Sagledao bih ovo pitanje i s povijesnog gledišta. Već je djelomično sagledano na temi Južnoslavenski jezici i na temi Kako razvidno razlikovati Srbina i Hrvata?, ali tamo nije bilo dovoljno velikog odaziva na raspravu o ovako važnom pitanju. Naime, jedan jezik/makrojezik danas se naziva idućim imenima: hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, bunjevački, bošnjački, bosansko-hrvatsko-srpski... Logično je da jedan jezik treba imati jedno općeprihvaćeno ime. Donedavno sam mislio da je riječ o dvama sličnim i srodnim jezicima: hrvatskom i srpskom. Sada ovo mišljenje dovodim u pitanje i razmatram mogućnost kako je to ipak samo jedan jezik i to hrvatski. Zašto? Tzv. srpski jezik izmislio je Vuk Karadžić. Prije Vuka ne postoji nikakav spomen pojma "srpski jezik. " Ako sam u krivu, dajte mi jedan spomen. Standardni oblik našeg jezika utemeljen je na govoru mog Dubrovnika, najvećeg hrvatskog znamena. Uvjerljivo najviše književnosti na našem jeziku prije 19. stoljeća je iz Dubrovnika. U Dubrovačkoj Republici jezik je nazivan slovinskim, ilirskim ili hrvatskim imenom. Razvidno je zašto su prva dva neprikladna i zašto je ispravno jedino treće. Službeni jezik u Srbiji je bio slavenosrpski koji nema nikakve veze s današnjim tzv. srpskim (ustvari hrvatskim) jezikom. Pojam crnogorski jezik isto nema nikakvih povijesnih spomena, nikada tako jezik nije nazivan. Pojam bosanski jezik je često korišten (više od pojmova srpski, hrvatski, crnogorski), ali bosanski je samo regionalna odrednica i govoriti o bosanskom je kao govoriti o ličkom jeziku. Znači jedino ispravno ime za naš jezik kojim govori 23 000 000 ljudi (među 50-60 najraširenijih jezika svijeta) je hrvatsko.

Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine tako nazivaju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.

Koji književnici nazivaju svoj jezik srpskim?

ZANIMA ME...

* Koje je po vama najprikladnije ime za naš jezik?
* Kako to da do danas nije usaglašeno ime za naš jezik?

Srpski...
Svi štokavci jekavci su srbi

svi pisci nabrojani u uvodnom tekstu , su s obale jadrana i bliže okolice, šta nam to govori? meni da su ostaci rimsko-bizanske kulture imale velik utjecaj i na hrvatsko stanovništvo doseljeno u to područje. vidimo da iz ostalih područja hrvatske(kontinenta) nema pisanih tragova, dakle, divljina. zato ne treba ni srbima prebacivati što ni kod njih nema takvih pisanih tragova, jer i to je u to vrijeme bila divljina.

za mene je moj jezik hrvatski, a kako će drugi narodi zvati svoje jezike, savršeno me ne interesira, a još me manje interesira bilo kakav pokušaj nametanja imena mog jezika drugim narodima...

Evo jedna zanimljivost na temu:

zašto inzistirati na jednom općeprihvaćenom imenu tih jezika?
koja bi svrha toga bila? nekakvo jezično ujedinjenje? nešto kao ilirska-južnoslavenska ideja .... ideologija? ili nametanje hrvatskog imena drugima. potpuni promašaj koji je u više pokušaja iz drugog smjera doživio slom. uz obilato krvarenje. komu to više treba?

i ne vidim da netko, recimo na slavenskom zapadu (češka-slovačka-poljska) inzistira na takvom nešto, ili na sjeveru europe gdje su norveški, danski, švedski i islandski srodni jezici ... pa opet ne vidim to inzistiranje na nekom objedinjavanju pod jednim imenom. svak se brine za svoje dvorište i gledaju svoja posla ... i tako zaprav najbolje surađuju. došlo im iz guzice u glavu nakon opetovanih potezanja oružja.




spomen srpskog jezika u povijesti? da ... doista rijetkost .... zapravo do XIX stoljeća i nema zapisa koji izričito govore o srpskom jeziku. barem koliko ja znam .... ako tko zna neki izvor bilo bi dobro da ga ovdje zalijepi. ne znamo kako je zvučao - izgledao za razliku od hrvatskog. u pisanoj uporabi i za službu božju bijaše crkvenoslavenski koji je pak temeljen na starom jeziku solunskih slavena.... taj crkvenoslavenski sličniji je današnjem makedonskom i bugarskom negoli današnjem srpskom standardu.




ne bih se tu s tobom u potpunosti složio. dovoljno je vidjeti "kajkavianu" ili "čakavianu" s obiljem djela .. krenuti od istarskih razvoda, marka marulića, petra zoranića, hanibala lucića ... pa na sjeveru djela antuna vramca, belostenca, habdelića .... o da, bilo je na čakavskom i kajkavskom puno toga. ako ne više od dubrovnika, a ono barem jednako. manje nikako.

ipak, dubrovnik je tada bio slobodna komuna - republika koja je slobodnim plućima dišila renesansu u relativno sigurnom okružju zahvaljujući svojoj diplomaciji, a ostali dijelovi naše zemlje pod turcima, austrijancima i mletcima i u preko sto godina dugom ratu.

vjerujem da se između ostaloga i zato u 19. stoljeću počela davati veća težina dubrovniku.

osim toga, tadašnji dubrovnik nije bio apriori štokavsko - jekavski. ima tu itekako djela koja su tako snažno prožeta i čakavicom i ikavicom. ipak je dubrovnik bio rubno područje gdje su se čakavica i štokavica doticale i miješale.

džore držić

....Gizdava t' jur nika vidih da gre vila
s kom ures i dika slavno t' se združila;
i rekoh sam sebi: zač nju svi ne slave,
tač na svit prî ne bi vila bez zabave.
Ovuj nam Bog izda, da svit njom napuni
lipostju od gizda, kom ju vrh svih kruni.
Rekal bih: ona je danici luk dala
i zviri striljaje po lugu vladala;
er se svak na svitu, gdi ona gre, čudi
da stavši na cvitu cvitku ne naudi.
Togaj cić svak pravi: ona je od vila
tanac u dubravi s vilami svodila ....

ovo je itekako i čakavica južnoga tipa.


uz to, štokavski jekavski nije bio, što se tiče etničkih hrvata, najbrojniji po govornicima. obalni pojas, otoci i istra su bili čakavski, sjeverozapad kajkavski, slavonija poslije protjere turaka štokavska ikavska, isto tako hrvati u bih ponajveć štokavski ikavci. štokavaca jekavaca bilo je najmanje u hrvata.

ok ... nije taj govor uzet za temelj standarda da bi se gradio samo hrvatski identitet već zato što smo taj govor - štokavski sa svojim raznim varijantama, dijelili s drugim narodima na tadašnjem slavenskom jugu. išlo se za govorom koji će biti bliži svim južnim slavenima, a ne samo hrvatima. to je bit ilirstva. i ispala je velika pizdarija.





čekaj, tu stavljaš i slovence, makedonce i bugare?



uh ... ovo vrvi čakavicom .... u kombinaciji sa štokavskom ikavicom ... .




prije XIX stoljeća nema govora o nekakvoj srpskoj književnosti i književnicima.

a svoj jezik trebamo nazivati hrvatskim i samo hrvatskim imenom. i nikako više drugačije.

drugo je povijesni osvrt na jezik gdje se on iz raznih razloga nazivao slovinskim, dalmatinskim, slavonskim, iliričkim ... etc. ... to ne treba držati u ladici i skrivati (ja sam ga osobno sklon nazivati ga i hrvatskim trojezikom), ali danas taj jezik može biti samo hrvatskog imena. ostalim čudnovatim imenima "našega jezika" udijeliti ekstremno jak udarac nogom u guzicu s hrvatskih prostora.

Nije, postoji spomen srpskog jezika i iz 14. stoljeća i kasnije.
N.pr. čak u Bosni su neke povelje nazvane srpscie (uz latinske).
Tu su u vezi i jezik i pismo, no činjenica je
da je jezik tu i tamo i u Dubrovniku i u Bosni nazvan i srpskim, napose
u 14. i 15. stoljeću.

Oko identiteta tih jezika i sl:
http://www.scribd.com/doc/109296791/Hrv ... i-Protimbe

U povelji Kotromanića srpskim se naziva pismo, a ne jezik. Četiri su inačice teksta: dvije latinski, dvije srpski. Međutim, sve su pisane slavenskim jezikom, samo dvije latinicom (latinski), a dvije ćirilicom (srpski). Znači to nije spomen pojma "srpski jezik. " Postoji li ijedan spomen tog pojma bilo gdje prije Vuka Karadžića? Istina je da se štokavska (i)jekavica od hrvatskih zemalja govori samo u Dubrovniku, u Bosni i u Hercegovini. Međutim, najcjenjenija književnost je dubrovačka i zato je bilo opravdano uzeti za osnovu standardnom jeziku dubrovački govor. Našim jezikom govori 23 000 000 ljudi: oko 21 000 000 ljudi kao materinskim, oko 2 000 000 kao stranim. Svako dokazivanje da su hrvatski i tzv. srpski dva različita jezika izaziva podsmijeh. Standardi ne da su slični/srodni, nego istovjetni. Nema nijedne jedine razlike. Koja je razlika između latiničnog (i)jekavskog tzv. srpskog i hrvatskog? Nikakva. Nema nijedne riječi za koju se pouzdano može reći kako ju koriste Hrvati, a ne koriste Srbi. I obrnuto. Stoga je u pitanju samo jedan jezik i to hrvatski.

I onda dođe neko isti ko ti samo Srbin i napiše:

Pa ti onda dokaži da nije u pravu isto onoliko koliko i ti

Spomen pojma "srpski jezik" prije Vuka?

Ajde molim te objasni mi kako može biti srpsko pismo, a da nema srpskog jezika, pa valjda je pismo produkt jezika, štoviše, rijetki narodi imaju razvijeno svoje pismo, a ti tvrdiš da narod koji je razvio svoje pismo, nema svoj jezik?
Tvoja tvrdnja je kao kad bi tvrdio, da je prvo izumljena žarulja, a nakon nje se neko sjetio izumiti struju

1412. godina

Džabe pišete.. sve je to 100% bošnjačkobosanski. Samo što je zabranjivano da se tako zove.

a što je to srpsko pismo? ćirilica??

hoćeš reć da je to srpsko pismo?

nije ono nastalo u srbiji, niti je stvoreno samo zarad srba .... a još manje su srbi narod koji su razvili ćirilicu kao svoje autohtono pismo.

u davnini, nekomu sa strane tko nije pisao tim pismom ili ga prije vidio, to je i moguće nazvati srpskim slovima ili pismom ako je preko srba došao u kontakt s tim tipom pisma. ali danas tvrditi da je ćirilica srpsko pismo jest bedastoća na megatisućitu potenciju.

to je nebuloza kao i latinicu zvati hrvatskim pismom .... postoji samo hrvatska inačica latiničnog pisma, neki ju zovi "gajica" ... prilagođena hrvatskom jeziku.

čak niti glagoljicu ne možemo zvati hrvatskim pismom jer ju nismo mi izmislili ... ona je hrvatima došla iz velike moravske tj. padom iste države pod ugre kada se sa izbjeglicama i dio slovinskih kršćanskih svećenika prebacio na jug u hrvatsku dopeljavši sa sobom glagoljicu kao pismo za bogoslužje na narodnom jeziku. znamo tko ju je sastavio i zašto prije toga. mi smo je međutim samo nastavili koristiti. i poslije razvili svoju karakterističnu uglatu inačicu, kasnije i kurzivnu ... u nekim krajima hrvatske i do 19. stoljeća je bila u uporabi.

ovo je tiskano u 19. stoljeću. pretpostavljam u crnoj gori.

po meni ne bi bio sporan sam spomen srpskog jezika .... ljudi koji su se zvali srbi vjerojatno su tako i zvali jezik kojim su besidali .... ali molim lijepo, ima li dokument i izvor ravan npr. istarskim razvodima gdje je napisano:

I tako onde obě strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim.

sve je to dostupno u državnom arhivu, nebrojeno puta objavljeno i obrađeno .... to tražimo .... ali izvora prije devetnaestoga stoljeća i ne nađoh glede srpskog jezika. s hrvatskim jezikom to nije problem ... izvora je napretek. od sjevera, zapada sve do istoka i juga ..... do dubrovnika. i svi ti izvori danas pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu , bili oni u današnjoj hrvatskoj ili u bih. druga je stvar što neki vole svojatati i prekrštavati .... to više govori o njima.

Zapravo možemo njenu varijantu uglatu glagoljicu nazivati hrvatskim pismom pošto su je hrvatski glagoljaši jedini koristili (i razvili).

pa budimo realni. uzmimo za relevantne samo očuvane pisane izvore .... i nađi mi sačuvane tekstove na srpskom jeziku prije devetnaestoga stoljeća i usporedimo ih sa hrvatskim tekstovima, poveljama, rječnicima, misalima, književnim djelima ... koje možemo lopatama tovarit za razliku od srpskih. pa ćemo vidit što se zaprav dokazuje ....

pa napisah i to ....

a i to što rečeš .. zna se .... ramzes ...ovaj .... ramo islamljiljanović I gradio piramide po bosni ...

budimo realni, pismo ne podrazumijeva jezik jer su sve četiri inačice pisane slavenskim jezikom. Samo su dvije pisane "latinski" (latinicom), a dvije "srpski" (ćirilicom). Mene zanima spomen pojma "srpski jezik" prije Vuka. Vuk je "srpskom jeziku" napisao i prvu slovnicu i prvi rječnik i prvi pravopis. Da Vuk nije rođen, nitko nikada ne bi čuo ni za kakav "srpski jezik. "

Vuk nije izmislio srpski jezik, on ga je samo reformisao i prilagodio, to čak nije moralo biti ni prihvaćeno, ali eto prihvatilo se, prihvaćeno je čak i u hrvatskom jeziku, međutim, srpska pravoslavna crkva tu reformu i prilagodbu dugo nije prihvaćala, možemo reći ni do dan danas.

Postoji grčko pismo, rusko pismo, i da postoji srpsko pismo, istina sve su to vrste ćirilice, ali sa svojim specifičnostima, stoga ih s pravom možemo nazivati nacionalnim pismima kao što je grčko, rusko, srpsko..., jer je prilagođena svakom posebnom jeziku pojedinačno, također, svako to pismo ima i razvijenu specifičnu, prepoznatljivu, nacionalnu kaligrafiju, tako da se i po njoj može odvojiti kad je riječ i o istim slovima, da li pripadaju srpskom, grčkom ili ruskom pismu.

Dalje, jezik se mijenja, zar misliš da bi mogao razumjeti Hrvata i njegov jezik iz 13. stoljeća? Da mogao bi, onako kako danas razumiješ nekog Čeha ili Rusa..., ista je stvar i sa srpskim jezikom.
Uzmimo na primjer Dušanov zakonik koji je pisan 1349, on je pisan tadašnjim srpskim jezikom i pisao ga je Srbin, taj jezik bi danas zvučao arhaično jednako kao i hrvatski iz tog doba, a najčešće ga zovemo staroslavenski, sličan jezik tome i dan danas se govori u južnom dijelu Srbije

Spomen pojma "srpski jezik" prije Vuka?

Što se tiče bosanskog/bošnjačkog jezika, ovo kaže Ustav RBiH (ljiljani na zastavi, himna Jedna i jedina) iz 1992. kojeg je potpisao Alija Izetbegović: "U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno, hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. Oba pisma, latinica i ćirilica su ravnopravna. "

@budimo realni, budimo realni, miješaš neke pojmove...
Staroslavenski je književni jezik svoga doba, jezik koji se koristio u bogoslužju, te lingua franca svih Slavena...
Taj jezik se temeljio na južnomakedonskim govorima...
Tekstovi pisani na tom jeziku često dovode u zabludu, jer su hrvatski i srpski iz XV stoljeća zapravo puno sličniji današnjim govorima, za primjer uzmi muku sv. Margarite koja je pisana na narodnom hrvatskom jeziku, i bit ćeš začuđen razumljivošću

to je torlački .... vrlo sličan bugarskom i makedonskom jeziku. sva tri govora/jezika vuku podrijetlo od jezika tadašnjih solunskih slavena koji nisu bili srbi, već predci današnjih makedonaca, bugara (i torlaka) ... njihov jezik bijaše taj koji je kasnije ponio ime jezik crkveno-slavenski. dakle kad govorimo o tom jeziku ne možemo ga imenovati srpskim, hrvatskim ili slično. zato i postoje termini kao crkveni-staroslavenski hrvatske redakcije ... ili srpske redakcije .... ovisno tko se služio njime u potrebite svrhe.

Dakle dolazimo do seobe Slavena, na područje današnje Makedonije, Srbije, Bugarske... doseljavaju određena slavenska plemena, svako od tih plemena vjerojatno donosi sa sobom i poneke specifičnosti, koja su to plemena ili je u pitanju samo jedno slavensko pleme, jedan slavenski narod?
Makedonski, taj slavenski narod ne postoji, jer to je pred slavenski naziv i država, Bugari su uglavnom Tatari, a ne slaveni, znači ko su ti Slaveni koji dolaze na to područje, kom slavenskom plemenu, narodu pripadaju?