Prva dva sela(mezra označuje napušteno selo) su danas sela kod Cazina s čisto muslimanskim stanovništvom. Ako su ta sela bila prazna 1604., njihovi današnji stanovnici ne mogu biti starinci. Ovo nije samo slučaj ovih sela, nego čitave Bihaćke krajine. Samo u tvrđavama kao što su Bihać, Cazin ili Bužim defter uopće bilježi stanovništvo. A ako je zemlja bila prazna, kome će je vlasti dati nego bivšim vojnicima? Naravno da oni nisu svi bili iz Anadola, ali ovdje se radi o kolektivnoj tradiciji. Dobar dio stanovništva zna da su porijeklom od naseljenih spahija, ali teško da bi se nakon 300 godina zadržala tradicija o individualnom porijeklu svakog roda. Umjesto toga, imamo stvaranje kolektivne tradicije o Anadolu. To isto tako ne govori ništa o brojkama i porijeklu stanovništva koje čini izvorni genetski fond. 200 spahija i 4800 domaćih bi mogli biti preci čitave Bihaćke krajine, a da opet rodovi tih spahija čine pola stanovništva po muškoj liniji. Jedno s drugim nema direktne veze.

He, for instance, had assumed that the term mezraa, found in the registers, always denotes a deserted or destroyed village. S. Dimitrov, however, has pointed out that a reference to mezraas
5 in tax registers is most often an indication of an initial stage in the formation of a new village as a result of population increase and expansion of agriculture,6 i.e., an indication of a process that is the opposite of that envisioned by Gandev.

Šta je s mezrama u Bosni koje su ponovno naselili katolici iz primjerice Hercegovine, Imotske krajine? Kako su to Turci dozvolili i kad je krenulo ponovno naseljavanje?

Evo, primjerice mezra Studenci, Tešanjski defter.

Mada ih zovu Kalajdžijama, ni u Bijeloj kao ni u Modriči i Porebricama, ne znaju da je itko od njih bio kalajdžija. Koliko se u Bijeloj o tome zna, u ovo je mjesto uvijek dolazio kalajdžija iz Čipuljića kod Bugojna i radio bi kod česme u Bijeloj-Varoši.

Smješteno uz drevni put u samome podnožju prašume Koprivnice, Čipuljići su staro naselje (to je odavno službeni oblik imena naselja, a Filipescuovi Čipulići bit će da nešto vjernije čuvaju rumunski sufiks –ul). Danas je integrirano u grad Bugojno, a do rata 1992-95. nije bilo važno nikomu osim samim njegovim stanovnicima, te arheolozima i etnografima. Doista, malo je takvih naselja: nema ni jednoga razdoblja iz starije kulturne povijesti Bosne koje se u Čipuljiće nije „upisalo“. Tu su pronađeni i evidentirani reprezentativni ostaci iz prahistorije, antike, ranoga kršćanstva, srednjega vijeka. A na lokalitetu Pod nađen je najstariji zapis – vaza s fragmentom pisma, vjerojatno umbroetrurskoga, iz cca 600. godine prije Krista. U obimnoj znanstvenoj literaturi o različitim aspektima čipuljićkih kulturnih slojeva pisali su svi najvažniji bosanskohercegovački istraživači i znanstvenici, od pionirskih zapisa Ivana fra Frane Jukića polovicom 19. vijeka u kojima je Bosna prvi put samu sebe ugledala, do Carla Patscha, fra Otona Knezovića, Marka Perojevića, Joze Petrovića, Marka Vege, Esada Pašalića, Veljka Paškvalina, Pave Anđelića, Nade Miletić, Ive Bojanovskoga, Borivoja Čovića… Nije manje zanimljiva ni čipuljićka demografsko-identitetna priča. No, literatura o tome je oskudna, i tu dolazi na svoje naš „hemičar i činovnik punciranja“ Filipescu: svi koji su o Čipuljićima u vezi s tim išta napisali ili samo zabilježili, kao na primjer veliki Hamdija Kreševljaković, oslanjaju se na njegov spomenuti članak iz Glasnika Zemaljskog muzeja.

Poslušajmo kako Filipescu uvodi čitaoca u svoj rad o čipuljićkim kalajdžijama, njihovom jeziku i etničkom porijeklu:

Ko je u Sarajevu prvi put iz Baščaršije pošao u Kazandžiluk, tog je sigurno iznenadilo silno lupanje, koje dolazi iz radionica kazandžija, pa ako se onda malo okolo obazrio, vidio je kako se desno i lijevo u radionicama živo radi, kao da se svi u poslu nadmeću, ko će više uraditi. U jednoj radionici prave se kotlovi, u drugoj ibrici, u trećoj table i džezve, u četvrtoj se opet finije table, džezve i ibrici kalemle (cizeliraju) i bolje stvari glade (poliraju). Osim ovih radionica, u kojima se samo bakreno suđe pravi, ima jedna radionica, u kojoj se ništa drugo ne radi već se samo ove bakrene stvari i staro bakreno suđe kalajisava. Ova radionica je mnogo jednostavnija od kazandžijskih, jer se tu ne vide oni mnogi nakovanji, kalemi i drugi halat za izrađivanje suđa. U radionici vise obično na klincu šipke od kalaja, koje se iz daleka blistaju, a na podu ima po nekoliko novih suda, starih kotlova, sahanova i tepsija, dimirlija itd, od kojih se nekoji sudovi ribaju ili na vatri kalajisavaju. Ako su bakrene stvari namijenjene da se u njima ma kakovo jelo ili piće čuva, kuha ili peče, moraju se prije svega kalajisati. Kalajisati znači bakrenu površinu s kalajom (kositrom) prevući. Ova prevlaka od kalaja čuva da bakar ne oksidira, ako dode u dodir s jelom i pićem, i da ne nastaju oni bakreni spojevi, koji su ne samo za zdravlje štetni, već i za život ljudski pogibeljni. Pošto kazandžije svoje izrade ne umiju kalajisavati, to ih moraju kalajdžijama odnijeti. Akoprem imade kalajdžija po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer oni putuju po svojem poslu od mjesta do mjesta, osobito u jeseni, to sam siguran da je malo ko pobliže na čisto, ko su kalajdžije i kakav je taj jezik, kojim oni među sobom govore, i za to ću ovdje progovoriti o kalajdžijama i njihovom zanatu.

Prilikom jednog mojeg putovanja bio sam u Čipulićima, selu na jugozapadnoj strani od Bugojna. Čim se izađe iz Bugojna cestom, koja vodi u Livno, vide se Čipulici i toranj istočno-pravoslavne crkvice. Selo Čipulići je inače vrlo lijepo, a kuće koje su na cesti čine na prolazećeg putnika dobar utisak, jer su sve bijelo okrečene i lijepo uređene te se ovako Čipulići razlikuju od ostalih sela u Bosni. Veći dio kuća je na brijegu s lijeve strane ceste. Čipulići sa svojih 120 kuća imadu oko 450 stanovnika, od kojih su 2/3 same kalajdžije. Pošto sam se interesirao da vidim, kako ovi majstori rade, otišao sam pred jednu kalajdžijsku radionicu i gledao sam, kako kalajdžijski momak jedan stari kotao sa stučenim kamenom riba, a majstor na vatri drugi kotao okreće i kalaj po kotlu pamukom rastire. Kad je majstor kotao s vatre skinuo, metnuo ga je da se ohladi i uzeo je kotao, kojeg je momak do sada ribao, i pošto ga je iznutra i izvana dobro razgledao, dao ga je opet momku s riječima: „Frjakaj još koldara“ (to znaci: Ribaj još kotao). Momak je na to iznova poceo ribati, docim je majstor odmah vatru redio, a onda uzeo jedan sahan i htio ga na vatru metnuti. Ja sam medutim razmišljao o rijecima „Frjakaj još koldara“, te sam majstora, koji je baš vatru redio zamolio da mi kaže, kakav je to jezik, kojim je on malo prije sa svojim momkom govorio. On mi odgovori, da je to kalajdžijski jezik. Na to sam mu kazao, da sam i ja razumio što je malo prije momku rekao. Pošto mo majstor začudeno pogledao, pitao me odmah, odakle sam. Ja sam mu kazao, da sam iz Sarajeva i zamolio sam ga, neka mi kaže, gdje su oni taj kalajdžijski jezik naučili, pošto me to jako zanima. Sad mi je kalajdžija pripovijedao, da je to karavlaški (rumunski) jezik i da su oni taj jezik od svojih roditelja naučili, koji su ga u kući dobro govorili, ali da sadašnji naraštaj samo u zanatu kalajdžijski govori. Kazao mi je još i to, da samo stariji majstori umiju dobro kalajdžijski, ali da oni nijesu sada u Čipulićima, već da su po svijetu. Na to sam ga opet zamolio, da mi kaže pojedine riječi u kalajdžijskom jeziku, jer sam rad da ih napišem. Isprva ne htjede mi kazati, već me stao ispitivati, zašto mi to treba a kad sam mu rekao, da bi o tome nešto napisao, da svijet znade kako kalajdžije govore, počeo mi je odmah kazivati pojedine riječi, što sam i zabilježio. Osim majstora kazivao mi onda i njegov kalfa, što bi ga ja pitao, ili što je on sam htjeo. Za nekoliko časaka skupilo se oko radionice više mladića i jedan starac, koji su me radoznalo posmatrali kako pišem, što mi majstori kazivaju, te pošto su ispitivanjem od majstora doznali zašto pitam i ko sam, počeše mi i oni ponešto diktirati ali mi nije moguće bilo sve napisati što su mi kazali, jer je svaki od njih ponešto dovikivao te nijesam mogao razabrati sve a kamo li sve napisati, pošto sam za mnoge riječi morao pitati šta znače. Ja ću od riječi, koje sam notirao, jedan dio navesti, ali pošto se te riječi zbog poluvokala ne mogu dobro napisati našom azbukom, to sam prinužden dodati i rumunski pravopis. Čičore (ciciore) = noge, japuša (iapuşă) = kobila, buna sjara (bună siară) = dobro veče, budi buljaca (budi buliaţă) = dobro jutro, kaca (caţaă) = kuja (pseto), porkača (porcacea) = krmača, funtulja (funtulia) = kava, zakre (zacre) = šećer, berbeke (berbeche) = ovan, kapira (capĭră) = koza, vaklja (vaklia) = krava, krcula (crzula) = forinta, dziga (dzigă) = kantar, zur (zur) = budala, lokma (locma) = zemlja, kasa (casă) = kuća, apa (apa) = voda, kuljaša (culiaşă) = mamaliga ili polenta ili pura, tasa (tasa) = pita (gibanica), panje(pane) = hljeb, gorzulja (gorzulia) = kruška, grmare (grmare) = novci, orzula (orzula) = šenica, ivte (ivte) = zob, kubura (cubura) = tikva, mutrala (mutrală)= ogledalo, kacula (caciula) = šubara, purintan (purintan) = musliman, vurgar (vurgar) — kršćanin, šorko (şorco) = katolik, piščatlan (pişciatlan) = ibrik… Iz ovoga se razabire, da je kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dijalektu. U Čipulićima ima više kalajdžija s rumunskim prezimenima, no ovo je donekle slavizirano; od tih sam evo doznao: Dučić (duce) = odlazi, Prendić (prende se) = započmi, Kojdić (coidică) = repić.

Iz kazivanja svojih domaćina u Čipuljićima, čiju vjerodostojnost nam svjedoči samo njegova riječ, Filipescu izvodi zaključak da je „kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dialektu“, te „da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna, koji su se svršetkom XVI. i početkom XVII. stoljeća u Bosnu naselili; to je bilo onda, kada su austrijske nadvojvode i Mlečani u pustim predjelima Primorja naseljavali Rumune iz Macedonije“.

@Glazbenik



Vučići iz Čipuljićā