Pa šta ti nije jasno ovo su knjige koje opisuju WW1 tada ste za interese Monarhije Bošnjaci, valjda znate kako ste sebe sami nazivali tada.

Bilo je masa popisa prije toga a na ni jednom nisu se htjeli izjasniti nazivom koji im je nadjenuo katolički austrijski okupator.

I ona grupica koja je prihvatila taj naziv - npr. Mehmed Kapetanović Ljubušak, uglavnom su se obraćali muslimanima, tiskovine su pod Bošnjacima razumijevale samo muslimane... katolicima i pravoslavcima se njihova propaganda uopće nije bavila.

Normalno kad je i ovima bilo jasno da od toga nema ništa i da su u BiH već formirane nacije Hrvati i Srbi.

Lijeva je glasaš Komšića, katolik "Bošnjak".
Ova u sredini glasač SDA, Bošnjak "Bošnjak".
Ova desna glasač Bosića, pravoslavka "Bošnjak".

Trebaju Josipu Brozu u svakom gradu spomenik dignuti što je od njih bar malo europski narod napravio.

Turske žene i đevojčica... pa đe broto da im kaže da su oni Bošnjoci?!

Liči na Afghanistan. Sve isto kao kod ISIL danas. Minus kafirska vozila, smartphones i žene mogle same hodati ulicom.

Žena koja je radila sa pčelama, i desno pravoslavna "Bošnjakinja".
Ako netko kaže da se ta dama oblačila zbog strogih islamskih zakona koje su ostavština Turaka taj je ustaša, Ćetnik i laže kao fašista.

Interesantno je kako se Rijaset IS prilagodio.
Član 1 ovog zakona objašnjava razloge donošenja ovog
zakona: “Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i
masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vijekovna oznaka
potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša
ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u narodnooslobodilačkoj
borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj
se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom,
kulturnom i privrednom životu zemlje, zabranjuje se nošenje
zara i feredže i svako pokrivanje lica žene.”16
Zakon je propisao kazne za nošenje zara i feredže, nagovaranje
i svaku radnju koja bi bila usmjerena na podsticanje
nošenja zara i feredže. Raspon kazni bio je od 20.000 dinara do
dvije godine zatvora.
Ovakve drakonske kazne za radnje koje u osnovi predstavljaju
osnovna ljudska prava (oblik i vrsta odjeće), bile su karakteristične
za tzv. revolucionarna prava, koja su bila u službi određene klase
i njenih interesa. Pošto je tadašnje socijalističko pravo religiju
smatralo jednim od osnovnih klasnih neprijatelja, i samo određeno
(vjersko) oblačenje “moralo” je biti sankcionirano.
Ipak, novoj vlasti trebalo je nekoliko godina da se odluči za
sankcioniranje ove “muslimanske” nošnje. Sasvim je normalno
da je postojao otpor među najširim muslimanskim slojevima
skidanju zara i feredže, koji su na ovim prostorima nošeni
stoljećima. Kao što je poznato, još je reisu-l-ulema Džemaluddin
Čaušević, na Kongresu muslimanskih intelektualaca 1928. godine
u Sarajevu, izjavio da pokrivanje ženskog lica nije šerijatski
propis i da je rješenje muslimanskog ženskog pitanja važan uvjet
općeg napretka svih Bošnjaka. Ova fetva uglednog bošnjačkog
reisa, često je korištena kao šerijatski argument da zar i feredža
ne predstavljaju vjerski propis, nego je to tradicionalna nošnja
pristigla s Bliskog istoka s dolaskom Osmanlija na Balkan i
prihvatanjem islama na ovim prostorima.
Drugi kongres Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Bosne
i Hercegovine iz 1947. godine donio je rezoluciju o otkrivanju
muslimanki, a sve žene muslimanke učesnice spomenutog kongresa
skinule su i odbacile zar i feredžu.17 Pri Glavnom odboru
AFŽ BiH čak je, 1948. godine, osnovan poseban odbor za skidanje
zara i feredže. Režimu je, itekako, bilo stalo do podrške ove
akcije u najširim muslimanskim slojevima, pa su širom Bosne i
Hercegovine ovu akciju “podržali” razna radnička udruženja,
predstavnici javnog i kulturnog života, “napredni” muslimani itd.
Posebno je bila značajna podrška vodećih ljudi Islamske vjerske
zajednice, koju su nove vlasti lahko osigurale, jer su u sami vrh
Zajednice postavile sebi lojalne ljude.
Tako je novoizabrani reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić, u
svom nastupnom govoru, održanom prilikom primanja menšure,
12. septembra 1947. godine, između ostalog, u vezi pokrivanja
muslimanki, izjavio:
“Jedno bolno pitanje koje pred nama stoji, kojem moramo
posvetiti veliku pažnju i gdje trebamo hitno intervenisati jeste pitanje
jednakopravnosti naše muslimanke. Stotinama godina mi smo
ženi uskraćivali najelementarnija prava, prava na prosvjećivanje i
slobodu. Iako je Muhammed, a.s., prije 14 stoljeća rekao: “Traženje
nauke obavezno je za svakog muslimana i muslimanku”, ipak
17 Milišić, Senija, Emancipacija muslimanske žene u Bosni i Hercegovini (Poseban
osvrt na skidanje zara i feredže), u knjizi Urbano biće Bosne i Hercegovine, Institut
za historiju i Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996., str. 140.
Br.11-12 Prestanak važenja šerijatskog prava... Str.1067
još i danas ogromna većina naših žena nepismena je. Jedna od
dragocjenih tekovina oslobodilačke borbe naših naroda svakako
je proklamovanje ravnopravnosti žene. Ali, nažalost, ova ravnopravnost
kod muslimanke ne može doći do punog izražaja, jer
joj smeta zar i feredža. Otkrivanje žene sprovedeno je u mnogim
islamskim državama, u nekim čak i silom zakona, a ipak kod nas je
većina žena pokrivena. Pa zašto smo u tom pitanju tako uporni?18
Ovo pitanje razmatrao je i Vrhovni vakufski sabor Islamske
vjerske zajednice u FNRJ i zauzeo slijedeći stav:
“Vrhovno islamsko starješinstvo u svojoj sjednici od 1.
novembra 1947. pozabavilo se pitanjem otkrivanja muslimanki i
donijelo sljedeći zaključak:
‘Uputiti ulema-medžlisima odnosno organima koji vrše
njihovu funkciju da je pitanje otkrivanja muslimanske žene
objašnjeno Poslanicom Reis-ul-uleme i Rezolucijom Vrhovnog
vakufskog sabora, da pokrivanje žene nije vjerski propis i da
muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno otkrivene hodati
i vršiti svoje poslove. Stoga se preporučuje ulema-medžlisima,
odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da preko područnih
vjerskih organa prenesu ovu konstataciju na šire slojeve naroda
s upozorenjem da se predmetu ne prilazi s inatom, nego na
zgodan način i bez upotrebe sile, kako to pitanje ne bi do međusobne svađe
da se, e, ovome pitanju pristupa s puno takta i ljubavi, da se ima u
vidu i pomanjkanje odjeće itd., i da, po mogućnosti, ovo pitanje
rješavaju sami muslimani kao svoje čisto islamsko pitanje, tj. da
se nastoji da ovo pitanje uzmu u svoje ruke frontovci muslimani
i muslimanke.’”19
Sam stil ovog saopćenja otkriva više činjenica. Ako pokrivanje
(nošenje zara i feredže) nije vjerski propis, kako se
navodi u saopćenju, zašto se njime bave najviši organi Islamske
vjerske zajednice? Ako se spominje inat i upotreba sile, očito
je da je taj običaj (ako nije vjerski propis) duboko ukorijenjen
u najširim slojevima bošnjačkoga stanovništva i da je nerijetko
upotrebljavana sila u sprovođenju ovoga propisa. S druge strane,
spominjanje nedostatka odjeće otkriva činjenicu da su zaista neke
muslimanke i samim zarom sakrivale svoju sirotinju i neimaštinu.
15 Službeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 32, god. VI, Sarajevo,

Kakvo je tvoje mišljenje o tome. Okani se lijepljenja tuđeg teksta. Ili ti kuran ne dozvoljava da imaš svoje mišljenje.

Korrisnik.. to svojima postavljaj jer se oni i onako najvise" kunu u Tiiitu " ..
Jesu i vas komunjare guzile a vi jos uvijek za njima kukate..

Kako je sacuvao naciju kod Bosnjaka kada u vreme islamizacije nije postajala nacionalna svest kod naroda Balkana.
Bosna je bila velika drzava na Balkanu pre nego sto je osvojena, ako ste se razlikovali od Srba i Hrvata stvorili biste sebi ranije identitet da vas Turci nisu okupirali.

Neovisna Srbija nije mogla sagraditi prugu prije 1884. uz stotinu afera kakve i priliče toj hajdučkoj prljugi i zaduživanja do grla.

opet vi o nacijama,nema nacija nigdi samo narodi,plemena etc.

Da sam znao kolko ce biti popularna ova tema kad sam je otvorio, nebi je ni otvarao.

Cisto da ponovimo malo stivo



btw, srbijanska historiografija.

Takodje kaze gospoja Olga

Odredbama Svištovskog mira (1791) zabranjuje se janjičarima ulazak u Beogradski pašaluk, ali se oni, posle nekoliko bezuspešnih pokušaja, po odobrenju Porte vraćaju (1799) u Beograd, a 1801. zauzimaju tvrđavu i ceo pašaluk. Pod svojim starešinama – zloglasnim dahijama – vrše nečuvena nasilja u Srbiji, a sečom knezova (1804) daju povod za Prvi srpski ustanak.

http://pescanik.net/janjicari/

Da srbujem malo, za Amidzu.

Evo ima I zanimljiv clanak o Bosnjacima.

http://pescanik.net/oko-posebnosti-bosnjaka/

Ponovni genocid u staroj Tu, ubijen starac...http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/hr ... i-do-smrti

Odlican clanak. Sazeto i precizno.

"
U nekakvome selu bio je jedan Turčin subaša od najvećih
zulumćara da su se od njega više bojali i Turci i hrišćani nego od
samoga vezira, ali cara, jer je svak mislio da ono što hoće subaša,
hoće i car i paša. Jedna baba onoga sela klela je više subašu no sve
selo za to, što joj je još u nje mladosti na zor Muslimani sina i poslao
na peškeš sultanu. Pred samu njezinu smrt dođe oni njezin sin
pašom u Bosnu, i odmah propita je li mu mati živa, pa pošto mu
kažu da jest, čini je k sebe dobaviti, i kaže joj se, da je on njezin
sin. Ona već u dubokoj svojoj starosti, a preprosta žena, ne znajući
da je paša viši od subaše reče sinu: — Ti, ubio Bog i taku carsku
milost! Kad te Muslimani, što te dajbudi ne učiniše subašom, da
zapovijedaš kao naš Hadži-Dedo?"

U Sarajevu jedan čifut izgubio zašivenu kesu novaca pa
pusti telala i obreče dati s blagoslovom sto groša onome koji
je bude našao. Pošto telal vičući prođe po sokacima, eto ti jednog
seljaka gdje nosi kesu:
— Evo, trgovče, valjda su ovo tvoji novci što si izgubio.
Čifut pun radosti spopadne kesu, pak je otvori i stane novce
brojiti; ali mu se odma okrene radost na žalost kad pomisli da
mu valja dati sto groša onome što je našao; i stane misliti kako bi
mu ji ne dao. Tako, pošto izbroji novce, reče seljaku:
— Ti si, dakle, pobratime, izvadio tvoji sto groša, jer je u
kesi bilo osam stotina groša, a sad nema više od sedam stotina?
Dobro si činio! Fala ti!
Siroma se čovjek upropasti kad čuje to, i više mu bude žao
na potvoru nego za obrečeni sto groša; zato se stane kleti i proklinjati
da se on novaca nije ni dotakao, nego da ji je onako donio
kao što ji je našao; čifut pak ostane tvrdo pri svome. I tako se
malo-pomalo svađe, i otjeraju se kadiji na sud. Pošto se obojica
zakunu: čifut da je u kesi bilo osam stotina groša a sad nema
do sedam stotina; seljak pak da se on novaca nije ni dodio,
nego da mu je onako donio kao što je našao, onda im mudri kadija
poznavši šta je i kako je, presudi ovako:
— Vi obojica imate pravo: ti si, trgovče, izgubio osam stotina
groša, a ti si, Hero, našao samo sedam stotina; tako to nisu novci
toga trgovca, nego nekakvoga drugoga čovjeka. Ti, dakle, Hero,
nosi te novce kući, pa ji ostavi dok ne dođe onaj koji je izgubio
samo sedam stotina groša; a ti, trgovče, čekaj dok ti se ne javi
onaj koji je našao osam stotina groša.

Selam-ozbog aga! Bio ti je ono jedan kmet u cuvenoga sa zla Rustanbega Rizvanbegovica, pa se pocne spremati, da ide u age. Stade misliti, šta bi ponio svome agi, da mu dobro ugodi. Da mu ponese grudu sira, malo je, a da mu ponese janje, opet malo. „Ima u Rizvanbegovica više nego u mene" pomisli. Sve mislio na jedno smislio: zna da bi svaki Turcin nazvao „Selam alec!" kad bi došao, a on bi svakome ucinio mjesto do sebe. „Vala mu necu baš ništa nositi, no cu mu reci „Selam alec!" pa ce biti dobro," U tpjem mislima krenu agi. Kada doce pred agu, nešto od straha, a nešto od navike, ne rece: „Selam alec!" nego „Selam-ozbog"aga!" — „Alecimu listomoc sinko!" rece Rustan beg, pa zovnu kavaza i rece mu: „Vodi, Alija Vlaha na Bregutovo, pa posijeci, majku mu njegovu! On se mojijem selamom maskari". — „Ne aga, ako Boga znaš!" pade mu kmet nogama. „Išti šta god hoceš! Samo mi život pokloni!" — „E vlaše, neka ti je sada af! Hajde doceraj onoga debeloga vola šaronju, i ne treba Vlahu vo šaronja!" — „Hej u zo cas ti ga ja tebi dodoh!" pomisli kmet, te docera agi vola šaronju. IV

Nijesu Turci vrapci. Došao Dalmatinac u tursku kavanu. Jedan Turcin pjevao uz gusle, pa u pjesmi sve srpske junake sjekao. To Dalmatincu nije bilo ni malo pravo, pa, cim Muslimani Turcin gusle, dohvati ih on, pa zapjeva: „Puce puška iz zelena luga, I iogodi hiljadu Turaka." —— „Ma, bolan ne bio, nijesu Turci vrapci!" rece mu jedan Turcin. „Ma Isukrsta ti, nasuo dosta gmize, pa se na sve strane rasprštilo! odgovori Dalmatinac.

Gatacki ocenaš. Došao Gacanin u Mostar. Mostarci ga poceli skopavat: „Vala ne znaš, Gacanine, ništa, kolik junac!" — ,.Vala znam više, no vas i jedan!" — — „Vala ne znaš!" — „Vala znam!" — „Ama šta znaš, jadi te zadesili, kad ne znaš ni ocenaša!" Gacanin slucajno nije znao ocenaša, ama je znao, da je to molitva, pa ne htjede Mostarcima reci „beli!" no se dosjeti necemu, pa ce im reci: „Vi kažete, da ja ne znam ocenaša, a ja velju, da znam bolje no vas i jedan. Ako ga ne ocitam prije, no i jedan vaš, evo zdrava pleta cesarovijeh para, a vi dajte meni, ako ja prije ocitam, dajte, ako nijestežene!" Mostarci postave pletu i izberu jednoga, koji ce se goniti s Gacaninom. Mostarac poce hitro citati: „Oce naš, e jesi i t. d." a Gacanin zinu, koliko igda more bolje i brže: „Ocenaš cidinaš, Ðidi jesi na nebesi Ala veri, ne operi, Prka, zvrka, amin!" Još nije Mostarac ni polovinu svoga ocenaša ocitao, a Gacanin svoj vec svršio. „To nije vas ocenaš. Nije u ocenaša na kraju „amin", no „od lukavago" poceše mu, prebacivati Mostarci. — „Ja sam kazo i „od lukavago". Ne znate li jadni ne bidi da treba poslije svake molitve reci „amin". Cvanciku mi na srijedu ! Izgubili ste oklad". Mostarci od huke i galame Gacaninove nijesu ni culi, šta je Gacanin citao, no su mislili, da je baš ocitao ocenaš, te dadnu cvanciku, a Gacanin svijetla obraza krenu u caršiju, te kupi soli. VI. Nu. nu, davola! Šta ce sad biti? Došao Crnogorac u tursku mehanu, pa navale na njega Turci, da im zapjeva. Crnogorcu to nije bilo milo, ali oni hoce pa hoce. „Zapjevaj Crnogorce, ama kakvu lijepu, valahi ti ne gine zdrava cvancika!" Kad cu Crnogorac da je govor o cvanciki, zaište je najprije, a oni mu je dadnu. Crnogorac uze gusle, pa zapjeva: „Turci jesu cmilje i bosilje". — „ Aferim Vlaše! na to ce mu Turci „Baš i jesmo cmilje i bosilje, kžo kad nam trag miriše. Nu dalje!" Crnogorci šarena goveda".— „I ta ti je dobra. Valahi, ako si i Crnogorac, beli ste budalasti, taman ko šarena goveda!" —„Poletiše šarena goveda.". — — „Nu, nu davola! Šta ce sad biti?" — „Pogaziše cmilje i bosilje" — „Turi Vlaše gusle. Nece goveda bosilja. Lažeš valahi!"

Bosna, 1941. vjerojatno Sarajevo.

Pazite Turci odavno podvili rep i pobjegli, i ove scene su bila normala. Dok se po Europi plesali valceri, svirale violine Bosna se sa ovakvim rigidnim i nazadnim stvarima zahebavala. Takav mentalitet im i danas ostao.

1936.

Vidi joj se peta. To je taj nemoral koji je donijela Austro-Ugarska i njihove zapadne pokvarene žene.