Otkada postoje nacije? Oduvijek ili tek od 19. stoljeća? Kako su nastale? Što određuje pripadnost naciji? Jesu li to objektivni ili subjektivni kriteriji? Jesu li ljudi prije 19. stoljeća imali ikakav nacionalni identitet? Kako definirati naciju? Rađa li se čovjek kao pripadnik nacije ili nacija stvar njegovog osobnog izbora i osjećaja? Je li se itko u srednjem vijeku osjećao Hrvatom, Srbinom, Francuzom, Talijanom, Nijemcem ili Kinezom?

Čisto sumnjam da su svi ljudi na Apeninskom poluotoku dok su bili podijeljeni u mnoštvo država (donedavno) osjećali neko zajedništvo i sebe držali Talijanima. Navodno je neki preporoditelj (zaboravio sam pojedinosti, mislim da je Garibaldi) rekao da je izmišljena Italija i da sada treba izmisliti Talijane. Kako su birana nacionalna imena? Još u 19. stoljeću ovdje su bili u opticaju i ilirsko, slovinsko i jugoslavensko ime. Identiteti su kroz povijest fluidni. Današnji se Hrvati u Zagorju u srednjovjekovnim ispravama zovu Slovencima, a današnji Slovenci oko Maribora Kranjcima. Nazivi Slovenac, Slovak, Slovinac (danas postoji jedna zapadnoslavenska etnička skupina tog naziva), Slavonac itd. samo su izvedenice iz općeg imena Slaven. Postoji zapadnoslavenski narod Lužički Srbi koji nema nikakve veze s balkanskim Srbima. Ukrajinci su dobili ime po poljskom nazivu za ljude koji su istočno od njih (u kraju). Etimološko podrijetlo mnoštva nacionalnih imena (među kojima su i Hrvat, Srbin i Bošnjak) nije poznato. Izvan Starog svijeta ni ne postoje nacije, nego se stanovništvo dijeli na rase. Određuje li zajednički jezik pripadnost istoj naciji? U jezikoslovlju ne postoji usuglašena definicija i razgraničenje što je jezik, što narječje, a što dijalekt. Standardni jezici kojima se služi država nastali su umjetnim putem tek u 19. stoljeću. Talijanski je nastao na osnovi toskanskog govora iako su govori na Apeninskom poluotoku dosta međusobno različiti, a sigurno su bili i više u srednjem vijeku. Suvremeni makedonski standardni jezik postoji tek od 1944./1945. Vjeroispovijest u pravilu ne bi trebala imati veze s nacionalnošću. Međutim, kod Židova je vjerski identitet posve stopljen s nacionalnim. Glavni čimbenik diferencijacije Srba, Hrvata i odnedavno Bošnjaka bila je religija. Čini li zajedničko podrijetlo naciju? Nemoguće je znati otkuda su i kada svi ljudi koji danas žive u istoj državi došli. Ne postoji srpska, hrvatska, francuska ni baskijska krv, haploskupina ili geni. Biologija ne poznaje takve kategorije. Kroz povijest je bilo mnoštvo seoba, ratova, gladi i epidemija da bi vjerovali da Hrvati iz 9. stoljeća imaju neke veze s nama. Čini li zajednička povijest naciju? Nacionalne povijesti pisane su uglavnom subjektivno u 19. stoljeću. Povjesničari su morali na temelju grančica opisati šumu, Nije sačuvan ni tisućiti dio svih isprava, većina je nestala vremenom, u požarima, potresima, ratovima itd. Ranosrednjovjekovna južnoslavenska povijest pisana je na temelju par sačuvanih izvora. Jesu li srednjovjekovni ljudi imali svijest pripadnosti nekoj široj zajednici? Prosječan čovjek živio je na selu, bavio se poljoprivredom i za života ne bi pošao 20 km dalje od mjesta gdje se rodio. Kako je on mogao sebe određivati? Zavičajno (po selu, skupini sela), po vladaru... Jesu li uopće postojale jasno definirane svima poznate državne granice u srednjem vijeku. Jedino možda ako je granica bila neka rijeka, more ili planina.

http://www.snjezana-kordic.de/Ideologija_nacionalnog_identiteta_i_nacionalne_kulture.htm

Suprotno od shvaćanja proširenih u južnoslavenskim državama, nacije nemaju dugačku povijest: prva evropska nacija, francuska, nastala je krajem 18. stoljeća, i tek nakon toga krenuo je u Evropi proces pravljenja nacija, pa je npr. njemačka nacija oformljena sredinom 19. stoljeća. U to vrijeme još nisu postojale južnoslavenske nacije: »stanovništvo, najvećim dijelom seljačko, identificiralo se sa seoskom zajednicom, s vlasnikom zemljišta, s religijom, možda s carem, ali ni sa kakvom nacijom« (Mappes-Niediek 2005: 125). U svjetlu ovih podataka razotkriva se tvrdnja o iskonskom postojanju nacije kao mit. Taj mit, na kojem se ustrajava u južnoslavenskim državama, poznat je kao primordijalni pristup naciji: »primordijalni pristup potječe od samih nacionalista. Osnovna ideja pritom je da dotična nacija postoji već odavno i da se njena povijest može pratiti stoljećima unazad. Po tome je nacija već doživjela slavne epohe pune junaka i cvjetanja, što treba bodriti članove te nacije danas. Problem tog pristupa je što je on pozamašno u kontradikciji s činjenicama« (Breuilly 1999: 241).Činjenice, naime, pokazuju da »tek sredinom 19. st. počele su se iz različitih regionalnih, dijalektalnih i religijskih grupa kristalizirati tri nacionalnosti Srba, Hrvata i Slovenaca« (Kohn 1962: 523) i da »suvremeno hrvatsko pravljenje nacije, kao i srpsko i slovensko, nije bilo završeno do drugog svjetskog rata« (Kessler 1997: 95). Suočen s gore navedenim spoznajama domaći čitatelj će možda pomisliti da je pravljenje nacije bilo samo osvještavanje već postojećeg naroda te da je taj narod ionako oduvijek činio jednu naciju, samo toga nije bio svjestan. Potrebno je stoga istaknuti da proučavanja naroda iz prošlosti pokazuju »da između tih naroda i suvremenih nacija nema direktne ili čak determinističke veze« (Breuilly 1999: 242). Osim toga, »narodi, međutim, jedva da se mogu definitivno opisati prema objektivnim kriterijima, zbog čega ostaje na raspolaganju samo subjektivna pripadnost. Svatko pripada onom narodu u koji sam sebe ubraja« (Altermatt 1996: 80). Nadalje, »narodi nisu statične i stabilne tvorevine. Oni su djelo čovjeka [...]. Suprotno romantičnim predodžbama proširenim pomoću mitova o porijeklu, radi se o razvijenim oblicima društvene organizacije koji su proizišli više-manje slučajno iz stalnih formiranja grupa, u kojima su na jednak način sudjelovali autohtoni i strani elementi, ’osvajači i starosjedioci’« (Hösch 1999: 36). Ne može se, dakle, reći da je narod prije početka pravljenja nacija u 19. st. bio okupljen u takve grupe koje bi se podudarale s današnjim nacijama. I »nije postojao ’prirodni’ razvoj od etničke ili neke druge zajednice do nacije« (Pfaff 1994: 13). Drugim riječima, »nacije - a u tome se, izgleda, novija istraživanja slažu - nisu jednostavno ’tu’ kao povijesni entiteti, nego ih se napravi tamo gdje se želi, one se [...] izmisle« (Gardt 2000: 2). Njihovo formiranje nije zadato ni jezičnim granicama: »Veza nacije i jezika je jednako malo data prirodom kao i shvaćanje veće grupe ljudi da su jedna nacija« (Wiesinger 2000: 525). Istraživači zaključuju da »nacije nisu ’objektivne zajednice’, u smislu da su napravljene primjenom jasnih, ’objektivnih’ kriterija koje zadovoljavaju svi članovi nacije; naprotiv, nacije su, da uzmemo termin Benedicta Andersona, ’zamišljene zajednice’« (Billig 1995: 24). Nacije ne nastaju na osnovi nekakve zajedničke kulture. Zajednička kultura nije postojala ni kod nacije koja je prva oformljena na evropskom kontinentu krajem 18. stoljeća, kod francuske nacije: »U svojoj knjizi Peasants into Frenchmen: The Modernization of Rural France, 1870-1914, Weber je (1976) opisao napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siromašni seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne kulture, transformiraju u pripadnike nacije – dakle, jedne nacije. Stara Francuska je bila sastavljena od mnoštva različitih društava i kultura, koje su govorile različitim jezicima; 1860. petina stanovništva još uvijek nije uopće znala francuski. To je bila društvena realnost u kojoj je – ili bolje rečeno protiv koje je – propagirana ideja jednog stoljeća stare povijesti Francuske kao nacije« (Brockmeier 2001: 219-220). Istraživačima nacije je poznato »da se suvremene nacije sastoje od različitih kulturnih sfera, koje imaju manje zajedničkog međusobno, nego s odgovarajućim kulturnim sferama drugih nacija« (Esbach 2000: 65). Na primjer na njemačkom govornom području »podudarnosti u kulturi između Bavarske i Austrije su veće – prema svim prihvatljivim kriterijima za ’kulturu’ – nego između Bavarske i Donje Saske [=dvije pokrajine u Njemačkoj]. Većina tvorevina koje se uobičajeno nazivaju ’nacijama’ sadrži razne mješavine najrazličitijih kulturnih atributa i ne mogu se svesti na nekoliko obilježja. Mnogo govori u korist pretpostavke da uopće ne postoje ’čiste kulture’, čak ni u manjim državama EU. [...] Mnoga od pojedinačnih kulturnih obilježja nadilaze granice i ne mogu se – ili se mogu samo prividno (kao npr. razlikovanje nizozemskog i flamanskog ili hrvatskog i srpskog) – ograničiti prema političkim kategorijama. Upečatljiv primjer je problematika određivanja različite nacionalne pripadnosti na Balkanu: ako se kao značajka uzme zajednički jezik, proizišlo bi da svi govornici srpskohrvatskoga čine jednu zajedničku srpskohrvatsku naciju. Uzme li se, međutim, religija kao odlučujući kriterij, onda se grupa koja govori srpskohrvatski dijeli na tri nacije. Kulture nadilaze granice i ne mogu se politički razgraničiti« (Birnbacher/Friele 2003: 286).

Ovdje si nadrobio jako puno toga, a dosta stvari ti ne stoje.
Npr. Maribor. pučanstvo oko Maribora su lagano mogli Hrvati postat, nisu oni nikad Kranjci bili.
Nacija nastaje od franc. revolucije i bitan je samo osobni osjećaj.
Narod je krvno porijeklo, a plemena lokaliteti.
Što se Hrvata i Srba tiče, imaš gradišćanske Hrvate, koji su većinom čakavci i štokavci s područja bivše Turske Hrvatske. Razlike između štokavskog i čakavskog su tamo minimalne, a njihov standard je temeljen na čakavskom.

http://www.hrvojeivancic.com/2012/05...li-izmisljena/

Nacija: vječna ili izmišljena?

Na svojim sam putovanjima vidio sve i svašta. Susretao sam se s predrasudama (vlastitim, ali i s predrasudama drugih), gledao sam kako se ljudi mrze, kako se vole, kako žive, umiru i međusobno se dijele. Sve sam to nekako uzeo pod normalno i shvatljivo, nešto ljudskom biću prirođeno.

Kod svih tih ljudi razumijem kako se neki mogu naviknu na alkohol, razumijem na koji način i zašto puše cigarete, čak mi je jasno zbog čega konzumiraju opojne droge, ali ono što nikad neću shvatiti je kako se netko može navući na naciju, na nacionalizam i biti spreman umrijeti za nešto tako apstraktno… za nešto što ti rijetko može puno dati, a može te vrlo lako ubiti.

Nacionalne države kakve znamo danas nastajale su većinom u 19. stoljeću, a porodile su se u mukama i konfrontacijama s drugim nacijama (barem u Europi). Na ostalim kontinentima, primjerice u Africi taj proces potaknuli su kolonizatori koji su nemilice osvajali teritorij i plemenska područja pripajali novoj, budućoj državi. U DR Kongu npr. živi preko 200 različitih naroda, a govori se isto toliko različitih jezika. Taj teritorij desetljećima je bio pod okupacijom Belgije koja ga je širila dokle god je išlo. Na kraju je cijelo područje površinom bilo čak 66 puta veće od matice! Zbog brutalne kolonizacije cijela plejada naroda danas čini zasebnu naciju iako za to nemaju nikakvih, tako reći temelja: nemaju zajednički jezik, zajedničke mitove, zajedničke nacionalne pokrete. Jedino zajedničko im je belgijska kolonizacija. Upravo zbog toga zaključak je da je nacija naučena i dakako izmišljena. Nešto što se može nametnuti u školskim udžbenicima, nešto što treba utuviti u glave svakom djetetu – i evo ti ga! Za generaciju, dvije imaš naciju.

Na rubu prašume Ituri, na sjeveroistoku Konga žive pigmejci. To su mahom ljudi nižeg rasta koji pretežno love šumsku divljač i skupljaju plodove. Malene blatne kuće koje se naprave za nekoliko sati služe im kao prebivalište, ali pošto često sele nemaju stalne nastambe. Neki od njih trguju sa seljanima na rubu prašume dok drugi rijetko izlaze van.

Spomenuti pigmejci po teritorijalnoj definiciji također spadaju u naciju Kongo. Ali i najkraći pogled na njihovu zajednicu u svakom slučaju negira postojanje ikakvog nacionalizma. Nemaju oni pojma što to nacija znači niti što bi trebala predstavljati. Udruženi su u male skupine zbog lakšeg preživljavanja u šumi, ali široka zajednica poput države u njihovim je glavama nepoznat pojam.

Nacije u Europi, kao što smo rekli, nastajale su pretežno u 19. stoljeću, ali u sebi imaju uklopljene mitove o zajedničkom, davnom pretku ili nekom mitskom narodu pa se često dobiva dojam da postoje oduvijek. U Hrvatskoj je to mit o „stoljeću sedmom“ kojeg sad neću posebno analizirati. Takvi romantični mitovi u 19. su stoljeću bili potrebni za okupljanje nacije i za raspirivanje nacionalnih osjećaja. Bio je to nastanak jednog novog sustava, nastajanje nacionalnih država.

Nacija je, dakle, nastala na zajedničkim mitovima jedne grupe ljudi, na zajedničkom jeziku (tek tad se je išlo s proizvodnjom standardnih jezika), zajedničkoj religiji, ali i na konfrontacijama s drugim nacijama.

Pošto svaka nacija u svojem sustavu ima inkorporirano kako je upravo ona najbolja, velika i najjača, po logici stvari mora se sukobljavati s drugim nacijama koje su isto tako velike, najbolje i najjače. Francuska je npr. stoljećima imala Njemačku, a Njemačka Francusku. Nacionalizam se pumpao u mnogim ratovima i to je poslužilo kao kohezivno sredstvo, kao žbuka za povezivanje ljudi jedne skupine. Jer što je bolje za naciju od zajedničkog vanjskog neprijatelja?

Nije slučajna činjenica da su se najveći ratovi i pokolji u povijesti zbili upravo po nastanku modernih država-nacija. Spomenimo samo dva svjetska rata i ine ratove poslije raspada istočnog bloka (Jugoslavija, Kavkaz, Afrika).

Manipulacija ljudima da se moraju žrtvovati za naciju jer ona je životno važna jedna je od najvećih obmana u povijesti te vrlo jako sredstvo za mobiliziranje velikih masa, najvećih ikad.

U nekim starijim sustavima, poput recimo feudalnog puk je u ratove odlazio pod prisilom uzimanja zemlje, a rijetko zbog osjećaja pripadnosti nekom vlastelinstvu ili kraljevstvu. U naciji je dovoljna indoktrinacija od najranijih dana i gle čuda, svi će se dobrovoljno javiti, čak će htjeti položiti i vlastiti život kao nešto uzvišeno i moralno.

Danas se zgražamo nad činjenicom da su američki starosjedioci Maye žrtvovali ljude bogovima i na živo im vadili srce, a ne zgražamo se nad činjenicom da na tisuće mladih ljudi ode u rat i s ponosom umiru za državu pucajući pri tom u neke druge mlade ljude koji rade to isto.

Daj im malo stoljeća sedmog, malo himne, malo vanjskog neprijatelja, tutni im pušku u ruke i da vidiš kako idu…

Netko tko živi u planinskom lancu Karakorum u Pakistanu, govori potpuno različit jezik od stanovnika te iste države, na obali arapskog mora, u gradu Karachiju koji je udaljen nekoliko tisuća kilometara. No, opet je u upotrebi jedan službeni jezik (urdu) koji na neki način povezuje zemlju isto kao i zajednička religija, ali i uvijek prisutni zajednički vanjski neprijatelj – Indija.

Indija je s druge strane isto nacija. Oni se vole nazivati najvećom demokracijom na svijetu jer u Indiji postoji preko sto naroda koji govore više od sto različitih jezika. Netko sa sjevera dijeli potpuno različit sustav vrijednosti od stanovnika juga. No, opet…nacija je isplivala i rodila se.

Nacija je, dakle, nešto izmišljeno, nešto što se uči u školama i na fakultetima. Nešto što se može proizvesti bez obzira koliko različitih jezika, običaja i religija obitava na nekom prostoru. Potrebno je samo donijeti odluku.

Pogledajmo recimo SAD. Od različitih naroda diljem svijeta, bez obzira na podrijetlo, rasu i religiju nastala je „jedna nacija pod jednom zastavom, pod Bogom, nedjeljiva, sa slobodom i pravdom za sve.“

Zamislimo sad sljedeće. Uzmimo npr. nekoliko tek rođenih klinaca iz Pakistana, po nekoliko njih iz prašume Ituri u Kongu, jednog Europljanina i nekoliko Amerikanaca. Odgajajmo ih u duhu neke izmišljene nacije. Neka se na primjer zovu „Marsovci.“ Izmislimo zajedničkog pretka, napumpajmo ih ideologijom, izmislimo zastavu, himnu i usadimo im ljubav prema njoj. Poslije dvadeset godina ti će klinci biti početak nove nacije, početak nacije Marsovaca. Poslije nekoliko generacija posao će biti dovršen i nacija Marsovaca zavladat će zemljom jer bit će, podrazumijeva se, najbolja i najjača nacija na svijetu. Sa svih će strana odjekivati parole: Marsovci svih zemalja, ujedinite se! Pametnom dosta.

Izvorno značenje pojmova:

grčki: φυλή (phyle) = latinski: tribus = hrvatski: pleme

grčki: δήμος (demos) = latinski: populus = hrvatski: puk

grčki: ἔθνος (ethnos) = latinski: natio = hrvatski: narod

***

Narod i nacija su tradicionalno bili sinonimi u hrvatskom jeziku do Jugoslavije i komunizma, kad se počelo rabiti riječ narod umjesto dotadašnje riječ puk koja je bila nepoželjna jer je bila hrvatska.

Pod utjecajem marksizma i jugoslavenstva naciju u socijalističkom društvu htjelo svesti na populus, a već prije procesom srbizacije se počelo uvoditi srpsku praksu o čemu više niže u tekstu (primjer osnovnih škola).
Time je otvoren put ulasku riječi nacija u hrvatski jezik kao zamjene za svoj nekadašnji sinonim narod, koji je poprimio i značenje puk.

U tom svjetlu treba gledati stara imena političkih stranaka u Hrvatskoj do 1918.: Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS), Narodna stranka itd.

Npr. u Dalmaciji se ime dvojezičnog glasila Narodne stranke "Narodnog lista" prevodilo na talijanski kao "Il Nazionale", a ne "Il Popolare".
http://os-stanovi-zd.skole.hr/upload/os-stanovi-zd/images/newsimg/428/Image/narodni%20list.jpg

Isto tako su Gajeve "Narodne novine" u njemačkom tisku uvijek spominjane kao "Nationalzeitung", nikada kao "Volkszeitung".
http://books.google.hr/books?id=ztNFEQSHDwwC&pg=PA80&lpg=PA80&dq=narodne+novine+nationalzeitung&source=bl&ots=746ulzazT0&sig=Bh-0UNrgBB7h8NayCeURM4lJ-Uc&hl=en&sa=X&ei=QTh6UsezNPP24QSUsIHwCg&redir_esc=y#v=onepage&q=narodne%20novine%20nationalzeitung&f=false

Osnovne škole su bile poznate kao pučke škole što je bio primjeren prijevod njemačkog izraza Volksschule. Više u fusnoti 139 na prethodnoj poveznici.

Uspostavom Kraljevine SHS/Jugoslavije i početkom srbizacije osnovne škole su preimenovane iz pučkih u narodne.
https://www.google.com/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&ved=0CDEQFjAB&url=http%3A%2F%2Fwww.os-horvati-zg.skole.hr%2Fupload%2Fos-horvati-zg%2Fmultistatic%2F4%2FPOVIJEST_SKOLE.doc&ei=oTl6UqC7GIb-4QTZxIDoCg&usg=AFQjCNHwzj7S7GCzaQo49sEY7d5JORQA_A&bvm=bv.55980276,d.bGE

***

Dodatnu zbrku u hrvatski jezik unio je u zadnjih 20-ak godina utjecaj engleskog pojma ethnicity koji u engleskom jeziku ima različito značenje od nationality.

Riječ ethnicity u suvremenom engleskom podrazumijeva krvno-jezično-kulturni identitet, narod(nost) kako je rabljena u SFRJ.

Riječ nationality u suvremenom engleskom podrazumijeva državni identitet, zapravo državljanstvo.

***

Brojni autori i prevoditelji slabo znaju povijest hrvatskog jezika i(li) voluntaristički rabe pojmove što sve pridonosi zbrci.

Meni je također debilno kad neki idu raditi razliku između naroda i nacije.

Po mom mišljenju pripadnost određenom narodu je psihološka kategorija, ali se, najčešće, temelji se na kulturnim i povijesnim obilježjima i podrijetlu. Iznimke od toga su provokacije, egzibicionizam ili rezultat sustavnog odnarođivanja.

Ne bih se složila s Glazbenikom.
Potrebna nam je distinkcija između pojma naroda i nacije, gdje narod označava etničko-kulturnu komponentu, a nacija samo one narode koje su uspjeli stvoriti nacionalnu državu.
Takva država je ipak jamac neugnjetavanja, razvoja nacionalne i građanske kulture istodobno.

Zato se imenica nacija počela više koristiti nakon samostalnosti HR, mada je neki koriste kao sinonim za građanski tip države, što je po meni pogrešno.

Nacije i nacionalne države jesu građanske po ustrojstvu, ali je velika većina njih dominantno etničko-kulturno jednolična i kao takve su reprezentant većinskog naroda u suvremenosti.
Barem na ovom kontinentu.

Što se ostalih izraza poput plemena tiče, tu valja biti oprezan jer Europljani svakog tko im se čini drukčijim, egzotom itd. krste tim polukolonijalnim nazivom pleme.



Tako sam čitajući ponovno Ljermontova i njegova Junaka našeg doba naišla da je i Osete nazvao plemenom, a ne narodom.

Indijance vrlo često tako imenujemo, iako bi, uvjerena sam, veliki broj njih, da ih je netko pitao, rekli za sebe da su narod, a ne pleme. Iako su neki narodi među njima unutar sebe tako podijeljeni.
Pleme je dio nekog naroda, a ne konstrukcija.
A u Europi, zbog nedostatka izvora, većina plemena je polulegendarna.

Ne bih se složio da su narod i nacija različite stvari.
To su jednostavno sinonimi.

Dovoljno mi je čitati klix forum i odmah primjetiti jednoglasje kako su
Hrvati, Srbi i Bošnjaci narodi a nacija je bosanskohercegovačka.

Teško da su Indijanci narod. Istaknuti činjenice nije nepristojno kao ni primjetiti na kojem je stupnju drugačiji.

Nekad su plemenima bili nazivane manje, nedržavotvorne skupine ljudi, makar recimo Oseti imaju jezik koji ne dijele ni sa kim te solidnu brojnost, dakle iz današnje perspektive su ipak narod.
Zaniljiva je količina rasizma kojeg nalazimo u Ljermontovljevoj knjizi, danas teško da bi takvo što tiskali

Američki domoroci nisu narod nego tisuće posve različitih naroda koji govore posve različite jezike, a mnogi su bili i(li) jesu u međusobnom sukobu. Mnogi su se udruživali s Europljanima protiv drugih naroda. Ničim američki domoroci ("Indijanci") nisu vezani osim činjenicom da žive na istom kontinentu. Onda su Europljani jedan narod. Pogrješno se rabi izraz "indijansko pleme". Nisu u pitanju plemena nego narodi.

Objasni zašto.

Par rečenica svojim riječima bit će sasvim dovoljno.

To nisu sinonimi. To sto ih ljudi cesto brkaju je drugo. Mada, brkaju ih cesto s razlogom sto je jedna rijec grckog a druga latinskog porijeka a oznacavale su u biti istu stvar. Rekao je to Glazbenik. Ali danas to nije tako.

Narod je danas odredjena grupa ljudi koji dijele zajednicke ciljeve, obicaje, jezik, nosnju, kulturu...
Nacija je danas zapravo nista drugo no pravni odnos odredjene osobe i odredjene drzave.

sve zasebne etničke grupe
slavonci i dalmatainci HRVATIZIRANI
brajko ovako je izgledala etnička karta exyu prije srbiziranja i hrvatiziranja

....
Etnička KARTA YU prostora s kraja 19.vijeka prije srpsko-hrvatske PROPAGANDE za srbiziranje i hrvatiziranje susjednih naroda i etničkih grupa koje je fantastično opisao Josip Smodlaka 1952.g u tekstu koji je izvrsni Ivan Mužić objavio u svojoj knjizi 2010.godine link



JOSIP SMODLAKA pisano 1952.godine
Srpski poltičari pokrenuše “velikosrpsku” propagandu, koja je stala da u masama širi srpsko narodno ime, ne samo u Bosni, nego i u Dalmaciji i u samoj Hrvatskoj.
Probuđeni posebni nacionalizam hrvatski širio je u drugim pokrajinama hrvatsku narodnu i državnu misao. Tako su otsad obje propagande radile da, svaka za svoju nacionalnu misao, a s time i za svoju buduću državu, predobiju što više pristaša između onih koji se do tada ne osjećahu ni Hrvatima ni Srbima, te ni sebe ni svoj jezik ne nazivahu tim imenima.
“Nacionalno neopredijeljeno” bijaše do kraja devetnaestog vijeka, s malim izuzecima, žiteljstvo svih naših krajeva izvan uže Hrvatske i Srbije (i vojvođanskih Srba).
Utakmica između dviju nacionalističkih propaganda bila je bezobzirna i nepoštedna. Dok se na srpskoj strani vodila pod Vukovom devizom: “Srbi svi i svuda”, na hrvatskoj strani nazivu Srbin odricao se karakter narodnog imena.
Poslije trideset godina jalovog prepiranja prepušteno je najzad svakome na volju da se naziva narodnim imenom koje mu je milije. Tad se ustanovilo da su se svi pravoslavni opredijelili za srpstvo, a katolici za hrvatstvo. Sada se vidjelo koliko je jak narodnosni faktor vjerozakon, kad je eto i pravoslavne Hrvate kroz srpsku crkvu priveo k nacionalnom srpstvu. Poslije toga otpada, hrvatski se narod opet sastoji samo od katolika. Pošto se s njime sjediniše svi katolici našeg jezika, on je bio uvećan, kako brojem tako i prostorom, tako da se znatan broj Hrvata nalazi i preko historijskih granica hrvatske države, sve do Subotice, Sarajeva, Boke i zapadne Istre.
Obje propagande okušaše se i kod muslimana našeg jezika, ali sa slabim uspjehom, zbog svog vjerskog obilježja. Bošnjaci, sljedbenici Islama, kad se našla zamjerka njihovu pradjedovskom imenu bosanskom, volješe da ostanu “neopredijeljeni” , bez narodnog imena, zadovoljavajući se vjerskim nazivom “Muslimani”. (Uzgred rečeno,
bosansko ime, iako mlađe od hrvatskoga i srpskoga, jednakog je postojanja kao i ta dva, pošto je i ono prešlo sa države na državljane i na njihov jezik. Zato je bilo krivo učinjeno našem najvećem fi lologu Jagiću kad je on tu činjenicu javno konstatovao.)



iz knjige IVANA MUŽIĆA objavljena 2010.godine

Ranosrednjovjekovna jezgra hrvatske države je od zaleđa Omiša i Makarske do Velebita. U dubini do Kupresa i Glamoča.

Ova karta je tvoje paušalno crtanje. Ako ćemo već na taj strogi način govoriti: srednja, sjeverna Dalmacija i Završje su Hrvati, ostalo kroatizirani.

MOLBA ADMINISTRACIJI
Mislim da ban zasluzuje osoba koja negira I omalovazava 13 stoljeca
Postojanja imena hrvatskog na ovim prostorima. Ne da je problem
Postaviti vec 100 puta podastrte cinjenice vec je problem trolanje dosadnog
Nitkova.

jebiga, historičari kažu drugačije

izdvojeno iz knjige Ivana Mužića: Hrvatska povijest devetog stoljeća koja se može pogledati ovdje

PRVOBITNA Hrvatska-gdje se doselilo petero braće i 2 sestreoko 640te na poziv romejskog cara da mu pomognu u borbi protiv avara i slavena
ZALEĐE VELEBITA


tek kasnije 3 vijeka !!!!!!!! se proširila kneževina i kraljevina na područja o kojima ti pričaš

iz knjige Nada Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku link

za uvećanje slike kliknuti na kartu :shhh:

Genetičko-etnička karta Balkana u vrijeme doseljenja Slavena

na osnovu karte Balkana u vrijeme doseljenja Slavean/Srba/Hrvata u 7.vijeku,
prikazana u Atlasu povijesti link

dok su divljaci sa sjevera srbi, hrvati i slaveni (kako kaže Boris Dežulović) doseljavali na Balkan, Bošnje su kao STAROSJEDIOCI kraj Bosne pecali ribe i roštiljali

Nekad su me ovakva prepucavanja zanimala ali sad shvaćam da su potpuno besmislena, nema etnički čistih naroda a pogotovo nacija u srednjem vijeku.

Desetine slavenskih plemena su se doselile na Balkan i negdje više negdje manje izmiješale sa starosjediocima.

Gdje je knezevina bosna u VIII vijeku I gdje su bosnjaci gdje je to upisano zapisano

Tvoj opsjednutost histroiografijom iz kraja 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća. Katastrofa. Da još netko vjeruje o bajc o doseljenim braćama i sestrama Hrvatima.

Bosna je banovina u vrijeme pisanja DAI a i 100 godina prije

Iz 20. i 29.poglavlja LJPD se jasno vidi da je Bosna bila BANOVINA
i u vrijeme hrvatskog kneza Trpimira (846-864) što se vidi iz 20.poglavlja,
a to je dakle 100 godina prije spomena Bosone u DAI oko 950.te

Citat:

XX poglavlje
Tada Krepimir, njegov sin, zajedno sa BOSANSKIM banom, pošto ih sve pohvataše, unište ih i pobiju najstrašnijom smrcu. I tako poslije toga Krepimir prihvati kraljevstvo i vladaše umjesto oca. U to vrijeme dođoše Njemci i zauzeše Istru i počeše upadati i u Hrvatsku. Tada kralj Krepimir okupivši silne snage svoje vojske, spremi se da se sa njima zarati. Pošto je rat okončan, kralj ih sjekao oštricom mača i gonio, pa ih je izagnao iz cijele svoje zemlje. Poslije toga vođa Alamana posla kralju Krepimiru izaslanike da da svoju kćer za ženu njegovom sinu Svetozaru. Kralj se složio, zato što je vojskovođa bio carev rodjak, i prihvati njegovu kćerku za ženu svoga sina. I među njima je sklopljen trajni mir.Kralj Krepimir je vladao dvadeset pet godina i jedan mjesec i umro je.

Kao i u 29.poglavlju koje govori o događajima sredinom 10.vijeka dakle u vrijeme pisanja DAI i spomena Bosne u 32.poglavlju




Po pisanju Mužića i Hadžijahića upravo sredinom 10.vijeka Bosna je PRVI put u svojoj historiji došla pod vlast jedne susjedne države, i to Hrvatske. Prema 29.poglavlju LJPD Krešimir je, ratujući zajedno s ujakom, opustošio Uskoplje, Luku i Plevu. (ovo je istovremeno dokaz da su te župe bile u sastavu Bosne). BOSANSKI BAN, vidjevši da se ne može s njim mjeriti u borbi, pobjegao je k ugarskom kralju. Potom je Krešimir zauzeo čitavu Bosnu i vladao njome. Općenito se uzima da se pod Krešimirom iz 29.poglavlja LJPD podrazumjeva hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II (949-969).
Tako Mužić smatra da je Bosna bila sjedinjena tokom ciejele druge polovine 10.vijeka, a kakoje DAI nastao u periodu 948-952. to bi značilo da je Bosna bila u sastavu Hrvatske u doba njegova nastanka. Ovo bi moglo biti prihvatljivo s obzirom na navode Porfinogenit navodi da Zahumljani graniče na sjeveru sa Hrvatima (30.poglavlje), da su južni susjedi Mađara Hrvati (40.poglavlje) te da srbija, pod kojom car-pisac podrazumjeva i Zahumlje – graniči na sjeveru sa Hrvatskom (30.poglavlje)
dio gornjeg teksta ije zdvojen sa 41.stranice knjige Ivana Mužića, koja se može pogledati u ORIGINALU: http://img38.imagefra.me/img/img38/2/3/ ... eafb4e.jpg

Međutim, ovo istovremeno negira drugu tezu po kojoj je srpski vladar Časlav vladao Bosnom, a što se izvode zaključci zbog spomena Bosne u posljednjoj rečenici 32.poglavlja po kojima je ona, zbog toga, sasatavni dio tadašnje Srbije.
Bilo kako bilo, da li je PRIVREMENO zavlado Bosnom hrvatski ili srpski tadašnji vladar, neosporna je činjenica da je do tada, kako se vidi, Bosna bila SAMOSTALNA BANOVINA, te samo neko vrijeme došla pod vlast susjednih vladara, ali kao što Nada Klaić odlično primjećuje:

(sa 10.stranice knjige Nade Klaić. http://img69.imageshack.us/img69/2153/1 ... izleti.gif


(sa 28.stranice knjige Nade Klaić...http://img856.imageshack.us/img856/9436 ... izleti.gif

Bosna je KNEŽEVINA 822.g. (ANU BH 2010.g.) link

Po LjPD Hrvatska je ogromna ukljucujuci Crvenu.
Ako vec prepisujes onda to cini kako treba a ne samo sto tebi
Odgovara.