Motiv lažnog rodoslovlja je uvijek jasan. "Prigrliti" one sa starijim plemstvo, starijom lozom, pa onda zajbavati druge, da su oni "ovce pasli dok su njihovi preci"...
Ali to nije bitno.
Ja nisam rekao da su Nemanjići Trpimirovići (a Zvonimirova seka se udala za Arpadovića).
Poanta je zašto su to radili.
Jer je HR bila kraljevina 300ak godina prije Srbije ;)

Nisu to Nemanjići radili već popovi iz 16 i 17.veka , dakle daleko posle Nemanjića.

Ali i to je velika enigma zašto?! , čovek pomisli da je to kao neko jugoslovenstvo ili nešto slično , ali da jeste onda bi ta priča bila raširena i ti podaci bi imali svoju svrhu koju bi objavili , međutim ništa od toga nema.

Ipak mislim da tu neke političke namere nije bilo već obična fantazija srednjovekovnih ljudi sa srednjovekvnom svešću kojima je retka literatura dolazila pod ruke pa su oni to spajali,fantazirali,krojili,....u svome bajkovitom svetu.

Kad čitaš zapise bosanskih fratara iz 16 i 17.veka isti je slučaj , čak šta više još tamo ima još više bajki.

Zato se povijest verificira, a ne lupetaju stvari o islamu prije islama ili Banjoj Luci (inače to znači banska livada) u srednjovjekovnoj Srbiji...

SRBIIJA I HRVATSKA KRIVA:
SVE JE TO ONA KATOLIČKA I PRAVOSLAVNA CRKVA:
SAD MOGU SOLI NA REP staviti, Islam neda to nego samo u kost.
Pa ko koga.
SAMO NEk popovi gomilaju pare i šire se po Bosni, hoće šipak nisu mogli prije hiljadu godina neće ni u budućnostgi, bilo je pokušaja u vlasteli ali teško je vladati brdom, stijenom i rijekom.

NArčetanije Ilije Garašanina jebo ga otac vlaški.
"rpska država koja je već srećno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mesto propadšeg istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dušan silni primio je već grb carstva grčkog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, pošto je sila turska slomljena i uništena tako reći, treba da počne isti onaj duh dejstvovati, prava svoja na novo tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti.
Ovaj temelj i ove osnove zidanja carstva srbskog valja dakle sad od razvalina i nasutima sve većma čistiti i osloboditi, na vidik izneti, i tako na ovako tverdom i stalnom istoričeskom fundamentu novo zidanje opet preduzeti i nastaviti. Črez to će ovo predprijatije u očima sviju naroda a i samih kabineta, neiskazanu važnost i visoku vrednost zadobiti; jer ćemo onda mi Srbi pred svet izići kao pravi naslednici velikih naših otaca koji ništa novo ne čine no svoju dedovinu ponavljaju. Naša dakle sadašnjost neće biti bez sojuza sa prošlošću, nego će ova činiti jedno zaviseće, sastavno i ustrojeno celo, i zato Srbstvo, njegova narodnost i njegov državni život stoji pod zaštitom svetog prava istoričeskog. Našem teženju ne može se prebaciti, da je ono nešto novo, neosnovano, da je ono revolucija i prevrat, nego svaki mora priznati da je ono politički potrebno, da je u prastarom vremenu osnovano i da koren svoj u pređašnjem državnom i narodnom životu Srba ima, koji koren samo nove grane tera i na novo procvetati počinje. Ako se novo preporođenje srpskog carstva s ove tačke smatra, onda ćedu i ostali Južni Sloveni ideju ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju primiti, jer valjda ni u jednoj evropejskoj zemlji ne živi tako spomen istoričeske prošlosti kod naroda, kao kod Slavena turskih, kod kojih je živo i vjerno opominjanje sviju skoro slavnih muževa i događaja istorije njihove još i danas. I zato se može sigurno računati da će posao ovaj u narodu dragovoljno primljen biti i nisu potrebna desetoljetna dejstvovanja u narodu da bi on samo korist i polzu ovog samostalnog vladanja razumeti mogao.
Srbi su se medu svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Već sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika budućnost predstoji i to je ono što je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo. Kad mi ne bi dalje mislili nego samo na knjaževstvo kao što je sad, i kad ne bi u ovom knjaževstvu klica budućeg srpskog carstva ležala, onda ne bi se svet više i duže sa Srbijom zanimao nego što je sa Moldavskim i Vlaškim knjaževstvima činilo, u kojima nema samostalno načelo života i koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju. Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država i koja će se moći medu Austrijom i Rusijom održati. Geografičeskoje položenije zemlje, površina zemaljska, bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni duh žitelja, dalje uzvišeno i vatreno čuvstvo narodnosti, jednako poreklo, jedan jezik - sve to pokazuje na njenu stalnost i veliku budućnost.
"





2. Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati. Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži, jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih. No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.
Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio. Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. - Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi.
Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati. U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan.

Srbi i Hrvati nikad "Baliyama" Muslimani nisu htjeli dobro, nema više toga, sve jeto isto, samo ih treba čitati i posmatrati.
Kao lešinari su se okupili oko Bosne da je raskomadaju ali neće moći dokle god ima Bošnjanina i jednog živog.

"Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Pa vidiš da su pričali i ikavicom ne takozvanim današnjim bosanskim ustvari srpskohrvatskim.

Normalno da u bosanskom vilajetu za Turke u njemu žive Bošnjaci pa i danas u Bosni žive Bosanci.

Stari BOsanski jezik ima u sebi ikavice.
Čitaj Bosansko Turski riječnik,
Piše. Mih- mijeh mišić
Pa onda ostale riječi.
Muslimani- Seljak
Prišjeći prisjeći
samo knjiga više nije besplatna.

Pa moj korisnik šta ti to govori, da danas jedini jezik sličan tom "bosanskom" govore zapadni Hercegovci i Dalmatinci?

Jao ti zapeo ko sivonja, ne osporavam ja nikome da bude Hrvat prođite se Bošnjaka, zna se kad se nacija osnivala.
Nije 1992 i 1995 samo što su Bošnjaci kao narod bili nepismeni, zbog čega nije to ni zbog Islama, jednostavno su nepismeni bili, kršćani su bili pismeniji primjer Ćirila i Metodija
"
Crkvenoslavenski jezik (ISO 639 identifier: chu; bul. Църковнославянски език) je prvi književni jezik Slavena. To je ujedno jezik u kojem su napisani najstariji slavenski prijevodi Bogoslužnih knjiga iz grčkog jezika već u drugoj polovici 9. stoljeća. Crkvenoslavenski jezik nije služio za međusobno sporazumijevanje među slavenskim narodima te nije predstavljen kao nacionalan među bilo kojim slavenskim narodom.

Crkvenoslavenski jezik je u biti umjetna jezikovna tvorba, stvorena za potrebe srednjovjekovnog Bogoslužja, ali je okvire svoje prvotne uloge ubrzo prerastao i s vremenom postao jezik znanosti i svjetovne književnosti uglavnom pravoslavnog dijela slavenskog naroda. Književne norme jezika mjenjane su ovisno o aktualnim političkim kretanjima i utjecaju govora lokalnih slavenskih naroda iz smjera juga pa prema istoku Europe.

Sve je bilo pod utjecajem religije, sad tražiti ko je kakve krvi u Bošnjaka Srba i Hrvata je blesavo, ali govoriti da Bošnjaci ne pripadaju etnički Evropskom kontinentu je i blesavije. Znam ja kakvi su Bošnjaci 10% njih je religiozno na neki svoj način, ostalo im je " Ne ide grijeh na usta nego izlazi iz njih", dosta je običaja neislamskih ostalo i nekako se zamaskiralo kao Bošnjački i u Islam se uklopilo onoliko kolko se moglo.
VJera je međa između svakog naroda čak i ateisti je se ne mogu poptuno odreći jer im je korijen.
ČAk i teza da su Bošnjaci Muslimani i da nisu ni postojali na teritoriju BIH kao takvi nego kao Muslimani Srbi i Hrvati ide u korist Bošnjaka jer su oni autothni stanovnici Bosne i Hercegovine Muslimani ali autotohni.

Muslimani, ali sa svih strana.
Iz Slavonije, Like, Zagore...
A ima i iz Srbije i Mađarske.
To je ona, nije Bošnjak nego došljak.
A da ste Bošnjaci, ne bi bili Bośnjaci

Otkud Matija Korvin u BIH. Znaš i Sam da je u BIH svakakve mrake bilo.
A i ta teza ti opet pada u vodu recimo da smo i došljaci koji su došli na ove prostore iako je nesvarljivo ako pričamo o Sjeveru BIH, ali eto doselili smo BIH i to je naša država kao takva mi smo tu patriote, ne šrimo Srbiju i Hrvatsku na njenom tlu.

Ovo mi je interesantno vidi ima mora, kad sad otvoriš prozor more doć i moriti te.
A odatle noćna mora a ova Lejla sa arapskog znači noć- jer je lejl noć.

"Morena – The daughter of the great goddess Lada and her husband God Svarog, has grown up to become what ancient Slavs recognized as the patroness of the winter, the underworld and symbol of the end of physical life as we mortals know it. Morena has many names: Mara, Mor, Marzanna and she is the all-powerful mistress of Winter, which covers the ground in icy shroud, so that she could rest and gain strength. She belongs to the pantheon of ancient Slavic gods, as is considered to be the sister of Lelia.
White, like a shroud or the winter snow, the color that in the old days was put in time of trouble is also mentioned as Mare in Norse mythology, where it appeared as a night daemon. The creature that was sitting on persons chest during sleep and caused nightmarish visions and suffocating. It is obvious that goddess Morena has indo-European roots same as the root of her name “Mora” which in English is Mare, and today we link that root with a well known word “Nightmare”

Other Slavic legends among Russians say that Morena lives in the mirror palace, / Treba pokriti ogledala kad mrtvac umre nije iz Islama nego baš odavde, ima isto tako običaj da se stavlja srp na mrtvaca, i razni drugi kojih se sjećam, a vezani su za bošnjački narod, isto tako štap na sljemenu. / which can be reached only through Kalinov Bridge. They say the bridge connects the two banks of the river with bottomless deapth, and the palace is protected by serpents, this is the place that our Slavic ancestors associated funerals with.

In some legends it is said that BabaYaga is also one of the creations of mistress Morena, or even that BabaYaga (Baba Roga among south Slavs) is just one of the transformations of Morena. In some ancient legends Morena turns into a vicious girl Marinka, who wants to tempt the hero Dobrynya.The Eastern Slavs also believed that Morena was the wife of Koshchei the Deathless, who loved to make mischief to people.

Matija Korvin je bio hrvatski kralj, a samim time i kralj Bosne.

Sjever BiH; male čaršije u Posavini su porijeklom iz Srbije (dobar primjer su ti beogradski Izetbegovići), a ovi šćakavci oko Tuzle su porijeklom iz Slavonije.

Doselili ste se u BiH, jako dugo ste bili manjina (oko30%), postali ste većina radi iseljavanja Hrvata (u inozemstvo) i Srba (u Vojvodinu).
Problem je kaj glumite Amere, a Hrvati i Srbi vam valjda predstavljaju indijance.

Vi ste slavenski muslimani.
Isto kao i bugarski pomaci.
Lingvistički ste bili slični nama, dobar primjer su ti ove ikavice i šćakavice, iako su vam elite srpskog porijekla.
Da budemo točniji crnogorskog, ljudi iz Sandžaka su potomci islamiziranih Crnogoraca.

Korisnik je čisto krvni Srbenda. Još da slavi hidzetslav sa praseće meso sveću ikonu i kolač.

Čeha nije porjekla nego podrijetla. Nemoj ja da te učim hrv standardu.
Cg elite ne postoje. Oni su Srbi sa Sandžaka. Fahro Scepo je iz Plava. Udbas.

Cg su ti brda oko Cetinja deo Danilovgrada 4 nahije krš i kamen. Izeti su iz Smedreva.
Zivkovici pa islamski Jahici.

Te četri nahije su ti dale sandžačke muslimane.
Pa nisi valjda propustio čitanje Istrage Muslimani?
Samo su se namnožili.

Pa imam dinarske gene 180cm visok ten mi je osjetiljiv na sunčevu svjetlost ne mogu pocrniti samo izgorim od crvenila.
Ali pocrniti nema šanse.

Teorija vam otpada, jer Jahići posjeduju sela oko Srebrenika i prije ovih događaja, pije istrage Muslimani, jer cijelo selo je pripadalo mom pretku daljem Vuku, i imao je vinograde.
E sad njegov sin se zove Ali a drugi Kurt i oni čine dva sela tj Špionicu i Ježinac, od Alija kasnije se razmnožava cjelookupno selo sjeverno od Srebrenika, kasnije dolaze Jukići, Omići i ostala prezimena, e sad Jukići i Omići su mi tu upitni.
"1684-1701. Špionica 1533. ima 35 muslimanskih i 41 kršćanski dom. 1548. ima 96 muslimanskih i 51 nemuslimanski dom a 1604. 132 muslimanska doma i 43 nemuslimanska. Na istim popisima Ježinac ima 13 kuća na sva tri popisa. Na prva dva imamo jednu nemuslimansku kuću a 1604. su svih 13 muslimani.

1604. je jedan od stanovnika Špionice janjičar Jahja sin Kurta. Možda se radi samo o slučajnosti, a možda je predak Jahića."
Bitno je napomenuti da su svi bili bogati, jedini begovi su bili Beganovići kojih nema ranije na ovim prostoima.
Isto tako ovaj predio Špionica Ježinac je dosta miješan imate srpsku Špionicu hrvatsku i bošnjačku.
Za vrijeme austrijskih ratova postoje 3 turbeta groba, jedan je u hrvatskim Čanićima, drugi je u Gornjem Srebreniku /gdje je tvrđava i nalaze se dva groba jednog šejha i jednog pobre tj Srbina koji je došao iz Srbije i prešao na Islam, a treći je na međi Kosice hrvatske i Ježinačkog područja, nalazi se nišan sa popolovljenom glavom, mit kaže da je neki ratnik nosio odsječenu glavu i gdje je pao tu mi je postavljen danas nišan. Ne zna se koliko je star taj nišan, sumnja se da nišan uopšte nije postavljen muslimanu nego nekoh "Autsrijskom " vojniku.
" Dolazak islama u Srebrenik

Dolazak islama u Bosnu i Hercegovinu, pa tako i u Srebrenik, uglavnom je povezan s osmanlijskim vojnim jedinicama. Srebrenička tvrđava, poznatija kao Srebrenička gradina, pala je u ruke Osmanlija 1512. godine. Tada je u Srebreničkoj tvrđavi kao i u mnogim drugim utvrdama širom Bosanskog sandžaka ustanovljena i džamija. Šira islamizacija na području Srebrenika zbiva se u 17. i 18. stoljeću. Na datim područjima živjeli su prethodno bogumili, o čemu svjedoče i nazivi naselja poput Babunovići, što se može povezati s bogumilskom religijskom tradicijom gdje su babuni bili klerici (vjerski službenici) unutar bogumilske vjerske zajednice.

Širenje islama u Srebreniku u prvom periodu prvenstveno je bilo u vezi s dervišom šejh Sinan- babom. Drugi val islamizacije zbiva se s naseljavanjem srebreničkih krajeva mnogobrojnim izbjeglicama koje su došle na ta područja s izgubljenih osmanlijskih teritorija, kao prognanici iz vremena posljednjeg Bečkog rata (1683.god.).

Iz osmanlijskog vremena ostalo je nekoliko mjesta koja se mogu okarakterizirati kao sveta mjeta, kao što su tri turbeta, od kojih se osobito ističe šejh Sinanovo turbe u Gornjem Srebreniku, potom Rahin mezar, voda Sibovac, dovišta Ratiš i Prisadi.



2.1. Religijski fenom dovišta Prisadi kroz historiju

Kroz posjete dovištima manifestira se i pučka religioznost, i u tim trenucima dolazi do duhovnog ispunjenja religiozne osobe. Jedan od odlika tog ispunjenja jeste i dolazak na dovišta, tj. činjenje muslimanskog hodočašća, obavljanje skupne molitve, kad se istinska bliskost među ljudima u zajedničkoj molitvi i obredima može osjetiti. To je, nesumnjivo, s teološkog aspekta promatrano, i više nego pozitivna strana dovišta, jer se ljudi imaju priliku nakon dugo vremena susresti, čuti recitiranje Kur'ana, obaviti namaz, doživjeti istinski osjećaj zajednice to jest džemata. Također, postoji i negativna strana ovih manifestacija, koja se ogleda u iščekivanju kojekakvih čudesa, poimanje vjere bez rada samo na molitvi i slično, što je apsurdno.

Dovište Prisadi nalazi se na brdu Prisadi iznad malog srebreničkog sela Brnjčani. Poznato je da je na tom području još za vrijeme srednjovjekovne Bosne postojao trg na kojem su se okupljali stanovnici tri bitna bosanska utvrđenja, a to su: Srebrenik, Doboj i Soko. Prije dolaska islama na spomenutom području nalazilo se bogumilsko svetište, gdje su bogumili obavljali religijske obrede. S pojavom islama na područje Srebrenika događa se postupna transformacija bogumilskog hodočasničkog svetišta u dovište. Tom prilikom na dovištu biva sveprisutna istinska dijalogičnost između stare religije bogumilstva i islama. Značajno je i to da su se u tim početnim trenucima širenja islama na ovom teritoriju dešavali istinska koegzistencija i dijalog religija. Ovo se ogledalo u tome što su na spomenutom tlu obavljali molitvu bogumili, te su istovremeno derviši činili zikr, tj. slavili su Uzvišenog Boga. Ovo muslimansko hodočasničko mjesto smatra se jednim od najstarijih dovišta u Bosni i Hercegovini, jer, prema narodnim predanjima, prva dova održana je 1511. god. Zanimljivo narodno predanje kazuje da je skupina tada pobožnih ljudi, derviša, predvođena starim šejhom, odabrala visoravan Prisadi za činjenje zikra i dove zahvalnosti. U tom trenutku dobili su izuzetnu podršku tadašnjeg stanovništva, uglavnom bogumilskog, koje je kasnije i prihvatilo islam. Nerijetko su na ovoj dovi viđani ljudi koji nisu bili pripadnici islama, nego su često dolazili i pripadnici drugih abrahamovskih religijskih tradicija.

U prvoj polovini prošlog stoljeća na dovi su prisustvovali najviši zvaničnici tadašnje Islamske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Prostor na Prisadima bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Žene nisu klanjale podne- namaz zato što im je to bilo zabranjeno, već zbog toga što nije bilo dovoljno mjesta, te nisu imale gdje stati. Tokom Drugog svjetskog rata dova se, što je posebno zanimljivo, održavala svake godine, i nije smetala ni jednoj tadašnjoj vojsci.

Zanimljiva su sjećanja iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Narodnooslobodilačkog rata, dugogodišnjeg srebreničkog poslijeratnog načelnika gospodina Husejna Lelića o dovištu Prisadi: „Sjećam se, kad bi se približavalo održavanje dove, istovremeno bi se povećala radost u našoj porodici. Na dovu bi dolazili ljudi iz svih krajeva naše današnje države. Ali ono što treba posebno istaknuti jeste da su oni bili različite vjeroispovijesti. Dova na Prisadima je dova svih dova, dova zahvale na Božijim darovima, usjevima i dova zdravlja. Kao dječak bio sam prisutan na nekoliko dova, i dobro se sjećam da su tim dovama prisustvovali najugledniji i najpoznatiji tadašnji alimi. Iskreno rečeno, od svih njih meni se duboko u dušu i sjećanje urezala ličnost imama Mustafe Muhedinovića, koji je predvodio održavanje dove. Mladi imam Mustafa bio je partizanski aktivista i veliki ljubitelj održavanja dove na Prisadima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dova se održavala svake godine. Dovu je predvodio, kako sam već rekao, naš tadašnji imam rahmetli Mustafa. Prisadi su bili srednjovijekovni trg koji je povezivao tadašnja tri grada: Srebrenik, Doboj i Soko. Moji stariji pričali su da se niko ne sjeća kad se počela održavati dova. Svake godine uoči dove derviši bi zajedno s džematlijama učili zikr. Ljudi iz drugih džemata dolazili bi organizovano sa zastavama i učeći ilahije. Ono po čemu je posebno bila poznata dova na Prisadima jeste dolazak velikog broja drugih naroda. Prije podne- namaza učio se Kur'an, ilahije i obavljao se zikr. Poslije podne- namaza, koji su obavljali samo muškarci na prostoru Prisada, koji otprilike obuhvata pet duluma, pravi se mala pauza. Nakon nekoliko minuta, kad se skupe žene, djeca i ostali gosti koji nisu obavljali namaz, prouči se dova zahvale Allahu, dž.š., na blagodatima. To je bila dova zahvale, ali isto tako u narodu je bila ova dova popularna kao dova zdravlja, i dova ispunjenja želja, a ja bih dodao još i dova tolerancije i zajedništva. Poslije proučene dove narod bi običavao zadržati se na ovom uzvišenju sve do akšama, pa i do iza jacije. Često bi derviši činili zikr poslije ikindije ili poslije akšama. Jedan dio mase ostajao bi da zikri ili jednostavno da upućuje dove, a drugi dio naroda spustio bi se na takozvane Doline, gdje bi se igralo, pjevalo, sviralo i veselilo. Kad bi se održavala posljednja dova, partizani su sačekali da se održi dova, a zatim su narod upozorili da odu svojim kućama isključivo iz sigurnosnih razloga. Sjećam se kasnije, kad sam bio načelnik Srebrenika, u jednom razgovoru s tadašnjim uvaženim muftijom rahmetli Mujićem, da smo razgovarali o ovoj dovi. On je tada, zaista, na moje veliko divljenje, nevjerovatno hrabro tražio obnavljanje ove dove, ali ipak do toga nije došlo. Muftija Mujić je kao učenik dolazio na Prisade, a za vrijeme rata svake godine dolazio bi kod svog školskog prijatelja rahmetli Mustafe, koji je tada bio naš imam. Sjećam se da su mi neki moji prijatelji koji su tada bili na visokim pozicijama pričali kako se muftija naljutio na tadašnje obrazloženje, hajde da kažemo, vrhovne vlasti. Oni su odbili njegove zahtjeve za obnavljanje održavanja ove dove uz obrazloženje da bi ovo obnavljanje dove moglo zatalasati i ostala dovišta, svetišta, pa čak i ona okupljanja na kojima se poticalo na ubijanje i mržnju. Muftija im je tada izuzetno odlučno i hrabro rekao da je ta dova posebna, i da ona predstavlja istinsko bratstvo i jedinstvo. Od njega sam čuo da je ova dova, dova svih dova i da je ovo dovište najsjevernije dovište u tadašnjoj Jugoslaviji.“12

Osebujna i informativna također su sjećanja džematlije Mehmeda Muhedinovića o dovištu Prisadi, koji je kazao sljedeće: „Kao dijete, pošto sam trideset i treće godište, prisustvovao sam na nekoliko dova. Posebno se sjećam dove kad je prisustvovao muftija Kurt, koji je rekao određene rečenice koje pamtim. Muftija Kurt je na posljednjoj dovi rekao: „Ako bude neko zabranio dovu, mještani nisu krivi. Ako mještani ne održe dovu, onda znajte da vas čeka velika katastrofa. Ako vladar bude na vlasti, bez obzira da li je vjernik, a pravedan je, dužni ste ga poštovati, ali kad preseli, nemojte više držati njegove slike.“ Dolazili su ljudi iz svih krajeva na prenoćište, pa bi naši roditelji bili posebno pažljivi. Voda bi se dovlačila u buradima a dovište uređivalo i čistilo. Ljudi su bili ožalošćeni što je dova bila zabranjena, jer je ona za njih predstavljala radost, i još dosta toga. Mome bratu rahmetli Mustafi njena zabrana bila je izvor smrti. Niko nije upamtio od kada je počela ta dova. U avgustu sve prispijeva, i baš sredinom ovog mjeseca održava se dova. Poslije dove narod se spuštao na Doline, gdje bi se igralo, pjevalo i družilo. Ova dova koja se održava na ovom uzvišenju jeste posebna. Ljudi su često u hladovini trešanja učili Kur'an, obavljali namaz, ali i, isto tako, svirali šargiju i pjevali. Jedan stari efendija kaže da dove čuvaju ove prostore od katastrofa. Moj brat je predvodio tri posljednje dove. Vjerujte da se na dovi posteljina znala donositi iz drugih sela kako bi se što bolje ugostili gosti, te njihovi konji, na kojima bi oni najčešće dolazili. Ova dova bila je velika radost za tadašnji narod, zato su bili ucviljeni poslije Drugog svjetskog rata, nakon njene zabrane. Dova je donosila djeci radost, ona bi tada učila ilahije i bila posebno vesela. Pomrli su mnogi ljudi na ovom mjestu ali su ostale mnoge priče o dovi na Prisadima. Pričao mi je moj rahmetli babo Adil da je rekao jednom prilikom na dovi tadašnji reis da su Prisadi mjesto gdje se ljudi prisađuju, odnosno kaleme. Bio je običaj da ljudi upravo na tom mjestu kaleme, najčešće, trešnje i upućuju molbu Allahu, dž.š., da im oprosti grijehe.“13

Od 1511 godine održavanje ovog skupa imalo je kontinuitet sve do 1946, kad su onovremene vlasti zabranile održavanje tradicionalne dove na Prisadima, tuzlanski muftija iz vremena socijalističke Jugoslavije hafiz Husein ef. Mujić nekoliko puta pokušavao je obnoviti održavanje dove zahvale na Prisadima. Inače, muftija Mujić je mnogo zaslužan za izgradnju mnogih džamija u vrijeme SFRJ na području tuzlanske regije, od kojih se osobito ističe njegov doprinos u izgradnji Bijele, Gradske, džamije u gradu Srebreniku."

Oko koje Bosne su se okupili Srbi i Hrvati i hoće je raskomadati???

Znači da postoji Bosna koju su pravili i baštinili tvoji preci , e sad daj navedi mi tu Bosnu koju su tvoji preci pravili??

Da nije Tvrtkova Bosna?? , nije!!

Da nije ova ZAVNOBiH?? , nije!!

Ni zajednu Bosnu se tvoji preci nisu borili , i ovu što sad imaš je pre svega tvorevina koju su Srbi(većinom) i Hrvati stvorili.

Jel ikad od muslimana došao neki pokret zajedništva?? , NIKAD!!

Srbi i Hrvati su radili na zajedništvu i nacionalnom i ljudskom prosvećenju i napretku , dok vas nije zanimala niti Bosna niti zajedništvo već sami islam,sultan,šerijat i kalifat.


Vi imate sreće što nije izvršena rekonkvista kao u Španiji , ili kao što su to uradili partizani sa saradnicima okupatora četnicima i ustašama.

Moraš shvatiti da ste vi strano telo i plod okupatora , i da Srbi i Hrvati vas nikad ne mogu drugačije posmatrati svedok se ne odreknete okupatorske tradicije , islama i Turaka.

A pošto je vama okupatorska vera sprešnija od svega domaćeg , onda ćeraćemo se još , i budi siguran da u tom ćeranju nećete se dobro provesti.

A vi niste je li?
Prdavaj kome maglu drugo.

180 nije visoko...

A za porijeklo...
"Na datim područjima živjeli su prethodno bogumili, o čemu svjedoče i nazivi naselja poput Babunovići, što se može povezati s bogumilskom religijskom tradicijom gdje su babuni bili klerici (vjerski službenici) unutar bogumilske vjerske zajednice."
Babun znači majmun, to znaš?
Iz naziva jednog naselja se inače ne može previše zaključiti.
Crkva bosanska nije bogumilska, to je naziv za bugarsku herezu. Nije ni patarenska, to je naziv za francusku herezu.
U svakom slučaju je kršćanska (i katolička).
Nema tu nekog islama prije islama.

Ceha , babun nije majmun, babunu jedan babunski.

To je pogrdan naziv za one koji ne se ne drže zvanične crkve u srpskoj srednjovekvnoj državi , a naziv vuše poreklo iz paganštine pa je zato i bio pogrdan.

To su zapravo ostaci stare narodne hrišćanske vere koja se zadržala u Bosni u vidu Crkve Bosanske.
U Raškoj je doslovno bila neka vrsta građanskog rata kad je uspostavljena pravoslavna crkva , a to znači da su pre toga svi Nemanjići bili Babuni kojima nije bio bitan jel se krsti po katoličkom ili pravoslavnom obredu.

Dubrovčani kasnije osim naziva patareni korsite i naziv "babice bosanske".

"Zli jeretici, trikleti babuni, koji se lažno nazivaju hrišćanima, i koji se rugaju našoj pravoj veri, izostavljajući iz svetih knjiga reči i preokrećući na zloverje, i koji se otkidaju od svete i pravoslavne crkve, i koji se rugaju svetome i časnome krstu, i koji se rugaju svetim ikonama i ne klanjaju im se - da budu prokleti."



"I razglasiti svima: Rastudije bosanski i Radomir i Dražilo i Tolko i Tvrdoš i svi koji se nazivaju hrišćani i hrišćanice a ne klanjaju se svetim ikonama i krstu časnomu, da budu prokleti."

– Sinod pravoslavne crkve

Ovo je period kad se uspostavljaju srpska i bosanska država gde se hoće uspostaviti prave apostolske crkve jer treba biti u koraku sa svetom , što znači da je Bosna i tada bila obična rupetina što govori totalni manjak sakralnih građevina i verskih spisa.

Izgooglaj pa ćeš videti mnoštvo prezimena Babunović,Babunovski,.... , pa sama hrvatska vlasteoska porodica Babonići sigurno je dobila prezime na osnovu toga.

Iz Dušanovog Zakonika , dakle gotovo 200 godina posle progona Babuna , njih još uvek ima na određeni način:

„I ko rekne babunsku reč, ako je vlastelin, da plati sto perpera, akoli je sebar da plati dvanaest perpera i da se bije štapovima.“
– Dušanov zakonik, član 85.

Ovo ne znači da je to neka posebna sekta ako "kaže babunsku reč" , već to znači da nema mesta kritici crkvenih dogmi i nema neposlušnosti spram crkve , što takođe znači da narodu i nižem plemstvu još do mozga nije došlo tadašnje moderno uređenje države na osnovu praovslavne ili katoličke crkve i njenih vladara.

Do početka 13.veka većina običnog naroda i vlastele su bili "Babuni" na tlu Raške,Bosne,Hercegovine i unutrašnjeg dela Dalmacije.
A vladari su bili u nedoumici koju crkvu prihvatiti , pa zato imamo tzv.lutanja srpskih,dukljankskih,humskih i bosanskih pa čaki hrvatskih vladara između katoličke i pravoslavne crkve.

Nema ti tu nikakvih lutenja, plemstvo kao i svugdje gleda svoj interes, znači šta trenutna vjera nudi da on proširi posjed, imetak i stekne više kmetova.

Zato i imaš prelaska iz jedne u drugu, vi to sve kroz romantične naočale, kao da je i danas poduzetnika briga za ista osim toga koliko mu je zarada i hoće li imati interesa od neke partije.
Isto kao što plemstvo briga tko je vladar i šta je po vjeri, jeziku i narodnosti nego šta konkretno nudi
Nikakve razlike ni sada ni tada, interes je sve a novac i moć pokretač i svrha svega.

Kako kome. Ili Nikola Šubić Zrinski nije bio plemić koji je imao imetak i kmetove?