanim pričama bio do kraja originalan.

Trojica u mraku, po scenariju Krešimira Kovačića po romanu Maxa Branda, Novosti 1936.
Stripovi koje je nizao kao na tekućoj vrpci naišli su na živ odjek i uz njih se u nas stvarao prvi krug ljubitelja i stalnih potrošača stripa. “Vjerenicu mača” slijedile su obrade znanstveno-fantastičnih romana “Podzemna carica” i “Ljubavnica s Marsa”, za njima su senzacionalno odjeknuli vesterni “Trojica u mraku” i “Sedma žrtva” (crtani po roma­nima američkog pisca Maxa Branda), nastavilo se pomorsko-pustolovnom pričom “Kugina jahta” te serijalima “Gospodar Zlatnih bregova” i “Sablast Zelenih močvara”, u kojima su zaživjeli Maurovićevi najpopularniji junaci – Stari Mačak, Crni jahač i Polagana Smrt.

Spomenuti stripovi (kao i ostali što su nastajali pod njego­vom rukom do početka Drugoga svjetskog rata, a neki i poslije) sadrže dijaloge i popratni tekst ispod sličica (a ne u “oblačićima” ukomponiranima u kadrove). Takvo je rješenje bilo uobičajeno u ranom američkom i europskom stripu, a čitatelji su se saživjeli s tim obilježjem Maurovićeva pripovijedanja.

S osloncem na hiperproduktivnog Maurovića Novosti su već 1935. pokrenule i Oko, naš prvi tjednik sa stripovima, na čijim je stranicama paralelno objavljivao po dva, tri, katkad i četiri stripa u nastavcima, uz neizbježne ilustracije priča i novela (dok ga je svojim daleko skromnijim mogućnosti­ma neko vrijeme pratio crtač Leontije Bjelski, doseljenik iz Rusije). Svojim autorskim doprinosom Maurović je obilje­žio još dva strip-magazina pokrenuta u Zagrebu do potkraj tridesetih godina – Mickey strip (koji je uz zaglavlje nosio lik njegova Starog Mačka) i Mickey strip – Oko. U međuvremenu su u posebnim svescima izašli njegovi vrhunski vesterni “Trojica u mraku” i “Sedma žrtva” te “Posljednja pustolovina Staroga Mačka”.

Maurovićev primjer bio je poticajan i ohrabrujući: na stra­nicama spomenutih tjednih magazina ubrzo se pojavilo nekoliko novih autorskih imena – prije svih Walter Neugebauer (budu­ći velikan hrvatskog stripa započeo je profesionalnim radom kao četrnaestogodišnjak, a u sedamnaestoj je pokrenuo vlasti­ti list Veseli vandrokaš). Slijedili su akademski slikar Ferdo Bis i srednjoškolac Ivo Kušanić. Uz Maurovića, spome­nuta se trojka uspješno nosila s konkurencijom sve većeg bro­ja uvoznih stripova (dakako, američkih) te radova strip-majstora koji su djelovali u beogradskim listovima.

U kratkom razdoblju od sredine tridesetih pa do trenutka kad je i našu zemlju zahvatio plamen Drugoga svjetskog rata, strip se definitivno ustalio u hrvat­skom medijskom prostoru, zadobivši reputaciju najpopularnije likovne tvorbe koja se umnožava tiskarskim postupkom – što je dobrim dijelom bila zasluga “staroga mačka” Maurovića.


Visoku vrijednosnu razinu svojih crtanih romana Maurović je održao i u Neugebauerovom (“ratnom”) Zabavniku (izlazio 1943-1945), ispunjavajući stranice velikog no­vinskog formata nastavcima triju stripova (najznačajniji je povijesni ep o doseljenju Hrvata i knezu Radoslavu). Kad je nenadano, preko noći, nestao iz Zagreba i prebacio se u partizane, nastavke njegovih stripova “Ahuramazda na Nilu” i “Tomislav” preuzeo je daroviti Albert Kinert, tada student Likovne akademije (budući velikan hrvatske grafike), dok je “Zlatni otok” do­vršio Walter Neugebauer.

Prve poslijeratne godine ponovno su bile u znaku likovnog svaštara, spremnog da se uhvati ukoštac i s najzahtjevnijim crtačkim zadatkom. S uspjehom je odrađivao brojne narudžbe – od političko-propagandnih plakata i divovskih de­koracija za frontovske mitinge, do ilustracija u socrealističkoj maniri, koje su barem davale živost sadržajno ne baš privlačnim izdanjima.
To je bilo vrijeme kad su u oskudici zabavne lektire, oso­bito one crtane, naveliko kružili i međusobno se posuđivali već raskupusani kompleti starih strip-listova. Pročitavajući iznova epizode Maurovićevih stripova, stripoljupci su nagađali hoće li se ikad vratiti “ona dobra stara vremena”…

I kad su nakon nekoliko godina, u kojima je strip bio u nemilosti političkih čimbenika, pa nije bio objavljivan, u proljeće 1951. ponovno otvorena vrata toj tako privlačnoj vrsti grafičkog izraza, novi početak opet je bio u znaku “starog” Maurovića! Senzacionalno je odjeknuo njegov “Meksikanac” na posljednjoj stranici omladinske revije Horizont. Stripovi koje je obja­vio u Horizontu, Horizontovom zabavniku i nažalost prerano ugaslom Vjesnikovom zabavnom tjedniku, njegova su najzrelija ostvarenja. Svoj stripovski opus zaokružio je suradnjom u Plavom vjesniku, šezdesetih godina. I u Plavcu se iskazao majstorstvom: iako je već bio navršio šezdesetu, mladenačkim se poletom prihvatio zahtjevna posla – izradio je nekoliko stripova oblikovanih slikarskim načinom, modeliranih kistom u punoj boji!


Bio je, rekosmo, velika iznimka među stripašima. Iako mu je kao autoru godilo što toliki prate nastavke njegovih crta­nih romana, što je – zahvaljujući ponajviše stripu – postao poznat i omiljen u najširim slojevima, samom stripu nije pridavao posebno značenje. Smatrao ga je samo jednom od brojnih vrsta svog likovnog djelovanja, nimalo važnijom od ostalih. Zato se nikad nije ni bavio mišlju da se inten­zivnije bavi stripom, da sa svojim crtanim pričama eventualno prodre u svijet. Nije se priklonio osnovnom produkcijskom pravilu komercijalnog stripa i duže njegovao neku određenu sadržajnu vrstu (žanr). Niti se prihvatio stvaranja serijala s “vječnim” junakom, čije se pustolovine godinama nižu iz epizode u epizodu (na čemu je zasnovana većina svjet­skih uspješnica). Četverodijelni ciklus vesterna o Starome Mačku i družini i tri epizode o pomorcima Ivi i Barba Niki iz šezdesetih godina predstavljaju iznimku (kvantitativno skromnu). Sve ostalo su “jednočinke”, zaokružene priče razli­čitih žanrova, s raznoraznim junacima.

Bilo mu je sasvim svejedno koju će i kakvu temu naručiti izdavači, koje će sadržaje smisliti neki od njegovih brojnih scenarista s kojima je surađivao tijekom tridesetak godina – od Krešimira Kovačića, Božidara Rašića, Milana Katića i Franje Fuisa (legendarnog Fra Ma Fua), do Stanka Radovanovića – Žrnovačkog, Marcela Čuklija, Kreše Novosela, Nikše Fulgosija, Norberta Neugebauera – Nobike ili kojeg drugog autora (među koje se ubraja i autor ovih redaka). Nije bilo teme koju bi odbio rekavši da mu ne odgovara.

Vjerojatno bi se na prste dalo izbrojiti crtače stripa u cijelome svijetu koji su se upustili u tolike žanrovske iz­lete i obradili toliko različitih sadržaja! Među osamdesetak kompletnih stripova koje je izradio (a možda i malo veći broj, jer “inventura” nije dovršena!) nalazimo povijesne priče epskog zamaha (naprimjer, “Seoba Hrvata”, “Neznanac”), ali i krimiće (“Testament porodice Armstrong”, “Ubojica s dječjim licem”), vesterne (“S posljednjim metkom”, “Jahač Usamljene zvijezde”, “Crveni orači”), kao i obrade povijesnih romana (Sienkiewicz: “Ognjem i mačem”, Šenoa: “Zlatarevo zlato”, Zagorka: “Grička vještica”). Čitateljima napose privlačne, možda i zbog podudarnosti s filmskom tematikom omi­ljenom tridesetih godina, bile su priče koje se zbivaju u dekoru afričke prašume (“Plijen demona džungle”), u egzotič­nom okviru kolonijalne Indije (“Gunka Das”, “Krvolok iz Tanipura”), na polinezijskim otocima (“Velika glad u plemenu Gula-Gula”), ili na krajnjem Sjeveru (“Pirati ledenog mora”).

Obrađivao je i legende iz nacionalne povijesti (“Cvi­jet u kamenu” – o junačkom podvigu Mile Gojsalićeve), obrade narodnih priča i bajki (“Marta i medvjed”, “Baš Čelik”), zbi­vanja u Drugom svjetskom ratu i partizanskoj borbi (“Brodolomci na otoku Mega”, “Protiv smrti”), dječačke pustolovine (“Duh u logoru”, “Tri dječaka”). S posebnim guštom radio je pustolovne priče s dalekih mora, pune misterioznih događanja, koje je majstorski smišljao Fra Ma Fu (“Kugina jahta”, “Luta­lica Chagos”), kao i stripove na osnovi pripovijedaka i romana svog najdražeg pisca, Jacka Londona (“Zlato“, “Biser zla” i drugi).

Na “hameru” pričvršćenom čavlićima za crtačku dasku stvorio je tijekom godina stotine i stotine likova kojima je uspio dati životnost (vještina kojom je u potpunosti ovladao samo manji broj crtača!). Stvorio je opus koji i danas, u doba televizije i tolikih elektroničkih izazova, može uzbuditi onoga tko mu pristupi s dužnom pozornošću i bez predrasuda da je riječ o nečemu potpuno zastarjelom, sa željom da sâm otkrije tajnu nekoć iznimne popularnosti začetnika hrvatske slikovne priče.

jedna lijepa pjesma o Kotoru.

samo se bojim da ne uleti joe enter i kaže da je ovo srpska i atipična pravoslavna pjesma i nađe mi neku sličnu o Kosovu.

Neslužbena bokeljska himna. Pjevao ju je Vice Vukov na Splitskom festivalu 66' . Zapravo, mislim da je skladatelj Hrvoje Hegedušić. Jedan od autora zasigurno.