Krajem 16. stoljeća osmanska osvajanja u Europi izgubila su zamah i zaustavljena su u Ugarskoj i Hrvatskoj, na području nazvanom Vojna krajina (Miltiärgrenze).

Kada je 1527. hrvatski sabor u Cetingradu za novog hrvatskog kralja izabrao austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog on je tom prigodom obećao da će o svom trošku radi obrane Hrvatske od Turaka trajno uzdržavati 1.000 konjanika i 200 pješaka. U vječitoj besparici kralj nije mnogo držao do obećanja, a sve jači osmanski upadi uništavali su zemlju, a stanovništvo odvodili u ropstvo. Dio stanovnika se iselio dalje na zapad, a Habsburgovci su na opustošena područja počeli naseljavati izbjeglicama iz Osmanskog carstva: Vlasima, Srbima, Hrvatima, Mađarima i Rumunjima. U zamjenu za zemlju koju su dobili morali su vršiti stalnu vojnu službu na granici. Osim toga bili su izuzeti od svih poreza, ali i od vlasti hrvatskog sabora koji nikada nije priznao gubitak jurisdikcije nad tim područjem. Stajaća vojska na granici sastojala se od naseljenika i domaćeg stanovništva predvođenog domaćim plemstvom uz dio stranih najamnika i časnika. Vojsku su pretežito sačinjavali laki konjanici-husari i lako naoružani pješaci-haramije. Ljudstvo je bilo stalno pod oružjem, a zasjede, pljačke, upadi i s jedne i s druge strane bili su svakodnevni pretvorivši krajišnike u nemilosrdne ratnike odane bečkom dvoru. Bez obzira na njihovo podrijetlo bili su poznati pod imenom Hrvata (Croaten, Kroaten, Krabatten).

U Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648) nakon zatišja u ratu s Turcima Hrvati se po prvi puta odlaze boriti u Europu, kao plaćenici u sklopu carske vojske. Ratovali su pretežito kao laki konjanici često zajedno s lako naoružanim pješacima – hajducima, pod zapovjedništvom poduzetnih kapetana. Novačeni su uglavnom privremeno, samo za vrijeme trajanja vojnog pohoda, za plaću ako su imali sreće ili često samo za mogućnost stjecanja plijena. Ove isprva, slobodno ustrojene postrojbe (Kriegsvolk) raspuštale bi se na koncu pohoda i vojne sezone i okupljale ponovno sljedećega proljeća za novu vojnu kampanju. Vojnici bi se pridružili istom zapovjedniku i postrojbi ili bi okušali sreću u drugim postrojbama.

Ovi laki konjanici, naoružani kratkim puškama, gotovo uvijek se u carskim zapovijedima nazivaju “Hrvatima” ili “hrvatskim arkebuzirima.” Naziv potječe s početka Tridesetogodišnjeg rata kada je car i hrvatsko-ugarski kralj svoju laku konjicu, po savjetu hrvatskoga bana Franje Batthánya, ponajprije novačio u Hrvatskoj i Vojnoj krajini zbog toga što nije imao previše povjerenja u lake konjanike iz Mađarske.

Svake godine bilo bi ustrojeno nekoliko četa, a kasnije pukovnija Hrvata i hrvatskih arkebuzira, koje su brojale i do 10.000 konjanika. U srednjoj i zapadnoj Europi njihovo ime je uskoro postalo sinonim za vrst lakih konjanika iako je osim Hrvata među njima mnogo više Mađara, Poljaka, Rumunja i drugih istočnoeuropskih naroda. Tako je tijekom prve polovine 17. stoljeća nacionalno ime “Hrvat” zamijenilo naziv “husar” koji se dotada, a kasnije sve više upotrebljavao za ovu vrst lakog konjaništva. Da je tome tako potvrđuje i podatak da je u prosjeku u carskoj vojsci služilo 5 do 10 regularnih pukovnija Hrvata s 3 do 10.000 konjanika. Najviše ih je bilo 1636., kada je usklopu carske vojske bilo 19 pukovnija s oko 15.000 Hrvata. To je u svakom slučaju mnogo više no što je “ostatak ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva” s još uvijek opasnim Osmanlijama na granici mogao dati.

Isprva su Hrvati bili sezonske postrojbe lakih konjanika predvođene ugarskim i hrvatskim plemićima koji su imali čin višeg kapetana (Ober–Hauptmann). Kasnije su ustrojene konjaničke pukovnije koje su brojale 300 do 1.000 konjanika pod zapovjedništvom pukovnika (Colonel) koji je najčešće bio i vlasnik pukovnije (Inhaber). To znači da je osim zapovijedanja postrojbom bio zadužen za njezino uzdržavanje i plaće, kao i za novačenje. Dozvolu za novačenje dobio bi carskim patentom, a za troškove novačenja, opremanja i uzdržavanja svoje postrojbe dobivao je određenu svotu novaca. Na istom principu funkcionirale su sve vojske toga vremena pa su i Hrvati kao i ostali vojnici bili plaćenici koji nisu mnogo marili za cilj rata, iako su kao katolici vrlo rijetko prelazili na protivničku, protestantsku stranu. Konjaničke pukovnije sastojale su se od 5 do 10 četa koje su brojale 50 do 100 konjanika. Svakom četom zapovijedao je stotnik, odnosno satnik (Rittermeister).

Hrvati su sa sobom donijeli vlastiti način ratovanja koji su naučili i primjenjivali u dugotrajnim borbama s Turcima. Tako zvani “mali rat” sastojao se od zasjeda, prepada, smjelih prodora i brzog povlačenja, napada na neprijateljsku pozadinu i opskrbu, pustošenje i pljačku. Osim toga zapovjednici carskih vojski često su ih koristili za izviđanje i osiguranje glavnine vojske, kao prethodnice i zalaznice te opskrbu vojske. U bitkama su Hrvati zauzimali mjesto na krilima bojnog poretka sa zadatkom da natkrile protivnika i upadnu u njegovu pozadinu izazivajući nered i konfuziju. Prije bitaka često su uznemiravali neprijatelja zadržavajući ga prilikom dolaska do glavnine vlastite vojske i prilikom razvijanja u bojni poredak. U samim bitkama nisu bili previše postojani i kada bi naletjeli na jačeg ili bolje oklopljenog i naoružanog protivnika jednostavno bi se raspršili i ponovno sakupili na nekom drugom mjestu. U slučaju pobjede poslali bi ih da progone protivnika u čemu su bili vrlo uspješni.

Hrvatski konjanici ubrzo su postali poznati po svojoj smjelosti, vještini, brzini i hrabrosti, ali zbog zadataka koji su im povjeravani bili su prisiljeni živjeti od plijena i područja na kojem su se nalazili tako da su ubrzo stekli reputaciju pljačkaša iako se po tome nisu ništa manje razlikovali od ostalih vojnika svih zaraćenih strana. Naime u to vrijeme nije postojala sustavna opskrba vojske, a i sam je rat uskoro potpuno izmakao kontroli tako da je Njemačka koja je bila glavno bojište gotovo potpuno opustošena, a izgubila je više od trećine stanovnika.

Zanimljivo je da se još u mnogim krajevima Njemačke i Švedske djecu kada su zločesta plaši prijetnjom da će doći Hrvati i odnijeti ih. Osim toga još i danas se ponegdje u molitvama sačuvala uzrečica:

“Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata!”

Toliko o nečijim mitovima da u tim ratovima nisu sudjelovali pravoslavci.

Koji pravoslavci? Pravoslavci Senja, Zagreba i Varazdina?



Granica u doba Tridesetogodisnjeg rata katolika i protestanata (1618-1648) je VKK, i to od bitke kod Siska 1593 do Karlovackog mira 1699.

Stanovnici Kevelaera koji uoče da je Franjo Brkić, vlasnik steak-restorana „Argentina“ Hrvat, ponekad ga pitaju zna li da u Kevelaeru postoje Hrvatska ulica i Hrvatski križ. „Znali su ljudi pitati i za Kroatenstrasse i za križ, onda im ja kratko objasnim ono što znam. A to je da su Hrvati još prije skoro četiristo godina u Tridesetogodišnjem ratu sve stanovnike Kevelaera ubili i da su samo trojicu ostavili na životu“, objašnjava im Franjo onako kako je od drugih čuo interpretaciju tog događaja. I zaista, u jednom malom gradu s oko 30 tisuća stanovnika i stotinama kilometara udaljenom od Hrvatske postoji još uvijek živa uspomena na dramatične događaje u kojima su upravo Hrvati odigrali glavnu ulogu.

što ćeš kad smo rođeni ratnici, nismo mi krivi, takve nas Bog stvori, da ratujemo i dajemo po lampi kod kuće, a bome i gdje god treba.

Tulkas, ovo je u tvojoj blizini. Jesi li posjetio Kevelaer?



http://www.dw.com/hr/%C4%8Dinjenice-i-l ... a-18063256

Zamisli koliko smo ove našamarali kad su nam ulicu posvetili. I dan danas protestanti malu djecu plaše s Hrvatima. Tako treba. Nadam se da će u budućnosti to raditi i muslimani Arabije.

Turke se gura preko Une i Save, uspostavlja se Vojna granica a u opustjela sela se naseljavaju Srbi koji prelaze sa osmanske strane, dobijaju sva prava vlaškim statutom od Beča u zamjenu za službu u vojsci.

U rati protiv protestanata u prvim godinama sudjeluju Hrvati i Srbi kao haramije pješadija.

Vojna granica se širi polako u ratovima i Turke se gura prema Savi, šta onda želiš reći da Srba nema s ove strane granice u službi monarhije do 1669.?

Od 1593. do 1699. granica Austrije i Turske je bila KKV. Skromno ti je znanje istorije.

Od 1593. do 1699. granica Austrije i Turske je bila KKV. Skromno ti je znanje istorije.

Hrvati su bili naoružani ugarskom, turskom ili poljskom sabljom, ravnim teškim mačem (palošem), dugim mačem za probijanje pancira (panzerstecher) s trobridnom ili četverobridnom šiljatom oštricom, buzdovanom, bojnim čekićem (nadžakom), sjekirom, te vatrenim oružjem – parom pištolja s mehanizmom za paljenje na kolo nošenim u kuburlucima na sedlu. Dio hrvatskih konjanika je u prvoj polovici rata nosio i duga koplja, a naoružanje je ponekada upotpunjavao bič, kompozitni luk i strijele ili kratka puška s mehanizmom na kolo (kolašica). Sablja se nosila obješena o pojas na lijevoj strani, a paloš i mač za probijanje pancira ispod kolana sedla.

Hrvati nisu nosili mnogo zaštitne opreme već su se više pouzdavali u brzinu. Ipak, neki su nosili kacigu šišak sa štitnicima za uši i vrat, ponekada prsni i leđni pločasti oklop, ali češće dugu pancir košulju izrađenu od povezanih željeznih prstena. Njihovo oružje i oprema bila je mješavina zapadnjačkih i istočnjačkih utjecaja, a vrlo često je bila bogato ukrašena zlatom, srebrom, dragim i poludragim kamenjem. Pod orijentalnim utjecajem često su brijali glave ostavljajući na vrhu samo perčin kose. Ako nisu nosili kacigu Hrvati su na glavama imali krznene kape, a oblačili su i krznom obrubljene dugačke kapute ponekada bez rukava ili jakne i dolame. Ispod su imali košulju i prsluk, a preko svega plašt ili kabanicu s kapuljačom najčešće crvene boje. Po tome su ih često i nazivali “crveni kapucini”. Od lošeg vremena štitili bi se i ogrtačima napravljenim od životinjskih koža i krzna. Oko pasa vezali su kožni remen na kojem je visjela sablja, a preko njega su često imali svileni pojas. Hlače su bile uske i dugačke do gležnja ili do koljena ovisno o obući: visokim čizmama do koljena kakve je češće nosila teška konjica ili mnogo češće čizmama koje su pokrivale potkoljenicu ili pak niskim čizmicama do gležnja. Potonja dva tipa čizama imala su prste sabijene u špic i potpeticu kako bi konjanik što čvršće stajao u stremenu, a nastale su pod turskim utjecajem. Često su nošene i izvorne turske čizme.

Jedan dio odjeće hrvatskih konjanika posebno je privukao pažnju Europe i ubrzo postao općeprihvaćeni odjevni predmet koji se nosi i dan danas. Bila je to marama, odnosno rubac kojega su Hrvati čvorom vezivali oko vrata. Časnici su nosili rubce izrađene od svile dok su oni za obične vojnike bili od vune. Rubac je služio kao zaštita od prašine i znoja, a mogao se upotrijebiti i za previjanje rana. Zajedno s hrvatskim pukovnijama koje su ušle u službu francuskoga kralja Luja XIV rubac je stigao i u Pariz gdje je postao vrlo popularan modni detalj. S ulica Pariza proširio se čitavom Europom, a kasnije i svijetom danas opće poznat pod nazivom kravata. Ime kravata nastalo je od naziva za Hrvate (Krawatten, Krabaten), a i danas u mnogim europskim jezicima naziv za kravatu (francuski – la Cravate, njemački – die Krawatte, španjolski – Corbata, talijanski – Cravatta, hrvatski – Kravata, češki i slovački – Kravata, Greek– grabata) potječe od imena carskih lakih konjanika iz Tridesetogodišnjeg rata.

Hrvatski arkebuziri bili su mnogo više zaštićeni oklopom koji se sastojao od zatvorene kacige (Burgoneta) ili Šišake, željeznog ovratnika, pancirne košulje, oklopa i oklopnih štitnika za natkoljenice ili kasnije samo od prsnog oklopa koji je bio pričvršćen remenima koji su se ukrštali na leđima. Kao zaštita služio je i debeli kožni kaput koji se mogao nositi ispod ili preko oklopa. Par dugačkih kožnih rukavica štitio je ruke i podlaktice, a visoke kožne čizme noge. Osnovno oružje arkebuzira bila je kratka puška s mehanizmom za paljenje na kolo, a još su u kuburlucima na unkašu sedla nosili i par pištolja, također s mehanizmom za paljenje na kolo. Zbog praktičnosti se lijevi pištolj iz kuburluka vadio desnom, a desni pištolj lijevom rukom. Uz vatreno oružje nosio se i pribor, a sastojao se od posude za nošenje baruta, vrećice s metcima i ključa za navijanje mehanizma za paljenje. Hladno oružje činio je mač ili sablja. Arkebuziri su se osim kao konjanici mogli boriti i kao pješaci.

Konjska oprema Hrvata bila je ugarskog ili turskog podrijetla. Sedla su obično bila prekrivena bogato ukrašenim i izvezenim tkaninama ili pak životinjskim kožama ili krznima; vučjim, medvjeđim ili egzotičnim lavljim i tigrovim. Na prednjem djelu sedla o unkašu nosili su se kuburluci za pištolje, a konjski oglav završavao je lakom ugarskom žvalom s jednim, ali ponekada i dva para uzdi. Upravljanje konjem s dva para uzdi bilo je zahtjevnije, ali i efikasnije. Gornji par uzdi prenosio je pritisak jahača na rub konjskih usnica i tako usmjeravao konja lijevo ili desno, dok je donji par vršio pritisak na jezik konja i spuštao mu glavu kontrolirajući mu tako brzinu. Ispod konjske glave na dva kožna remena visio je ukras koji se kasnije tijekom 18. stoljeća pretvorio u karakterističan polumjesec, simbol Djevice Marije. Ovaj ukras izvorno potječe od para kljova divljeg vepra, koje su se kao simbol odvažnosti i hrabrosti vješale ispod konjske glave, a kasnije se taj ukras zbog sličnosti oblika pretvorio u polumjesec. Često se umjesto ovog simbola na istom mjestu kao ukras, ali i radi zaštite konja od napasnih muha vješao konjski ili lisičji rep. Uzde i remenje bili ukrašeni zlatnim ili srebrnim pločicama ili zakovicama.

Granica da se nije mijenjala u 100 godina rata


Da uglavnom ne skromno kao Velika Srbija do mitske KKV

1606. Hrvatskoj su vraćeni Čazma, Petrinja i Moslavina.