Kako je pjesnik i književnik Vladimir Nazor „otišao“ u partizane i kako je umro?
Published 19. lipanj 2014.

Prije 65 godina umro je Vladimir Nazor.

Komunistička jugoslavenska propaganda za vrijeme bivšega režima pokušavala je na sve načine od Vladimira Nazora stvoriti „svoga“ pjesnika, književnika i suborca. Procijenili su, da bi Nazorova nazočnost u partizanima bila od široke propagandne važnosti. Željelo se pokazati, kako se prononsirani pjesnik „hrvatskih kraljeva“ i hrvatske državotvorne misli opredjeljuje za ideje partizanske revolucije. Međutim prava istina o Vladimiru Nazoru i njegovu „priključenju“ partizanskom pokretu je drukčija i tek sada dolazi na vidjelo. O tome nam daje izvanredno važno svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je punu istinu o Nazorovu „odlasku“ u partizane i o njegovoj smrti doznao izravno od njegove sestre Irme. U nastavku donosimo ova njegova sjećanja.

Prije svega prvo pitanje: zašto tek sada, nakon više od šezdeset godina, izlazite s tom istinom o Nazoru u javnost?

Na ovo očitovanje me je potakla natuknica o Vladimiru Nazoru, koju je u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (2011.) napisao prof. Zoran Kravar. U njoj je decidirano utvrdio, da su u Nazorov svjetonazor potkraj života „prodirali elementi socijalističkog razumijevanja čovjeka, društva i rada, a s njima i određena primjesa marksističkog materijalizma.“ Neshvatljivo je da jedan povjesnik književnosti, i to još u ulozi „zamjenika glavnog urednika enciklopedije“ može u svome dijalektičkom hokus-pokus arbitriranju tako razolutno i bez ikakve mentalne zadrške odrediti fundamentalno uvjerenje i moralno-filozofski integritet jedne tako intelektualno-moralne složene osobnosti, koja je u svome umjetničkom djelu ostavila toliko kozmičkih spoznaja, reakcija spiritualnosti i uspona duha. Preko te impertinencije nisam mogao prijeći i ostaviti da se takav prizemni marksističko-materijalistički besmisao povlači kroz našu književnu interpretaciju.

Vi ste gotovo slučajno doznali za pravu istinu o Nazorovu „odlasku“ u partizane, koja se sve do danas sasvim drugačije prikazivala.

Koncem mjeseca studenog 1952. godine posjetio sam mons. Svetozara Rittiga, koji je u tadašnjoj vladi obnašao dužnost predsjednika Komisije za vjerske poslove. Bio sam kod njega zbog reguliranja moga školovanja i upisa na fakultet. Na kraju razgovora mons. Rittig me zamolio da odnesem jedan paketić za sestru Vladimira Nazora, gospođu Irmu, koja je tada stanovala u Gregorijančevoj ul. 36. (Danas je to Grškovićeva ulica, gdje stanuje kćer Nazorova nećaka, sina od druge njegove sestre. Nazorovi su imali još jednu kuću u Torbarovoj ulici koju su iznajmljivali i od stanarine živjeli.) Usput me mons. Rittig zamolio da na neupadljiv način pokušam tijekom razgovora skrenuti na temu o Nazorovu sprovodu, jer ga je to osobito zanimalo. Inače, za vrijeme Nazorova života mons. Rittig ih je češće posjećivao, jer je prijateljevao s Nazorom, ali poslije njegove smrti nije više dolazio njegovoj sestri. I još je dodao da ga svakako dođem izvijestiti o posjetu i razgovoru. Tijekom tih tjedana nekoliko sam puta dolazio mons. Rittigu, koji bi me uvijek srdačno primio. Redovito sam k njemu dolazio u sakristiju crkve sv. Marka nakon njegove mise, koju je ondje služio svakoga dana u 9 sati. Potom bi me odveo u svoj stan i zadržao na doručku gdje smo razgovarali. Nakon prvoga susreta s mons. Rittigom otišao sam istoga dana Nazorovoj sestri Irmi, koja me je srdačno primila, kad je čula da dolazim po preporuci mons. Rittiga. Uvela me u stan i ljubazno ponudila da sjednem. Predao sam joj paketić. Tijekom razgovora naveo sam govor na njezina brata. Njoj je to bilo po volji, pa se raspričala na dugo i široko, počevši od njegova odlaska u partizane pa sve do smrti. Zadržao sam se više od sat i po vremena kod nje. Kad sam spomenuo da je moja obitelj iz Poljica, a odatle su bili podrijetlom i Nazorovi predci, to je još dodatno pridonijelo da je gospođa Irma bila u razgovoru srdačna. I spontano mi je počela pripovijedati, kako je to bilo s odlaskom njezina brata u partizane. Navodim po sjećanju njezine riječi, koje su mi se duboko usjekle u pamćenje pa sam ih upamtio do danas.

I Nazorova sestra Irma, kao neposredni svjedok njegova nestanka iz Zagreba, opširno Vam je opisala što se točno dogodilo toga kobnog 29. prosinca 1942. godine.

„Moj dragi Mihanoviću, bilo vam je to ovako“, započela je gospođa Irma svoje opširno pripovijedanje. Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam koji put i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta, pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu, da kad oni dođu na vlast, da će nam oduzeti kuće, a imali smo dvije kuće, jednu ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići; nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj se za njega brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: na koji način će on to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No, moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma! Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu, kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da izađu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje „pa ćemo u neku gostionicu sjesti i razgovarati.“ Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato. Cijelo poslije podne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono pred večer dolazi mi susjeda s gornjeg kata i kaže mi: „Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi…“ Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, ja bih mu spremila odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana sam mu mogla poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo jednu četvrtinu od onoga što sam poslala, – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.’“ Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov „odlazak“, tj. njegovu otmicu. Marinkovića su veoma brzo nakon Nazorove otmice vlasti NDH otkrile, uhapsile i strijeljale, a kad su 1945. došli partizani na vlast proglasili su ga „narodnim herojem“.

I kako biste Vi sada komentirali taj Nazorov prisilni „odlazak“ u partizane, tj. njegovu otmicu?

Naravno, partizanskim komunistima je trebalo jedno takvo ime da njihov pokret zadobije simpatije u narodu. Osim toga, godine 1942. partizanski pokret a i sami partizani još nisu bili ono što će kasnije postati, kada su s daljnjim pojačanjem represivnog sustava, brojnim ubojstvima, pokoljima i progonima pokazali svoje pravo lice i pravu narav svoga tzv. „oslobodilačkog pokreta“, a posebice kad su 1945. silom osvojili vlast. Premda se Nazor opirao na sve moguće načine nakon što su ga na prevaru kidnapirali, nije mu preostalo drugo nego se pomiriti sa sudbinom. Shvatio je da mu nema druge nego se prilagoditi situaciji. Svaki otpor tada mogao bi biti za njega katastrofalan.

A što je bilo s Nazorovom bolesti i smrti, te njegovim pogrebom? I o tome Vam je Nazorova sestra dala važne informacije koje je završila onim riječima koje smo stavili u naslov ovoga našega razgovora.

U nastavku razgovora s gospođom Irmom spomenuo sam i Nazorov sprovod; neupadljivo sam pitao, kako je to bilo kad je umro. A gospođa Irma je nastavila svoje pripovijedanje: „A što se tiče njegova sprovoda to Vam je bilo ovako. Naš je obiteljski dogovor bio, da kad moj brat umre, da će mu sprovod voditi mons. Rittig. O tome smo ozbiljno razgovarali s Rittigom kad nas je dolazio posjećivati. I da bi sprovodni obredi bili u crkvi sv. Marka. To je bila izričita želja moga brata. Rittig je bio u boljem zdravstvenom stanju od moga brata. No, nažalost dogodilo se drukčije. Kad su mi javili da je brat u bolnici umro mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekli mi: „Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati.“ Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Ja sam bila sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.“ I svoje pripovijedanje o smrti svoga brata gospođa Irma završila je ovim potresnim i istinitim riječima, koje sam dobro zapamtio: „Eto, moj Mihanoviću, ne samo da su mi ga oteli živoga, nego su mi ga oteli i mrtvoga!“ O cijelom tome razgovoru i njegovu sadržaju odmah sam idućih dana izvijestio mons. Rittiga. U razgovoru mi je on, sa svoje strane, iznio negodovanje zbog načina kako su Nazora sahranili, kako su ga vozali na vojnom lafetu itd. A on nije bio vojno lice i sigurno je da ne bi prihvatio onakav način sprovoda. Ali komunistima je trebala još i završna manipulacija s Nazorom, pa su nažalost i od njegove smrti i pogreba napravili paradu i bacanje prašine u oči narodu.

Postoje ozbiljne sumnje je li Nazor umro prirodnom smrću. Neki podaci o njegovoj bolesti i posljednjim danima za koje se naknadno doznalo te sumnje samo povećavaju.

A i sama Nazorova smrt 1949. izaziva nedoumice i ostavlja otvorena pitanja. Dobio je grčeve u trbuhu, pa je bio prevezen u bolnicu i ostao u bolnici do smrti. Ono što najviše izaziva sumnju jest činjenica, da niti njegovoj rođenoj sestri gospođi Irmi nisu dopustili da ga dođe posjetiti, pa je počela ozbiljno sumnjati je li njezin brat normalno završio svoj život. Prije već dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti hospitaliziran. Ona mi je u povjerenju rekla: „Pred zasebnom sobom gdje je Nazor bolovao stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: ‘Dovedite mi sestru!’ Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.“ I sad se čovjek pita: je li se tako postupa s bolesnikom prije smrti, i to još s takvim bolesnikom, koji je svojim književnim stvaralaštvom zadužio hrvatski narod i njegovu kulturu?! Tako su komunisti svojim brojnim poratnim zločinima dodali i ovaj s Nazorom i njegovom smrću. Kad su ga dobro iskoristili i kad im više nije bio potreban, a počeo im možda i smetati, onda ga je trebalo ukloniti! Ne zna se od čega je dobio grčeve. Postoji sasvim ozbiljna sumnja da je Nazor umro od trovanja. Sa suvremenom medicinskom ekspertizom to bi se danas lako moglo dokazati kad bi se uzorak od njegovih posmrtni ostataka dao na analizu. Postoji još nekoliko važnih podataka o tome kako se Nazor odnosio prema komunističkim vlastima koje su ga uspjele upregnuti u svoja kola i koji samo potvrđuju koliko je on u stvari bio prevaren. U svome rukopisnom dnevniku Večernje bilješke iz godine 1945. Nazor donosi ovaj zapis: „Doduše, dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!“ U mojoj knjizi Književne prosudbe (Zagreb, 2012) donosim također jedan zanimljiv detalj o Nazorovu stavu prema tadašnjoj vlasti. Dolaskom komunista na vlast godine 1945. brojni hrvatski književnici bili su progonjeni, osuđivani na zatvor, na šutnju, na gubitak građanskih prava itd. Među njima je teško stradao i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da bi intervenirao kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju i rekao joj: „Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića, da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići nego će biti bez milosti još strože kažnjen.“ S tim u svezi dodajem i ovo. Isto kao i Nazoru, komunisti su i Miroslavu Krleži dolazili tijekom rata i nagovarali ga da im se pridruži, da prijeđe u partizane. Krleža se uglavnom izvlačio zbog vlastita narušenog zdravlja, da je bolestan, da su mu potrebni lijekovi itd. Na toj osnovi ga je štitio liječnik dr. Đuro Vranešić, koji bi ga povremeno smjestio u vlastiti sanatorij. Kad su partizani došli u Zagreb, dr. Vranešić je uhićen i osuđen na smrt. Nakon što je Krleža poduzeo korake da kod Tita u Beogradu intervenira, dr. Vranešića su u Zagrebu strijeljali. Begovićevoj supruzi Danici je to Nazor priopćio kao razlog da nije intervenirao za svoga školskog druga i prijatelja Milana, jer se bojao takve neumoljive i okrutne odmazde.

I za kraj prijeđimo na jednu vedriju temu. Poznato je da je Nazor napisao i dosta pjesama duhovnog, religioznog sadržaja. Te su pjesme razasute po svim njegovim zbirkama. Do sada, nažalost, nitko nije sistematski prikupio i obradio te Nazorove pjesme s religioznom tematikom. To ste upravo Vi načinili posljednjih mjeseci i pripremili ste ih za tisak kao posebnu knjigu. Recite nam nešto više o ovome svake hvale vrijednom pothvatu.

S pjesnikom Vladimirom Nazorom sam se znanstveno i urednički bavio više od pola stoljeća. Napisao sam i objavio disertaciju Pjesničko djelo Vladimira Nazora (1976); načinio sam i objavio iscrpnu bibliografiju Literature o Vladimiru Nazoru, od prvog priloga iz godine 1898. do godine 1969.; bio sam glavni urednik njegovih Sabranih djela u dvadeset i jedan svezak, u izdanju (JAZU) Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, godine 1977; priredio sam nekoliko Književnih izložaba o njegovu životu i književnom djelu; priredio sam izbor iz njegovih djela u četiri sveska za biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti itd. Dakle, književno-kritički i tekstološki sam osmišljavao Nazorovo pjesničko djelo horizontalno i vertikalno s nekoliko aspekata. Iritiralo me ovo provokativno obilježavanje lijeve fronte hrvatske kritike, koja njegovo djelo uporno i tvrdoglavo prikazuje u sustavu socijalističkoga realizma, pa čak materijalizma i marksizma. Tendenciozno se izdvajaju one pjesme koje trebaju potvrditi Nazorov stav o planiranoj „socijalističkoj“ preobrazbi društva. Prikazuje ga se odveć na politički programatskoj i angažiranoj liniji normativne socijalističke doktrine, što je u osnovi Nazorove duhovne radijacije i pjesničke religiozne evokacije potpuno krivo. Izbor Nazorove duhovne lirike koji sam načinio pokazuje kvantitativno i kvalitativno njegov duboki „sensus fidei“. Taj izbor govori o njemu kao jednom od najvećih hrvatskih religioznih pjesnika, u čijoj se poeziji kaleidoskopski prelijevaju njegove religiozne emocije i esencijalna osvjetljenja duševnih stanja u istančanoj lirskoj ekspresiji. Ovoj cjelovitoj zbirci Nazorove duhovne lirike dao sam naslov Ja vjerujem prema jednoj istoimenoj
Nazorovoj pjesmi religioznog sadržaja.