Već od početka Turska je bila osvajačka država. Za nju je ratni plijen bio bitan: njime je ona plaćala i nagrađivala svoje borce a on je ujedno omogućavao da se oni koji se nalaze na višem položaju mogu odavati raskoši i uživanju. Dok je bilo uspješnog osvajanja, dok je ta država cvala, vojska je bila zadovoljna a porezi za podložnike podnošljivi pa je vladao relativno miran poredak. Tako je to bilo u 15. i 16. stoljeću pa s početka i u 17. st. Kad su prestala osvajanja, kad su ratovi za Turke postali gubici, pojavili su se u državnoj blagajni strahoviti manjci pa turska uprava nije imala čime plaćati vojsku i podmirivati ostale državne troškove. Da se domogne novca, država je pribjegla sve većem i većem oporezovanju stanovništva pa tako porezi postaju sve teži, sve raznovrsniji i brojniji. Normalno bi bilo da poreska opterećenja snose svi građani i to razmjerno prema svojoj ekonomskoj moći. U Turskoj je, međutim, vojnički stalež (janjičari i spahije ) bio od ovih tereta izuzet; u gradovima su se trgovci i obrtnici domogli janjičarskih povlastica prostim upisivanjem u njihovu organizaciju ili time što su bili posjednici čifluka. Sav teret, prema tome, spao je gotovo isključivo na seljake i to prvenstveno kršćanske. - Oni nisu bili u stanju platiti porez pa su se morali zadužiti uz visoke kamate. To je bio siguran put do gubljenja vlastitog posjeda - da postanu kmetovi s vrlo teškim obvezama (besplatni rad begu na njegovu zemljištu, besplatno popravljanje tvrđava i putova, dovoženje hrane i streljiva za vojsku i sl.). Istina, i turska je država krajem 18. st. pokušala obvezati i povlaštene slojeve da plaćaju porez (Mustafa III. g. 1765) ali su se oni tome snažno oduprli.
Još gori potez vlasti bio je kad je ona ubiranje poreza prepustila zakupnicima (haračlijama). Oni su ubirali porez na bezdušan način ugoneći i znatno više nego što su bili ovlašteni.
Franjevci su bili izuzeti od mnogih poreza ali su ih, u stvari, često morali plaćati. Osobito težak teret bio je džulus, porez za vršenje vjerskih obreda, zaveden negdje u drugoj polovici 17. st. Njega su plaćali gvardijani triju samostana svake godine i prilikom nastupa novog vezira. Kako su se veziri često mijenjali, to bi ponekad platili i po tri pa i četiri džulusa na godinu. Ukupni trošak u novcu za jedan džulus bio je tijekom godina 1770-1800. prosječno 1.400 groša, od čega je na fojnički samostan otpadalo 600, na sutješki 420 a na kreševski 380 groša. Uz taj iznos valjalo je veziru predati i 1 ovna, 2 oke šećera, 20 kruhova, 20 sapuna i 2 svijeće od pola oke voska u svakoj. Slično su davali u naravi i sarajevskom muli. Nešto manje morali su davati kadiji i serdaru, koji su se mijenjali svakog mjeseca.
Iako, u poredbi s drugim davanjima, džulus i nije bio tako visok, njegova učestalost i redovitost značila je strašno opterećenje za samostane. Prema A. Ćoriću, fratri su kroz 180-190 godina, koliko su predavali džulus, isplatili svotu od 70.000 dukata.
O porezima u 18. i prvoj 19. st.Kroz taj period (tj. tokom 18. st. pa do 1839.) broj izvanrednih nameta od 20 koliko ih je, po prilici, bilo u XVII. stoljeću, porašće na 97, dok će njihova količina biti najčešće neodređena i stajaće u punoj ovisnosti od svake konkretne situacije i nahođenja ubirača...; za kakve su sve besmislice uzimani (nameti) pokazuju najbolje njihovi nazivi... porez za «zube», čije je ubiranje motivisano time što su državni službenici za vrijeme jela kod seljaka trošili svoje zube, dok su tri nameta nosila naziv: «za vazduh» (tayyarat).
Avdo Sućeska. Ajani (Djela ANUBiH, knj. XXII), Sarajevo 1965. str. 62-63.
Drugi izvor nevolja bio je sudski i upravni sistem turske carevine. Umjesto da vlast za suce i upravnike postavi sposobne i poštene ljude, ove su se službe (osobito služba suca-kadije) prodavale pa ih je trebalo kupiti za znatan novac i to svake godine iznova. Ovi položaji nisu nosili neku plaću: činovnik se za izdatu svotu kojom je kupio svoju službu i za svoje uzdržavanje morao namiriti od stanovništva, posebno onoga koje nije bilo zaštićeno - od kršćanske raje. Pristojbe (takse) određivao je sudac ili upravni činovnik najčešće po svojoj volji. Kazne za prekršaje bile su stroge i opet samovoljno odmjerivane; najomiljenije su (gdje ih je bilo moguće primijeniti) bile globe. Budući da stvarnih prekršaja nije bilo dovoljno, valjalo ih je izmisliti i za te izmišljene (a ničim dokazane) prekršaje valjalo je plaćati visoke svote. Tome je pridolazilo i ucjenjivanje: plati, ako nećeš da dadnem na tebe tužbu (da te odilamim); onda ćeš platiti daleko više!
2. Patnje franjevaca i kršćana od strane TurakaSvega ovoga bilo je u turskom carstvu i ranije - u 17. i prvoj polovici 18. st. ali je sada - u ovom razdoblju - ovaj način dosegao vrhunac. To je bio prvi i najveći izvor patnji kršćanske raje i fratara. Da ne bi izgledalo da su ove riječi pretjerane ili izmišljene, iznijet ću nekoliko poreza, napose džulusa, koji su pogađali franjevce u ovo vrijeme; patnje običnog kršćanskog svijeta najčešće su prošle nezabilježene.
a) G. 1773. kajmekam (namjesnik) Ali-paše Dagistanlije zatražio je od fratara džulus pa su mu fratri dali 200 groša s molbom da ih pričeka dok skupe novce za džulus od trgovaca. Platili su ga nakon mjesec dana (oko l.400 groša).
b) G. 1778. predali su fratri četiri džulusa u 12 mjeseci; jednom zgodom kad su ga davali, proveli su osam dana u tamnici unatoč tome što je fermanom iz g. 1775. bilo zabranjeno uzimati poreze pa i džulus.
c) G. 1785. opet su fratri platili četiri džulusa na godinu, iako je u fermanu od g. 1783. izričito stajalo da su oni slobodni od svih javnih danaka.
d) Skupljači harača ranije nisu napastovali fratre ali se u ovo vrijeme bezvlađa i nepoštivanja sultanovih fermana (kako se to vidi iz sutješkog i kreševskog ljetopisa) događalo da su oni ovaj porez i od fratara tražili i na silu ga uzimali. Neki su hvatali pojedinog fratra na putu, vezali ga za drvo, dok ne bi platio. Kreševski ljetopis govori o Hadži-Smailu, koji je svezao sutješkog gvardijana i pješice ga, sam jašući na konju, tjerao; kasnije je slično učinio s ostalom dvojicom gvardijana, pa mu je svaki morao dati po 400 groša; sutješkog su gvardijana, «na sudenju», tom prilikom gurnuli niz stepenice a onda ga zatvorili u konjsku štalu.
Još su daleko gore bile najvećim dijelom izmišljene optužbe ("musevede" ili potvore); najčešće su ih oklevetali da su proširivali zgrade (crkvu, samostan, štalu), da su nabavljali grožđe, da su kopali blago, da su nagovarali Turke da se pokrste ili da su Muslimani kršćane kušali povratiti u katoličku vjeru, da su kupovali zvono i slično. Opet je - za ilustraciju - potrebno navesti barem nekoliko pojedinačnih tužbi, najčešće podvala.
a) G. 1760. - da je neka sarajevska Turkinja ulazila u sutješku crkvu i "da su fratri sa njom ašikovali", pa su fratri platili 34 groša.
b) G. 1770. da su došli neki popovi iz Moreje ( = Grčke) koji bune narod. Na to je vezir poslao nekoliko svojih pašalija da pregledaju samostane. Nisu našli ništa, ali da iznudi novac, pašin predstavnik rekne fratrima: "Ili mi dajte pet kesa (2.500 groša) ili će vam stradati deset fratara" (tj. povest ću ih u Travnik). I poveo je gvardijana ali su se putem kod Busovače nagodili da mu dadne 1.190 groša.
c) G. 1777. neka se muslimanka iz skopaljskog (gornjovakufskog i bugojanskog) kraja zagledala u nekog Dalmatinca pa je s njim pobjegla na mletačko područje. Mustaj-paša Skopljak za to optuži kod paše Čengića fratre i zatraži da se sva tri gvardijana objese. Nekako se stvar smirila sa 900 groša. Stradali su i skopaljski katolici: paša ih je oglobio sa 800 groša a trojicu muškaraca i jednu ženu objesio. U međuvremenu, Mlečani su djevojku vratili u Bosnu!
d) G. 1780. potvorio je fojnički kadija kreševskog gvardijana da je načinio crkvu a ne pojatu (za koju je imao skupo dobivenu dozvolu). Kad se ta optužba pokazala kao obična podvala, rekao je da fratri prate pokojnika s križem u groblje. Za prvu optužbu platio je gvardijan 348 groša a za drugu 1.300 groša.
Dokumenat koji donosimo pisan je turski ali izvana nosi kratki sadržaj (to i znači "regest", ili "res gesta") na našem jeziku; ovdje ga donosim da se vidi kakve su se sve nevjerojatne, nemoguće, stvari podmetale fratrima i na što su morali trošiti novce. Za navedenu svotu mogle su se sagraditi dvije kuće.
«/God./ 1807. 14. IX. Bujruntija Mehmedpaše u kojoj piše kako Parok O. Josip Ivić nije prikopavao Muslimani djece ni prinosio u kršćansko groblje, mrtvu nju krsteći. Za koju madu (= parnicu) štetova šest kesa, /što/ čini gr/oša/ 3.000. /To je/ šteta koju na župi ne pamti toliku niko.
Josip Matasović: Fojnička regesta, Spomenik SKA, knj. LXVII. Beograd 1930. str. 242.
e) G. 1794. rekli su Turci da je fra Tomo Dafinić (Dapinić) dao otrovni melem Ivanu Peliću i da je on od toga umro. Kazna je bila 846 groša.
U ljetopisima se može naći još mnogo sličnih slučajeva. Te stvari današnjem čitaocu možda i ne izgledaju osobito važne ali one su i u 17. i u 18. st. dovodile samostane na rub propasti; tako su i početkom 19. st. kreševski fratri pomišljali da zbog prezaduženosti napuste svoj samostan.
Neredi koji su u Bosni izazvani turskim neuspjesima na fronti i vrlo malen ugled središnje vlasti pogodovali su i u ovo vrijeme nasilju pojedinaca i još više otežavali bespravni položaj raje i fratara umorstvima franjevaca i katolika npr. fra Luke Mikulića (1769), fra Tadije Tomića (1783), fra Lovre Milanovića (1807) i fra Joze Valentića (1807), koji su s čista mira ubijeni a vlast ostavila nekažnjenima njihove ubojice. Tako su također ubijeni s čista mira npr. Ivka r. Suđerić (1768) i Luka Vidović (1804) a brojni su kažnjeni bezdušnim batinanjem po stopalima ("da im meso otpadne!"), nečovječnim tamnicama s podlijevanjem vode i tome srodnim strahotama. Vlasti često ne osvećuju umorstvo katolika ali pogibiju muslimana ne puštaju neosvećenu. Kad je g. 1781, nedaleko od Fojnice, poginuo neki Sinanović, Turci su potvorili neke vinare da imaju s tim veze pa su ih šestoricu zatvorili, udarili im mnoge štapove, jednome 520, a štapovi su bili klincima okovani i otrovnom vodom pokvašeni; naravno je da su svi stradali (umrli) a jedan od njih bio i obješen, iako Turci - ni na svom sudu - ničim nisu mogli dokazati da su jadnici krivi.
I u ovom je vremenu nova teška nevolja zadesila bosanske franjevce: požar kreševskog samostana. Na sam Uskrs g. 1765. buknula je vatra najprije u samostanu a onda u crkvi i za dva sata sve preobratila u pepeo izuzev podruma i stvari u sakristiji. Dugo i uporno obraćali su se molbama za dozvolu da ponovno izgrade samostan i crkvu vlastima u Travniku, Sarajevu i Carigradu, dok je konačno - nakon dvije godine, uz golem izdatak - nisu dobili. S velikim oduševljenjem (i gotovo s jednakim strahom - da protivnici ne ometu gradnju) podigli su i crkvu i samostan za tri mjeseca. Izdaci su - razumije se - bili znatni ali je karakteristično da su Turci uzeli gotovo triput toliko za dozvole i preglede (8793 groša) koliko je stajala sama izgradnja (građa, majstori i radnici) tj. 3.313 groša. I nakon što je konačno pregledana i proglašena ispravnom (tj. nimalo veća nego što je ranije bila), sarajevski je mula još pet puta tražio ponovne preglede i izmuzao svaki put dosta novca za sebe //
http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/povij ... -1831.html
